Razvoj civilnog društva u Hrvatskoj - UNDP Croatia

1
12
CIVILNO DRUŠTVO U HRVATSKOJ - POVIJEST I PRAVNI OKVIR
CIVILNO DRUŠTVO U
HRVATSKOJ – POVIJEST I
PRAVNI OKVIR
1.1. Razdoblje prije 1990. godine: nasljeđe bivše SFRJ
U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (u daljnjem tekstu: SFRJ) temeljne slobode koje su
pretpostavka razvoja civilnoga društva 1 , kao što su sloboda javnog okupljanja, mišljenja te udruživanja,
proglašene su pravima građana na ustavnopravnoj razini. 2 Međutim, konzumiranje ovih sloboda
nadgledao je u praksi komunistički ideološki okvir koji je ograničavao praktičnu provedbu naizgled
prihvatljivoga ustavnopravnog temelja.
Početkom devedesetih godina javno okupljanje u Hrvatskoj uređeno je zakonom iz 1973. godine. 3 Razlozi
zabrane javnoga okupljanja, koje je utvrdio navedeni zakon, gotovo da bi mogli proći i najzahtjevniji test
demokratičnosti. 4 Međutim, zbog ondašnje situacije, Zakon je tumačen prošireno, pa je vlast dopuštala
javno okupljanje samo ako mu svrha nije u sukobu s vladajućom politikom.
Pravno uređenje slobode udruživanja u bivšoj Jugoslaviji je sve do 70-tih godina XX. stoljeća rješavano na
razini federacije, pa je u svim republikama važio isti federalni zakon. Tek krajem 70-tih godina nadležnost
za uređenje pitanja slobodnog udruživanja prešla je na razinu zakonodavstva pojedinih republika, pa je
Sabor Socijalističke Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: SRH) 1982. godine donio Zakon o društvenim
organizacijama i udruženjima građana, kao temeljni zakonski okvir koji uređuje pravo na slobodno
udruživanje.
Zakon je utvrdio postojanje dvaju oblika udruživanja (društvene organizacije i udruženja građana)
s različitim pravnim i političkim tretmanom, a izvorište ove podjele bio je odnos tadašnjeg pravnopolitičkog
sustava prema vlasništvu. Društvene organizacije predstavljale su oblik udruživanja, koji je
bio u milosti tadašnje vlasti, koji je koristio i raspolagao imovinom koju mu je dodijelila država te je od
nje i fi nanciran. Formalno udruživanje nekih interesnih skupina, a osobito onih koje su makar i neznatno
prisustvovale u javnosti ili djelovale za opće dobro, nije se u ono vrijeme niti moglo ostvariti u formi
drugačijoj od društvene organizacije (npr. lovačka društva, ferijalni savezi, strukovne udruge, komore i sl.
mogle su se registrirati samo kao društvene organizacije). 5
Za razliku od toga, udruženja građana bila su oblik udruživanja koji je bliži današnjoj formi udruge. U
udruženja građana pojedinci su se slobodno udruživali i upravljali tim udruženjem, a ono je moglo
1
Definicija civilnog društva korištena u ovom dokumentu glasi: civilno društvo je područje institucija, organizacija, mreža i pojedinaca (i njihovih
vrednota) smještenih između obitelji, države i tržišta, povezanih nizom civilnih pravila koja zajedno dijele, a u koje se ljudi dobrovoljno udružuju radi
zagovaranja općih interesa.
2
Ustav SFRJ iz 1974. u članku 166. utvrđuje "Jamči se sloboda misli i opredjeljenja.", u članku 167. "Jamči se sloboda štampe i drugih oblika informiranja
i javnog izražavanja, sloboda udruživanja, sloboda govora i javnog istupanja, sloboda zbora i drugog javnog okupljanja.", a u članku 174. "Ispovijedanje
vjere je slobodno i privatna je stvar čovjeka.". Ustav SRH iz 1974. sadrži istovjetne odredbe.
3 Zakon o javnim skupovima ("Nar. nov.", br. 26/73 i 31/88).
4
Razlozi zbog kojih se javno okupljanje moglo zabraniti bili su sljedeći: remećenje javnog reda, vrijeđanje javnog morala, vršenje kaznenog djela,
zaštita zdravlja građana i napad na ustavni poredak.
5
Mogućnost neformalnog udruživanja pravni i politički sustav bivše SFRJ nije niti poznavao, niti tolerirao.