MONOGRAFIJA HOO 1991 2011.pdf - Hrvatski Olimpijski Odbor

Hrvatska 

olimpijska obitelj 

› HOO 1991. - 2011. ‹

Hrvatska 

olimpijska obitelj 

Hrvatski olimpijski odbor 

› 1991. - 2011. ‹

Izdavač 


Trg Krešimira Ćosića 11 

10000 Zagreb 

www.hoo.hr 

Za izdavača 

Josip Čop 

Produkcija: 

M 14 d.o.o. 

Preradovićeva 23 

10000 Zagreb 

Autori 

Radica Jurkin Lugović 

Ante Drpić 

Recenzent 

Jura Ozmec 

Obrada i lektura 

Marijana Mikašinović Jambrović 

Grafičko oblikovanje 

Marin Stojić 

Fotodokumentacija 


Međunarodni olimpijski odbor 

FAH (Hina) 

Tisak 

Tehničar Copyservis 

Kranjčevićeva 25a 

10000 Zagreb 

Naklada 

2.000 primjeraka 

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu 

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 

pod brojem 776974 

ISBN 978-953-96571-7-6

Uvodne riječi 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Jacques Rogge, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora .................................10 

Antun Vrdoljak, član Međunarodnog olimpijskog odbora .................................................12 

Patrick Hickey, predsjednik Europskih olimpijskih odbora ..............................................14 

Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora ............................................16 

Josip Čop, glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora ......................................................18 

Od legendi do pariške ideje .........................48 

Hrvatska vizija i utemeljenje HOO-a ............52 

Olimpijska ideja i Franjo Bučar ................................................................................................. 54 

Hrvatski šport i demokratske promjene .....................................................................59 

Osnivanje Hrvatskog olimpijskog odbora .................................................................... 61 

Prvi čelnici HOO-a ................................................................................................................ 68 

HOO u olimpijadama 

Od Barcelone do Atlante ....................................................................................................70 

Od Atlante do Sydneya .......................................................................................................92 

Od Sydneya do Atene ........................................................................................................118 

Od Atene do Pekinga .........................................................................................................148 

Od Pekinga do... Londona ................................................................................................176 

S nama su ................................................209 

Nagrade i priznanja HOO-a i MOO-a .........221 

Izbor najuspješnijih .................................227 

Hrvatski odličnici od 1900. godine ...........233

Jacques Rogge 

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora 

President of the International Olympic Committee 

10

V 

eliko mi je zadovoljstvo napisati poruku 

za monografiju Hrvatskog olimpijskog 

odbora. 

Ova se publikacija prisjeća povijesti olimpijskog 

i športskog pokreta u Hrvatskoj 

od osnutka HOO-a 10. rujna 1991. do danas. Također 

nam govori o velikim trenucima hrvatskih športaša, 

kao i o sve važnijoj ulozi HOO-a. 

Svima nam je poznata športska tradicija u Hrvatskoj 

i ljubav i naklonost prema športu. Tijekom posljednjih 

20 godina svjedočili smo jačanju nacionalnog športskog 

pokreta. U pet izdanja ljetnih olimpijskih igara i 

šest zimskih, hrvatski su športaši osvojili 27 olimpijskih 

odličja. Također su blistali na kontinentalnim i regionalnim 

športskim pozornicama, istodobno inspirirajući 

svoje mlade sunarodnjake da streme izvrsnosti kroz 

šport, kojim će se baviti uz prijateljstvo i poštovanje. 

Do danas je HOO postao učinkovit i pouzdan partner, 

ne samo Međunarodnom olimpijskom odboru, nego i 

Europskim olimpijskim odborima i cijeloj olimpijskoj 

obitelji. 

Želio bih zahvaliti timu HOO-a i njegovom predsjedniku 

Zlatku Mateši na takvoj predanosti. Dopustite da 

također odam priznanje mojem kolegi Antunu Vrdoljaku, 

koji je dao golem doprinos promicanju olimpizma u 

svojoj zemlji i unutar MOO-a. 

Kao što je zorno prikazano u ovoj monografiji, HOO 

je postigao mnogo u svojoj kratkoj povijesti. Očekujem 

da će se to nastaviti još mnogo godina, posebice sada 

kad s veseljem očekujemo Olimpijske igre u Londonu i 

Olimpijske igre mladih u Innsbrucku iduće godine. Sve 

najbolje svima vama! 

Hrvatskom olimpijskom odboru želim sretan 20. 

rođendan! 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

I 

am very pleased to write a message for the 

monograph published by the Croatian Olympic 

Committee. 

This publication recounts the history of the 

Olympic and sports movement in Croatia since 

the NOC’s creation on 10 September 1991. It also tells 

us about the great moments of the nation’s athletes, as 

well as the increasingly important role of the NOC. 

We all know the sporting tradition and goodwill in 

Croatia. Over the last 20 years, we have witnessed the 

strengthening of the national sports movement. In five 

editions of the Summer Games and six Winter Games, 

Croatian athletes have won 27 Olympic medals. 

They have also shone on the continental and regional 

sporting stages, while inspiring their young compatriots 

to strive for excellence through sport practised with 

friendship and respect. 

Today, the Croatian Olympic Committee has become 

an efficient and reliable partner, not just for the International 

Olympic Committee, but also for the European 

Olympic Committees and for the whole Olympic 

family. 

I would like to thank the NOC team and its President, 

Zlatko Matesa, for such a commitment. Let me also 

pay tribute to my colleague, Antun Vrdoljak, who has 

contributed in a major way to the promotion of Olympism 

in his country and within the IOC. 

As illustrated by this monograph, the Croatian Olympic 

Committee has achieved a great deal in its short history. 

I expect this to continue for many years to come, 

especially as we look forward next year to the Olympic 

Games in London and the Youth Olympic Games in 

Innsbruck. All the best to you all! 

I wish the Croatian Olympic Committee a very happy 

20th birthday! 

11

Antun Vrdoljak 

Član Međunarodnog olimpijskog odbora 

12

"U katedralu, kad su teške noći, 

Na Banov grob zna neka žena doći 

S teškim križem cijele jedne nacije, 

A kip joj veli: Majko, audiant reges: 

Regnum regno non praescribit leges, 

I dok je srca, bit će i Kroacije!" 

Antun Gustav Matoš: 

"Pri Svetom kralju" 

Predsjednik Juan Antonio Samaranch doputovao je 

u Split 1990. godine na dva posljednja dana 

Atletskoga prvenstva Europe. Bio je vidno razdragan 

uspjehom natjecanja. Zapravo se iskreno čudio, 

jer je prvenstvo bilo otkazano samo 82 dana 

prije otvorenja. Sjećam se da je tada poslao u Zagreb Artura 

Takača predsjedniku Tuđmanu i meni s porukom "...ako se 

prvenstvo stvarno otkaže, Hrvatska nikad više neće..." itd., 

itd. A Hrvatske još i nije bilo, tek je dolazilo doba Vukovara, 

Škabrnje, Ćelija, onog šlepera u Erdutu... 

Ta dva njegova splitska dana gotovo se nismo rastajali. Bio 

mi je sasvim nepoznat i beskrajno zanimljiv. Malo je govorio, 

nikad ni jedne trivijalnosti. Uglavnom je propitivao, ali diskretno. 

Moje odgovore pratio je veoma blagim reakcijama. 

Na rastanku, u VIP salonu, šapnuo mi je da se sa svima želi 

tu oprostiti i da ga samo ja pratim do zrakoplova. Vrlo neugodno 

za sve koji su se našli na njegovom oproštaju, ali bio 

sam uvjeren da mu moram udovoljiti: on je moj gost! Tražio 

je, također, da idemo na noge preko piste. Na pola puta se 

zaustavio: 

- Što misliš, zašto sam tražio da idemo pješice do zrakoplova? 

- Pretpostavljam zato što se na pisti ne mogu prisluškivati 

razgovori. 

Prvi put sam ga vidio nasmijanoga: 

- Znači, naučio si. 

I tad je uslijedilo pitanje koje nisam nikako očekivao: 

- Kad ćeš podnijeti zahtjev za prijem Hrvatske u Međunarodni 

olimpijski odbor? 

Dva dana sam razmišljao kako da ga navedem na takav razgovor, 

ali šutljivi ljudi ne pružaju često priliku znatiželjnima. 

- Predsjedniče, Hrvati su dva puta uzalud osnivali svoj nacionalni 

olimpijski odbor. Prvi put početkom 20. stoljeća, ali 

nam Mađari nisu dopustili nastup pod hrvatskom zastavom. 

Kad se raspala Austro-Ugarska Monarhija tad je, 1918., 

zanesenjak doktor Franjo Bučar ponovno osnovao Hrvatski 

olimpijski odbor, ali su mu ga Srbi jednostavno preselili u 

Beograd i ono "Hrvatski" prekrstili u "Jugoslavenski". Čekat 

ćemo Vašu poruku, rekao sam. 

A poruka nije dolazila. 

Ipak, treći put smo osnovali Hrvatski olimpijski odbor 10. 

rujna 1991. Naravno, pročitali smo i Povelju MOO-a. Tamo 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

piše da zemlja članica MOO-a može biti samo suverena 

država. Zanesenom Bučaru činilo se isto što i Ivanu Nepomuku 

Erdödyju koji je - boreći se protiv uvođenja u Hrvatskoj 

mađarskog jezika u službenu uporabu - uskliknuo u "zajedničkom" 

hrvatsko-ugarskom saboru (1790. u Budimu): 

"Regnum regno non praescribit leges"", što je značilo: "Kraljevstvo 

kraljevstvu ne propisuje zakone", ali taj čestiti ban, 

ratnik, borac za ujedinjenje Hrvatske s Dalmacijom, nije želio 

vjerovati da, kad se jednom odrekneš svoje države, kad slobodu 

i nezavisnost podijeliš s drugim, sva tvoja prava odnese 

neki mačak na svome repu. 

Dva puta smo svoj san o nacionalnom olimpijskom odboru 

vezali nekom mačku za rep, ali 10. rujna 1991. pokrenula se 

sasvim druga Hrvatska i to uglavnom na leđima mladosti. 

Slike su nezaboravne: od onih s ratišta, do Stojkovog i Draženovog 

štrajka glađu pred zgradom Ujedinjenih naroda, ili 

svečane zakletve Domovini prve športske satnije. 

Krajem 1991. primljena je delegacija Hrvatskog olimpijskog 

odbora u Lausannei. Tad mi je Samaranch rekao: 

- Nitko ne može spriječiti hrvatsku mladež na nastupi na 

olimpijskim igrama! 

U Albertvilleu 1992. godine pronijeli smo svoju zastavu na 

ceremoniji otvaranja Zimskih olimpijskih igara. Tad još nije 

bilo Kostelića, ali pamtimo spikera na stadionu: 

- A sad sam siguran da nitko od vas neće ostati sjediti. Ustanimo 

i pozdravimo: Hrvatska prvi put na olimpijskim igrama! 

Iste godine u Barceloni smo osvojili prve tri medalje, od kojih i 

onu u finalu s Dream Teamom! 

Prije toga je trebalo odrediti nositelja zastave na svečanosti 

otvaranja. Pozvao sam Dražena Petrovića i Gorana Ivaniševića: 

- Vas dvojica sami odlučite, ja nemam srca. 

Gledali su se. Javio se Dražen. 

- Trener je molio da mi košarkaši ne idemo na otvaranje, jer je 

dan kasnije teška utakmica, a to je, kažu, pet sati stajanja... 

Goran nije skrivao uzbuđenje. Sve te razne godine nosio je oko 

čela vrpcu s hrvatskim grbom. 

Dražen ga je blago udario preko lica: 

- Ajde, mali, uzmi je i nosi. Mrzit ću te zato ciloga života! 

Naglo su se zagrlili. 

Erdödyjevom kriku: "Regnum regno non praescribit leges!", a 

što znači: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone, Matoš 

je dodao: "I dok je srca, bit će i Kroacije!" 

Otuda ruka na srcu naših športaša kad im dižu zastavu i 

sviraju Lijepu našu. 

13

Patrick Hickey 

Predsjednik Europskih olimpijskih odbora 

President of the European Olympic Committees 

14

Šport više no išta drugo osnažuje ljude. Sposoban 

je inspirirati i motivirati, jer naglašava 

što ljudi mogu, a ne što ne mogu učiniti. 

Popularan je u cijelom svijetu: zabavan je 

svima, i onima koji sudjeluju i onima koji 

promatraju sa strane. I nije slučajno da se riječi united 

(ujedinjen) i union (jedinstvo, zajednica) pojavljuju u 

toliko mnogo naziva momčadi. Šport povezuje ljude 

i zajednice. On ne poznaje razlike među rasama, jezicima, 

spolovima, vjerama ili kulturama: u športskom 

smo dresu svi dio iste momčadi. 

Zahvaljujući ustrajnosti europskog olimpijskog pokreta, 

shvatila je to i Europska unija i uvrstila ove koncepte 

u svoju politiku. Godine 2007. Europski je parlament 

u Rezoluciji o ulozi športa u obrazovanju dodao izjavu 

da je tjelesni odgoj "jedini školski predmet čiji je cilj 

priprema djece za zdrav stil života i koji je usmjeren na 

njihov cjelokupni fizički i psihički razvoj, kao i usađivanje 

važnih društvenih vrijednosti, kao što su primjerice 

poštenje i pravednost, samodisciplina, solidarnost, 

timski duh, tolerancija i fair play”. 

Također moram reći da su Hrvatski olimpijski odbor 

i hrvatska Vlada jasno razumjeli vrijednost športa za 

budućnost društva. Današnji je dan odličan primjer 

koji bi mnoge druge organizacije diljem svijeta trebale 

slijediti, razumijevajući kako šport, više no išta drugo, 

naciji može donijeti taj duh zajedništva i dinamičnosti, 

presudan za njeno dobrostanje. 

Vjerujem da je na športskoj sceni Europa na pragu 

novih mogućnosti: mogućnosti da se iskoristi golem 

potencijal športa i da šport postane jedan od sastavnih 

dijelova u izgradnji nove, inovativne i jedinstvene 

Europe. Kao što moj prethodnik Mario Pescante često 

kaže, šport može biti prethodnica tamo gdje se politika 

i diplomacija boje kročiti, i ja se uistinu nadam da će 

Europa kroz šport moći pronaći osjećaj jedinstva i svrhe, 

s kojima je uspjela inspirirati ljude u Hrvatskoj. 

Znam da na tom putu ima mnogo izazova, ali istinski 

me uzbuđuju i vesele perspektive pred nama. I vjerujem 

da se zajednički, kroz suradnju i međusobno poštivanje, 

možemo nositi s tim izazovima i tako izgraditi bolju i 

veću Europu te našoj mladeži osigurati bolje sutra. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Sport, like nothing else, empowers people. It has 

the potential to inspire and motivate, since it 

shines a light on what people can do, rather 

than what they cannot do. It has universal popularity: 

it is fun for everyone, whether taking 

part or watching from the sidelines. And it is no accident 

that the words 'United' and 'Union' feature in so many 

team names. Sport connects people and communities. It 

knows no distinctions of race, language, gender, creed or 

culture: in our sports uniform, we are all part of the same 

team. 

Thanks also to the perseverance of the Olympic Movement 

of Europe, the EU has also understood this and has 

introduced these concepts into its policy. In 2007, the European 

Parliament added to its "Resolution on the Role of 

Sport in Education”, saying that physical education was 

"the only school subject, which seeks to prepare children 

for a healthy lifestyle and focuses on their overall physical 

and mental development, as well as imparting important 

social values such as fairness, self-discipline, solidarity, 

team spirit, tolerance and fair play”. 

I must also say that the NOC of Croatia and the Government 

of Croatia have clearly understood the value of 

sport for the future of society and today sets a splendid 

example, which many other organisations throughout 

the world should follow, understanding how sport, like 

nothing else, can bring to a nation that spirit of unity 

and dynamism that is so fundamental to its wellbeing. 

I believe that, in the sports arena, Europe is on the brink 

of a new opportunity: the opportunity to harness sport’s 

great potential, and make sport one of the building 

blocks for the creation of a new, innovative, and inclusive 

Europe. As my eminent predecessor Mario Pescante often 

says, sport can lead the way where politics and diplomacy 

fear to tread and it is indeed my hope that through sport 

Europe may find the sort of sense of unity and purpose 

that it has been able to inspire the people of Croatia with. 

I know there are many challenges on the way, but I am 

genuinely excited by the prospects ahead. And I believe we 

can address these challenges together through cooperation 

and mutual respect and so build a better and broader 

united Europe and in this way give our young a better 

tomorrow. 

15

Zlatko Mateša 

Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora 

16

Hrvatski je športaš oduvijek participirao u ideji suvremenog olimpijskog 

pokreta i igara koje su se razvile u izvanredni svjetski kulturološki i športski 

događaj. 

Oduvijek je bio poklisar hrvatske ideje olimpizma i glasnogovornik svoje 

zemlje, bilo nastupom na igrama, osvajanjem odličja, osnivanjem institucija osobito važnih 

za međunarodni šport i članstvom u njima. 

Bio je revnostan i onda kada je o vlastitoj domovini samo sanjao i kada je, ogrnut tuđim 

stijegom, davao sve od sebe u korist hrvatske športske povijesti koju danas uživamo kao nacionalnu 

baštinu. 

Više od 250 odličja na olimpijskim igrama, od kojih 27 od samostalnosti Hrvatske, pravi su 

dokaz da su najsnažnije svjedočanstvo pripadnosti svjetskoj olimpijskog zajednici i prvi veleposlanici 

naše zemlje upravo športaši. 

Na tome im duboko zahvaljujem u ime svih članova hrvatske olimpijske obitelji koja slavi 20 

izvanrednih godina. 

Zahvaljujem i svojim prethodnicima, svim športskim dužnosnicima i djelatnicima koji su 

dali nemjerljiv doprinos onome što Hrvatski olimpijski odbor danas jest: pouzdan partner 

svjetskoj i europskoj olimpijskoj zajednici - Međunarodnom olimpijskom odboru, Olimpijskoj 

solidarnosti, Europskim olimpijskim odborima - regionalnim nevladinim udrugama, zajednici 

Europske unije kojoj Hrvatska pripada, predsjednicima Hrvatske, hrvatskim vladama i 

institucijama kao brižan strateg i organizator sadašnjosti i budućnosti hrvatskog športa koji 

mu je povjeren. 

Hrvatski olimpijski odbor 2011. slavi 20 godina. 

Svjedočili smo vrhunskim športskim pothvatima, besprijekornim športskim organizacijama, 

manifestaciji međunarodne solidarnosti, športskom prijateljstvu, uvažavanju i fair playu, odgovornom 

i poduzetnom sudjelovanju obrazovne i akademske zajednice u kreiranju sustava 

školovanja športaša, hrvatskog gospodarstva u potpori športu i medijskom pothvatu kao što 

je vlastita televizija - Sportska televizija. 

Čestitam svima 20 godina osnutka i djelovanja Hrvatskog olimpijskog odbora! 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

17

Josip Čop 

Glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora 

18

U prigodi 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

ovakvih značajnih obljetnica svi bismo htjeli, na malom prostoru, reći 

nešto veliko, upečatljivo, nezaboravno. To je tim teže kada govorite o športu koji 

je kontinuirano, sa svih značajnih kontinentalnih i svjetskih natjecanja donosio 

odličja, pregršt pohvala i priznanja. 

Puno je pojedinaca, od samih natjecatelja, preko njihovih trenera, pa do športskih dužnosnika, 

utkalo dio svog vremena i znanja u ta vrhunska dostignuća. 

Naravno, u tom 20-godišnjem razdoblju od svog osnutka do danas, u hrvatskom je športu 

veliku i značajnu ulogu odigrao i Hrvatski olimpijski odbor. Danas se on bavi onime što je i 

njegova osnovna i prvenstvena zadaća: bavi se športašima, strukom i športskim djelatnikom. 

Ali tu ne prestaje njegova uloga, on se brine o razvoju športaša, njegovoj edukaciji, bavi se djecom 

vrtićke dobi i športom na lokalnoj razini, a brine se i o onima koji nisu mogli, kroz šport, 

osigurati svoju egzistenciju. 

Hrvatski olimpijski odbor je u godini proslave svog osnivanja širom otvorio prozor športu putem 

TV kanala čiji je je vlasnik. Kao prvi u svijetu omogućili smo svima da natjecatelji u svim 

športovima budu jednakopravno prisutni u domovima diljem Hrvatske putem naše Sportske 

televizije. 

Danas je Hrvatski olimpijski odbor važan sudionik i na međunarodnoj razini i respektabilan 

je član europske i svjetske olimpijske obitelji. Možemo reći da je primjer i putokaz mnogim odborima 

u okruženju kada se govori o njegovim razvojnim programima za športaše i trenere ili 

pak kada je riječ o edukativnom programu koji provodi putem Hrvatske olimpijske akademije. 

Svima onima koji su u ovih 20 godina, na bilo koji način pridonijeli razvoju Hrvatskog olimpijskog 

odbora, a time naravno i hrvatskog športa, želim posebno zahvaliti, jer time su ujedno 

stvarali i njegovu povijest. 

19

OI BARCELONA 1992. 

Košarkaška reprezentacija

Dražen Petrović


Goran Ivanišević


Goran Ivanišević & Goran Prpić

OI ATLANTA 1996. 

