Epistemologija

13. Epistemologija religije
zaklju~uje kako je u osam od deset navrata kada je govorio o toj vrsti
pitanja u toj vrsti situacije roditelj govorio istinu, pa vjerojatno to ~ini i
sada? Reidova je sugestija – koja bi zahtijevala opse`niju argumentaciju
nego {to je ja ovdje mogu iznijeti, ali koja mi se ~ini nedvojbeno to~nom
– da je na{oj ljudskoj konstituciji uro|eno na~elo lakovjernosti, kako ga
on naziva. Djelovanje tog na~ela usavr{ava se u `ivotu svih nas, pa s vremenom
vi{e ne vjerujemo odre|enoj vrsti ljudi kad govore o odre|enoj
vrsti teme u odre|enoj vrsti situacije, dok drugima vjerujemo ~vr{}e no
ikad; no u podlozi sveg tog usavr{avanja jest ~injenica da nam je svima
uro|ena sklonost vjerovati u ono za {to vjerujemo da nam ljudi govore.
Ako je to to~no, onda ovdje imamo jo{ jedan primjer stvaranja vjerovanja
koje se ne uspijeva uklopiti u doksasti~ki ideal. U isti mah je vjerovanje
u stvari na temelju kazivanja drugih tako fundamentalno za ljudsku egzistenciju
te bi bilo apsurdno ustvrditi kako u vjerovanjima stvorenima
djelovanjem na~ela lakovjernosti ima ne~ega manjkavog na na~in da
bismo trebali ukloniti ta vjerovanja.
Vidljivo je za{to je doksasti~ki ideal tako privla~an: ne{to je zadivljuju}e
u vjerovanjima koja odgovaraju idealu – barem u onima koja odgovaraju
prvom stupnju tog ideala. Vjerovanje izazvano poznavanjem ~injenice
kojoj odgovara propozicionalni sadr`aj tog vjerovanja: {to bi moglo biti
bolje i u ve}oj mjeri zadovoljavaju}e i umiruju}e – kad samo ne bi bilo
mimike! Vjerovanje izazvano poznavanjem ~injenice da propozicionalni
sadr`aj vjerovanja za sobom povla~e vjerovanja prve vrste: takvo vjerovanje
samo malko manje zadovoljava. No sada valja istaknuti da takva vjerovanja
nisu idealna za nas ljude, u na{oj situaciji. Ono {to se uzima kao doksasti~ki
ideal nije ideal za nas. Nedoraslost nekog vjerovanja re~enom idealu
utoliko ne ukazuje na manjkavost koju bismo mi ljudi morali ukloniti, niti
~ak na manjkavost za koju bi bilo po`eljno da je uklonimo. Na{ ustroj
stvaranja vjerovanja po svome uro|enom djelovanju nije dorastao pretpostavljenom
idealu, niti je mogu}e preina~iti to djelovanje tako da u cijelosti
bude doraslo pretpostavljenom idealu. A ~ak i kad bi to bilo mogu}e,
~ak i kad bismo nekako uspjeli preudesiti na{e stvaranje vjerovanja tako
da ono uskladi svoje djelovanje s pretpostavljenim idealom, preostao bi
nam odve} malen skup vjerovanja a da bismo mogli dalje `ivjeti.
Implikacije istinosno relevantnih zasluga za na{u analizu su o~ite.
Praksa koju je predlo`io Locke, a u ~ijoj je sr`i doksasti~ki ideal, nije
univerzalno najbolji pristup k istini; ona ne omogu}uje nikakav pristup
istinama o budu}nosti {to nam ga omogu}uje induktivno zaklju~ivanje.
389