Epistemologija

Znalac i la`ljivac: Semiotiziranje spoznaje
potezima za potrebe daljnjeg argumenta. Prvo, (Platonov) Sokrat odbija
da nakon analize heraklitovskih fundamenata relativisti~ke teorije opa`anja
kod Protagore na~me s Teetetom, mladim matemati~arom, temu »bitka
i nebitka« za koju ovaj naslu}uje da bi mogla pru`iti bolje temelje za
pravu koncepciju spoznaje; tu temu Sokrat najavljuje »za sutra«, a taj nastavak
razgovora prikazan je, kao {to je poznato, u dijalogu Sofist, svakako
najva`nijem od »logi~kih« Platonovih dijaloga u kojemu je izlo`ena
teorija istinitog suda. Drugim rije~ima, Platonova neobi~na, ujedno postupna
i skokovita, strategija razvijanja argumenata upu}uje na to da
negdje drugdje treba tra`iti onaj pojam logosa koji bi mogao zadovoljiti
zahtjev da doksa bude znanje. Taj je zahtijev izra`en dodatkom u tre}oj
definiciji znanja: istinita doksa »s logosom«, a postavljen je zahtjevnijem
primaocu nego {to su to matemati~ari u Teetetu.
Bez podrobnijeg zala`enja u daljnju diskusiju u Sofistu, za sada{nje
potrebe nu`no je to~nije shvatiti raspravu u Teetetu. Taj ~esto diskutirani
dodatak ‘meta lógou’ (»s logosom«) ima posebnu informativnu vrijednost
na retori~koj razini Platonove »definicije« znanja: logos koji je ve} implicitno
sadr`an u samom pojmu dokse iz druge definicije znanja u Teetetu
(‘znanje je istinito vjerovanje’), postaje s tim dodatkom u tre}oj definiciji
eksplicitan, i pri tome donosi posve novo zna~enje rije~i ‘logos’ zadr`avaju}i
ono prethodno implicitno: naime, logos je sam re~eni~ni oblik
dokse, a novo zna~enje (razlog) tako|er se iskazuje re~eni~nim oblikom
(tj. »logosom«). Logos je tako ve} sastavni dio dokse, njezin oblik i osnova,
prije »dokse s logosom« u eksplicitnom vidu. Svako vjerovanje kao
vjerovanje uobli~eno je iskazom, pa tako i znanje ili vjerovanje o vjerovanju,
tj. epistemolo{ka doksa izlo`ena u dijalogu Teetet. Kod Platona je
tu dakako rije~ o vje{toj, smi{ljenoj i teorijski svrhovitoj retori~koj igri
istovremeno na tri razine zna~enja rije~i ‘logos’: gramati~koj (re~enica),
logi~koj (iskaz, sud) i spoznajno-teorijskoj (razlog), ali tako|er i na najmanje
tematiziranoj, semiolo{koj razini (logos kao mentalni znak: typos,
semeion) koja je u hijerarhijskom poretku Platonova diskursa »elementarna«
ili »principijelna«, te zato u tu dimenziju ovdje ne}u podrobnije
ulaziti. Zadr`at }u se samo na razini iskaza ili re~enice. U samom Teetetu
analize triju uvrije`enih zna~enja pojma logos ne zadovoljavaju filozofski
standard potreban za definiciju znanja. 16
16 Otud je razumljiva, ali neispitana i neutemeljena, sumnja Linde Zagzebski (cf. [to je
znanje?, ovdje 113 id. da se Platonu uop}e smije pripisati takva definicija znanja …
573