Rukometna reprezentacija 

Gornji red: Velimir Kljaić, Vladimir Jelčić, Goran Perkovac, Alvaro Načinović, Bruno Gudelj, Nenad Kljaić, Venio Losert, Slavko Goluža,Valter 

Donji red: Stanislav Peharec,Vladimir Nekić, Irfan Smajlagić, Milan Rončević, Božidar Jović, Antun Vrdoljak, Vladimir Šujster, Josip Guberina,

Matošević, Zlatan Saračević 

Iztok Puc, Zoran Mikulić, Valter Franković, Patrik Ćavar, Damir Suman

OI ATLANTA 1996. 

Vaterpolska reprezentacija 

Gornji red: Tino Vegar, Siniša Školneković, Igor Hinić, Damir Glavan, Dubravko Šimenc, Joško Kereković, Perica Bukić 

Donji red: Maro Balić, Vjekoslav Kobešćak, Ratko Štritof, Zdeslav Vrdoljak, Renato Vrbičić, Ognjen Kržić

OI SYDNEY 2000. 

Nikolaj Pešalov

OI SYDNEY 2000. 

Veslački osmerac 

Gornji red: Igor Francetić, Tihomir Franković, Siniša Skelin, Nikša Skelin, Krešimir Čuljak 

Donji red: Branimir Vujević, Silvijo Petriško (kormilar), Tomislav Smoljanović, Igor Boraska

OI ATENA 2004. 

Rukometna reprezentacija 

Gornji red: Slavko Goluža, Ivano Balić, Venio Losert, Drago Vuković, Blaženko Lacković, Denis Špoljarić, Valter Matošević 

Donji red: Vlado Šola, Nikša Kaleb, Vedran Zrnić, Antun Vrdoljak, Petar Metličić, Mirza Džomba, Davor Dominiković, Igor Vori, Goran Šprem


Duje Draganja


Siniša i Nikša Skelin


Ivan Ljubičić & Mario Ančić


Nikolaj Pešalov

OI PEKING 2008. 

Filip Ude


Blanka Vlašić


Snježana Pejčić


Martina Zubčić


Sandra Šarić

ZOI SALT LAKE CITY 2002. 

Janica Kostelić

ZOI TORINO 2006. 

Janica Kostelić

ZOI TORINO 2006. 

Ivica Kostelić

ZOI VANCOUVER 2010. 

Ivica Kostelić

ZOI VANCOUVER 2010. 

Jakov Fak

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Igre - legenda i stvarnost 

U 

nedostatku pouzdanih izvora, o nastanku olimpijskih igara literatura bilježi 

samo legende. Jedna od njih kaže da je Heraklo, sin vrhovnog boga Zeusa 

i smrtnice Alkmene, igrajući se s braćom, priređivao brojna natjecanja, a 

pobjedniku bi na glavu stavljao vjenčić od maslinovih grančica. 

Druga pak legenda kaže da je kralj Elide Enomaj, sin boga rata Aresa, uživao u 

konjskim utrkama sa zapregom i da je sve svoje suparnike nakon pobjede ubijao. 

Onomu tko ga pobijedi obećao je kraljevstvo i svoju kćer Hipodamiju. Dok se nije 

pojavio prosac Pelop, sin Tantalov, ubio je 13 prosaca (navodno otud i praznovjerje 

o broju 13 kao nesretnom broju). Legenda dalje kaže da se Pelop poslužio lukavstvom 

i kočijašu Mirtilosu obećao pola kraljevstva ako izvadi vijak iz kotača kraljeve 

kočije. Zahvaljujući toj prijevari Pelop je usmrtio kralja, oženio se Hipodamijom 

i zasjeo na prijestolje. Kad je Mirtil došao po obećanu nagradu, Pelop ga je zbog 

nečasna djela bacio sa stijene u more. Po njemu je cijelo područje dobilo naziv Peloponez, 

a on je u čast kralja Enomaja, koji je volio natjecanja, utemeljio olimpijske 

igre i postavio stup srama za sve koji se u natjecanju koriste nečasnim postupcima 

da bi pobijedili. 

Drevne olimpijske igre 

Prve olimpijske igre o kojima postoji vjerodostojan zapis održane su u Olimpiji 

776. godine prije Krista, a zadnje 392. godine. U tom je razdoblju priređeno više od 

290 igara u društvu u kojem je tjelovježba bila jedan od temelja odgoja. Olimpija 

nikad nije postala veće naselje jer je ulaz bio dopušten samo natjecateljima, sucima, 

umjetnicima i predstavnicima gradova-država sudionica. Ženama je pristup 

bio zabranjen jer su natjecatelji bili nagi. Za vrijeme olimpijskih igara cvjetala 

je trgovina, umjetnici su prikazivali ili čitali svoja djela, a filozofi tumačili svoje 

poglede na život i svijet u njemu. Političari bi sklapali saveze, a trgovci ugovore. 

Ostaci Olimpije, nakon potresa i razaranja za rimskog cara Teodozija I. koji je igre 

i ukinuo, otkriveni su arheološkim istraživanjima u 19. stoljeću i bili su povod za 

organiziranje olimpijskih igara modernog doba. Drevna Olimpija potom postaje 

privlačna turistima i prijateljima športa diljem svijeta. 

Od legendi do pariške 

48

e e 

dej ej 

ideje 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991.- 2011.) 

49

ORGANIZACIJA 

I DJELOVANJE 

MEĐUNARODNOG 

OLIMPIJSKOG 

ODBORA 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Međunarodni je olimpijski 

odbor osnovan s ciljem da 

obuhvati športski pokret 

diljem svijeta i prva je 

športska organizacija 

koja je svim športašima 

omogućila da se potpuno 

ravnopravno natječu, bez 

obzira na nacionalnost, 

vjeru, klasu i rasu. 

Prema Statutu MOO-a, 

predsjednik te športske 

asocijacije bira se svake 

četvrte godine i trebao je 

biti iz zemlje u kojoj će se 

održati sljedeće olimpijske 

igre. Prema tom je kriteriju 

prvi predsjednik bio Grk 

Demetrios Vikelas, jer je u 

Parizu odlučeno da će se I. 

olimpijske igre modernog 

doba održati 1896. u Grčkoj. 

50 

Obnova igara 

i MOO 

Grci su pokušali obnoviti svoje drevne igre u drugoj polovici 19. 

stoljeća, ali nisu uspjeli. Istu zamisao imao je veliki štovatelj tjelesnog 

odgoja, pedagog, povjesničar i diplomat Pierre de Coubertin 

(1863. - 1937.) koji je 1888. godine počeo pripremati svoj plan za 

obnovu olimpijskih igara. Nakon što je dobio podršku prijatelja za putovanja 

u Engleskoj i SAD-u, sa svojim je idejama prvi put potkraj 1892. upoznao 

predstavnike francuskih športskih klubova u Parizu. 

Njegov je olimpijski san za 

početak primljen suzdržano, 

ali se Coubertin nije predavao. 

Napokon je, u lipnju 1894., u 

pariškoj Sorbonni održan međunarodni 

Kongres športskih 

djelatnika na kojem je, poslije 

brojnih rasprava i konzultacija, 

osmoga dana zasjedanja, 23. 

lipnja 1894., osnovan Međunarodni 

olimpijski odbor (MOO) 

i jednoglasno je odlučeno da se 

uspostave moderne olimpijske igre. Dogovoreno je da se prva velika predstava 

povjeri grčkoj Ateni 1896. godine. Potom će se igre održavati prema ritmu 

drevnih olimpijskih igara, svake četiri godine u drugom mjestu i drugoj 

državi. 

Na tom je povijesnom kongresu bilo više od 2.000 štovatelja športa, među 

kojima 79 službenih delegata iz desetak zemalja Europe i SAD-a. Pismena je 

potpora stigla i iz Australije. 

U Izvršni odbor MOO-a izabrano je 14 uglednika. Prvi je predsjednik bio 

grčki književnik Demetrios Vikelas (1835. - 1908.), a tajnik barun Pierre de 

Coubertin. "Citius, altius, 

fortius" - "Brže, više, jače" 

postalo je geslo OI na kojima 

su mogli nastupiti samo 

amateri. 

Odlukom Kongresa iz 1894. 

nije bilo predviđeno sudjelovanje 

žena. Ipak, već 1.900. 

športašice nastupaju na II. OI 

u Parizu (tenis i golf). 

Članovi Međunarodnog olimpijskog 

odbora u Ateni 1896. 

Stoje (slijeva): Gebhardt 

(Njemačka), Guth-Jarkovsky 

(Bohemia), Kemeny (Mađarska), 

Balck (Švedska); 

Sjede: Coubertin (Francuska), 

Vikelas (Grčka), Butovski (Rusija)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

vizija vizija 

tska 

Hrvatska 

i utemeljenje HOO-a 

52 

ja 

HOO-a 

a HO HO

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Franjo Bučar (u krugu) na 

proslavi 35-godišnjice Francuskog 

gimnastičkog saveza u 

Parizu 1908. godine 

54 

Olimpijska ideja 

i Franjo Bučar 

Suvremeni olimpijski pokret prvi je u nas počeo promicati Franjo 

Bučar. On je samo dva mjeseca nakon međunarodnog Kongresa 

športskih djelatnika u Parizu, u časopisu "Gimnastika" (Zagreb, 

1894., god. IV. br. 8. st. 128) napisao: "Union des Societes francais de 

sports athletiques priredio je, od 16. do 23. lipnja, u Parizu veliki međunarodni 

gimnastički sastanak u svrhu uspostavljanja olimpijskih igara i pravila za te 

igre i za razna pitanja glede amaterizma i profesionalizma kod natjecanja. Na 

taj sastanak pozvane su sve narodnosti, te se je i većina sa svojim najbitnijim 

zastupnicima također i odazvala. Tom prilikom održavalo se mnogo sjednica 

i praktičkih predavanja i pokazivanja raznolikih igara". 

Početkom 1896. godine Bučar, opet u "Gimnastici", među ostalim piše: 

"Za olimpijske igre ne zanimaju se mnogo (u europskim zemljama) usprkos 

živahnoj agitaciji". Dodaje da su posebno nesklona tadašnja gimnastička 

društva i njihovi savezi. Primjećuje da će u Ateni "nadvladati šport", što se 

kosi s njihovim načelima. Belgijanci, Švicarci i Nizozemci najavljuju da zbog 

toga neće doći u Grčku. 

Talijanski gimnastički savez "ne može primiti poziv" jer je potrošio novac, a 

Norvežanima (koji simpatiziraju igre) do Atene je predaleko. U Austro-Ugarskoj, 

u čijem je sastavu i Hrvatska, za nastup u Ateni posebno su zainteresirani 

bili Mađari. U Beču je "ustrojen odbor za sudjelovanje" iako se tome 

protivio sokolski savez i u Austriji. Procjenjivalo se da će sudjelovanje biti 

slabije jer su iz igara isključeni profesionalci.

Prva nastojanja za uključivanjem Hrvatske 

Pomno prateći događaje za povijesnog Kongresa u Parizu i nakon njega, 

Franjo Bučar se silno zauzimao za uključivanje Hrvatske u međunarodni 

olimpijski pokret. Dok je studirao na Kraljevskom središnjem gimnastičkom 

institutu u Stockholmu (1892. - 1894.), i prilikom brojnih putovanja Europom, 

Bučar je upoznao Šveđanina Viktora Balcka, Rusa Alekseja Butovskog i 

Čeha Jiřija Gutha-Jarkovskyog - članove MOO-a. 

Budući da su Česi utemeljili 

svoj nacionalni olimpijski 

pododbor 1896., a bili su u 

sličnom državno-pravnom 

položaju u Austro-Ugarskoj 

Monarhiji kao i Hrvati, Bučar 

je nastojao iskoristiti njihova 

iskustva za članstvo Hrvatske 

u MOO-u. Jiři Guth-Jarkovsky 

izborio je da Franjo Bučar 

bude pozvan na sjednicu 

MOO-a 1897. u Le Havreu. 

Spriječen osobnim obvezama, 

ali i razočaran lošim stanjem 

u hrvatskoj tjelovježbi i športu 

nakon odlaska Izidora Kršnjavoga 

s mjesta predstojnika 

Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade, Bučar nije otputovao na tu 

sjednicu i tako je vjerojatno propustio povijesnu prigodu da već tada postane 

članom te najuglednije svjetske športske organizacije. 

Kontakti s Coubertinom 

Međunarodni olimpijski odbor, tada još u razdoblju afirmacije, tražio je 

potporu što većeg broja država. Nakon iznimno uspjelih I. olimpijskih igara 

modernog doba u Ateni 1896., II. olimpijske igre u Parizu 1900. i III. u američkom 

Saint Louisu 1904. bile su loše organizirane, tako da je svijet počeo 

sumnjati u smisao njihova daljnjeg održavanja. 

Slabost olimpijskog pokreta nakon II. i III. igara iskoristili su Grci, koji su se 

zanosili idejom da olimpijske igre treba uvijek priređivati u njihovoj postojbini 

- Grčkoj. Zato su u povodu 10. obljetnice I. olimpijskih igara, 1906., u Ateni 

organizirali tzv. olimpijske međuigre ili jubilarne olimpijske igre. U želji da na 

tim igrama sudjeluju i hrvatski športaši, Bučar je organizacijskom odboru u 

Ateni poslao preliminarnu prijavu za nastup gimnastičara Hrvatskog sokola. 

Zatražio je i novčanu pomoć, što je onda bilo uobičajeno. Grci su prvi put odgovorili 

pozitivno, a zatim su, na zahtjev Mađara, uputili Bučara na Mađarski 

olimpijski odbor, kojemu su već dodijelili novac za nastup u Ateni. Bučar se 

obratio Mađarskom olimpijskom odboru, jer je Hrvatska u to vrijeme bila u 

uniji s Mađarskom, s prijedlogom da i Hrvati osnuju svoj, poseban olimpijski 

odbor i da hrvatski športaši sudjeluju na Međuigrama u Ateni. 

Mađari su zahtijevali da se Hrvati priključe njihovu olimpijskom odboru 

u koji bi mogli delegirati jednog potpredsjednika, a hrvatski bi športaši, žele 

li nastupiti u Ateni, morali izboriti pravo sudjelovanja u kvalifikacijama s 

Mađarima i nastupali bi pod njihovom zastavom. Hrvati nisu pristali na te 

uvjete. Na Međuigre u Atenu iz Hrvatske su otputovali nastavnici tjelesnog 

odgoja Franjo Bučar, Ivan Trstenjak i Josip Prikril, a put je platila Zemaljska 

vlada Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Franjo Bučar drži nastavu 

iz predmeta Igre na Tečaju za 

učitelje gimnastike u Samostanskoj, 

danas Varšavskoj 

ulici u Zagrebu, 1895. godine

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

II. hrvatski svesokolski slet 

u Zagrebu 1911. 

Iskaznica MOO-a iz 1924. 

na ime Franje Bučara 

VII. olimpijske igre 

u Antwerpenu 

56 

Prigodom proslave 35. obljetnice Francuskog gimnastičkog saveza 1908., 

Bučar je boravio u Parizu kao član izaslanstva Hrvatskog sokolskog saveza i 

razgovarao s predsjednikom MOO-a Coubertinom o mogućem primanju Hrvatske 

u MOO. Coubertin je tada predložio da najveća hrvatska tjelovježbena 

udruga, Hrvatski sokolski savez, pošalje molbu za prijam u MOO. Molba je 

poslana 23. svibnja 1909., ali unatoč Coubertinovu obećanju nije uvrštena u 

dnevni red sjednice MOO-a pa hrvatski športaši nisu nastupili ni na V. olimpijskim 

igrama u Stockholmu 1912. godine. Franjo Bučar boravio je na tim 

igrama kao gost švedskog olimpijskog odbora, a na trošak Zemaljske vlade. 

Na OI su otputovali nastavnici tjelesnog odgoja Ferdo Krizmanić, Josip 

Prikril i Ivan Trstenjak koji su imali zadatak proučiti ustroj te velike međunarodne 

športske svečanosti. Tom se zgodom Bučar opet sastao s Coubertinom 

i razgovarao o mogućnosti samostalnog sudjelovanja Hrvata na olimpijskim 

igrama. 

Osnovan Hrvatski športski savez 

Tražeći najbolja moguća rješenja za domaću i međunarodnu afirmaciju hrvatskog 

športaša u Zagrebu je, 5. listopada 1909., utemeljen Hrvatski športski 

savez, u sklopu kojega su osnovane sekcije za devet športskih grana. Nažalost, 

već početkom I. svjetskog rata, rad Saveza je zabranjen kao i rad svih ostalih 

udruga, osim Crvenog križa. No, osnovan je Odbor za priređivanje športskih 

priredbi u korist Crvenog križa, a čelno mjesto prihvatio je Franjo Bučar. Nakon 

rata 1918. ponovno je dopuštena djelatnost Hrvatskog športskog saveza. 

Zaslugom Saveza, u poratnom Zagrebu nastaju brojne skupine poduzetnih 

i sposobnih športskih djelatnika koje su inicirale osnivanje gotovo svih športskih 

saveza u novoj državi - Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. 

Osnivanje JOO-a 

Na inicijativu Franje Bučara, Hrvatski športski savez počeo je pripremati 

organizaciju osnivačke skupštine Jugoslavenskog olimpijskog odbora (JOO-a). 

Franjo Bučar i odvjetnik iz Zagreba, Antun Jakovac, kasnije član osnivačke 

skupštine i prvi tajnik JOO-a, bili su zaduženi za pripremu skupštine i prijedloga 

pravila JOO-a. 

Osnivačka skupština održana je 14. prosinca 1919. godine u Gundulićevoj 

29 u Zagrebu. Za prvog predsjednika izabran je Franjo Bučar i tu je dužnost 

obnašao do 20. siječnja 1927., kada je sjedište JOO-a iz političkih razloga iz 

Zagreba premješteno u Beograd. Zbog neaktivnosti, JOO je 1932. ponovno 

vraćen u Zagreb, a za predsjednika je izabran Stevan Hadži. 

Bučar postaje član MOO-a 

Godine 1920. Bučar je primljen u članstvo MOO-a, a iste su godine hrvatski 

športaši pod jugoslavenskom zastavom prvi put nastupili na VII. olimpijskim 

igrama u Antwerpenu. 

Tijekom II. svjetskog rata sjednice MOO-a kao i Igre olimpijade nisu održavane, 

a nakon rata je predsjednik MOO-a Sigfried Edström sugerirao Bučaru 

da obnovi olimpijski odbor u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. 

Bučar se s tim pitanjem pismeno obratio Fiskulturnom odboru Hrvatske, ali 

je, ne dočekavši odgovor, umro 25. prosinca 1946. 

Četrnaest godine nakon Bučarove smrti MOO je 1960. za svog člana izabrao 

još jednog Hrvata, Borisa Bakrača.

ČLANOVI MOO-a DO OSAMOSTALJENJA HRVATSKE 

FRANJO BUČAR 

član MOO-a od 1920. do 1946. 

Promicatelj modernog olimpijskog pokreta na prostorima 

Hrvatske Franjo Bučar rodio se u Zagrebu 

25. studenoga 1866. godine. Filozofski fakultet, 

smjer povijest i zemljopis, završio je u Zagrebu, a 

povijesne znanosti doktorirao u Grazu 1897. Radio je 

kao profesor tjelesnog odgoja na zagrebačkim gimnazijama 

te od 1894. do 1896. organizirao Tečaj za učitelje 

gimnastike, prve hrvatske škole za obrazovanje kadrova 

za tjelesni odgoj. 

Bio je promicatelj novih športova, osnivač brojnih 

klubova, strukovnih saveza, Hrvatskog športskog saveza 

(1909.) i Jugoslavenskog olimpijskog odbora (1919.). 

U kolovozu 1894. godine, dva mjeseca nakon osnivanja 

Međunarodnog olimpijskog odbora, u časopisu 

"Gimnastika" objavio je vijest o njegovu osnivanju. 

Studirajući u Centralnom gimnastičkom zavodu u 

Stockholmu od 1892. do 1894. te prigodom brojnih putovanja 

Europom Bučar je upoznao nekoliko članova 

MOO-a, uz čiju je pomoć nastojao učlaniti Hrvatsku u 

tu organizaciju. Prigodom posjeta Parizu 1908. razgovarao 

je s Pierreom de Coubertinom o mogućem 

ulasku Hrvatske u MOO - Coubertin se načelno složio, 

ali hrvatska molba za članstvo nije razmatrana na sjednicama MOO-a. 

Znatan poticaj razvoju olimpizma u nas dala je Bučarova knjiga "Olimpijske 

igre u Stockholmu godine 1912.", na kojima je boravio kao gost Victora 

Balcka, predsjednika organizacijskog odbora tih igara. 

Franjo Bučar izabran je za prvog predsjednika JOO-a osnovanog 1919. i 

tu je dužnost obnašao do 20. siječnja 1927. godine. Članom MOO-a postaje 

1920. godine. O zadacima i problemima vezanim uz olimpizam Bučar se 

dopisivao s predsjednicima MOO-a Pierreom de Coubertinom, Henrijem 

Bailler-Latourom i Siegfridom Edströmom. 

Nakon II. svjetskog rata Franjo Bučar se tadašnjim vlastima ponudio kao 

posrednik u uključivanju u MOO. Poslao je pismo Fiskulturnom odboru 

Hrvatske ali je 25. prosinca 1946. preminuo, ne dočekavši odgovor. 

Bučar je tijekom 50 godina u brojnim hrvatskim dnevnim novinama, stručnim 

časopisima, leksikonima i enciklopedijama objavio mnogobrojne članke 

o olimpizmu. Bio je suradnik u spomen-spisima, monografijama športskih 

organizacija i glasilima JOO-a. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

ČLANOVI MOO-a DO OSAMOSTALJENJA HRVATSKE 

BORIS BAKRAČ 

član MOO-a od 1961. do 1987. 

