Hrvatski Karusel - Stipe Suvar - KrajinaForce

STIPE ŠUVAR, odlomci knjige: 

Kako su nestali Srbi 

HRVATSKI KARUSEL 

Prema popisima stanovništva 1900. i 1910. godine, Srbi su u tadašnjim 

kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, odnosno u banskoj Hrvatskoj činili više od 25 

odsto stanovništva. Granica se na istok, doduše, protezala sve do ušća Save u 

Dunav ispod beogradskog Kalemegdana. U ritularno trećoj jedinici "trojedinici" 

Dalmaciji Srbi su pak činili 17 posto stanovništva, s tim što je u granicama 

Dalmacije bila i Boka kotorska. U Banovini Hrvatskoj, stvorenoj uoči Drugog 

svjetskog rata, a koja je obuhvaćala i najhrvatskije dijelove Bosne i Hercegovine, 

Srba je bilo 20 posto. 

U Hrvatskoj, ako se izuzme područje koje će do proljeća (1997. prim. ur.) biti pod 

upravom UNTAES-a, Srbi danas čine samo dva do tri posto stanovništva. A po 

svoj prilici glavnina će odseliti i sa područja, na kojem je instaliran UNTAES. Iz 

Hrvatske je, naime, od 1990. godine naovamo izbjeglo u Srbiju, Bosnu i 

Hercegovinu i druge zemlje oko četiri stotine tisuća Srba. A na područje, koje je 

sada pod upravom UNTAES-a, iz zapadne Slavonije 1991. godine i sa prostora na 

kojima su se odigrali "Bljesak" i "Oluja" 1995. godine sklonilo se njih oko 60 

tisuća. 

Nema zemlje u Evropi u kojoj se u 20. stoljeću, eto, tako temeljito uspjelo u 

stvaranju "čiste" države - nacije, kao što je Hrvatska. 

Fašistička je Njemačka, doduše skrivila egzodus sudetskih Nijemaca na kraju 

Drugog svjetskog rata, pa je i Češka tada postala uglavnom etnički čista. A u 

Poljskoj je njemački fašizam uništio Židove i također izazvao egzodus Nijemaca, 

što je uz pomicanje poljske granice na istoku u korist bivšeg Sovjetskog Saveza, 

dovelo i do visoke etničke čistote Poljske. Grčka i Turska su pak u ratu 1922-23. 

provele međusobno etničko čišćenje, ali Turska danas ima 12 milijuna Kurda, koje 

ne priznaje i ugnjetava, a i Grčka ima nekoliko stotina tisuća Albanaca, uz 

Makedonce koje ne priznaje. 

Da nije postojala prva i druga Jugoslavija i da nije bilo politike prema njima kakvu 

je provodila Pavelićeva Hrvatska 1941-1945. godine, te politike kakvu provodi 

Tuđmanova Hrvatska od 1990. godine naovamo, Srba bi u granicama današnje 

Hrvatske sada bilo oko milijun i po. Ovako ih je ostalo, odnosno ostaće, nakon što 

se provode reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, ne više 

od 150 tisuća, i to mahom raspršenih po većim naseljima, a sa perspektivom da 

ih najdalje kroz pola stoljeća više u Hrvatskoj i ne bude. 

Ukoliko se Hrvatska u posljednjih pet-šest godina posve približila ostvarenju sna 

najzagriženijih i najbeskrupuloznijih hrvatskih nacionalista - "čiste" nacije-države, 

u kojoj uskoro gotovo da neće biti Srba, nekad brojnog drugog njezinog naroda, 

ali ni ostalih nacionalnih manjina, izuzimajući možda talijansku u Istri i Rijeci. Jer, 

teče i snažni proces asimilacije svih manjina. A tek manjina Srba mlađe dobi 

usuđuje se danas javno deklarirati svoju nacionalnu pripadnost u strahu od 

diskriminacije. Bošnjacima-Muslimanima i Slovencima se pak i ne dopušta da 

budu nacionalne manjine. 

Desetostruko smanjenje udjela Srba u stanovništvu Hrvatske u ovom našem 

stoljeću, koje je na isteku, posljedica je na jednoj strani postojanja dviju 

Jugoslavija, koje su zajedno živjele, uključujući i vrijeme raspada prve i rađanja 

druge, 73 godine, a u kojima su se odigravala značajne kolonizacije i migracije 

Srbaiz Hrvatske uglavnom u pravcu Srbije, ponajviše Vojvodine, a i u druga 

područja sve do Kosova i Makedonije. Najmanje pola milijuna stanovnika 

sadašnje SR Jugosalvije, a ne računajući i doseljene i izbjeglice od 1990. godine 

naovamo, došlo je iz Hrvatske ili vodi porijeklo iz nje do ukjučivo treće 

www.krajinaforce.com Glas Krajisnika u Egzilu 

1

generacije. (Doduše, migracije su tekle i u suprotnom smjeru, te su u Hrvatsku 

kroz vrijeme postojanja dviju Jugoslavija doseljavali i Srbi iz same Srbije i iz 

Bosne i Hercegovine, a procjenjujemo da ih nije doselilo više od sto tisuća). 

Na drugoj strani, smanjenje broja i udjela Srba u stanovništvu Hrvatske 

posljedica je bjesomučnog nastupanja hrvatskog nacionalizma, čije su se 

eksplozije dogodile, početkom, sredinom i krajem našeg stoljeća. 

Bez obzira na uzroke i povode, pa i na naslov u zagrebačkom "Srbobranu" 1902. 

godine: "Do istrage naše ili vaše", Srbi su u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća bili 

izloženi hajci, čiji je vrhunac bio rušilački pohod na njihove trgovine i radnje u 

Zagrebu. A onda su uslijedili i veleizdajnički procesi Srbima u Hrvatskoj i Bosni i 

Hercegovini i manifestacije antisrpskih raspoloženja u povodu aneksije Bosne i 

Hercegovine, atentata u Sarajevu i izbijanju Prvog svjetskog rata, kada se 

pjevalo: "Vjetar piri, Hrvatska se širi, kiša pada, Srbija propada", a i uzvikivalo 

"Srbe na vrbe!", što je, doduše, prvi uzviknuo Slovenac Marko Natlačen u 

Ljubljani. 

Ideja južnoslavenskkog ujedinjenja, uz postojanje hrvatsko-srpske koalicije, 

zadobila je, međutim, prevagu u hrvatskom narodu. Pa je došlo i do stvaranja 

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno do prve Jugoslavije, u kojoj su se 

Srbi u Hrvatskoj dijelom, i na kraće vrijeme, a pod vodstvom Svetozara 

Pribićevića, bili priklonili i velikosrpskoj hegemoniji, od koje, međutim, sami i 

nisu, kao prečani, osjetili neke posebne blagodati. 

Besramna priča o velikosrpstvu partizana 

Bolno iskustvo prve Jugoslavije olakšalo je hrvatskim ustašama, da se uz 

blagoslov i oružanu silu Mussolinija i Hitlera, instaliraju na vlasti u kvislinškoj 

Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a pri čemu im je strateški cilj bio istrijebiti Srbe ne 

samo u Hrvatskoj već i sve do Drine i utoka Save u Dunav, a sve prema krilatici: 

trećinu pobiti, trećinu prekrstiti, trećinu otjerati. 

Srbi u Hrvatskoj su utoliko bili ona skupina, ili dio jednog naroda, koji je, uz 

Židove, najviše stradao u Drugom svjetskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije. 

Bili su izloženi genocidu, a kojem su se oduprli antifašističkom borbom. Činili su 

jednu trećinu aktivnih učesnika NOB-a u Hrvatskoj. U četnike je otišao jedino 

jedan broj Srba oko Knina i oko Plaškog, dok se gotovo nijedan četnik nije 

pojavio u Slavoniji, pa ni u Baniji, Kordunu i ostaloj Lici. (Jedna od najbesramnijih 

laži današnjeg hrvatskog nacionalizma je priča o velikosrpstvu Srba-partizana u 

Hrvatskoj. 

Srbi u Hrvatskoj bili su svoji na svome i u svemu ravnopravni s Hrvatima u 

vremenu propalog socijalizma od 1945. do 1990. godine. Bili su uz Hrvate 

konstitutivni narod hrvatske države, članice jugoslavenske federacije, a što nije 

dovodilo u pitanje Hrvatsku kao državu hrvatskog naroda, jednako kao što 

Srbima nije smetala ni himna "Lijepa naša", koja se pjevala u svim službenim 

prilikama, sve tamo od prvog zasjedanja ZAVNOH-a u Otočcu 1943. godine, niti 

crveno-bijelo-plava zastava na kojoj je, doduše, bila petokraka, niti šahovnica u 

grbu. Osjećala se i sve veća integriranost Srba u kulturu većinskog naroda, a što 

je bilo daleko od asimilacije i ugrožavanja njihova nacionalnog identiteta, kako su 

to trubili ideolozi i pobornici "antibirokratske revolucije", koja je s nacionalističkim 

ambicijama rušenja avnojske Jugoslavije povedena iz Beograda. 

Mogle bi se navesti mnoge činjenice i podaci, koji opovrgavaju tezu hrvatskih 

nacionalista da su Srbi vladali Hrvatskom i u Hrvatskoj. Doduše, velik broj njih se 

bio urbanizirao i doživio socijalnu, pa i političku promociju na tragu zasluga iz 

NOB-a, ali zar se to jednako nije odnosilo i na Hrvate? Područja na kojima su Srbi 

bili u većini ili relativno visoko zastupljeni u strukturi stanovništva, a ako se 

izuzmu Vukovar i Baranja, po pravilu su bila i ostala najnerazvijenija područja 

Hrvatske, a hrvatski Srbi su doživjeli i veću demografsku regresiju (starenje, niski 

prirodni prirast, raseljavanje) nego li Hrvati. Njihov broj i udio u strukturi 


2

stanovništva Hrvatske su opadali, dijelom i zbog toga što su odseljavali prema 

Beogradu i Vojvodini, gdje su od ranije imali brojnu rodbinu, a uz to jedan se broj 

izjašnjavao kao nacionalno neopredijeljeni Jugoslaveni. 

Katastrofalni ishod po Srbe u Hrvatskoj, a koji je, evo, danas očigledan, mogao se 

naslutiti već samim dolaskom na vlast HDZ-a i Franje Tuđmana. U predizbornoj 

kampanji 1990. godine oni i nisu spominjali Srbe osim u smislu opće harange. 

Bez obzira na bjesomučnu propagandu iz Beograda, koja je našla odjeka i među 

hrvatskim Srbima, pa i manifestacijama velikosrpstva i na tlu Hrvatske sve tamo 

negdje od 1989. godine, i bez obzira na činjenicu da je razbijanje avnojske 

Jugoslavije krenulo iz Beograda, od snaga srpskog nacionalizma, koje su se bile 

ugnjezdile u Savezu komunista Srbije, rat je Franji Tuđmanu i pokretu koji je on 

stvorio i vodio bio potreban i da jednom zasvagda "riješi" srpsko pitanje u 

Hrvatskoj onako kako je ono, evo, i "riješeno". Srbi u Hrvatskoj su danas 

malobrojna raspršena, zaplašena i asimilaciji sklona, uglavnom "urbana", 

populacija, s perspektivom da u dogledno vrijeme i posve nestane. Srbima se na 

početku nije davalo šanse ni na kulturnu autonomiju. 

Jedno je sigurno: HDZ i Franjo Tuđman ne bi ni došli na vlast ili bar ne bi na njoj 

duže ostali, kada su je osvojili na izborima održanim u trenucima velike krize i 

naleta snaga srpskog nacionalizma iz Beograd i same Srbije, da i Srbi u Hrvatskoj 

nisu gurnuti u ralje i velikosrpske histerije, da ih na neki način nije izdao i 

tadašnji Savez komunista Hrvatske, a za koji su oni u velikoj većini glasali na 

izborima 1990. godine. Na izborima 1995. godine HDZ je jedva sačuvao većinu u 

Saboru pomoću glasova Hrvata iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, a za koje je 

zakonom bilo rezervirano 12 mandata. Sa pola milijuna glasova hrvatskih Srba 

ishod ne samo prošlih već i svih budućih izbora bio bi, zar ne, za HDZ, a i 

Tuđmana znatno nepovoljniji. 

Usprkos svim pritiscima iz svijeta, a i formalnim deklariranjima sadašnje hrvatske 

vlasti, šanse većeg povratka Srba izbjeglih iz Hrvatske nisu velike. Ta, nije li iz 

vrhova sadašnje vlasti rečeno da je najveći rezultat tzv. domovinskog rata upravo 

taj što su Srbi otišli, pa neće više biti "remetilački faktor" u hrvatskoj državi i nije 

li sam Franjo Tuđman više puta govorio o namjeri da će područja Hrvatske iz 

kojih su Srbi izbjegli, kao i osvojeni, a zapravo sa Slobodanom Miloševićem 

trampljeni, predjeli zapadne Bosne da se nasele Hrvatima iz tuzemstva i iz 

svijeta, a što će tobože osigurati budućnost hrvatske države u budućim 

stoljećima? I zar se takvo naseljavanje na ta opustošena i opljačkana područja na 

kojima se preostale malobrojne Srbe i dalje šikanira, pljačka, pa i ubija, već 

intenzivno ne provodi? 

Vjeronauk, prekrštavanja i štošta drugo 

Situacija bi se mogla promijeniti nabolje (u vezi sa raseljavanjem srpskog 

stanovništva, prim. ur.) ako bi sadašnja vlast bila uklonjena voljom hrvatskih 

građana na izborima, pa ma kada izbori bili. Ali ni u tom slučaju ne bi trebalo 

gajiti neki veliki optimizam, jer u pristupu srpskom pitanju u Hrvatskoj ni glavnina 

sadašnje opozicije ne zauzima stavove koje se bitnije razlikuju od pozicija 

sadašnje vlasti. 

(Riječ na okruglom stolu "Srbi u Hrvatskoj: jučer, 

danas, sutra" u Zagrebu, 

18-20. listopada (oktobra, p. u.) 1996, koji je priredio 

Hrvatski helsinški odbor) 

* * * 

Kada je pred više od dvije godine (1991. prim. ur.) spomenuo prekrštavanja 

pravoslavne (srpske) djece na katoličku vjeru (a čime se prešutno stječe i 

hrvatska pripadnost) Milorad Pupovac je izložen žestokoj kritici. A onda je 

nedavno izbila svađa u hrvatskom Saboru o tome da li uopće ima i koliko srpske, 

pravoslavne djece koju prisiljavaju na katolički vjeronauk. Čak je zbog toga u 


3

Saboru potekla i hrvatska krv, i to iz nosa zastupnika Hrvata Drage Krpine, koji je 

kidisao na zastupnike Srbina Dragana Hinića, pa mu ovaj uzvratio šakom po 

nosu. 

(Nastranu to, što je sam Krpina kapanje krvi iz njegova nosa proglasio povijesnim 

događajem!) 

Okršaj riječima u Saboru, a onda i incident između Krpine i Hinića, bili su sa svoje 

strane povod da u hrvatskim medijima osvanu mnogi oštri komentari, u kojima se 

kategorički odbacuju sve tvrdnje o tome da katolički vjeronauk moraju polaziti i 

pravoslavna djeca i da ima i pojava prekrštavanja. U međuvremenu oglasila se 

Katolička crkva. Kardinal Kuharić obratio se, u svojstvu nadbiskupa, župnim 

uredima svoje nadbiskupije, da dostave izvještaje o tome što je na stvari. Odmah 

da kažemo, da taj potez kardinala Kuharića treba pozdraviti, premda ne znamo i 

da li će uroditi jedinim poželjnim ishodom: jasnim uvidom u stanje stvari ako ne 

u svim hrvatskim nadbiskupijama i biskupijama, a ono u najvećoj. Jer, kako je 

izvijestio "Večernji list" (u broju od 12. studenog 1994) već se naziru rezultati 

ankete koju je kardinal zatražio: broj nekatolika koji pohađaju katolički vjeronauk 

je neznatan. No, i usprkos svemu, čini nam se da Kaptol i ovim potezom 

kardinala Kuharića danas posvjedočuje ulogu, kakvu možda nije igrao nikad u 

ranijoj povijesti: prednjači po političkim potezima i ponašanjima koji nemaju 

samo pastoralni karakter i isključivo vjersku pobudu. A to onda dovoljno govori 

gdje se to našla "laička" tuđmanovska politika. 

Kao što se zna, tjeranje pravoslavnih vjernika da se prekrste u katolike više je 

nego sramna mrlja iz nedavne historije Crkve u Hrvata: u doba kvislinške NDH 

jedan dio katoličkog klera je poticao masovno prelaženje (oko 300 tisuća ljudi) s 

pravoslavlja na katolicizam, a na što su ljudi bili prisiljeni po cijenu očuvanja 

golog života. Stepinčeva linija u Crkvi nije to osuđivala, naprotiv, tolerirala je, 

obrazlažući da time pomaže ugroženima. Danas se nešto slično ipak ne može 

ponoviti, ali i najmanji broj slučajeva upravo Crkvu u Hrvata mora siliti na oprez. 

I stoga je dobro, da je ona reagirala, makar i sa zakašnjenjem, jer je već tri 

godine ipak primjetno da, u atmosferi straha u društvu i među roditeljima, na 

katolički vjeronauk hrle i djeca nekatoličkih roditelja i djeca ateista, često 

nekrštena. 

Čini se da su brojke o 11 ili 14 tisuća ili još više ili još manje djece koja su 

prisiljena na vjeronaučno pokatoličenje iznošene napamet, bez istraživanja i 

anketiranja. No, podaci o tome, ako se najzad i prikupe, i nisu sami po sebi 

najvažniji. 

Pojave mimikrije u stvari vjeronauka ne toliko djece koliko roditelja, pa ma kako 

bile ili ne bile učestale, ne bi nas trebale toliko brinuti, koliko ukupno težak, više 

nego nezahvalan položaj Srba u Republici Hrvatskoj, bez obzira da li su vjernici ili 

ateisti, da li se nalaze u mješovitim brakovima, da li su i koliko lojalni građani, da 

li su se ili nisu u bilo čemu ili na bilo koji način zamjerili državi, režimu, 

sugrađanima, susjedima, onima s kojima žive, rade i dolaze u svakodnevne 

kontakte. 

Zabrana prodaje na tržnici 

Još prije izbijanja bilo kakvih sukoba (ako se izuzmu sitniji incidenti u ljeto 1989. 

godine) između Hrvata i Srba u samoj Hrvatskoj, na zadarskoj je tržnici, na 

primjer, tzv. obični svijet, piljarski, prodavačko-kupački zatražio da se Srbima iz 

okolice zabrani da na tržnici prodaju svoje povrće i druge proizvode, da ih se 

jednostavno s tržnice potjera. Možemo citirati vijesti, koje su o tome donijele 

neke hrvatske novine u proljeće 1991. godine. 

Pa je izbio neobjavljeni rat, i već u prvim mjesecima eskalacije masovno su u 

mnogim hrvatskim gradovima i selima, od Osijeka preko Karlovca pa do 

Metkovića i Dubrovnika, u zrak letjele kuće, lokali, auta u vlasništvu ili posjedu 

građana srpske, a ponekad i crnogorske i neke druge nacionalnosti (pa i onih 


4

Hrvata koje se drži nepodobnima ili su se nečim zamjerili). Prema izjavi hrvatskog 

ministra vanjskih poslova dr Mate Granića, minirano je 5.000 kuća, a prema 

tvrdnjama ljudi iz Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i 10.000. 

A o onom najstrašnijem: da su ljudi, i opet zbog svoje nacionalnosti, nestajali bez 

traga, da ih je gutala noć, a ponekad i dan, te da su kasnije nalaženi ili iskopavani 

leševi nekih od njih, još uvijek se u Hrvatskoj rijetko tko usudi i zucnuti (čast 

pojedincima kao što su Slobodan Budak, Ivan Zvonimir Čičak, Anto Nobilo, 

Danijel Ivan, pa i Josip Manolić i Stipe Mesić, koji su naknadno iznijeli ponešto od 

onog što su ranije, dok su bili u vrhu sadašnje vlasti, znali), a kamoli da se sačini 

evidencija, povedu stvarne a ne ponekad samo fingirane istrage i na sud izvedu 

počinioci. 

Mnogo se od 1990. godine naovamo lagalo o brojčanoj dominaciji Srba u SUP-u i 

miliciji, u medijima, u saborskim, gradskim i općinskim službama, u sudstvu, u 

pojedinim poduzećima, mada su oni u nekim od tih službi i institucija bili i 

prekomjerno zastupljeni. Pa se do danas provela njihova temeljita čistka i sa 

gotovo svih iole odgovornih radnih mjesta, a da se o rukovodećim i ne govori. 

Sumnjamo stoga i u istinitost tvrdnje, koju smo nedavno čuli iz ustiju 

predsjednika Tuđmana, da Srbi čine polovicu sudaca u Karlovcu. U nekim 

službama i institucijama Srba više i nema ili je ostao tek poneki. U Saboru, čija se 

administracija i te kako povećala u usporedbi s onom iz "komunističkog" 

vremena, Srba je među svim tamo zaposlenim još 7 ili 8! Nedavno se u Požegi 

objesio i posljednji Srbin, mlad čovjek od 28 godina, koji je ostavio dvoje 

malodobne djece, a koji je službovao (stražario) u tamošnjem zatvoru. Srbi na 

rukovodećim položajima i ustanovama danas su prava rijetkost, u hrvatskoj Vladi 

je jedan, zadužen za nacionalne manjine, na dužnosti ambasadora 

(veleposlanika) ni jedan, među visokim časnicima (oficirima) Hrvatske vojske 

također ni jedan (ali među običnim vojnicima ima ih valjda 5-6 posto, pa je 

utoliko Hrvatska vojska ona "struktura" u kojoj su Srbi danas zapravo 

najzastupljeniji!). Da se i ne govori i o potihoj politici, da se Srbima ne dopusti da 

"prave poslove" i ulaze i u redove novih kapitalista u Hrvatskoj. A tek spomenimo 

deložacije iz stanova bivše JNA, koje su u najvećem broju pogađale i još pogađaju 

ljude srpske nacionalnosti. A spomenimo i to da nije mali broj Srba kojima se još 

uvijek uskraćuju domovnice, pa i kada su se rodili u Hrvatskoj i tu su im se rađali 

i živjeli i preci i stotinama godina unatrag. Itd. Moglo bi se mnogo toga iznijeti, i 

potkrijepiti i podacima i primjerima, a što bi pokazalo da je daleko od svake istine 

izjava zastupnika u hrvatskom Saboru Šime Đodana da u Hrvatskoj ni jednom 

Srbinu nije pala ni dlaka s glave (možda nije dlaka, ali jest glava!). 

Kada sve ovo spominjemo, ne previđamo ni zločine ni razbojništva, ni progone ni 

sve svireposti na onoj "drugoj" strani, među Srbima u Krajini i onima koji su im 

se iz Srbije, Bosne i od drugdje pridruživali, pa niti moguća ogrješenja nekih Srba 

u hrvatskim gradovima i selima o Ustav i zakone uoči izbijanja samog rata, u 

njegovu toku i poslije njega. No, jedno je to, a drugo su tendencije na hrvatskoj 

strani i među Hrvatima da se na domaće i sve Srbe primijeni (ne)načelo 

kolektivne krivnje i odgovornosti. 

Neki Srbi "postali su" Hrvati 

Pod pritiskom stanja koje vlada od 1990. godine naovamo značajan broj Srba u 

Hrvatskoj pokušao se adaptirati skrivanjem svoje nacionalne pripadnosti, ili je 

pak izlaz potražio u bijegu i iseljavanju. 

Dok još oružje nije bilo progovorilo, ali je bila zavladala sumorna atmosfera i 

odnosi postali napeti, proveden je, u proljeće 1991. godine, popis stanovništva, u 

kojem su se neki Srbi već deklarirali kao Hrvati, pogotovo ako su potekli iz 

mješovitih brakova. Ako bi se pak savjesno sačinio popis svih onih koji su 

mijenjali svoja imena i prezimena da bi sakrili srpsku nacionalnu pripadnost, onda 

bi se ustanovilo da je i takvih na tisuće. Novine su pisale o tome koliko takvih ima 


5

samo u Splitu. A i u Zagrebu ih nije malo, također u drugim većim gradovima. 

Najzad, prema navodima generalnog sekretara UN Boutrosa Ghalija iz jednog 

izvještaja Vijeću sigurnosti još u proljeće 1993. godine, područje Republike 

Hrvatske (bez UNPA) napustilo je 252 tisuće Srba. 

Pa iz te sveukupne situacije proizlaze i pojave da se djeca pravoslavnih roditelja, 

a i ateista i pripadnika drugih vjera i bez obzira na nacionalnu pripadnost, 

"dobrovoljno" uključuju po školama u katolički vjeronauk. Jer, u protivnom 

osuđena su i na bojkot, prozivanja, predbacivanja, ruganja, šikaniranja, a bogme 

i na to da kućama dolaze okrvavljenih noseva. Ili, koliko ima slučajeva da oboje ili 

jedan od roditelja kriju od svoje malodobne djece da su Srbi, da ona ne bi 

proživljavala teške traume. Ili, koliko ima slučajeva da se i danas pojedini roditelji 

pošto-poto iseljavaju iz Hrvatske, da bi svoju djecu poštedili od svih strašnih 

iskušenja otkrivanja ili pak i skrivanja i svoje nacionalne, i vjerske ili ateističke, 

pripadnosti. 

(HRVATSKA LJEVICA, 12/1994) 

* * * 

Ne možemo na ovom mjestu i u ovoj prilici iole potpunije doticati povijest Srba u 

Hrvatskoj, odnosno srpskog pitanja u Hrvatskoj. Spomenut ćemo samo neke 

činjenice o doseljavanju, a onda i teze o "remetilačkom čimbeniku". 

Srbi su se na područje današnje Hrvatske (koja je međunarodno priznata u 

granicama kakve je imala kao federalna država u bivšoj Jugoslaviji), naseljavali u 

valovima migracija uglavnom od 16. do 18. stoljeća. No, sudeći po manastiru 

Krka, Srba je u Dalmaciji bilo već i u 15. stoljeću, kada je Jelena Šubić, žena 

moćnog Mladena Šubića i sestra cara Dušana, bila i gospodarica Skradina. Za 

vrijeme rata Svete lige 1537-1540. pod mletačku je vlast u Dalmaciju a sa 

područja pod turskom vlašću prebjeglo "oko pet hiljada kršćana (vlaha)", a novi 

su prebjezi pristizali i poslije završetka tog rata. U vrijeme tzv. kandijskog i 

morejskog rata 1645-1633. na mletačko područje Dalmacije i Bosne došlo je 

mnogo kršćana pravoslavne vjere iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore, ali i katolika 

iz Bosne i Hercegovine. Morlački narod, narod uskoka, hajduka, pandura, koji je u 

pograničnim područjima živio u bijedi, činili su i katolici i pravoslavci, a kasnije su 

se jedni nacionalno osvijestili kao Hrvati, a drugi kao Srbi. U Liku, opustjelu pred 

njihovim osvajanjem, sami su Turci počeli naseljavati Srbe u većem broju 1580. 

godine. "Vlasi, ili Račani, odnosno Srbi" u Slavoniju su pak pretežno doselili u 

vremenu nakon što je ona oslobođena od Turaka, a najviše između 1683. i 1699. 

Gro Srba u Hrvatskoj i Slavoniji (Dalmacija, Istra i Boka bile su pod vlašću 

Mlečana) živio je u Vojnoj krajini, što su je habsburgovci stvarali od 1553. godine, 

za obranu od Turaka, a koja je razvojačena i inkorporirana u bansku Hrvatsku tek 

1881. godine (u početku su postojale odvojene Hrvatska i Slavonska krajina, 

general prve imao je sjedište u Karlovcu, a druge u Varaždinu). 

Ona struja hrvatske historiografije i tzv. nacionalne misli, koja je bila i ostala 

nacionalistička i posebno srbofobska, nastojala je od početka dokazati: da su 

Srbe doveli Turci, kao svoje pomoćne i ujedno pljačkaške horde, da to i nisu bili 

Srbi već Vlasi kao posebno iskvaren stočarski svijet, da su mnogi Hrvati postali 

Srbima, prelazeći s katoličke na pravoslavnu vjeru, da je taj sumnjivi i pljačkaški 

svijet, koji se usudio proglasiti Srbima na svetoj hrvatskoj zemlji, ne samo htio 

tobože i uspijevao i vladati Hrvatima i Hrvatskom, itd. U ovim tragičnim danima i 

hrvatske i srpske historije, ta struja trijumfira sa svojim tezama, te je u 

hrvatskom narodu 1995. godine uspjela raspiriti antisrpsku histeriju veću negoli 

je bila i ona 1941. godine. 

Četiri stoleća - došljaci i "dotepenci" 

Obilje povoda za njezine (reč je o nacionalističkoj i srbofobističkoj struji hrvatske 

istoriografije, prim. ur.) rasističke teze o narodu koji je došao pod skutima turskih 


6

osvajača i koji je na svetoj hrvatskoj zemlji, eto, uvijek bio samo instrument 

tuđinske vladavine (turske, njemačke, mađarske, talijanske i najzad srbijanske) 

nad Hrvatima i "remetilački čimbenik" u domovini nam Hrvatskoj, davala je i još 

daje suluda i mitomanska velikosrpska politika, koja se trudila, i još je time 

zaokupljena, dokazati: da Hrvati gotovo i ne postoje, da su većina Hrvata tek 

pokatoličeni Srbi, da su granice Srbije u slučaju razlaza negdje na liniji Virovitica- 

Karlobag, itd. Velikosrpska historiografija, ideologija i politika u tom pogledu su 

možda i bolesnije i mitomanskije od velikohrvatske historiografije, ideologije i 

politike. Ali su podjednako zločinačke po posljedicama na "terenu", posvuda tamo 

gdje su Hrvati i Srbi stoljećima zajedno živjeli. 

Srbi u Hrvatskoj (bili) su "dotepenci", odnosno "došljaci" četiri stoljeća, jednako 

kao što su Hrvati to trinaest stoljeća. Nema tu kvalitativne razlike. Duže su 

"dotepenci" nego i Sjeveroamerikanci na svom kontinentu, na kojem su u 

međuvremenu potamanili crvenokošce. I duže su na hrvatskom tlu nego što je to 

većina naroda u svijetu na svom sadašnjem tlu. Nekoliko stoljeća oni isključivo ili 

u većini nastupaju u više od 1.000 naselja u Hrvatskoj. Sada su morali, nisu 

valjda i željeli, ma koliko da su bili pod utjecajem, pa i prisilom nekolicine 

neslavnih krajiških lidera, napustiti većinu tih naselja, ostavljajući svoja ognjišta i 

grobove predaka do dvadeset generacija unatrag! 

Ako je Hrvatska bila predziđe kršćanstva, onda su i Srbi bili značajni zatočnici 

borbe "za krst časni i slobodu zlatnu" i u hrvatskim zemljama u koje su doselili, 

da bi zajedno s Hrvatima lili krv za druge, ali i za Hrvatsku, kao na primjer u 

NOB-u 1941-1945. godine. Junaštvo Stojana Jankovića, kao pravoslavca, ide 

rame uz rame s junaštvom Ilije Smiljanića, kao katolika. (Pravoslavci su počeli 

postajati Srbi, a katolici Hrvati u smislu modernog nacionalnog osjećanja tek u 

19. stoljeću.) Mlečani su se plašili senjske ruke, a ona se krstila ne samo sa dva 

nego i sa tri prsta. Pravoslavce među uskocima Austrija je naselila u Žumberak, 

pa su se oni kasnije pounijatili, da bi se većina danas osjećala (žestokim) 

Hrvatima, a neki bogme i Srbima. 

Ban Josip Juraj Jelačić bio je pobornik sloge Hrvata i Srba i zbog toga što su i 

jedni i drugi činili njegove krajiške postrojbe. Kada je krenuo na Mađare preko 

Drave, u njegovoj je vojsci Srba bilo ne mnogo manje od Hrvata. 

Neki značajni muževi Ilirskog pokreta bili su Srbi. 

Jovan Sundečić, pravoslavni pop, kojeg su odgojili franjevci u Imotskom, penjao 

se na Biokovo u prvoj polovici prošlog stoljeća, da bi u svojoj poemi klicao 

bratstvu ne samo Hrvata i Srba, već svih južnih Slavena. 

U drugoj polovici 19. stoljeća Strossmayer je pronosio ideju jugoslavenstva, ne 

odričući se ni hrvatstva ni katoličanstva, i ne bi se moglo reći da je u Srbiji i među 

Srbima nailazio samo na gluhoću i nerazumijevanje, uključujući čak i članove 

dinastije Obrenovića. Đuro Daničić dolazi iz Srbije u Hrvatsku, da bi bio velik 

neimar znanosti i jezikoslovlja, a u duhu povezivanja hrvatskog i srpskog naroda. 

A Ante Starčević, koji će kasnije steći priznanje "oca domovine", pisat će još 

ranije na ćirilici u Beograd, moleći da mu se tamo da zaposlenje! 

Srbi u granicama Austro-Ugarske, od Vojvodine, preko Vojne krajine, do civilne 

Hrvatske i Slavonije, pa do Dalmacije, a onda i Bosne i Hercegovine, kada je ona 

1878. okupirana, gledali su, što je razumljivo, u kneževini, pa kraljevini Srbiji 

oslonac i za svoj nacionalni identitet i samoodređenje. Iz toga se rađao i njihov 

otpor, tamo gdje su bili izmiješani sa Hrvatima, da se utope u "hrvatski politički 

narod", te je dolazilo i do određenog priklanjanja službeničkog sloja iz njihovih 

redova više interesima Pešte ili Beča nego Zagreba. To je ono što će onda izazvati 

i stanovito bijes kod Ante Starčevića, koga je inače odnjihala majka Srpkinja. 

Sve što se od tih vremena konstituiranja modernog političkog života u drugoj 

polovici 19. stoljeća pa do danas događalo posebno između Hrvata i Srba u 

Hrvatskoj bilo je u znaku polarizacije prije svega u redovima većinskog naroda (a 

ne zaboravimo, da su na onom teritoriju koji se danas nalazi u granicama 

Republike Hrvatske sve do Drugog svjetskog rata Srbi činili više od 20 posto 

stanovništva) u odnosu na manjinski. 


7

"Oluja" - već mit, a još zbilja 

Načelnik glavnog stožera Hrvatske vojske general-pukovnik Zvonimir Červenko 

izjavio je, govoreći u Karlovcu o operaciji "Oluja", da u trinaest stoljeća svoje 

povijesti hrvatski narod nije imao veće pobjede, a njegov neprijatelj većeg 

poraza! Lider hrvatskih liberala Dražen Budiša "Oluju" je, u svojoj čestitki 

Tuđmanu, označio "najznačajnijom vojnom i političkom pobjedom nad našim 

neprijateljima u novijoj povijesti hrvatskog naroda". "Ovo su dani za povijest, ne 

samo za Hrvatsku, nego i za Evropu i svijet", uzviknuo je patetično načelnik 

Političke uprave hrvatskog Ministarstva obrane general-bojnik Ivan Tolj, na 

konferenciji za novinare. Sličnih smo se euforičnih izjava u ovih mjesec dana od 

početka "Oluje" (a euforija se još nije posve smirila) naslušali napretek, a one će 

nedvojbeno i ubuduće pljuštati. 

