Epistemologija

Znalac i la`ljivac: Semiotiziranje spoznaje
drugo do eksplikacije implicirane pretpostavke znanja, retori~ki zorno
prikazuju subjektivni akt upisivanja u op}i poredak znanja ili zajednicu
»znalaca«, bili oni prosje~ni ili kvalificirani, skupina individualaca ili
»kolektivno tijelo« (znanstvena zajednica, dru{tvo, nacija itsl.). Pri tome,
o odnosu pojedinca i zajednice kao subjekata znanja mo`emo epistemolo{ki
govoriti zahvaljuju}i njihovu »anafori~kom« odnosu: »odnos« se
iskazuje kao pripadnost kroz izotopijsko ponavljanje sadr`aja propozicije
(p), intendirane stvarnosti (p) i jezi~ne forme (‘p’), s jedne strane, i propozicionalne
figure (da) kao dru{tvenog stava, s druge strane. Pojedinac-
-subjekt pripada zajednici subjekata tako {to ponavlja njezine ~inove, i
obrnuto. 34 Zato, da bismo izvukli na vidjelo socijalnu jedinku kao subjekta
znanja a da ne promijenimo registar analize u socijalno-epistemolo{ki
koji nu`no uvodi heterogene momente u analizu znanja, potreban je tre}i
oblik epistemi~kog propozicionalnog stava koji to simbolizira:
(3) »Ja ka`em da (se zna da je istina/slu~aj da) p«
Ovaj oblik re~enice daje zadovoljavaju}e visok stupanj slo`enosti ili
diskurzivizacije procesa na kojima po~ivaju epistemi~ke tvrdnje ili pretenzije
na znanje. Re~enica sadr`i svjedo~anstvo prethodne subjektivne
interiorizacije sadr`aja koji je uvijek intersubjektivan, bio prosje~an i svakodnevan
ili znanstveno organiziran. Ali, ono {to je ovdje u ve}oj mjeri
odlu~uju}e jest okolnost da transformacija iskaza u slijedu (1)-(2)-
(2’/2’’)-(3) pokazuje da su prenosivost i saop}ivost znanja efekt njegove
konstitucije (ona je u prvom obliku iskaza (1) samo implicitna), a ne tek
izvanjski momenti dru{tvenog procesa znanja (poput pedago{kog aparata
ili neformalnih autoriteta). Kroz praksu znanstvene kompetencije, koja
se sastoji u poznavanju taksinomijskog aparata znanosti, njezinih normativno
zadanih elemenata s postojanim zna~enjima i metodskim pravilima
upotrebe) odvija se na primjeru (1) takva organizacija semanti~kog polja
odre|enog diskursa da se isklju~uje svaka opasna polisemija: to je proces
uspostave univerzalnog i apstraktnog subjekta koji ne ka`e »ja (znam)«
nego, ako uop}e izra`ava bilo kakvo prisustvo subjektivnosti, onda
njegovo »znam« ima vrijednost »(zna) se«. To je govor znanosti koji je
34 Time je nazna~en odre|eni oblik ritualizma s apriornim karakterom kao tvorbenim
faktorom u samom stavu znanja. Za interiornost socijalne forme znanja nasuprot
shva}anju dru{tvenosti kao supervenijentne (ili naknadne) dimenzije znanja v. ovdje
esej F. Schmitta. Time dihotomija socijalnost-individualnost gubi, ~ini se, na relevanciji.
591