BBoris Bakrač rodio se 25. ožujka 

1912. u Slavonskoj Požegi, a na 

Tehničkom fakultetu u Zagrebu 

diplomirao je 1936. godine. Od 1944. 

do kraja rata bio je opunomoćenik 

Glavnoga štaba partizanske vojske 

Hrvatske za razmjenu zarobljenika. 

U razdoblju od 1948. do 1951. bio je 

ministar građevinarstva u hrvatskoj 

vladi, a od 1974. do 1978. na dužnosti 

je predsjednika Republičkoga vijeća 

Sabora Hrvatske. 

Dužnost predsjednika obnašao je i 

u Turističkom savezu Hrvatske (1973. 

- 1980.), Nogometnom savezu Hrvatske 

(1952. - 1962.) i Jugoslavenskom 

olimpijskom odboru (1953. - 1961.). 

U članstvo MOO-a izabran je 1960. 

na sjednici u Rimu, a član je do 1987. 

godine, kada je dobrovoljno istupio uz službeno obrazloženje da to čini zbog 

narušenog zdravlja. Stvarni razlog bilo je neslaganje s radom tajništva JOO-a 

u Beogradu. 

Od 1968. do 1971. bio je član Mješovite komisije MOO-a, a od 1984. član 

i potpredsjednik Kulturne komisije. Na ljetnim je OI bio sedam puta, na 

ZOI dvaput i sudjelovao je u radu 26 sjednica MOO-a. Službeno i privatno 

dopisivao se s predsjednicima MOO-a Averyem Brundageom, Michaelom Killaninom 

i Juanom Antonijem Samaranchom. Njegovo djelovanje u MOO-u 

ostavilo je dubok trag pa je nakon odluke o povlačenju proglašen počasnim 

članom MOO-a, a predsjednik Samaranch odlikovao ga je jednim od najvećih 

priznanja te organizacije - Olimpijskim redom. 

Život tog marljivog športskog djelatnika bio je ispunjen nizom postupaka 

koji su pridonijeli promicanju športa i olimpizma u nas. Zalagao se za 

dobivanje organizacije IV. opće skupštine asambleje nacionalnih olimpijskih 

odbora u Dubrovniku 1969., Mediteranskih igara u Splitu 1979., Zimskih 

olimpijskih igara u Sarajevu 1984. i Univerzijade u Zagrebu 1987. godine, na 

kojoj je bio potpredsjednik organizacijskog odbora. U dnevnom i stručnom 

tisku objavio je mnogobrojne članke posvećene olimpizmu. 

Trofejem Saveza za fizičku kulturu Hrvatske nagrađen je 1958., a Republičkom 

nagradom fizičke kulture za životno djelo 1981. godine. Umro je u 

Zagrebu 29. studenoga 1989. godine.

Hrvatski šport 

i demokratske 

promjene 

Padom Berlinskoga zida u ljeto 1989. demokratizacija je zahvatila i 

jugoistočnu Europu, a u većini zemalja u društvenom i političkom 

životu nastaju dramatične promjene koje su se odrazile i na političke 

procese u Hrvatskoj. U tim je okolnostima Hrvatska, nakon prvih 

slobodnih parlamentarnih izbora i konstituiranja višestranačkog Sabora 30. 

svibnja 1990. te proglašenjem novog Ustava 22. prosinca 1990. godine, određena 

kao suverena, demokratska i socijalna država. 

Hrvatska se, kao samostalna i suverena država, među ostalim brinula i o 

položaju športa pa je 28. prosinca 1990. u Saboru izglasan novi Zakon o športu. 

Usklađujući se s nastalim promjenama, Savez za fizičku kulturu Hrvatske 

prestaje raditi 31. prosinca 1990., a konstituira se Hrvatski športski savez, 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Članovi osnivačke Skupštine HOO-a 10. rujna 1991., hotel "Esplanade"- Zagreb 

Slijeva, prvi red: Stjepan Križić, Ivo Zlatar, Ivan Čaklec, Ivo-Goran Munivrana, Franjo Tuđman, Sanda Dubravčić 

Šimunjak, Ivan Hegediš, Antun Vrdoljak, Zdravko Marušić, Drago Marović i Josip Kecerin. 

Slijeva, drugi red: Marinko Šišak, Marko Pećina, Tomislav Šepec, Marijan Malović, Bojan Stranić, Boris Volčanšek, 

Zdravko Hebel, Zlatko Celent, Mirko Novosel, Damir Škaro, Vlado Juriša, Matija Ljubek i Osvaldo Vavra. 

59

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Članovi Inicijativnog odbora 

Hrvatskog športskog saveza 

za pripremu osnivanja 

Hrvatskog olimpijskog odbora 

(slijeva): Boris Volčanšek, 

Slavko Podgorelec, Ivan Kern, 

Marijan Malović, Vladimir 

Findak 

60 

čime počinje novo razdoblje u 

razvoju hrvatskog športa. 

No, Hrvatska je već suočena s 

organiziranim odmetništvom i 

terorizmom koje su svojim upletanjem 

izravno poticale Jugoslavenska 

armija i vlada Republike 

Srbije kako bi srušile ustavni 

poredak i ugrozile integritet 

Republike Hrvatske. 

U okolnostima tada već 

otvorene velikosrpske agresije i 

prvih hrvatskih žrtava, osobito 

nakon Ustavne odluke Sabora 25. 

lipnja 1991. kojom se proglašava 

suverena i samostalna Republika 

Hrvatska - utemeljene na rezultatu 

referenduma provedenog 

19. svibnja 1991. na kojem se čak 

94,17 posto građana očitovalo za 

samostalnost - hrvatski su športaši, 

dijeleći sudbinu svog naroda, 

među prvima i u velikom broju 

dobrovoljno otišli u Hrvatsku 

vojsku. Time su pokazali da je obrana domovine njihova primarna zadaća. 

U tim je okolnostima Hrvatski športski savez, koji je počeo djelovati 1. siječnja 

1991. godine na čelu s prvim predsjednikom Ivanom Kernom i glavnim 

tajnikom Marijanom Malovićem, a koji je bio pravni sljednik Saveza za fizičku 

kulturu Hrvatske, trebao osigurati organizacijske, stručne i financijske uvjete 

za sudjelovanje hrvatskih športaša na domaćim i međunarodnim natjecanja, 

sačuvati stečeni ugled hrvatskog športa i steći pravo na pripadnost međunarodnoj 

športskoj obitelji pod hrvatskim znamenjem. Već 5. lipnja 1991. Izvršni 

odbor Hrvatskog športskog saveza imenuje Inicijativni odbor za osnivanje 

Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO). Odluka o imenovanju članova Radne 

grupe za pripremu osnivanja glasila je: 

"Na temelju odredbe članka 38. Statuta Hrvatskog športskog saveza ("SI glasnik" 

HŠS broj 1/90), Izvršni odbor na sjednici održanoj 5. lipnja 1991. godine 

donosi 

ODLUKU o imenovanju članova Radne grupe za pripremu osnivanja 

Hrvatskog olimpijskog odbora. 

Za članove Radne grupe imenovani su: 

- Ivan Kern - predsjednik, 

- Vladimir Findak - član, 

- Boris Volčanšek - član, 

- Slavko Podgorelec - član, 

- Marijan Malović - član. 

Poslove tajnika Radne grupe obavljat će Zvonimir Šemper. 

Radna grupa dužna je pokrenuti postupak i poduzeti sve radnje u svezi s 

osnivanjem Inicijativnog odbora te Hrvatskog olimpijskog odbora. 

Odluka stupa na snagu danom donošenja. 

Predsjednik Hrvatskoga športskog saveza 

Ivan Kern, v. r. "

Istodobno, Izvršni odbor Hrvatskog športskog saveza 

zadužen za aktivnosti nacionalnih športskih saveza pozvao 

je 4. srpnja 1991. hrvatske športaše i športske dužnosnike 

da otkažu sva sudjelovanja u jugoslavenskim športskim 

natjecanjima. 

Nedugo zatim, na proširenoj sjednici Izvršnog odbora 

1. kolovoza 1991. Hrvatski športski savez donosi odluku o 

obustavi sudjelovanja hrvatskih športaša na natjecanjima 

u jugoslavenskim selekcijama i predstavnika Hrvatskog 

športskog saveza u radu Saveza za fizičku kulturu Jugoslavije 

i Jugoslavenskog olimpijskog odbora, kao i o prekidu 

odnosa sa Savezom za fizičku kulturu Srbije. O toj su odluci 

obaviještene sve europske i međunarodne športske organizacije 

te MOO. 

Osnivanje 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

Radna je grupa za to vrijeme marljivo pripremala 

utemeljiteljsku sjednicu Hrvatskog olimpijskog 

odbora. Na temelju izvješća o pripremama, Hrvatski 

športski savez na sjednici održanoj u Zagrebu 

20. kolovoza 1991. donosi odluku o sazivanju osnivačke skupštine HOO-a. 

Utemeljiteljska sjednica održana je 10. rujna 1991. godine u Smaragdnoj 

dvorani hotela "Esplanade" u Zagrebu. Sjednicom je predsjedao predsjednik 

Inicijativnog odbora Ivan Kern u nazočnosti mnogih športaša i športskih 

dužnosnika, gostiju, predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, 

predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića, potpredsjednika Vlade 

Republike Hrvatske Mate Granića, ministra prosvjete i kulture Vlatka 

Pavletića, ministra zdravstva Andrije Hebranga, ministra vanjskih poslova 

Zvonimira Šeparovića, predsjednika Skupštine grada Zagreba Borisa Buzančića, 

predsjednika Skupštine Sveučilišta u Zagrebu Jure Radića i mnogih 

drugih te predstavnika medija: Hrvatske radiotelevizije, Vjesnika, Večernjeg 

lista, Sportskih novosti, Slobodne Hrvatske, Slobodne Dalmacije, Hrvatskog 

radija Zagreb, Hrvatskog radija Sljeme, Borbe i Hrvatske izvještajne novinske 

agencije (Hine). 

Na temelju izvješća predsjednika Verifikacijske komisije Zdravka Hebela, 

uz članove Dragu Marovića i Damira Škaru, HOO je potvrdio mandate prvih 

članova, ujedno i članova osnivača, do godine 1995. 

Bili su to predstavnici 29 nacionalnih saveza olimpijskih športova te po 

jedan predstavnik Hrvatskog društva sportskih novinara, Sekcije za športsku 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Konačnu odluku o istupanju Hrvatskog 

športskog saveza iz Saveza za fizičku 

kulturu Jugoslavije i JOO-a te o raskidu 

sporazuma o udruživanju republičkih 

granskih športskih saveza s odgovarajućim 

jugoslavenskim športskim savezima i 

istupanju iz njih, Hrvatski je športski savez 

donio 7. listopada 1991., dan prije no što je 

Hrvatski sabor (8. listopada 1991.) donio 

odluku o raskidu svih državnopravnih veza 

s bivšom SFRJ, nakon isteka tromjesečne 

odgode odluke o samostalnosti Hrvatske 

(25. lipnja 1991.) 

Put prema samostalnom nastupu hrvatskih 

športaša pod hrvatskom zastavom bio je 

otvoren.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

62 

medicinu Hrvatskoga liječničkog zbora i Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta 

u Zagrebu, danas Kineziološkog fakulteta. 

Sjednici je nazočilo njih 29 te su sve odluke koje su donijeli bile pravovaljane. 

U Izbornoj komisiji, čiji je predsjednik bio Ivo Zlatar, bili su Josip Kecerin 

i Stjepan Križić. 

"Na temelju izvješća Verifikacijske komisije, HOO na sjednici održanoj 10. 

rujna 1991. godine, donosi 

ODLUKU 

o verifikaciji mandata članova HOO-a za razdoblje 1991. - 1995. godine. 

I. Verificira se mandat članova HOO-a i to: 

1. Hrvatski atletski savez - Antun Vrdoljak 

2. Hrvatski badminton savez - Marinko Šišak 

3. Hrvatski baseball savez - Osvaldo Vavra 

4. Hrvatski biciklistički savez - Vlado Juriša 

5. Hrvatski boksački savez - Damir Škaro 

6. Hrvatski gimnastički savez - mr. Ivan Čaklec 

7. Hrvatski hrvački savez - Marijan Malović 

8. Hrvatski hokejski savez - dr. Ivo Zlatar 

9. zHrvatski jedriličarski savez - Damir Matošić 

10. Hrvatski judo savez - Vlatko Škiljo 

I1. Hrvatski kajakaški savez - Dubravko Mataković 

12. Hrvatski konjički savez - Zdravko Marušić 

13. Hrvatski košarkaški savez - Mirko Novosel 

14. Hrvatski mačevalački savez - Bogomir Jambrošić 

15. Hrvatski nogometni savez - mr. Mladen Vedriš 

16. Hrvatski odbojkaški savez - Bojan Stranić 

17. Hrvatski plivački savez - dr. Boris Volčanšek 

18. Hrvatski rukometni savez - Marijan Flander 

19. Hrvatski savez za dizanje utega - Ivan Helman 

20. Hrvatski savez hokeja na ledu - Ivan Hegedüs 

21. Hrvatski savez za klizanje i koturaljkanje - Sanda Dubravčić-Šimunjak 

22. Hrvatski savez za skokove u vodu- Stjepan Križić 

23. Hrvatski skijaški savez- Josip Kecerin 

24. Hrvatski stolnoteniski savez - Ivo-Goran Munivrana 

25. Hrvatski streličarski savez - Nenad Slukić 

26. Hrvatski streljački savez - Tomislav Šepec 

27. Hrvatski teniski savez - Stanko Bick 

28. Hrvatski vaterpolo savez – dr. Zdravko Hebel 

29. Hrvatski veslački savez - Zlatko Celent 

30. Hrvatsko društvo sportskih novinara - Drago Marović 

31. Sekcija za športsku medicinu Hrvatskog liječničkog zbora 

- dr. Marko Pećina 

32. Fakultet za fizičku kulturu - dr. Zlatko Šimenc 

Nakon što su potvrđeni mandati, skupštinari su jednoglasno donijeli Odluku 

o osnivanju Hrvatskog olimpijskog obora koja glasi: 

"U skladu s Odlukom o imenovanju Radne grupe za pripremu i osnivanje 

Hrvatskog olimpijskog odbora broj: 1112, koju je donio Izvršni odbor Hrvatskog 

športskog saveza na sjednici održanoj 5. lipnja 1991. godine, na temelju 

točke 18. Pravila Hrvatskog olimpijskog odbora, Hrvatski olimpijski odbor, 

na sjednici održanoj 10. rujna 1991., donosi

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

63

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

ODLUKU o osnivanju Hrvatskog olimpijskog odbora 

Osniva se Hrvatski olimpijski odbor. 

Svojim djelovanjem, sukladno Olimpijskoj povelji, Hrvatski olimpijski odbor 

doprinosit će: 

- promicanju športa kao univerzalne civilizacijske baštine za bolje međusobno 

razumijevanje i komunikaciju ljudi, 

- uspostavljanju prijateljskih odnosa i izgradnji boljeg svijeta i mirnog 

suživota ljudi, 

- širenju olimpijskih načela, etičkih i moralnih normi u športu, 

- zbližavanju natjecatelja i drugih sudionika na olimpijskim igrama, kao najšportskijoj 

priredbi na svijetu, 

- promicanju vrhunskih športskih dometa hrvatskih športaša, 

- promicanju Republike Hrvatske kao demokratske države radi većeg 

zbližavanja s drugim državama koje poštuju i štite prava čovjeka i naroda, 

- nadahnjivanju sudionika u športskim natjecanjima za viteško i fer 

nadmetanje, 

- općem razvoju svekolikog oblika športa u Republici Hrvatskoj. 

Hrvatski olimpijski odbor osnivaju republički granski športski savezi olimpijskih 

športova. Odluka stupa na snagu danom donošenja. 

Predsjednik Inicijativnog odbora: Ivan Kern, v. r." 

Jednoglasnom odlukom o osnutku i prihvaćenjem Pravila (današnji Statut) 

utemeljeni su ciljevi i zadaće HOO-a. U skladu s Olimpijskom poveljom 

HOO će pridonositi dobrobiti hrvatskog športa, olimpizma i međunarodnog 

olimpijskog pokreta. 

Brzojav predsjedniku MOO-a 

Utemeljitelji HOO-a istog su dana, 10. rujna 1991., poslali brzojav predsjedniku 

MOO-a Juanu Antoniju Samaranchu, velikom prijatelju hrvatskog 

športa i Hrvatske: 

"Vaša ekselencijo, gospodine Predsjedniče, s ponosom i neizmjernim zadovoljstvom 

izvješćujemo Vas da je danas, 10. rujna 1991. godine, na zajedničkom skupu 

najzaslužnijih hrvatskih športaša i najeminentnijih športskih djelatnika uz prisutnost 

najviših predstavnika državnog vrha Republike Hrvatske, utemeljen Hrvatski 

olimpijski odbor. 

Utemeljenjem Hrvatskog olimpijskog odbora ostvaren je stoljetni san hrvatskih 

športaša i hrvatskog naroda da postanu dio najvećeg i najznačajnijeg svjetskog 

športskog pokreta, veličanstvene olimpijske obitelji. Svojim utemeljenjem Hrvatski 

olimpijski odbor prihvaća osnovna načela i norme Olimpijske povelje Međunarodnog 

olimpijskog odbora i preuzima sve obveze što iz nje proistječu. 

Molimo Vas, Vaša ekselencijo, da svojim ugledom i autoritetom podržite naša 

povijesna nastojanja za što skorijim službenim prihvaćanjem – učlanjenjem Hrvatskog 

olimpijskog odbora u Međunarodni olimpijski odbor. Hrvatski športaši i 

športski djelatnici bit će Vam na tome duboko zahvalni. 

Primite naše iskrene športske pozdrave sa željom da i dalje uspješno predstavljate i 

vodite plemeniti olimpijski pokret." 

Izbor vodstva HOO-a 

Na temelju izvješća Izborne komisije, na čelu s Ivom Zlatarom, Hrvatski 

olimpijski odbor imenovao je Antuna Vrdoljaka za predsjednika, a za dopredsjednike 

Zdravka Hebela i Mirka Novosela koji su po dužnostima, a prema 

Pravilima HOO-a, postali i članovi Vijeća. 

Na prijedlog prvog predsjednika HOO-a Antuna Vrdoljaka, koji je nakon

Prvi članovi vijeća HOO-a 

(1991. - 1995.) 

Predsjednik HOO-a 


Dopredsjednici HOO-a 

Zdravko Hebel 

Mirko Novosel 

Članovi 

Zlatko Celent, Marijan Flander 

Matija Ljubek, Marijan Malović, 

Drago Marović, Damir Škaro 

Prvi članovi 

Nadzornog odbora HOO-a 

(1991. - 1995.) 

Predsjednik 

Marijan Kraljević 

Članovi 

Franjo Jurjević 

Tomislav Ribarić 

Zvonko Franjčec 

Mihael Zambeli 

izbora preuzeo predsjedanje tom povijesnom sjednicom HOO-a, za članove 

Vijeća u mandatnom razdoblju do 1995. imenovani su Zlatko Celent, Marijan 

Flander, Matija Ljubek, Marijan Malović, Drago Marović i Damir Škaro. 

Član Vijeća HOO-a po dužnosti je postao i prvi glavni tajnik Slavko Podgorelec, 

koji je na tu dužnost imenovan na sjednici Vijeća 16. rujna 1991. 

Odluka o izboru predsjednika i dopredsjednika HOO-a glasila je: 

"Na temelju izvješća Izborne komisije o rezultatima glasovanja za izbor predsjednika 

i dva dopredsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, a u skladu s 

točkom 18. Pravila Hrvatskog olimpijskog odbora, Hrvatski olimpijski odbor 

na sjednici održanoj 10. rujna 1991. donio je 

ODLUKU o izboru predsjednika i dva dopredsjednika Hrvatskog 

olimpijskog odbora 

Za predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, u mandatnom razdoblju 

1991. - 1995. izabran je Antun Vrdoljak. 

Za dopredsjednike Hrvatskog olimpijskog odbora, u mandatnom razdoblju 

1991. – 1995. izabrani su dr. Zdravko Hebel i Mirko Novosel. 

Odluka stupa na snagu danom donošenja. 

Predsjednik Inicijativnog odbora: Ivan Kern, v.r." 

Odluka o članovima Vijeća glasila je: 

"Na temelju predložene liste kandidata, provedenih tajnih izbora te izvješća 

Izborne komisije o rezultatima glasovanja za izbor članova Vijeća Hrvatskog 

olimpijskog odbora, sukladno točki 18. Pravila Hrvatskog olimpijskog odbora, 

Hrvatski olimpijski odbor na sjednici održanoj 10. rujna 1991. donio je 

ODLUKU o izboru članova Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora 

1. Za članove Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora za mandatno razdoblje 

1991. - 1995. izabrani su: 

- Zlatko Celent 

- Marijan Flander 

- Matija Ljubek 

- Marijan Malović 

- Drago Marović 

- Damir Škaro. 

2. Predsjednik i dopredsjednici članovi su Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora 

po svom položaju. 

3. Ova odluka stupa na snagu danom donošenja. 

Predsjednik Inicijativnog odbora: Ivan Kern, v. r." 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Antun Vrdoljak - prvi 

predsjednik HOO-a 

Matija Ljubek 

i Mirko Novosel 

Zdravko Hebel 

65

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Dr. Franjo Tuđman je proglašen 

za prvog počasnog člana 

Hrvatskog olimpijskog 

odbora 

66 

Predsjednik Tuđman, prvi 

počasni član HOO-a 

Povijesnim odlukama o osnivanju HOO-a, izboru 

prvog predsjednika i prvih članova Vijeća pridružuje 

se i odluka skupštinara HOO-a o izboru prvog 

počasnog člana HOO-a. Bio je to predsjednik Republike 

Franjo Tuđman koji je, uz čestitke osnivačima, 

pozdravio utemeljenje HOO-a, naglašavajući 

uključivanje Hrvatske u športski svijet kao još jedan 

uspjeh u afirmaciji hrvatske demokracije. 

