Epistemologija

Znalac i la`ljivac: Semiotiziranje spoznaje
Nakon {to je prethodno osigurao diskurzivni uvjet pojave paradoksa,
uvodnom re~enicom metajezi~nog karaktera (12): »Re~e jedan od
njih, njihov vlastiti prorok: (…)«, Pavlov potonji komentarski dodatak,
»ovo je svjedo~anstvo istinito« (13) a fortiori neutralizira paradoks usmjeravaju}i
pa`nju s govornika na one o kojima se govori. Pojednostavljeno
re~eno, Pavlu je va`na istina da su Kre}ani takvi (istina iskaza), a ne istina
te istine, naime to da ona potje~e od jednog od »takvih« (istina iskazivanja).
Striktno govore}i, paradoks je prepoznatljiv samo pod pretpostavkom
znanja da govornik iskaza i sam spada me|u one o kojima se
govori, tj. ako iskaz pomi{ljamo u obliku »Ja, koji sam Kre}anin, vazda
la`em«. Drugim rije~ima, paradoks se pojavljuje samo ako prethodno
shva}amo uvjete paradoksalnosti iskaza, i upravo to je odredilo potonju
povijest bavljenja njime. 38
Pove`emo li to s Pavlovim komentarom, dobit }emo virtualni oblik
re~enice koja kombinira objektni i metajezi~ni iskaz,
»Istina je da ja, Kre}anin, vazda la`em.«
38 Za kasniju povijest logi~kog problema karakteristi~no je da ranoskolasti~ka tradicija
bavljenja »sofizmima« uop}e ne koristi mjesto iz sv. Pavla ve} Aristotelov model rje-
{enja »simpliciter« i »secundum quid« (apsolutnog i relativnog paradoksa). Aristotel
obra|uje ovaj slu~aj u Sofisti~kim pobijanjima, a za stoi~ara Hrizipa doksografska
tradicija prenosi da je napisao {est traktata o paradoksu i tri traktata rje{enja
(Diogen Laertije VII. 196-198). Za suvremeno o`ivljavanje ovoga paradoksa presudno
je Russellovo bavljenje Cantorovim problemom »krajnjeg broja« i otkri}e
logi~kog paradoksa skupova (u Principles of Mathematics, 1903). To je paradoks sintakti~kog
tipa koji je Russel kasnije (1906) prenio na semanti~ku verziju »la`ljivca«.
Ne ulaze}i ovdje podrobnije u tu tematiku, za aktualnu svrhu treba napomenuti da
suvremena verzija paradoksa po~iva na konceptualnom modelu »sadr`avanja skupova«
(containment) i da se analiza autoreferencijalne naravi iskaza odvija, kao i
skolasti~ka, samo na razini logike sadr`aja, dok anti~ka tradicija, uklju~uju}i i samog
Aristotela, tematizira razliku izme|u razine iskazivanja i razine iskaza. Ona je zanemarena
povijesti logike premda su stoici uveli kategoriju metaptosis (»sklanjanje«,
promjena sheme), poznatu kasnije kao transcasus. Ona dodu{e ozna~ava promjenu
istinosne vrijednosti propozicija kroz vrijeme, ali otvara mogu}nost prijelaza s razine
iskaza na kazivanje-da; to je metonimijska zamjena razina u sinkroniji. U skolastici
je takav tip analize uveo samo Ivan Duns [kot, razlikuju}i »izvr{eni akt« (actus
exercitus) i »shva}eni akt« (actus concepitus/significatus). Za detaljan historijat
paradoksa usp. P. V. Spade, »Insolubles« u: Stanford Encyclopedia of Philosophy,
URL adresa: http://plato.stanford.edu/archives/ s.v. (s op{irnom bibliografijom);
tako|er, Lies, Language and Logic in the Later Middle Ages, London: Variorum Reprints,
1988. Za {iri kontekst srednjevjekovne rasprave o paradoksu la`ljivca usp.
tako|er Fabienne Pironet, »Sophismata« u: Stanford Encyclopedia of Philosophy
(URL, isto, s. v.).
595