Od "Oluje" je, sudeći po tim izjavama i po svemu što sada obilježava hrvatski 

politički i javni život, već stvoren tipično hrvatski mit. A što je ona doista bila, 

kako je izvedena, kakve je neposredne tragove ostavila i koje će joj biti 

dugoročne posljedice malo se tko pita na sadašnjem vašaru hrvatske taštine i 

nimalo suzdržanih zanosa. 

Prvo, zar Hrvati u tinaest stoljeća doista nisu imali veće pobjede? Ako je tako, 

onda nam je povijest prilično siromašna pobjedonosnim pothvatima. 

Drugo, teško bi se moglo reći da je "Oluja" bila samo hrvatska, kada nije tajna da 

su značajnu ulogu i njezinoj pripremi i logistici igrali u ovom času moćni hrvatski 

više pokrovitelji nego saveznici. Neku su ulogu valjda odigrali i umirovljeni 

američki oficiri (koji hrvatsku vojsku instruiraju, kako je izjavio sam hrvatski 

ministar obrane Gojko Šušak, sa znanjem i odobrenjem američke vlade). "Oluju" 

su prethodno blagoslovile, i valjda nisu ostale samo na tome, dvije najmoćnije 

zemlje Zapada, SAD i Njemačka. Ne samo da je Hrvatska vojska imala aviosnimke 

i detaljne podatke o svim položajima i naoružanju krajinskih Srba, već su 

joj avioni NATO-a na početku operacije "Oluja" pritekli u pomoć, kada su 

bombardirali i uništili glavni radarski centar kod Knina. 

Treće, Hrvatska se upustila u "Oluju" sa pouzadnim saznanjem da će to biti 

obračun samo sa Srbima iz Krajine, da se Srbija, odnosno SR Jugoslavija neće 

umiješati, a da će eventualnu manju pomoć krajinskim Srbima pružiti bosanski 

Srbi. Da je Tuđman znao, da Miloševć neće ratovati za hrvatske Srbe i da će ih 

ipak prepustiti Tuđmanovoj volji i milosti moglo se zaključiti po njegovim, 

Tuđmanovim izjavama o tome kako je i što razgovarao sa Miloševićem, u 

vremenu dok su se sastajali. 

Uostalom, i general Tolj je na konferenciji za novinare na vrhuncu "Oluje" izjavio 

da je predsjednik Tuđman "ovo što se sada odvija predvidio i prije pet godina". 

Znao je da se Srbija neće umiješati. "Povijesno iskustvo govori da su oni (Srbi iz 

Krajine) uvijek ostavljeni i da su moneta za potkusurivanje", rekao je Tolj i 

"pojasnio" da je "potpuno prirodno da su ostavljeni, jer su ovo prostori Republike 

Hrvatske, koje hrvatski narod nastanjuje od 7. stoljeća i doista nemaju ni 

političku, ni civilizacijsku, ni kulturološku, niti bilo koju vezu i svezu sa Srbijom". 

Prema tome, ne radi se o "najvećoj hrvatskoj pobjedi" nad Srbima i Srbijom već o 

pobjedi nad Srbima u Hrvatskoj i njihovoj tragediji. 

Četvrto, radilo se o odviše velikom nsrazmjeru snaga, oružja i logistike strane 

koje je napala (hrvatske) i strane koja se trebala braniti (krajinskosrpske). 

General Červenko je (u intervjuu HTV 9.8.1995) iznio podatak da je "cjelokupna 

vojska tzv. Republike Srpske krajine brojila 37.000 do 41.000 ljudi pod 

oružjem,onda je realno uzeti da je najmanje 15.000 njih bilo (i ostalo) u sektoru 

Istok, odnosno na području istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje, a gdje 

su "linije razdvajanja" duge 120 kilometara. "Oluji" se, dakle, moglo suprotstaviti 

oko 25.000 krajinskih vojnika. Kako je u "Vjesniku" (13. kolovoza 1995) pisao 

(p)ovlašteni vojni komentator Fran Višnar, Hrvatska ima 80.000 profesionalnih 


8

vojnika, a za "Oluju" je mobilizirala još 120.000 ljudi u jedinice domobranskog 

sastava. A sudjelovalo je i nekoliko tisuća pripadnika specijalnih jedinica 

Ministarstva unutarnjih poslova. U bosanskom zaleđu Knina nalazile su se i snage 

HVO, a u borbe se uključio i Peti korpus Armije BIH, koji se na Uni spojio sa 

jedinicama Hrvatske vojske. 

Krajina kao kula od karata 

Premda je Hrvatska morala držati svoju vojsku u stanju pune pripravnosti u 

sektoru Istok i u zaleđu Dubrovnika, ipak je u akciji "Oluja" sudjelovalo najmanje 

200.000 hrvatskih vojnika, a na strani krajiških Srba najviše 25.000. A treba 

spomenuti i različit dobni sastav vojnika. Na hrvatskoj strani on je bio znatno 

povoljniji. Jer, među krajinskim Srbima pod oružjem bilo je i nemalo starijih od 

55 godina, a i mlađih od 18 godina. Fran Višnar iznosi da su u toj vojsci "najbolja 

godišta obuhvaćala pet do deset tisuća vojnika, a 20 tisuća su predstavljali 

drugopozivci". Hrvatske snage su napale iz 31 pravca na frontu dugom 700 

kilometara, a potpomognute snažnom i nesmiljenom vatrom ne samo sa zemlje 

već i iz zraka. General Agotić se pohvalio da je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo bilo 

"kralježnica vojnog manevra", dok je general Červenko ulogu tog zrakoplovstva 

ocijenio kao "vrlo djelotvornu", a u situaciji kada je "gotovo svakog dana bilo 30 

do 40 polijetanja MIG-ova". A general Vrbac spominje još 12 do 20 helikopterskih 

polijetanja. Srbi u Krajini imali su pak, prema Červenku, 25 lovaca "orao", koji su 

uglavnom bili neutralizirani bombardovanjem aerodroma kod Udbine ne samo s 

hrvatske strane, nego i iz aviona NATO-a (navodno ih je devet odbjeglo u Banja 

Luku). 

Krajinski Srbi i nisu imali logističku podršku, dok se logistička podrška Hrvatske 

vojske protezala ne samo na čitav teritorij Hrvatske, već i šire, do natovske 

pozadine. 

Neviđeni topioničko-reketni udar u "Oluji", kako to piše Višnar, počeo je 4. 

kolovoza 1995. u pet sati ujutro, iz 2.000 hrvatskih topova, haubica, minobacača, 

samohotki, višecijevnih bacača raketa i bestrzajnih topova. Na paljbu 2.000 

hrvatskih topova i minobacača moglo je odgovoriti 250 istih oruđa na srpskoj 

strani. Hrvatska je strana raspolagala sa 45-50 raketnih sistema, a srpksa sa 20- 

25. 

S hrvatske strane nesmiljeno se pucalo ne samo na vojne ciljeve, nego i na sva 

iole veća naselja, da se izazove panika i da srpsko stanovništvo počne bježati 

glavom bez obzira. (General Vinko Vrbanac u listu "Panorama" konstatira da 

"plotunsku paljbu jednog tipničkog diviziona teško tko može otrpjeti".) 

A kada je ministar Šušak objavio da je "Oluja" nakon 84 sata okončana jer je 

tako bilo obećano (premda su se još nekoliko dana vodile najžešće borbe na 

Baniji i Kordunu, posebno oko Dvora), u atmosferi tipično hrvatske euforije i 

svenarodnog oduševljenja na sve se strane govorilo i pisalo, i još se to čini, da 

hrvatski vitezovi nisu mogli toliko brzo trčati koliko su brzo srpski četnici bježali. 

Krajina se, pisali su hrvatski mediji, srušila kao kula od karata. Jednom riječju, 

"Oluja" je bila nešto kao safari, hrvatsko junaštvo gotovo da i nije imalo prilike da 

se iskaže kraj tolikog srpskog kukavičluka. "Odradili smo posao", pohvalio se 

jedan hrvatski bojovnik. Na stranu to što je najmanje pet stotina hrvatskih 

vojnika, časnika i civila "Oluju" platilo svojim životima, a najmanje tri tisuće ih 

bilo ranjeno. (Službeni hrvatski izvori govore o 211 poginulih i 1.500 ranjenih na 

hrvatskoj strani, no samo osmrtnice u dnevnim novinama govore o gotovo 500 

imena poginulih). 

"Ovo je rat ljubavi", izjavio je jedan ugledni hrvatski intelektualac. No, svaki je 

rat, a "Oluja" je to bila više po žrtvama i posljedicama, nego po trajanju, ipak 

izraz ljudske destruktivnosti i ubijanja, ma tko ga i kako "odrađivao". Jedan je 

hrvatski publicist, izrazito katoličkog uvjerenja, pisao o "pobjedi istinskog 

humanizma", da bi ubrzo izrazio svoje ogorčenje, kada je osobno krenuo 


9

tragovima "Oluje" u sjevernoj Dalmaciji. A u novinama koje u žargonu zovu 

"Kutlača" nakon "Oluje" osvanuo je pak naslov: "Hrvatska gradi novi svjetski 

poredak". Glavni urednik tih novina najavio je prvi dan "Oluje" kao "hrvatski 

Veliki petak", da bi trećeg dana u svom pobožno-ideološkom stilu (a tako je ranije 

pisao i u službi socijalizma), obznanio "hrvatski Uskrs". U tim je novinama 

kolumnista koji se voli predstavljati kao nonkonformist izrazio zadovoljstvo 

"argumentom hrvatskog oružja". 

Djevojke s bombama i starice u maskirnim uniformama 

Samo se nekolicina hrvatskih intelektualaca od formata usudila izreći svoju 

sumnju i u doseg "Oluje" i u namjere službene hrvatske politike. I samo su se na 

stranicma nekih novina ("Feral Tribune", "Arkzin", "Novi list") pojavile riječi 

osude. Samo jedna politička stranka, SDU, nije pružila bezrezervnu podršku. 

Oglasilo se, u zajedničkom saopćenju, i desetak antiratnih i humanitarnih grupa, 

a koje ionako imaju tretman podrivačkih i nedomoljubnih. 

Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, shvativši valjda da se pričama o padu 

Krajine kao kule od karata i o bježanju Srba čini smiješnom fama o najvećoj 

hrvatskoj pobjedi u povijesti, izjavio je, prigodom posjete ranjenicima u bolnici 

Dubrava, kako je to bio "pravi, žestoki rat", iznoseći nepotpune podatke o 

žrtvama na hrvatskoj strani. A onda su hrvatske "tiskovine", možda i nehotično, 

obznanile i neke detalje, da se baš i nije radilo samo o srpskom kukavičluku i 

bježaniji. Potpredsjednik Vlade dr Kostović skrenuo je pažnju javnosti i na 

(pokojnu) babu koja je negdje u Medačkom džepu svojedobno pucala na hrvatske 

vojnike iz protuavionskog topa! Dopisnica Vjesnika iz Šibenika izvještavala je (7. 

kolovoza) o "djevojkama s bombama i staricama u maskirnim uniformama", koje 

su "pucale na hrvatske vojnike" i, dakako, "ubrzo savladane". 

Da su u "Oluji" hrvatski vojnici i policijski specijalci naišli na žestoke otpore 

srpskih snaga, posvjedočili su i generali Korade i Markač. Prema riječima generala 

Ivana Koradea, njegova 7. brigada i 4. gardijska brigada nisu tek tako ušetale u 

Knin. Žestoka devetsatna bitka vodila se u području Crvene zemlje, sjeverno od 

Knina, a tek su se drugog dana hrvatske snage probile u Knin. General Mladen 

Markač, zapovjednik specijalnih postrojbi MUP-a, čije su snage imale zadatak da 

probiju srpske crte obrane na Velebitu, spuste se u Liku i krenu prema Gračacu, 

iznio je kako su im Srbi najjači otpor pružili na Malom Alanu, te da su vojni 

specijalci taj "mali prijevoj" probijali osam sati, a imali su jaku potporu raketnotopničke 

skupine. Imali su "mali broj žrtava, ali nešto više ranjenih,70-ak 

momaka". No, najteže borbe su se, izgleda, vodile oko Petrinje, Gline, Dvora i u 

njima, te pred Karlovcem, a zatim i oko Vrginmosta i Vojnića. Najviše je o tome 

šira javnost mogla saznati iz intervjua generala Vinka Vrbanca, šefa tima za 

vođenje operacije "Oluja" u Glavnom stožeru Hrvatske vojske: "Problema je bilo 

na Kupi, koju je 104. brigada prešla, ali su je četnici uspjeli odbaciti natrag. 

Paklena situacija bila je u Dvoru na Uni, koji je Mrkšić žestoko branio, da bi 

mogao izvući svoje snage s Banije. U jednom smo navratu zauzeli Dvor, ali su 

nas tada sa svih, a naročito s bosanske strane, zasuli topničkom vatrom. Toliko 

su grčevito htjeli zadržati to mjesto, da je, kada smo ušli u drugom naletu, neki 

njihov kapetan skočio na naš tenk. Naši borci su ga likvidirali, tako da nije uspio 

ništa napraviti". 

Operacija "Oluja" je inače, kao što sada naglašavaju hrvatski generali, dugo i 

pažljivo pripremana i zapravo je počela mnogo ranije od paljbe iz svih oružja i 

bombardiranja iz zraka u rano jutro 4. kolovoza 1995. godine. General Korade 

kaže: "Akcija za oslobođenje Knina dugo je temeljito pripremana. Još od vojnih 

zadataka koji su poduzimani na Livanjskom polju, kada su kod Čelebića i Rujana 

probijene neprijateljske crte. Tijekom zime ovladalo se masivom Dinare, probijeni 

s putevi i stvorena je kompletna logistička potpora za daljnje napredovanje. 

Nakon toga postrojbe Sedme i Četvrte gardijske brigade, kao najelitnije brigade 


10

HV, krenule su prema Grahovu, što nije bio nimalo lak zadatak. A padom Grahova 

neprijatelji su izgubili prvu crtu obrane njihove izmišljene prijestonice, što je 

među njima izazvalo pravu pometnju. "A general Vrbanac navodi da su i sve 

operacije koje su prethodile "Oluji", od Maslenice i Miljevačkog platoa, zauzimanja 

zaleđa Dubrovnika, pa preko Medačkog džepa, do "Bljeska", kao izrazi taktike 

"mišijeg ugriza", bile zapavo njezine predigre i povodi za korekcije njenog plana. 

Tuđman se faraonski odmarao na Brionima i zvao filmsku čeljad na domjenke, a 

ratna mašinerija se punom parom pripremala i očekivala znak za početak "Oluje". 

Razgovor u Ženevi s delegacijom iz Knina samo je spadao u taktiku zavaravanja, 

kao što je uostalom i neprestanim izvještavanjem da Srbi napadaju Otočac, 

Gospić, Karlovac, a što ni tih dana inače nisu činli, domaća i svjetska javnost 

pripremana na ratni pohod. 

Hrvatski divlji istok za nova stoleća 

I eto, ratni pohod je završio brzom pobjedom, mada se i dalje negdje dime 

zgarišta. Svi leševi "mrskih neprijatelja" još nisu pokupljeni, a na područjima 

kojem je "Oluja" prohujala još se, čini se, događaju i ubojstva, pali i pljačka - 

pustoš koja je ostala ipak se ne može prikriti uza svu bjesomučnu "promidžbu", 

trikove i parade, držanje naroda u neznanju i euforiji, pa ni "dolaska na kavu u 

Knin kao hit"! 

Teško je vjerovati da uz takve žrtve i posljedice i ranije prognani Hrvati, čije su 

kuće najčešće popaljene, a nekima ubijeni i njihovi najbliži, mogu biti do kraja 

sretni, barem većina onih koji ne prihvaćaju načelo: oko za oko, zub za zub! 

Svako normalan u Hrvatskoj bio je za reintegraciju Krajine, ali ne i na način 

"Oluje" i onog što se na njezinom tragu, evo, zbiva. Krajinske Srbe su predvodili i 

neki notorni razbojnici, i s njima se i nije moralo pregovarati. No, zar stvari ipak 

nisu sazrijevale u pravcu mirnog rješenja? Tuđmanu se, međutim, pružila prilika 

da se riješi svih krajinskih Srba, kad mu je ujka Sam povjerio da "odradi" dio 

posla za Pax Americana u Bosni i Hercegovini i uopće na ovim prostorima. Svi 

smo, dakako, suosjećali i još suosjećamo s hrvatskim prognanicima, njihovim 

stradanjima i patnjama i željeli da se vrate na svoja ognjišta i u svoje zavičaje, ali 

zar čovjek, ako je čovjek, može da ne suosjeća i sa patnjama i stradanjima, te 

gubitkom svega na putu bez povratka i stotine tisuća ljudi, a pogotovo žena, 

djece i staraca one druge nacionalnosti, a kojima je Hrvatska također (bila) 

domovina? 

- Mi smo za demokratsku Evropu, ali bez Srba, Židova, ljevičara i Haškog suda! 

(Hrvatska ljevica, 7/2002) 

Područje Hrvatske koje su do vojno-policijske akcije "Oluja" u kolovozu prošle 

godine držali pobunjeni hrvatski Srbi i područje Bosne koje su osvojile Hrvatska 

vojska i Hrvatsko vijeće obrane prije i nakon "Oluje" danas čini hrvatski divlji 

istok. A po svoj prilici, ono će takvim ostati možda i stoljećima pred nama. Na oko 

11.500 četvornih kilometara teritorija Hrvatske koje se našlo pod vlašću 

pobunjenih Srba, a zahvaljujući bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji koja ga je, 

u sukobima s hrvatskim oružanim snagama, Zborom narodne garde i policijom, 

zadržala pod svojom kontrolom do povlačenja u jesen i zimu 1991, a nakon 

donošenja Vanceova plana, 1991. imalo je stalno prebivalište nešto više od 200 

tisuća Srba, oko 80 tisuća Hrvata i desetak tisuća Jugoslavena i ostalih. Na 3.458 

četvornih kilometara općina Kupres, Bosansko Grahovo, Glamoč i Titov Drvar, 

područja koja su Hrvati osvojili, a s njega izbjegli svi Srbi, živjelo je 1991. 39.311 

Srba, 5.156 Hrvata (uglavnom u općini Kupres), 3.104 Muslimana-Bošnjaka 

(najviše u Glamoču) i 977 Jugoslavena i ostalih. Sada se na tom području 

jugozapadne Bosne formira "hrvatski" kanton, a u koji još ulaze i općine Livno i 

Tomislavgrad s izrazitom hrvatskom većinom (u te dvije općine živjelo je u 

vrijeme popisa 1991. godine 55.300 Hrvata, 8.941 Muslimana, 4.489 Srba i 1.884 

Jugoslavena i ostalih). Ako se uzmu u račun i površina i stanovništvo općine Livno 


11

i Tomislavgrad, onda "hrvatski" kanton ili županija jugozapadne Bosne, u sastavu 

Federacije BiH, ima 5.359 četvornih kilometara, a imao je 118.257 stanovnika, i 

to Hrvata 60.456, Srba 43.800, Muslimana 12.045 i 2.861 Jugoslavena i ostalih. 

Srba sada tamo gotovo više nema, a ni Muslimana, osim nešto u samom gradu 

Livno. Jugoslaveni i ostali su ili nestali netragom ili se morali drukčije deklarirati. 

Od Hrvata koji su na tom području 1991. imali stalno prebivalište vjerojatno sada 

također trećina nije tamo, jer su od ranije mnogi od njih gastarbajteri, a u 

zbivanjima od 1991. do 1995. također su pojačano odlazili u Hrvatsku i svijet. U 

kuće i na imanja Srba sada se pak smeštaju Hrvati iz ostalih područja Bosne, i 

takvih je već desetak tisuća. 

TUĐMAN: "Knin je bio antihrvatski užas" 

Na hrvatskom prostoru na kojem se odigrala "Oluja" ostalo je desetak tisuća 

mahom staraca i starica srpske nacionalnosti, a već se vratilo ili je na putu 

povratka oko 60 tisuća Hrvata (najmanje 20-ak tisuća neće se vraćati, jer se 

okućilo negdje drugdje i ima povoljnije životne perspektive nego u slučaju 

povratka). Na taj prostor doselilo se, u srpske kuće i stanove, pak oko 12 tisuća 

Hrvata, koji su izbjegli iz Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom i iz Srijema 

i Bačke. 

Sve u svemu, na oko 16 tisuća četvornih kilometara hrvatskog i 

bosanskohercegovačkog teritorija, koji je sada kontinuirano hrvatski, mada 

formalno presječen državnom granicom Republike Hrvatske i Republike Bosne i 

Hercegovine, odnosno do daljnjeg Federacije Bosne i Hercegovine, u ovom 

trenutku otprije živi, vratilo se ili će se vratiti iz progonstva i izbjeglištva ili se 

tamo već naselilo, najviše 140 tisuća stanovnika. To je u Evropi, ako se izuzmu 

neki periferni dijelovi evropskog dijela Rusije, najrjeđe naseljeni prostor. A takvim 

će zadugo, ako ne i zauvijek, i ostati. To je hrvatski divlji istok. 

Kao što su bijeli doseljenici, trijebeći i potiskujući Indijance, u drugoj polovici 

devetnaestog stoljeća, naseljavali američki divlji zapad, sada bi Hrvati trebali, a 

nakon što su se oslobodili Srba, naseljavati svoj, hrvatski divlji istok! 

Pokrećući "Oluju", predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman je 4. 

kolovoza 1996. godine, pored ostalog, pozvao "hrvatske građane srpske 

nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i 

bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da 

će im se dati sva građanska prava (kao da im je netko ta građanska prava i 

mogao, i može, oduzeti), i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema 

hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača". 

Zastrašeni svime što se zbivalo u prethodne četiri i više godina, a i sa kolektivnim 

pamćenjem na zbivanja u vrijeme Drugog svjetskog rata i na "rješavanje" 

srpskog pitanja kojem je bila pribjegla tzv. NDH, te zaluđeni i od svojih vođa, 

onakvih kakvi su u tzv. Republici Srpskoj Krajini bili, a te vođe bile su neočetnički 

orijentirane, Srbi su masovno izbjegli. A Franjo Tuđman je onda odmah požurio 

da im zaželi sretan put. Na svom trijumfalitičkom putovanju u tzv. vlaku slobode 

26. kolovoza 1996. godine od Zagreba od Splita izjavljivao je: da "nema više onih 

koji bi budućnost Hrvatske ugrožavali u hrvatskom nacionalnom tijelu, to se i ne 

može izraziti nikakvim novcem, negoli upravo time da je ovim korakom ("Olujom" 

- naša napomena) budućnost hrvatskog naroda, suvremene i nezavisne hrvatske 

države jednom zavazda osigurana za buduća stoljeća i milenije"; da su Srbi u 

Hrvatsku "došli prije ili iza osmanlijskih osvajača, stavljali se u službu Beča, Pešte 

i Beograda, a sada, kada smo uspostavili demokratsku Hrvatsku, onda su je htjeli 

oboriti"; da "jamčili smo im etnička prava", a "sve to nije prihvaćao njihov najveći 

dio, otišli su"; no da hrvatski ljudi "ne uništavaju kuće Srba koji su otišli, jer to je 

sada hrvatska imovina"; da su posebno otišli i Srbi iz Like i "Lika je ostala danas 

slobodna", da je Knin "bio takav antihrvatski užas", "koji ih je evo doveo i do toga 

da neslavno nestanu iz Knina i svih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo"; da sve 


12

što je iza Srba ostalo "to je sada hrvatsko, to više nije srpsko ni tuđe". 

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman bio je posebno obuzet time što je 

Hrvatska nalik(ovala) perecu ili kifli. Pa je pod svaku cijenu težio i osvajanju 

dijela Bosne, kako bi Hrvatska dobila i trbuh, kako bi odebljala, proširila se u 

struku, gdje je doista veoma tanka. 

Srbima oduzeta svaka nada u povratak 

I prije se "Oluje" u Bosni odigravalo "Ljeto 95", a nakon "Oluje" tamo je zapahao 

"Maestral", koji Hrvatsku vojsku zamalo nije doveo i u Banju Luku, jer su Srbi bili 

dovedeni na rub poraza ne toliko njezinim nadiranjem koliko strahovitim udarima 

NATO-a iz zraka. U Daytonu se, međutim, pokazalo da osvajanje Kupresa, 

Grahova, Glamoča, Drvara, Šipova, Mrkonjić Grada nije služilo za eventualnu 

trampu osvojenog za Bosansku Posavinu već upravo da Hrvatska dobije trbuh, a 

bude i s druge strane Dinare i da se tako strateški osigura i za sva buduća 

stoljeća. A onda su Srbima vraćeni Šipovo i Mrkonjić Grad ne samo da bi im se 

oduzeli dijelovi Sarajeva koje su držali, već i da bi se, u hrvatskom interesu, 

presjekla cestovna i željeznička veza Bihaća sa Sarajevom. Možda "hrvatski" 

kanton jugozapadne Bosne neće u dogledno vrijeme, pa ni bilo kada, biti de iure 

prisajedinjen Hrvatskoj, ali više ga bez eventualnih novih ratova neće joj ni 

oduzeti kao prirepak (pertinentio). 

Dok se eventualno ne izgrade nove transverzale kroz Liku i Velebit između 

panonske i jadranske Hrvatske, od najvećeg je strateškog interesa hrvatska 

stvarna kontrola željeznice i ceste Bihać-Knin (za cestu i Livno) - Split. A ako 

Muslimani-Bošnjaci ne budu uviđavni, Franjo Tuđman zasad ima u pričuvi, za 

svaki slučaj, i Fikreta Abdića, koga bošnjačka strana smatra ratnim zločincem, 

Hrvatska mu je davno dala domovnicu i omogućila komfor, dok većina bošnjačkog 

naroda oko Velike Kladuše i Gazina još ga smatra herojem. 

Nema, dakle, sumnje da se hrvatski divlji istok protegao i na jugoistok Bosne, bar 

na djelić nekadašnje Turske Hrvatske. 

I čitav taj hrvatski divlji istok izložen je danas kolonizaciji isključivo hrvatskim 

življem. Ne samo da Srbi ne mogu računati na povratak na taj prostor, već na 

njemu nema mjesta ni za Muslimane-Bošnjake, a dakako pripadnici drugih etnosa 

neće ni pokazivati želju da se tamo pojave. 

Ma koliko god da se iz svijeta i dalje bude javljao pritisak da se Srbima izbjeglim 

u "Bljesku" i "Oluji" omogući povratak u Hrvatsku i ma koliko da se računa i na 

ostanak i povratak 160.000 Srba koji su sada nastanjeni u istočnoj Slavoniji, 

Baranji i zapadnom Srijemu (jer, od 170.000, koliko ih se sada tamo nalazi, 

možda svega 10.000 nema domicil u Hrvatskoj), područja u Hrvatskoj koja su 

uglavnom ostala bez Srba neće više biti njima napučena. Neće to dopustiti 

Tuđmanova vlast, a ako bi nakon nje i došla neka tolerantnija vlast, bit će 

prekasno. (Štoviše, može se očekivati da će i iz istočne Slavonije, Baranje i 

zapadnog Srijema, pa ma kako god da se reintegracija odvijala, ako ne većina a 

ono znatan broj Srba iseliti, no o tom drugom prigodom.) 

Hrvatska će se možda suglasiti sa povratkom onih koji su stari i nemoćni, pa im 

se može dopustiti da se vrate na zgarišta svojih kuća ili negdje rodbini u 

Hrvatskoj, da umru. A svaki muškarac koji je nosio pušku ili uniformu, pa bio ili 

ne bio grešan, riskira da bude uhapšen i suđen na dugogodišnju ili višegodišnju 

robiju. Čak ako se i donese zakon o amnestiji, pojedince se može optuživati za 

ratne zločine, pa ako se i pokaže da ih nisu počinili, oni ostaju žigosani i izopćeni. 

Itd. 

Sam Franjo Tuđman je izbjeglim Srbima, kako smo vidjeli, oduzeo svaku nadu u 

povratak, a njihovu imovinu proglasio hrvatskom. Jedan od njegovih političkih 

skutonoša, famozni čuvar državnog pečata, Ivan Milas proslavio se, pored drugih 

svojih izjava, i izjavom da je to što se Hrvatska oslobodila Srba nešto 

najznačajnije u njezinoj povjesti. A treba samo slušati i čitati što govore perjanice 


13

i dušebrižnici sadašnje hrvatske vlasti, kada obilaze područja na kojima se 

odigrala "Oluja". I to upravo u ovim danima nakon što se poglavar i vrhovnik 

Franjo Tuđman, zajedno s predsjednikom hrvatskog parlamenta Vlatkom 

Pavletićem, pred Evropom potpisom obavezao da će omogućiti povratak izbjeglih 

Srba, te povrat njihove imovine, odnosno plaćanje odštete, a i nakon što je u 

Ženevi potpisao obavezu da će hrvtske vlasti "ubrzano odobravati zahtjeve Srba, 

koji su pobjegli iz Hrvatske, a žele se vratiti u svoje domove". 

U Drnišu tamo neki Ante Đelalija poručuje da što se tiče tog kraja - povratak Srba 

neće proći. A veoma poduzetni i kočoperni zastupnik Drago Krpina u Benkovcu i 

oko njega već najavljuje i neformalnu komasaciju poljoprivrednog zemljišta u 

vlasništvu odbjeglih Srba i podjelu srpske zemlje hrvatskim povratnicima i 

kolonistima. Jedan od najdržavotvornijih Hrvata, predsjednik saborskog Odbora 

za zakonodavstvo Vice Vukojević izjavio je da se neće izjašnjavati o srpskoj 

imovini, ali neka se zna da u Hrvatskoj "više vrijedi jedan hrvatski nokat nego svi 

četnici". 

Za nedavne posjete zastupnika iz HDZ-a Baniji i Kordunu rečeno je da će se tamo 

uskoro naseliti 12 tisuća Hrvata iz Bosanske Posavine. Martin Katičić, zastupnik i 

moćni direktor Privredne banke Zagreb, obećao je tamo već doseljenim Hrvatima 

iz Bosne otvaranje tri tisuće radnih mjesta, poručujući im: (srpske) kuće koje ste 

dobili možete smatrati svojim domom, a ovaj kraj svojim (novim) zavičajem. 

Za paljevinu i neviđenu pljačku, brojna ubojstva i zulume nakon "Oluje", a što ni 

do danas ne prestaje, gotovo da nitko još nije osuđen. Naprotiv, pojedine ubojice 

su već na sudu i oslobođene. 

Kao što je na to upozorio i Zvonimir Čičak (u intervjuu "Novom listu"), sve je to 

bilo i planirano, te nikako nije samo djelo osvetoljubivaca, rođenih ubojica i 

nepopravljivih lopova. Nisu paljene (iako su pljačkane) kuće u naseljima, koja su 

imala više ili manje izrazitu srpsku većinu, na koja se računalo da će u njih doći 

kolonizirani Hrvati. Od većih naselja gotovo u cjelini je spaljeno Kistanje, a ne 

mnogo manje i Donji Lapac, jer su uz Korenicu, bili najsrpskiji. A inače u ostala 

relativno pošteđena sva ostala gradska naselja, te veća, gradovima bliža, uz 

prometnice smještena, bogatija seoska naselja. 

Prihvaćanje kroz kolonizaciju Hrvata iz Bosne i Srbije, ali i od drugdje, već je 

uzelo maha. Premda nitko ne iznosi precizne podatke, a pretpostavljamo da oni 

nisu ni prikupljeni na jednom mjestu, već se naselilo, kao što smo naveli, oko 12 

tisuća ljudi, a 20-ak tisuća se vratilo svojim (uglavnom porušenim) kućama. No, 

na cijelom području na kojem je bila "Oluja" otvoreno je svega 2-3 tisuće radnih 

mjesta. Knin sada ima već oko 7.000 ljudi, no u privredi ih je zaposleno tek 180, 

a 440 ih dobiva plaću iz državnog budžeta. 

Najbrže se obnavljaju porušene katoličke crkve, dok one pravoslavne crkve koje 

su ostale čitave, zjape prazne. 

Općenito, katolički vjerski život buja i što se pobožnosti tiče hrvatski divlji istok 

daleko nadmašuje nekadašnji američki divlji zapad. 

Osim pravoslavnih crkava tamo gdje ih je bilo, koje će valjda ostati spomenicima 

kulture, sve drugo što nosi srpski trag i obilježje netragom nestaje. Pa i imena 

mjesta. Vrginmost i naselja oko njega, već dobrano naseljena nekim žestokim 

Hrvatima, trebali bi promijeniti imena. Tako je predloženo i tako će valjda i biti. 

Osam mjeseci nakon "Oluje" i sedam mjeseci nakon "Maestrala" hrvatski divlji 

istok ipak je još pusta zemlja. Siromašna je i ukleta i bila. A zadugo će ostati i 

neprivlačna za sve Hrvate, koji nisu desperadosi, avanturisti ili ljudi bez ikakvog 

drugog izlaza. 

U idućih stotinu godina na hrvatskom divljem istoku, po svoj prilici, neće biti 

dvostruko više ljudi nego ih ima danas, pa ma koje nacije i vjere bili. Pa makar 

svi bili Hrvati. 


Vjerojatno najgledanija i najutjecajnija televizija na svijetu, CNN emitirala je 5. 

listopada 1995. godine prilog o zločinu nad devet staraca i starica u selu 

Varivode, 20-ak kilometara jugozapadno od Knina i od zamjenika američkog 


14

državnog sekretara za ljudska prava Johna Shattucka, te od predstavnika UN u 

Kninu Aluna Robertsa zatražila da komentiraju viđeno i ocijene hrvatsku politiku 

prema Srbima na područjima oslobođenim u operaciji "Oluja". Voditelj emisije 

upozorio je da prizori koji će se prikazati nisu za ljude koji teško mogu gledati 

grozote. 

John Shattuck je inače krajem rujna obilazio područja opustošena "Olujom", da bi 

potom u Zagrebu hrvatskim čelnicima skrenuo pažnju na posljedice hrvatske 

politike prema odbjeglim i preostalim Srbima. 

Sramota skrivena od očiju javnosti 

A preko CNN je u spomenutoj emisiji i najširoj američkoj, i ne samo američkoj, 

javnosti dao do znanja da do zločina nad Srbima u Krajini ne bi ni došlo da je 

hrvatska vlast poduzela potrebne mjere. Predstavnik UN Roberts je pak izjavio da 

"nakon ubijanja preostalih srpskih civila, paljenja i pljačkanja, nema nikakvih 

znakova ohrabrenja i podrške onima koji su otišli da se vrate". 

