Epistemologija

Nicholas Wolterstorff
pridodamo na{em vjerovanju da je neki predmet ispu{ten, pri ~emu je
potonje vjerovanje izazvano poznavanjem ~injenice da je predmet ispu-
{ten, tada je susljedno vjerovanje da }e taj predmet pasti zapravo logi~ki
zasnovano na tim vjerovanjima.
Ali kako smo, pita Hume, stekli vjerovanje da je priroda s obzirom
na taj aspekt pravilna? To nije po sebi evidentna istina. To vjerovanje,
dakle, mora nekako biti ste~eno iz iskustva. Kako? Pa, uo~ili smo brojne
slu~ajeve pravilnosti prirode u tom pogledu. To mora biti iskustvo
koje dovodi do pojave tog op}enitog vjerovanja. Ali pazite sada, ka`e
Hume: ono {to logi~ki slijedi iz zapa`anja pravilnosti jest da nam taj mali
odsje~ak prirode {to smo ga iskusili nikad nije predo~io protuprimjer toj
pravilnosti (zanemarimo ovom prigodom sve primjere ispu{tenih predmeta
koji se di`u!). Iz toga, prema logici, ne slijedi da je priroda kao
cjelina – neopa`ana kao i opa`ana – u tom pogledu pravilna. Ipak,
potrebno nam je to op}enitije na~elo, ili ne{to njemu nalik, ako vjerovanje
da }e ovaj predmet pasti ima biti zasnovano na poznavanju. No, naravno,
nije nam poznata ~injenica koja bi odgovarala propozicionalnom
sadr`aju vjerovanja da je priroda kao cjelina pravilna, budu}i da o prirodi
kao cjelini – budu}oj kao i pro{loj i sada{njoj, udaljenoj i bliskoj – nemamo
iskustva. Tako se u induktivno stvorenim vjerovanjima poznavanje
uvijek ispostavlja kao nedostatno. Za razliku od dva tipa vjerovanja koji
tvore doksasti~ki ideal, ona ne mogu u cijelosti biti utemeljena na poznavanju.
Ona su temeljno druk~ije vrste. Ipak, takva su vjerovanja nu`na
za ljudsko postojanje. Stoga se teza da su vjerovanja koja nisu dorasla
doksasti~kom idealu uslijed toga manjkava u tom smislu da bismo morali
poku{ati otkloniti tu manjkavost, ne mo`e odr`ati.
Reid je iznio istovrsnu tvrdnju glede vjerovanja zasnovanih na svjedo-
~anstvu. Netko tvrdi da P; a ja, ~uv{i ga, povjerujem da je ustvrdio da
P. ^injenica da sam povjerovao kako je on ustvrdio da P u meni izaziva
vjerovanje da P. Kako da razumijemo taj na~in stvaranja vjerovanja –
posve neobi~an, kad o njemu razmislimo? ^ini se ispravnim kazati kako
je moje vjerovanje da P utemeljeno na njegovoj tvrdnji da P; no jesam li
ja od svoga vjerovanja kako je on ustvrdio da P do svoga vjerovanja da
P dospio logi~kim zaklju~ivanjem? Ako jesam, po svoj je prilici na~elo
prisutno u tome pribli`no ovakvo: osobe te vrste koje govore o temama
te vrste u toj vrsti situacije gotovo uvijek govore istinu. No kako sam ja
do{ao do tog na~ela? Reid nas poziva da naro~ito razmotrimo slu~aj
djeteta: vjeruje li dijete svome roditelju u odre|enom slu~aju zato {to
388