Epistemologija

1. Skepticizam
Budu}i da je re~eni argument intuitivan, skepticizam {to ga on
promi~e je radikalan. Kako se taj argument, ~ini se, ne iznosi u prilog
nijednom odre|enom gledi{tu o tome u ~emu se sastoji »podupiranje«
ili »opravdanje«, on ne ovisi o postavljanju visokih standarda spoznaje.
Njegov zaklju~ak, dakle, nije taj da nitko ni{ta i nikad zbiljski ne spoznaje,
gdje zbiljsko spoznavanje zna~i, recimo to tako, mogu}nost dokazivanja
izvan sjene sumnje. Zaklju~ak je da nitko nikad nema ni najmanjeg
razloga prihvatiti jednu stvar umjesto druge. Povijesno se, u svakom
slu~aju, taj argument javljao kad je vladaju}a koncepcija spoznaje povezivala
spoznaju s racionalnom izvjesno{}u. No ni{ta u samom argumentu
ne postavlja tu vezu. Sukladno tome, problem ne mo`emo izbje}i naprosto
zagovaraju}i labavije, falibilisti~ko shva}anje spoznaje. 9
Op}enitost je ne{to problemati~nija. Svatko je do`ivio poneki argument
koji vodi u agripinsku mrtvouzicu: primjerice, rasprave u kojima
su na djelu duboke politi~ke razlike katkad naprosto uklizavaju u kolosijek
u kojemu strane na kraju vi~u jedna na drugu, ako se ve} ne natjeravaju
oko stola. No, javlja li se taj problem samo s obzirom na tvrdnje
koje su ve} proturje~ne? Mogu}e je da su anti~ki skeptici vidjeli stvari na
taj na~in. Sekst Empirik izla`e skepti~ku trilemu kao tri od Agripinih
»pet na~ina ukidanja«, pri ~emu su ostala dva »nesuglasje« i »relativnost«.
To sugerira da se problem opravdanja javlja samo s obzirom na tvrdnje
oko kojih je prisutno zbiljsko neslaganje (»nepodudarnost«) ili za koje
9 Postoji duga tradicija, potekla u najmanju ruku od Platonova prikaza znanja kao
nepogre{ivog na~ina spoznavanja, koja povezuje znanje s apsolutnom izvjesno{}u.
Prevladavaju}i izraz tog shva}anja je demonstrativni ideal znanja: uistinu mo`emo
znati ili ono {to je po sebi o~ito ili ono {to je valjanim koracima logi~ki izvedivo
iz po sebi o~itih premisa. Taj ideal nesumnjivo mnogo duguje gr~kom otkri}u
aksiomatskog pristupa geometrijskom dokazivanju. On ostaje dominantnom koncepcijom
spoznaje u ranom modernom razdoblju filozofije te ~ini zajedni~ki temelj
»racionalista« Descartesa i »empirista« Lockea. Traje, {tovi{e, do duboko u osamnaesto
stolje}e i nipo{to nije mrtav ~ak niti u Humea. Stari skeptici, osobito neki
akademi~ari, razvili su prikaze »skepti~kog pristajanja«, kojima su htjeli pokazati
kako skeptik mo`e upravljati svojim vjerovanjima odri~u}i se pritom svake te`nje za
spoznajom. U njima mo`emo vidjeti pred{asnike suvremenih, falibilisti~kih spoznajnih
teorija, {to ~ini upitnim je li anti~ki skepticizam radikalan u ovdje iznesenom
smislu. Va`no je, me|utim, to da se skepti~ki argumenti ~ine prilagodivima na{oj
suvremenoj i manje zahtjevnoj koncepciji spoznaje. Taj protejski karakter skepti~kih
argumenata omogu}uje skepticizmu da postane radikalnim skepticizmom te da tako
pre`ivi kao vitalan filozofijski problem. Glede Karneadova prikaza skepti~kog pristajanja,
vidi Sextus Empiricus, Against the Logicians 1, 166-90, u: Sextus Empiricus,
vol. 2, engl. prev. R. G. Bury (London: Heinemann, 1933).
49