U prilogu CNN pokazane su i kuće u plamenu, a moglo se čuti tvrdnje iz sjedišta 

UN u Zagrebu, da se i dva mjeseca nakon "Oluje" još uvijek pali i pljačka, da 

vojni i civilni predstavnici UN i dalje nailaze na zapaljene i opljačkane kuće, kao i 

na tijela ubijenih staraca. 

Kao da se protekom vremena nakon "Oluje" u svijetu sve više govori i piše o 

onom što se u njoj i nakon nje događalo i još događa: o neviđenoj pljački, 

paljevini većine kuća, devastaciji svega, ali i o brojnim ubojstvima zatečenih Srba 

na područjima na kojima je protutnjala. Mnogi, i sve ih je više, diljem svijeta 

pokazuju svoju veliku zabrinutost hrvatskom politikom prema 200 tisuća 

odbjeglih Srba (a da ih je toliko otišlo iz Krajine podatak je koji iznose 

predstavnici UN). Pogotovo se pak u svijetu groze nad zločinima, po pravilu nad 

starim i nemoćnim ljudima koji su ostali u 700 sada opustjelih naselja od Dvora i 

Petrinje do Obrovca i Benkovca u kojima su živjeli isključivo Srbi ili su bili velika 

većina. 

I onim međunarodnim institucijama koje neposredno bdiju nad apokaliptičnim 

zbivanjima na prostorima ex-Jugoslavije, te za prisutne na licu mjesta, kao i 

emisarima i diplomatima velikih sila trebalo je, izgleda, vremena da uoče i shvate 

svu brutalnost hrvatske politike u toku i nakon hrvatske "briljantne vojnoredarstvene 

akcije", koja je tobože iznenadila i zadivila svijet, no u kojoj je i 

nakon koje je štošta ostalo skriveno i od očiju motrilaca iz svijeta, a pogotovo od 

šire hrvatske javnosti, koja uglavnom zna ono što čuje na hrvatskom radiju, vidi i 

čuje na hrvatskoj televiziji ili pročita u dnevnim i tjednim novinama koje su 

mahom u službi Tuđmana i HDZ-a. 

Uostalom, od svijeta a i od domaće javnosti je skriveno i ostalo dosad skrito 

štošta što se dogodilo u "Oluji" i još događa na njezinom tragu. Predstavnici 

UNCRO-a su u danima "Oluje" bili uklanjani s mjesta događaja, opkoljavani, 

zarobljavani, evakuirani, pa u nekim slučajevima i ubijani (sjetimo se epizoda s 

danskim, češkim, poljskim vojnicima). Nije im dopušten pristup na područja koja 

je Hrvatska vojska "oslobađala" ne samo u trenucima borbi, što je razumljivo, već 

i danima poslije. A u neke im predjele nije dopušten pristup sve do dan-danas. 

Strani novinari u prvih desetak dana nisu smjeli nigdje ni proviriti, osim što ih se 

odvelo u Knin s namjerom da vide tvrđavu i hrvatski barjak na njoj, ali ne i da 

vide i saznaju bilo što nepovoljno po hrvatsku stvar. Snimanje jedne kuće u 

plamenu, a da nije gorjela od borbi, stajalo je života jednog novinara BBC: 

hrvatski vojnik mu je iz blizine pucao u vrat. Pristup u početku, doduše, nije bio 

dopušten ni hrvatskim novinarima, osim onima s HTV, kojima je propusnice 

davala Politička uprava Ministarstva obrane. 

No, kako se moralo uspostavljati hrvatsku vlast i policiju, otvarati institucije, 

puštati hrvatske prognanike, ispraćati i dočekivati "vlak slobode", pa i ući u prve 

pothvate popravaka proizvodnih kapaciteta i infrastrukture, te najzad i doseljavati 


15

Hrvate izbjeglice iz Bosne i Vojvodine, čitav prostor Krajine nije se mogao duže 

držati pod embargom posjeta i brojnih stranaca, novinara, diplomata, a pohrlila je 

tamo, osim hrvatskih prognanika koji su nakon četiri-pet godina žurili da opet 

vide zavičaj i da se nađu na ruševinama svojih kuća, i sva sila domaćih 

radoznalaca, s namjerom da "popiju kavu u Kninu", ili skupe odbjeglu stoku ili 

pokupe što se još moglo iz napuštenih kuća i dvorišta. 

Karl Bilt: To je teroristički napad 

Postolujna zbilja počela se razotkrivati, usprkos još evidentnim nastojanjima 

hrvatskih vlasti da se mnogo toga ne sazna, a i nastojanja režimskog 

propagandnog aparata da stvari prikazuje onako kako režimu odgovara. 

Od samog početka predstavnici UN na konferencijama za novinare u Zagrebu iz 

dana u dan izvještavaju i alarmiraju da se čitavo područje na kojem se odigrala 

"Oluja" pretvorilo u poligon posvemašnje pljačke, sračunate paljevine i 

uništavanja najvećeg dijela stambenog fonda, maltretiranja preostalih Srba, pa i 

njihovog ubijanja. Izvještavali su i još izvještavaju o raznim postupcima i 

potezima hrvatskih vojnih i civilnih snaga koji se kose sa međunarodnim 

normama i civilizacijskim mjerilima. A to onda prenose svjetske agencije i 

najutjecajniji listovi u zapadnim, a i mnogim drugim zemljama. 

Izvještajima promatrača UN sa lica mjesta pridružili su se i više nego alarmantni 

izvještaji Međunarodne helsinške federacije i Hrvatskog helsinškog odbora za 

ljudska prava, organizacije Amnesty International, niza humanitarnih i antiratnih 

organizacija, pa i stranih parlamentaraca i diplomata koji posjećuju Krajinu. 

Izrazima zabrinutosti za hrvatska ponašanja javljaju se i međunarodni 

pregovarači, pojedini državnici, emisari koje u Zagreb i u Krajinu šalju velike sile. 

Carl Bildt je prvi posumnjao u karakter i domete "Oluje", nazvavši hrvatsku vojnu 

akciju na Knin "terorističkim napadom". Za "Oluju" je Bildt izjavio da se radi o 

najvećem etničkom čišćenju od početka rata u bivšoj Jugoslaviji, te da očekuje da 

će se time pozabaviti Međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu. "Ako 

Tuđman smatra da je u redu da ovako očisti Hrvatsku od Srba, otkud mu pravo 

da osudi Jeljcinovo čišćenje Čečena, ili da uputi protest ukoliko Milošević jednog 

dana odluči da se riješi kosovskih Albanaca" - poručio je čovjek kome su 

Ujedinjeni narodi povjerili mandat mirovnog posrednika u rat(ovima) na području 

bivše Jugoslavije. Za pregovore, koji su i posljednjeg dana uoči "Oluje" vodili 

predstavnici hrvatske vlasti i predstavnici pobunjenih krajinskih Srba Bildt je pak 

rekao da će "ući u povijest diplomacije kao puko hrvatsko blefiranje u trenutku 

kada je odluka da se krene u ofenzivu već bila donesena". Dakako, tuđmanovska 

vlada Republike Hrvatske odmah je požurila da Carla Bildta proglasi za personu 

non grata, priopćujući da "Republika Hrvatska ne bi trebala surađivati s 

gospodinom Bildtom". No, u nekoliko navrata je svoja oštra upozorenja Hrvatskoj 

uputio i Klaus Kinkel, za koga bi se najmanje moglo tvrditi da joj nije sklon. 

U posljednje vrijeme (krajem rujna i početkom listopada) uslijedile su osude 

hrvatske politike od gotovo svih međunarodnih činilaca koji imaju ključnu ulogu u 

rješavanju krize na području bivše Jugoslavije i u uspostavljanju i održanju mira i 

normalizacije odnosa, a što je sada možda ipak na vidiku. Zahtijeva se da ona 

promijeni ponašanje prema Srbima izbjeglim iz Krajine, te zaštiti one malobrojne 

preostale, da izbjeglim Srbima omogući povratak, da sprečava pustošenja i 

pljačke, da počinioce zločina izvede pred sud. 

Vijeće sigurnosti UN u svojoj je predsjedničkoj izjavi od 2. listopada 1995. godine 

o stanju u Hrvatskoj izrazilo zabarinutost za kršenje ljudskih prava u njoj, 

posebno srpskog stanovništva u Krajini koje je ostalo nakon "Oluje", te od 

Hrvatske zatražilo da omogući povratak iz Krajine izbjeglih Srba i povuče zakone 

o preuzimanju njihove imovine. 

Skupština vijeća Evrope je polovicom rujna 1995. godine još jednom odgodila 

odluku o primanju Hrvatske, zamrznula razgovore o ekonomskom pridruživanju i 


16

korištenje programa PHARE, sve dok se ne otklone "razlozi ozbiljne zabrinutosti" 

prilikama u Hrvatskoj, a o čemu će izvještaj podnijeti delegacija Vijeća što stiže 

tek u prosincu 1995. godine. 

U međuvremenu je objavljen izvještaj promatračke misije Evropske unije o 

zbivanjima u Krajini u vrijeme operacije "Oluja" i nakon nje, a u kojem se 

konstatira da se Hrvatska teško ogriješila o međunarodno pravo, da je "vojno 

zauzimanje bilo praćeno ubojstvima civila, pljačkama i paljelnjem srpskih kuća", 

da je u nekim naseljima spaljeno i do 90 posto kuća, da su pronađena tijela 62 

muškaraca i žena, koji su ubijeni nakon operacije "Oluja", uglavnom pucanjem u 

potiljak i rezanjem vrata (klanjem), da se strahuje da je broj ubijenih mnogo 

veći, te da promatračima EU nije bio dopušten pristup nekim područjima itd. U 

izvještaju se kaže da se sve to čini da bi se spriječio povratak Srba u Krajinu. 

Jedan je član Promatračke misije inače izjavio da se "Hrvati ponašaju kao ranije 

Srbi. Uniforme su drukčije, ali ponašanje jednako brutalno". 

Direktne pretnje ujka Sama Tuđmanu 

Visoki komesar UN za ljudska prava Ayala Lasso uputio je pismo predsjedniku 

Tuđmanu, u kojem je također izrazio zabrinutost zbog zločina koji se događaju u 

Krajini, uglavnom nad starijim osobama (jer mlađih i nema - naša opaska), 

nastavljanja paljenja i pljačkanja srpskih kuća, ali i zbog "diskriminatorskog 

karaktera" donesenog zakona, po kojem država preuzima kontrolu nad 

napuštenom srpskom imovinom. Upozorio je da je to u suprotnosti s Deklaracijom 

UN o ljudskim pravima, te naglasio da Hrvatska mora osigurati uvjete za povratak 

izbjeglih Srba. 

Već spomenuti zamjenik američkog državnog sekretara za ljudska prava John 

Shattuck je na licu mjesta, u Zagrebu, a nakon obilaska područja na kojima se 

odigrala "Oluja", izjavio da je povratak Srba u Krajinu "osnovni preduvjet za 

daljnje angažiranje SAD u procesu mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i 

zapadnog Srijema u ustavno-pravni sistem Hrvatske", a sličnom izjavom pridružio 

mu se i američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith. To je zvučalo kao 

stanovita prijetnja ujka Sama, da Tuđmana neće dalje tapšati po leđima. 

Shattuck je upozorio, da se, obilazeći područje Krajine, sam uvjerio da još uvijek 

ima incidenata, fizičkog zlostavljanja Srba koji su tamo ostali, paljenja kuća i 

uništavanja imanja, da hrvatske vlasti to moraju spriječiti, počinioce takvih djela 

izvesti pred sud, a za one koji su počinili ratne zločine uključiti i Međunarodni sud 

za ratne zločine u Haagu. 

U Zagreb je početkom listopada doputovao i visoki predstavnik njemačkog 

Ministarstva vanjskih poslova dr Gottfried Hass i potpredsjedniku hrvatske vlade 

dr Ivici Kostoviću prenio stav Evropske unije i Njemačke da će njihova ekonomska 

pomoć za obnovu neposredno ovisiti o tome da li će hrvatske vlasti omogućiti 

povratak svim izbjeglim Srbima koji to žele. Itd. 

Prema tvrdnjama iz sjedišta UN u Zagrebu, u bivšem sektoru Sjever (na Baniji i 

Kordunu) ostalo je nakon "Oluje" 2.600 do 3.000 Srba, a u bivšem sektoru Jug 

(sjeverna Dalmacija i istočna Lika) oko 1.150. Nitko od njih nije siguran da će 

ostati u životu, većina živi u strahu, krije se, ako može, pred raznim neželjenim 

gostima koji najmanje dolaze u napuštena naselja da bi ih upitali za zdravlje i da 

bi im eventualno pomogli. Ti preostali Srbi su mete javnosti dosad nepoznatih 

pljačkaša, siledžija i ubojica, osim ako nisu zbog bolesti i iznemoglosti smješteni u 

bolnicu ili kakvo prihvatilište. U svom očaju i napuštenosti pojedinci sami sebi 

oduzimaju život, vješanjem, skakanjem u bunar, trovanjem. Promatrači UN su, 

kako smo vidjeli, regisrirali šezdeset dvoje ubijenih nakon "Oluje", a strahuju da 

je ubijenih mnogo više. Hrvatski helsinški odbor upozorio je da je broj mrtvih u 

Krajini mnogo veći, da je ubijeno nekoliko stotina ljudi, uglavnom staraca, dok se 

za sudbinu velikog broja ljudi i ne zna, budući da su ih uniformirane osobe 

odvodile iz sela i zaselaka, nakon čega se nisu vraćali kućama. 


17

U samom toku "Oluje" hrvatske su snage bezobzirno tukle izbjegličku kolonu kod 

Dvora, a onda i na cesti prema Bosanskom Petrovcu. Kada su izbjeglice za Srbiju 

prolazile kroz Sisak, bili su kamenovani, neki i na smrt. Svijet je tada obišla slika 

mrtve starice koju voze u izbjegličkoj koloni, a ubijena je ciglom u čelo. Američki 

ambasador Peter Galbraith išao je da se priključi koloni, kako bi iskazao svoj 

protest, a nakon čega je na HTV po prvi put bio bezobzirno napadnut. 

No, eskadroni smrti krenuli su u potragu za Srbima, koji su ostali, tek kad je 

"Oluja" protutnjala. Što bi se tek desilo sa mladima, sposobnima za oružje, da su 

ostali u Krajini, kako ih je hrvatska vlast licemjerno pozivala, kada se ubija 

preostala nemoćna starčad po Krajini. Uostalom, hrvatskim vojnicima je, kada su 

krenuli u "Oluju", rečeno da zarobljenika nema. 

U Kninu nema više šta da se ukrade 

Pljačka Krajine je potpuna. U njoj su masovno sudjelovali i hrvatski vojnici i 

povratnici, ali i mnogi drugi koji se poput strvinara zalijeću u prazna naselja i 

kuće, kradu lutajuću stoku, skidaju i prozore i vrata s onih kuća koje još nisu 

popaljene ili do kraja "očišćene" od svake upotrebljive stvari, namještaja, alata. 

U "Slobodnoj Dalmaciji" mogli smo (5. listopada 1995) pročitati da se "u Kninu 

više ne pljačka, no ne zbog zavedenog reda, nego se tamo više i nema što 

odnijeti, pa se već skidaju i prozori i vrata s napuštenih kuća". A kada je tako u 

Kninu, u kojem je toliko vojske i policije, a u njega inače sada svakodnevno 

hodočaste i svi Hrvati koji drže do svog rodoljubnog prestiža, kako li je tek u tih 

nekoliko stotina sela od Banije do Ravnih kotara, u kojima nema sada ni žive 

duše? 

Spaljene su uglavnom sve one kuće Srba, koje nisu zaposjeli Hrvati za sebe, ili ih 

vlast nije rezervirala, pa i dodijelila Hrvatima izbjeglim iz Bosne, Vojvodine i sa 

Kosova. Iza te paljevine skriva se namjera da se oni koji su te kuće nastanjivali 

više nikad ne vrate. 

Sačuvana su ona naselja, prije svega gradovi (osim Donjeg Lapca) i neka sela u 

njihovoj blizini, u koje se sada naseljavaju Hrvati iz Bosne i Srbije ili smještaju 

Hrvati povratnici i oni Hrvati koji su neophodni da profunkcioniraju vlast, 

infrastruktura, javne službe, a donekle i proizvodni kapaciteti. 

Iza svega što se događa u Krajini i nakon "Oluje" stoje, dakako, najviše instance 

hrvatske vlasti, a idejni inspirator i najviši nalogodavac je bez sumnje, poglavar, 

dr Franjo Tuđman. 

U početku je vladao silni trijumfalizam nad munjevitošću i savršenstvom "Oluje" i 

sva je režimska propaganda dokazivala da su, eto, krajinski Srbi, usprkos 

Tuđmanovim pozivima i garancijama, sami odlučili da odu. Ivan Aralica, koji se 

prošlog proljeća pročuo i po uzviku u Saboru: "Jedan Srbin manje", kada je bila 

riječ o tome da je, eto, neki Srbin ovdje u Hrvatskoj prodao stan i odselio u 

Srbiju, pohvalio se svojom ranijom dijagnozom da će Srbi iz Krajine svi otići pred 

hrvatskim oslobodiocima. Hrvatska televizija je pak pokazivala hrvatske vojnike 

kako dijele čokoladu ponekom srpskom djetetu ili ponekoj staroj Srpkinji. Pa kada 

su učestali glasovi o zločinima, pljački i paljenjima, hrvatski su dužnosnici, od 

generala Čermaka do ministra-popa Rebića sve svodili na ekscese pojedinaca, 

koji se preoblače i u odore hrvatskih vojnika itd. Po novinama sve je vrvjelo od 

naslova poput, recimo "Lika je slobodna i vesela" i "Osmijeh u Donjem Lapcu" (u 

kojem je do 1991. godine živjelo samo 14 Hrvata). A na prve izraze zabrinutosti u 

svijetu nad hrvatskim nedjelima reagiralo se komentarima pod naslovima "Zamke 

neistinitih optužbi" i optužbama da je Zapad zahvatila "humanitarna histerija". 

Hrvatske su vlasti pokazivale, da za sva upozorenja mnogo ne haju ili su ih 

nastojale opovrći svojim "istinama", obezvrijediti raznim relativizacijama, suzbiti 

vlastitim izjavama u kojima su iznosile laži ili pak davale obećanja koja ne 

namjeravaju izvršiti. 

Pa kada su osude iz svijeta poprimile razmjere ozbiljnog pritiska na Hrvatsku, da 


18

sankcionira štetočinstva i zločine i da dopusti povratak krajinskih Srba, poglavar i 

vrhovnik je na svojoj konferenciji za novinare 5. listopada urbi et orbi ne samo 

dao do znanja da Srbima nema povratka već da je sve ono što se dogodilo i 

događa i bilo i jest neizbježno, kao u svim ratovima. I očitao je lekciju kritičarima 

iz svijeta, pa ma tko da su oni, iznoseći na svoj uobičajeni način lošeg i priučenog 

povjesničara razne komparacije, kako je to bilo sa Nijemcima, a i sa stanovnicima 

Falklandskog otočja (na kojima je, uostalom, 1982. godine živjelo tek oko 1.700 

ljudi). Tuđmanu nije ni na kraj pameti da pravdi, pa makar onakvoj kakva u 

Hrvatskoj danas jest, privede pljačkaše, palikuće, ubojice. Mada je iznio podatak 

o 24 uhićena. 

A zar se od Franje Tuđmana i može očekivati drukčije razmišljanje i ponašanje? 

Zar on nije glavni inspirator svega što se dogodilo i događa u "Oluji" i na 

njezinom tragu? Srbima je, uostalom, u trenucima svoje raspojasane vožnje, sa 

svitom, "vlakom slobode" od Zagreba preko Knina do Splita, poručivao da im želi 

sretan put i objašnjavao da se radi o onoj "oko za oko, zub za zub" i s prezirom 

dobacivao da su pobjegli, a da nisu imali vremena ni da pokupe svoje prljave 

gaće. 

Oj, Krajino, krvava haljino 

Nema, dakle, nade da će se Tuđmanova Hrvatska postidjeti pred svijetom. I da će 

prestati činiti ono što čini. Franjo Tuđman računa da će mu veliki "partneri" i dalje 

progledavati kroz prste i tetošiti ga, jer njegova pješadija obavlja ono što zasad 

izbjegavaju Amerikanci i NATO: da iskrcaju svoje momke koji bi na ovim 

prostorima, prije svega u Bosni i Hercegovini, ginuli. 

O zločinima u akciji na Medački džep, pa u operaciji "Bljesak", pa u "Oluji" u 

svijetu se, naime, štošta znalo i ranije, znalo se i za "tehnologije" uklanjanja i 

skrivanja žrtava, sve do pranja cesta od krvi. 

No, možda se sada ipak radi o novoj situaciji, u kojoj Hrvatska više i ne može 

igrati ulogu žrtve, odnosno računati na to da se smatra žrtvom, tim više što se 

sama reklamira kao regionalna sila, kao mali div s nabreklim mišićima! 

Utoliko bi i posljedice oglušivanja o sva upozorenja koja dolaze i od moćnika iz 

svijeta po Hrvatsku ipak mogle biti dalekosežne: dobijanje mnogo manjeg kolača 

međunarodne pomoći koja se najavljuje za ovdašnjim ratom (ratovima) 

zahvaćene zemlje, produžavanje politike kojom joj Evropa zatvara vrata svojih 

institucija i ne dopušta korištenje evropskih programa, sporo ili nikakvo 

pritjecanje stranog kapitala u obamrlu Hrvatsku. 

U narodnoj pjesmi ostao je trag krvave prošlosti Krajine i Krajina: oj Krajino, 

krvava haljino. Krajina od Petrinje do Benkovca bila je i opet od 1991. do 1995. 

godine krvava haljina. I još je to, a mogla bi i dugo ostati kao prostor kojim više 

ne bi vršljali hajduci i uskoci već bi služio kao poligon terorizma. 

A to bi od cijele Hrvatske stvaralo vojno-policijsku krajinu. 

Možda bi i stravičan zločin nad devetoro starih i nemoćnih Srba u selu 

Varivodama kod Kistanja, izvršen 29. rujna. 1995. godine, ostao sakriven od 

hrvatske javnosti, da o njemu nije domaću i svjetsku javnost alarmirao Hrvatski 

helsinški odbor za ljudska prava, obavještavajući i hrvatske vlasti i UN. 

Zločin je otkrila rodbina ubijenih, a kada su predstavnici UN stigli u selo, našli su 

krvave tragove u osam kuća i oko njih (pokraj jedne kuće trag krvi bio je dug 

petnaestak metara), te ostatke kose i ljudske kože, kao i okrvavljene gumene 

rukavice. Tijela devetoro staraca i starica (od 66 do 85 godina) hrvatska je 

policija već bila prebacila u Knin (udaljen oko 25 kilometara) i na tamošnjem ih 

groblju, bez prisustva rodbine, na brzinu pokopala. 

U sjedištu UN u Zagrebu izjavili su da će zatražiti od hrvatskih vlasti ekshumaciju 

leševa i obdukciju, kao i svoju prisutnost u istrazi, a od čega po svoj prilici neće 

biti ništa. Istražni sudac Županijskog suda u Zadru Ante Klišmanić odmah je 

izjavio da "odgovorno tvrdi da nikakvih masakriranja nije bilo", da je svih tih 


19

devetoro starih i nemoćnih ljudi ubijeno "isključivo vatrenim oružjem". Drugim 

riječima, nema potrebe ni za kakvom ekshumacijom i obdukcijom. 

A Ured za odnose sa javnošću MUP-a Hrvatske izdao je posebno saopćenje, u 

kojem je optužio Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava da (svojim saopćenjem 

o zločinu u Varivodama, ali i o drugim zločinima u Krajini) pokušava diskreditirati 

hrvatske civilne i vojne vlasti i hrvatsku prikazati "kao državu u kojoj se ne 

poštuju ljudska prava, zakoni i Ustav". Ministarstvo nije demantiralo tvrdnje 

Odbora već ih samo "korigiralo". 

Upravo zahvaljujući tom saopćenju - napadu na Hrvatski helsinški odbor, šira je 

hrvatska javnost prvi put (indirektno) čula za zločin u Varivodama. Prije toga, 

Hrvatska televizija taj zločin nije ni spomenula, a nije objavila ni saopćenje 

Helsinškog odbora već samo saopćenje MUP-a u povodu tog saopćenja! 

HTV nije, dakako, poslala svoje novinare i snimatelje na lice mjesta, a neke 

hrvatske prorežimske novine (kao "Slobodna Dalmacija" i "Vjesnik") pozabavile 

su se činom zločina tek naknadno, da bi svaku odgovornost za nj skinule sa 

hrvatskih vlasti. U međuvremenu su u Varivode došle ekipe nekih velikih svjetskih 

televizija, CNN je emitirao potresnu reportažu. 

Kada su pripadnici UN (koji su bili sa ekipom CNN) jedinom, a slučajno 

preživjelom bolesnom starcu Milanu Pokrajcu rekli da će ga opeet posjetiti, on je 

rezignirano odgovorio: "Ako me nađete živoga". Imao je valjda na umu činjenicu 

da su predstavnici UN posjetili Varivode i nekoliko dana prije zločina, kada je i 

devetoro ubijenih bilo živo. 

Govoreći u emisiji CNN, zamjenik američkog državnog sekretara za ljudska prava 

John Shattuck izjavio je pak da do zločina u Krajini ne bi došlo da su hrvatske 

vlasti poduzele potrebne mjere. 

Varivode su inače u vrijeme popisa 1991. godine imale 477 stanovnika. 

Srbi poverovali u vožda i premoć Beograda 

Srbi u Hrvatskoj su još u odlukama ZAVNOH-a 1943. godine bili priznati za 

konstitutivni narod, uz Hrvate kojima je Hrvatska i nacionalna država. I to su bili 

do dolaska HDZ-a i Franje Tuđmana na vlast 1990. godine, koji su opštužili Srbe 

općenito za hegemoniju nad Hrvatima i drugim narodima u federativnoj 

Jugoslaviji, a Srbe u Hrvatskoj posebno i za privilegije manjine, koja je u samoj 

Hrvatskoj prigrabila funkcije u politici, privredi, policiji, sudstvu, sredstvima 

informiranja, i to od razine republike do lokalnih razina. Rasplet je poznat: Srbi 

su, uvelike šikanirani već u počecima Tuđmanove vladavine, na rubnim 

područjima Hrvatske (gdje su činili ili apsolutnu većinu ili su bili zastupljeni u 

visokom postotku) uz pomoć i zaštitu tadašnje JNA, u toku 1991. proglasili 

secesiju, odvajajući se u tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Nemali broj njih bio je 

nasjeo politici srpskog okupljanja u jednu srpsku državu i povjerovao u 

voždovsku ulogu i zaštitničku moć Slobodana Miloševića, odnosno u premoć 

Beograda. U "Bljesku" i "Oluji" 1995. godine Hrvatska vojska je, uz blagoslov i 

jedva prikrivenu podršku Zapada, skršila srpsku pobunu, osim u istočnoj Slavoniji 

i Baranji, gdje je diplomacija došla do riječi i uvela upravu UNTAES-a na putu do 

reintegracije. 

Od 1990. godine do danas Hrvatsku je napustilo ili moralo napustiti vjerojatno 

oko 450 tisuća Srba od njih oko 650 tisuća. Najviše u "Bljesku" i "Oluji", ali i 

ranije i kasnije. Mnogi su već 1990. godine izbacivani s posla i micani s manjih 

rukovodnih dužnosti, a 1991. godine, kada su učestali oružani sukobi i zločini na 

obje strane, progoni Srba i u gradovima i krajevima u kojima se nije pucalo 

poprimili su karakter velike hajke, a u znaku masovne histerije. I sve do danas 

nije prestalo tretiranje Srba kao građana drugog reda, usprkos tome što im se na 

riječima priznaju sva manjinska prava. Onima koji su otišli oduzeta je imovina i 

još im nije vraćena. Povratak u Hrvatsku Srba koji su izbjegli u "Bljesku" i "Oluji", 

pa i prije i poslije nje, današnja hrvatska vlast uporno ometa, eskivirajući i sve 


20

jači pritisak iz svijeta, pa i onih moćnih sila kojima se Hrvatska htjela - ne htjela 

mora povinovati. 

Franjo Tuđman je u trenutku kada je naredio "Oluju" pozvao Srbe da ostanu, a 

onda ni on ni njegove skutonoše nisu mogli sakriti veliko oduševljenje što su otišli 

i što ih se Hrvatska, eto, oslobodila kao "remetilačkog faktora". Pa dok su 

Tuđman i njegovi na vlasti, ni preostali Srbi neće biti faktično nediskriminirani, 

niti oni koji bi se vratili u zavičaj, a i u domovinu, poželjni. 

Srbi u Hrvatskoj, odnosno hrvatski Srbi utoliko su glavne žrtve ludila koje je 

dovelo do raspada avnojske Jugoslavije, s epicentrima u Beogradu, Zagrebu, 

Ljubljani, ali i u drugim središtima nacionalističkih birokracija koje su se bile 

ukotvile na vlasti još za Titova života. 

Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su jedan od tri njezina konstitutivna naroda od 

odluka ZAVNOBIH-a 1944. godine, koji je na zasjedanju u Mrkonjić gradu 

proklamirao da Bosna i Hercegovina "nije ni srpska ni muslimanska ni hrvatska" 

već "i srpska i muslimanska i hrvatska". U 1991. godini tamošnji Srbi počeli su, 

tvrdeći da im pripada 64 posto teritorija, stvarati svoje autonomne oblasti, da bi 

se 1992. godine, također uz pomoć tadašnje JNA, koja se već bila raspala i višemanje 

svela na srpsko-crnogorsko ljudstvo, dohvatili i oružja. Franjo Tuđman 

brinuo se da pruži "pomoć" ugroženim Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima, 

imajući na umu ono što je već utanačio sa Slobodanom Miloševićem u 

Karađorđevu, da bi onda 1993. godine inspirirao hrvatsko-bošnjački rat oko 

teritorija u centralnoj Bosni, Hercegovini i Posavini, a sve na tragu svoje opsesije 

da je Bosna i Hercegovina "umjetna tvorevina", a Muslimani izmišljeni narod. 

I završilo je tako da su pod pritiskom iz svijeta sklopljeni sporazumi u 

Washingtonu i Daytonu, da u Bosni i Hercegovini sva tri nacionalizma još 

istrajavaju na svom "rješenju", da u njoj snažne vojne snage izvan održavaju 

uspostavljeni status quo, i da je ona via facti pod međunarodnim protektoratom, 

a koji će potrajati. 

Kao najmalobrojniji, Hrvati su u Bosni i Hercegovini i najveće žrtve njezine 

dezintegracije (premda su Muslimani-Bošnjaci najviše izginuli i najviše ih se 

moralo preseliti). Naime, od 760 tisuća Hrvata koliko ih je u Bosni i Hercegovini 

bilo 1991. godine, danas ih u njoj živi 350 tisuća. Stotinu tisuća naseljeno je 

mahom u srpske kuće i na srpska imanja u Hrvatskoj. A u njihove kuće i na 

njihova imanja, ukoliko nisu u ruševinama, uselili su pak Srbi iz same Bosne i 

Hercegovine ili pak Srbi koji su izbegli iz Hrvatske, te Muslimani-Bošnjaci. Jedan 

broj Hrvata u Bosni i Hercegovini preselio se na ranije srpske prostore (Drvar, 

Glamoč, Bosanki Petrovac, pa i Kupres). A Hrvati u Herceg-Bosni (koja i dalje 

postoji kao paradržava) ne daju ni Muslimanima-Bošnjacima, ni Srbima da se 

vrate tamo gdje su ranije od njih i pred njima izbjegli. 

U Federaciji BIH (bošnjačko-hrvatskom entitetu) brojčani odnos Muslimana i 

Hrvata je 4:1, pa usprkos svim proklamacijama i garancijama potonji dospijevaju 

u položaj nacionalne manjine. Hrvata je veoma malo ostalo ne samo u Banjaluci 

već i u samom Sarajevu, pa u Zenici i Tuzli. Od većih gradova ostalo im je samo 

zapadni Mostar. A da se i ne spominje njihov egzodus iz Bosanske Posavine, pa i 

iz srednje Bosne. 

Uz hrvatske Srbe, bosanski Hrvati utoliko su također glavne žrtve krvavih zapleta 

i raspleta u godinama 1990-1998. A da nisu isključeni ni novi zapleti i raspleti. 

Franjo Tuđman je "riješio" hrvatsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da na 

90 posto teritorija Bosne i Hercegovine uskoro neće biti Hrvata ni za lijek. 

A Slobodan Milošević je "riješio" srpsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da 

Srbe u Hrvatskoj instrumentalizira i onda ostavi na cjedilu i prepusti izbjegličkoprognaničkoj 

sudbini. S tim što rasplet na Kosovu tek slijedi, a ni Srbi u Bosni i 

Hercegovini nemaju se čemu radovati, nakon što su se našli u svojevrsnom 

rezervatu. 



21

Manjine žive u strahu od iščezavanja 

U današnjoj Hrvatskoj sve se nacionalne manjine i manjinske etničke zajednice 

osjećaju nespokojno, a u strahu i od iščezavanja. To je posljedica politike 

stvaranja etnički čiste države, koje se vodila od 1990. do 2000. godine, a s kojom 

se još nije posve prekinulo. 

Najugroženija je srpska nacionalna manjina, a koja je i daleko najbrojnija. Srpski 

narod u Hrvatskoj bio je, uz hrvatski, do 1990. godine konstitutivni narod, a te je 

godine, usvajanjem sadašnjeg Ustava Republike Hrvatske, pretvoren u 

nacionalnu manjinu. 

A kao što znamo, većina stanovnika Hrvatske srpske nacionalnosti bila je 

prisiljena da u kovitlacu nesretnih i krvavih zbivanja od 1990. do 1995. godine, a 

i u besperspektivnim okolnostima ovih posljednjih pet-šest godina, napusti 

Hrvatsku. U pravcu današnje SR Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i u treće zemlje 

otišlo je najmanje 350.000 hrvatskih Srba. A do danas ih se trajno vratilo možda 

tek dvadesetak tisuća, tridesetak tisuća dolazi u zavičaj povremeno, najviše da 

uzmu mirovine, jer nemaju gdje stanovati, budući da su ostali bez kuća i stanova. 

