Epistemologija

Borislav Mikuli}
svijesti ~ak ni u hermeneutiziranoj verziji u obliku strukture predrazumijevanja
ili prosje~ne svakodnevne egzistencije. Radi se o njezinu
uvijek otpisanom izvanjskom ili deriviranom vidu, o subjektu u neautenti~nom
liku brbljivca koji kazuje o stvarnosti vi{e nego {to pokrivaju i
bitak i svijest pa i sam jezik kao pozitivna ontolo{ka jedinica. Rije~ je o
subjektu govora ili kazivanja, o instanci u filozofski oduvijek »minornom«,
retori~kom i zanemarivom izdanju kroz koju jezik »prolazi« i koja
unutar svijeta ~ini grani~ni kamen samog diskursa o istini i stvarnosti.
Ona pod markerom ‘ja’ dr`i mjesto koje je uvijek izvanjsko polju bitku
pokrivenog jezikom. Suprotno ve} standardnom uvjerenju klasi~ne filozofske
hermeneutike (Gadamer) da je jezik »bitak koji mo`e biti razumljen«
i, otud, jedini istinski bitak subjekta, sam subjekt izmi~e svome
temeljnom karakteru jezi~nosti za onoliko koliko funkcija govora nu`no
stvara i produbljuje razmak izme|u jezika i cjeline bi}a. Bez govora
jezi~nost je samo jezik, skup {ifri ili partikularni entitet unutar pozitivne
asubjektivne datosti, »bitka« u smislu cjeline bivstvuju}eg. Govor nije,
kao kod Heideggera, samo operacionalizacija otkrivala~ke funkcije samog
jezika u smislu arhajske rije~i koja imenuje stvar tako da pu{ta da se ona
poka`e sama sobom nego, prividno paradoksalno, da se opet uop}e
poka`e. Pojavljivanje je ponavljanje koje je sa svoje strane otvaranje prostora
drugosti. Zato je govor operativno produbljenje nepodudarnosti
izme|u partikularnog statusa jezika i sposobnosti da bude simboli~ki
suplement nedostaju}eg bitka. Govor je proceduralizacija razlike i jedino
mjesto »bitka« subjekta za subjekt.
Subjekt je ime za mjesto na kojemu nikakav stvarnosni govor ne
rekurira na bivanje-samim-sobom, kao u hermeneuti~kom krugu, tvore}i
navodno beskona~ni, uvijek transcendiraju}i horizont razumijevanja svijeta
kao samorazumijevanja, ili efekt samorazumijevanja kao uvijek
druga~ijeg razumijevanja. Subjekt je prije marker neistovjetnog auto-referenta,
prekid u rekurenciji koji iskazuje da krug razumijevanja ili
vra}anja-na-samoga-sebe ne daje stvaran model subjektivnosti nego iluziju
samosvijesti subjekta mi{ljenog iz (neke prethodne) teorije (ili »tradicije«):
ona stvara cjelinu bivstvuju}eg tako {to neizbje`no pretpostavlja
»cjelinu cjeline« pod imenom »smisla«. Rije~ je o subjektu ~iji se interes
(ili briga) za bitak odvija kao akt ponavljanja bitka; on jest predteorijski
(prakti~ki) ali i teorijski akt, no va`nije od te razlike ~ini se to da se kroz
taj akt intencija istinitosti, sadr`ana u ponavljanju bitka, vra}a u svome
izokrenutom a ne izvornom obliku. ^injenje je istinitije od sadr`aja jer
570