Epistemologija

Znalac i la`ljivac: Semiotiziranje spoznaje
nosti, jer samo tvrdi istinitost svoga tvr|enja na temelju op}e mogu}nosti
posjedovanja istinosne vrijednosti, njegova praznina ne pada toliko u o~i
ili uop}e ne smeta. To nije samo zato {to logi~ki i empirijski znamo da
je mogu}e da netko istinito tvrdi da govori istinu. Praznina tvrdnje o istinitosti
tvrdnje nevidljiva je zato {to svaka tvrdnja pret-postavlja istinitost
tvr|enja, odnosno podudarnost ili poklapanje govora s namjerom kazivanja
(bilo istinitog bilo la`nog). Ona je ilokutivna a podudarnost ili adekvacija
je predobjektalna i predteorijska. Na toj dinami~koj strukturi veridi~kog
karaktera koja poga|a odnos instance iskazivanja (subjekta) i instance
iskaza (re~enice) po~iva mogu}nost svakog kazivanja, pa tako i laganje i
mogu}nost uspjeha namjerne la`i ili obmane. Ono {to nam »poru~uje«
svaki iskaz svojom formom jest signal istinitosti kazivanja u smislu podudarnosti
namjere subjekta sa sadr`ajem iskaza. Govornik je »istinit« i kad
la`e. To {to slu{alac nasjeda na la`, nije primarno efekt njegove naivnosti
ve} neprozirnosti procesa u kojemu govornik eksploatira veridi~ku shemu
kazivanja koja nala`e podudarnost (bi}e-jest-bi}e, nebi}e-jest-nebi}e).
To je struktura na kojoj po~iva mogu}nost pojave paradoksa, odnosno
mogu}nost da netko istinito tvrdi da la`e. U odnosu na ne~iju tvrdnju o
istinitosti vlastitog tvr|enja, gdje praznina iskaza potje~e od redundancije
(neinformativnosti) izme|u iskazanog i pretpostavke iskazivanja, tvrdnja
o la`nosti vlastitog iskazivanja prekriva ili supstituira implicitnu pretpostavku
istinitosti njezinom eksplicitnom suprotno{}u. Samo to je paradoks,
ali njegova bit nije logi~ka ve} diskurzivna i performativna: Da, istina je,
ti doista tvrdi{ da la`e{. Tvoje tvr|enje je ex hypothesi istinito. No, istina
tvoje tvrdnje traje onoliko dugo koliko traje samo tvr|enje; ono je jedina
stvarnost tvoga iskaza. Kad pre|emo na iskaz, istinitost iskazivanja vi{e
ne vrijedi jer joj je izmakla stvarnost i isteklo vrijeme. Stoga, ti la`e{. 41
Drugi pou~ak ove usporedbe le`i u tome da onaj normalni ili prazni
slu~aj paradoksa (»Ovaj iskaz je istinit«) iznosi na vidjelo da paradoksalnost
iskaza po~iva i da se razrje{ava u antinomiji istinitosti i iskrenosti,
odnosno da se mo`e prevesti u slu~aj sofizma semanti~ke ambivalencije
u terminima »istinito« (iskreno) ili »la`no« (prijetvorno). Do~im, moderna
formulacija postavljena je tako da se odnosi samo na objekt ili ono
41 Ako je ovo izvo|enje odr`ivo, onda se vidi da je stoi~ka teorija metaptoze, promjene
istinosne vrijednosti tvrdnje s vremenom, primjenjiva u sinkronijskoj analizi, tj. u
vremenu istog govornika, ali ona tada zna~i upravo promjenu razina diskursa.
Promjena je metonimijska (iskaz-iskazivanje, sadr`aj-forma, ‘p’-p), bez metafori~kog
skoka i utoliko »racionalna«. Vidjet }emo kasnije primjenjivost ove sheme.
599