Hrvatske je dokumente uzelo, odnosno dobilo oko 170.000 izbjeglih Srba, a još 

oko 100.000 želi ih se vratiti, ali ako potraju današnje okolnosti i ako se ne 

prekine s faktičnom politikom otežavanja njihova povratka, ako svima ne budu 

vraćene njihove kuće i imanja i ako se ne napusti politika otvorene ili prikrivene 

diskriminacije Srba, onda će ih se vratiti još možda samo 20 do 30 tisuća, i to 

uglavnom onih starih, da umru tamo gdje su se rodili, a i gdje su se rodili i umrli i 

njihovi preci. 

Mora se u Hrvatskoj najzad prestati s difamiranjem i sotoniziranjem Srba, mora 

prestati neprekidni govor mržnje, koji se i dalje emitira s malih ekrana i iz etera, 

a i širi na stranicama novina, ili se njime vitla i prijeti na kojekakvim političkim 

skupovima. Govori se uglavnom o zločinima Srba, iskopavaju grobovi Hrvata, ali 

ne i Srba, ukoliko to eventualno negdje ne učine haški istražitelji. Srbe koji se 

vraćaju nerijetko se hapsi napamet, bez opipljivih optužbi da su počinili ratni 

zločin. Gotovo da je u tom smislu situacija ista ako ne i gora u odnosu na onu iz 

doba najžešćih oružanih i drugih sukoba. 

Srbi su autohtoni uglavnom u najnerazvijenijim krajevima Hrvatske, s izuzetkom 

istočne Slavonije. Činili su većinu u 1.006 od 6.659 naselja u Hrvatskoj. A danas 

u oko osam stotina tih naselja nema nikoga, ili tamo u krajnje bijednim prilikama 

životare tek starice i starci, čak i po samo jedan starac ili starica u opustjelom ili 

uništenom naselju. Kuće su u svim tim naseljima ili zapaljene ili je iz njih sve 

odneseno, ne samo u "Bljesku" i "Oluji" i nakon njih 1995. godine, nego i ranije, 

još 1991. godine, kao u nekoliko stotina sela zapadne Slavonije, a imanja su 

posve zarasla u korov. Ta naselja često nemaju ni struje, ni telefona, ni 

autobusnih veza, a starčad bi u njima pomrla od gladi da nije pomoći 

humanitarnih organizacija. To tvrdim i iz osobnog iskustva, jer sam više takvih 

naselja i sam posjetio. 

U ostalih 200 naselja, u kojima su Srbi bili većina, ponekad i stopostotna, a koja 

su ili manji gradski centri ili naselja u njihovoj blizini ili naselja koja leže duž 

komunikacija, naseljeni su hrvati iz BIH, nešto i sa Kosova, a rijetko i iz Vojvodine 

(jer, potonji su uglavnom dolazili zamjenom kuća i imanja), no i znatan broj 

Hrvata iz drugih krajeva Hrvatske. Srbi su 1991. godine činili većinu i u 

gradovima Beli Manastir, Benkovac, Borovo (naselje), Donji Lapac, Glina, Gračac, 

Kistanje (koje se bilo razvilo u gradić), Knin, Korenica, Lički Osik, Lipik, Okučani, 

Obrovac, Pakrac, Petrinja, Plaški, Topusko, Vojnić i Vrginmost. A danas oni čine 

većinu samo u Vukovaru (doduše privremenu, a ranije u njemu nisu bili većina ali 

s deklariranim Jugoslovenima jesu), Donjem Lapcu, Dvoru, Plaškom i Vojniću. 

Srbi su činili i značajan postotak stanovništva većih gradova kao što su Osijek, 

Karlovac, Sisak, Vinkovci, Zadar, Šibenik, ali su, otpuštani s posla i izbacivani iz 

stanova, pa i izloženi pravim pogromima, mnogi morali otići, tako da u tim 

gradovima nije ostala ni trećina njih. 


22

Najmanje je 30.000 obitelji Srba, onih koji su rođeni u Hrvatskoj i koji su dotad 

samo u njoj živjeli, izbačeno iz stanova u hrvatskim gradovima. A za njih nema 

nade u povratak, ni povratka, ukoliko im se ne vrate i stanarska prava, kao što se 

to činilo i čini u slučaju hrvata povratnika. Srbi su iz Hrvatske odlazili i bježali ne 

iz obijesti već iz straha i ugroženosti. 

Kada je Tuđman stupio na scenu i relativno brzo pridobio hrvatsku većinu za 

svoju nacionalističku politiku, u hrvatskim Srbima su se probudila sjećanja i na 

sva strdanja u Drugom svjetskom ratu, a bilo im je jasno da im se ništa dobro ne 

piše, kada se na čelu države nalazi čovjek koji je u ljeto 1991. godine poručivao 

da će srpsko pitanje u Hrvatskoj biti riješeno kada se broj Srba u ukupnom 

stanovništvu svede na tri posto (pa se u poznatom govoru u Ratnoj školi osam 

godina kasnije pohvalio da je taj cilj ostvaren), te zaprijetio - ukoliko dođe do 

rata - da ni jednom Srbinu u Hrvatskoj ne može garantirati sigurnost. Njegovi 

govori i govori njegovih sljedbenika i oživljavanje ikonografije i parola iz vremena 

NDH-e utjerivalo je Srbima strah u kosti i guralo ih je u pobunu, u kojoj su ubrzo 

glavnu ulogu preuzeli i četnički elementi. 

Svaki zločinac ima ime i prezime 

Svakako da nije sporno da je i u redovima hrvatskih Srba na značajan odaziv 

naišao sirenski zov miloševićevskog velikosrpstva i da ih je ne mali broj u vrijeme 

tzv. Republike Srpske Krajine podlegao i četništvu, kao što se na hrvatskoj strani 

povampirilo ustaštvo. Nije sporno ni to da su neki Srbi počinili zvjerstva nad 

Hrvatima i da su postali ratni zločinci. Kao što je evidentno da su neki Hrvati 

počinili zvjerstva nad Srbima. I stvar je u tome da zločince i na jednoj i na drugoj 

strani, a koji imaju svoja imena i prezimena, treba stići ruka pravde. No, i da se 

krivica ne može i ne smije pripisivati čitavim narodima. 

Prema Srbima u Hrvatskoj primijenjena je svirepa politika etničkog čišćenja. 

Tuđman ih je na početku "Oluje" licemjerno pozvao da ostanu, a onda im radosno 

dovikivao neka im je sretan put, uz opasku da su sa sobom ponijeli samo svoje 

prljave gaće. A na onima malobrojnima koji su ostali na područjima kojima su 

protutnjali "Bljesak" i "Oluja" započeo je pogrom. 

Tuđmanovska politika se svojski trudila, i pored osuda i pritisaka iz svijeta, da 

odlazak Srba nakon "Bljeska" i "Oluje", a i svih koji su otišli ranije, bude put bez 

povratka. No, na žalost, i sadašnja račanovska politika ne čini gotovo ništa da im 

olakša povratak, evo već više od godinu dana nije u stanju ili neće da iz njihovih 

kuća deložira barem ratne profitere, ljude koji drugdje imaju kuće i stanove, i još 

uporno pokušava uvjeriti međunarodnu zajednicu da se ne radi o pomanjkanju 

političke volje već isključivo o ekonomskom i socijalnom problemu. Sadašnja vlast 

također radi ispod žita, da se Srbi ne vrate, ili ne radi ono što bi morala, da se 

vrate. Zapravo i ona želi da ih se što manje vati. 

Srba je u banovini Hrvatskoj (koja se, doduše, prostirala sve do Zemuna) 1910. 

godine bilo 26 posto, a u Dalmaciji (od Raba do Boke) 17 posto. Uoči Drugog 

svjetskog rata na današnjem teritoriju Hrvatske bilo ih je oko 20 posto, a nakon 

tog rata 17 posto. 

Plašim se da ih po sadašnjem popisu neće biti više od tri-četiri posto, iako bih 

volio da se moja prognoza ne obistini. Jer, ne radi se samo o velikom broju 

protjeranih i izbjeglih Srba, nego i o jednom broju onih, posebno mladih u 

gradovima, koji su zbog straha da se na njih stalno upire prstom, da će trajno biti 

obilježeni, pa i diskriminirani, više ne izjašnjavaju kao Srbi već kao Hrvati. Jedan 

broj čak mijenja imena i prezimena. Bježi od svog identiteta. Posrijedi je 

asimilacija, ali ne neka normalna, kakva postoji u najdemokratskijim zemljama. 

U Hrvatskoj su promijenjeni ili stavljeni izvan snage neki propisi koji su 

diskriminirali Srbe, no još ne svi. Štošta ih još diskriminira i na papiru, a 

pogotovo u praksi. 

Mogu se političari i znanstvenici sporiti oko toga, da li je to što su Srbi u 


23

Hrvatskoj položaj konstitutivnog naroda zadobili u zajedničkoj borbi s Hrvatima za 

federalnu Hrvatsku u federativnoj Jugoslaviji 1941-1945. bio povijesni eksces, no 

činjenica je da je Srba u Hrvatskoj 1991. godine bilo samo nešto manje nego 

Hrvata u BIH. A vidite koliko smo, s pravom, danas zabrinuti za konstitutivnost 

hrvatskog naroda u toj susjednoj državi (koji je stradalnik prije svega zbog 

politike Tuđmana i HDZ), a da se u isto vrijeme gotovo nitko i ne sjeti toga da je 

Tuđman potezom pera izbrisao konstitutivnost srpskog naroda u Hrvatskoj. 

Da više ne dužim o srpskom pitanju kao gorućem manjinskom pitanju u 

Hrvatskoj. Još jedino da se ovdje upitam: zar ćemo demografsku katastrofu koja 

prijeti Hrvatskoj uskoro rješavati doseljavanjem Albanaca, Rumunja, Bugara, 

Ukrajinaca i drugih i njima popunjavati područja ispražnjena od Srba? Tim više 

što su Hrvati, koji su iz BIH, a jednako su veliki stradalnici, naseljeni prevarom i 

lažnim obećanjima, prisiljeni da sada iseljavaju sa tih područja. 

Smatram da svim silama treba pomagati povratak Srba u našu i njihovu 

domovinu Hrvatsku, ukloniti sve preostale diskriminacione norme i u praksi 

primenjivati ono što se danas proklamira, a ispod žita zaobilazi ili i dalje gazi. 

Ksenofobija malog, samo za sebe zabrinutog naroda 

To što moramo osigurati Srbima, a tiče se proporcionalne zastupljenosti i 

identiteta, moramo, dakako, osigurati i svim drugim nacinalnim manjinama. 

Skeptik sam i u pogledu broja pripadnika svih drugih nacionalnih manjina i 

manjinskih zajednica u Hrvatskoj. Bojim se da će sadašnji popis stanovništva 

pokazati da su one malobrojnije nego su bile 1991. godine, izuzevši možda 

talijansku nacionalnu manjinu i židovsku zajednicu. Posrijedi je bila i jest 

asimilacija i njihovih pripadnika, a kao posljedica okolnosti u kojima ljudi misle da 

je bolje da se iskažu kao pripadnici hrvatskog naroda nego kao pripadnici neke 

etničke manjine. 

Bojim se da će i Bošnjaka i Slovenaca u Hrvatskoj biti manje nego prije deset 

godina. 

Spomenuo bih posebno i Rome u Hrvatskoj, koji su djelić po čitavom svijetu 

raspršenog naroda. I mnogi se Romi danas deklariraju kao Hrvati, ali im to baš i 

ne pomaže, jer u očima mnogih Hrvata oni ostaju ljudi drugoga reda. Hrvatska bi 

politika, na svim razinama, morala mnogo više činiti na poboljšanju nezahvalnog 

pložaja većine Roma u našoj zemlji. 

Ovih dana mi je dospjela u ruke knjiga Amerikanca Pascala Zacharyja, koja 

uvjerljivo pokazuje da su multikulturalna i multietnička društva, u kojima je 

razvijena tolerancija, u svakom pogledu, a osobito u ekonomskom i kulturnom, i 

kreativnija i uspješnija u usporedbi s društvima koja su sva usmjerena na 

očuvanje etničke čistoće i nacionalnog identiteta u granicama što čistije i 

homogenije nacionalne države. 

Hrvatsko je društvo, kao i sva društva u sada osamostaljenim zemljama na 

prostoru bivše Jugoslavije, ne izuzimajući ni slovensko, vrlo daleko od takvih 

društava. 

Zasluga je desetgodišnje ere u znaku autokratske vladavine okorjelog 

nacionaliste Franje Tuđmana da se Hrvatska uvelike "očistila" od "remetilačkog 

faktora", ali da time nije, dakako, postala ni sretnija ni perspektivnija. A 

odgovornost je sadašnje hrvatske vlasti i u tome što, izgleda, nije svjesna da bez 

manjinske politike, koja bi, uz hrvatski identitet, čuvala i razvijala i sve identitete 

manjina, nema baš neke bolje budućnosti za Hrvatsku, osim da tavori u oklopu 

etnocentrizma i ksenofobije malog, samo za sebe zabrinutog naroda. 

(RIJEČ NA MEĐUNARODNOJ KONFERENCIJI "IZAZOVI MANJINSKE POLITIKE U 

HRVATSKOJ DANAS" U ZAGREBU, 6. TRAVNJA 2001) 

Sedam je uzroka drastičnog smanjenja broja Srba u Hrvatskoj u vremenu između 

popisa stanovništva 1991. i 2001. godine, sa 11,2 posto na 4,5 posto: - politika 

diskriminacije i šikaniranja, koja je počela dolaskom na vlast HDZ-a i Franje 


24

Tuđmana, a koja nije prestala ni u ovom vremenu otkako je na vlasti koalicije 

petorke, a Račan, kako vidimo, igra ulogu nekog malog Tuđmana; 

- provođenje zamisli Franje Tuđmana da Srba u ukupnom stanovništvu Hrvatske 

ne bude više od 3 do 4 posto, a što se postiglo njihovim otpuštanjem s posla, 

izbacivanjem iz stanova, paljenjem i miniranjem kuća i na područjima gdje nije 

bilo nikakvih oružanih okršaja od 1991. do 1995. godine, lovom na tzv. 

snajperiste, hapšenjima, saslušanjima, pa i ubojstvima, za koja do dana 

današnjeg nitko nije odgovarao, da bi vrhunac uslijedio divljim pirom dijelova 

pobjedničke vojske i "čistača terena" u "Bljesku" i "Oluji"; 

- strah ne baš malog broja ljudi da se izjašnjavaju kao Srbi, pa se, na primjer, 

djeca čija su oba roditelja Srbi često (osim u preostalim rijetkim naseljima, u 

kojima žive samo Srbi) redovno izjašnjavaju kao Hrvati; 

- neobuhvaćanje popisom 2001. godine najmanje 50 hiljada Srba, koji su potražili 

izlaz odlaskom iz Hrvatske u evropske zemlje i na druge kontinente, ili su tamo 

gastarbajteri od ranije; 

- neobuhvaćanje popisom 2001. godine i velikog broj Srba koji su izbjegli u 

današnju SR Jugoslaviju i u Republiku Srpsku unutar BIH, kako onih koji su uzeli i 

dobili nove hrvatske dokumente (domovnice, putovnice), tako i onih koji ih nisu 

ni tražili; 

- primjena odredbe da se popisom 2001. godine ne obuhvate osobe koje 

posljednju godinu dana nisu boravile u Hrvatskoj; 

- otežavanje na sve moguće, ali perfidne načine, povratka Srba u Hrvatsku, čemu 

i dalje pribjegavaju lokalne vlasti, a i sadašnja Vlada svime što čini ili ne čini daje 

do znanja da želi da ih se što manje vrati. 

Franjo Tuđman uspešniji od Ante Pavelića 

Franjo Tuđman je u govoru polaznicima Ratne škole "Ban Josip Jelačić", koji 

mjesec prije smrti, izjavio da je srpsko pitanje riješeno jer da u Hrvatskoj više 

nikada neće biti više od 3 do 5 posto Srba. Dakle, on je znao unaprijed podatak 

koji je utvrđen, ako je utvrđen, popisom 2001. godine! 

Srba je u Hrvatskoj i Slavoniji (tadašnjoj banovini Hrvatskoj) u vrijeme 

posljednjeg austrougarskog popisa stanovništva 1910. godine bilo više od 25 

posto, a u Dalmaciji s Bokom 17 posto. Snage hrvatskog nacionalizma u toku 20. 

stoljeća, a posebno 1941-1945. i 1991-1995. godine, uspjele su, eto, u tome, da 

Srbi više nisu "remetilački faktor" hrvatske države, pa ma kakva da je ona. 

Poznato geslo: ili se pokori ili se ukloni! uspješnije je proveo Franjo Tuđman nego 

Ante Pavelić! 

Upravo je sramotno kada danas Ivica Račan tvrdi da je trostruko smanjenje broja 

Srba u Hrvatskoj logična posljedica (srpske) agresije na Hrvatsku. A jadni su i 

smiješni i Zdravko Tomac, Mato Arlović, Vesna Škare-Ožbolt, Jadranka Kosor, 

Zlatko Tomčić, Đurđa Adlešić, da se o Ivi Sanaderu, Dragi Krpini, Antu Đapiću i 

sličnima i ne govori, kada u biti poručuju da su Srbi u Hrvatskoj doživjeli ono što 

su i zaslužili, odnosno da nije vršena politika etničkog čišćenja. Takvi, dakle, 

inzistiraju na kolektivnoj odgovornosti Srba kao naroda. 

(IZJAVA U "NOVOSTIMA SEDAM DANA", ZAGREB 31. V 2002. GODINE) 

Drugi svjetski rat je na području bivše Jugoslavije odnio najmanje milijun i sto 

tisuća ljudskih života. U vremenu vladavine komunista i socijalističkog poretka 

govorilo se o više od milijun i sedamsto tisuća "žrtava palih za slobodu" (iako se 

većina žrtava nije borila ni za kakvu slobodu!), a do te se brojke, izgleda, došlo 

procjenom u Saveznom zavodu za statistiku iz 1947. godine, a ona je, kako 

svjedoči i njen autor, dr Vladeta Vukić obuhvaćala sve demografske gubitke: 

ubijene, poginule, umrle, iseljene, nerođene zbog smanjenog prirodnog 

priraštaja. Tek u 1964. godini bio je priređen popis žrtava, ali rezultati nikad nisu 

ugledali svjetlo dana. Izgleda da ti rezultati i nisu mogli biti pouzdani nakon toliko 

vremena koje je proteklo od vremena rata. 


25

I ranije, u doba socijalističkog političkog jednostranačja i forsirane jednodušnosti, 

kroz puna četiri i po desetljeća trajala su više ili manje otvorena licitiranja o broju 

žrtava, te čije su, koliko su stradali Hrvati, koliko Srbi, koliko Muslimani, koliko 

ostali, koji je narod provodio genocid, a koji bio žrtva tog genocida. General JNA 

Terzić je išao tako daleko u preuveličavanju broja Srba, Židova, Roma, Hrvata, 

(sada je, sa pijedestala "poglavara svih Hrvata", "otkrio" da su u Jasenovcu 

nakon 1945. godine nedužne Hrvate ubijali i komunisti!). 

Titu je sa strane srpskih nacionalista spočitavano i to da se nikad nije udostojio 

posjetiti spomen-područje Jasenovac, te da je i time prikrivao zločine Hrvata i 

ustaša. A hrvatski nacionalisti su pak u Titu vidjeli i vide i danas najvećeg zločinca 

koji je, predvodeći partizane i komuniste, dopuštao tobožnji srpski genocid nad 

hrvatskim narodom i u ratu i u poraću. 

U čitavom vremenu od 1945. do 1990. godine evocirale su se uspomene na pale 

partizanske borce i žrtve fašističkog terora, njima su podizani spomenici, a i 

logično je bilo što takva evociranja i javna prisjećanja nisu bila tolerirana i za 

ustaše, četnike i sve ostale koji su bili na onoj drugoj strani, na strani sila fašizma 

i nacionalnih izdaja. 

A kada je pak nastupilo vrijeme, koje još traje, obračuna sa "protunaravnim 

sustavom" socijalizma i zatiranja svega komunističkog, pa i odbacivanja i 

difamiranja velike antifašističke epopeje svih naroda bivše Jugoslavije iz vremena 

1941-1945., došlo je do posvemašnjeg obrata: partizani i antifašisti su, u 

Hrvatskoj kao nigdje drugdje, stavljeni na stub srama, spomenici njima i njihovoj 

borbi su uglavnom porušeni, a ustaše se slavi i veliča (u Srbiji četnike), njima se 

podižu spomenici. 

Cvetanje raznih statistika smrti 

Idejni nastavljači onih koji su u Drugom svjetskom ratu bili poraženi poveli su 

nove ratove i sada u ulogama vlastodržaca ne samo da iznova pišu povijest nego 

i zagađuju svijest naroda (svaki svog), a posebno novih, mladih naraštaja, 

ogromnim količinama laži i falsifikata i izlažu ih pravom teroru starih i novih 

nacionalističkih motiva, a sve u ime nekakve "duhovne obnove" hrvatskog 

naroda, "konačnog istorijskog osvješćivanja" srpskog naroda, "otkrivenog 

identiteta" muslimansko-bošnjačkog naroda itd. 

Kao sredstva zagađivanja svijesti, cvjetaju razne statistike smrti, ne samo one iz 

nedavnih ili netom prohujalih, odnosno utihnulih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i 

Bosni i Hercegovini, nego i iz Drugog svjetskog rata i čitavog vremena poraća 

1945-1990 (egzekucije u 1945, 1946, pa i 1947, stradanja na Golom otoku, 

ubojstvu političkih emigranata u inozemstvu). 

Napisane su i pišu se knjige (već ih ima na stotine), rasprave, članci, izlazili su i 

izlaze brojni feljtoni po novinama, emitirane su i emitiraju se televizijske emisije i 

serije, kojima se pokušavalo i pokušava dokazati, da su u Drugom svjetskom ratu 

najviše stradali Srbi, i to uglavnom od Hrvata i Muslimana, nešto od Nijemaca, 

Albanaca, Bugara, Mađara; da su najviše stradali Hrvati (Tuđman: "Hrvati, 

tvrdim, nisu počinili veće zločine nego drugi. Hrvatski narod nema manje nego 

više ratnih žrtava nego Srbi"), i to isključivo ili uglavnom od Srba, pa i bez obzira 

da li su bili četnici ili partizani; da su najviše stradali Muslimani, i to isključivo ili 

uglavnom od Srba i Crnogoraca itd. A kako je bilo u Drugom svjetskom ratu tako 

se, eto, ponovilo i u ovim ratovima na razvalinama avnojske Jugoslavije! 

Kragujevački neočetnički list "Pogledi" još je 1989. čitav jedan broj posvetio 

zločinima partizana nad Srbima u samoj Srbiji nakon oslobođenja 1944. godine. 

Komunisti su tobože u Srbiji tada poubijali 250.000 ljudi. A sudeći po raspravama 

i izjavama nekih današnjih hrvatskih "mrtvozorničkih speleologa", u Bleiburgu i 

nakon njega životom je platilo čak 600.000 Hrvata. Kada se saberu sve takve i 

slične statistike smrti, proizlazi da je na području Jugoslavije u Drugom svjetskom 

ratu i na njegovom tragu umoreno deset od ukupno nešto više od petnaest 


26

milijuna ljudi, koliko ih je bilo uoči samog rata! 

U Hrvatskoj je nacionalistička promidžba Tuđmanovog režima, ali ne samo ona, 

stvorila i mit Jazovke, u koju je tobože bačeno ako ne na stotine, a ono na 

desetine tisuća ljudi. Svojedobno je obrazovana i državna komisija za Jazovku, no 

zašto nije svoj zadatak izvršila i izašla s izvještajem o broju kostura u toj jami? 

Izgleda da je u jami nađeno tek nešto više od 200 ljudskih kostura, a čijih znalo 

se od ranije: u Jazovku su najprije bačeni pobijeni iz partizanske bolnice na 

Žumberku, a onda i strijeljane zarobljene ustaše nakon partizanskog zauzeća 

Krašića 1943. godine! 

Nema doista smisla ukazivati na sva napuhavanja i ciljeve političke speleologije 

kojoj su se u Hrvatskoj odali pojedini današnji vlastodršci, a i čitav promidžbeni 

stroj u rukama vladajuće stranke. Činjenica je da je u vremenu kada su Titove 

snage došle na vlast bilo i okrutnih neopravdanih egzekucija, ali kamo se to cilja 

tvrdnjama, da su partizani i komunisti od 1945. godine naovamo pobili više 

Hrvata nego li ih je, recimo, ubijeno ili poginulo od ustaša, Nijemaca i Talijana u 

toku rata. 

Priča o žrtvama i zločinima u prošlosti već je naširoko prenijeta i u udžbenike, u 

čitanke, na školske svečanosti (kao, na primjer, u satove o Bleiburgu i križnom 

putu), a da se u isto vrijeme skrivaju zločini "naših" i potenciraju zločini "njih" u 

netom minulim (da li i konačno minulim?) ratnim okršajima. 

Antifašisti saterani u mišju rupu 

Usporedo, gotovo da nije preostao ni jedan još živi istaknuti ustaša, u tuzemstvu 

ili inozemstvu, a da ove ili one novine nisu s njime obavile razgovor i prikazale ga 

i kao junaka i kao pravednika. Živi partizani nemaju prilike da se više igdje 

oglase, osim na svojim rijetkim prigodnim skupovima, o čemu javnost može 

nešto saznati samo ako kažu ili učine nešto "nepodobno" (slučaj osnivanja 

Društva "Josip Broz Tito") ili pak na sprovodima svojih drugova. Tiskaju se djela 

Ante Pavelića i Dide Kvaternika, no da li itko smije danas u Hrvatskoj tiskati bilo 

što iz opusa Josipa Broza Tita, Vladimira Bakarića, pa čak i Karla Marxa. 

Hrvatska je jedina zemlja u Evropi, u kojoj su antifašisti natjerani u mišju rupu i 

kojima su oduzeta ranije stečena prava (čak i onima koji su ratni invalidi), a čast i 

slava se danas podjeljuju onima koji su bili na strani fašizma i njegove sluge 

(tobože su se i oni borili za Hrvatsku). 

Svođenje gotovo pola stoljeća novije povijesti na "vrijeme mraka", "komunističke 

strahovlade", "protunaravnog sustava", "jugokomunističkog nasilja", 

"srbokomunističke hegemonije", a u kojem je hrvatski narod trpio nasilja i čak bio 

osuđen na odumiranje i nestanak, u funkciji je opravdanja sadašnjeg "sustava" u 

znaku etničkog rasizma, najprimitivnije grabežljivosti, bogaćenja stotinjak 

hrvatskih obitelji po cijenu krajnjeg siromaštva velike većine hrvatskog naroda. 

Mit Bleiburga i sve te priče o strahotama i zločinima bivšeg sistema, koji se poziva 

na plemenite ideale socijalizma i komunizma, ali je u zbilji pokazivao i mnoge 

svoje rogobatnosti, pa i svireposti, neće, međutim, na dugi rok moći zagađivati 

svijest naroda, a pogotovo novih naraštaja. Rekli bismo, da sve te priče već i 

sada više ocrnjuju one koji ih lansiraju nego one, iz prošlosti, protiv kojih su 

uperene. 

Doduše, lažno prikazivanje novije povijesti uklapa se u mitološka tumačenja 

čitave hrvatske, i ne samo hrvatske, povijesti iz ugla frustriranog hrvatskog 

nacionalizma: Hrvati kao tobože najstariji evropski narod, tobožnji hrvatski sabor 

na Duvanjskom polju u 10. stoljeća, tobožnja pobjeda nad Tatarima kod 

Grobnika. 

Snage u hrvatskom društvu koje danas NDH prikazuju čak kao kulturnu i 

civiliziranu državu, a Jasenovac gotovo kao sanatorijum, ipak nemaju šanse da 

provedu "duhovnu obnovu" po svojim kalupima. 

Po svemu sudeći, naraštaji današnje omladine u studentskom i đačkom uzrastu 


27

već gotovo da i ne haju ni za te snage ni za njihove priče. I na njih, na njihovo 

održavanje u budućnosti najmanje računaju. Pomišljaju na svoju budućnost, 

kojom će sami upravljati, a po vlastitom sistemu vrednota, na prvi pogled 

"neideološkom" i "apolitičnom", a u stvari u suglasju sa najboljim dostignućima 

suvremene civilizacije u univerzalnim okvirima. 

Dakako, to ne znači da zagađivanje svijesti kojim su nova pokoljenja izložena 

neće ostaviti nikakvih negativnih tragova. 

No, mogli bismo reći: kao što javni odgoj i javni život u nedavnoj prošlosti, u 

znaku marksizma i socijalizma, nije sprečavao da se - ta to danas vidimo posvuda 

oko sebe - formiraju i teški nacionalisti, zatucani domoljubi, predani katolici, razni 

ksenofobi i Hrvati po zanimanju, tako ni danas ni sutra javni odgoj i javni život u 

znaku nacionalizma i kapitalizma, ukoliko potraju, neće sprečavati formiranje i 

novih marksista i novih socijalista, patriota koji nisu nacionalisti, ateista koji 

poštuju vjernike, itd. 


U intervjuu agenciji Reuters 12. lipnja 1994. godine tužitelj Ujedinjenih naroda 

Graham Blewitt izjavio je da će idućih mjeseci podići optužnice protiv osoba 

osumnjičenih da su počinili ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Taj 47godišnji 

Australac nalazi se na čelu ureda tužitelja UN, a pri Sudu za ratne 

zločine, koji je posebno formiran za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, 

kao prvi takav međunarodni sud nakon sudova koji su u Nurnbergu i Tokiju vodili 

procese protiv zločinaca u Drugom svjetskom ratu. 

Koliko će ljudi biti optuženo i tko su oni nitko još ne zna, pa vjerojatno ni sam 

Graham Blewitt. On je dao do znanja da će istraga biti provedena i protiv 

pojedinaca koji su planirali i naredili zločine, odnosno "oblikovali politiku i izdavali 

naređenja", odbijajući da bilo koga identificira prije podizanja samih optužnica. 

Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije teško se formirao, 

radi u nepovoljnim uvjetima i zasad ipak nije sigurno, usprkos Blewittovoj najavi, 

da će imati priliku da to učini. Jer, ni jedna država, a pogotovo paradržava, koje 

sada egzistiraju na prostoru bivše Jugoslavije ne mora izručiti pojedince pravdi 

takvog suda. Sankcija za oglušivanje o odziv da nekoga izruče nema, osim 

proglašenja sankcija od strane Vijeća Sigurnosti ako se sud bude žalio! 

U iznajmljenoj zgradi u Den Haagu uređuje se, doduše, dvadeset ćelija, a tko će 

se naći u njima i prema riječima sekretara Suda Thea van Bovena može se samo 

nagađati, a ne i prejudicirati. Razočaranog predsjednika Suda Fritza Kalhovena 

zamijenila je nizozemska sutkinja, koja također ne krije skepsu. Prema njenim 

riječima, jedanaestorica sudaca nalikuju na vatrogasce koji "glancaju" svoja kola 

čekajući vatru". Do kraja ove godine utrošit će se nekih 18 milijuna DEM na 

najam prostora i sudačke plaće, a oskudica novca više je nego izrazita. Dosad je 

znatniji iznos doznačio jedino Paksitan, milijun USA dolara. Amerikanci su obećali 

novac, ali ga još nisu dali. Čeka se na prilog od tri milijuna dolara, na opremu i 

ljude, od agenata FBI-a do analitičara povjerljivih informacija. 

Ako se nitko od optuženih ne odazove ili ne bude izručen, neće biti ni suđenja. 

Jer, neće se suditi u odsutnosti. 

Neka imena, kojima bi se moglo u Den Haagu suditi već se, doduše, spominju. 

Tako je švicarski list "Die Weltwoche" iza rešetaka već smjestio Radovana 

Karadžića, Ratka Mladića i Matu Bobana. Još ranije spominjana su i imena drugih, 

uglavnom Srba, pa i samog Slobodana Miloševića. Nijemci su u veljači ove godine 

strpali u zatvor izvjesnog Dušana Tadića, optužujući ga za svirepe zločne u Bosni, 

a obrađuju i još tridesetak slučajeva onih koji su sumnjivi za zločine, a dospjeli su 

na tlo Njemačke. Francuzi i Danci također istražuju slučajeve nekih pojedinaca 

koji su sa mjesta zločina dospjeli u njihove zemlje. Jednog od osumnjičenih 

pritvorila je i Švicarska. Možda će te zemlje "svoju" lovinu isporučiti sudu u Den 

Haagu. Ili će im same suditi, ako Sud ne proradi. 

No, u svakom slučaju radi se o "sitnim" egzekutorima, a nitko ne vjeruje da bi se 

na eventualnom suđenju u Den Haagu mogao pojaviti netko iz redova velikih 

naredbodavaca, vođa naroda, vojskovođa, začetnika, provodnika i čelnika 


28

paradržava i etničkih čišćenja. 

Na "licu mjesta" svatko još slavi svoje tobožnje heroje, a skriva i štiti zločince. 

Upire prstom na zločine protivničkih strana, a vlastitu javnost uvjerava u 

domoljublje i nedužnost svih svojih nacionalnih predvodnika, vojnih zapovjednika, 

policajaca i vojnika, propagandista i ideologa-trovača. 

U novinama se pojavila vijest da je u Sarajevu počelo suđenje pripadniku Armije 

BIH koga optužnica tereti da je u studenom prošle godine u Fojnici ubio 

gvardijana franjevačkog samostana fra Nikicu Miličevića i vikara Leona Martu 

Migića, a sudi se i trojici njegovih pomagača. 

Još ranije pojavila se vijest da je i u Srbiji, u Šapcu, počelo suđenje jednom 

ratnom zločincu, koji nije s one "druge" ili "treće" strane. U Hrvatskoj zasad nema 

takvih suđenja, a koliko znamo nije ih ni bilo. 

Zločina je bilo strahovito mnogo i još se čine. O tome se u svijetu više zna nego u 

Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dakako, kada je riječ o "našima", a ne o 

"njihovima". 

O tim je zločinima diljem svijeta napisano već i stotinjak knjiga, sastavljeno 

mnogo tajnih i javnih izvještaja, tu je i golema dokumentacija UN, Amnesty 

International, Helsinki Watcha, Tadeusza Mazowieckog, UHRC, UNPROFOR-a, 

Međunarodnog crvenog križa i polumjeseca, brojnih drugih međunarodnih 

organizacija i institucija. A da se o reportažama i napisima, koji evo već tri godine 

iz dana u dan potresaju svijet, i ne govori. 

Za potrebe samog Suda za ratne zločine u Den Haagu već je pripremljen dossier, 

a pod vodstvom Sherifa Bassounija, predsjednika Komisije UN za istraživanje 

ratnih zločina, koja je prethodila Sudu. Taj se dossier sastoji od 60.000 

dokumenata. Službene komisije država i paradržava, i Hrvatske i SR Jugoslavije i 

Bosne i Hercegovine, i SR Krajine i Republike Srpske i Hrvatske Republike 

Herceg-Bosne, a vjerojatno i Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne, stvorile su 

svoje dokumentacije o zločinima "drugih", a možda imaju ponešto i o zločinima 

"svojih", ali ne i za javnost. Zagrebački "Večernji list" upravo objavljuje feljton o 

nalazima državne komisije Bosne i Hercegovine, a koji se, dakako, odnose samo 

na srpsku stranu! 

