Epistemologija

Borislav Mikuli}
U sljede}im odjeljcima pokazat }u da je to jedini relevantan oblik
prisustva subjekta za epistemologiju zato {to se ne mo`e epistemi~ki
objektivirati i jo{ manje »verificirati« a da ne bude uvijek pretpostavljen.
Dakako, to je ujedno i linija presijecanja epistemologije s problemima
ideologije, koju tvori upravo pitanje istinitosti znanja i diskursa o znanju,
i mjesto subjekta 30 .
Tema samoizvjesnosti izra`ava zahtjev za pouzdano{}u znanja.
Zami{ljena je kao »primitivna« poznatost svijesti samoj sebi putem ~istog
akta, i o~igledno je odgovor (kod Descaresa ali ni{ta manje i kod kasnog
Wittgensteina) na permanentne krize klasi~nih koncepcija istine koje slijede
iz dihotomije subjekt-objekt, svijest-predmet. To je kriza modela
adekvacije za obja{njenje odnosa izme|u mi{ljenja i stvarnosti, te kriza
modela koherencije za obja{njenje odnosa pojedina~nih stavova (ili
iskaza) unutar {ireg konteksta srodnih stavova koji tvore diskurzivnu
cjelinu koja se, opet, odnosi na jedinstveno epistemi~ko polje. U odnosu
na globalne krize epistemologije, izra`ene kroz skepticizam ili relativizam,
krize istinitosti imaju podru~an, ali temeljniji status: one osim
pitanja uvjeta znanja i njegove konstitucije (svijest-sadr`aj) poga|aju i
odnos znanja prema izvanjskoj stvarnosti (svijest-predmet).
Ovdje je od interesa tre}i slu~aj krize u konstituciji same epistemologije
koji ujedno donosi model za prevrat. To je semioti~ka teorija
znanstvenog diskursa koja mjesto istine iz me|uprostora znanje-predmet
ponovno – nakon Hegelova spekulativnog ukidanja racionalizma i empirizma
na pretpostavci jezika kao onog objektivno istinitijeg i od bitka
i mi{ljenja, predmeta i svijesti – postavlja na govor kao ono istinski subjektivno
na subjektu. Posljedice fokusiranja na govor u semiolo{koj
lingvistici i filozofiji jezika za suvremenu epistemologiju o~igledne su:
dok kod Hegela jezik, usprkos spekulativnom premje{tanju s »ruba psihologije
ili logike« u istinski medij bitka i mi{ljenja, ipak ostaje moment
u razvoju apsolutnog znanja, u semiolo{koj filozofiji znanosti jezik nije
30 Zadr`at }u se pri toj tvrdnji bez posebnog dokazivanja, imaju}i u vidu suvremene
(prete`no socijalnoteorijske) definicije ideologije koje se jedva razlikuju od sociolo{kih
analiza uvjeta organiziranog znanstvenog znanja i njegovog konsenzualnog
karaktera. Tu prije svega mislim na dominantno socijalno-teorijsko shva}anje ideologije
kao skupa vjerovanja koja pretendiraju na istinitost i zadovoljavaju potrebe
odre|ene socijalne skupine. Za obuhvatnu noviju sistematsku i idejno-povijesnu
diskusiju usp. Raymond Boudon, L’Idéologie. L’origine des idées recues, Paris: Artheme
Fayard, 1986.
586