Epistemologija

Uvod
»S zna P« istinit; i (b) je li taj sud valjano izre~en. Ono {to varira s obzirom
na kontekst, stoji u prigovoru, jest prije ovo potonje negoli ono prvo.
DeRose obja{njava da ta vrst prigovora kontekstualizmu uklju~uje ~est
manevar u filozofiji {to ga on naziva »manevrom zajam~enog tvr|enja«
(ili MZT). MZT-ima se op}enito nastoji ukloniti ne`eljeno intuiranje
istine i la`i pod vidom onoga {to je odgovaraju}e i neodgovaraju}e iskazano.
Uzmimo, recimo, da tra`ite Mirka i Marka i pitate me jesu li oni
sa mnom. Odgovaram da Mirko jest. Ako su i Mirko i Marko sa mnom,
moj odgovor se ~ini nekako krivim. Ustanovite li kasnije da je Marko bio
sa mnom, mogli biste me ~ak optu`iti da sam vam lagao. S druge strane,
ako je istina da su obojica sa mnom, tad mora biti istina da je Mirko sa
mnom. Taj se slu~aj mo`e uvjerljivo analizirati pomo}u MZT-a. Budu}i
da su Mirko i Marko sa mnom, bukvalno je istina da je Mirko sa mnom.
Me|utim, ako su obojica sa mnom, neprili~no je ustvrditi da je to samo
Mirko; ono {to se opravdano tra`i u kontekstu va{eg pitanja jest tvrdnja
da su obojica sa mnom.
U gornjem prigovoru kontekstualizmu MZT se koristi da bi se objasnilo
za{to intuicija o istinitosti spoznajnih atribucija varira ovisno o kontekstu.
Ideja je u tome da je u nekim kontekstima u kojima je doslovce
la` da netko ne{to zna, ipak prikladno ustvrditi da ta osoba to zna. Drugi
konteksti zahtijevaju doslovniji iskaz, i u njima je prikladno ustvrditi da
ista osoba ne zna. La`nost odnosno istinitost dane spoznajne atribucije ne
mijenja se bez obzira na konverzacijski kontekst. Ono {to varira jest mogu-
}nost tvr|enja, i to je ono zbog ~ega se ~ini kako variraju uvjeti istinitosti.
DeRoseova strategija odgovaranja na re~eni prigovor sastoji se u
istra`ivanju stanovitih uspje{nih i neuspje{nih primjera MZT-a i utvr|ivanju
mjerila za valjanu uporabu MZT-a op}enito. Sredi{nja tema njegova
dokazivanja jest da se uspje{ni MZT-i pozivaju na op}a konverzacijska
pravila i pomo}u njih uklanjaju intuiciju o istini i la`i. U gornjem sam
slu~aju, primjerice, prekr{io sljede}e vrlo op}enito konverzacijsko pravilo:
ono da, ako ste u polo`aju tvrditi jednu od dvije stvari, treba tvrditi onu
ja~u. Budu}i da sam bio u polo`aju ustvrditi da su Mirko i Marko sa
mnom, i da je op}e pravilo »Tvrditi ja~e« bilo na mjestu, moja tvrdnja da
je Mirko sa mnom stvorila je la`nu implikaturu da Marko to nije bio.
DeRose dokazuje da MZT upotrijebljen protiv kontekstualizma ne djeluje
na taj na~in. On se ne poziva na op}e konverzacijsko pravilo i utoliko
predstavlja ad hoc odgovor kontekstualizmu. Iz tog razloga najva`nijem
prigovoru kontekstualizmu nedostaje uvjerljivost.
19