Mozgovi isprani mlazevima propagande 

Jedan je hrvatski dragovoljac šokirao sve nas koji čitamo Feral Tribune i druge 

nerežimske novine priznanjem da je u Pakračkoj Poljani, Gospiću i drugdje ubio 

72 čovjeka, odreda srpske nacionalnosti. Kako je rekao, on i drugi egzekutori iz 

terorističke Merčepove postrojbe nisu Srbe smatrali ljudima. A u metodama i 

mučenja i ubijanja nije im nedostajalo ne samo svireposti nego ni mašte. 

Ispovijest tog dragovoljca naišla je na velik odjek i po svijetu, u kojem inače 

hrvatski rejting sve više pada, a priča o čistom obrambenom ratu za 

samoodržanje i samoodređenje ionako je već poodavno izblijedila. 

Ta je ispovijest samo povećala ionako veliku, a više ili manje prikrivenu nelagodu 

u hrvatskom javnom životu, preko nje nisu mogli prijeći ni oni koji su se u 

vrhovima i na svim razinama današnje hrvatske vlasti sve od 1991. godine 

naovamo upinjali da dokažu da Hrvati nisu činili zločine nego samo Srbi (a kasnije 

i Muslimani u Bosni i Hercegovini). U tom smislu posebno se pred tri godine 

svojom izjavom da Hrvati, jer se brane, ne mogo počiniti zločine, pročuo tadašnji, 

a i sadašnji predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Milan Vuković. 

Ako je vjerovati anketi Tjednika, provedenoj, doduše, među samo 300 ispitanika 

uz 70 hrvatskih gradova i naselja, "Hrvati u zločin ne vjeruju", kada se radi o 

ratnicima, a i o neratnicima u njihovim redovima. Većina nije ni upoznata sa 

ispoviješću dragovoljaca na stranicama Ferala, a od onih koji su upoznati dva i po 

puta više njih mu ne vjeruje. 59,3 posto i dalje smatra da Hrvatska vojska uopće 

nije mogla počiniti ratne zločine s obzirom da je vodila obrambeni rat, 22 posto 

ne zna što da misli, a 18,7 posto smatra da je mogla. (vidjeti Tjednik od 19. rujna 


29

1997. godine) Dakle, većina nacije ili zatvara oči pred onim što ne želi vidjeti ili 

još ima mozgove isprane mlazevima jedne promidžbe koja, evo, bez imalo 

predaha i bez ikakvih obzira, traje već sedam-osam godina. 

A u tom pranju mozgova većine Hrvata i Hrvatica sudjeluju i pojedinci koji su 

ranije kao savjetnici vrhovne vlasti izvodili razne trikove, da bi danas pokušavali 

igrati ulogu nepristranih i tobože kritički nastrojenih publicista. Pozivajući se na 

nalaz Srpskog demokratskog foruma da je, prema podacima koje je to tijelo 

uspjelo prikupiti u vremenu od 1991. godine do danas, ubijeno (ne poginulo!) 186 

Srba, dr Slaven Letica slavodobitno u Globusu poručuje da su "sveukupni ratni 

zločni Hrvata manji od broja masakriranih Hrvata samo na Ovčari kod Vukovara" 

(vidjeti Globus od 26. rujna 1997). 

Licitiranje brojem zločina i stradalnika, a u svrhu poruke: koliko li smo "mi" malo 

ubili "njihovih", a koliko su mnogo i premnogo "oni" pobili naših, inače je prokleta 

navika i Hrvata i Srba, kada rasuđuju o odnosima ta dva naroda u ovom stoljeću. 

Pa, eto, tome podliježu i ljudi poput Slavena Letice, koji uza sve stoji na čelu 

"europskog" pokreta u Hrvatskoj! No, što ćemo, izgleda da nam je suđeno da 

živimo ne samo sa zločincima, već i sa opsjenarima! 

Da su i sa hrvatske strane vršeni zločini još 1991. godine, pa i u akciji Maslenica 

1992. godine, pa u akciji Medački džep 1993. godine, pa u "Bljesku" i "Oluji" 

1995. godine i poslije njih, dobro znaju svi oni među nama koji nikakav i ničiji 

zločin ne odobravaju, a jednako tako i svi oni koji su te zločine, iz vrhova vlasti i 

vladajuće stranke, poticali i prikrivali. 

O zločinima na hrvatskoj strani je, na primjer, još jednom, a i u ovoj prilici hrabro 

progovorio odvjetnik Slobodan Budak (vidjeti Nacional od 10. rujna 1997. 

godine). Hrvatski helsinški odbor na čelu sa neumornim i odvažnim Ivanom 

Zvonimirom Čičkom prikupio je i o tome golemu dokumentaciju, s kojom je 

dijelom upoznao i međunarodne činioce. U Feralu, Tjedniku i drugim novinama 

izišli su novi prilozi o zločinima u Vukovaru i prije početka sukoba, još u 1990., 

kada su leševi ubijenih Srba plivali Dunavom, pa u Gospiću i Hrvatskom primorju, 

gdje su razbojnici iz redova "merčepovaca" likvidirali, izgleda, i 24 golobrada 

vojnika JNA, koji su zapravo bježali svojim kućama. Zna se dovoljno i o ubijanju 

Srba u Osijeku, Sisku i drugim gradovima, pa i u Zagrebu. 

Nije osuđen ni Hrvat, iz jednog sela kod Zadra, koji je upao u zatvor i ubio tri 

svoja susjeda Srbina, ni hrvatski policajac u Karlovcu koje je na mostu na Korani 

pobio četrnaest Srba koji su se već bili predali, ni hrvatski vojnik koji je u 

Gorskom kotaru isto tako u zatvoru pobio osmoricu Srba. Ubojica Hrvata Reih- 

Kira i dvojice Srba Gudelj na sudu je oslobođen. 

Ovčara vapi za pravdom do neba 

Svaka statistika zločina je, inače, sama po sebi više nego onespokojavajuća, a 

pogotovo kada je vode hrvatski šovinisti da bi dokazali kako su samo Srbi činili 

zločine, a srpski šovinisti da bi pak dokazali kako su samo Hrvati činili zločine. 

Dosad je ekshumirano 1.406 žrtava na hrvatskoj strani, a koji su poginuli ili 

ubijeni od oružja u srpskim rukama. Zločin iz Ovčare vapi za pravdom do neba. 

Ali, moramo znati da nije izoliran, premda je možda najsvirepiji. Sve Srbe koji su 

u ime velikosrpstva ogrezli u zločinima treba da stigne ruka pravde, ma gdje bili. 

Ali i sve Hrvate koji su ubijali u ime velikohrvatstva, a izvan regula oružanih 

sukoba zaraćenih vojski. 

Ako se za neke zločine još i ne zna, znat će se. I nikakva politika zataškavanja i 

relativiziranja zločina u ime domovine i Boga, ne samo da neće priskrbiti dobar 

glas Hrvatskoj, nego ni olakšati savjest onima koji se još prave da ne znaju kako 

su stvari stajale i kako stoje, a pogotovo onima koji odlučuju o tome da li će 

hrvatska država sankcionirati i hrvatske zločine. 


30


Nekažnjavanje za stotine ubojstava što su ih počinile hrvatske snage u ofanzivi 

1995. uznemirujući je nagovještaj onoga sa čime bi se mogle suočiti žrtve i 

preživjeli najnovijeg sukoba u regiji - onoga na Kosovu - kaže se u izvještaju 

organizacije Amnesty International, a pod naslovom "Tri godine poslije operacija 

‘Bljesak’ i ‘Oluja’ - tri godine odricanja pravde i dostojanstva". Prenosimo osnovne 

nalaze iz tog izvještaja. 

U vrijeme kada su bile poduzete operacije ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ značajan je publicitet 

bio dat stotinama ubojstava - uključujući tzv. izvansudska pogubljenja što su ih 

provodile hrvatske snage, a o kojima je postojala solidna dokumentacija, te 

drugim oblicima kršenja ljudskih prava poput "nestanka", mučenja - uključujući 

silovanja, masovnog i sustavnog razaranja kuća, nasilnog protjerivanja i 

zlostavljanja. 

Tri godine poslije toga i usprkos zahtjevima međunarodne zajednice da hrvatske 

vlasti reagiraju, obiteljima žrtava i dalje se uskraćuje pravo dostojanstvenog i 

prikladnog pokopa njihovih voljenih, stotine zločina ostalo je nepriznato, a njihovi 

počinitelji - nekažnjeni. 

Za rodbinu nestalih i "nestalih" dostojanstven pokop znači da imaju grob uz koji 

mogu oplakivati one kojih više nema. Za rodbinu žrtava pokopanih u "vrtne 

grobove" to znači propisno označen grob uz koji će se i potomstvo moći sjećati 

mrtvih. A za rodbinu onih koji su pokopani pod zbijenim redovima drevnih križeva 

na gradskim grobljima, to znači pokop u obiteljskom grobu s prikladnim 

nadgrobnim kamenom. 

Hrvatske su vlasti pokušavale uvjeriti Amnesty International i međunarodnu 

zajednicu da su, kao odgovor na kršenja ljudskih prava počinjena u vrijeme i 

poslije ofanziva snaga sigurnosti, poduzele odgovarajuće mjere. No, policijski su 

zapovjednici na sudovima svjedočili kako im je bilo zapovijeđeno ne da štite 

civile, kao što su hrvatske vlasti tvrdile međunarodnoj zajednici, već da štite 

kulturne objekte, odnosno da pucaju na sve što se miče. 

Ubojstvo petero, a najvjerojatnije šestero uglavnom starijih Srba u selu Grubori u 

dolini Plavno najpoznatiji je slučaj što su ga hrvatske vlasti naprosto ignorirale. 

Postoje, međutim, stotine drugih slučajeva gdje također žrtvama nije pružena ni 

pravda, ni dostojanstvo što ih zaslužuju. Vlasti nikada nisu dale na uvid 

pojedinosti o konkretnim slučajevima na koje su bile upozorene, nego su 

odgovarale podacima o velikom broju istraga, odnosno suđenja što traju. No, od 

2.848 slučajeva za koje su vlasti tvrdile da se procesuiraju u lipnju 1996, manje 

od dva posto odnosilo se na ubojstva, iako su - prema podacima tih istih vlasti - 

od 900 tijela što su ih pokopale, više od 450 bila tijela civila. 

U siječnju 1998. vlasti su tvrdile da je pred sudovima 5.580 slučajeva, no ta 

brojka nije uključivala dodatne slučajeve iz vremena operacija "Bljesak" i "Oluja", 

nego kaznena djela počinjena između 1996. i 1998. Iako su vlasti obećale da će 

ona djela kršenja ljudskih prava o kojima je bila otvorena istraga imati prioritet, 

nekoliko ih ni do sada nije došlo pred sud, iako su kaznene prijave podnijete još 

1995. i 1996. 

Mada su mnogi svjedoci i sada još u tolikom strahu, da se boje izvijestiti o 

počinjenim zločinima, to hrvatsku vlast ne oslobađa dužnosti da provede istragu i 

da one za koje bude utvrđeno da su odgovorni, privede pravdi. U postupke pred 

nacionalnim sudovima trebalo bi uključiti dokaze i dokumentaciju što su ih 

međunarodne organizacije prikupile 1995. 

Nekažnjavanje počinitelja zločina bitan je faktor koji pridonosi nepovjerenju Srba 

iz Hrvatske u hrvatske vlasti. Stotine tisuća Srba iz Hrvatske koji su izbjegli 

između 1991. i 1995. i dalje ostaju u izbjeglištvu u Bosni i Hercegovini i SR 

Jugoslaviji, uključujući Kosovo, gdje su se našli u središtu nove tragedije - poslani 

tamo kao žrtve političke manipulacije vlasti SR Jugoslavije, sada su došli pod udar 

otpora etničkih Albanaca. 


31

Činjenice u opasnosti da se "izgube u povijesti" 

Amnesty International poziva hrvatske vlasti da pokrenu promptne, neovisne, 

objektivne i temeljite istrage i sudske postupke, te im preporučuje da isplate 

odštetu žrtvama i poduzmu mjere - u skladu s međunarodnim zakonima i 

standardima - kako bi se spriječilo ponavljanje takvih djela. Također poziva vladu 

Hrvatske da ispita je li bilo pokušaja prikrivanja zločina počinjenih za vrijeme i 

poslije operacija "Bljesak" i "Oluja". 

Teški zločini počinjeni u vrijeme operacija "Bljesak" i "Oluja", kao i poslije njih, 

gotovo su zaboravljeni. Hoće li hrvatskim vlastima biti dopušteno da pokažu kako 

će međunarodna zajednica na kraju izgubiti interes i posvetiti se drugim stvarima, 

samo ako se dovoljno dugo bude otporan na njenu zaprepaštenost i kritiku? 

Ukoliko nikakva akcija ne bude poduzeta, golema većina počinitelja nikada se 

neće suočiti s posljedicama svojih zločina, a činjenicama prijeti opasnost da budu 

izgubljene u povijesti, kaže se u zaključku izvještaja Amnesty International. 

Hrvatske su vlasti u dva navrata pokušale demantirati navode i podatke iz 

izvještaja, ali bez uspjeha u odnosu na Amnesty International, a valjda i u odnosu 

na upućenu domaću i stranu javnost. Iz centrale Amnesty International se na 

hrvatski demanti reagiralo izjavom da su "statistika i nejasne izjave koje je dalo 

hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova vrsta izjava bez značenja koje su 

neprihvatljive kao odgovor hrvatskih vlasti". U svojim intervjuima "Jutarnjem 

listu" i "Novom listu" (6. kolovoza 1998.) Johana Bjorken, glavna istražiteljica 

Međunarodnog sekretarijata Amnesty International za Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu 

i Hercegovinu, izjavila je da za više od 200 ubojstava Srba poslije "Oluje" još 

uvijek nitko nije odgovarao. U izvještaju su dati podaci za 31 ubojstvo, koje je do 

kraja dokumentirano, "ali ne uspijevamo dobiti rezultate istraga, ako su uopće 

provedene". Upitala je "kako se mogu gubiti pojedini leševi". Ignoriranjem 

hrvatska vlast želi zataškati zločine. 

Mi bismo rekli: "olujna" statistika Amnesty Internationala, ma koliko god da i ona 

zabrinjava, veoma je nepotpuna. To se, uostalom, napominje i u nedavnoj izjavi 

predsjedništva Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, koje je najavilo 

obznanjivanje svog iscrpnog izvještaja o zločinima u "Oluji" i nakon nje. Ivan 

Zvonimir Čičak, odajući priznanje Amnesty International, tvrdi da predstavnici te 

organizacije "nisu do kraja ušli u dramatičnost i širinu zločina koji su se dogodili 

nakon ‘Bljeska’ i ‘Oluje’". 

Ubojstava, premlaćivanja, paljevina i drugih nedjela u "Bljesku" i "Oluji" 1995. 

godine bilo je kudikamo više nego što je to poznato međunarodnim 

organizacijama, široj hrvatskoj javnosti, pa - i hrvatskim vlastima. 

Možda će se jednom utvrditi i broj kostura na poznatim i nepoznatim grobljima. 

Sada se otkrivaju grobnice i neidentificirani ostaci poginulih i ubijenih iz vremena 

1991-1995, za koje je odgovorna srpska strana. A onda će možda doći na red i 

otkapanje i identifikacija i žrtava na srpskoj strani. 

U "olujnu" statistiku, također još vrlo nepotpunu, spadaju i spaljene kuće i 

opljačkana stoka i druga dobra u "Oluji" i nakon nje. Prema podacima Hrvatskog 

pravnog centra, a koje je nedavno javnosti podastro Slobodan Budak, poslije 

"Oluje" uništeno je 15 do 20 tisuća srpskih kuća. A palikuće i pljačkaši ostat će 

nekažnjeni ne samo zbog zastare kažnjivih djela već i zbog toga što im ide na 

ruku i novi kazneni zakon, koji ih u biti abolira. 

Da ne spominjemo i najmanje 30 tisuća kuća i imanja Srba, u koje je i na koje je 

hrvatska vlast uselila i naselila Hrvate iz Bosne i Hercegovine, s Kosova, iz 

Vojvodine, ali i Hrvate iz drugih krajeva Hrvatske. Pod pritiskom iz svijeta sada se 

kuće i imanja moraju vraćati vlasnicima, ali proteći će još mnogo vremena u 

kojem će hrvatska vlast na sve moguće načine izigravati i obeshrabrivati 

"vlasnike", ali i zavaravati međunarodne činioce. 

"Oluja" se i ove godine veličala kao najveća hrvatska vojna pobjeda u povijesti. 

Iole bolje upućeni znaju da je to daleko od istine, te da Hrvati kroz svoju povijest 

imaju mnogo bitaka i ratova koji nadmašuju "Oluju". Ali, dok su u Hrvatskoj na 


32

vlasti vojskovođe "Oluje" i ideolozi koji tumače njezin smisao i doseg, u 

amorfnom mnoštvu današnjih Hrvata pothranjivat će se svijest o hrvatskom 

vojnom trijumfu nad Srbima, a koji je doveo i do egzodusa većine Srba iz 

Hrvatske. 

General Petar Stipetić u intervjuu u povodu treće godišnjice "Oluje" (Novi list 4. i 

5. kolovoza 1998.) tvrdi da je u "Oluji" na hrvatskoj strani bilo oko 300 poginulih, 

a i da srpske žrtve nisu bile velike, "jer oni zapravo i nisu pružili odgovarajući 

otpor". Pa, kako uz tako male žrtve i uz tako slabašan otpor neprijatelja, "Oluja" 

može biti najveća hrvatska pobjeda u povijesti? 

Priznanja pod torturom u istrazi 

Za odnos Hrvata i Hrvatske prema sudu u Haagu osnovno je: suočiti se s istinom 

da su i sa hrvatske strane, a ne samo sa srpske (i crnogorske), te muslimanske 

(bošnjačke), počinjeni ratni zločini i onda iz tog suočavanja izvući zaključak da 

zločince treba osuditi. 

U Hrvatskoj, međutim, dosad ni jedan Hrvat nije osuđen za ratni zločin. Za ratni 

su zločin osuđene, uglavnom u odsutnosti, 462 osobe srpske nacionalnosti (za 

druga je djela - oružanu pobunu, sudjelovanje u ratnim okršajima, krađu 

pokretne imovine i slično, na koja se mogao i može primjeniti Zakon o općem 

oprostu, optuženo ili osuđeno više od 20.000 Srba). Jedino se Srbe i danas hapsi, 

uglavnom na osnovu starih optužnica, te ponavljaju sudski proces ili pokreću 

novi. U ovom se trenutku u hrvatskim zatvorima nalaze 83 osobe srpske 

nacionalnosti, od kojih je 49 pravomoćno osuđeno za ratni zločin i izdržava kaznu 

u Lepoglavi, a 39 se nalazi u pritvoru, neki odnedavno, a neki i po više godina, i 

čeka suđenje. Među Srbima koji izdržavaju kaznu zatvora za ratni zločin ima i 

onih za koje pravnici tvrda da su osuđeni "bez i jednog dokaza", samo na osnovu 

iznuđenih priznanja, pod torturom u istrazi. 

U hrvatskim se zatvorima nalazi samo pet osoba hrvatske nacionalnosti koje su 

osumnjičene za ratni zločin. Radi se o tzv. gospićkoj grupi, koja se sumnjiči za 

ubojstvo srpskih civila 1991. godine, a koja je u istražni zatvor privedena u 

atmosferi stvorenoj nakon ubojstva Milana Levara. 

U širu hrvatsku javnost, sa velikim zakašnjenjem, a uz razne relativizacije i 

apriorna opravdanja, tek prodiru istine o zločinima nad Srbima 1991. godine u 

Gospiću, Sisku, Karlovcu, Osijeku, a i samom Zagrebu, o mučenjima i ubojstvima 

u splitskoj Lori i šibenskim Kulinama, o paljevinama, pljačkama i ubojstvima u 

srpskim selima zapadne Slavonije, o egzekucijama civila, najčešće starčadi, ali i 

djece, u hrvatskim oružanim akcijama u Medačkom džepu, "Bljesku" i "Oluji". 

Haaški sud će, izvjesno je, optužiti nekoliko hrvatskih časnika po tzv. zapovjednoj 

odgovornosti, a možda i nekog od civilnih dužnosnika. Pa hoće li Hrvati i 

Hrvatska, kada do toga dođe, imati snage da se tek nakon suđenja u Haagu 

suoče s istinom i o zločinima koje su počinili Hrvati na hrvatskoj strani i na tlu 

Hrvatske. (Ovdje, dakle, nije riječ o onim bosanskohercegovačkim Hrvatima koje 

je Haag već optužio za ratne zločine, a izručili su ih Franjo Tuđman i Gojko 

Šušak). 

Hrvatska je bila među inicijatorima osnivanja Haaškog suda. Pa je u vrijeme 

Tuđmanove vladavine donijela i ustavni zakon o suradnji s tim sudom. Sadašnja 

Vlada, u svom koprcanju, formulirala je 13 točaka o uvjetima suradnje, što je 

ponukalo Carlu del Ponte da dojuri u Zagreb, a i da, kako se čini, pristane na 

neke ustupke u pogledu timinga. No, ako Haaški sud još nije uručio neke 

optužnice, sigurno je da će to učiniti. Kao što je sigurno i to, da će u Hrvatskoj 

tada doći i do velike konsternacije i do opasnih zbivanja. 

Velika je laž da Haaški sud postoji (samo) zbog Hrvata i da je oruđe zavjere 

protiv Hrvatske. Tamo je, uostalom, privedeno, a i bit će još privedeno, daleko 

više Srba. A i neki Muslimani će, koliko god da je taj sud spor, doći na njegovu 

optuženičku klupu. Treba suditi svakome tko je počinio ratni zločin i tko je 


33

odgovoran za nj, zar ne? Pa bio to i Hrvat iz Hrvatske. 

Hrvati kao narod i Hrvatska kao država neće položiti vlastiti ispit savjesti, a ni 

ispit odgovornosti pred svijetom, ako ne kazne svoje zločince, te ako ih ne 

isporuče i Haagu, kad im se već nije sudilo i odbija suditi ovdje, u samoj 

Hrvatskoj. 

Hic Haag, hic salta! 

(Hrvatska ljevica, 1-2/2001) 

Vlada Republike Hrvatske na svojoj je sjedinici od 9. ožujka 2001. godine zadužila 

Ministarstvo unutarnjih poslova i Državno odvjetništvo (tužilaštvo) "da istraže 

zločine prema ratnim zarobljenicima i civilima poražene strane u Drugom 

svjetskom ratu i pokrenu kazneni progon mogućih počinitelja". Vlada je ujedno 

zaključila, kako na istraživanju tih zločina, počinjenih za vrijeme i neposredno 

nakon Drugog svjetskog rata, nije dovoljno napravljeno, štoviše da su zločini 

poput onih u Bleiburgu i na Križnom putu sustavno prešućivani, pa je povjerila 

Hrvatskom povijesnom institutu da sve to istraži. Donijela je i odluku o 

pokretanju znanstvenog istraživanja tzv. domovinskog rata, s tim što taj projekt, 

kako je objasnio premijer, treba obuhvatiti "povijesne procese od 1918. godine 

do agresije na Republiku Hrvatsku" i onda do kraja rata. To će istraživanje 

također provoditi Hrvatski povijesni institut, u kojem će u tu svrhu biti osnovan i 

posebni odjel, a Ivica Račan je naglasio iz kojeg će se ugla to činiti. Prema 

njegovim riječima, "temeljna vrijednost Domovinskog rata je uspostava i obrana 

državnog suvereniteta Republike Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za 

uspostavu pravne države". 

Lov na antifašiste 

Dakle, kada je riječ o Drugom svjetskom ratu, Račana zanimaju zločini 

antifašista, a kada je riječ o tzv. domovinskom ratu, zanimaju ga "temeljne 

vrijednosti" toga rata. 

Konstatirajmo: Republika Hrvatska jedina je zemlja u Evropi i u svijetu koja 

danas, na početku trećeg milenija, treba istražiti zločine i kazniti moguće 

počinitelje iz redova antifašista u Drugom svjetskom ratu. 

Drugi svjetski rat završio je u Evropi 9. svibnja 1945. godine, a na tlu bivše 

Jugoslavije, zbog produženog otpora njemačke vojske u povlačenju i njezinih 

saveznika - ustaša, četnika, bjelogardejaca, pa i ruskih vlasovaca, sedam dana 

kasnije, kada se dogodila i (primo)predaja na Bleiburškom polju. Za koji mjesec 

proteći će, eto, pedeset šest godina otkako je jedna strana - fašistička, u tom 

ratu poražena, dok je druga - antifašistička, bila pobjednička. Kakvog smisla ima 

da danas upravo i jedino hrvatska država, koju je, ako je suditi i na osnovu 

preambule njezinog Ustava, konstituirala upravo antifašistička, pobjednička 

strana u tom ratu, želi pronaći i kazniti zločince antifašiste. Cilj je, kako vidimo, 

da se kazne mogući počinitelji zločina upravo iz redova antifašista, a nad 

pripadnicima poražene, fašističke strane, ako su bili zarobljeni ili civili. Ratni 

zločini, prema normama međunarodnog prava, donesenim, doduše, tek nakon 

Drugog svjetskog rata, ne zastarijevaju i doista je moguće i danas i sutra i u 

Hrvatskoj suditi živim počiniteljima, ako se takvi identificiraju i ako su dostupni. U 

svakom slučaju, eventualni osumnjičenici i osuđenici nisu danas mlađi od 

sedamdeset godina, a ni stariji od devedeset, jer je danas među živima možda 

tek desetak nekadašnjih antifašista starijih od devedeset godina. 

U nalogu Vlade resoru unutarnjih poslova i tužilaštvu spominje se i vrijeme 

"neposredno nakon Drugog svjetskog rata", no bez datumskog preciziranja, pa to 

može biti, recimo, i do 1954. godine, kada su na području Hrvatske uništene 

posljednje oružane skupine "poražene strane", a koje su se skrivale i izvodile 

terorističke akcije od kojih je stradalo mnogo ljudi. Tko će znati što se Ivici 

Račanu i njegovim ministrima mota po glavi i u tom poimanju "vremena 

neposredno nakon Drugog svjetskog rata". Ako misle samo na 1945. godinu, 


34

onda se također radi o traganju za današnjom malobrojnom antifašitičkom 

starčadi, kojoj bi se sudilo, eto, i za poratne zločine. 

Goran Granić, zamjenik predsjednika Vlade Republike Hrvatske, određen za 

koordinatora istaživanja ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata (ali samo na 

strani antifašista), inače koordinator dvadesetak važnih Vladinih poslova, izjavio 

je kako mu je čast što sjedi u Vladi koja tako pristupa pitanju ratnih zločina. Pa 

čime se to ima ponositi? Zar time što će se utvrđivati i sankcionirati zločini samo 

na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu? A zar su utvrđeni svi zločini i 

sankcionirani svi počinitelji i na strani poraženih? Zar nije neophodna i potpuna 

istina o Jasenovcu? 

Bilo kako bilo, nameće se pitanje: kako to sadašnja hrvatska vlada pristupa 

pitanju ratnih zločina? Pristupa onako kako su to činile i ranije vlade, u vrijeme 

diktature Franje Tuđmana. I posve u skladu s izjavom Ivice Račana nakon vijesti 

o smrti Franje Tuđmana, kada je obećao da ćemo "nakon Tuđmana sve učiniti da 

Hrvatska ide dalje demokratskim putem" i da "preuzimamo obavezu da to činimo 

zajedno". I dosita, Račan i tuđmanovska i druga desnica štošta čine zajedno! 

Napomenimo odmah: Franjo Tuđman, zanijet mišlju o pomirenju Hrvata, nije bio 

toliko restriktivan koliko Ivica Račan. Tuđman je želio da se utvrde sve žrtve 

Drugog svjetskog rata i poraća, pa i političke žrtve u Hrvatskoj sve tamo od 1918. 

godine. A Račan je, kako vidimo, dao zadatak državnim tijelima da utvrđuju 

jedino zločine antifašista. 

Tuđman je u proljeće 1998. godine naredio da se o tome donese poseban zakon i 

imenovao Državno povjerenstvo za povijesne i ratne žrtve, na čelu s ranijim 

predsjednikom Vlade Nikicom Valentićem. Zadatak tog povjerenstva bio je da 

"usklađuje rad državnih tijela, instituta i ustanova u svezi s utvrđivanjem svih 

ratnih povijesnih žrtava u razdoblju od 1918. godine do danas". U povjerenstvo 

su inače izabrani ljudi poznati po nacionalističkim stavovima ili po političkoj 

prevrtljivosti (dr Nedeljko Mihanović, Vice Vukojević, dr Mirko Valentić, dr 

Zvonimir Šeparović, dr Anđelko Mijatović, Kazimir Sviben, dr Dušan Bilandžić i 

drugi). 

No, još od ranije je djelovala, a da ni do dan danas nije formalno raspuštena, i 

saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, čiji je prvi predsjednik 

bio Vice Vukojević, desetak godina zastupnik u Saboru a sada sudac Ustavnog 

suda, dok je sadašnji, još nerazriješeni predsjednik Kazimir Sviben, pripadnik 

vojske "poražene strane" u Drugom svjetskom ratu, a koji se, pored ostalog, 

proslavio i izjavom da su 1991. godine "na najplemenitiji način osvećene žrtve 

Drugog svjetskog rata, ali i Bleiburga i Križnog puta"! Rad spomenute, 

"Vukojevićeve komisije" je, čini se, nakon 3. siječnja 2001. godine, pa i prije toga 

dana, umrtvljen, ali ona formalno još postoji, broji čak 61 člana, a još je uvijek u 

njoj zaposleno devet ljudi. 

Plod gotovo desetogodišnjeg rada "Vukojevićeve komisije" ugledao je svijetlo 

dana u "izvješću" Saboru 12. listopada 1998. godine, a o čemu je Sabor 

raspravljao 12. studenog 1998. godine i, premda je u njemu HDZ tada imao 

dvotrećinsku većinu, ipak nije imao obraza da to "izvješće" prihvati. Donijet je 

zaključak da komisija treba izraditi dodatno "izvješće", ali se ona u međuvremenu 

više nije oglasila. S koliko se šovinističke zaslijepljenosti i mržnje prema Srbima, 

pa i svim nehrvatima "radilo" u toj komisiji, a koja je uostalom, od 1991. do 

2000. godine potrošila čak 2.822.441 DEM (samo je na reprezentaciju u 1996. 

godini svakog dana trošeno 340 DEM), vidi se po njezinim "otkrićima": u ratu i 

poraću stradalo je samo 726 ljudi pravoslavne vjere i 331 Židov, a 68.932 

katolika, a po nacionalnoj pripadnosti 701 Rom, 293 Židova, 17.410 Srba i 

79.318 Hrvata. U Jasenovcu je, zamislite, ubijeno tek 2.238 ljudi. A što se tiče 

počinitelja ubojstva, u 90 posto slučajeva to su bili "partizani" ili "vlasti FNRJ", a 

preostalih 10 posto slučajeva četnici ili nepoznati. 

Sadašnji zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru Nenad Stazić s pravom je 

pokrenuo postupak da se "Vukojevićeva komisija" raspusti i ukine, ali vladajuća 

šestorka to još nije učinila. Umjesto toga sadašnja hrvatska vlada inzistira na u 


35

iti istoj preokupaciji iz Tuđmanovog vremena, da se procvatom hrvatskog 

"žrtvoslovlja" prije svega dokazuje zločinačka priroda antifašističkog pokreta i 

socijalističke vlasti, a nasuprot tome, svetost i nedodirljivost tzv. domovinskog 

rata, pa i usprkos tome što je ta Vlada prisiljena da se složi s procesuiranjem bar 

nekih osoba za zločine na hrvatskoj strani u tom ratu (tzv. gospićka grupa). 

Takav je pristup vidljiv već i iz namjere da se znanstveni projekt, "kojim će biti 

obuhvaćeni povijesni procesi od 1918. godine pa do agresije na Republiku 

Hrvatsku i kraja Domovinskog rata, uključujući stradanja stanovništva", a koji će 

se financirati iz državnog budžeta, povjeri istim institucijama i, vjerojatno, istim 

pojedincima u njima, koji su se istakli u nacionalističkim "obradama" zbivanja i 

kroz deset godina vladavine Franje Tuđmana, a to su Hrvatski povjesni institut i 

Hrvatski državni arhiv. 

Kao što je već upozorio ugledni historičar Ivo Goldstein ("Jutarnji list" od 11. 

ožujka 2001), Hrvatski povjesni institut je u proteklih deset godina "bio glavna 

karika u tuđmaniziranju hrvatske historiografije i uspio joj nanijeti velike štete". U 

izdanju tog instituta, upozorava profesor Goldstein, izašle su i takve knjige koje 

propagiraju revizionisitčke ideje o Drugom svjetskom ratu, te bi u svakoj 

normalnoj evropskoj zemlji izdavač takvih knjiga bio pribijen na stub srama, dok 

kod nas dobija najvažnije državne projetke. 

Uz sve ostalo, napominje prof. dr Ivo Goldstein, "način na koji Vlada misli da će 

obaviti taj posao je pogrešan i zapravo neprovediv. Mogu se samo nadati da i 

sama Vlada to shvaća i da čitava priča služi za smirivanje uspaljenih duhova s 

desna". 

Mi, međutim, mislimo da Račanova Vlada svakako želi smirivati uspaljene duhove 

s desna, ali i da se ne radi samo o tome. I u ovom slučaju ona na nedopustiv i 

skandalozan način udovoljava zahtjevima desnice. A to je samo detalj u njezinom 

ukupnom ponašanju na liniji politike tuđmanizma i nakon Tuđmana. 

Zahtjev da se tobože znanstveno istražuje tzv. domovinski rat, a kako bi se, 

dakako, utvrdilo da je bio svet i da je nedodirljiv, prvo je uputila skupina 

umirovljenih generala Hrvatske vojske, koji su svojim pismom u rujnu 2000. 

godine najviše inicirali pokušaje puzajućeg državnog udara. Pa ih je, eto, Vlada 

uslišila. A ionako je nedodirljivost tzv. domovinskog rata već definirana 

deklaracijom, prihvaćenom konsenzusom u Hrvatskom saboru. 

A što se tiče zločina partizana i komunista, bojimo se da Račanu i njegovom 

kabinetu i nije do toga da se i u tom pogledu najzad sve istraži da se utvrdi 

historijska istina, pa možda i kazni neki preostali krivac, već do ubiranja političkih 

poena tobožnjim ponašanjem a la Willy Brandt. Tješimo se jedino da nitko 

normalan ne drži do usporedbi velikog Willyja i malog Ivice (kakvu neumjesnu 

usporedbu pravi Duško Čizmić Marović u "Jutarnjem listu" 11. ožujka 2001). 

