Epistemologija

Merold Westphal
svakom slu~aju, bivanje-u-svijetu kao cjelinu, i najprije omogu}uje da se
upravimo prema ne~emu« (176-8/137-9). Intencionalnost pretpostavlja
raspolo`enje.
Ne iznena|uje nas kad Heidegger iznova ka`e da su uvjeti mogu}nosti
teorijskog (tvrde}eg, ustvr|uju}eg) bavljenja svijetom predteorijski. To je
zato »{to mogu}nosti raskrivanja koje pripadaju spoznaji se`u prekratko
u usporedbi s izvornim raskrivanjem koje pripada raspolo`enjima... ‘Biti
raskriveno’ ne zna~i ‘biti poznato kao doti~na vrsta stvari’« (173-124).
Ono {to je nekome raskriveno u raspolo`enju ne bismo trebali uspore-
|ivati s onim {to netko »poznaje, zna i vjeruje« ili mjeriti to s »apodikti~kom
izvjesno{}u teorijske spoznaje ne~ega puko objektivno prisutnog«
(175/135-6). Samo onda kad se svijet pokazuje »sukladno na{im raspolo`enjima,
pokazuje se i ono priru~no... Motre}i svijet teorijski ve} smo
ga sveli na jednoobraznost onoga {to je samo objektivno prisutno«
(177/138).
Zna~i li to prvenstvo raspolo`enja pred spoznajom da za Heideggera
isto kao i za Humea »razum jest i treba jedino biti rob na{ih strasti«? 29
Nipo{to ukoliko to zna~i poku{aj »da se znanost onti~ki podvrgne ‘osje-
}anju’« (177/138) u kojemu su fenomeni iskrivljeni time {to su »prognani
u nadle`nost iracionanog« (175/136). Stoici, a slijede}i njih i Spinoza,
nagla{avaju ovisnost na{ih strasti o na{im vjerovanjima. 30 Heidegger
o~igledno poku{ava dati prednost strastima, ali ne tako da jednostavno
obrne odnos tako da propozicionalni sadr`aj na{ih iskaza postane funkcija
na{ih raspolo`enja. On nema nikakvog interesa za svijet u kojem
ma~ka le`i na prostirci samo za sretnike, a ne i za gubitnike.
On prije isti~e da teorija ~ini pogre{ku krivo postavljene konkretnosti,
barem kako je tradicionalno zami{ljena. Svijet susre}emo kao vrijednosno
optere}en preko raspolo`enja i preko na{ih praksa, i zavaravamo se
ako mislimo da mo`emo reflektirati o sebi izvan toga uvjetovanja, jer,
»kad ovladavamo nekim raspolo`enjem, ~inimo to samo posredstvom nekog
protu-raspolo`enja; mi nikad nismo slobodni od raspolo`enja«
(175/136). Teorija ima svoje vlastito raspolo`enje, jednako kao {to predstavlja
i odre|enu vrstu prakse. [tovi{e, obmanjujemo sami sebe ako
29 Hume, A Treatise of Human Nature, ur. L. A. Selby-Bigge (Oxford: Clarendon Press
1960; repr. izdanja iz 1888), str. 45 (II, III, IV).
30 Za korisnu raspravu o stoicima u toj to~ki vidi Martha Nussbaum, The Therapy of
Desire: Theory and Practice in Hellenistic Ethics (Princeton: Princeton University
Press, 1994).
530