Epistemologija

Borislav Mikuli}
tj. da Sokrat na kraju postupnog traganja odbacuje i tu najslo`eniju od
triju razmotrenih odredbi znanja (znanje kao zamjedba, kao istinita
doksa i, kona~no, kao istinita doksa s obrazlo`enjem) spada u problematiku
odnosa Platonove pisane i nepisane filozofije, i ne mijenja ni{ta na
interesu epistemologije. 15 Naprotiv, vidjet }emo da je osnovano tvrditi
da upravo sofisti~ka radikalizacija aporeti~kog karaktera diskusije kod
Platona, tj. napu{tanje naivnog veridi~kog interesa, predstavlja uvjet
pojave subjekta kao istinosnog momenta epistemologije kao znanstvenog
diskursa o znanju.
1. Opravdanje i obrazlo`enje.
Drugi epistemolo{ki smisao porodiljske tehnike
Posljednja tvrdnja zahtijeva, dakako, temeljito razja{njenje, no ovdje }u
se i po cijenu nedovoljnosti zadr`ati na glavnim diskurzivnim zna~ajkama
Platonova na~ina pitanja o znanju.
A) Okolnost da Platon preko Sokrata eksplicitno odbacuje i to tre}e
rje{enje u definiranju znanja, naime odredbu da je znanje obrazlo`eno
(ili opravdano) istinito vjerovanje izra`eno iskazom ili tvrdnjom, navelo
je mnoge autore na uvjerenje da je to doista aporeti~ki ili skepti~ki spoznajno-teorijski
stav i posljednja Platonova rije~ o problematici teorije
spoznaje. No, kako (Platonov) Sokrat nije agnostik nego sofisti~ki
prosvijetljeni dogmatik, takvom razumijevanju Platonova stava proturje~i
mnogo {to u samom dijalogu Teetet i na drugim mjestima njegova
pisanog opusa. Platonovi sistematsko-filozofski argumenti u pravilu su
kumulativni i (barem manifestno) nezavr{eni. Stoga je i u Teetetu rije~
prije o slu~aju kritike i redefinicije kurziraju}ih koncepcija znanja bez krajnjeg
izvo|enja na tome mjestu, {to na mikrorazini predstavlja ponavljanje
Platonove strategije filozofiranja. Ovdje }u je ocrtati u najkra}im
15 Odnos pisane i nepisane Platonove filozofije {ire je pitanje od epistemolo{ke problematike
i, simptomati~no, upravo pitanje teorije spoznaje najmanje je obra|eno s
toga stanovi{ta. Od novijih radova koji bli`e obra|uju taj problem usp. kra}u studiju
Thomasa A. Szlezaka, »Das Höhlengleichnis«, u: Platon, Politeia, hrsg. von Otfried
Höffe, Berlin: Akademie Verlag 1997, Klassiker auslegen Bd. 7, str. 205-228 (v.
»Poredba pe}ine«, u: Thomas A. Szlezak, ^itati Platona i dva eseja o jedinstvu
Platonove filozofije, prir. i prev. B. Mikuli}, Zagreb: Jesenski i Turk, 2000., str. 103-
-120, s daljnjom literaturom). Tako|er Hans Krämer, »Die Idee des Guten. Sonnenund
Liniengleichnis (Pol. Buch VI 504a-511c)«, isto, str. 179-204; Christoph Horn,
»Platons Episteme-Doxa-Unterscheidung und die Ideentheorie«, isto, str. 291-312.
572