Epistemologija

Znalac i la`ljivac: Semiotiziranje spoznaje
|enja istog kao uvjet pojavljivanja istine. Ono pretpostavlja ili zahtijeva
drugi ili diskretni subjekt kao izvanjsko vlastito same stvari. To paradoksalno
pravilo izra`ava figura Dike (»pravda«), bo`ica koja po-kazuje da
je ono {to otu|uje stvar od subjekta isto ono isto {to je re-prezentira za
subjekt: Dike nije tek ime bo`anskog bi}a (daímon) koje, za razliku od
ljudi, ima privilegirani pristup bitku kao ne~em radikalno drugom od
svijeta bi}a, »apsolutu«; ‘Dike’ je ime za epistemi~ku funkciju po-kazivanja
ili upute o istini, ono imenuje pravilo ponavljanja bitka koje ga pretvara
u istinu kao drugo-po-redu samog bitka. Otud, sama Dike je tek
personifikacija za unutra{nji subjekt govora u kojemu se iskazivanje i
iskazano podudaraju u instanci »pravosti«, ona ozna~ava mjesto rasjeda,
rascjepa ili pomaka unutar samog bitka za unutra{nju razliku izme|u
bitka-koji-je-istina (»bitak po sebi«) i istine-koja-je-bitak (bitak-za-drugo).
Ili, jednostavnije re~eno, istina je uvijek subjektivna. Za subjekta-govornika
koji u tome poretku stupa na mjesto bo`anskog (unutra{njeg ili
prvog-po-redu) subjekta, istina je opet mogu}a samo po pravilu ponavljanja,
kao ponovljena istina ili ponovno zbivanje bitka-za-drugog koje
nazivamo iskazivanjem. Ono je instanca pravilnog ponavljanja bitka,
reprezentacija zbivanja istine kao bitka-za-drugo. Iskazivanje je istinosno
i kad je la`no upravo zato {to slijedi to pravilo ponavljanja bitka.
U mitu o postanku filozofije tu tre}u instancu izra`ava figura »~ovjeka
koji zna« iz kazivanja (nekog) drugog, smrtnika koji prema{uje smrtnike
tako da slu{anjem bo`anskog govora sam postaje kvazi-»demon«,
tj. dionik ili u`ivalac »nepotresnog srca istine« (frgm. B 1). No, stvarnost
toga fiktivnog narativa u proemiju Parmenidova spjeva, koji u svome
sublimnom umjetni~kom obliku mo`da izra`ava totemisti~ko ili idolatrijsko
porijeklo ideala istine, za ~ovjeka je ludilo manti~kog zanosa ili
povla~enje iz svijeta osjetilne konkretnosti »u sebe«: redukcija cijelog bi}a
na akt doslovnog ponavljanja bitka-za-drugo koje je mogu}e samo kao
stupanje na mjesto kaziva~a istine. Parmenidov ljudski besmrtnik ili
»znalac« nesumnjivo je nasljednik {amana ali osim kulturolo{kog kontinuiteta
izme|u mita, epa i »stvarnosnog« na~ina pitanja arhajske filozofije,
sam historijski po~etak filozofskog posla je »kartezijanski«: pravilo
ponavljanja bitka ujedno iskazuje ono {to ukida puku linearnost predaje
i denuncira ideju o zastarjelosti svih prethodnih modela.
Ovdje je to struktura su-prisutnosti subjekta koji tvrdi da zna i izvana
dovr{ava tehniku istine koja se sastoji u ponavljanju bitka kao bitka-za-
-drugo. Subjekt tvr|enja, ‘ja’, pojavljuje se najprije kao figura mimeze,
563