Odluka o tome glasila je: 

"Na temelju točke 18. Pravila Hrvatskog olimpijskog 

odbora, Hrvatski olimpijski odbor na sjednici 

održanoj 10. rujna 1991. donio je 

ODLUKU o proglašenju prvog počasnog člana Hrvatskog olimpijskog 

odbora. 

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman proglašava se prvim 

počasnim članom Hrvatskog olimpijskog odbora. 

2. Odluka stupa na snagu danom donošenja. 

Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora 

Antun Vrdoljak v. r." 

HOO imenuje poklisare – prve glasnike mlade 

Hrvatske 

Vijeće Hrvatskog olimpijskog odbora, razumijevajući da u prvoj godini 

samostalnosti Hrvatska nema svoja veleposlanstva ni konzulate, nego samo 

nekoliko ureda, odlučuje 23. rujna 1991. godine uspostaviti počasne dužnosti 

u športu - poklisara/ambasadora. 

Športaši i dužnosnici, domoljubi i športski uglednici, 59 poklisara diljem 

svijeta, u zemljama u kojima su živjeli ili djelovali, bili su prvi i jedini glasnici, 

glasnogovornici i zastupnici mlade hrvatske države i Hrvatskog olimpijskog 

odbora. 

Evo i njihovih imena: Slavko Bambir (rukomet, Island), Otto Barić (nogomet, 

Austrija), Milivoj Bebić (vaterpolo, Italija), Đurđica Bjedov Gabrilo (plivanje, 

Švicarska), Miroslav Ćiro Blažević (nogomet, Grčka), Zvonimir Boban (nogomet, 

Italija), Ozren Bonačić (vaterpolo, Italija), Branko Cikatić (kickboxing, 

Njemačka), Željko Čajkovski (nogomet, Njemačka), Nurko Čaušević (odbojka, 

Italija), Žarko Dolinar (stolni tenis, Švicarska), Veselin Đuho (vaterpolo, 

Italija), Tihomir Filipović (automobilizam, Austrija, Italija), Željko Franulović 

(tenis, Švicarska), Andrija Fuderer (šah, Švicarska), Sabrina Goleš (tenis, SAD), 

Hrvoje Horvat (rukomet, Njemačka), Željko Hrbud (stolni tenis, Njemačka), 

Goran Ivanišević (tenis, Monako), Tomislav Ivić (nogomet, Francuska), Vladimir 

Janković (odbojka, Italija), Zdravko Ježić (vaterpolo, SAD), Mirko Jozić 

(nogomet, Čile), Kamilo Keretić (tenis, Njemačka), Velimir Kljaić (rukomet, 

Njemačka), Zlatko Cico Kranjčar (nogomet, Austrija), Toni Kukoč (košarka, 

Italija), Franjo Kukuljević (tenis, JAR), Deni Lušić (vaterpolo, Italija), Željko 

Matuš (nogomet, Švicarska), Dragan Matutinović (vaterpolo, Španjolska), 

Zdravko Miljak (rukomet, Njemačka), Ante Nakić (vaterpolo, košarka, 

Grčka), Bruno Orešar (tenis), Tomislav Papak (boks, Australija), Tomislav 

Paškvalin (vaterpolo, Italija), Željko Pavličević (košarka, Grčka), Željko Perušić

(nogomet, Švicarska), Dražen Petrović (košarka, 

SAD), Nikola Pilić (tenis, Njemačka), Goran 

Prpić (tenis), Ilija Puljević (rukomet, Švedska), 

Dino Rađa (košarka, Italija), Marijan Režek 

(tenis, Australija), Suad Rizvanbegović (tenis, 

SAD), Zoran Roje (vaterpolo, Italija), Petar 

Skansi (košarka, Italija), Marijan Stipetić (plivanje, 

Kanada), Mislav Stipetić (plivanje, Kanada), 

Karlo Stipanić (vaterpolo, Švicarska), Gordan 

Šnajder (odbojka, Francuska), Dragutin 

Šurbek (stolni tenis), Ivo Trumbić (vaterpolo, 

Nizozemska), Velimir Valenta (veslanje, Švicar- 

Zvonimir Boban 

ska), Stojko Vranković (košarka, SAD), Velimir 

Zajec (nogomet, Grčka), Goran Žuvela (judo, Australija), Marko Winkler 

(tenis, SAD), Tomislav Würth (tenis, Njemačka). 

Prvo izaslanstvo u Lausannei 

Prvo izaslanstvo HOO-a na čelu s predsjednikom Antunom Vrdoljakom 

sastalo se s predsjednikom MOO-a Juanom Antonijem Samaranchom u Lausannei, 

26. studenoga 1991. godine, i izvijestilo ga o počecima rada HOO-a, 

o pripremi zahtjeva za priznanjem međunarodne olimpijske zajednice, o 

uspjesima hrvatskoga športa kao i o ulozi hrvatskih poklisara/ambasadora 

u međunarodnoj zajednici. U izaslanstvu su još bili Mirko Novosel, Matija 

Ljubek, Željko Franulović i Ivan Lacković Croata. 

Priznanje MOO-a 

Dva mjeseca nakon prvog službenog posjeta hrvatskog izaslanstva MOO-u, 

Izvršni odbor MOO-a na čelu s predsjednikom Samaranchom 17. siječnja 

1992. godine privremeno je priznao HOO i time omogućio hrvatskim športašima 

da prvi put pod svojom zastavom nastupe na XVI. zimskim olimpijskim 

igrama 1992. u francuskom Albertvilleu (8. - 23. veljače 1992.). 

Slaveći tu povijesnu odluku HOO je 24. siječnja 1992., dva tjedna uoči ZOI, 

u Zagrebu održao 2. sjednicu na kojoj je, uz prihvaćanje odluke MOO-a o 

privremenom priznanju prema uvjetima te organizacije, donio i odluku o 

podnošenju zahtjeva za puno priznanje i primanje HOO-a u MOO kako to 

zahtijevaju propisi Olimpijske povelje. 

Odluka predsjednika i četvorice dopredsjednika MOO-a o privremenom 

priznanju prema uvjetima MOO-a potvrđena je 6. veljače na 98. sjednici 

MOO-a u Albertvilleu, uoči ZOI. 

Puno priznanje MOO-a 

Odluku o punom priznanju HOO-a Međunarodni je olimpijski odbor donio 

na 101. zasjedanju održanome u Monaku 24. rujna 1993. godine. 

"Međunarodni olimpijski odbor sa zadovoljstvom je utvrdio da je vaš nacionalni 

olimpijski odbor upotpunio svoje strukture i organizaciju, tako da je u cijelosti 

udovoljio odredbama Olimpijske povelje te je time ispunio uvjete koje je postavio 

Izvršni odbor u trenutku vašeg uvjetnog i privremenog priznanja...", kaže se u 

pismu kojim predsjednik MOO-a Samaranch, 24. rujna iz Monaka, obavještava 

predsjednika HOO-a Vrdoljaka o odluci MOO-a. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991.-2011.) 

Petar Skansi 

Miroslav Blažević 

Dragutin Šurbek 

67

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

ANTUN VRDOLJAK 

Prvi predsjednik HOO-a (1991. - 2000.) 

Antun Vrdoljak prvi je predsjednik HOO-a, prvi Hrvat 

član MOO-a iz samostalne i suverene Republike Hrvatske, 

kao i prvi počasni predsjednik HOO-a. 

Filmski, politički i športski uglednik, Vrdoljak je na dužnost 

predsjednika HOO-a izabran na osnivačkoj skupštini 

10. rujna 1991. godine kao predstavnik Hrvatskog atletskog 

saveza, jednog od 29 nacionalnih športskih saveza olimpijskih 

športova članova-osnivača HOO-a. 

Na prijedlog predsjednika MOO-a Juana Antonia Samarancha, 

koji ga je upoznao kao vrsnog poznavatelja športskog 

i olimpijskog pokreta odanog načelima olimpizma, 

Vrdoljak je u lipnju 1995. godine, na 104. sjednici u Budimpešti, 

izabran za člana MOO-a, čime je postao prvi Hrvat 

član najvišeg tijela svjetskog olimpijskog pokreta iz samostalne 

i suverene Republike Hrvatske. Njegovim izborom 

iskazana je velika čast Hrvatskoj, hrvatskom olimpijskom 

pokretu i njemu osobno. 

Godine 1996. Vrdoljak je imenovan članom Komisije 

za radio i televiziju MOO-a, a 2006. i članom Komisije za 

kulturu i olimpijsko obrazovanje MOO-a, što je i danas. 

Na dužnosti predsjednika HOO-a bio je dva mandata, do 

listopada 2000. godine, a u prosincu 2003. godine imenovan je počasnim 

predsjednikom HOO-a. 

Veliki športski utjecaj Antuna Vrdoljaka počinje prvom, najvažnijom povjerenom 

mu zadaćom - da spasi Europsko atletsko prvenstvo 1990. godine u 

Splitu. Naime, 57 dana prije početka prvenstva gotovo ništa nije bilo dovršeno 

pa je Splitu prijetilo oduzimanje natjecanja. Zahvaljujući Vrdoljakovu zauzimanju 

te golemoj energiji i trudu, Europsko atletsko prvenstvo je održano 

i postalo je primjer uzorne organizacije. 

Vrdoljak se rodio 4. lipnja 1931. godine u Imotskom, a u mladosti se bavio 

atletikom, rukometom, stolnim tenisom, športskim novinarstvom i glumom. 

U Zagrebu je završio Akademiju dramskih umjetnosti i postao je filmski 

redatelj. Autor je mnogih filmova, od kojih je 10 ušlo u antologiju hrvatskog 

filma: "Kad čuješ zvona" (1969.), "U gori raste zelen bor" (1971.), "Mećava" 

(1977.), "Kiklop" (1982.), "Glembajevi" (1988.), "Ljubav i poneka psovka" 

(1969.), "Povratak" (1979.), "Deps" (1974.), "Od petka do petka" (1985.) i "Karneval, 

Anđeo i Prah" (1989.). Godine 2005. režirao je posljednji film "Duga 

mračna noć", a 2010. TV seriju "Tito". 

Kao redatelj dobio je mnoga međunarodna i domaća priznanja. Godine 

1991. imenovan je i ravnateljem Hrvatske radiotelevizije, na čijem čelu je bio 

do 1996. 

Za osobite zasluge u razvoju olimpijskog pokreta Vrdoljak je 1994. dobio 

visoko priznanje MOO-a, Trofej "Stogodišnjice", a 2004. i najvišu Državnu 

nagradu športa "Franjo Bučar" za životno djelo.

SLAVKO PODGORELEC 

Prvi glavni tajnik HOO-a (1991. – 2000.) 

Slavko Podgorelec, idejni začetnik i pokretač osnutka Hrvatskog olimpijskog 

odbora, prvi je glavni tajnik tog najvišeg hrvatskog športskog tijela 

i po dužnosti, u prvom desetljeću njegova djelovanja od 1991. do 2000., i 

član prvih dvaju mandata njegova najvišeg izvršnog tijela, Vijeća HOO-a. Prije 

imenovanja za glavnog tajnika HOO-a obnašao je dužnost prvog direktora 

Športskog fonda Republike Hrvatske. 

Osim što je bio jedan od pokretača osnutka HOO-a, međunarodnog priznanja 

i primanja u olimpijsku obitelj, Slavko Podgorelec ima osobite zasluge 

u izradi prvih dvaju zakona o športu u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj 

(1992. i 1997.), kojima su određeni temelji demokratskog razvoja hrvatskog 

športa. 

Slavko Podgorelec, magistar ekonomskih znanosti, rodio se 4. rujna 1934. u 

Zagrebu, a u mladosti se bavio gimnastikom, dizanjem utega i hrvanjem. Najuspješniji 

je bio kao dizač utega i hrvač – u oba je športa bio prvak Hrvatske 

od 1951. do 1957. 

Iskusni športaš s bogatim znanjem, instruktor i trener hrvanja, nakon 

aktivne športske karijere preuzima dužnost predsjednika Hrvačkog saveza 

Hrvatske u dva mandata, od godine 1972.. do 1980., a u dva je mandata bio i 

predsjednik Hrvačkog saveza bivše Jugoslavije, od 1977. do 1985. Za iznimne 

zasluge u razvoju hrvačkog športa i u međunarodnom okružju, uz mnoga 

priznanja, Slavko Podgorelec dobio je 1973. zlatnu medalju Svjetskog hrvačkog 

saveza. 

Za osobit doprinos razvoju olimpizma u Hrvatskoj te jedinstvu olimpijskog 

pokreta u svijetu Slavko Podgorelec dobio je 1995. Trofej Međunarodnog 

olimpijskog odbora "Jedinstvo olimpijskog pokreta”. 

Za unaprjeđivanje športa i olimpizma Republika Hrvatska odužila mu se 

2001. najvišim priznanjem, Državnom nagradom športa "Franjo Bučar” za 

životno djelo. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

69

XXV. olimpijada 

Od Barcelone do Atlante 

(1992. - 1996.) 

Razdoblje XXV. olimpijade, od 1992. do 1996., ostat će u povijesti olimpizma 

upamćeno po tome što su u njemu posljednji put u istoj godini održane 

i zimske i ljetne igre, ali i po tome što su hrvatski športaši, samo 20 

dana otkako je Međunarodni olimpijski odbor privremeno priznao samostalni 

Hrvatski olimpijski odbor, prvi put pod svojim nacionalnim obilježjima nastupili 

na nekim olimpijskim igrama. 

Dogodilo se to 8. veljače 1992. na XVI. zimskim olimpijskim igrama u francuskom 

Albertvilleu, na čijem je svečanom otvaranju klizač Tomislav Čižmešija svijetu 

predstavio zastavu nove države - Republike Hrvatske. Tada još u zimskim športovima 

nismo imali športaše koji bi ostvarili zapaženije rezultate i za nas je najvažnije 

bilo da su naši športaši, nakon gotovo stoljetnog iščekivanja, dobili prigodu 

nastupiti na olimpijskim igrama kao predstavnici samostalne i međunarodno 

priznate zemlje. No, od nastupa na ljetnim igrama XXV. olimpijade u Barceloni 

očekivali smo visoke športske rezultate kojima su nas nekoliko mjeseci kasnije 

iste 1992. godine obradovali košarkaši i tenisači. 

U razdoblju XXV. olimpijade HOO postaje najviše športsko tijelo Hrvatske koje 

ponajprije donosi niz temeljnih pravila i kriterija razvoja hrvatskog športa. 

U tom razdoblju HOO osniva Hrvatski klub olimpijaca te utemeljuje proslavu 

Velikog dana hrvatskog športa koji će generacije podsjećati na dan kada je, 17. 

siječnja 1992. godine, HOO primljen u olimpijsku obitelj. 

Važno je bilo nastupiti 

70

Uspjesi hrvatskih športaša, 

seniora i juniora, na SP i EP 

Seniorska odličja: 109 

SP 46 - 13 zlatnih, 10 srebrnih, 23 brončana 

EP 63 - 10 zlatnih, 22 srebrna, 31 brončano 

Juniorska i kadetska odličja: 86 

SP 24 - 4 zlatna, 7 srebrnih, 13 brončanih 

EP 62 - 10 zlatnih, 22 srebrna, 30 brončanih 

71

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OI Barcelona 199 

(25. srpnja - 9. kolovoza 1992.) 

• Na Igrama XXV. OlImpIjade OdržaNIma u BarcelONI Od 25. srpNja dO 9. kOlOVOza 1992. nastupilo je 9.356 

športaša (2.704 žene i 6.652 muškaraca) iz 169 zemalja u 28 športova. Igre je pratilo 13.082 novinara (5.131 iz tiska 

i 7.951 iz elektroničkih medija), a športašima i službenim osobama pomagalo je 34.548 volontera. 

• Igre je OtVOrIO špaNjOlskI kralj juaN carlOs I., a OlImpIjskI plameN upalIO paraOlImpIjskI strelIčar 

ANTONIO REBOLLO. Olimpijsku prisegu u ime športaša dao je jedriličar Luis Doreste Blanco, a u ime sudaca vaterpolski 

sudac Eugenio Asensio. 

Stjegonoše: 

Na svečanosti otvaranja: 

Goran Ivanišević 

Na svečanosti zatvaranja: 

Dražen Petrović 

Odličja: 

SREbRO 

Košarkaška 

reprezentacija 

Vladan Alanović, Franjo 

Arapović, Danko Cvjetičanin, 

Alan Gregov, Arijan 

Komazec, Toni Kukoč, 

Aramis Naglić, Velimir Perasović, 

Dražen Petrović, 

Dino Rađa, Žan Tabak, 

Stojko Vranković 

bRONCA 


i Goran Prpić 

Teniski parovi 

bRONCA 


Tenis (pojedinačno) 

72 

Prva hrvatska odličja 

od osamostaljenja 

Barcelona je za hrvatske športaše bila dvostruka "bitka": prvo za pravo 

nastupa koje im je pripalo priznanjem HOO-a 17. siječnja 1992. 

unatoč kvalifikacijama koje su već bile u tijeku, a u nekim športovima 

gotovo završene, a potom i "bitka" za postizanje najboljeg mogućeg 

plasmana, po mogućnosti osvajanja odličja. Na kraju, dobili su obje. 

Košarkaši, koji su pravo sudjelovanja izborili na dodatnom kvalifikacijskom 

turniru, plasirali su se u finale gdje ih je čekala reprezentacija SAD-a, glasoviti 

Dream Team u kojem su igrale najveće NBA-zvijezde. Upravo je zbog prvog 

nastupa američkih profesionalaca iz NBA-lige na olimpijskim igrama košarkaški 

turnir u Barceloni bio u središtu zanimanja svjetske športske javnosti. 

Evo kako su igrali hrvatski košarkaši: u prvom dvoboju "A" skupine lako su 

pobijedili Brazil, 93-76, izgubili od SAD-a 70-103, svladali Španjolsku 88-77, 

Njemačku 99-78 i Angolu 73-64. U četvrtfinalu protiv Australije, naši su košarkaši 

pobijedili s visokih 98-65, ali se zato prava drama zbivala u polufinalnom 

dvoboju protiv momčadi ZND-a (Zajednica Neovisnih Država, nastala 

raspadom Sovjetskog Saveza). Samo minutu prije kraja košarkaši ZND-a 

vodili su šest koševa. Dino Rađa smanjio je na 70-74, a igrači ZND-a nisu 

uspjeli realizirati napad. Toni Kukoč je 30 sekundi prije kraja tricom vratio 

Hrvatsku u utakmicu i smanjio na 73-74. Devet sekundi prije kraja, lopta 

je bila u rukama našeg kapetana Dražena Petrovića, nad kojim je učinjen 

prekršaj. Legendarni je kapetan iz dva slobodna bacanja postavio konačni 

rezultat, 75-74, i odveo hrvatske košarkaše u finale s ekipom SAD-a. Izvanredna 

košarkaška utakmica, u kojoj je u jednom trenutku Hrvatska vodila 25-23, 

završila je pobjedom SAD-a 117-85 i bila je uvod u veliku hrvatsku športsku 

bajku koja je tek počela. 

Prvi hrvatski športaši koji su primili olimpijsko (brončano) odličje u Barceloni 

bili su Goran Ivanišević i Goran Prpić, treći u konkurenciji parova. Nakon 

toga je i Ivanišević u pojedinačnoj konkurenciji osvojio brončano odličje. 

Da bi došao do medalje, Ivanišević je na zemljanoj podlozi igrao četiri dvoboja 

koja je dobio u pet setova. U polufinalu ga je, sa 3-6, 5-7, 2-6, svladao kasniji

2. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Hrvatska delegacija prije mimohoda na 

otvaranju XXV. olimpijskih igara u Barceloni 

(slijeva prvi red): Dubravko Škorić, 

Damir Škaro, Marijan Malović, Mirko 

Novosel, Antun Vrdoljak i Goran Ivanišević 

Hrvatska delegacija u Barceloni 

Šef Misije: Marijan Malović 

Šef Misije OI Barcelona 1992., 

OI Atlanta 1996., šef Misije MI 

Languedoc-Roussillon 1993. 

Bio je član Osnivačke skupštine 

HOO-a 1991., član prvog Vijeća 

HOO-a, obnašao je dužnost športskog 

i izvršnog direktora HOO-a. 

Dobitnik je Državne nagrade za 

šport "Franjo Bučar" za životno 

djelo 1996. 

Branko Zorko 

olimpijski pobjednik, Švicarac Mark Rosset. Na putu do polufinala Goran je 

najprije sa 6-2, 6-2, 6-7, 4-6, 6-3 svladao Portugalca Motu, a u drugom kolu sa 

6-7, 6-2, 1-6, 6-3, 6-2 Nizozemca Paula Haarhuisa. U osmini finala pobijedio 

je Jacoba Hlaseka iz Češke i Slovačke 3-6, 6-0, 4-6, 7-6 i 9-7, a u četvrtfinalu 

Francuza Fabricea Santoroa sa 6-7, 6-7, 6-4, 6-4, 8-6. 

Ivaniševićeva brončana medalja prvo je pojedinačno olimpijsko odličje 

za neovisnu i samostalnu Hrvatsku i zauvijek će biti upisano u našu noviju 

športsku povijest. Za taj je pothvat Goran morao na zemljanoj podlozi stadiona 

Vall d'Hebrona igrati punih 14 sati i šest minuta. 

