Epistemologija

13. Epistemologija religije
Dvije su ideje sredi{nje u Akvin~evoj prilagodbi aristotelovskog pojma
scientiae. Scientia je nastojanje zajednice; a u tom zajedni~kom nastojanju,
fenomen suda ili dokaza koji je o~igledan nekoj osobi igra sredi{nju ulogu.
U nekoliko svojih formulacija, Toma Akvinski dopu{ta sudove koji su
»evidentni osjetilima« ove ili one osobe kao premise za scientia-u. No iako
iz njegove rasprave postaje jasno {to bi on naveo kao primjere te kategorije
– sud neke stvari se mijenjaju, recimo – nikad nam to~no ne ka`e na
{to se taj pojam svodi, i postaje jasno da zapravo nevoljko dopu{ta sudove
evidentne osjetilima me|u premisama za scientia-u. Idealno, premise
scientiae bile bi samo sudovi samoevidentni ovome ili onome.
Akvin~evo poimanje onog samo-evidentnog bilo je tradicionalno.
Tuma~enje se javlja na dvjema razinama: prvo, samoevidentnost per se, a
potom samoevidentnost za odre|enu osobu. Neki sud je samoevidentan
per se ako je nemogu}e da ga neka osoba pojmi a da ujedno ne »vidi« i
ne vjeruje da je on istinit. To se tuma~enje slu`i idejama koje smo istra`ili
nekoliko stranica prije. Preformulirajmo ga da bismo to u~inili eksplicitnim:
neki sud je samoevidentan per se ako je nemogu}e da ga neka osoba,
kad se upozna s njim i bude svjesna da ga poznaje, razumije a da ujedno
ne spozna ~injenicu da je on istinit te stvori vjerovanje ~iji propozicionalni
sadr`aj ne odgovara toj ~injenici. Premda u tradicionalni pojam
samoevidentnosti nije spadalo to da su samoevidentni sudovi nu`no istiniti,
uvijek se, koliko mi je poznato, pretpostavljalo da je to slu~aj. Neki
sud je, dakle, samoevidentan za odre|enu osobu ako je samoevidentan
per se, i ako je toj osobi poznat i razumije ga. Iz toga, dakako, slijedi da
}e toj osobi tako|er biti poznat ~injenica da je re~eni sud istinit te stvoriti
vjerovanje ~iji propozicionalni sadr`aj odgovara toj ~injenici.
Scientia uklju~uje zaklju~ke svih onih dokaza ~ije premise i deduktivna
valjanost jesu, ili su bile, nekome samoevidentne. S obzirom na karakter
zajedni~kosti scientiae, me|utim, ona obuhva}a mnogo vi{e od toga.
Fizi~ar se – da upotrijebimo jedan od Akvin~evih primjera – slu`i rezultatima
matemati~ara. To }e re}i: fizi~ar sam ne razvija matematiku koja
mu je potrebna po~inju}i od premisa koje su mu samoevidentne i grade}i
takve dokaze da mu je samoevidentno kako su oni deduktivno valjani.
Matemati~ar iznosi ono {to je otkrio kao samoevidentno i ono {to je iz
toga deduktivno dokazao; fizi~ar se, pak, umjesto da reproducira njegov
rad, pouzdaje u matemati~ara i koristi matemati~areve rezultate me|u
premisama za vlastitu argumentaciju. Sukladno tome, mnoge premise
fizi~arevih dokaza ne}e biti samoevidentne samome fizi~aru. Neki sudovi
379