Epistemologija

Znalac i la`ljivac: Semiotiziranje spoznaje
karakter i normativnu narav arhajske Parmenidove formulacije o »istini
bitka«. Definicija istine je od po~etaka filozofije jezi~no-analiti~kog
karaktera i ona iskazuje pravilo »adekvacije« kao sukladnost izme|u akta
prediciranja o bi}u i pojma ‘bi}a’ koje ad hoc mo`emo formulirati u smislu
logi~kog pravila isklju~enja kontradikcije: Ne reci o stvari (bi}u) ni{ta
proturje~no! Rije~ je dakle o »adekvaciji« samo u smislu pravila pertinentnog
iskazivanja, dakle, o adekvaciji izraza mi{ljenja (intellectus) kroz
kazivanje (locutio), tj. o odnosu jezika i govora, a ne primarno o odnosu
izme|u mi{ljenja i izvanmisaone stvari. Drugim rije~ima, kod klasika
anti~ke filozofije rije~ je o istinitosti kao »jezi~noj stvari«. To je izvorno
internalisti~ki karakter u temelju tradicionalne, eksternalisti~ki postavljene
relacije istinitosti. On tvori unutra{nji rascjep ili dvojnost unutar teorije
istine.
To unutra{nje »proturje~je« adekvacijske koncepcije istine ne vodi
nu`no u jezi~no zatvaranje mi{ljenja i antirealizam. Ono samo sa`ima
poznate antinomije adekvacijske teorije koje vode ka koherentizmu, i
obrnuto, a zapravo daje klju~ za postavljanje pitanja o subjektu tamo gdje
se ~ini da je on posve odsutan. Vidimo naime da je pitanje istinitosti sastavni
dio propozicionalnog stava koji proizvodi ili generira propoziciju.
Zato istinitost nije tek stvar iskaza, ona se pojavljuje usred strukture
re~enice, na mjestu koje razbija njezinu zatvorenost u iskaz. To je mjesto
markera da, preko kojega se epistemi~ka propozicija (»znam da p«)
udvostru~uje i potencijalno postaje beskona~no »autoreferencijalna«. To
je mjesto na kojemu se sadr`aj iskaza, nosilac njegove istinosne vrijednosti,
pokazuje kao efekt izbora izme|u prikladnog i neprikladnog, istine
ili la`i, s obzirom na stvar (bi}e), dok na razini iskazivanja me|u njima
vrijedi odnos i-i. Izbor ili-ili je prisilan, »stvar« je ta koja obavezuje i su-
`ava slobodu uzimanja obadvoga; ona postoji samo na razini iskazivanja
(re}i za bi}e, za ono {to jest, da je nebi}e, da nije). Prevrat inkluzije i-i
… korespondencije. Tu ambivalenciju odra`ava, ~ini se, hibridna pozicija D. Davidsona:
pretpostavka istine koja stvara kontekst za utemeljenje T-re~enica Tarskoga, temelji
se na pretpostavci istinitih zna~enja koja jam~e da su na{a vjerovanja po prirodi
ve}inom veridi~ki pouzdana. Usp. Davidsonovu diskusiju »A Coherence Theory of
Truth and Knowledge« (1983) s »Afterthoughts« (1987) u: D. Davidson, Subjective,
Intersubjective, Objective, nav. mj., 10. esej. Za dosljednije koherencijsko tuma~enje
Davidsona u smislu »intersubjektivnosti bez referencije« v. Kiril Miladinov »Istina
i referencijalnost u teoriji interpretacije Donalda Davidsona« u: D. Davidson,
Istra`ivanja o istini i interpretaciji, priredio i preveo K. Miladinov, Zagreb: Demetra,
2000., Predgovor str. IX-XXVI.
593