U igri parova Ivanišević i Prpić u prvom su kolu s 2-6, 6-4, 6-2, 6-2 svladali 

Haarhuisa i Koevermansa iz Nizozemske, u osmini finala Indonežane Suharyadia 

i Wiryawadia sa 7-5, 6-2, 6-2, a u četvrtfinalu Indijce Chrishnana i Paesa sa 

7-6, 5-7, 6-4, 6-3. U polufinalu, Ivaniševića i Prpića su sa 7-6, 3-6, 6-3, 2-6, 6-2 

pobijedili osvajači srebrne medalje, Ferreira i Norval iz Južnoafričke Republike. 

Hrvatska olimpijska delegacija Barcelona 1992. 

U hrvatskoj je olimpijskoj delegaciji bilo 39 natjecatelja (od toga tri športašice), 

a nastupili su u 12 športova: atletika, boks, hrvanje, jedrenje, kajak/kanu, 

konjički šport (preponsko jahanje), košarka, stolni tenis, streljaštvo, tenis, 

veslanje i taekwondo. 


Članovi Misije: Vlasta Horvat, Ljiljana Ujlaki, Zoran Kovačević (press attache) 

Olimpijski attache: Conrad Blanch Fors 

ŠPORTAŠI: 

Atletika: Branko Zorko, Ivan Mustapić 

Boks: Željko Mavrović 

Hrvanje: Stipe Damjanović 

Jedrenje: Karlo Kuret, Bojan Grego, Sebastijan Miknić 

Kajak/kanu: Danko Herceg, Stjepan Perestegi, Zvonimir Krznarić, Vlado Poslek 

Konjički šport: Hermann Weiland 

Košarka: Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, 

Arijan Komazec, Toni Kukoč, Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dražen Petrović, 

Dino Rađa, Žan Tabak, Stojko Vranković 

Stolni tenis: Dragutin Šurbek, Zoran Primorac 

Streljaštvo: Željko Vađić, Jasminka Francki, Suzana Skoko, Mirela Skoko 

Tenis: Goran Ivanišević, Goran Prpić 

Veslanje: četverac s kormilarom - Sead Marušić, Marko Banović, Ninoslav 

Saraga, Aleksandar Fabijanić, Goran Puljko (kormilar); dvojac bez kormilara - 

Zlatko Buzina, Marko Perinović 

Taekwondo (pokazni šport): Dragan Jurilj, Miet Filipović 

VOĐE EKIPA: Damir Škaro (boks), Marinko Mrduljaš (jedrenje), Matija 

Ljubek (kajak/kanu), Boris Lalić, Rato Tvrdić (košarka), Josip Ćuk (streljaštvo), 

Romano Bajlo (veslanje) 

TRENERI: Darko Palčić (atletika), Željko Pjaca (hrvanje), Minski Fabris 

(jedrenje), Stjepan Krznarić (kajak/kanu), Aleksandar Petrović, Petar Skansi 

(košarka), Dubravko Škorić, Dubravko Lilek (stolni tenis), Zvonimir Kovačević 

(streljaštvo), Bruno Orešar (tenis), Zoran Emeršić, Srećko Šuk (veslanje), 

Dražen Mađarević, Andrija Mijačika (taekwondo - pokazni šport) 

ZDRAVSTVENI TIM: Marko Pećina, Ivan Fattorini, Jožef Blažić, Branko 

Žaler


20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

75

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OLIMPIJSKI ODLIČNICI IZ BARCELONE 

· Vladan Alanović · Franjo Arapović 

· Danko Cvjetičanin · Alan Gregov 

· Arijan Komazec · Toni Kukoč 

· Aramis Naglić · Velimir Perasović 

· Dražen Petrović · Dino Rađa 

· žan tabak · stojko Vranković 

Hrvatska košarkaška reprezentacija iz Barcelone dobila je 1992. godišnju Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar" 

Vladan Alanović 

Nositelj srebrne olimpijske medalje: OI Barcelona 1992. 

Na igrama nastupio: OI Barcelona 1992. i OI Atlanta 

1996. 

Hrvatski reprezentativac s brončanom medaljom na 

EP-u u Njemačkoj 1993. i Grčkoj 1995. 

Klubovi: Zadar, Jugoplastika, Cibona, Novi Zagreb, 

Tofas i Turk Telekom (Turska), Murcia (Španjolska), 

CSKA (Rusija) i Slask (Poljska). 

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Franje 

Bučara. 

Franjo Arapović 

Nositelj dviju srebrnih olimpijskih medalja: OI Seoul 1988. i 

OI Barcelona 1992. 

Na igrama nastupio: OI Seoul 1988., OI Barcelona 1992. 


SP-u u Španjolskoj 1986. i EP-u u Njemačkoj 1993. 

Klubovi: Lokomotiva (Mostar), Cibona, Croatia osiguranje 

(Split), Zrinjevac, Sassari (Italija), Žalgiris (Litva), Krka 

Telekom (Slovenija), Fenerbahçe (Turska), Hapoel Migdal 

Jerusalem (Izrael), Žalgiris (Litva), Zrinjevac, Croatia 

osiguranje, Cibona. 


Bučara. 

Danko Cvjetičanin 



Na igrama nastupio: OI Seoul 1988., OI Barcelona 1992. 


SP-u u Španjolskoj 1986. i EP-u Njemačkoj 1993. 

Klubovi: Partizan (Beograd), Cibona, Estudiantes 

(Španjolska). 


Bučara. 

Alan Gregov 


76 

Na igrama nastupio: OI Barcelona 1992. 


SP-u u Kanadi 1994. te EP-u u Njemačkoj 1993. i EP-u u 

Grčkoj 1995. 

Klubovi: Zadar, Cibona, Anwil Wroclawek, Prokom Trefl 

Zepter, Idea-Slask (Poljska), Split, Aris i Apollon (Grčka). 


Bučara. 

Arijan Komazec 


Na igrama nastupio: OI Barcelona 1992. i OI Atlanta 

1996. 

Hrvatski reprezentativac sa zlatnom medaljom na SP-u 

u Argentini 1990., brončanom na SP-u u Kanadi 1994., 

zlatnom na EP-u u Italiji 1991. te brončanom na EP-u u 

Njemačkoj 1993. i Grčkoj 1995. 

Klubovi: Zadar, Panathinaikos, Cimberio, Buckler (Italija), 

Zadar, Fortitudo Bologna, Olympiacos (Grčka), Vancouver 

Grizzlies (NBA), AEK Atena, Air Avellino (Italija). 


Bučara. 

Toni Kukoč 



Na igrama nastupio tri puta: OI Seoul 1988., 

OI Barcelona 1992. i OI Atlanta 1996. 


u Argentini 1990. i brončanom na SP-u u Torontu 1994. 

te zlatnim na EP-u 1989. u Zagrebu, 1991. u Italiji i brončanim 

na EP-u 1987. i 1995. u Grčkoj. 

Klubovi: Jugoplastika, Benetton (Italija), Chicago Bulls, 

Philadelphia 76ers, Atlanta Hawks, Milwaukee Bucks 

(NBA). 


Bučara. 

Aramis Naglić 

Nositelj srebrne olimpijske medalje: OI Barcelona 1992.


20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

77

Arijan Komazec 

Toni Kukoč 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 


Na igrama nastupio: OI Barcelona 1992. 

Klubovi: Kantrida, Kvarner, Jugoplastika, Pop 84, Zadar, Cibona, 

Aqualora (Italija), Jadrankolor (Rijeka), Slovakofarma (Slovačka). 

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara. 

Velimir Perasović 


Na igrama nastupio dva puta: OI Barcelona 1992. i OI Atlanta 1996. 

Hrvatski reprezentativac sa zlatnom medaljom na SP-u u Argentini 

1990., zlatnom na EP-a u Italiji 1991. te brončanom na EP-u u 

Njemačkoj 1993. i Grčkoj 1995. 

Klubovi: Jugoplastika, Breogan, Taugres, Saski 

Baskonia, Baloncesto Fuenlabrada, Alicante (Španjolska). 



Nositelj dviju srebrnih olimpijskih medalja: OI Seoul 1988. i OI Barcelona 

1992. te brončane olimpijske medalje: OI Los Angeles 1984. 

Na igrama nastupio tri puta: OI Barcelona 1992., OI Seoul 1988. i 

OI Los Angeles 1984. 

Hrvatski reprezentativac sa zlatnom medaljom na SP-u u Argentini 

1990., brončanom na SP-u u Španjolskoj 1986. te zlatnom na 

EP-u u Zagrebu 1989. i brončanom na EP-u u Grčkoj 1987. 

Klubovi: Šibenka, Cibona, Real Madrid, Portland Trail Blazers, New 

Jersey Nets (NBA). 

Odlikovan je Redom kneza Branimira s ogrlicom te Redom Danice 

hrvatske s likom Franje Bučara. 

Dino Rađa 


1992. 

Na igrama nastupio tri puta: OI Seoul 1988., OI Barcelona 1992. i 

OI Atlanta 1996. 

Hrvatski reprezentativac s brončanom medaljom na SP-u u Kanadi 

1994., zlatnim medaljama na EP-u u Zagrebu 1989. i Italiji 1991. te 

brončanim na EP-u u Grčkoj 1987., Njemačkoj 1993. i Grčkoj 1995. 

Klubovi: Dalma, Jugoplastika, Virtus (Italija), Boston Celtic (NBA), 

Panathinaikos (Grčka), Zadar, Olympiacos (Grčka), Cibona, Split. 




1992. 

Na igrama stupio tri puta: OI Seoul 1988., OI Barcelona 1992. 

i OI Atlanta 1996. 

Hrvatski reprezentativac s brončanom medaljom na SP-u u Španjolskoj 

1986. te brončanim medaljama na EP-u u Njemačkoj 1993. 

i Grčkoj 1995. 

Klubovi: Zadar, Aris (Grčka), Boston Celtic (NBA), Panathinaikos 

(Grčka), Aris, Panathinaikos, Minnesota Timberwolves, Los Angeles 

Clippers (NBA), Fortitudo Bologna. 


žan tabak 


Na igrama nastupio dva puta: OI Barcelona 1992. i OI Atlanta 1996. 

Hrvatski reprezentativac s brončanom medaljom na EP-u Njemačka 

1993. 

Klubovi: Jugoplastika, Backer, Recoaro (Italija), Huston Rockets, 

Toronto Raptors, Boston Celtics, Indiana Pacers (NBA), Fenerbahçe 

(Turska), Real Madrid, DKV Joventut, Unicaja Málaga (Španjolska). 

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

80


20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OSVAJAČ DVIJU BRONČANIH MEDALJA I HRVATSKI STJEGONOŠA 


Goran Ivanišević najuspješniji je hrvatski tenisač svih 

vremena i jedan od najboljih hrvatskih športaša uopće. 

Na olimpijskim je igrama nastupio četiri puta: u Seoulu 

1988., Barceloni 1992., Atlanti 1996. i Sydneyu 2000. 

U 

Barceloni 1992. pripala mu je čast da bude prvi hrvatski 

stjegonoša na svečanosti otvaranja Igara. U Barceloni je osvojio 

prvu olimpijsku medalju za Hrvatsku, najprije brončanu 

u paru s Goranom Prpićom, a onda i medalju istog sjaja u 

pojedinačnoj konkurenciji. 

Hrvatski olimpijac, domoljub i športski uzor, ljevoruki je Ivanišević 

bio poznat po snažnoj, napadačkoj igri i izrazito jakom servisu. Ubrzo 

je postao vodeći na listi tenisača s najviše neobranjenih servisa i svjetski 

rekorder po broju asova kojih je u pet sezona upisao više od 1000, a najviše 

1996. godine - 1477 asova. Osvojio je 22 ATP turnira u pojedinačnoj 

konkurenciji i devet u igri parova, ali i zabilježio 27 poraza u finalima. 

Ivanišević se rodio 13. rujna 1971. u Splitu gdje je 1977. prvi put uzeo 

teniski reket u ruke i počeo igrati na istim onim terenima na Firulama 

na kojima su karijere započeli i njegovi slavni prethodnici, Nikola Pilić i 

Željko Franulović. 

Kao 16-godišnjak je 1987., u paru s Talijanom Diegom Nargisom, na 

US Openu osvojio juniorski turnir parova, a već sljedeće sezone pozicionira 

se kao treći junior svijeta. Stručnjaci ga proglašavaju jednim od 

najperspektivnijih igrača koji jednako dobro igra na svim vrstama podloga. 

Profesionalnim se tenisom počeo baviti 1988. godine, kada u paru s 

Nijemcem Rüdigerom Haasom osvaja svoj prvi naslov. 

Priča o osvajanju Wimbledona 2001. jedna je od najljepših ikada ispričanih 

u svijetu športa. Mnogi koji su Ivaniševića istinski cijenili govorili 

su da je velik igrač, ali da će otići s teniskih terena, a da nikada neće osjetiti 

slast pobjede na Grand Slamu. Nakon tri poraza u wimbledonskim 

finalima, za nastup u Londonu 2001. godine bila mu je potrebna pozivnica 

organizatora - nije mogao igrati na osnovi "rankinga", jer je u tom 

trenutku bio 125. igrač svijeta. Organizatori su mu pozivnicu i dali, želeći 

se na najljepši način oprostiti od velikog igrača i trostrukog finalista. 

Nitko tada nije vjerovao u Goranovu pobjedu, jer mu to nije uspijevalo 

ni kada je bio u daleko boljoj formi. Uostalom, od 1877., otkako se igra u 

Wimbledonu, nije se dogodilo da igrač s pozivnicom dođe do završnice, 

a kamoli da osvoji turnir. 

Goran je u 1. kolu pobijedio Šveđanina Frederika Jonssona, potom Španjolca 

Carlosa Moyu, a u 3. kolu Amerikanca Andya Roddicka. U osmini 

finala nije imao većih problema s domaćim igračem Gregom Rusedskim, a 

u četvrtfinalu je sjajnim servisima svladao Rusa Marata Safina i izborio plasman 

među četiri tenisača koji će odlučiti o wimbledonskom pobjedniku. 

81

RCELONE 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

82 

Protivnik u polufinalu bio mu je Tim Henman, na 

najboljem putu da nakon 63 godine bude prvi Britanac 

koji će na "domaćem terenu" zaigrati u finalu, 

jer je vodio sa 7-5, 6-7, 6-0 i 2-1 u četvrtom setu, koji 

je bio prekinut zbog kiše. Sutradan je Goran najprije 

u 13. igri dobio četvrti set sa 7-5 i izjednačio na 2-2, 

da bi u petom setu, pri njegovu 3-2 vodstvu, kiša i 

drugi put prekinula susret koji je počeo u petak, 6. 

srpnja, a završio u nedjelju, 8. srpnja 2001. U nedjelju 

Goran nije dao nikakve nade Henmanu - za samo 

je 14 minuta dobio peti, odlučujući set sa 6-3 i time 

izborio pravo da četvrti put u karijeri zaigra u finalu 

najcjenjenijeg svjetskog teniskog turnira. Tamo ga je 

čekao finalist iz 2000. i treći nositelj, Australac Patrick 

Rafter. U povijesti će ostati upisano da je Goran 

u velikoj teniskoj drami pobijedio sa 6-3, 3-6, 6-3, 2-6, 

9-7 iskoristivši četvrtu meč loptu. 

Hrvatski olimpijski odbor proglasio je Gorana Ivaniševića 

najboljim športašem Hrvatske 1996. i 2001. 

godine, a 1994. i najuspješnijim promicateljem Hrvatske 

u svijetu. Za izniman doprinos športu Ivanišević 

je 1992. godine dobio godišnju Državnu nagradu za 

šport "Franjo Bučar". Odlikovan je Redom kneza Branimira 

s ogrlicom te Redom Danice hrvatske s likom 

Franje Bučara. 

OSVAJAČ BRONČANE MEDALJE 

U PARU S IVANIŠEVIĆEM 

Goran Prpić 

Goran Prpić trajno će ostati upamćen 

kao tenisač koji je, u paru s Goranom 

Ivaniševićem, osvojio brončanu medalju 

na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992., 

prvim na kojima je Hrvatska nastupila 

kao samostalna država. 

Goran Prpić rodio se 4. svibnja 1964. godine 

u Zagrebu, a profesionalnu je karijeru 

započeo 1984. godine. 

Najveći uspjeh u karijeri bilo mu je osvajanje 

prvog Croatia Open turnira 1991. godine u Umagu, 

kada je u finalu svladao Gorana Ivaniševića. To je 

jedini ATP turnir koji je osvojio. Najbolji plasman na 

ATP ljestvici imao je upravo 1991. godine, kada je bio 

na 16. mjestu. 

Goran Prpić danas obnaša dužnost izbornika hrvatske 

muške i ženske teniske reprezentacije. 

Za doprinos športu Goran Prpić je 1991. godine 

dobio i Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar". 


Bučara.

TENISKA OLIMPIJSKA BRONCA 

(Pojedinačno i u paru) 


Nositelj dva brončana odličja: OI Barcelona 1992., 

pojedinačno i u paru sa Prpićem 

Na igrama je nastupio četiri puta: OI Seoul 1988., 

Barcelona 1992., Atlanta 1996., Sydney 2000. 

Klub: TK Split 

Goran Prpić 

Osvajač brončane medalje u paru s Ivanišević: 


Klubovi: ATK Mladost i TK Medveščak (Zagreb) 

Goran Prpić trajno će ostati upamćen kao tenisač 

koji je u paru s Goranom Ivaniševićem na prvim 

Igrama olimpijade na kojima je nastupila Hrvatska 

kao samostalna država - Barceloni '92 osvojio 

brončanu medalju. 

Goran Prpić rodio se 4. svibnja 1964. godine u Zagrebu, 

a profesionalnu karijeru je započeo 1984. godine. Najveći 

uspjeh u karijeri mu je bio osvajanje prvog Croatia Open 

turnira 1991, godine u Umagu kada je u finalu savladao 

Gorana Ivaniševića i tada je osvojio jedini ATP turnir. 

Najbolji plasman na ATP ljestvici imao je, također 1991. 

godine kada je bio 16. 

Goran Prpić danas obnaša dužnost izbornika hrvatske 

muške i ženske rukometne reprezentacije. Za doprinos 

športu Goran Prpić je 1991. godine dobio i Državnu 

nagradu za šport "Franjo Bučar". 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

83 

Goran Prpić

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

ZOI Albertville 1992. 

(8. - 23. veljače 1992.) 

• XVI. zImske OlImpIjske Igre u alBertVIlle 1992. pOsljedNje su zImske Igre OdržaNe u IstOj gOdINI kad 

I LJETNE (BARCELONA 1992). Sudjelovale su 64 zemlje s 1.801 športašem (488 žena). Medijski ih je pratilo 5.894 

novinara (2.271 iz pisanih i 3.623 iz elektroničkih medija). Volontiralo je 8.647 osoba 

• zOI alBertVIlle 1992. OtVOrIO je fraNcuskI predsjedNIk fraNçOIs mItterraNd, olimpijsku prisegu u ime 

športaša izrekla je Surya Bonaly (umjetničko klizanje), a u ime sudaca Pierre Bornat (alpsko skijanje). 

Stjegonoše: 


Tomislav Čižmešija 


Siniša Vukonić 

Reprezentacija Hrvatske u Albertvilleu 

1992. godine (prvi red slijeva): 

Tomislav Čižmešija, šefica Misije 

Sanda Dubravčić Šimunjak, Željka 

Čižmešija, Mladen Mumelaš; 

(drugi red): Ozren Müller, Vedran 

Pavlek, Siniša Vukonić, Darko 

Štimac, Ivo Drinković 

84 

Prvi hrvatski nastup 

pod vlastitom zastavom 

Na XVI. zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu hrvatski su 

športaši prvi put nastupili na olimpijskim igrama samostalno, 

pod vlastitom zastavom. Prvorazredni povijesni događaj trajno će 

ostati zabilježen u povijesti hrvatskog olimpizma. 

U maloj, ali po važnosti velikoj olimpijskoj delegaciji pod vodstvom šefice 

Misije Sande Dubravčić Šimunjak, bili su Željka i Tomislav Čižmešija, sestra 

i brat koji su se natjecali u umjetničkom klizanju, Vedran Pavlek, natjecatelj 

u alpskom skijanju, i Siniša Vukonić, natjecatelj u skijaškom trčanju. U 

njihovoj su pratnji bili liječnik Ivo Drinković i treneri Ozren Müller, Mladen 

Mumelaš i Darko Štimac.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

ZOI Lillehammer 1994. 

(12. - 27. veljače 1994.) 

• XVII. zImske OlImpIjske Igre u lIllehammere OdržaNe su u gOdINI u kOjOj je prOslaVljeNa 100. OBljetNIca 

OLIMPIZMA (1894. – 1994.), u Međunarodnoj godini športa i olimpijskih ideala, a sudjelovalo je 67 zemalja s 1.737 športaša 

(522 žene). Medijski ih je pratilo 6.633 novinara (2.615 iz pisanih i 4.018 iz elektroničkih medija). Volontiralo je 9.054 osoba. 

• te su Igre OžIVjele I sjećaNje Na zOI sarajeVO 1984., čIjI su staNOVNIcI te OlImpIjske 1994. prežIVljaValI 

U OKUPACIJI I RATNIM STRADANJIMA. Međunarodna olimpijska obitelj na čelu s predsjednikom Juanom Antonijem 

Samaranchom uputila je svjetskoj zajednici apel "Zaustavite rat! Zaustavite ubijanje. Bacite oružje!" (In memory of 

Sarajevo: "Our message is stronger than ever: Please stop the fighting. Stop the killing. Drop your guns.") 