Povjeriti žestokim nacionalistima poput dr Mirka Valentića, koji stoji na čelu 

Hrvatskog povijesnog instituta, ili pak manje historičarima a više prevrtljivim 

politikantima poput dr Dušana Bilandžića, da istraže to što se dogodilo u 

Bleiburgu i nakon njega, da utvrde istinu o Jazovki (u kojoj je nađena koja stotina 

kostura, a ubijene su u nju bacale i ustaše i Nijemci i partizani), ili da o našoj 

novijoj povijesti pišu objektivno, bez ikakvog političkog svrstavanja i izvan bilo 

kojeg ideološkog rakursa, nije samo promašeno nego i opasno, osima ako se ne 

želi produžiti s tuđmanizacijom hrvatske historiografije. 

Dr Mirko Valentić je, uostalom, već unaprijed ispisao zaključke projekta koji je "s 

veseljem pozdravio" ("Večernji list", 11. ožujka 2001): velikosrpska represija 

nakon 1918. godine, o čemu svjedoče brojna ubojstva po zagrebačkim 

"haustorima", prešućeni četnički zločini u toku Drugog svjetskog rata 

(napomenimo da su četnici na tlu Hrvatske u tom ratu ubili nešto manje od tri 

hiljade ljudi, a među njima su jedna trećina bili Srbi), masovna ubojstva 

razoružanih ustaša i domobrana radi "čišćenja" Titove palube, nepovoljni položaj 

Hrvatske u drugoj Jugoslaviji, Memorandum SANU... 

Pa zar ne vidimo kako će, u kojem smjeru i kojim stilom biti realiziran projekt koji 

je Račanova Vlada povjerila dr Mirku Valentiću i Hrvatskom povijesnom institutu? 


36

Tragikomično rodoljublje 

Dakako, i opet i još zadugo tema Bleiburga i tzv. Križnog puta bit će najvše 

razglabana, a i povod eventualnim suđenjima pobjednicima iz rata 1941-1945. 

(ako do njih dođe, što je ipak malo vjerojatno). A i u sijanju laži o Bleiburgu i u 

povodu njega prednjačili su neki "povjesnici" iz Tuđmanovog doba, koji su, eto, 

oslonac i današnjim vlastodršcima. Ovdje ne možemo pobliže ulaziti u priču o 

Bleiburgu, no dovoljno je podsjetiti na upozorenja Danijela Ivina, jednog od 

osnivača HLSL-a 1989. godine, da se u toj priči prešućuje da se radilo o 

"neprijateljskoj vosjci, koja nije poštovala završetak rata", koja je "u svom očaju 

da izbjegne zarobljavanje od vojske s kojom se četiri godine žestoko tukla, 

napadala tu pobjedničku vojsku, napadala partizanske jedinice, i to žestoko, kako 

bi se probila do engleskih i američkih sanga u Austriji", zatim se prešućuje da na 

Bleiburškom polju nisu bili samo hrvatski domobrani i ustaše, već i pripadnici 

slovenske Bele garde, te nekoliko tisuća četnika, uglavnom iz Cne Gore i da su "i 

Slovenci i Crnogorci pogubljeni u većem postotku nego hrvatski domobrani, pa 

čak više nego i ustaše", da civile na Bleiburško polje nisu otjerale partizanske 

jedinice, već u najvećem broju ustaše svojim zastrašivanjima, pa i egzekucijama 

onih koji su se opirali. 

Istinu o Bleiburgu treba jednom utvrditi, po mogućnosti i poimenično navesti sve 

ubijene i umrle na tzv. Križnom putu. A i kazniti pojedince za koje se nedvojbeno 

utvrdi da su bez suđenja ubijali zarobljenike i civile. 

Ali teško da istinu mogu utvrditi historičari poput Valentića i Bilandžića, a 

pravedne kazne izreći hrvatsko sudstvo kakvo je danas. 

No, još više nego o Bleiburgu potrebno je utvrditi istinu o tzv. domovinskom ratu 

i sankcionirati sve zločince u njemu na obje ili na sve tri strane (kada se radi o 

BIH). Tu istinu neće utvrditi razne udruge iznikle nakon njega, niti razni stožeri za 

zaštitu njegovog digniteta, niti priče politikantskih i sumnjivih generala. 

Uostalom, teško da će Račanova vlada i zahtjevati da se sudi i ratnim zločincima 

na hrvatskoj, a ne samo srpskoj strani. Sam Račan je u Dnevniku HTV 3. 

listopada 2000. godine izjavio da je "u Hrvatskoj, u domovinskom ratu, u našoj 

zajedničkoj borbi protiv velikosrpske agresije počinjeno, srećom, vrlo malo takvih 

delikata. Vrlo malo! I vrlo je malo onih za koje možemo sumnjati da su ih 

počinili."(!) Za zločine na hrvatskoj strani nije još osuđen ni jedan pojedinac, pa 

ni onaj koji je pobio 13 zarobljenika na mostu u Karlovcu. A što se tiče 

utvrđivanja zločina i kažnjavanja zločinaca iz vremena 1991-1995. godine, stvari 

su kudikamo jednostavnije nego kada se radi o zločinima i zločincima iz davnog 

Drugog svjetskog rata. Obavljanje tog posla i nije toliko teško, jer je protek 

vremena mali, tu su i mnogi dokumenti i živi svjedoci, a i zna se za mnoge 

počinioce. Trebalo bi sačiniti popis oko 13.000 poginulih i ubijenih na hrvatskoj 

strani, ali i oko 7.000 poginulih i ubijenih na strani Srba u Hrvatskoj, te navesti 

okolnosti u kojima su izgubili život i, ako se to može ustanoviti, od koga. Pa onda 

suditi svakom i svim zločincima. A sve to ovisi o pravnoj državi i o onima koji su 

danas najodgovorniji da ona i djeluje. 

(HRVATSKA LJEVICA, 3/2001) HAGIJADA 

U Hrvatskoj je u punom jeku hagijada, tragikomična manifestacija rodoljublja i 

mazohističkog istrajavanja u opsesiji da se cijeli svijet urotio i protiv samog 

opstanka samostalne hrvatske države. Hagijada (riječ izvedena od Haag, a opet 

taj je grad, dakako, svim Hrvatima, pa ma gdje bili, ušao u svijest, i neprestano 

im je i na vrhu jezika, po sudu i zatvoru koji su tamo locirani odlukom Vijeća 

sigurnosti UN) počela je još 1996. godine. Sama Hrvatska bila je među 

osnivačima suda u Haagu za zločine na području bivše Jugoslavije, koji je 

utemeljen još 1993. godine. Franjo Tuđman, Mate Granić i kompanija očekivali su 

da će se na tom sudu suditi valjda samo Srbima, onima tamo preko Drine, ali i 


37

onima preko Une, pa i onima s ovu stranu Une, koji su se pobunili ne protiv 

Hrvatske kao svoje domovine, već protiv netom uspostavljene tuđmanovske 

Hrvatske, koja ih se 1991. godine, kao i pavelićevska Hrvatska 1941. godine, 

htjela riješiti kao "remetilačkog faktora". Da bi Hrvati mogli biti uhićenici i 

osuđenici tamo, u tom ipak nama ovdašnjima dalekom Den Haagu, Tuđman i 

tuđmanovci nisu ni pomišljali sve dok 1996. godine nisu podignute prve optužnice 

i upućeni zahtjevi za izručenje i nekih Hrvata (a ne samo nekih Srba), doduše, 

onih iz Bosne i Hercegovine. Pod pritiskom i uz prijetnje, Tuđmanov je režim, uz 

dirljivo uprizorenje na splitskom aerodromu, u Den Haag otpremio i desetoricu 

Hrvata iz srednje Bosne. A tamo je već ranije dobrovoljno bio otišao nekadašnji 

kapetan JNA, a onda general HVO Tihomil Blaškić, da bi prvi od Hrvata, a 

žrtvovan i napušten, u međuvremenu bio osuđen i na drastičnu kaznu od 45 

godina zatvora. I tada je zapravo počela hrvatska hagijada. 

Kasnije je Tuđmanov režim morao isporučiti i Tutu i Štelu, protagoniste borbe za 

hrvatsku stvar u Mostaru i Hercegovini, a protiv Bošnjaka, pa i Srba, kao 

dindušmana roda hrvatskoga. Nekolicina bosanskohercegovačkih Hrvata uspijeva, 

ne bez susretljivosti, ili bar nehaja hrvatskih vlasti, da se sakrije i još se skriva, 

kako se ne bi obrela u Hagu. 

Mitologija tzv. domovinskog rata 

Uzbune u Hrvatskoj kojima se raspiruje hagijada učestale su pak nakon izricanja 

presude Tihomiru Blaškiću. Eksploatirao se i "slučaj" generala Stipetića: javnost 

se uzbuđivala pitanjima je li i on osumnjičen i hoće li iz Haaga biti zatraženo 

njegovo izručenje, sve dok se nakon njegovih razgovora s haškim istražiteljima u 

Zagrebu s njega, izgleda, nije skinula sumnja. A onda je nacija dizana na noge u 

povodu namjere uhićenja i zatvaranja Mirka Norca, a do čega je došlo da ga se ne 

bi moralo poslati u Haag. "Slučaj" Norac još će dugo biti korišten, a to se najbolje 

vidjelo i po svemu što je prethodilo i što se događalo na Sinjskoj alki 5. kolovoza 

2001. godine, za raspirivanje ogorčenja ako ne većine, a ono velikog dijela 

hrvatskog naroda i prema Haagu i prema "vanjskim neprijateljima", onima i 

onakvima kakvima ih, na primjer, prikazuje Crkva u Hrvata i njezina komisija 

Justitia et pax, pa i prema sadašnjoj hrvatskoj vlasti, jer da ona tobože vrši 

"nacionalnu izdaju". 

No, ovdje odmah napomenimo: ljutnja na sadašnju hrvatsku vlast da se upregla 

u kola "nacionalne izdaje" nikako ne stoji. Naprotiv, kada je riječ o mitologiji tzv. 

domovinskog rata, o svetosti i neupitnosti tog rata, o hrvatskoj, a ne samo 

srpskoj, agresiji na Bosnu i Hercegovinu, kao i o zločinima Hrvata u godinama 

1991-1995., sadašnja hrvatska vlast nastavlja politiku iz vremena Franje 

Tuđmana. 

Ljeto 2001. godine posve je u znaku hagijade u Hrvatskoj, a nove impulse su joj 

dale i prve dvije haške optužnice protiv pojedinaca iz Hrvatske vojske. General 

Rahim Ademi obukao je svečanu uniformu i sam otišao u Haag, a prema njemu je 

javnost uglavnom ravnodušna. U obranu optuženog generala Ante Gotovine diglo 

se pak sve što tobože hrvatski diše i što tobože strepi nad sudbinom hrvatske 

države. Prijetilo se, da će njegovo izručenje biti spriječeno svim sredstvima, on 

sam se skrio, a hrvatska se vlast baš nije pretrgla ni da na njega motri niti sada 

baš i traga za njim... 

Ivica Račan je u međuvremenu naciju bio ostavio bez daha u iščekivanju da li će 

vlada kojoj je on na čelu dobiti povjerenje u Saboru. Pothranjivao je strepnju da 

bi se HDZ i sva ostala desnica mogli vratiti na vlast. Riješio se Dražena Budiše, 

kao koalicionog partnera, koji je neprestano izazivao uzbune, a od kojih sadašnja 

koaliciona vlast tobože tresla. Ovaj put Budiša je od članova svoje stranke u Vladi 

tražio da se suprotstave izručenjima u Haag. U Saboru se odigralo višednevno i 

višenoćno nadmetanje u licitiranju svetošću i neupitnošću tzv. domovinskog rata i 

nedužnošću hrvatskih generala, te u optuživanju haških istražitelja i tužitelja za 


38

namjeru da kriminaliziraju ne samo tobožnje slavne bitke i pobjede hrvatskog 

oružja nad JNA i Srbima, nego i da Hrvatsku i Hrvate još jednom pred svijetom 

ocrne, kao što se to činilo i u proteko pola stoljeća, srpskom propagandom u 

vrijeme mrske bivše Jugoslavije. 

U trenucima dok se Ante Gotovina skrivao i dok se njemu u čast i slavu priređuju 

mitinzi (pod krinkom promocije knjige o njemu iz pera čuvenog Nenada 

Ivankovića), u Hrvatskoj se strepi i od novih optužnica iz Haaga. A posve je 

sigurno da će nove optužnice stizati i da će se Ivica Račan i opet naći na muci 

koliko će ih vremena skrivati od javnosti i kakve će prigovore uputiti, jer, eto, 

bitka za "našu istinu i faktografiju mora se izboriti upravo u Haagu i pred 

Haagom". Utoliko će braniteljski stožeri, Crkva u Hrvata, HDZ, HIP, DC, HKDU, 

cijela desnica, ali i "močvara" na vlasti, uključujući i SDP, i dalje dizati uzbune, 

dokazivati "našu istinu i faktografiju", kako bi se svijet uvjerilo da se Haški sud 

usmjerio na komptomitaciju Hrvatske i kriminalizaciju njezinog plemenitog i 

svetog rata za slobodu i suverenost. 

U politici prema Haagu i u prakticiranju hagijade razlika između onih sada na 

vlasti i onih u opoziciji je samo u jednom: prvi tumače da se Haagu mora 

udovoljavati kako Hrvatska ne bi bila podvrgnuta sankcijama i našla se, prezrena 

i odbačena, u posvemašnjoj izolaciji, a drugi su, radi stjecanja političkih poena i 

eventualnog povratka na vlast, za "preispitivanje" suradnje sa Haagom i izmjene 

ustavnog zakona o toj suradnji, protiv izručenja generala i bilo koga, pa i za 

prekid suradnje s omraženom Carlom del Ponte i njezinim istražiteljima, te protiv 

izlaska ma i jednog Hrvata, osim onih koji su već u Haagu, pred haške suce. 

U vrijeme kad su Tuđman, Šušak, Pašalić i drugi u Haag slali Hrvate iz Bosne i 

Hercegovine naivno se, kobajagi, vjerovalo u to da će im se brzo suditi i da će biti 

oslobođeni. A pokazalo se, kako tvrde svi hrvatski nacionalisti, od onih krajnje 

desnih do onih tobože lijevih (poput Zdravka Tomca), da je sud u Haagu ne samo 

spor i nepravedan, nego i antihrvatski, štoviše, smisao mu je u tome da 

prvenstveno sudi Hrvatima i pred svijetom ocrnjuje Hrvatsku i hrvatski narod. 

Nikome se, unisono tvrde i hrvatski političari od Đapića pa do Račana, ne može 

suditi za objektivnu zapovjednu odgovornost u ratu, u kojem su ubijani civili. 

Hrvati nisu činili zločine, a boreći se za svoj opastanak i slobodu. U "Oluji" su, 

doduše, popalili najmanje 22.000 kuća hrvatskih Srba i pobili nekoliko stotina (a 

možda i koju tisuću) nedužnih civila, ali to su bili "ekscesi", neizbježni u svakom 

ratu. Itd. Do besvijesti se, dakle, ponavlja priča. No, dakle? 

Oruđe onih koji u svetu vedre i oblače 

U međuvremenu su iz Srbije u Haag isporučili Slobodana Miloševića i na njega 

tamo gotovo zaboravili. Doduše, on je prvotno osumnjičen samo za zločine nad 

Albancima na Kosovu, a sada mu se, prema izjavi Carle del Ponte, priprema i 

optužnica za zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. A i u Miloševićevom slučaju 

radi se o objektivnoj zapovjednoj odgovornosti. 

Oni hrvatski političari čije bi izručenje, a po istoj logici po kojoj je zatražio 

izručenje Slobodana Miloševića, Haag vjerojatno zatražio kao najodgovornije za 

zločine koji su sa hrvatske strane počinjeni u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 

nisu, međutim, više među živima. To su Franjo Tuđman i Gojko Šušak. No, 

svejedno na red bi i prije nekih generala trebao doći i poneki političar iz vrha 

Tuđmanovog režima. 

Hrvatski sudovi još nikoga od Hrvata nisu osudili za ratne zločine. Suđenje Mirku 

Norcu i još četvorici iz Gospića zapravo još nije ni počelo, a i ne zna se kako će i 

kada završiti. A u Hrvatskoj se još i te kako sudi Srbima iz Hrvatske, ne samo za 

ratne zločine već i za genocid! 

Ako ćemo pravo, Carla del Ponte imala je mnogo razumijevanja za sadašnju 

hrvatsku vlast, kada je pristala da se generalu Norcu sudi u Hrvatskoj, a da ga 


39

Haag ne zatraži ne samo za zločine u Gospiću već i za zločine u Medačkom džepu, 

koji su u međuvremenu svaljeni na leđa samo Rahima Ademija. No, ipak je i 

prema Hrvatskoj uviđavna haška tužiteljica najzad morala poslati prve dvije 

optužnice u Zagreb. 

U međuvremenu su u Haag otpremljena, i to eskspresno, i tri oficira Armije BIH, 

optužena za zločine nad Hrvatima: general Enver Hadžihasanović, koji je čak bio i 

načelnik Generalštaba Armije BIH, general Mehmed Alagić, komandant Trećeg 

korpusa Armije BIH u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata u srednjoj Bosni i 

pukovnik Amir Kubura, pod čijom su komandom bili i ozloglašeni mudžahedini. 

U Haagu se dosad obrelo 65 Srba, 18 Hrvata (iz BIH), jedan Albanac iz Hrvatske 

(Ademi) i petorica Bošnjaka. Nema sumnje da će se u konačnoj bilanci u Haagu 

naći možda i stotinjak Srba. Jer, tamo tek trebaju stići Radovan Karadžić, Ratko 

Mladić, Milan Martić, Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i drugi. No, ni Hrvata, 

vjerojatno, neće biti manje od 30-40. A i Bošnjaka će biti desetak. Najzad, tamo 

bi se moglo naći i Albanaca za zločine nad Srbima na Kosovu... 

Nema sumnje, da je sud u Haagu oruđe onih koji na svjetskoj pozornici vedre i 

oblače. Područje bivše Jugoslavije poslužilo im je i još im služi za upravljanje 

krizama dok se ono ne modelira onako kako to oni žele: posve rascjepka, pa onda 

poveže pod njihovom apsolutnom kontrolom. 

No, jedno je to znati. I ne imati iluzija o Hagu. U ostalom, svijet neće dočekati 

sud koji bi za ratne zločine sudio i Amerikancima (npr. i za bombardiranje 

sadašnje Jugoslavije), Britancima, Francuzima, pa i ponovo Nijemcima. Ali, eto, 

sada se na međunarodnoj razini sudi pojedinim Tutsima, Hutsima, Srbima, 

Hrvatima i Bošnjacima. A nije da oni to nisu zaslužili. Počinili su ratne zločine, a 

njihovi nacionalni sudovi im za to ne sude i neće da sude (što se ne odnosi na 

Ruandu). Da nije Haaga, mnogi bi Hrvati i dalje vjerovali da Hrvat ne može biti 

zločinac, a da je Srbin predodređen da to bude (dakako, mnogi Srbi isto misle o 

Hrvatima). 

Sve dok se u Hrvatskoj istini ne pogleda u oči i u slučaju tzv. domovinskog rata i 

sve dok sud u Haagu bude funkcionirao (a funkcionirat će bar još nekoliko 

godina), u Hrvatskoj će na sceni biti hagijada. Hag će biti optuživan i za tobožnji 

juriš na dostojanstvo i ponos hrvatskog naroda, onih koji stoje iza Haaga za 

ponovno oduzimanje države tom narodu, a onih koji kod kuće ne viču: "Svi smo 

mi Franjo Tuđman!", "Svi smo mi Mirko Norac!", "Svi smo mi Ante Gotovina!" kao 

izrodi i izdajnici. 

Hagijada je smotra hrvatskih samozabluda i samozavaravanja, primitivnog ili 

proračunatog rodoljublja, vlastodržačkih manipulacija, tipično hrvatske 

ksenofobičnosti i autističnosti. Srbiji i Bosni i Hercegovini, izgleda, više ne prijeti 

opasnost da zapadnu u svoje hagijade. A dokle god Hrvatska ostaje u svojoj, 

hrvatskoj hagijadi, nema ni nade da se ona otisne putem ekonomskog i socijalnog 

oporavka i onda napretka, pa ni putem u Evropu, osim na način prezrene 

kolonije! 

(HRVATSKA LJEVICA, 7-8/2001) 

Kao što je najavilo, uredništvo "Hrvatske ljevice" prikupilo je i u ovom broju lista 

prezentira neke dokumente i jedan broj napisa u hrvatskim novinama (onima 

koje su do sada o tome najviše pisale) o zločinima u Sisku i u okolici 1991. 

godine, a i kasnije. 

Povod je presuda Općinskog suda u Zagrebu da izdavač lista plati Ivanu Bobetku, 

predsjedniku Kriznog stožera za Baniju, Moslavinu i Posavinu 1991. godine, 

50.000 kuna (taj je sud bio odredio 100.000 kuna, ali je Županijski sud u 

Zagrebu, kao drugostepeni, nakon žalbe izdavača, iznos prepolovio) za duševne 

boli koje je dotični tobože pretrpio i valjda još uvijek trpi zbog toga što je 

"Hrvatska ljevica" u svom siječanjskom broju 1998. godine apostrofirala i njegovu 

odgovornsot (ako ne drugu, a ono zapovjednu) za zločine u Sisku. 


40

Srbi kao Kosovci, špijuni, snajperisti i petokolonaši 

Kao i onaj dio hrvatske javnosti koji želi i traži da se Republika Hrvatska oslobodi 

hipotke počinjenih zločina u vremenu njezinog osamostaljenja, pa i u kasnijem 

vremenu (u "Bljesku" i "Oluji" i u danima nakon njih), mi vjerujemo da će 

hrvatsko pravosuđe kad-tad morati suditi počiniteljima ratnih zločina u Sisku, kao 

i u Osijeku, Šibeniku, Splitu i drugim gradovima, odnosno da će morati suditi 

počiniteljima ratnih zločina, kako izvršiocima tako i naredbodavcima, ma gdje u 

Hrvatskoj, pa makar ih država i dobar dio javnosti i dalje amnestirali kao tobožnje 

borce za hrvatsku slobodu. 

Da su u Sisku 1991. godine, a i u godinama koje su uslijedile počinjeni brojni i 

užasni zločini nad Srbima, a i nad nekim Hrvatima, a sve pod izlikom hrvatske 

borbe za slobodu i protiv srpske agresije, o tome nema dvojbe u jednom dijelu 

neslužbenog javnog mišljenja samog Siska, Banije, a i cijele Hrvatske. Da ne 

spominjemo i onu "drugu" stranu, tamo preko Une i tamo preko Drine, čije se 

javno mišljenje još hrani tvrdnjama o žrtvama ustaških zločina (i) u Sisku i na 

Baniji. No, s druge strane, u Sisku, na Baniji i u cijeloj Hrvatskoj kao da u javnom 

mnijenju još dominira uvjerenje da zločina i nije bilo, da ih nisu počinili oni koji su 

ih doista počinili, da odgovornost ne trebaju snositi oni koji su doista bili 

odgovorni, da nisu ostali teški ožiljci na društvenom organizmu i u mnogim 

pojednicima i obiteljima, da provala mržnje i bestijalnog mahnitanja nije bilo, da 

naslage mržnje više ne postoje, da se sjećanja mogu izbrisati, da se neka 

sredina, etnos, grad, zemlja mogu praviti slijepima ili pak pravdati vlastitom 

nevinošću, neinformiranošću, pasivnošću. 

Zločini u Sisku paradigma su u tom smislu što su zorno pokazali svu svirepost i 

krvoločnost politike koja je išla za etničkim čišćenjem i u Hrvatskoj, te u ime 

hrvatskog etnosa poduzimala i barbarske egzekucije. A istina o njima i dan-danas 

se teško probija i širi u javnost, dok se u samom Sisku još uvijek s indignacijom 

odbacuju tvrdnje da je bilo zločina i da postoje zločinci. 

Neki objekti u Sisku bili su 1991. godine u nekoliko navrata izloženi artiljerijskim 

napadima od strane JNA, a 1995. godine, za vrijeme "Bljeska", i od strane vojnoparavojnih 

snaga tzv. Republike Srpske Krajine. Bilo je materijalnih šteta, ali ne i 

žrtava koje bi izazivale osvetu nad onima koji su bili radnici, umirovljenici, više 

ugledni i manje ugledni stanovnici grada, susjedi, znanci, a i prijatelji, ali sumnjivi 

samim tim što su one druge nacionalne pripadnosti, koje se en bloc i apriori 

smatralo neprijateljskom i koju se htjelo i iskorijeniti ili pak protjerati. 

Srbi su i u Sisku sumnjičeni kao Kosovci, špijuni, snajperisti, petokolonaši. I stoga 

ih je ne mali broj u ljeto i jesen 1991. godine odveden iz kuća i stanova, iz ureda 

i sa radnih mjesta, ili čak i ubijan u kućama i na radnim mjestima, te presretan 

na ulicama i na putevima, da bi netragom nestao, ukoliko se ne bi našlo leševe. 

Ako se pak ne bi našao leš nekog pojedinca, a ni najbliži srodnici nisu ništa mogli 

saznati što se s njim dogodilo, proglašavalo ga se bjeguncem na drugu, 

neprijateljsku stranu, četnikom, koji je otišao da se bori protiv Hrvatske, da ubija 

Hrvate, kako bi se sačuvala ili obnovila velikosrpska hegemonija i u Sisku i na 

Baniji i kako bi se izvojevala velika Srbija sve do crte Virovitica - Karlovac - 

Karlobag. Itd. 

Stvari su se na isti ili veoma sličan način odigravale i u Osijeku, Vinkovcima, 

Požegi, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Splitu, i u još nekim većim i manjim 

gradovima. A da i ne spominjemo sve ono što se zbivalo i u samom Zagrebu, u 

lovu na snajperiste, odvođenju ljudi na Velesajam i u Pakračku poljanu, ubijanju 

po haustorima, pa i u stanovima. 

A kada se uspostavila srpska kontrola nad Vukovarom, Baranjom, dijelovima 

zapadne Slavonije, gotovo cijelom Banijom, Kordunom, dijelovima Like i sjeverne 

Dalmacije, politika i praksa koje su rađale zločine bile su i na srpskoj strani iste: 

sumnjičilo se, proganjalo, ubijalo Hrvate, a i druge, u ime srpstva i u svrhu 

etničkog čišćenja. 


41

U ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, pa posebno i u oružanim okršajima 

na tlu Hrvatske, a i tamo gdje uopće nije bilo takvih okršaja, zločini su bili 

ukalkulirani, opravdanja za njih zvučala su slično, nisu se baš razlikovali ni po 

svojim tehnologijama. Sve su sukobljene strane činile zločine, a pripadnici svih 

strana bili su žrtve zločina. 

U Sisku se 1991. godine vodila politika, svakako dirigirana iz Zagreba, da se u 

samom gradu i njegovoj okolici, a zatim i na cijeloj Baniji, smanji broj Srba i 

njihov udio u ukupnom stanovništvu. Jer, Sisak je nakon Drugog svjetskog rata 

izrastao u snažno industrijsko središte, u koje se masovno doseljavala radna 

snaga sa same Banije, a zatim iz Bosne, a koja je bila pretežno srpske, a onda i 

muslimanske (bošnjačke) nacionalnosti. Na Baniji je srpsko stanovništvo pak bilo 

većinsko još od 17. stoljeća. Trebalo je stoga Sisak, a i Baniju, ponovno 

pohrvatiti, odnosno učiniti više hrvatskima. 

Zločini inspirisani i raspirivani iz Zagreba 

A strepilo se i za rasplet na Baniji koja se gotovo sva našla pod kontrolom 

pobunjenih Srba, koje je štitila i JNA do njezinog povlačenja krajem 1991. godine. 

S područja Banije pod srpskom kontrolom pobjeglo je ili bilo prognano oko 

20.000 Hrvata, a navodno je njih oko 1.700 u vremenu 1991 - 1995. ubijeno ili 

poginulo. No, iz samog Siska i okolice 1991. pobjegla je, i to ne samo na područja 

pod srpskom kontrolom u samoj Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i Srbiji, već i u 

druge krajeve Hrvatske i u treće zemlje, trećina nastanjenih Srba, zahvaćena 

strahom i panikom zbog ubojstva i nestanka ne malog broja ljudi, masovnog 

otpuštanja s posla, nasilnih deložacija iz stanova, maltretiranja i šikaniranja svih 

vrsta. 

U Sisku i oko Siska, a na Baniji pogotovo, događalo se štošta i u vrijeme "Bljeska" 

i "Oluje" 1995. godine. Valjda će se jednom pokazati da li ima istine u pričama o 

spaljivanju leševa, ali i živih ljudi u pećima sisačke Željezare. Poslije "Bljeska" i 

"Oluje" bilanca politike etničkog čišćenja, kojoj se pribjegavalo i na hvratskoj i na 

srpskoj strani, ispala je na štetu Srba: njih je u vremenu 1991 - 1995. godine na 

području Sisačko-moslavačke županije ubijeno i nestalo oko 2.000, a njihov se 

broj kroz deset godina smanjio gotovo pet puta. Naime, na području Sisačkomoslavačke 

županije Srba je 1991. bilo 91.333, a 2001. 21.617. 

Zločini u Sisku su paradigma zločina u Hrvatskoj i po tome što su bili inspirirani, 

raspirivani, a i prikrivani iz Zagreba, što je iz Zagreba upućen čovjek koji je vodio 

Krizni stožer 1991. godine i što su se počinitelji regrutirali iz jedne vrste 

zatečenog društvenog ološa, iz redova kriminalaca i ljudi koji su se nalazili u 

zatvorima, a sve uz blagoslov i sudjelovanje jednog dijela provincijske 

inteligencije i bivših komunističkih kadrova, te uz zatvaranje očiju većine 

"običnih" ljudi. 

U Sisku je na izborima 1990. godine bio pobjedio SDP, zahvaljujući i glasovima 

Srba, ali se on i tu pokazao jadnim, kada se trebalo suprotstaviti tuđmanovskoj 

ideologiji i praksi na licu mjesta, te je u biti cijelo vrijeme kolaborirao s onima koji 

su mu u gradu brzo vlast preoteli i koji je do danas obnašaju. 

Zločini u Sisku i okolici kamenčići su u mozaiku zločina u tzv. domovinskom ratu 

1991-1995. Priču o tim zločinima u Sisku zapravo bi trebalo smjestiti u opću priču 

o zločinima, i to ne samo na tlu Hrvatske, već i na cijelom prostoru bivše 

Jugosalvije (jer, u desetljeću 1991-2001. ratovalo se od Slovenije do 

Makedonije). No, moramo se ograničiti prije svega na ono što se događalo upravo 

u Hrvatskoj, potom i u Bosni i Hercegovini, jer su i u tamošnjim ratovima 

sudjelovali Hrvati i Srbi iz Hrvatske. 

U oružanim okršajima, pozadinskim akcijama i u lovu na civile i po gradovima i po 

selima na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine u vremenu 1991-1995. godine 

ubijeno je i nestalo oko 20 tisuća ljudi koji su bili građani Hrvatske, odnosno u 


42

njoj stalno prebivali (neki su doduše, došli i iz inozemstva, da se ovdje bore, a 

neki i obračunavaju). Potpuni spiskovi ubijenih, poginulih i nestalih još uvijek ne 

postoje. Republika Hrvatska ima svoje spiskove ubijenih i poginulih na hrvatskoj 

strani, a sadašnja Savezna Republika Jugoslavija ima pak svoje spiskove žrtava 

na srpskoj (i crnogorskoj) strani. Dvije države već godinama pregovaraju u cilju 

pronalaženja grobova i identifikacije ubijenih i nestalih. Još se iskapaju tzv. 

masovne grobnice na tlu hrvatske, sada ne samo žrtava koje se pripisuju Srbima 

kao "agresorima" i "četnicima", nego i žrtava hrvatskih vojno-policijskih operacija 

"Bljesak" i "Oluja". 

Među ubijenima, poginulima i nestalima, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, Mađara, 

Roma pa i Srba koji su stradali na "hrvatskoj" strani ima oko 13 tisuća, a Srba, uz 

ponekog Hrvata i pripadnika drugih etnosa, koji su stradali na "srpskoj" strani oko 

sedam tisuća. 

Ne malo ljudi poginulih na "hrvatskoj" strani bili su pripadnici hrvatskih oružanih 

formacija (HV i HVO) u okršajima na tlu Bosne i Hercegovine, a pretežno su 

porijeklom i rođenjem bili Hrvati koji su se iz Bosne i Hercegovine ranije doselili u 

Hrvatsku. A i na "srpskoj" strani ima jedan broj "hrvatskih" Srba, koji su se u 

vremenu od 1991. do 1995, milom ili silom, našli u Bosni i Hercegovini, i stradali 

kao pripadnici tamošnjih srpskih vojnih i paravojnih formacija, a ponekad i kao 

civili. 

A kada je riječ o žrtvama na "hrvatskoj" strani, treba istaći da je među njima 

relativno dosta Bošnjaka, koji su kao dobrovoljci stupili u Zbor narodne garde, 

HOS, HVO, a bili su iz Hrvatske, odnosno i njezini državljani. No, na "hrvatskoj" 

strani stradao je i nemali broj Srba, koji su također bili dobrovoljci u Zboru 

narodne garde ili su kasnije mobilizirani u Hrvatsku vojsku, čineći između 5 i 8 

posto sastava njezinih vojnika, dok su rijetko bili zastupljeni i među njezinim 

časnicima i dočasnicima. Kada to spominjemo, treba konstatirati još nešto: dok 

su pojedini Srbi bili u uniformama Hrvatske vojske, njihovi očevi i majke, djedovi 

i bake bili su kod svojih kuća ili u svojim stanovima ubijani kao civili, izbacivani iz 

kuća i stanova, pljačkani i na razne načine maltretirani. 

Blagoslov da se zločini ne utvrđuju 

Ne upuštajući se u ocjene "proizvodnje" rata, stvaranja ratnih psihoza, buđenja i 

raspirivanja etničkih mržnji (prije svega između Hrvata i Srba), provociranja i 

onda izbijanja oružanih sukoba i svega onog što se zbivalo u njihovoj pozadini (a 

pozadina je bila cijela Hrvatska), poput saslušanja i hapšenja ljudi, otpuštanja s 

posla, izbacivanja iz stanova, paljenja kuća (samo na područjima na kojima nije 

bilo nikakvih okršaja hrvatskih vojnih i paravojnih snaga i snaga na "srpskoj" 

strani, odnosno JNA, dok se ona nije krajem 1991. godine posve povukla iz 

Hrvatske, i formacija "pobunjenih" Srba bilo je minirano, porušeno, uništeno oko 

10 tisuća kuća u vlasništvu Srba, da bi ih onda bilo popaljeno još više od 20 

tisuća u "Bljesku" i "Oluji" i nakon njih), ubijanja zatvorenika i odvođenja, 

mučenja i ubijanja civila, ovdje bismo - u povodu onog što se zbivalo u Sisku - 

apostrofirali pitanje o zločinima i kaznama. 

