Epistemologija

Uvod
Sosa u nastavku ukazuje na dvije ina~ice internalizma koje bi motivirale
tu pretpostavku te razmatra njihov odnos.
Kartezijanski internalizam je teza prema kojoj opravdanje iziskuje
vlastito razmi{ljanje i prema kojoj je vlastito razmi{ljanje funkcija stvari
koje su ~isto interne u subjektovoj svijesti. Chisholmovski internalizam
je teza prema kojoj se samom refleksijom mo`e otkriti ono u {to se opravdano
vjeruje. Kad bi bilo koja od tih teza bila to~na, to bi motiviralo
pretpostavku gornjega skepti~kog argumenta, tj. da se mora znati da se
ne sanja kako bi se putem opa`anja moglo znati i{ta drugo. Sosa potom
ukazuje na odnos tih dvaju oblika internalizma. Chisholmovski internalizam
slijedi iz kartezijanskog internalizma, ali samo ako dodamo dvije
pretpostavke: da je ono {to je unutra{nje ne~ijoj svijesti uvijek dostupno
pukom refleksijom i da je na~in na koji takvi interni ~initelji dovode do
opravdanja uvijek dostupan samom refleksijom. Bez tih dviju pretpostavki,
tvrdi Sosa, iz kartezijanskog internalizma ne bi proizlazilo da putem
refleksije uvijek mo`emo prosuditi jesu li na{a vjerovanja opravdana. To
izaziva drugo pitanje: za{to bismo trebali misliti da su ove potonje pretpostavke
istinite?
Kao {to je naprijed primije}eno, neki filozofi dr`e da su internalizam
i deontolo{ka koncepcija opravdanja usko povezani. Sukladno tome, u
tre}em odjeljku svog ogleda Sosa istra`uje mogu li se pretpostavke o
kojima je rije~ poduprijeti deontolo{kim shva}anjem, tj. postavljanjem
epistemi~kog opravdanja na du`nost. On zaklju~uje da mogu, ali samo
ako se kartezijanski internalizam razumije kao neovisna premisa. Stoga
je neto~no da se, kao {to neki misle, zna~ajne vrste internalizma mogu
izvesti iz deontolo{ke koncepcije opravdanja; jedna vrsta internalizma
mora se pretpostaviti da bi se mogla izvesti druga.
Sosa se potom okre}e mo`da najva`nijoj tvrdnji svoga ogleda: onoj
da deontolo{ka koncepcija opravdanja, pa stoga i svaki internalizam {to
ga ona podupire, ima ograni~enu vrijednost za epistemologiju. To je zato
{to taj pojam opravdanja ne uspijeva razjasniti zna~ajne aspekte epistemi~ke
vrsno}e. Svoje stajali{te on brani razmatraju}i nekoliko parova
vjerovanja, kojih bi se svaki ~lan smatrao opravdanim u deontolo{kom
smislu. Svaki je par vjerovanja, tvrdi Sosa, takav da se ona razlikuju po
drugim zna~ajnim dimenzijama epistemi~ke vrsno}e. Stoga pojam opravdanja,
postavljen na du`nost, ne uspijeva zahvatiti va`ne vrste epistemi~kog
vrednovanja. Razmotrimo, primjerice, dva vjerovanja koja su
psihologijski nedvojbena, i stoga opravdana u smislu da vjerovati u njih
13