ZOI JE OTVORIO NORVEŠKI KRALJ HARALD V. Olimpijsku prisegu u ime športaša dao je Vegard Ulvang (skijaško 

trčanje),a u ime sudaca Kari Karing (umjetničko klizanje). 

Stjegonoše: 


Vedran Pavlek 


Vedran Pavlek 

Šesteročlana delegacija 

u Norveškoj 

Na XVII. zimskim olimpijskim igrama u Lillehammeru Hrvatsku je 

predstavljala šesteročlana olimpijska delegacija, pod vodstvom šefice 

Misije Sande Dubravčić Šimunjak, najbolje hrvatske klizačice, europske 

doprvakinje u umjetničkom klizanju 1981. u Innsbrucku i olimpijke 

koja je nastupila na ZOI Sarajevo 1984., gdje je na svečanosti otvaranja Igara 

zapalila olimpijsku vatru. U Lillehammeru su nastupila trojica olimpijaca; skijaš 

Vedran Pavlek, te Siniša Vukonić i Antonio Rački u nordijskim disciplinama. 

Šefica Misije: 

Sanda Dubravčić 

Šimunjak 

Šefica Misije ZOI Albertville 

1992., ZOI Lillehammer 

1994., olimpijka 

s dva nastupa na ZOI 

(Lake Placid 1980. i 

Sarajevo 1984.). Jedina 

od hrvatskih športaša 

koja je zapalila olimpijsku 

vatru na otvaranju 

igara (ZOI Sarajevo). 

U HOO-u je obnašala 

dužnost članice Vijeća 

HOO-a. Međunarodna 

je klizačka sutkinja i 

savjetnica Međunarodnog 

klizačkog saveza 

(ISU).

Miloš Milošević 

Nataša Osmokrović 

Jasminka Francki 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

MI Languedoc 

-Roussillon 1993. 

(16. - 27. lipnja 1993.) 

86 

Prvi samostalni nastup 

na mediteranskim igrama 

Da se mediteranske igre ne bi održavale godinu prije olimpijskih, tom je 

natjecanju promijenjen ritam održavanja. Tako su nakon XI. mediteranskih 

igara u Ateni 1991. već od 16. do 27. lipnja 1993. održane XII. 

mediteranske igre u francuskoj pokrajini Languedoc-Roussillon. 

Na Igrama je nastupilo 2.598 športaša iz 19 zemalja mediteranskog bazena 

koji su se natjecali u 24 športa. U hrvatskoj je delegaciji bilo 297 osoba, od toga 

93 športaša koji su osvojili 9 zlatnih, 6 srebrnih i 19 brončanih odličja, čime su 

na ljestvici osvajača medalja zauzeli šesto mjesto. 

ZLATNA ODLIČJA osvojili su: Ivan Mustapić (atletika); odbojkašice: Nataša 

Osmokrović, Marija Anzulović, Snježana Mijić, Sergeja Lorber, Slavica 

Kuzmanić, Barbara Jelić, Vanesa Sršen, Zvjezdana Širola, Gordana Jurcan, 

Andrea Jurčić, Maja Dujić, Irina Kirilova; Miloš Milošević (plivanje); rukometaši: 

Tonči Peribonio, Mirko Bašić, Goran Perkovac, Alvaro Načinović, 

Ivica Obrvan, Bruno Gudelj, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Ratko Tomljanović, 

Vlado Šola, Vladimir Jelčić, Patrik Ćavar, Irfan Smajilagić, Nenad Kljajić; 

rukometašice: Adrijana Prosenjak, Indira Botica, Dijana Jelaska, Koraljka 

Milić, Snježana Petika, Irena Sladoljev, Daniela Tuđa, Eržika Bakai, Rada Ciganović, 

Viktorija Garnusova, Ljerka Krajnović, Renata Pavlačić, Ines Dogan, 

Klaudija Klikovac, Danijela Petković; Jasminka Francki (zračna i malokalibarska 

puška), Maja Murić (tenis) i par Maja Murić - Silvija Talaja (tenis). 

SREbRNA ODLIČJA osvojili su košarkaši: Alan Gregov, Ivica Žurić, Velimir 

Perasović, Vladan Alanović, Žan Tabak, Danko Cvjetičanin, Franjo Arapović, 

Stojko Vranković, Arijan Komazec, Dino Rađa, Emilio Kovačić, Veljko 

Mršić; Zoran Primorac (stolni tenis), muški stolnoteniski par Zoran Primorac 

- Dragutin Šurbek i ženski par Mirela Šikoronja – Sandra Sušilo; Suzana 

Skoko (streljaštvo), vaterpolisti: Dubravko Šimenc, Joško Kreković, Tomislav 

Paškvalin, Denis Lušić, Dragan Rebić, Anto Vasović, Dejan Savičević, Ognjen 

Kržić, Perica Bukić, Elvis Fatović, Vjekoslav Kobešćak, Antonio Milat, Siniša 

Školneković. 

bRONČANA ODLIČJA osvojili su: Silvija Babić (atletika), Pero Šakota (boks), 

Tonči Antunović (jedrenje), Dragomir Tavra i Hrvoje Filipan (judo), Zvonimir 

Krznarić (kajak, 500 i 1000 m), Dražen Funtak (kanu, 500 i 1000 m), Dražen 

Funtak – Ivan Šabjan (kanu), Goran Romić (karate), Dorotea Bralić (plivanje), 

ženska štafeta 4x100 m mješovito (plivanje), Mirela Šikoronja (stolni tenis), 

Mirela Skoko i Saša Špirelja (streljaštvo), Igor Velimirović, Sead Marušić, 

Ninoslav Saraga, Marko Banović (četverac bez), Zlatko Buzina, Mario Perinović 

(dvojac bez) i Igor Boraska, Tihomir Franković, Zoran Adamović (dvojac s 

kormilarom).

Kratki 

olimpijski 

podsjetnik 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

87

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Tko je tko do 1995. 

Vijeće HOO-a 




Zdravko Hebel, Mirko Novosel (do 10. 9. 

1993.) i Matija Ljubek (od 10. 9. 1993.) 

Članovi 

Zlatko Celent (do 24. 2. 1992.), Marijan 

Flander, Vedran Rožić (od 10. 9. 1992.), 

Marijan Malović (do 10. 9. 1993.), Jurica 

Malčić (od 10. 9. 1993.), Drago Marović, 

Damir Škaro, Miroslav Fajerbach 

(od 10. 9. 1993.), Rato Tvrdić (od 1993.), 

Slavko Podgorelec (glavni tajnik HOO-a) 

Nadzorni odbor HOO-a 

Predsjednik 

Marijan Kraljević 

Članovi 

Franjo Jurjević 

Tomislav Ribarić 

Zvonko Franjčec 

Mihael Zambeli 

88 

Prva proslava 

utemeljenja 

Zagreb 1992. 

Prva obljetnica utemeljenja 


svečano je proslavljena 10. 

rujna 1992. u zagrebačkom hotelu 

"Esplanade", u nazočnosti brojnih 

uglednika iz hrvatskog političkog, 

javnog, športskog i kulturnog 

života, predstavnika medija i gospodarskih 

subjekata, pokrovitelja 

hrvatske olimpijske delegacije. 

Tom su prigodom prvim hrvatskim 

osvajačima odličja na Igrama 

u Barceloni, kao posebno priznanje 

za visoke športske domete na 

najvažnijoj športskoj priredbi u 

svijetu 1992., uručene zlatne značke 


Zlatna značka HOO-a dodijeljena 

je i predsjedniku Republike Franji 

Tuđmanu, prvom počasnom 

članu HOO-a, kao izraz osobitog 

uvažavanja i zahvalnosti za 

iskazanu osobnu skrb i potporu 

hrvatskome športu tijekom borbe 

za međunarodno priznanje Republike 

Hrvatske. 

HOO je uručio posebna priznanja 

i stručnom vodstvu hrvatske 

košarkaške reprezentacije: Mirku 

Novoselu, Petru Skansiju, Aleksandru 

Petroviću i Rati Tvrdiću. 

Prvi službeni posjet 

olimpijskih čelnika 

Zagreb 1993. 

Predsjednik Međunarodnog 

olimpijskog odbora Juan Antonio 

Samaranch prvi je put službeno 

posjetio Hrvatski olimpijski odbor 

26. kolovoza 1993. godine. U njegovoj 

pratnji bio je član MOO-a i 

predsjednik Udruženja europskih 

nacionalnih olimpijskih odbora 

(AENOC), danas EOC-a, Jacques 

Rogge, športski direktor Gilbert 

Felli, savjetnik predsjednika Samarancha 

Fekrou Kidane, novinar 

"Sport Interna" Karl-Heinz Huba i 

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo 

Tuđman odlikovao je predsjednika MOO-a 

J. A. Samarancha visokim državnim odličjem 

tajnica predsjednika Samarancha 

Annie Inchauspe. 

Tim je povodom u zagrebačkom 

hotelu "Esplanade" održana svečana 

sjednica Vijeća pod predsjedanjem 

predsjednika HOO-a Antuna 

Vrdoljaka, koji je Samaranchu 

uručio povelju kojom ga HOO 

proglašava počasnim članom. 

Predsjednika MOO-a primio je 

i predsjednik Republike Franjo 

Tuđman, koji ga je odlikovao Veleredom 

kralja Tomislava s lentom 

i Velikom Danicom za izniman 

doprinos i zasluge što su hrvatski 

športaši prvi put u povijesti nastupili 

pod nacionalnim znakovljem 

i tako se definitivno samostalno 

uključili u svjetsku olimpijsku 

obitelj. 

Predsjednik MOO-a Juan Antonio 

Samaranch, koji je Dražena Petrovića 

posmrtno odlikovao Trofejem 

predsjednika Međunarodnog 

olimpijskog odbora, obišao je u

pratnji domaćina i grob košarkaškog 

velikana na Mirogoju. 

Prva proslava 

olimpijskih odličja 

Zagreb 1993. 

Svi hrvatski športaši – osvajači 

olimpijskih medalja na igrama od 

1948., njih 129 prema listi koju je 

sastavio MOO, dobili su na prigodnoj 

svečanosti u zagrebačkoj 

diskoteci "The Best" 22. prosinca 

1993. olimpijske značke MOO-a. 

Na velikoj proslavi olimpizma bili 

su i hrvatski olimpijci iz Barcelone 

1992. 

Hrvatski su olimpijci pod zastavom 

bivše države Jugoslavije od 1948. i 

OI u Londonu do 1988. i OI u Seoulu 

osvojili ili sudjelovali u osvajanju 

45 medalja, od toga 15 zlatnih, 20 

srebrnih i 10 brončanih u 13 športova: 

atletika, boks, hrvanje, kajak/ 

kanu, košarka, nogomet, plivanje, 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Na svečanosti u Zagrebu 10. rujna 1992. proslavljena je prva obljetnica utemeljenja Hrvatskog olimpijskog odbora. 

O uspješnoj godini govorili su predsjednik hrvatske Vlade Hrvoje Šarinić, predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak i glavni 

tajnik HOO-a Slavko Podgorelec 

Damir Škar0 Stojk0 Vranković Nikola Plećaš 

rukomet, tenis, stolni tenis, streljaštvo, 

vaterpolo i veslanje. 

U velikoj proslavi olimpijskih odličja 

hrvatskih športaša sudjelovao 

je Simfonijski orkestar te Mješoviti 

pjevački zbor HRT-a, koji je prvi 

put izveo skladbu "Mi smo prvaci" 

kantautora Zlatana Stipišića – 

Gibonnija koju je darovao HOO-u 

i koja je proglašena himnom 


Olimpijci osnovali 

svoj klub 

Zagreb 1993. 

Na Fakultetu za fizičku kulturu 

Sveučilišta u Zagrebu, današnjem 

Kineziološkom fakultetu, 22. 

prosinca 1993. održana je osnivačka 

skupština Kluba hrvatskih olimpijaca 

na kojoj je za prvog predsjednika 

izabran Zlatko Šimenc, a za dopredsjednika 

Albin Vidović. Za članove 

89

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Perica Bukić Katica Ileš Andro Knego Zdravko Miljak 

Upravnog odbora izabrani su: 

Katica Ileš, Vladimir Firm, Zdravko 

Kovačić, Josip Čorak, Miroslav Poljak, 

Damir Šolman i Nikola Plećaš. 

U rujnu 1995. Klub hrvatskih 

olimpijaca postaje punopravnim 

članom HOO-a s tri predstavnika 

u njegovoj skupštini. Prvi predstavnici 

u mandatu do 2000. bili 

su Matija Ljubek, Albin Vidović i 

Zlatko Šimenc. 

Od 2001. pod vodstvom predsjednika 

Perice Bukića, jednog od 

najtrofejnijih hrvatskih olimpijaca, 

osvajača dviju zlatnih i jedne 

srebrne vaterpolske olimpijske 

medalje, i glavnog tajnika Damira 

Škare, nositelja brončanog olimpijskog 

odličja u boksu, Klub službeno 

postaje udruga i pridružuje 

se međunarodnoj obitelji sa 110 

nacionalnih udruga olimpijaca. 

Od 2005. kada je preimenovan 

u Hrvatski klub olimpijaca pod 

vodstvom je olimpijca Stojka 

Vrankovića, vrhunskog hrvatskog 

košarkaša, osvajača dviju srebrnih 

medalja, ujedno dopredsjednika 


od 2004. do 2008. Od 18. lipnja 

2009. godine funkciju predsjednika 

Hrvatskog kluba olimpijaca 

obnaša Zoran Primorac, vrhunski 

hrvatski sportaš, olimpijac, osvajač 

srebrnog olimpijskog odličja u 

stolnom tenisu sa šest olimpijskih 

nastupa od Seoula, Barcelone, 

Atlante, Sydneya, Atene do Pekinga 

2008., a olimpijski je kandidat 

za OI London 2012. 

Upravni odbor od 2001. do 2005. 

Perica Bukić, predsjednik, Katica 

Ileš (dopredsjednica) te člano- 

90 

vi Đurđa Fočić-Šourek, Milivoj 

Bebić, Andro Knego, Vlado Lisjak, 

Zdravko Miljak, Damir Škaro i 

Ninoslav Saraga. 


Stojko Vranković, predsjednik, te 

članovi Tomislav Paškvalin, Slavko 

Goluža, Zoran Primorac, Vlado 

Lisjak, Katica Ileš, Stjepan Deverić, 

Igor Boraska, Goran Prpić, Janica 

Kostelić i Kornelija Kvesić. 


Zoran Primorac, predsjednik, Danira 

Bilić, Igor Boraska, Tomislav 

Paškvalin, Petar Skansi (dopredsjednici) 

te članovi Mario Ančić, 

Perica Bukić, Stjepan Deverić, 

Slavko Goluža, Tomislav Smoljanović, 

Dubravko Šimenc, Vladimir 

Šola i Martina Zubčić. 

Prvo hrvatsko 

sudjelovanje na 

EYOF-u 

Valkenswaard 1993. 

Hrvatski su športaši 1993. prvi put 

nastupili na II. ljetnim olimpijskim 

danima europske mladeži 

(EYOD) u nizozemskom Valkenswaardu. 

U organizaciji Europskih 

olimpijskih odbora (EOC), a pod 

pokroviteljstvom MOO-a, pokrenut 

1990. na inicijativu tadašnjeg 

predsjednika EOC-a Jacquesa Roggea, 

Olimpijski festival europske 

mladeži - koji svake dvije godine 

ima i zimsko i ljetno izdanje - proslava 

je olimpizma među mladim 

športašima između 14 i 18 godina, 

čija športska karijera tek počinje. 

Prvi ljetni olimpijski festival 

europske mladeži održan je 1991. 

godine u Bruxellesu (Belgija), a sudjelovala 

je 31 nacionalna olimpijska 

reprezentacija mladih športaša (od 

33). Već 1999. u danskom Esbjergu 

sudjeluju športaši svih 48 nacionalnih 

olimpijskih odbora, članova Europskih 

olimpijskih odbora (EOC). 

HOO suosnivač 

Europskog fair play 

pokreta 

Zürich 1994. 

U svibnju 1994. u Zürichu je utemeljen 

Europski fair play pokret 

(EFPM), koji danas djeluje pod pokroviteljstvom 

Europskih olimpijskih 

odbora (EOC). Temeljna mu 

je zadaća promicati i širiti fair play 

i toleranciju kao životnu filozofiju 

i temeljnu vrijednost suvremenog 

športa. 

Hrvatski olimpijski odbor jedan je 

od 14 osnivača te ugledne europske 

institucije u koju je udruženo 

38 europskih zemalja. Osnivački 

akt na skupštini u Zürichu 

potpisao je u ime HOO-a Darko 

Dujmović, koji je bio i predstavnik 

HOO-a u EFPM-u do 2005., kada 

ga je zamijenila Morana Paliković 

Gruden, članica Vijeća HOO-a. 

U jedinstvu olimpijskog 

pokreta 

Pariz 1994. 

Prigodom 100. obljetnice osnutka 

Međunarodnog olimpijskog odbo-

a, u Parizu je od 29. kolovoza do 

3. rujna 1994. održan Kongres stoljeća 

na kojem je sudjelovalo više 

od 2000 predstavnika MOO-a, 

međunarodnih športskih saveza i 

nacionalnih olimpijskih odbora te 

novinara iz cijelog svijeta. Među 

sudionicima su bili i predsjednik 

HOO-a Antun Vrdoljak te glavni 

tajnik Slavko Podgorelec. 

Olimpijski je pokret u četiri ključne 

teme - Doprinos olimpijskog 

pokreta suvremenom društvu, 

Suvremeni športaš, Šport u socijalnom 

okruženju i Šport i mediji 

- pokazao punu odgovornost i 

spremnost da ide ususret promjenama 

i izazovima trećeg tisućljeća 

te da i sam na njih pravodobno i 

djelotvorno utječe. 

Kongres stoljeća, koji je na kraju 

proglašen Kongresom jedinstva, 

svojim je sastavom i zaključcima 

pokazao puno jedinstvo međunarodnog 

olimpijskog pokreta u svim 

točkama, i to na istome mjestu gdje 

je Međunarodni olimpijski odbor 

osnovan 100 godina ranije, 1894. 

HOO slavi prvi 

Veliki dan 

Zagreb 

17. siječnja 1995. 

Veliki dan hrvatskog športa - 17. siječnja 

1992. godine, danas tradicionalna 

svečanost primitka Hrvatske 

u međunarodnu olimpijsku obitelj, 

kao i športskog napretka hrvatskog 

športaša, prvi je put proslavljen 17. 

siječnja 1995. u Hrvatskom narodnom 

kazalištu u Zagrebu, u nazočnosti 

brojnih uglednika hrvatskog 

javnog života te predsjednika 

MOO-a i počasnog člana HOO-a 

Juana Antonia Samarancha. 

Tom je prigodom HOO prvi put 

proglasio najuspješnije športaše i 

ekipe u prethodnoj, 1994. godini. 

Za najuspješniju športašicu 

proglašena je Marijeta Željković 

(taekwondo), a za športaša Zoran 

Primorac (stolni tenis). Naju- 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch i predsjednik HOO-a Antun 

Vrdoljak prigodom svečanosti u Zagrebu 17. siječnja 1995. 

Najuspješniji športaš 1994. 

- Zoran Primorac 

Najuspješniji 

športaš promicatelj 

Hrvatske 

u svijetu - Goran 

Ivanišević 

spješnija ekipa je ženska kuglačka 

reprezentacija, a veslačka posada 

dvojca s kormilarom Igor Boraska, 

Tihomir Franković i kormilar 

Milan Ražov proglašena je najuspješnijom 

muškom nacionalnom 

momčadi. 

Prvi je put proglašen i najuspješniji 

športaš promicatelj Hrvatske u 

Najuspješnija športašica 1994. 

- Marijeta Željković 

svijetu - naslov je pripao olimpijcu 

Goranu Ivaniševiću. 

Na svečanosti je Juan Antonio 

Samaranch uručio Antunu Vrdoljaku 

posebno priznanje MOO-a 

za 1994., Trofej "Stogodišnjice" za 

osobite zasluge za razvoj međunarodnog 

i hrvatskog olimpijskog 

pokreta. 

91

XXVI. olimpijada 

Od Atlante do Sydneya 

(1996. - 2000.) 

Razdoblje XXVI. olimpijade (1996. - 2000.) zlatnim će 

slovima biti upisano u povijesti hrvatskog olimpizma. 

Prvi put od osamostaljenja hrvatska je zastava podignuta 

na najviši jarbol pobjedničkog postolja Igara i izvedena 

je Lijepa naša, zahvaljujući pobjedi rukometaša na Olimpijskim 

igrama u Atlanti 1996. 

Nastup na Zimskim olimpijskim igrama u Naganu tek 16-godišnje 

Janice Kostelić najavio je početak uspona danas jedne od najuspješnijih 

svjetskih skijašica, osvajačice čak šest olimpijskih odličja. 

Razdoblje XXVI. olimpijade označilo je, uz športska postignuća, još 

intenzivnije uključenje Hrvatskog olimpijskog odbora u europske 

i svjetske tijekove športa i olimpizma; HOO osniva Hrvatsku olimpijsku 

akademiju, među prvim nacionalnim odborima u Europi 

otvara internetske stranice, postaje punopravni član Europskih 

nevladinih športskih organizacija… 

Zlatna rukometna 

92 

izvedba




SP 113 - 29 zlatna, 31 srebrno, 53 brončana 

EP 123 - 39 zlatnih, 42 srebrna, 42 brončana 


SP 91 - 26 zlatnih, 31 srebrno, 34 brončana 

EP 94 - 27 zlatnih, 25 srebrnih, 42 brončana

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OI Atlanta 1996. 

