Epistemologija

Znalac i la`ljivac: Semiotiziranje spoznaje
o pripadnosti samog govornika klasi la`ljivaca ne bi bilo osigurano izvana,
preko sv. Pavla (»jedan od njih, njihov prorok«) i potvr|eno tako|er
izvana (»ovo svjedo~anstvo je istinito«), nitko ni{ta ne bi znao o autoreferencijalnosti
sredi{njeg iskaza na kojem po~iva paradoks (»Kre}ani vazda
la`u«). Za svjedoka Pavla su i kazivanje »proroka« Epimenida i sadr`aj
njegova svjedo~anstva istiniti. Drugim rije~ima, iskaz je istinit na obje
razine, na nivou metajezika (»Prorok svjedo~i istinito da …«) i na razini
objektnog jezika (»Kre}ani su kvarni«). No, ovakvo pragmati~ko razrje-
{enje paradoksa a fortiori mogu}e je zato {to je Pavao meta-svjedok ili
»tre}i ~ovjek« u tome. Progla{avaju}i Epimenida istinitim prorokom,
Pavao je taj koji stupa na mjesto svjedoka (za) svjedoka i time ideolo{ki
preoptere}uje poziciju subjekta iskazivanja, koja je u izvornom citatu
»Kre}ani su vazda la`ljivi (…)« nevidljiva; time je poni{tena njegova performativnu
bit i paradoksalni u~inak.
Premda se Pavao o~igledno ne interesira za paradoks koji sam iznova
stvara, pa se ~ak mo`da ne mo`e govoriti niti o (svjesnoj) upotrebi
paradoksa u eklezijasti~ko-politi~ke svrhe, to mjesto iz njegove poslanice
Titu najdragocjeniji je izvor za njegovu analizu, premda nikad nije
kori{ten (usp. Spade). U »striktno« logi~kom obliku, koji je bli`i srednjevjekovnim
i suvremenim raspravama, paradoks je navodno prvi
razglabao megarski filozof Eubulid (Diogen Laertije, II. 108), ~iji je
radikalni agnosticizam uslijed nemogu}nosti utemeljenja krajnjih principa
znanja postao predmetom Aristotelove kritike u Drugoj analitici.
Tradicionalna formulacija antinomije koja se pripisuje Eubulidu odaje
jasan vid depersonalizacije i dekontekstualizacije, ali, kao {to Pavlova
verzija insistira na autenti~nosti i istinitosti govornika, Eubulidova verzija
izra`ava istu potrebu za eksplikacijom uvjeta pojave ili prepoznatljivosti
logi~kog aspekta paradoksa:
»Netko tvrdi da sada la`e. Je li ta tvrdnja istinita ili la`na?«
Premda svatko mo`e tvrditi {to ho}e, pravilo istinitog kazivanja nala`e da
smije iskazivati samo ono {to je adekvatno tome pravilu. Zato je nevidljivi
dio prvog dijela citata, koji predstavlja paradoks, implicitna pretpostavka
pravilnosti iskazivanja i istinitosti iskaza, koju mo`emo eksplicirati u
pro{irenom obliku re~enice stavljaju}i implicitne dijelove iskaza u zagrade:
Netko tvrdi (da je istina) da sada la`e. – Je li tvrdnja (o istinitosti
tvr|enja) istinita ili la`na?
597