Epistemologija

2. Realizam, objektivnost i skepticizam
Rorty svoj pragmatizam o~ito dr`i nedodirljivim za onu vrst samopobijanja
{to smo je prethodno ustanovili. On tvrdi: »Moja strategija
za izazivanje samoreferencijalnih pote{ko}a u koje ‘Relativist’ neprestano
zapada sastoji se u prebacivanju svega s epistemologije i metafizike na
kulturalnu politiku,… na predlaganje onoga s ~ime bismo trebali poku-
{ati.« 35 Tim se prebacivanjem, me|utim, ne izbjegava problem samopobijanja,
jer su tvrdnje o tome {to bismo trebali poku{ati izravno
analogne tvrdnjama o tome {to je za nas korisno. Rortyev poku{aj »pragmati~kog
opravdanja [eliminativnog] pragmatizma« stvara neugodnu
dilemu koja je maloprije uo~ena, osim ako posrijedi nije neki neobi~an,
dotad nerazja{njen pristup dokazivanju. Rorty je sklon navoda li{enom
pristupu istini, ali nije iznio teoriju dokazivanja koja bi uklonila va`nost
epistemolo{kih pitanja u svjetlu spomenute dileme glede njegova pragmatizma.
Pragmatist bi mogao preporu~iti da naprosto uklonimo svaki govor
o prihvatljivom vjerovanju. Mo`da iznena|uje da Rorty to ne predla`e,
s obzirom na to (a) da je on antrireprezentacionalist i (b) da je vjerovanje
bitno reprezentacijsko. Takav bi prijedlog, me|utim, Rortya sprije~io da
iznese vlastiti pragmatizam kao prihvatljiv a tradicionalnu epistemologiju
kao neprihvatljivu. Rortyu bi tada preostala neka vrst vrijednosnog
nihilizma. Mravojedi mo`da ne prave vrijednosne sudove u normativnom
smislu, ali mi ljudi to ~inimo, i samo bi kakav o~ajni teoreti~ar
ustvrdio druk~ije. Ukratko, dakle, Rortyev eliminativni pragmatizam ne
unapre|uje tradicionalnu epistemologiju, ve} prije pati od samopobijanja.
On, naposljetku, ne postavlja nikakvu zbiljsku pote{ko}u pred skepti~ko
osporavanje o kojemu je u ovom poglavlju rije~.
Je li skepticizam nedosljedan?
William Lycan je uobi~ajeni skepti~ki zahtjev optu`io za »proturje~nost«.
Trebamo se, dakle, pitati odnosi li se ta optu`ba na skepti~ko osporavanje
{to ga propitujemo. Predmet op}enite skepti~ke zabrinutosti Lycan
vidi u tome da se, »ako su kanoni [opravdanja] kona~ni i ne mogu sami
biti opravdani, ~ini da su oni epistemi~ki proizvoljni, da je rije~ o pravilima
kojima se ljudska bi}a slu~ajno slu`e, mo`da ~ak o pravilima za koja
su ljudi sazdani da se njima slu`e, ali to ih niukoliko ne opravdava u
35 Ibid., str. 457.
107