(19. rujna - 4. listopada 1996.) 

• Igre XXVI. OlImpIjade OdržaNe su u atlaNtI Od 19. srpNja dO 4. lIstOpada 1996. Na njima je nastupilo 10.318 

športaša (6.806 muškaraca i 3.512 žena) iz 197 zemalja. Natjecali su se u 271 športskoj disciplini, u 26 športova. 

Igre je pratilo 15.108 novinara (5.695 iz pisanih i 9.413 iz elektroničkih medija). Volontiralo je 47.466 ljudi. 

• Igre je OtVOrIO amerIčkI predsjedNIk BIll clINtON, a OlImpIjskI je plameN upalIO BOksač muhammad alI. 

Olimpijsku je prisegu u ime športaša dala košarkašica Teresa Edwards, a u ime sudaca Hobie Billingsly (skokovi 

u vodu). 

Stjegonoše: 


Perica bukić 


Goran Perkovac 

Odličja: 

ZLATO 

Rukometna 


Patrik Ćavar, Slavko Goluža, 

Božidar Jović, Nenad Kljaić, 

Venio Losert, Valter Matošević, 

Alvaro Načinović, Goran 

Perkovac, Iztok Puc, 

Zlatko Saračević, Irfan 

Smajlagić, Bruno Gudelj, 

Zoran Mikulić, Vladimir 

Jelčić, Valner Franković, 

Vladimir Šujster 

SREbRO 

Vaterpolska 


Maro Balić, Perica Bukić, 

Damir Glavan, Igor Hinić, 

Vjekoslav Kobešćak, Joško 

Kreković, Ognjen Kržić, 

Dubravko Šimenc, Siniša 

Školneković, Ratko Štritof, 

Renato Vrbičić, Zdeslav 

Vrdoljak, Tino Vegar 

94 

Prvo zlatno olimpijsko 

odličje 

U 

Atlanti je, prvi put na olimpijskim igrama, zahvaljujući zlatnom 

odličju rukometaša, odsvirana hrvatska himna, a na najviši je 

jarbol podignuta hrvatska trobojnica. 

Put naših rukometaša do zlatnog odličja bio je trnovit, prema prvoj utakmici 

protiv Švicarske malo je tko mogao predvidjeti takav završetak. Naime, 

sredinom drugog poluvremena Hrvatska je gubila 13-19, no onda je najmlađi 

u reprezentaciji, vratar Venio Losert, "zaključao” vrata i bio najzaslužniji što 

smo u završnici izjednačili. U posljednjim trenucima utakmice Patrik Ćavar 

je iz sedmerca postavio konačnih 23-22 za Hrvatsku. U drugom dvoboju A 

skupine svladan je Kuvajt (31-22), a u trećem SAD s 35-27. 

Po mnogima odlučujući dvoboj za jedno od prva dva mjesta u skupini, koja 

su vodila u polufinale, naši su odigrali protiv Rusije. Iako su loše počeli i na 

poluvremenu gubili 11-13, u drugom je dijelu briljirao ponovo vratar, ovaj put 

Valter Matošević, koji je u posljednjoj minuti, pri rezultatu 24-24, obranio 

sedmerac Torgovanovu. U protunapadu je naš najbolji igrač u toj utakmici, 

kružni napadač Božidar Jović, postigao svoj sedmi pogodak i Hrvatskoj 

osigurao polufinale. U posljednjoj utakmici u skupini svladala nas je Švedska 

s 27-18 i kao drugoplasirana momčad ušli smo u polufinale. 

Suparnici u borbi za finale bili su nam tadašnji svjetski prvaci Francuzi. Već 

na poluvremenu hrvatski su reprezentativci vodili s 12-8 i utakmicu rutinski 

priveli kraju, pobijedivši s 24-20. Osam je pogodaka postigao Patrik Ćavar. 

U finalu ponovno Šveđani, koji su u drugom polufinalu s 25-20 pobijedili 

Španjolsku i bez poraza ušli u završni dvoboj za zlatno olimpijsko odličje, 

jedino koje je nedostajalo višestrukim europskim i svjetskim prvacima. Ipak, 

iskusni se švedski rukometaši nisu uspjeli oduprijeti poletnoj hrvatskoj 

reprezentaciji koja je na poluvremenu vodila 16-11. Po šest su pogodaka na 

toj utakmici postigli kapetan Goran Perkovac, krilo Irfan Smajlagić i kružni 

napadač Božidar Jović. Trinaest sekundi prije kraja kružni napadač Nenad

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

Žan Tabak i Dino Rađa 

Mirela Skoko 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

96 

Kljaić postigao je ključni zgoditak za konačnih 27-26. Sa zvukom sirene nastalo 

je neopisivo slavlje, a parketom Georgia Domea, pred 25.000 posjetitelja 

u dvorani i milijunima TV gledatelja, krenula je i danas poznata "gusjenica" 

zlatnih rukometaša. 

Prije podizanja hrvatske zastave na najviši jarbol i intoniranja Lijepe naše, u 

ime Međunarodnog olimpijskog odbora zlatno odličje predao je član MOOa 

i tadašnji predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak. Zlatnim je olimpijskim 

medaljama okitio Patrika Ćavara, Valnera Frankovića, Slavka Golužu, Brunu 

Gudelja, Vladimira Jelčića, Božidara Jovića, Nenada Kljaića, Venia Loserta, 

Valtera Matoševića, Zorana Mikulića, Alvara Načinovića, Gorana Perkovca, 

Iztoka Puca, Zlatka Saračevića, Irfana Smajlagića i Vladimira Šujstera. 

Drugo su odličje za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Atlanti osvojili vaterpolisti. 

Oni su u B kvalifikacijskoj skupini najprije pobijedili Grčku s 8-5, a 

zatim Rumunjsku s 11-6. Izgubili su od Italije 8-10 i svladali Ukrajinu sa 16-8, 

a u odlučujućem dvoboju za drugo mjesto u skupini slavio je SAD sa 10-8. 

Tako su, uz dva poraza, zauzeli treće mjesto u skupini, što im je u četvrtfinalu 

za suparnika donijelo - reprezentaciju Jugoslavije. U utakmici su izabranici 

trenera Brune Silića vodili od početka do kraja, a junak susreta, koji je 

Hrvatska dobila s 8-6 (3-1, 2-1, 1-2, 2-2) bio je Dubravko Šimenc. Postigao je tri 

zgoditka, među kojima i dva posljednja za 7-5 i 8-6. 

U polufinalu su se hrvatski igrači ogledali s reprezentacijom Italije, koju je 

tada vodio Ratko Rudić, i nakon dva produžetka slavili sa 7-6 (0-1, 2-1, 1-0, 1-2, 

1-2, 2-0), uz četiri pogotka Joška Krekovića. Na toj je utakmici isključen izbornik 

Bruno Silić, kojemu je zabranjeno vođenje finalne utakmice protiv Španjolske. 

To je, prema mišljenju mnogih, bio ključan razlog poraza u završnici. 

Hrvatski su vaterpolisti dobili prvu četvrtinu, zgodicima Damira Glavana 

i Tina Vegara poveli su s 3-0, a nakon dvije četvrtine vodili su s 3-1. No tada 

su počeli neshvatljivo griješiti, a poslije isključenja kapetana Perice Bukića 

Španjolci su izjednačili na 3-3. Naši su još imali snage za treću četvrtinu koju 

su Španjolci, istina, dobili s 4-2, da bi rezultat prije početka posljednje četvrtine 

bio 5-5. Siniša Školneković odlično je branio cijelu utakmicu i bio jedini 

siguran oslonac hrvatske momčadi. Imao je nekoliko odličnih obrana i u posljednjoj 

četvrtini, ali dva udarca Španjolaca nije mogao zaustaviti i Hrvatska 

je izgubila rezultatom 5-7 (1-0, 2-1, 2-4, 0-2). 

Srebrnu su medalju zaslužili: Maro Balić, Perica Bukić, Damir Glavan, Igor 

Hinić, Vjekoslav Kobešćak, Joško Kreković, Ognjen Kržić, Dubravko Šimenc, 

Siniša Školneković, Ratko Štritof, Tino Vegar, Renato Vrbičić i Zdeslav Vrdoljak. 

Hrvatska olimpijska delegacija Atlanta 1996. 

Na Olimpijskim igrama u Atlanti sudjelovalo je 84 hrvatska natjecatelja, od 

kojih je bilo osam športašica. Nastupili su u 14 športova: atletika, boks, hrvanje, 

gimnastika, jedrenje, kajakaštvo, košarka, plivanje, rukomet, stolni tenis, 

streljaštvo, tenis, vaterpolo, veslanje. 


Članovi Misije: Vlasta Horvat, Ljiljana Ujlaki, Višnja Peran, Saša Malović, 

Ante Drpić (press attache) 

Olimpijski attache: Lisabeth E. Bone 

ŠPORTAŠI: 

Atletika: Branko Zorko, Ivan Mustapić, Dragan Mustapić, Siniša Ergotić 

Boks: Stipe Drviš 

Gimnastika: Aleksej Demjanov

Dubravko Šimenc 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

97

Gordan Kožulj 

Trener Petar Skansi i Toni Kukoč 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

98 

Hrvanje: Stipe Damjanović 

Jedrenje: Karlo Kuret, Ivan Kuret, Marko Mišura 

Kajak/kanu: Andrej Glucks, Danko Herceg, Ivan Šabjan, Dražen Funtak 

Košarka: Stojko Vranković, Veljko Mršić, Dino Rađa, Damir Mulaomerović, 

Toni Kukoč, Slaven Rimac, Arijan Komazec, Josip Vranković, Velimir Perasović, 

Davor Marcelić, Vladan Alanović, Žan Tabak 

Plivanje: Gabrijela Ujčić, Tinka Dančević, Marko Strahija, Tomislav Karlo, 

Dominik Galić, Miloš Milošević, Alen Lončar, Marijan Kanjer, Miroslav Vučetić, 

Krešimir Čač, Gordan Kožulj 

Rukomet: Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Božidar Jović, Nenad Kljaić, Venio 

Losert, Valter Matošević, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko 

Saračević, Irfan Smajlagić, Bruno Gudelj, Zoran Mikulić, Vladimir Jelčić, 

Valner Franković 

Stolni tenis: Tamara Boroš, Zoran Primorac, Eldijana Aganović, Damir Atiković 

Streljaštvo: Mladenka Malenica, Suzana Skoko-Kovačević, Mirela Skoko, 

Roman Špirelja 

Tenis: Iva Majoli, Goran Ivanišević, Maja Murić, Saša Hiršzon 

Vaterpolo: Maro Balić, Perica Bukić, Damir Glavan, Igor Hinić, Vjekoslav Kobešćak, 

Joško Kreković, Ognjen Kržić, Dubravko Šimenc, Siniša Školneković, 

Ratko Štritof, Renato Vrbičić, Zdeslav Vrdoljak, Tino Vegar 

Veslanje: Marko Banović, Ninoslav Saraga, Siniša Skelin, Sead Marušić, Igor 

Boraska, Tihomir Franković, Hrvoje Telišman, Danijel Bajlo 

VOĐE EKIPA: Ivan Varvodić (plivanje), Josip Guberina (rukomet), Mihovil 

Nakić (košarka), Zdravko Hebel i Jakov Matošić (vaterpolo) 

TRENERI: Drago Plačić (atletika), Pero Tadić (boks), Neven Cegnar i Dubravko 

Škorić (stolni tenis), Velimir Kljaić i Milan Rončević (rukomet), Bruno 

Silić i Vlado Jeh (vaterpolo), Dimitar Bobev i Laszlo Ludmany (plivanje), Petar 

Skansi, Rudy Tomljenović, Jasmin Repeša, Mirko Krolo (košarka), Dubravko 

Lilek, Stjepan Krznarić (kajak/kanu), Lukša Cicarelli (jedrenje), Vlado Lisjak 

(hrvanje), Aleksandar Černov (gimnastika), Nikola Bralić, Igor Čulin, Dragutin 

Milinković i Dubravko Lilek (veslanje), Ante Špirelja i Siniša Vitez (streljaštvo), 

Željko Franulović i Dragutin Majoli (tenis) 

ZDRAVSTVENI TIM: Boris Labar, Ivo Vidović, Stjepan Bučan, Miran Martinac, 

Stanislav Peharec, Damir Suman, Ante Tranfić, Stevo Kuric 

OSTALI: Željko Kavran, Vladimir Mekić, Zoran Gobac, Anton Kovačev, Željko 

Pavličević, Slavko Trninić 

Karlo Kuret

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

99

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OLIMPIJSKI ODLIČNICI IZ ATLANTE 

Patrik Ćavar · Slavko Goluža · Božidar 

Jović · Nenad Kljaić · Venio 

Losert · Valter Matošević · Alvaro 

Načinović · Goran Perkovac · Iztok 

Puc · Zlatko Saračević · Irfan Smajlagić 

· Bruno Gudelj · Zoran Mikulić 

· Vladimir Jelčić · Valner Franković 

Hrvatska rukometna reprezentacija iz Atlante dobila je 1996. godišnju Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar" 

Patrik Ćavar 

Nositelj zlatne olimpijske medalje: OI Atlanta 1996. 

Na igrama nastupio: OI Atlanta 1996. 

Hrvatski reprezentativac sa srebrnom medaljom na 

SP-u na Islandu 1995. i brončanom na EP-u u Portugalu 

1994. 

Klubovi: Metković, Borac Banja Luka, Badel 1862 

Zagreb, Barcelona, BM Granollers, Agram Medveščak, 

Saint Marcel Vernon. 


Bučara. 

Slavko Goluža 

Nositelj dviju zlatnih olimpijskih medalja: OI Atlanta 1996. i 

OI Atena 2004. 

Na igrama nastupio: OI Atlanta 1996., OI Atena 2004. 

Hrvatski reprezentativac sa zlatnom medaljom na 

SP-u u Portugalu 2003., srebrnom na SP-u u Tunisu 

2005., brončanom na EP-u u Portugalu 1994. 

Klubovi: Meković Jambo, RK Badel 1862 Zagreb, KC 

Fotex Veszprem (Mađarska), Tus Nettelstatdt Lübeeke 

(Njemačka), Paris Saint Germaine (Francuska). 

Odlikovan je Redom kneza Branimira s ogrlicom te 

Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara. 

Božidar Jović 



Hrvatski reprezentativac sa srebrnim odličjem na 

SP-u na Islandu 1995. te na SP-u u Portugalu 2003. 

Klubovi: Borac (Banja Luka), Badel 1862 Zagreb. 

100 


Bučara. 

Nenad Kljaić 




SP-u na Islandu 1995. 

Klubovi: Medveščak, Badel 1862 Zagreb, TV Grosswaldstadt 

(Njemačka). 


Bučara. 

Venio Losert 



Na igrama nastupio: OI Atlanta 1996., OI Atena 2004., OI 

Peking 2008. 

Hrvatski reprezentativac sa srebrom na SP-u u Tunisu 

2005. i SP-u u Hrvatskoj 2009. 

Klubovi: Badel 1862 Zagreb, Garbel Zaragoza, Teka 

Cantabria, Granollers, Portland San Antonio, Frigorificos 

del Morrazo Cangas, Barcelona, Créteil, Ademar 

León (Španjolska). 


Bučara. 

Valter Matošević 



Na igrama nastupio: OI Atlanta 1996., OI Atena 2004.

Patrik Čavar 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

101


20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 



SP-u u Portugalu 2003. 

Klubovi: Zamet (Rijeka) i Zagreb. 

Odlikovan je Redom kneza Branimira s ogrlicom te 

Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara. 

Alvaro Načinović 

Nositelj zlatne olimpijske medalje: OI Atlanta 1996. i brončane: 

OI Seoul 1988. 

Na igrama nastupio: , OI Seoul 1988., OI Atlanta 1996. 



102 

Klubovi: Zamet (Rijeka), Badel 1862 Zagreb, Pivovarna 

Laško (Celje). 


Bučara. 

Goran Perkovac 



Na igrama nastupio: OI Seoul 1988., OI Atlanta 1996. 



Klubovi: Slatina, Medveščak, Kolinska Slovan (Slovenija), 

Borba (Švicarska), TV Suhr, Pfadi Winterthur 

(Njemačka). 


Bučara. 

Iztok Puc 

Nositelj zlatne olimpijske medalje: OI Atlanta 1996. i brončane 



i OI Sydney 2000. (Na OI Sydney 2000. nastupio je 

kao slovenski reprezentativac) 



Klubovi: RK Šoštanj, Borac Banja Luka, Badel 1862 

Zagreb i Pivovarna Laško (Slovenija). 


Bučara. 

Zlatko Saračević 





SP-u u Švicarskoj 1986., srebrenom na SP-u na Islandu 

1995. i brončanom na EP-u Portugalu 1994. 

Klubovi: Borac Banja Luka, Medveščak, Girondines, 

Usam, Creteil (Francuska). 


Bučara. 

Irfan Smajlagić 






Klubovi: Borac Banja Luka, Medveščak, Ivry, Nimes 

(Francuska), Badel 1862 Zagreb. 


Bučara. 

Bruno Gudelj 



Klubovi: Badel 1862, HC TSG Bielefeld (Njemačka). 


Bučara.


Zoran Mikulić 



Klubovi: Borac (Travnik), RK Metaloplastika (SRJ), SD 

Caja, CB Octavio, HC Granollers (Španjolska). 

Vladimir Jelčić 



Klubovi: Metković, Zagreb, HC Principe (Italija), 

Badel 1862 Zagreb, Zadar Gortan. 


Bučara. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Valner Franković 



Klubovi: Zamet (Rijeka), Rudar (Labin), Badel 1862 

Zagreb, Karlovačka Pivovara. 

Vladimir Šujster 



Klubovi: Rudar (Rude), Medveščak, Karlovačka pivovara, 

Badel 1862 Zagreb. 

103

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 


· Maro Balić · Perica Bukić · Damir 

Glavan · Igor Hinić · Vjekoslav Kobešćak· 

Joško Kreković · Ognjen Kržić 

· Dubravko Šimenc · Siniša Školneković 

· Ratko Štritof · Renato Vrbičić 

· Zdeslav Vrdoljak · Tino Vegar 

Hrvatska vaterpolska reprezentacija iz Atllante dobila je 1996. godišnju Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar" 

Maro Balić 

Nositelj srebrne olimpijske medalje: OI Atlanta 1996. 


Hrvatski reprezentativac s klupskim naslovima prvaka 

Europe 2001. i Kupa LEN-a 2000. 

Klub: Jug (Dubrovnik). 


Perica Bukić 

Nositelj dviju zlatnih olimpijskih medalja: Los Angeles 1984. 

i OI Seoul 1988., te srebrne olimpijske medalje: OI Atlanta 1996. 

Na igrama nastupio: OI Los Angeles 1984. , OI Seoul 

1988., OI Atlanta 1996. 

Hrvatski reprezentativac sa zlatom sa SP-a (Madrid 1986., 

Perth 1991.), SK (Solun 1987., Berlin 1989); srebrom na EP 

(Sofija 1985., Strasbourg 1987., Bonn 1989.), SK (Barcelona) i 

druga odličja. Od europskih klupskih naslova osvajao je Kup 

prvaka, Kup pobjednika kupova i Kup LEN-a. 

Klubovi: Solaris (Šibenik), Mladost (Zagreb), Jadran (Split). 

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara 

i Redom hrvatskog pletera. 

Damir Glavan 



Klubovi: Primorje (Rijeka), Mladost (Zagreb), Pescara, Padova, 

Catania (Italija). 

Igor Hinić 


Na igrama nastupio tri puta: OI Atlanta 1996., OI Sydney 

2000., OI Atena 2004, OI Peking 2008. 

Hrvatski reprezentativac sa zlatnom medaljom sa SP-a 

104 

(Melbourne 2007.), s EP-a (Zagreb 2010.), srebrnom 

medaljom s EP-a (Firenca 1999. i Kranj 2003.) te klupskim 

naslovima Kupa LEN-a 2002., 2003. i 2005. 

Klubovi: Primorje (Rijeka), Brescia, Roma (Italija), Mladost 


Vjekoslav Kobešćak 


Na igrama nastupio tri puta: OI Atlanta 1996., OI Sydney 

2000. i OI Atena 2004. 

Hrvatski reprezentativac sa srebrom na EP-a (Firenca 1999., 

Kranj 2003.), i klupskim naslovima prvaka Europe 1991. i 1996. 

te Kupa pobjednika kupova 1999. 

Klub: Mladost (Zagreb). 


Joško Kreković 


Na igrama nastupio tri puta: OI Atlanta 1996. 


Europe 1991. i 1992. te Kupa pobjednika kupova 1986. 

Klubovi: Mornar, Jadran, POŠK (Split), Pescara i Nervi 

(Italija). 


Ognjen Kržić 


Na igrama nastupio: OI Atlanta 1996. i OI Sydney 2000. 


Europe 1992. i 1993., 2001. i 2006., Kupa LEN-a 2000., te 

europskog Superkupa 2006. 

Klubovi: Jug (Dubrovnik), Jadran (Split), Savona (Italija). 

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara.


Nositelj zlatne olimpijske medalje: OI Seoul 1988. i srebrne: 

Atlanta 1996. 

Na igrama nastupio tri puta: OI Seoul 1988., OI Atlanta 

1996., OI Sydney 2000. 


(Madrid 1986. i Perth 1991.), FINA kupa (Berlin 1989.), 

srebrom na EP-u (Sofija 1985., Bonn 1989., Firenca 1999., 

Kranj 2003.), klupskim naslovima prvaka Europe 1989., 

1990. i 1992., Kupa pobjednika kupova 1994. i 1999. te 

Kupa LEN-a 1996. 

