Epistemologija

Borislav Mikuli}
bez udjela fikcije, igre, obmane i privida, osim po cijenu pada u dogmatizam
neposrednosti znanja. Pravi problem s tim prividom, koji je za subjekt
on sam, le`i u tome {to ~ini stvarnost samog subjekta i {to se ne
mo`e otpisati bez fatalnog gubitka dijela pojavne stvarnosti koji je opet
sam subjekt.
Kraljevski slu~aj paradoksa la`ljivca pokazuje, da anticipiram diskusiju
u III. dijelu ovog priloga, da ti iskazi izdaju subjekt asubjektivnog
govora, dakle upravo onu instancu koja je odgovorna za kriterije, tako
da je isklju~uju na razini iskazanog sadr`aja. Moderna epistemologija i
razumijevanje znanosti ne po~ivaju na isklju~enju subjekta, naprotiv, on
je u svome krajnjem i cjelovitom obli~ju jednako ekscesivno prisutan kao
na arhajskom po~etku kod Parmenida: on je neizostavna pretpostavka ili
fundamentum inconcussum samog govora filozofije o svijetu. Moderne
teorije znanja i znanosti po~ivaju vi{e na samorazumljivosti onoga {to je
omogu}ilo pojavu subjektivnosti subjekta: to nije spontanost djelovanja
iz epistemi~ke samoizvjesnosti subjekta utemeljenog u ontolo{kom identitetu
bivanja-mi{ljenja-kazivanja, to je, naprotiv, unutra{nji rascjep identiteta
ili diskontinuirani karakter stvarnosti subjekta koji je postao vidljiv
na samom po~etku filozofske teorije, kod Parmenida, u zbivanju ponavljanja
bitka koje umjesto identiteta ili koincidencije istog donosi trostruku
»ontolo{ku diferenciju« izme|u bitka (po sebi), istine (bitka-za-drugo) i
akta iskazivanja. Ponavljanje bitka je govorni akt subjekta koji ne koincidira
s neposrednim samo-pokazivanjem bitka u iskazanom sadr`aju akta
nego je sam akt iskazivanja ekcentri~no mjesto ili »tu« bitka subjekta ~iji
prafilozofski mitski oblik prikazuje »zanos« ili »manija«.
Otud nije rije~ o jeziku kao supervenijentnoj funkciji svijesti, konstituirane
kao kod Heideggera na samorastvaranju svijeta kroz samopokazivanje
fenomena i izra`ene operacijom imenovanja. 7 Diskontinuitet u
stvarnosti subjekta ne iscrpljuje se, re~eno heideggerijanski, u apriornoj
strukturi bitka tubivanja obilje`enoj »ontolo{kom diferencijom«, koliko je
u~inak posebne, »onti~ke« sposobnosti koju nazivamo govorom. Pod terminom
jezik rije~ je o jezi~noj pojavnosti subjekta u govoru kao patolo{koj
disfunkciji same svijesti: ona je ta koja izvanjski odnos svijest-svijet proka-
7 Za derivirani (ili fundirani, a ne fundiraju}i) karakter jezika kod Heideggera v. Bitak
i vrijeme (Zagreb: Naprijed, 2. izd. 1988.), osobito § 12. To ne poga|a samo govor
u otu|enom, teorijskom obliku apofanti~kog logosa, nego jezik (Sprache) kao takav
utoliko {to rije~ (ime) i samo »pu{ta da se poka`e« samopokazivanje stvari (fenomen).
Jezik je supervenijentan prema strukturi fenomena kao samopokazivanja.
566