Epistemologija

Merold Westphal
Prema Heideggerovoj epistemologiji spoznaja ima svoje temelje. No,
u temelju jezi~nih izraza koji su nositelji istine ili la`nosti ne nalaze se
one reprezentacije koje su epistemi~ki privilegirane, zajam~eno istinite
bilo time {to su dane (Sellars) ili nu`ne (Quine) ili pak samoo~igledne
ili neispravljive ili o~igledne osjetilima (Plantinga). U osnovi na{ih istinosnih
tvrdnji nalaze se prakse koje nisu istinosne, bez obzira na to da li
ih prate jezi~ni ~inovi. U odnosu na takve temelje, prevladavaju}i epistemolo{ki
ideali filozofske tradicije od Platona do Husserla, Russella i
ranog Wittgensteina puke su tlapnje.
Razlog zbog kojeg je mogu}e i nu`no govoriti o Heideggeru kao
epistemologu jest da takve tvrdnje konstituiraju u potpunosti teoriju o
naravi i granicama ljudske spoznaje. Upravo zbog toga {to njegova
teorija otvara podru~je razumijevanja i tuma~enja koje prethodi podru~ju
istine u obi~nom smislu izraza, Heidegger traga za izvornijom koncepcijom
istine kao neskrivenosti. Naime, kao {to stav da je tvrdnja izvedena
nema tu svrhu da poni{ti tvrdnju nego da odredi uvjete (otprilike na
Kantov na~in) pod kojima su one mogu}e, isto tako ni traganje za
temeljnijim pojmom istine nema tu svrhu da zamijeni uobi~ajeni pojam
istine nego da odredi njezine uvjete. 25
Ovo obja{njenje radikalno uvjetovane naravi na{e istine kao korespondencije,
slaganja, adekvacije itd. predstavlja kro}enje filozofske
oholosti u svjetlu koje se empiristi~ka tradicija pojavljuje u manjoj mjeri
kao krotitelj racionalisti~ke hybris nego kao raspojasani sudionik u njoj. 26
Odbacuju}i vrijednosnu uvjetovanost razumijevanja priru~nosti, Heidegger
tvrdi: »Priru~nost je na~in na koji bivstvuju}a, onakva kakva jesu ‘po
sebi’, bivaju odre|ena ontolo{ki-kategorijalno« (101/71). Pozivanje na Kanta
je nepredvidivo i zna~i da na{a teorijska dostignu}a, koja svode svijet na
objektivnu prisutnost, nikada ne se`u iza pojava ili fenomenalnog znanja,
svejedno da li ih konstruiramo u racionalisti~kim ili empiristi~kim
terminima.
25 Vidi § 44 Bitka i vremena te On the Essence of Truth [Vom Wesen der Wahrheit]
(1930), u: Basic Writings, ur. David Farrell Krell (New York: Harper and Row,
1977) te Plato’s Doctrine of Truth [Platos Lehre von der Wahrheit] (1942), engl. prev.
John Barlow, u: Philosophy in the Twentieth Century, sv. 3, ur. William Barrett i
Henry D. Aiken (New York: Random House, 1962).
26 Humeovo pozivanje na obi~aj i strasti bilo bi iznimka, kao i Hempelovo nerado
priznanje da je kriterij verifikacije zna~enja politika a ne istina. Vidi »Problems and
Changes in the Empiricist Criterion of Meaning«, u: Semantics and the Philosophy of
Language, ur. L. Linsky (Urbana: University of Illinois Press, 1952).
528