Epistemologija

Znalac i la`ljivac: Semiotiziranje spoznaje
predmeta ali nije zadobila stvarni karakter subjekta epistemi~kog diskursa.
[tovi{e, ~ini se da je spoznavalac jo{ uvijek shva}en po tradicionalnom
modelu kao izvanjski nosilac mentalnih procesa epistemi~kog karaktera
koji samo mijenja svoj teorijski ulog (metafizi~ki, egzistencijalni, fiziolo{ki,
socijalni). Nedavno obnovljeni interes filozofije za egzistencijalisti~ko-fenomenolo{ku
tematiku tijela kao i kritika na ra~un mentalisti~kog
redukcionizma kognitivnih znanosti, nije bitno promijenio osnovnu
teorijsku konstelaciju. 5 Ni sa invencijom socijalno-epistemolo{kog na~ina
pitanja o znanju u analiti~koj filozofiji, jezi~na konstitucija subjekta spoznaje
nije postala dijelom temeljnog aparata analiti~ke epistemologije
usprkos radikalizaciji »jezi~nog obrata«; {tovi{e, upravo on je doveo do
progla{enja smrti subjekta i epistemologije koja ga navodno podr`ava. 6
U II. dijelu ovoga eseja sadr`ana su neka relevantna historijska
razja{njenja o modernim konfiguracijama epistemologije kod Platona i
njihovoj kvazi-postmodernoj ironizaciji. Formalni povod tome su eksplicitne
rasprave ili implicitne odluke o datiranju epistemologije u nekim
suvremenim prikazima, no stvarna iako preliminarna svrha te djelomice
izvanjske, taksativne intervencije le`i u rezultatu. To je pronalazak one
to~ke u klasi~noj filozofskoj epistemologiji koja daje upori{te za imanentno-kriti~ko
suprotstavljanje suvremenom progla{enju smrti epistemologije,
i to na teorijskim pretpostavkama koje nisu sadr`ane u analiti~kim
epistemologijama. Ta to~ka je autoreferencijalnost »krajnjih« pitanja i njihov
paradoksalni u~inak samoukidanja u logi~koj (i retori~koj) figuri »istinite
la`i«, odakle filozofiju oduvijek, a najkasnije od Platona, predusre}u
kontingencija na~ela i ironija znanja koja tra`i novu orijentaciju subjekta
diskursa. Upravo to su trenuci kad se uop}e prepoznaje prisustvo subjekta
u diskursu.
Paradoks autoreferencijalnosti mi{ljenja je to~ka koja upozorava da
se istinito znanje ili istina stvarnosti za subjekt nikada ne mo`e pojaviti
5 Cf. Vincent Descombes, La denrée mentale, Paris: Minuit, 1995.
6 Pod radikalizacijom jezi~nog obrata u analiti~koj filozofiji mislim na razvoj koncepcije
radikalnog prevodjenja, radikalne interpretacije do na~ela radikalne kontingencije,
dakle na hermeneutizaciju logi~kog pozitivizma od Quinea preko Davidsona
do Rortya. Iako Rortyjeve konzekvencije iz Quineove epistemologije ne dijele ni
semanti~ar Davidson ni teoreti~ari spoznaje poput S. Haack, asubjektivni semanticizam
ostao je glavni teorijski ulog ove radikalizacije, i u ontolo{koj teoriji subjekta
i teoriji jezika i diskursa. Usp. napose, D. Davidson, »The Myth of the Subjective«,
u: Subjective, Intersubjective, Objective, Oxford: Clarendon Press, 2001. Tako|er
R. Rorty, Ironija, kontingencija, solidarnost, Zagreb: Naprijed, 1995.
565