Da su počinjeni stravični zločini u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije 1991- 

1995. (pri čemu je izuzet operetski, ali također prljavi desetodnevni rat ili "rat" na 

tlu Slovenije 1991), cijelom je svijetu obznanjeno, kada je odlukom Vijeća 

sigurnosti Ujedinjenih naroda ustanovljen međunarodni sud u Den Haagu i 

stavljeno mu u zadatak da sudi nekim najvećim počiniteljima tih zločina i 

nalogodavcima za njih, a čime će se taj sud baviti, kako izgleda, sve do 2008. 

U svijetu se o svireposti i razmjerima zločina, pa i onih na tlu Hrvatske, 

najmasovnijih poslije zločina na tlu Bosne i Hercegovine, govorilo i pisalo čim se 

za njih saznalo, iako su ti zločini uglavnom prikrivani i od strane tijela i 

pojedinaca koje je međunarodna zajednica slala da budu mirovni posrednici ili 

tampon-stražari između sukobljenih, zaraćenih strana. 


43

Inspiratori i počinitelji zločina odbijali su, i još to, dakako, čine da ih priznaju na 

svojoj strani, a dizali su dreku i upirali prstom na svirepost, razmjere, počinitelje i 

nalogodavce na onoj drugoj ili trećoj strani. 

U Hrvatskoj je, da podsjetimo, i sa visokih mjesta lansirana teza da Hrvati u svom 

svetom, obrambenom, oslobodilačkom ratu nisu ni mogli, niti su počinili (ratne) 

zločine. 

Postepeno je, međutim i najšira hrvatska javnost saznavala štošta o zločinima 

počinjenim upravo na hrvatskoj strani, i to ne samo na "bojišnicima" već u 

pozadini, u gradovima i selima, nad civilima. No, ta najšira javnost ni izdaleka ne 

zna za mnoge zločine. A onda, kada o njima i čuje ili sazna, pa i uz predočenu 

dokumentaciju i veoma uvjerljiva svjedočenja, nije spremna da ih i smatra 

zločinima, da moralno osudi počinitelje, da traži i podupire i suđenja i kazne od 

strane sudova, jednog od tri stupa državne vlasti. 

A kako se pak ponašala i još ponaša hrvatska država, kada je riječ o zločinima u 

vremenu 1991-1995, a i o nekim zločinima nakon završetka tzv. domovinskog 

rata, koji se događaju sve do danas? 

Još u vrijeme zbivanja u Gospiću, Sisku, Osijeku, u Pakračkoj Poljani i drugdje bili 

su alarmirani Franjo Tuđman, Josip Manolić, Gojko Šušak i drugi pojedinci u 

vrhovima hrvatske vlasti, te nadležna tijela i institucije. Dobijali su izvještaje o 

zločinima počinjenima u ime Hrvatske i za Hrvatsku, u ime hrvatske borbe za 

(nacionalnu) slobodu, obrane teritorijalnog integriteta, otpora zločinačkom 

agresoru itd. 

Sudeći po svemu što je dosad dospjelo u javnost, Franjo Tuđman i vlastodršci oko 

njega i njemu potčinjeni tu i tamo su se zainteresirali, pa i poslali nekoga da 

stvari izvidi, primili ponekog da čuju upozorenja, ali kako sada svjedoči i Josip 

Manolić, drugi najmoćniji čovjek u državi od 1991. do 1994. godine, nije bilo ni 

stvarnih istraga, ni procesuiranja. S državnog vrha dolazio je blagoslov da se 

zločini ne utvrđuju, a time zločinci i ohrabruju za nove zločine. A mnogi su, i 

nakon što se u vrhu znalo za njihove zločine, i unapređivani i odlikovani, slavljeni 

i uzdizani kao veliki hrvatski vitezovi. 

Na stranu to, što bi se po načelu zapovjedne odgovornosti, a kao što je i 

potvrđeno s lica mjesta, pred sudom u Den Haagu našli i Franjo Tuđman i Gojko 

Šušak, da su još živi. 

Pod pritiskom iz svijeta, Hrvatska je bila primorana pristati na suradnju sa 

Haagom u pogledu izručenja onih pojedinaca protiv kojih je tamošnje tužiteljstvo 

podiglo optužnice. Pa se upravo Gojko Šušak pobrinuo da se još 1996. godine sa 

splitskog aerodroma u Haag otpremi grupa Hrvata iz Bosne i Hercegovine, protiv 

kojih su bile pripremljene optužnice. Kasnije su tamo otpremljeni i Mladen 

Naletić-Tuta i Vinko Martinović-Štela. A kada su podignute i optužnice protiv 

dvojice generala Hrvatske vojske, Ante Gotovine i Rahima Ademija, koji bi trebali 

biti suđeni po zapovjednoj odgovornosti, sva se desna i desničarska Hrvatska, a 

ona je i te kako snažna i bučna, digla na noge. To je bio povod za tada jedva 

premošćen rascjep u novoj, koalicionoj vlasti, koja je nakon 3. siječnja 2000. 

godine naslijedila vlast koju je do svoje smrti predvodio "poglavar svih hrvata" 

(sam je sebe tako nazivao). Ta je vlast pogotovo bila prisiljena ispunjavati prema 

Haagu obaveze na koje se već bio obavezao režim Franje Tuđmana. 

U svjetlu činjenice da je iz Haaga dosad optuženo sedamdesetak ličnosti i da je 

većina njih tamo i isporučena ili dopremljena, da se u Haagu već sudi i Slobodanu 

Miloševiću, da je tamo otišao i Milan Martić i da se još traži izručenje Radovana 

Karadžića, Ratka Mladića, Veselina Šljivančanina, kao i još petnaestak Srba 

optuženih za zločine, da će u Haag morati otići i još neki Bošnjaci, pa i Hrvati iz 

Bosne i Hercegovine, treba očekivati da će u Hrvatsku stići još poneka optužnica 

protiv pojedinaca iz vrhova vojske i vlasti u vremenu od 1991. do 1995. godine. A 

to onda znači da treba očekivati i nove provale nezadovoljstva i prijetnji ovdašnje 

snažne desnice, a i muke onih koji su sada na vlasti (ili će doći na vlast, ako 

uslijede prijevremeni izbori), kako da i izvršavaju obaveze prema Haagu i da se 

ne zamjere snagama koje se u Hrvatskoj i dalje protive suđenjima Hrvatima (ne, 


44

dakako, Srbima i Bošnjacima) u Haagu, jednako tako kao što protestiraju protiv 

svakog suđenja za ratne zločine na hrvatskim sudovima. 

Sudovi u Hrvatskoj u ranijim su godinama osudili nekoliko stotina pojedinaca koji 

su bili na strani "srpske agresije", odnosno u redovima "pobunjenih Srba", 

doduše, veliku većinu njih u odsutnosti za ove ili one zločine, počinjene već 1991. 

godine ili u vrijeme postojanja tzv. Republike Srpske Krajine. Sudovi se pri tom 

baš i nisu naprezali da utvrde činjenice i da zločine dokažu, a kazne su nerijetko 

bile drastične. U hrvatskim zatvorima danas izdržava kaznu 79 Srba, koji su bili 

dostupni, a osuđeni su na tim i takvim procesima. 

U Hrvatskoj, međutim, još ni jedan Hrvat (ili netko tko i ne mora biti Hrvat) nije 

pravomoćno osuđen za ratni zločin počinjen sa hrvatske strane, u tzv. 

domovinskom ratu (ili u vrijeme njegova trajanja, kada su pojedinci ubijali, i kada 

se pojedince ubijalo, a da i nisu bili pod oružjem i u uniformama). 

Vođena je istraga i nekoliko puta prekidano suđenje pojedincima osumnjčenim za 

zločine u Pakračkj Poljani, izvođen je na sud ali nije osuđen Mihajlo Hrastov, 

osumnjičen za ubojstvo 13 Srba na mostu na Korani u Karlovcu 1991. godine, 

koji su se bili predali Hrvatskoj vojsci, zbog proceduralnih propusta u istrazi nije 

se sudilo ubojicama obitelji Zec iz 1991. godine, data je abolicija ubojicama 

Damjana Žilića, inženjera iz sisačke Rafinerije, ubijenog 1991. godine... 

Pod velikim pritiskom izvana, a i pod pritiskom onog dijela hrvatske javnosti koja 

je za suđenje ratnim zločincima, pa ma koje nacije bili i ma koga da su ubijali, 

današnja je hrvatska vlast morala dati mig da se sudi tzv. gospićkoj grupi, i to u 

Rijeci, te da počne suđenje i osmorici optuženih za zločine u splitskoj Lori. Teško 

je prdvidjeti ishod suđenja u Rijeci, a za koje se u javnosti dobija dojam da teče 

korektno. Suđenje u Splitu već se u startu odvija uz halabuku i u samoj sudnici, a 

svjedoci se uglavnom ili ničega ne sjećaju ili se od straha ne odazivaju. Suđenje 

nekolicini u Bjelovaru zbog ubojstva civila u Virovitici okončano je smiješnim 

presudama, a drugo, onima koji su u Bjelovaru strijeljali šest ljudi završilo je 

oslobađajućim presudama. Suđenje u Šibeniku ubojicama neke starčadi u Ravnim 

kotarima tek je najavljeno. 

Haški tribunal bdije nad suđenjem u Rijeci i Splitu i može se dogoditi, da te 

slučajeve i preuzme od hrvatskih sudova, ako dođe do zaključaka da procesi baš i 

nisu vođeni tako da se počinioci zločina doista sankcioniraju. 

Hrvatsko pravosuđe, onakvo kako se pokazalo u proteklih deset i više godina, ne 

ulijeva povjerenje, ne garantira sa svoje strane vladavinu prava i pravnu državu, 

pa u tom smislu ni sankciniranje počinjenih ratnih zločina. 

Bilo kako bilo, u Hrvatskoj još nitko nije osuđen za ratne zločine, a da je Hrvat i 

da ih je počinio tobože u ime hrvatskog domoljublja i za hrvatsku stvar. 

A zločina je i na hrvatskoj strani bilo i previše, i to upravo neshvatljivih po 

svireposti. 

"Duševne boli" Ivana Bobetka 

Zločini nad civilima u hrvatskim gradovima 1991, a i 1992. godine, u Sisku, 

Osijeku, Karlovcu, Zadru, Šibeniku, Splitu, Bjelovaru i Zagrebu (da manje 

gradove i ne spominjemo) posebno su se prikrivali. S izuzetkom zločina u 

Gospiću, nisu još dospjeli pred hrvatske sudove, a pitanje je da li hoće. 

U onim gradovima u kojima su se zločini odigrali ljudi su još i te kako njima 

zaokupljeni i znaju aktere i okolnosti. I u policiji i u državnim odvjetništvima 

mnogo se toga zna, postoji i obimna dokumentacija, ali se stvari prikrivaju, ne 

pokreću istrage i suđenja, nisu se prikupljali i još se uvijek u istragama ne 

prikupljaju dokazi i ne saslušavaju počinioci i svjedoci. Hoće li ostati tako? Hoće li 

se zločini i dalje prikazivati kao čin domoljublja, dokaz viteštva, aduti za 

dužnosničke položaje i razlozi za privilegije? 

"Hrvatska ljevica" je jednim relativno blagim osvrtom 1998. godine skrenula 


45

pažnju na neke zločine u Sisku i okolici 1991. godine, a i u kasnijem vremenu. 

Pa je Ivan Bobetko, jedan od pojedinaca koji su u Sisku tada vedrili i oblačili, 

predao tužbu Općinskom sudu u Zagrebu i zatražio odštetu za svoje "duševne 

boli". I tu je odštetu dobio. Uostalom, jedino se u presudama - da se kojekakvim 

pojedincima isplate odštetu za "duševne boli", hrvatsko pravosuđe pokazalo 

ažurno i nepopustljivo. Nije nikoga, eto, na hrvatskoj strani osudilo za zločine, ali 

je zato revno osuđivalo novine što su nanosile duševne bili onima koji su stekli 

glas počinitelja i inspiratora zločina. 


Uredništvo "Hrvatske ljevice" se 9. srpnja 2002. godine obratilo Županijskom 

državnom odvjetniku u Sisku, gospodinu Stipi Vrdoljaku pismom ovog sadržaja: 

Naš list priprema dossier o zločinima u Sisku, a u povodu sudske presude da 

nadoknadimo duševnu bol Ivanu Bobetku, koji je bio spomenut u jednom pismu 

čitalaca objavljenom u "Hrvatskoj ljevici" br. 1/1998. 

Taj dossier list će objaviti u broju 7/2002, koji će ići u kioske za desetak dana. 

Molimo Vas da nam odgovorite na pitanje: 

Da li Županijsko državno odvjetništvo u Sisku vodi istragu radi utvrđivanja 

počinitelja zločina u Sisku 1991. godine, te ako istragu vodi, od kada, protiv 

koliko osoba, u kojoj fazi je istraga i dali se može očekivati eventualno podizanje 

optužnica(e)? 

Županijski državni odvjetnik u Sisku Stipe Vrdoljak je ažurno, 10. srpnja 2002. 

godine, na naše pismo odgovorio svojim priopćenjem: 

Udovoljavajući Vašem traženju od 9. srpnja 2002. godine, kojim tražite podatke o 

postupcima o počinjenim ubojstvima u Sisku tijekom 1991. i 1992. godine, 

temeljem čl. 130 Zakon o državnom odvjetništvu, a u skladu s čl. 171, st. 3 

(NN58/02) dajem priopćenje kako slijedi: 

Županijsko državno odvjetništvo u Sisku ne vodi istragu (formalnu) u smislu 

Zakona o kaznenom postupku protiv nijedne osobe za uvojstvo građana na 

području Siska tijekom 1991. i 1992. godine. Županijsko državno odvjetništvo u 

Sisku zaprimilo je dvije kaznene prijave (jednu 2001, a drugu 2002. godine) 

protiv poznatih počinitelja za navedena kaznena dijela i oba predmeta su u fazi 

predistražnog postupka, tj. provode se dodatni izvodi i provjere. Iz razumljivih 

razloga ne možemo ništa reći o prijavljenim osobama. Sve ostale kaznene prijave 

za ova kaznena dijla (ukupno dvadeset četiri prijave) su prijave protiv nepoznatih 

počinitelja, pa po Zakonu o kaznenom postupku u tim predmetima mi ne možemo 

zahtjevati provođenje istrage, te se u svim tim predmetima putem kriminalističke 

policije nastavljaju izvodi u cilju otkrivanja tih kaznenih dijela. 

Što se može zaključiti na osnovu citiranog priopćenja? 

Županijsko državno odvjetništvo u Sisiku ne vodi, dakle, ni jednu formalnu 

istragu niti protiv jedne osobe za ubojstvo građana na području Siska. A 

najmanje svaki deseti građanin u Sisku ima nekog među ubijenima i nestalima: 

djeda, baku, oca, majku, brata, sestru, unuka ili unuku. Evo, dvanaest je godina 

proteklo otkad su ljudi ubijani i po kućama i stanovima, odvođeni na mjesta 

mučenja i tamo ubijani, a neki zatim bacani u Savu, Kupu, Odru, ili su njihovi 

leševi ostavljani kojekuda i uništavani. U memoriji neformalnog javnog mišljenja 

u samom Sisku sve te žrtve zločinačke politike i prakse onih koji su 1991. i 1992. 

godine, a i kasnije, odlučivali o životima i smrtima ljudi, mahom Srba, te onih, 

kojima je naređivano da muče, ubijaju i pljačkaju, ili im je ostavljena sloboda da 

divljaju, još žive. Zna se tko su bili najodgovorniji provodioci sisačke politike, 

dirigirane iz Zagreba, a zna se i za većunu izvršilaca zločina iz antiterorističkih 

grupa "vukova", "zenga", vojne policije, policije. 

Ima i dovoljno ljudi koji su bili svjedoci, i to i na strani izvršilaca. Istina je, da 

među rodbinom žrtava još i danas postoji paničan strah i da se kaže sve što se 

pouzdano zna i što se saznalo, a i da se podnose kaznene prijave protiv poznatih i 

nepoznatih počinitelja. 

Da su nadležna tijela htela i da se to i danas hoće, ušlo bi se u trag i spiskovima 

za likvidacije, a i utvrdilo tko ih je sastavljao, a tko ljude ubijao. Uostalom, u 


46

neformalnom javnom mnjenju u samom Sisku zna se za trideset-četrdeset 

izvršilaca zločina. 

Kao što se vidi iz javnosti već obznanjenih izjava, predsjednik Vrhovnog suda 

Republike Hrvatske Vjekoslav Vidović je, uznemiren i onim što su mu javljali suci 

iz Siska, da je desetak ljudi ubijeno i da su njihvi leševi isplivali u jednom rukavcu 

Kupe, išao i tadašnjem predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Franji Gregoriću 

da traži da MUP nešto poduzme. Zauzimanje gospodina Vidovića za funkcioniranje 

pravosuđa u skladu s Ustavom i zakonima imalo je za posljedicu njegovo 

bezobzirno eliminiranje iz samog pravosuđa. 

Zločinačke orgije u gradu metalurgije 

U Sisak je, zbog glasova i informacija o zločinima, dolazio i Stjepan Herceg, 

savjetnik predsjednika Republike Franje Tuđmana, te o onome što je saznao 

izvijstio samog Tuđmana. Ali, i to je bilo uzaludno. Zločinačke orgije u gradu 

metalurgije, tada najradničkijem hrvatskom gradu, nije se htjelo ni iz Zagreba 

zaustaviti. 

Županijsko javno odvjetništvo, kako proizlazi iz citiranog priopćenja, vodi 

predistražni postupak: izvide i provjere protiv poznatih počinitelja, a na osnovu 

dvije kaznene prijave, jedne iz prošle a jedne iz ove godine. A istragu na osnovu 

dvadeset i četiri prijave protiv nepoznatih počinitelja vodi policija. 

Stvar je u tome, da ako neka ubojstva i budu istražena i utvrđeni njihovi 

počinioci, te ako i dođe do suđenja, zločini se neće kvalificirati kao ratni zločini, 

niti će se pojedincima suditi kao ratnim zločincima. Sudeći po tome kako se 

postavljaju policija i državno odvjetništvo, tobože se radilo o običnim ubojstvima. 

A više je nego bjelodano da se radi o ubojstvima civila, koje su vršile 

uniformirane osobe, ljudi u vojsci i policiji, pod nazorom ili bar uz znanje vojnih i 

policijskih vlasti, i to u ratu koji je u Hrvatskoj službeno proglašen domovinskim. 

"Večernji list" je 5. rujna 2001. godine pisao da je policija podignula 26 kaznenih 

prijava za ubojstva 27 osoba. Petar Mašić, glasnogovornik Policijske uprave 

sisačke, potvrdio je novinarima tog lista da je policija podigla 21 kaznenu prijavu 

protiv nepoznatih počinitelja, a za ubojstvo 22 osobe počinjena 1991. godine, 

jednu kaznenu prijavu poznatog počinitelja za ubojstvo, te još četiri kaznene 

prijave za ubojstvo protiv nepoznatih osoba. Petar Mašić je rekao "da je još uvijek 

u tijeku kriminalistička obrada za svaki pojedinačni slučaj.". 

Pripremajući dossier o zločinima u Sisku i okolici, uredništvo "Hrvatske ljevice" 

nije se obratilo sisačkoj policiji, da bi saznalo dokle je stigla kriminalistička 

obrada, "još uvijek u tijeku", svih tih slučajeva, što ih je ona uzela u postupak. 

Uredništvo bi vjerojatno dobilo odgovor da u interesu istrage policija ne može 

iznositi nijednu pojedinost. 

U medijima su se pojavljivale tvrdnje, da je policija saslušavala čak i svog bivšeg 

šefa Đuru Brodarca, a što je on demantirao. 

Doista, jesu li o okolnostima zločina u Sisku dosad uopće saslušavani Đuro 

Brodarac, Ivan Bobetko, Vladimir Milanković, policijski, a i vojno (krizni stožer, 

Ivan Bobetko u uniformi i sa oružjem) najodgovorniji na licu mjesta (da ostavimo 

po strani naredbodavce iz Zagreba) za zbivanja 1991. godine (a Brodarac i 

Milanković i kasnije). Nije moguće da oni nisu ništa znali. Zar nisu za svoje ratne 

zasluge dobili i činove i odličja? A zar ne postoji njihova zapovjedna odgovornost? 

O zločinima u Sisku sigurno je štošta znao, budući da je navodno u njima i te 

kako sudjelovao, i bogobojazni Josip Brajković, prvi predsjednik HDZ-a u Sisku, 

ali on više nije među živima. Navodno je nedavno počinio samoubojstvo, a 

neslužbena sisačka javnost još bruji, da se baš i nije radilo o samoubojstvu. 

Bilo kako bilo, policija je već 1991. bila dužna ne samo poduzeti već i privesti 

kraju istrage u povodu brojnih ubojstava ljudi u Sisku i okolici. A eto, ona ponešto 

još istražuje i u 2002. godini i pitanje je kada će i da li će uopće te svoje istrage i 


47

okončati na drugi način osim priopćenjem da nije ništa otkirla. Županijsko 

državno odvjetništvo, na čijem je čelu do pred kraj prošle godine bio Franjo 

Jerković, svojski se, izgleda, trudilo - da ništa ne poduzima. A vjerojatno se neće 

ni sutra pretrgnuti od nastojanja da nešto i stvarno učini u smislu eventualnog 

podizanja optužnica, pa makar i jedne jedine. 

Haškom tribunalu dostavleni su razni papiri svjedočenja o zločinim u Sisku i 

okolici, te spiskovi s imenima ubijenih i netragom nestalih. On na svom popisu 

žrtava zločina u Hrvatskoj ima i neke žrtve iz Siska. No, da li će se Haag uopće i u 

"slučaju" Sisak umiješati, ako hrvatsko pravosuđe ne poduzme ništa (osim 

"predistraga"). To ostaje otvoreno pitanje, kao i u "slučajevima" Gospića (gdje je 

ipak u toku proces optuženima) i Lore (gdje proces teče na skandalozan način), 

Pakračke poljane, suđenja Hrastovu u Karlovcu, itd? 

Dok se u Hrvatskoj ne stvori drugačija službena politička klima, dok se stanje u 

pravosuđu bitno ne promijeni, dok i u Sisku i u Zagrebu još vedre i oblače 

pojedinci čije ruke nisu čiste i u smislu odlučivanja o životima drugih i u smislu 

grabeža imovine, položaja i moći u 1991. godini i nakon nje, dotle ne možemo 

očekivati da će i u "predmetu" zločina u Sisku pravda biti zadovoljena. 


Današnja Hrvatska više živi u prošlosti nego što je okrenuta budućnosti. Kakva će 

biti budućnost, već ona najbliža, a pogotovo ona nešto daljnja, gotovo da nitko ne 

zna, ne predviđa, o tome ne razmišlja. Prevladava logika preživljavanja i 

snalaženja u sadašnjosti, življenja od danas do sutra, uz strepnju većine da baš i 

ne može očekivati poboljašanja uvjeta svog života, te izlazak drušva iz moralne i 

političke kaljuže. 

Diskriminisana i prezrena periferija Evrope 

Relativno blagostanje one dvije trećine pripadnika društva, kakvo je postignuto u 

razvijenom kapitalizmu na Zapadu, u Hrvatskoj, kao uostalom i u drugim 

zemljama koje su se osamostalile raspadom bivše Jugoslavije, ne izuzimajući ni 

Sloveniju, neće biti postignuto u prvoj polovici ovog stoljeća. A kada se uđe u 

Evropsku uniju, većina sposobnih će se razmiliti po Evropi, tako da će u "lijepoj 

našoj" ostati uglavnom oni koji su prisiljeni da u njoj tavore. 

Hrvatskoj i inače predstoji demografska depresija s katastrofalnim posljedicama. 

Već je danas više od 17 posto njezinih stanovnika starije od 65 godina, a prema 

prognozi, izrađenoj u Ujedinjenim narodima, 2050. takvih će biti i više od 30 

posto. Do eventualnog demografskog oporavka može doći jedino imigracijom s 

Istoka, ali ne više Srba i Bošnjaka iz susjedstva, a dakako ni malobrojnih 

Crnogoraca i Makedonaca, već jedino Albanaca s Balkana, pa onda istočnjaka iz 

Evrope i Azijata. Jer, isključeno je da će ovamo doseljavati, osim eventualno kao 

umirovljenici, Talijani, Austrijanci, Nijemci, Mađari, Česi, pa i drugi Evropljani sa 

zapada i sjevera, kao što se u nekim trenucima u prošlosti to događalo! 

U Hrvatskoj nema vizija budućnosti. Aktuelna politika zauzeta je samo 

projekcijom izgradnje još nekih cesta, usporavanjem prekomjernog zaduživanja 

vani, što bržim ulaskom u Evropsku uniju i Atlantski pakt, doduše, i povećanjem 

izvoza, ali što možemo izvoziti osim trupaca i ljudi i što možemo prodavati osim 

sunce i more onima koji tu na koji dan li na desetak dana dolaze kao turisti. Sve 

to, dakako, ne samo da nije presudno nego ni značajno, a ni spasonosno za 

Hrvatsku. 

I kada "lijepa naša" uđe u Evropsku uniju, moglo bi doći do gubitka nekih iluzija, 

pa i do velikih razočarenja. Jer, za Evropu će sve zemlje od Triglava do Vardara, 

pa i one druge na Balkanu i na istoku Evrope, biti tek njezina nerazvijena 

periferija, uveliko diskriminirana, pa i prezrena, a jedino isplativa za korporacijski 

kapital, za eksploataciju jeftinije radne snage i plasman onih proizvoda koji nisu 

kurentni tamo gdje se proizvode ili nabavljaju. 


48

Ne volimo se upuštati u crne prognoze, ali ni bolovati od iluzija. No, tako stvari 

stoje što se tiče budućnosti. 

A prošlost je uteg koji u Hrvatskoj zarobljava mozak i srce velike većine ljudi, pa 

čak i onih mladih i najmlađih. 

Još se vode bitke iz Drugog svjetskog rata, a onda i pogotovo iz tzv. domovinskog 

rata, koji je utihnuo prije osam godina, a da u svom petogodišnjem trajanju, 

1991-1995. godine, baš i nije bio ispunjen kontinuiranim i teškim ratovanjem, a 

nije zahvaćao dvije trećine teritorija Hrvatske (ako se izuzmu neke veće ili manje 

čarke oko garnizona JNA, dok se ona nije povukla). Zapravo, tzv. domovinski rat 

je u određenom smislu bio nastavak rata na tlu Hrvatske, i Bosne i Hercegovine, 

iz vremena 1941-1945. godine, a baz prisutnosti njemačkog, talijanskog, 

mađarskog okupatora (a, dakako, uz prisutnost i miješanje moćnih činilaca 

izvana). Ideologija i politika koje su bile pobjedničke 1945. poražene su 1991. 

Političke snage, formacije, ljudi koji su 1945. trijumfirali, i njihovi sljednici, 1991. 

su poraženi, a politički snage, formacije, ljudi, koji su 1945. bili poraženi, i njihovi 

sljednici, 1991. su pobijedili. Dakako, i 1945. i 1991. posrijedi su bili i masovno 

konvertitstvo i mimikrija golemog broja ljudi, silna pretrčavanja na stranu 

pobjednika, uz ispovijedanja o tome kako se stradavalo, trpjelo, izigravalo 

vlastodršce, zatomljivalo misli i osjećaje. 

Da se razumijemo, to što se događalo, dogodilo i događa u Hrvatskoj samo se po 

konkretnim pojavnostima razlikuje od onog što se događalo, dogodilo i događa u 

Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, pa i u Sloveniji i Makedoniji. 

Nema pouzdane statistike žrtava 

Na udaru su se 1991, a u neku ruku već i ranije, pa onda i u ovom vremenu od 

1991. do 2003, s tim što će stvari tako stajati i godinama, možda i desetljećima 

pred nama, našli partizani, komunisti, NOB, antifašizam, Tito, sve snage i akteri 

NOB-a 1941-1945. i poretka 1945-1990. A uvelike su rehabilitirane ustaše, sve 

vrste antikomunista, NDH, Ante Pavelić, pa i mnoge profašističke ideje, uz, 

dakako, zakljinjanje ne više u nekakav "novi poredak" u Evropi i svijetu, za koji 

su se u Drugom svjetskom ratu borili Nemačka, Italija i Japan, sa svojim 

satelitima (među kojima je tzv. Nezavisna Država Hrvatska čak i prednjačila), već 

za poredak slobode i demokracije, kako ih shvaćaju i nameću SAD i Atlantski 

pakt. 

Od 1941. do 1945. ustaše su strijeljale svakog zarobljenog partizana, a i partizani 

ustaše. Ustaše su strijeljale i domobrane, ako baš ne bi bili poslušni (samo pri 

povlačenju od Zemuna do Zagreba 1944-1945. ustaše su strijeljale oko 1.800 

domobrana koji ih nisu htjeli slijediti), a partizani su ih jedino razoružavali i 

svlačili. Ustaše su ubile, objesile, zatočile u svojih 38 logora, bacile u jame koju 

stotinu tisuća civila, najviše Srba, pa Hrvata antifašista i komunista, pa Židova, 

pa Roma. Partizani su u godinama rata tu i tamo vršili egzekucije nad 

"suradnicima okupatora", odnosno njihovim "domaćim slugama". A onda su u 

ulozi pobjednika nakon oslobađanja pojedinih mjesta i krajeva, pa i u prvim 

poratnim godinama, i po presudama vojnih i civilnih sudova (sve do suđenja u 

zamku uhvaćenih ustaša koji su se 1948. prebacivali u zemlju da dižu ustanak) i 

bez tih presuda ubili možda i koju desetinu tisuća onih koji su im bili ratni 

neprijatelji, a neki i veliki zločinci, ili su ih jednostavno tretirali kao "neprijatelje 

naroda". Pri tom su, dakako, glavu gubili i nedužni ljudi, a bilo je i slučajeva 

osveta. Tu treba spomenuti egzekucije i stradanja u kolonama povratka s polja u 

Bleiburgu. 

No, pouzdane statistike žrtava iz vremena od kojeg je proteklo već pola stoljeća 

nema, tu se statistiku ranije nije pokušalo sačiniti, a danas to više i nije moguće. 

Ako je vjerovati demografu Ivici Nejašmiću, koji je pokušao utvrditi podatke o 

onima koji su u Drugom svjetskom ratu izgubili živote u Hrvatskoj (u njezinim 


49

današnjim granicama), onda oni izgledaju ovako: sudionici NOR-a - 70.000, 

ustaše, domobrani, četnici ("poginuli kolaboracionisti")- 55.000, ubijeni civili - 

170.000, umrli od epidemija - 15.000 (vidjeti: Ivica Nejašmić, Depopulacija u 

Hrvatskoj: korijeni, stanje, izgledi, Globus, Zagreb 1991). 

Činjenica je da se od 1945. do 1990. na grobovima ubijenih, poginulih i umrlih 

ustaša nije smjelo obznanjivati da su to bili, a nije se pribjegavalo ni tome da se 

na grobnom spomeniku za nekoga navede da je bio domobran, odnosno pripadnik 

"hrvatske vojske" (ustaša i domobrana u službi NDH). A svakome tko je bio 

partizan to se i na grobu obznanjivalo i u pravilu se stavljala i zvijezda petokraka. 

Od 1991. naovamo pojavili su se, međutim, mnogi "ustaški" tragovi, dok su 

"partizanski" nerijetko oštećivani, na njima je razbijana petokraka, te stavljano 

slovo "U" ili hrvatski grb. Porušeno je ili devastirano oko 3.500 spomenika NOB-a 

i spomen-ploča ličnostima koje su bile na suprotnoj "strani", onoj koja je 1991. 

pobijedila. 

Opskurna ideja pomirenja Franje Tuđmana 

Nijedna jedinica Zbora narodne garde, pa onda Hrvatske vojske nije nosila niti 

nosi ime nekog partizana, ali su neke nosile imena poznatih ustaških zločinaca. U 

tzv. domovinskom ratu nije se nigdje isticala slika Josipa Broza Tita, ali bogme 

jeste slika Ante Pavelića. U Hrvatskoj vojsci nije nikad zapjevana neka 

partizanska pjesma, ali se ustaške još i danas pjevaju. 

Ideja pomirbe kakvu je pokušao provesti Franjo Tuđman bila je opskurna, a on se 

pri tom inspirirao španjolskim fašistom Francom, itd. 

Novi naraštaji se od 1990. naovamo, pa i danas, odgajaju u antipartizanskom 

duhu, a koji je dobrim dijelom i proustaški. Jer, partizani i komunisti, koji su 

predvodili antifašističku borbu 1941-1945. i vodili Hrvatsku od 1945. do 1990, 

tobože su bili anacionalni i nacionalne izdajice. Kao da, usprkos svim 

podbačajima, u vremenu 1945-1990. nije bio na djelu neslućeni prosperitet 

Hrvatske, i kao da od 1990. naovamo ona gotovo u svemu nije nazadovala. 

Za one koji se danas u Hrvatskoj osjećaju gubitnicima i razvlaštenima ima 

opravdanja što su okrenuti prošlosti. Ali zašto su, pobogu, njome toliko 

zaokupljeni i oni koji se osjećaju dobitnicima i koji su vlastodršci (makar su među 

njima i oni koje kolokvijalno zovu "reformiranim komunistima")? 

Bilo kako bilo, Hrvatska je zasad duboko podijeljena u pogledima na noviju 

prošlost: za neke je to bilo doba "mraka", iz kojeg se, evo, izišlo na svjetlo, za 

druge je to bila bolja prošlost u odnosu na lošiju sadašnjost, i tek se sada 

zamračilo! 

