CIVILNO DRUŠTVO U HRVATSKOJ POVIJEST I PRAVNI OKVIR
1 12 CIVILNO DRUŠTVO U HRVATSKOJ - POVIJEST I PRAVNI OKVIR CIVILNO DRUŠTVO U HRVATSKOJ – POVIJEST I PRAVNI OKVIR 1.1. Razdoblje prije 1990. godine: nasljeđe bivše SFRJ U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (u daljnjem tekstu: SFRJ) temeljne slobode koje su pretpostavka razvoja <strong>civilnog</strong>a <strong>društva</strong> 1 , kao što su sloboda javnog okupljanja, mišljenja te udruživanja, proglašene su pravima građana na ustavnopravnoj razini. 2 Međutim, konzumiranje ovih sloboda nadgledao je u praksi komunistički ideološki okvir koji je ograničavao praktičnu provedbu naizgled prihvatljivoga ustavnopravnog temelja. Početkom devedesetih godina javno okupljanje u <strong>Hrvatskoj</strong> uređeno je zakonom iz 1973. godine. 3 Razlozi zabrane javnoga okupljanja, koje je utvrdio navedeni zakon, gotovo da bi mogli proći i najzahtjevniji test demokratičnosti. 4 Međutim, zbog ondašnje situacije, Zakon je tumačen prošireno, pa je vlast dopuštala javno okupljanje samo ako mu svrha nije u sukobu s vladajućom politikom. Pravno uređenje slobode udruživanja u bivšoj Jugoslaviji je sve do 70-tih godina XX. stoljeća rješavano na razini federacije, pa je u svim republikama važio isti federalni zakon. Tek krajem 70-tih godina nadležnost za uređenje pitanja slobodnog udruživanja prešla je na razinu zakonodavstva pojedinih republika, pa je Sabor Socijalističke Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: SRH) 1982. godine donio Zakon o društvenim organizacijama i udruženjima građana, kao temeljni zakonski okvir koji uređuje pravo na slobodno udruživanje. Zakon je utvrdio postojanje dvaju oblika udruživanja (društvene organizacije i udruženja građana) s različitim pravnim i političkim tretmanom, a izvorište ove podjele bio je odnos tadašnjeg pravnopolitičkog sustava prema vlasništvu. Društvene organizacije predstavljale su oblik udruživanja, koji je bio u milosti tadašnje vlasti, koji je koristio i raspolagao imovinom koju mu je dodijelila država te je od nje i fi nanciran. Formalno udruživanje nekih interesnih skupina, a osobito onih koje su makar i neznatno prisustvovale u javnosti ili djelovale za opće dobro, nije se u ono vrijeme niti moglo ostvariti u formi drugačijoj od društvene organizacije (npr. lovačka <strong>društva</strong>, ferijalni savezi, strukovne udruge, komore i sl. mogle su se registrirati samo kao društvene organizacije). 5 Za razliku od toga, udruženja građana bila su oblik udruživanja koji je bliži današnjoj formi udruge. U udruženja građana pojedinci su se slobodno udruživali i upravljali tim udruženjem, a ono je moglo 1 Definicija <strong>civilnog</strong> <strong>društva</strong> korištena u ovom dokumentu glasi: civilno društvo je područje institucija, organizacija, mreža i pojedinaca (i njihovih vrednota) smještenih između obitelji, države i tržišta, povezanih nizom civilnih pravila koja zajedno dijele, a u koje se ljudi dobrovoljno udružuju radi zagovaranja općih interesa. 2 Ustav SFRJ iz 1974. u članku 166. utvrđuje "Jamči se sloboda misli i opredjeljenja.", u članku 167. "Jamči se sloboda štampe i drugih oblika informiranja i javnog izražavanja, sloboda udruživanja, sloboda govora i javnog istupanja, sloboda zbora i drugog javnog okupljanja.", a u članku 174. "Ispovijedanje vjere je slobodno i privatna je stvar čovjeka.". Ustav SRH iz 1974. sadrži istovjetne odredbe. 3 Zakon o javnim skupovima ("Nar. nov.", br. 26/73 i 31/88). 4 Razlozi zbog kojih se javno okupljanje moglo zabraniti bili su sljedeći: remećenje javnog reda, vrijeđanje javnog morala, vršenje kaznenog djela, zaštita zdravlja građana i napad na ustavni poredak. 5 Mogućnost neformalnog udruživanja pravni i politički sustav bivše SFRJ nije niti poznavao, niti tolerirao.
Change language