Epistemologija

Borislav Mikuli}
izjedna~en s jezikom znanosti, i zato se pitanje istine znanstvenog diskursa
pokazuje samo kao intra-diskurzivni problem (kao problem metode
koji je principijelno uvijek rije{iv), i to u obadva registra: ili kao odnos
znanja prema predmetu (izvanjskog spoznajnoj svijesti), dakle kao problem
adekvacije, ili pak kao odnos iskaza o znanju me|usobno, tj. kao
problem koherencije.
Time smo izbili pred sam pojam istine kao sredi{nji, premda malo
tematiziran problem epistemologije, a time djelomice svakako i na put
povijesti filozofije. Pogledamo li to~nije u ~emu se sastoji »korespondencija«,
ne mo`emo zanemariti da tu nije rije~ o istini kao odslikavanju
stvarnih odnosa kroz strukturu iskaza (kako je u{la i u filozofsku teoriju
20. stolje}a) nego o istini prema posve drugom tvorbenom na~elu. Ono
nije epistemi~ko nego semanti~ko. To je smisao izraza ‘orthotes onomaton’
naslije|enog iz klasi~ne filozofije. Kod Platona se relevantna formulacija
u svome najjasnijem i najjednostavnijem obliku nalazi u Sofistu,
naime da govoriti istinu (aletheuein = »istinovati«) zna~i »kazivati za bi}e
da jest«, a »za nebi}e kazivati da nije«. Sukladno tome, za laganje (pseudesthai)
va`i obrnuto: kazivati za ono {to nije (ili ne-jestvuju}e) da jest, a
za ono {to jest (ili jestvuju}e) da nije. 35 No, u tradiciji je taj platonsko-
-aristotelijanski oblik navodne »teorije adekvacije« poznatiji u obliku
kakav se pripisuje Tomi Akvinskom: ‘Veritas est adaequatio sive correspondentia
rei et intellectus’. 36 Ipak, razlika u tipu i sadr`aju klasi~no-anti~ke
i tradicionalne formulacije »teorije istine« eklatantna je koliko je ostala
zanemarena sve do semanti~kog zaokreta u filozofiji jezika po~etkom 20.
stolje}a. Ovdje }u upozoriti na njezine izvanjske ili semioti~ke aspekte.
Za razliku od tradicionalne formulacije koja govori o odnosu mi{ljenja
i stvarnosti, klasi~na anti~ka formulacije ne govori o odnosu iskaza i
stvari, nego izri~e pravilo ispravnog kazivanja. Ono slijedi semanti~ki
35 Cf. Soph. 262a-263b: to men ón einai légein to de mê on ouk einai, resp. to on mê
einai to de mê on einai. – Gotovo navlas identi~no odre|enje istinovanja ili laganja
nalazi se kod Aristotela u IV. knjizi Metafizike, Met. Γ, 1011b26.
36 V. T. Akvinski, O istini i la`nosti, u: Izbor iz djela I-II, Zagreb: Naprijed 1990, sv.
I, str. 209-248. Posrednikom izme|u Tomine tradicionalne formulacije i klasi~ne
anti~ke smatra se u literaturi `idovski novoplatoni~ar Isaak Israeli iz 9. stolje}a.
Interesantno je da je analiti~ka filozofija o`ivjela teoriju adekvacije u tradicionalnom
modelu odslikavanja-odra`avanja (B. Russell, Problems of Philosophy, 1912.; L.
Wittgenstein, Tractatus, 1921.), a ne u klasi~nom obliku semanti~kog pravila.
Semanti~ki zaokret u klasi~nu ili odraznu teoriju adekvacije unio je tek A. Tarski
(v. dolje bilj. 45) tvrde}i da samo preuzima Aristotelov model adekvacije kao …
592