A iz različitog sagledavanja prošlosti proizlazi i različito gledanje na budućnost. Pri 

tome je paradoksalno da snage koje su izvele društveni prevrat od 1990. 

naovamo i koje su prisvojile društvenu moć (vlasništvo na sredstvima za 

proizvodnju, novac, funkcije, te samu vlast) strahuju za budućnost naroda i 

države, jer su i narod i država tobože ugroženi lošim Hrvatima i nehrvatima u 

zemlji, narodima koji nisu tako dobri kao Hrvati, a i dalje su tu, blizu Hrvata, a 

ponegdje još uvijek pomiješani sa Hrvatima (Srbi, Bošnjaci, Slovenci), a pogotovo 

su ugroženi onima iz Evrope i svijeta koj se tobože još uvijek nisu pomirili s 

postojanjem samostalne hrvatske države i koji Hrvatsku još uvijek uporno 

svrstavaju na Balkan. Strahuju i od penetracije stranaca i infilitracije stranog 

kapitala koji Hrvatsku uzima pod svoje. Oni jesu za kapitalizam i za slobodu i 

demokraciju, za ulazak u evroatlantske integracije, za povezivanje s Evropom, ali 

su uvelike i ksenofobični, zabrinuti za sam opstanak hrvatskog naroda, kojem 

tobože prijeti izumiranje. Oni bi Hrvatsku ipak željeli vidjeti kao svoje leno, mada 

su već faktično postali provincijalna kompradorska buržoazija, koja je malu 

zemlju već učinila prezaduženom, bez perspektive razvoja sa osloncem na vlastite 

resurse i na ona područja proizvodnje i usluga na kojima je moguće postići 

komparativne prednosti u međunarodnoj razmjeni. 


50

Oni koji ne odbacuju noviju povijest kao doba "mraka", zapravo drugačije, a 

nikako i ksenofobično, gledaju i na hrvatsku budućnost. Ali danas poluge 

društvene moći nisu u njihovim rukama. 

Nadajmo se, međutim, da tako ipak neće ostati i na iole duži rok, pa makar da 

Hrvatska neće bar u prvoj polovici ovog stoljeća uhvatiti korak s razvijenim 

svijetom. 


Čuvari nacije i zagovornici krvi i tla 

Intelektualac je, kao što bi rekao moderni intelektualac Bernard Henry-Levi, prije 

svega moderna pojava. U srednjem vijeku intelektualci su možda bili samo 

dvorske lude, te teolozi i svetitelji unutar crkava, začinjavci u književnosti, a 

ponekad i vladari (ali nećemo o potonjima!) 

Etnosti koji se ubrajaju u južne Slavene nisu zapravo u prvim stoljećima epohe 

moderne, a koja počinje u Evropi s humanizmom i renesansom, ni imali 

intelektualaca, osim ponekog. Sve do polovice 19. stoljeća 98 posto pripadnika tih 

etnosa (a i Albanaca, Grka i Turaka na Balkanu) bilo je nepismeno. U gradovima 

je živjelo tek po nekoliko postotaka stanovništva (pri čemu su u gradovima na 

istočnoj obali Jadrana živjeli Slaveni i Romani, a u gradovima Balkana, Panonije i 

istočnih Alpa pretežno Turci, Nijemci, Mađari). Mali, a uvelike ispremiješani, 

južnoslovenski narodi tek su u 19. i 20. stoljeću stvorili svoje države (neki su ih 

imali i u ranom Srednjem vijeku), svoja sveučilišta, svoje akademije znanosti. 

Nacionalna svijest se također razvila u 19. i 20. stoljeću. 

U Srba, Makedonaca, Crnogoraca inteligencije, pa ni intelektualaca nije bilo sve 

do 19. stoljeća, ako se izuzmu neki klerici i poturčeni pojedinci, pa i neki ljudi iz 

redova janjičara i usred Carigrada. Doduše, Srbi u južnoj Ugarskoj, kasnijoj 

Vojvodini, stvarali su svoju inteligenciju još u 18. stoljeću, a to se odnosi i na 

Srbe u Hrvatskoj (Dositej Obradović, Savo Mrkalj). U Slovenaca inteligencija se 

ponijemčivala (premda od Primoža Trubara, pa preko Valentina Vodnika do 

Franca Prešerna postoji kontinuitet istrajavanja na svijesti o slovenskom narodu). 

Kod Hrvata intelektualci su se uglavnom školovali u germanskoj, romanskoj i 

ugarskoj sredini (pa su pretežno i djelovali unutar kultura vladajućih naroda, 

Talijana, Nijemaca, Mađara). Kod islamiziranih južnih Slavena (danas Bošnjaka) 

učeni ljudi su se osjećali pripadnicima vladajućih Turaka (ili "Turaka"), nasuprot 

"raji", a služili su se i arapskim jezikom i pismom. 

Neki ljudi koji se, recimo, danas smatraju velikanima, kao što su bili Marko 

Marulić, Matija Vlačić, Ruđer Bošković bili su više Evropljani nego što su se 

osjećali Hrvatima. Izuzetak su bili učenici Dubrovčani, kojih nije bilo malo, a koji 

su se pretežno školovali u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, ali su djelovali i 

stvarali, bar neko vrijeme, u svom gradu-republici i osjećali se "Slovinima", 

jednako kao i još neki ljudi iz drugih danas hrvatskih i crnogorsko-bokeljskih 

gradova na Jadranu (Orbini, Pribojević, Hektorović, Zoranić, Vrančić, Zanovići 

itd.). 

Radi se, dakle, uglavnom o školovanju drugdje i o doprinosima kulturama naroda 

koji su stoljećima vladali južnim Slavenima, kulturama Talijana, Germana, 

Mađara, Turaka. A onda u 19. stoljeću dolazi i do odlaska na školovanje po 

Njemačkoj, Francuskoj, Rusiji, Švicarskoj (da spomenemo samo dva velika imena 

kod Srba, Svetozara Markovića i Jovana Cvijića), pa sve do današnjih relativno 

masovnih dijaspora inteligencije i intelektualaca iz redova južnoslavenskih naroda 

diljem Zapada. 

Još treba imati na umu, kada se razmatra uloga intelektualaca u oblikovanju 

nacionalnih identiteta, te u njihovim povezivanjima i sukobljavanjima, a do ovih 

posljednjih dolazi tek u 20. stoljeću (jer, ranije i nije bilo ni političkih povezivanja 

ni sukobljavanja među, još nejasno izdiferenciranim, južnoslavenskim etnosima). 

Velika većina ineligencije i intelektualaca bila je, sve do najnovijeg vremena, 


51

seljačkog porijekla. A pošto je seljak po svojoj prirodi zatočenik tradicije i 

konzervativizma, to su i intelektualci seljačkih roditelja oni koji se najbolje 

osjećaju u ulozi čuvara nacije, pa i zagovornika, na ovaj ili onaj način, krvi i tla. 

Tog je intelektualca "našijenca", da ovdje samo spomenemo, sjajno svojedobno 

opisao Vladimir Dvorniković. 

U ranijim razdobljima naše moderne epohe na prostorima koje su pretežno 

nastanjivali južni Slaveni nije, dakako, bilo neke svijesti o nacionalnom identitetu, 

premda su se među Srbima čuvale uspomene na Kosovsku bitku, među Hrvatima 

se spominjalo "horvatsko ime", a kod Slovenaca se pre naznake identiteta, 

usprkos legendi i karantinskim knezovima, nalaze tek u nazorima Primoža 

Trubara. Ali, javljali su se pojedinci, koji su, upravo zbog svijesti o identitetu 

vlastitog naroda, tragali i za namogućim rješenjima i sanjali neostvarive snove, 

pa su ih i pogađale najpotresnije sudbine. Prototip je Juraj Križanić, o kojem je 

Miroslav Krleža ispisao i ove retke: "On je pobjegao iz Hrvaske, što je stajala na 

rubu turskog groba, a njegova najintimnija istina, koju je nosio u sebi čitav život 

kao svoju tajnu, da sojim fiktivnim integritetom od Karlovca do Moskve spasi tu 

svoju razdrtu Hrvatsku od turskog groba, ta istina svijetlila je pred njim kao 

jedina svjetlost. Između blokova tadanjih vjerskih, političkih i kulturnih 

predrasuda i veltanšaunga, između masa i kvantiteta krvavih i suludih, između 

požara i pokolja, on se vijuga, ‘lukav k’o zmija’ i nosi u sebi svoje osnovno 

raspoloženje kao kadionicu s tamjanom... a njegovo najsvetije i najtamnije bilo je 

da od Ribnika (rodno mjesto Jurja Križanića, kod Karlovca - op S.Š.) do Tobolska 

živi jedna te ista etnička masa i da će ta masa pobijediti i savladati sve probleme, 

pa tako i probleme Hrvatske, da se ne strovali u turski grob." 

Nakon Jurja Križanića kod Hrvata se pojavio Pavao Ritter Vitezović, koji ne traži 

rješenje za istu etničku masu od Ribnika od Tobolska, već propagira Croatiu 

redivivu i šire od granica kasnije zajedničke države južnoslovenskih naroda (bez 

Bugara). A onda će ilirski pokret, kao u stvari pokret hrvatskog narodnog 

preporoda, izrastanja hrvatskog etnosa u naciju, rješenje tražiti u okupljanju i 

ujedinjavanju svih "Ilira". Ante Starčević će pak nakon toga razviti barjak 

svehrvatstva. 

Kod Srba svijest o nacionalnom identitetu urodit će polovicom 19. stoljeća 

"Načertanijem" Ilije Garašanina, a nakon što je Vuk Stefanović Karadžić pisao da 

su "Srbi svi u svuda" i da se radi o "Srbima sva tri zakona" (to jest, sve tri vjere - 

op. S.Š.). 

Kod Slovenaca će nakon Bleiweissa nacionalnu svijest po prvi put 

beskompromisno izražavati pjesnik France Prešern. 

U Bosni i Hercegovini, koja je najduže ostala pod osmanlijskom vlašću, svijest o 

posebnom identitetu se možda prvi put očitavala u pobuni ajana (kapetana) 

protiv sultana u Carigradu, a pod vodstvom Husein-bega Gradaščevića u prvoj 

polovici 19. stoljeća. A onda se ta svijest nedvosmisleno izrazila u pisanju 

"Bosanskog vjesnika" 1866. godine: "Bosna je svoju istoričnu individualnost pri 

svim promjenama vremena zadržala i njena prastara narodnost (potcrtao S.Š.) 

ovdje je preživjela bure prošlosti. Bosanski narod izražava narodnost u potpunom 

smislu, koja nije samo genetička nego i istoričnost spojena sa svojom zemljom, i 

nju ograničavajuća također ograničavana, ostala je nepovređena različnošću 

vjeroispovijesti." Doduše, tada je već i onemoćala turska vlast pristajala uz tezu o 

posebnom bosanskom narodu, pribojavajući se moguće srbizacije, a u tom 

trenutku manje i hrvatizacije Bosne (i Hercegovine). 

To je vrijeme kada se u Bosni začinje svijest o posebnosti tamošnjih Srba, koji 

neće da ih se zove Vlasima, Hrvata, među kojima djeluju franjevci - prosvjetitelji, 

ali i Muslimana-Bošnjaka, koji znaju da nisu nikakvi Turci, već da mahom potječu 

od islamiziranih južnih Slavena. 

Kod Makedonaca se svijest o posebnom identitetu, ali ne toliko nacionalnom 

koliko o slavenskom, jezičnom i vjerskom, a bez nekih spoznaja o razlici od 

Bugara, pa i od Srba, javlja već u djelovanjima i opustima braće Miladinov 

polovicom 19. stoljeća, da bi se onda krajem 19. i početkom 20. stoljeća jasnije 


52

oblikovala u nastojanjima i djelovanju Vnatrešne makedono-odrinske 

revolucionarne organizacije (VMORO). Dane Grnev, Petre Pop-Arsov, Hristo 

Tatarčev, Goce Delčev, Đorče Petrov, Pere Tošev i drugi htjeli su punu političku 

autonomiju Makedonije i Jedrena, a zapravo samostalnu makedonsku državu, 

koja bi ušla u balkansku federaciju. A tim su se ciljevima suprotstavljali ne samo 

turska vlast, već i tzv. vrhovisti, probugarski orijentirani Makedonci, koji su imali 

svoj Makedonski komitet u Sofiji, te bugarska, srpska i grčka monarhija, koje su 

težile prisajedinjavanju Makedonije, u cjelini ili dijelovima. 

Kod Crnogoraca je prije nastala država nego nacija. Država se rađa već u vrijeme 

Petra Petrovića I. Njegoša, krajem 18. i početkom 19. stoljeća, a glavne njezine 

institucije uvodi Petar Petrović II. Njegoš, da bi postala i svjetovnom pod knezom 

Danilom. No, vladika Rade, pjesnik Njegoš svoj slavni spjev "Gorski vijenac" 

posvećuje "prahu oca Srbije" Karađorđu, a svoje pjesme izdaje pod naslovom 

"Ogledalo srpsko". Crnogorski narod je ostao sve i do danas raspolučen u pogledu 

nacionalne svijesti: jedni se osjećaju samo Crnogorcima, a drugi također 

Crnogorcima, ali s osjećajem da su Crnogorci u odnosu na Srbe ono što su 

Spartanci bili u odnosu na Grke! 

Pojedini južnoslovenski etnosi, Hrvati, Srbi, Makedonci, pa u određenom smislu i 

Slovenci, Crnogorci, Bosanci (koji, dakako, tada nisu bili diferencirani na tri 

etnosa) imali su u Srednjem vijeku duže ili kraće vrijeme svoje države: 

kneževine, kraljevstva i carstva, s kneževskim, kraljevskim i carskim dinastijama 

(carevu su bili, recimo, Samuilo i Dušan Silni), da bi potom stoljećima bili pod 

vlašću drugih, moćnijih etnosa i sila. A onda su i ti južnoslovenski narodi u 

vremenu nakon Francuske revolucije, neki ranije, a neki kasnije, poput svih 

evropskih naroda, počeli težiti stvaranju vlastitih, dakle, nacionalnih država. 

San o oslobođenju svog naroda 

A što se tiče formiranja država, svoje su države u 19. stoljeću uspjeli stvoriti 

jedino Srbi i Crnogorci, dok su Hrvati od ranije imali veoma reduciranu državnost 

u personalnoj uniji Hrvatske i Mađarske, a pod izrazitom mađarskom 

dominacijom. U prvoj jugoslavenskoj državi ni jedna nacija nije imala državnost, 

premda je i u njezinom nazivu, do 1929. godine, stajalo da je to kraljevina Srba, 

Hrvata i Slovenaca. U zajedničkoj antifašističkoj borbi, u sklopu Drugog svjetskog 

rata, svi su narodi formirali svoje države, kao članice federacije, s tim što je 

Bosna i Hercegovina konstituirana kao država i Srba i Hrvata i Muslimana. 

Glavnina svakog naroda našla se u granicama svoje federalne države, no oko 40 

posto Srba, oko 25 posto Hrvata i oko 20 posto Muslimana našlo se u granicama 

drugih federalnih država. 

Intelektualci su, ma koliko u 19. stoljeću, pa i u prvoj polovici 20. stoljeća 

malobrojni, bili, dakako, protagonisti nacionalnog osvješćivanja i konstituiranja u 

nacije. Sanjali su o oslobođenju svog naroda od vlasti drugih, moćnijih etnosa 

(turskog, germanskog, romanskog, mađarskog), o pravu na materinjski jezik, o 

prošlosti i kulturi na tom jeziku, o napretku i boljitku etnosa u kojima su ponikli i 

kojima pripadaju. Bili su jedini obrazovani, poznavali historiju i znali više o svijetu 

od goleme većine svojih, uglavnom nepismenih zemljaka, a nerijetko bili i 

povlašteni porijeklom, zvanjem, dužnošću: svećenici i crkveni dostojanstvenici, 

sve do vladika i biskupa (od Jurja Križanića do Njegoša i Strossmayera), feudalci 

(grof Janko Drašković, Pavao Ritter Vitezović), oficiri (Petar Preradović) i 

profesori, liječnici, pravnici (Baltazar Bogišić), pa i visoki dužnosnici (kao ban i 

ujedno pjesnik Mažuranić) i prvi historičar (Ivan Kukuljević, Franjo Rački, Joakim 

Ruvarac, Stojan Novaković), novinari ili jednostavno reformatori i prosvjetitelji 

(kao npr. Primož Trubar, Dositej i Vuk, braća Miladinov, Valentin Vodnik), 

vlastodršci (ban Jelačić, knez Mihailo), pisci i pjesnici (France Prešern, Jovan 

Sundečić, Simo Milutinović-Sarajlija, Ivan Cankar i sva sila drugih), pa i prvi 


53

moderni revolucionari (Svetozar Marković, Goce Delčev, Dimitrije Tucović). 

Svi su bili za nacionalnu emancipaciju, pa i za oslobođenje svog naroda od 

vladavine tuđinaca i njihov izlazak iz velikih imperija (Turske, Austro-Ugarske), ali 

su različito sagledavali mogućnosti emancipacije: jedni u nacionalnoj državi, koja 

će ekspandirati i na račun drugih etnosa, a drugi u povezivanju po osnovi 

zajedničke historijske sudbine, etničke i jezične srodnosti i kulturne bliskosti. 

U 19. stoljeću pojavile su se i zamisli "velike Srbije", "velike Hrvatske", pa čak i 

"velike Slovenije", "velike Makedonije", "velike Crne Gore". U praktičnom smislu 

samo su zamisli "velike Srbije" i "velike Hrvatske" vodile i sukobima, čak i 

tragičnima, u 20. stoljeću, pa sve do izmaka tog stoljeća (ratovi 1991-1999). 

Dakako, tu je bila i zamisao "velike Bugarske", koja je u jednom času, uz potporu 

Rusije, bila i realizirana još u 19. stoljeću (tzv. sanstefanska Bugarska, a što je 

značilo gutanje Makedonije i kljaštrenje Srbije), te zamisao "velike Albanije", koja 

se pomolila tek u 20. stoljeću (jer se albanska nacija i inače konstituirala s 

velikim zakašnjenjem), da bi i dan-danas bila aktuelna po tome što pretendira na 

dijelove Makedonije, Srbije, Crne Gore i Grčke. No, te dvije velikodržavne zamisli, 

bugarsku i albansku, i njihove praktične posljedice ovdje ne možemo posebno 

opservirati. 

"Velika Srbija" se počela ostvarivati aneksijom Makedonije i Kosova i Metohije 

("stare" Srbije), a onda i prisajedinjenjem Crne Gore, pa i Bosne i Hercegovine i 

Vojvodine na ishodu Prvog svjetskog rata, a prije ujedinjenja sa Državom 

Slovenaca, Hrvata i Srba 1. decembra 1918. godine. Monarhistička Jugoslavija 

bila je uređena unitarno upravo zbog srpske premoći u njoj, a koja je bila tek 

donekle poljuljana formiranjem Banovine Hrvatske 1939. godine. Velikosrpska 

ideja donekle se smatrala ostvarenom u politici i praksi, koja je od prve 

jugoslovenske države nastojala stvoriti proširenu Srbiju. Četnički pokret u 

Drugom svjetskom ratu težio je ponovnom konstituiranju jugoslovenske države u 

istom unitarnom izdanju, ili bi možda i pristao na tročlanu federaciju, ali da se 

Srbija prostire i do polovice Hrvatske, te da Makedonija, Crna Gora i Bosna i 

Hercegovina ne postoje. Velikosrpska ideja je u zajedničkoj antifašističkoj borbi, 

kojoj je upravo srpski narod dao najveći doprinos i u njoj podnio najviše žrtava 

(kao što je od svih naroda Evrope najviše stradao i u Prvom svjetskom ratu), bila 

poražena, ali, izgleda, ne i konačno, jer je ponovo, 80-ih i 90-ih godina 20. 

stoljeća, oživjela kroz zahtjeve za redefiniranje one Jugoslavije, kojoj je osnove 

utvrdio AVNOJ 1943. godine i za slamanje tobožnje antisrpske koalicije kojoj je 

navodno kumovao neosporni vođa te i takve Jugoslavije Josip Broz Tito. U 

potresima koje je u početku najviše izazvao upravo srpski nacionalizam s takvim 

pretenzijama, druga se Jugoslavija raspala u krvi i požaru, ali se i zamisao "velike 

Srbije" konačno pokazala i kao velika tlapnja i zabluda. U ratovima domaćih 

nacionalizama umiješale su se vanjske moćne sile, a Srbija se svela tek na tzv. 

užu Srbiju i Vojvodinu, dok je Kosovo stavljeno pod međunarodni protektorat, s 

velikim izgledima da za Srbiju i Srbe bude zauvijek izgubljeno. 

Čitava legija ideologa "velike Srbije" počinje još s Ilijom Garašaninom, a završava 

s nekim današnjim srpskim akademicima, piscima, psihijatrima i inima. 

Zamisao "velike Hrvatske" prvi je skicirao još Pavao Ritter-Vitezović, i ona se po 

njemu prostire na najmanje pola Balkana, a i pola srednje Evrope. Ante Starčević 

je pak tvrdio da Hrvati i jesu Hrvati, da su Slovenci planinski Hrvati, da su 

Bosanci Hrvati muhamedovske vjere, da su Crnogorci crveni Hrvati ("crvena 

Hrvatska" po kronici popa Dukljanina - op S.Š.), te da je dinastija Nemanjića 

"preslavna hervatska dinastija"! 

Ideolozi i advokati krvavih sukoba 

Od Josipa Franka, preko Ive Pilara, do Ante Pavelića hrvatski se nacionalizam 

zanosio "velikom Hrvatskom". I ne samo zanosio nego ju je, i u dva navrata, pod 


54

skutom njemačkog i talijanskog fašizma u Drugom svjetskom ratu, te u oružanim 

okršajima u vremenu 1991-1995, u kojima je imao i blagoslov moćnika iz svijeta i 

za koje možda i ne snosi najveću odgovornost, ali je u njih zdušno i pripremljeno 

ušao. Polagalo se pravo ako ne na cijelu Bosnu i Hercegovinu i na granicu do 

Drine a ono bar na onaj dio Bosne i Hercegovine koji je bio pripadao Banovini 

Hrvatskoj, te na vijorenje hrvatskog barjaka na Romaniji, ali i na cijeli Srijem do 

ušća Save u Dunav, na Boku kotorsku, Bačku i na neke "ispravke granice" prema 

Sloveniji. Glavne žrtve velikohrvatske politike bili su Srbi u Hrvatskoj, a u Drugom 

svjetskom ratu i Srbi u Bosni i Hercegovini. Srbi u Hrvatskoj (u današnjim 

granicama) činili su 1910. godine oko 20 posto stanovništva, a 2001. godine 

samo 4,5 posto. 

No, i zamisao "velike Hrvatske" se konačno pokazala tlapnjom i zabludom, a na 

štetu i hrvatskog naroda, koja bi možda čak mogla u Bosni i Hercegovini i posve 

nestati, a granice Hrvatske ostaju one koje su utvrdili AVNOJ i ZAVNOH. 

"Velika Slovenija" više je bila plod fantazija pojedinaca u prošlosti, kao što se i 

danas čak i u slovenskom parlamentu mogu čuti priče o tome da su i čitava Istra, 

pa i Rijeka i deo Gorskog kotara slovenski. Slovenci su u ne tako dalekoj prošlosti 

bili većina u dijelovima Beneške i Julijske krajine u Italiji i u austrijskom dijelu 

Koruške, a "dežela" je tolika kolika je danas zbog toga što se našla i nalazila u 

granicama prve i druge Jugoslavije. 

Zamisao "velike Crne Gore" treba prije svega pripisati njezinom vladaru kroz 56 

godina (1860-1916) knjazu, pa kralju Nikoli. Crna Gora je bila u prilici da u 

vrijeme hercegovačkog ustanka (1875-77) prodre i dublje u Hercegovinu pod 

turskom vlašću (a sjeverozapadno područje današnje Crne Gore i jest "stara 

Hercegovina"), ali je tu bila Austrija da ju spriječi svojim utjecajem velike sile. 

Knjaz Nikola i sam je komandirao svojom vojskom u prodoru u Hercegovinu, te 

slao dobrovoljce i pomoć hercegovačkim ustanicima, a sve sa ambicijom da se 

Crna Gora proširi možda i na cijelu današnju Hercegovinu, ali se ispriječila moćna 

Austrija, koja će 1978. godine okupirati cijelu Bosnu i Hercegovinu. U ratovima do 

1912. godine Crna Gora je gotovo utrostručila svoj teritorij, a bila je zaposjela i 

Metohiju. Iz Skadra se morala povući po diktatu velikih sila. 

Odlaskom sa scene kralja Nikole, a i promjenom historijskih prilika, svaka 

zamisao "velike Crne Gore" izgubila je bilo kakvo uporište. 

Najzad, i "velika Makedonija" je postojala u zamislima prvih, a i nekih kasnijih 

boraca za slobodu Makedonije, u smislu aspiracije da svi Makedonci, i oni oko 

Vardara i oni u Egeju i oni u Pirinu, žive u jednoj državi. Sjetimo se filma "Missis 

Ston"! No, historijske okolnosti nisu dopuštale da se te aspiracije zadovolje. 

Današnja Makedonija nalazi se unutar granica koje je zadobila još kao "južna 

Srbija" u balkanskim ratovima 1912-1913, a koje su prema samoj Srbiji 

povučene u drugoj, avnojskoj Jugoslaviji. 

U zamislima da pojedini južnoslovenski narodi stvore svoje države koje bi 

obuhvatile cijela područja na kojima su nastanjeni njihovi pripadnici, pa bilo to i 

na uštrb ili uz negiranje drugih naroda, koji su s njima živjeli ispremiješani ili su 

živjeli u njihovom susjedstvu, te u politici i praksi da se takve "velike" države 

("velika Srbija, "velika Hrvatska" itd) izvojuju, bili su korijeni i sukoba među 

pojedinim južnoslovenskim narodima, pa i ugnjetavanja jednih naroda od strane 

drugih. Vrhunac, su bili i pogromi, kao nad Srbima u Bosni i Hercegovini u Prvom 

svjetskom ratu, ili nad Muslimanima kojima su pribjegli srpski i crnogorski četnici 

u Drugom svjetskom ratu, ili i genocid koji su u Drugom svjetskom ratu nad 

Srbima u granicama tzv. Nezavisne Države Hrvatske vršile hrvatske ustaše, ili 

etnička čišćenja koja su u ratnim okršajima, u vrijeme raspada druge Jugoslavije 

prakticirali srpski nacionalisti u odnosu na Hrvate i Muslimane, hrvatski 

nacionalisti u odnosu na Srbe i Muslimane, te muslimanski nacionalisti u odnosu 

na Srbe i Hrvate. 

Intelektualci su bez sumnje bili ideolozi i advokati takvih sukoba s velikim 

tragičnim posljedicama. Oni su bili ti koji su proizvodili "govor mržnje", a onda se 

takav "govor mržnje" pretvarao u teror i zločine. 


55

Kraj 

O autoru: 

Šuvar je rođen je 1936. u Zagvozdu, kraj Imotskog, a u javnosti je poznat od 

jeseni 1974., kada ga Sabor SRH imenuje republičkim sekretarom za prosvjetu i 

kulturu. 

Godine 1989. izabran je za predsjednika CK SKJ. U vrijeme uspona Slobodana 

Miloševića i srpskoga nacionalizma izbjegao je u partijskim tijelima otvoreni 

sukob sa Slobodanom Miloševićem. 

Nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj na mjestu člana Predsjedništva SFRJ 

zamijenio ga je Stjepan Mesić. 

Godine 1997. osnovao je u Zagrebu Socijalističku radničku partiju (SRP) i kao 

jedini kandidat izabran je za prvog predsjednika te je tu dužnost obnašao šest 

godina. 

Objavio je više knjiga, a nedavno je u Zagrebu predstavio drugo prošireno izdanje 

knjige "Hrvatski karusel - prilozi političkoj sociologiji hrvatskog društva". Tekstove 

objedinjene u toj knjizi objavljivao je od 1994. do 2004. u reviji "Hrvatska 

ljevica", koju je pokrenuo 1994. 

In memoriam 

Čovek koji je samo jednom izneverio 

U svim režimima, ma koliko bili nacionalistički, autokratski, zatvoreni, 

nedemokratski, postoje oni retki neuklopljeni pojedinci koji uvek ostaju bliski 

sebi, koji znaju da primete i tuđu nevolju, koju uvek pokušavaju pre da shvate 

nego da osude i u čijem srcu uvek postoji mesta za drugo i drugačije. I tek kad 

ne bude više među nama, tek onda se shvati koliko je zaista vredelo. 

Stipe Šuvar je bio jedan od takvih ljudi. Istinski neshvaćen i neprihvaćen, u ovom 

vremenu velikih javnih obožavanja i podrški. On je živio svoj život po svojoj meri 

i nikada nije pristajao na ono što se očekivalo. Pardoksalno, bio je komunista, a 

veći demokrata od svih onih koji su na tom prefiksu napravili političku karijeru, a 

boga mi, i koji su, u deceniji kad su Stipinu Jugoslaviju razbili, stekli ogromnu 

materijalnu dobit. Stipe Šuvar je bio patriota, ali od onih retkih koji na tome nisu 

zarađivali. 

Bio je, bez sumnje, čovek od gesta, ali ne onog kurtoaznog, nego istinskog, 

ljudskog, sa osećajem. Neko je već za Stipe Šuvara rekao: "Najpošteniji hrvatski 

političar". Dodao bih, i najpošteniji jugoslovenski političar. Bio je tih i nenametljiv. 

Razborit, mada razboritost nije vrlina režima u kakvim smo živeli i u kakvim 

živimo. Ako bi se za nekoga mogle primeniti duhvone izreke Kahlila Gibrana to bi 

se moglo kazati o Stipi Šuvaru: "Slaba nacija slabi svoje jake ljude, a jača slabe 

ljude moćne nacije". Stipu je svoja nacija ponižavala, maltretirala i čak atentatom 

pokušala da zaustavi. Njegov glas iz nedemokratskog okruženja odjeknuo je da 

su "Bljesak" i "Oluja" zločinačke akcije i da je to najveći egzodus jednog naroda u 

Evropi. Stipe je bio jasan, rekao je da je to bio produžetak onoga gde je Pavelić 

stao. 

Čovek kao što je bio Stipe neophodan je svim nacijama. 

Sreo sam ga početkom 1980. na aerodromu Čilipi. Predstavio me je tadašnji 


56

potpredsjednik SIV-a Mijat Šuković tada veliki Jugosloven, a danas još veći 

Crnogorac, za razliku od Stipa Šuvara koji je ostao do poslednjeg otkucaja 

njegovog plemenitog srca onakav kakav je bio te daleke godine kada smo se prvi 

put sreli. Na prvi stisak ruke kazao je Šukoviću: "Ne trebaš mi barem njega 

predstvljati koji ‘vedri i oblači’ dubrovačko-konavljanskom regijom, jer im usađuje 

zube koji drugi vade". U razgovoru prešao je odmah na "ti". 

Bio je od onih ljudi koji ne drži do autoriteta, naročito političkog, u koje je u to 

vreme i sam spadao. Tu srdačnost iskazivao mi je svakim našim susretom. Postali 

smo bliski, a Stipe je toplo i prijateljski znao da pokaže koliko ceni ljude. U neku 

ruku postali smo ne samo prijatelji, nego i saradnici. Bio je potpredsednik 

Predsedništva SFRJ, a mene je Stranka Jugoslovena odredila, kao svog 

potpredsednika, da sa Stipom uspostavimo kontakte, da spasimo što se spasiti 

može da zlo ne dođe. U prvim razgovorima jasno je rekao gde će nas odvesti 

Milošević i Tuđman, gdeće nas pluralizam survati. 

Zašto sam se latio da napišem ovih nekoliko riječi o velikom čoveku sa velikim 

toplim ljudskim srcem!? Da mu barem na ovaj način vratim veliki dug i kažem - 

Hvala Stipe! Adio Stipe! Njegovu ljudsku veličinu ne mogu zaboraviti, a to neće 

moći ni mnogi. Iznenadnim odlaskom Stipe Šuvar kao a je hteo da nam stavi do 

znanja koliko je bio veliki i koliko je vredeo! Pored svih organizacija o zaštiti 

ljudskih prava, foruma, centara i pojedinaca koji slove kao "borci" za pravnu 

državu, jedino su Stipe Šuvar i još nekoliko časnih i uglednih pojedinaca iz 

Hrvatske, okrenuli moj telefon posle vandalskog - organizovanog terorističkog 

čina, miniranja naše porodične kuće u Cavtatu. U zoru na Savin dan četrnaest 

godina poslije ratnih događanja! Sa druge strane iz Zagreba odzvanjao je Stipin 

glas kao da se njemu taj vandalizam desio: "Nikad ti nisi, niti će ti ikada oprostiti 

"tvoj unitarizam", kao što ne opraštaju ni meni "moj unitarizam". Ono što je moj 

Blažo zastrašujuće, ovdje ustašija nikad nije mirovala, niti će. Samo preko tvoje 

žene Švicarkinje, preko Švicarske taži da ti država plati štetu i sve dovedu u 

pređašnje stanje. To će morati. Neka uloži kao Švicarkinji, aoštar protest i zahtev 

Sanaderu, jer ne može glumiti demokratu u demokraciji, a posle 14 godina rušiti 

časnim ljudima domove, samo zato što su druge nacije. Sa terorom se ne ide ka 

Evropi, a to im Evropa neće tolerirati. Pozdravi Mariju i neka se ne sjekir aimovina 

mora biti neprikosnovena i u Hrvatskoj kao što je u njenoj Švicarskoj! Vidimo se 

na promociji moje knjige u Beogradu, javiću ti se čim dođem!" 

Došao je i Sanaderov odgovor u vezi sa vandalskim terorističkim činom. Pozvao 

sam Stipa i pročitao odgovor hrvatskog Premijera. "Uvjeravamo Vas, štovana 

gospođo Zlopaša - Surdez, da će Vlada RH sve uraditi da preko svog Ministarstva 

za unutarnje poslove pronađe neodgovornog pojedinca, kako bi ste Vi osobno 

privatnom tužbom naplatili štetu od istog". Ovaj svojevrsni cinizam Stipe je 

kratko i duhovito prokomentarisao: "Mi Hrvati imamo jednu ‘dobru’ osobinu - što 

se često, ničega ne stidimo!" 

Istog dana, kada su odjeknule mine u našem domu, zvanično sam se obratio da 

zaštite moja i moje porodice ljudska i građanska prava onima koji su to obavezni 

da čine koji se nalaze na najvećim državnim funkcijama i takozvanim "borcima" 

za ljudska i građanska prava Sonji Biserko u Srbiji, Žarku Puhovskom u Hrvatskoj 

i Slobodanu Franoviću u Crnoj Gori. Do danas su samo ćutali. Stipe nije nikada 

ćutao kad je u pitanju čovek i njegova sudbina. 

Njegove strepnje, da zlo ne miruje, obistinile su se samo nakon mesec dana 

ponovo u Cavtatu. Minirana je kuća Srbina Svičevića. 

Dugujem mu veliku ljudsku zahvalnost. 

Hvala Stipe. Samo si me izneverio jednom i poslednji put. Sudbina je htela da se 

ne sretnemo na promociji Tvoje knjige u Beogradu. 

Dr Blažo R. Zlopaša 

Beograd 

Tekst preuzet iz feljtona lista "Danas" objavjivanog u julu, avgustu i septembru 

2004. godine. 


57

Hrvatski Karusel - Stipe Suvar - KrajinaForce

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?