Epistemologija

9. Racionalnost
parova omogu}uje ekstrapolaciju korisnosti do razine preferencije i vjerojatnosti
do razine vjerovanja. Racionalan je onaj izbor koji maksimizira
o~ekivanja, a odre|uje se kao produkt korisnosti i vjerojatnosti. Na komparativnim
preferencijama mogu}e je utemeljiti i druge, manje idealizirane
matemati~ke prikaze. Ako preferiram neku alternativu, u odnosu na
bilo koju drugu, tada je, u smislu tih preferencija, racionalno da izaberem
tu alternativu. No, to nas ne vodi do nu`nog prihva}anja stajali{ta da je
svaka preferencija utemeljena na nekom skupu po sebi vrijednih ciljeva.
Dovoljno je da smo u stanju dosljedno sistematizirati svoje preferencije.
No, takvom je gledi{tu mogu}e navesti jedan prigovor. Rije~ je o
tome da preferencije, temeljna uspore|ivanja parova, mogu po sebi biti
iracionalne. Ako osoba maksimizira o~ekivanu korisnost u slu~aju u
kojem su njezine preferencije iracionalne, iako dosljedne, tada korisnost
i vjerojatnost na kojima se temelji maksimiziranje o~ekivane korisnosti
tako|er mogu biti iracionalne, {tovi{e mogu biti sasvim sulude. No,
va`no je shvatiti da pozivanje na neke po sebi vrijedne ciljeve ne predstavlja
rje{enje tog problema, a razlog za to je o~igledan. Ono {to netko
iracionalan dr`i vrijednim po sebi mo`e dati koherentni skup preferencija,
no i dalje biti sasvim suludo. Mogu preferirati neki cilj u odnosu
na sve druge, na primjer skupljanje upotrijebljenih `vaka}ih guma i njihovo
lijepljenje u album, i pritom biti sasvim lud. Zaklju~ak je da ~isto
instrumentalna racionalnost, bilo kao tradicionalni koncept sredstava i
ciljeva, bilo u modernoj verziji, kao o~ekivana korisnost, sadr`i odre|eni
nedostatak glede racionalnosti onog ~emu te`imo, racionalnosti na{ih
preferencija, i to je problem kojeg moramo rije{iti. Pozivanje na vrijedno
po sebi ne rje{ava ga. Problem se samo ponavlja na razini po sebi
vrijednih ciljeva. Za{to su oni racionalni? Ako odgovorite: »Jednostavno
jesu!«, priznaju}i da je nemogu}e racionalno objasniti za{to je racionalno
te`iti onome {to vrednujemo kao ciljeve, samo ste zamijenili regressus in
infinitum iracionalnom pretpostavkom.
Razmi{ljanja koja slijede mo`da }e uspjeti razjasniti za{to su filozofi
bili instrumentalisti u pogledu razuma i prihva}ali doktrinu autonomnosti
ciljeva. Dr`ali su da je beznadno poku{avati zastupati racionalnost
ciljeva, jer, bez obzira na to koje ciljeve pretpostavimo, ba{ kao {to je
slu~aj s preferencijama, pitanje racionalnosti se postavlja iznova. Za{to je
taj cilj racionalan? I kako bi se druga~ije moglo odgovoriti osim pozvati
se na jo{ jedan cilj, {to }e samo dovesti do jo{ jednog pitanja iste vrste.
Radije nego da tragamo za ciljevima racionalnim po sebi, za koje nikad
255