Klubovi: Mladost (Zagreb), Jadran, POŠK (Split), Volturno, 

Pescara, Como, Chiavari, Cremona, Bogliasco, Savona 

(Italija), St. Julian, Neptunes (Malta), Los Angeles (SAD) 

Medveščak (Zagreb). 


Siniša Školneković 


Na igrama nastupio: OI Atlanta 1996. i OI Sydney 2000. 

Hrvatski reprezentativac sa srebrom na EP-u (Firenca 1999.) 

i klupskim naslovima prvaka Europe 1996., europskog 

Superkupa 1996. 

Klubovi: POŠK, Jadran (Split), Mladost (Zagreb). 


Ratko Štritof 


Na igrama nastupio: OI Atlanta 1996., OI Sydney 2000., 


Hrvatski reprezentativac sa srebrom na EP (Firenca 1999., 

Kranj 2003.) i klupskim naslovima prvaka Europe 1989. 

1990., 1996.i 2005. te Kupa pobjednika kupova 1999. 

Klubovi: Mladost (Zagreb), Possilipo, Napulj, Syracusa, Flo- 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Ratko Štritof 

rentia, Firenca (Italija). 


Renato Vrbičić 




Europe 1991. i 1992., Kupa pobjednika kupova 1999. te Kupa 

LEN-a 2001. 

Klubovi: Solaris, Šibenik (Šibenik), Jadran (Split), Catania, 

Civitavecchia. 

Zdeslav Vrdoljak 


Na igrama nastupio: OI Atlanta 1996., OI Peking 2008. 


(Melbourne 2007.) i klupskim naslovima 1996., te europskog 

Superkupa 1996. 

Klubovi: Mornar, Jadran, POŠK (Split), Mladost (Zagreb), 

Padova (Italija). 

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara i 

Redom hrvatskog pletera. 

Tino Vegar 



Hrvatski je reprezentativac sa srebrom na EP-u (Strasbourg 

1987.), zlatom FINA kup (Solun 1987.) i klupskim naslovima 

prvaka Europe 1996.,1996. te europskog Superkupa 1983. i 

1996. 

Klubovi: POŠK, Jadran (Split), Mladost, Medveščak (Zagreb) 

Posillipo, Ortigia (Italija). 


105

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

106


OSVAJAČ OLIMPIJSKOG SREBRA I HRVATSKI STJEGONOŠA 

Perica Bukić 

S tri olimpijska odličja, dva zlatna (OI 

Los Angeles 1984. i OI Seoul 1988.) i 

jednim srebrnim (OI Atlanta 1996.), dva 

naslova svjetskog prvaka (Madrid 1986. 

i Perth 1991.) te više od 40 trofeja sa 

svjetskih i europskih kupova i prvenstava, 

mediteranskih igara i univerzijada, 

Perica Bukić pripada među najtrofejnije 

vaterpoliste na svijetu. 

Već se na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 

1984., kao iznimno nadareni 18-godišnjak, 

prvi put okitio zlatnom medaljom. 

Njegova talentiranost i umijeće potvrdili su 

se četiri godine kasnije, 1988. na Olimpijskim igrama 

u Seoulu, kada je također osvojio zlatno odličje. 

Na Igrama u Atlanti, osim što je kao član i kapetan 

hrvatske vaterpolske reprezentacije osvojio srebrno 

odličje, pripala mu je i čast da bude hrvatski stjegonoša 

na svečanosti otvaranja Igara. 

Perica Bukić rodio se 20. veljače 1966. u Šibeniku. 

U matičnom vaterpolskom klubu Solaris 1979. započeo 

je dugu i uspješnu natjecateljsku i dužnosničku 

športsku karijeru. Istodobno je studirao i stekao 

zvanje diplomiranog ekonomista. 

Kao član reprezentacije Jugoslavije osvojio je zlatno 

odličje na svjetskim prvenstvima 1986. u Madridu 

i 1991. u Perthu te srebrne medalje na europskim 

prvenstvima 1985. u Sofiji, 1987. u Strasbourgu i 

1989. u Bonnu. 

Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je od 1983. do 

1991. godine i zabilježio 300 nastupa, a za hrvatsku 

je vaterpolsku vrstu igrao od 1992. do 1998. godine 

i zabilježio 150 nastupa. Tijekom duge karijere 

Bukić je igrao za samo tri kluba: Solaris iz Šibenika, 

Mladost iz Zagreba i Jadran iz Splita i četiri puta bio 

prvak Europe (Mladost 1989., 1990. i 1996. te 1992. s 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Jadranom.) S Mladosti je 1999. osvojio europski Kup 

pobjednika kupova, a 2001. i Kup LEN-a te europski 

Superkup 1989. i 1996. godine. 

Nakon igračke karijere, od 2001. do 2008. godine 

obnaša dužnost direktora HAVK Mladost, a od 2004. 

do 2010. predsjednik je Hrvatskog vaterpolskog 

saveza. Za njegova mandata u nacionalnom savezu 

Hrvatska je osvojila naslove prvaka svijeta i Europe. 

Bio je član Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora 

od 2000. do 2004., a od 2001. do 2004. i predsjednik 

Hrvatskog kluba olimpijaca. Godine 2003. Bukić 

je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru i tu 

dužnost obnaša u dva mandata. Od 2010. obnaša 

dužnost dopredsjednika i direktora Hrvatskog vaterpolskog 

saveza. 

Perica Bukić nagrađen je dva puta Državnom 

nagradom za šport "Franjo Bučar". Prvi put 1991. 

kao pojedinac, a 1996. kao kapetan i član srebrne 

olimpijske momčadi iz Atlante 1996. Primljen je u 

Kuću slavnih vodenih športova u Fort Lauderdaleu 

(International Swimming Hall of Fame), 13. srpnja 

2008.

Šef Misije: Darko Dujmović 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

ZOI Nagano 1998. 

(7. - 22. veljače 1998.) 

• XVIII. zImske OlImpIjske Igre NagaNO 1998. pOsljedNje su u 20. stOljeću. Sudjelovalo je 2.339 športaša (od 

toga 787 športašica) iz 72 zemlje. Sa XVIII. ZOI izvješćivalo je 10.376 novinara, od kojih je 2.568 novinara iz 

tiska, što je gotovo isti broj kao i u Lillehammeru 1994. godine (2.578). Za svjetske radijske i TV postaje izvješćivalo 

je 5.737 novinara, a samo za japanske elektroničke medije 2.053 novinara. 

• Igre je OtVOrIO japaNskI car akIhItO. OLIMPIJSKI PLAMEN UPALILA JE BIVŠA SVJETSKA PRVAKINJA U UMJETNIČ- 

KOM KLIZANJU I NOSITELJICA SREBRNOG ODLIČJA SA ZIMSKIH OLIMPIJSKIH IGARA 1992. U ALBERTVILLEU MIDORI 

ITO, a olimpijsku prisegu u ime svih športaša dao je japanski olimpijac i natjecatelj u nordijskoj kombinaciji 

Kenji Ogiwara. 

Stjegonoše: 


Janica Kostelić 


Vedran Pavlek 

Šef Misije ZOI Nagano 1998., ZOI 

Salt Lake City 2002., zamjenik šefa 

Misije OI Sydney 2000., zamjenik 

šefa Misije MI Bari 1997., šef Misije 

MI Tunis 2001. i drugih višešportskih 

priredbi (EYOF). U HOO-u je obnašao 

dužnost športskog direktora 

i direktora olimpijskog programa. Dobitnik je Državne 

nagrade za šport "Franjo Bučar" za životno djelo 2010. 

108 

Hrvatski športaši u Naganu 

Na XVIII. zimskim olimpijskim 

igrama u Naganu nastupila 

je dotad najbrojnija hrvatska 

olimpijska reprezentacija, au 

njima i nova nada hrvatskog i svjetskog 

alpskog skijanja, 16-godišnja Zagrepčanka 

Janica Kostelić. Njoj je pripala čast da 

ponese hrvatsku zastavu na svečanosti 

otvaranja Igara. 

Janica Kostelić nastupila je u svim disciplinama alpskog skijanja: u kombinaciji 

je bila osma, što je do tada bio najbolji plasman nekog hrvatskog 

športaša na ZOI u povijesti. U superveleslalomu Janica je bila 26., u spustu 

25., u veleslalomu 24., a slalomsku utrku nije završila. 

Do Japana jedini hrvatski alpski skijaš i trostruki olimpijac Vedran Pavlek 

završio je u Naganu svoju karijeru 28. mjestom u veleslalomu te 30. u superveleslalomu. 

Njemu je na kraju športske karijere pripala čast da ponese 

hrvatsku zastavu na svečanosti zatvaranja Igara. Renato Gašpar je u superveleslalomu 

bio 32., a u veleslalomu je odustao. 

Alpinac Thomas Lodler veleslalom je završio kao 23., dok je Ivana Jakupčević 

u kratkom programu umjetničkog klizanja bila 25., nedovoljno da uđe 

među 24 najbolje klizačice koje su mogle nastupati u slobodnom programu. 

Hrvatska olimpijska delegacija ZOI Nagano 1998. 


ŠPORTAŠI: 

Alpsko skijanje: Janica Kostelić, Vedran Pavlek, Renato Gašpar, Thomas Lodler 

Skijaško trčanje: Antonio Rački 

Umjetničko klizanje: Ivana Jakupčević

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

109

Zlatni rukometaši 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

MI Bari 1997. 

(13. - 15. lipnja 1997.) 

U povodu MI 1997. Hrvatski 

olimpijski odbor tiskao je 

prigodnu publikaciju – vodič 

"Hrvatska mediteranska 

reprezentacija Bari 1997." 

čiju je naslovnicu dizajnirao 

priznati hrvatski dizajner 

Boris Ljubičić, koji je i autor 

službenog znaka i zastave 

VIII. Mediteranskih igara 

održanih u Splitu 1979. godine. 

Od te godine, Međunarodni 

odbor MI prihvatio 

je taj znak s tri olimpijska 

kruga kao trajno službeno 

obilježje MI. Najveće je 

međunarodno priznanje 

znak dobio uvrštenjem u 

knjigu "100 Years World 

Trademarks". 

110 

Na XIII. mediteranskim igrama, održanim u Bariju od 13. do 25. lipnja 

1997. godine, hrvatski su športaši, koji su od samih početaka mediteranskih 

igara uvelike pridonijeli tom natjecanju i njegovoj važnosti u razvoju 

međunarodnog športa, nastupili drugi put pod svojom zastavom. 

Članovi hrvatske mediteranske reprezentacije, njih 239 na čelu sa šefom Misije 

Matijom Ljubekom, natjecali su se u 26 športova i osvojili 33 odličja, od toga šest 

zlatnih, 16 srebrnih i 11 brončanih. 

ZLATNA ODLIČJA osvojili su: četverac bez kormilara Oliver Martinov, Krešimir 

Čuljak, Marko Banović, Branimir Vujević; Tamara Boroš i Eldijana Aganović 

(stolni tenis), rukometaši Goran Perkovac, Valter Matošević, Valner Franković, 

Božidar Jović, Miro Barišić, Mario Bjeliš, Goran Jerković, Mirza Džomba, Enes 

Halkić, Davor Dominiković, Silvio Ivandija, Igor Kos, Dragan Jerković, Neno 

Boban, Mario Kelentrić, Mladen Prskalo, Suzana Skoko i Roman Špirelja (streljaštvo) 

te košarkašice Vanda Baranović; Vedrana Grgin, Sonja Kireta, Korana 

Longin, Slavica Pretreger, Monika Kovač, Emilija Podrug, Amra Đapo, Tihana 

Abrlić, Katarina Maloča, Lidija Gnjidić, Mirjana Tabak. 

SREbRNA ODLIČJA osvojili su: Krešimir Čač, Miloš Milošević, Gordan Kožulj 

i Marko Strahija (plivanje), Valter Ivančić i Bojan Novak (boćanje), rukometašice 

Indira Botica, Snježana Petika, Renata Pavličić, Nataša Kolega, Samira Hasagić, 

Irina Maljko, Božica Gregurić, Vlatka Mihoci, Renata Damjanić, Paula Glavaš, 

Marija Čelina, Klaudija Bubalo, Helena Lulić, Irena Pušić, Vesna Horaček, Ljubica 

Peršinović; Saša Špirelja (streljaštvo), Branko Zorko (atletika), vaterpolisti 

Ognjen Kržić, Vjekoslav Kobešćak, Ivo Ivaniš, Mile Smodlaka, Dalibor Perčinić, 

Hrvoje Herceg, Igor Hinić, Tomislav Rogin, Zdeslav Vrdoljak, Ratko Štritof, Alen 

Bošković, Frano Vićan, Samir Barać, dvojac na pariće Hrvoje Telišman, Daniel 

Bajlo i dvojac bez kormilara Tihomir Franković, Igor Boraska, Stipe Drviš (boks), 

Aleksej Demjanov (gimnastika), Mario Miketek (hrvanje) te Zoran Primorac i 

Tamara Boroš (stolni tenis). 

bRONČANA ODLIČJA osvojili su: odbojkaši Ivan-Donald 

Marić, Darko Antunović, Ante Jakovčević, Boris Osmokrović, 

Stanislav Zimakijević, Domagoj Krnić, Vladim 

Jevtuhovič, Jurij Voriskijevič, Igor Jurčić, Boris Zorica, Edin 

Bajković, Zoran Periškić; Mladenka Malenica (streljaštvo), 

Stipe Damjanović (hrvanje), Stevimir Ercegovac (atletika), 

Zoran Primorac i Damir Atiković (stolni tenis), Krešimir 

Čač (plivanje), Mirko Filipović (boks), Dražen Funtak (kanu) 

Petra Banović (daljinsko plivanje), te Ana Sršen u konkurenciji 

plivačica s invaliditetom. 

Uz 33 odličja, hrvatski su se športaši iz Barija vratili s 

nagradom za viteštvo - gimnastičar Aleksej Demjanov 

dobio je Trofej fair play

Kratki 

olimpijski 

podsjetnik 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

111

Tko je tko 

od 1995. d0 2000. 





Zdravko Hebel 

Matija Ljubek (do 1997.) 

Rato Tvrdić (od 1997.) 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Članovi 

Ante Drpić, Sanda Dubravčić Šimunjak, 

Zdravko Fain, Katica Ileš (od 1997.), 

Jurica Malčić, Suad Rizvanbegović 

(od 1997.), Vedran Rožić, Damir Škaro 

(od 1998.), Miroslav Fajerbach (od 1999.), 

Đurđa Fočić-Šourek (od 1999.), 

Slavko Podgorelec (glavni tajnik HOO). 


Predsjednik 

Ivan Jelenčić 

Članovi 

Stipe Ćurković 

Dražen Orešćanin 

Radovan Lipovščak 

Želimir Feitl 

112 

Utemeljena Hrvatska 

olimpijska akademija 

Zagreb 1996. 

Postupajući prema pravilima 

Olimpijske povelje Međunarodnog 

olimpijskog odbora kojom se 

utvrđuju zadaće i uloga nacionalnih 

olimpijskih odbora u području 

promicanja temeljnih načela olimpizma 

na nacionalnoj razini, Vijeće 

HOO-a odlučilo je 27. lipnja 1996. 

na 58. sjednici osnovati Hrvatsku 

olimpijsku akademiju (HOA). 

Njeni su temeljni ciljevi i zadaće 

promicati kulturne vrednote, 

obrazovati sudionike u športu, 

poštivanju fair playa, etičkih i 

moralnih načela, kao i promicanje 

olimpijskih ideala na nacionalnoj 

razini i u ime međunarodne 

olimpijske zajednice. Hrvatska 

olimpijska akademija u početku 

djeluje kao tijelo Vijeća HOO-a i 

pod njegovom je izravnom ingerencijom. 

Za njezina je predsjednika 

imenovan tadašnji ministar 

kulture Božo Biškupić, koji je na 

toj dužnosti bio do 2000., a za 

tajnika Darko Dujmović. 

Hrvatska je olimpijska akademija 

2003. registrirana kao ustanova 

i danas njome upravlja peteročlano 

Upravno vijeće. Dužnost 

predsjednika HOA, koju je neko 

vrijeme obnašao predsjednik 

HOO-a Zlatko Mateša, od 3. prosinca 

2008. obnaša Franjo Prot, a 

ravnatelj je Milan Kolman. 

"Olimpizam u Europi – 

država i šport" 

Zagreb 1996. 

Hrvatski olimpijski odbor organizirao 

je 12. rujna 1996. u Zagrebu 

tribinu "Olimpizam u Europi 

– država i šport". Na poziv člana 

MOO-a i predsjednika HOO-a 

Antuna Vrdoljaka o toj, i danas 

aktualnoj temi, predavanja su 

održali ugledni gosti - članovi 

MOO-a, tadašnji predsjednik i 

glavni tajnik Europskih olim- 

Jacques Rogge 

pijskih odbora Jacques Rogge i 

Mario Pescante. 

Na tribini, održanoj pod vodstvom 

predsjednika HOO-a i 

člana MOO-a Antuna Vrdoljaka i 

glavnog tajnika Slavka Podgorelca 

u zagrebačkom hotelu "Intercontinental", 

sudjelovali su članovi 

Vijeća i Arbitražnog športskog 

tijela HOO-a, predstavnici nacionalnih 

športskih saveza, novinari i 

brojni športski uglednici. 

Visoke dužnosnike međunarodnog 

olimpijskog pokreta, Jacquesa 

Roggea i Maria Pescantea, primio 

je tadašnji predsjednik Vlade 

Zlatko Mateša. 

Punopravno članstvo 

HOO-a u ENGSO-u 

Reykjavik 1998. 

Na 6. sjednici Opće skupštine 

Europskih nevladinih športskih 

organizacija (ENGSO), održanoj 

u glavnome gradu Islanda 

Reykjaviku od 24. do 28. travnja 

1998. godine, HOO je, zajedno s 

irskim, grenlandskim i ciparskim 

olimpijskim odborima, primljen u 

punopravno članstvo te udruge u 

kojoj je tada bilo 40 europskih zemalja. 

U radu sjednice sudjelovalo 

je izaslanstvo HOO-a, tadašnji dopredsjednik 

Zdravko Hebel i član 

Vijeća Jurica Malčić. 

Teme na koje je usmjereno 

djelovanje ENGSO-a su položaja 

športa u Europi, suradnja na svim

azinama društvene odgovornosti 

unutar Europske unije, socijalni i 

politički dijalog u športu, autonomija 

športskih organizacija, odgoj 

i obrazovanje, uloga volontera u 

športu, šport i zdravlje, položaj 

djece i mladeži u športu te osobito 

zajednička suradnja s Europskim 

olimpijskim odborima koji okupljaju 

49 nacionalnih olimpijskih 

odbora. Osmišljavanje uloge mladih 

u športu rezultiralo je olimpijskim 

igrama mladih, prvi put 

održanim 2010., i organizacijom 

ENGSO Youth. Posebno mjesto 

u djelovanju ENGSO-a imaju 

forumi koji se održavaju od samog 

osnutka. Prvi je forum održan 

24. i 25. listopada 1998. godine u 

glavnom gradu Litve Vilniusu, a 

među 74 sudionika iz 19 zemalja 

bio je i dopredsjednik HOO-a 

Zdravko Hebel s izlaganjem na 

temu "Ustroj i financiranje športa 

u Hrvatskoj". 

Jedan od uspješnih domaćina bio 

je i HOO, ugostivši od 8. do 9. 

listopada 2010. u Dubrovniku 13. 

ENGSO forum na temu "Socijalna 

inkluzija i obrazovanje putem 

športa". 

U ime HOO-a, koji od početka 

aktivno participira u djelovanju 

ove važne europske športske institucije, 

predstavnica u ENGSO-u je 

Romana Caput Jogunica, sveučilišna 

profesorica kinezioloških 

znanosti iz Zagreba, koja je 2007. 

izabrana za članicu Izvršnog odbora 

ENGSO-a. 

Seminar „Žene i šport“, 9. i 10. rujna 1998. u Zagrebu 

Međunarodni 

seminar "žene i šport" 

Zagreb 1998. 

U organizaciji Međunarodnog 

olimpijskog odbora i suorganizaciji 


u Zagrebu je pod predsjedanjem 

potpredsjednice MOO-a Anite 

DeFrantz 9. i 10. rujna 1998., u hotelu 

"Sheraton", održan europski 

seminar "Žene i šport". 

Više od 50 predstavnica europskog 

športskog i olimpijskog 

pokreta govorilo je o tome kako 

unaprijediti ulogu žene u športu i 

olimpijskom pokretu. Bilo je riječi 

i o ulozi države u razvoju položaja 

žene u športu, skrbi o zdravlju 

žena kroz šport i tjelesnu aktivnost, 

kao i o političkim, kulturnim 

i ostalim zaprekama. 

"Iako postoje prepreke na političkoj 

razini, vladine i nevladine 

institucije trebale bi promicati 

ulogu žene u športu, uključujući 

i medije", jedan je od zaključaka 

Katje Mascagni, uvodničarke 

konferencije i direktorice Odjela 

za unaprjeđenje položaja žena u 

športu MOO-a. 

Ugledna olimpijka i bivša američka 

veslačica Anita DeFrantz, 

prva žena u povijesti olimpijskog 

pokreta na dužnosti potpredsjednice, 

upozorila je da je potrebno 

više znanstvenih spoznaja o 

ženama u športu, koje bi trebale 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Anita DeFrantz 

više sudjelovati u odlučivanju, te 

je dala mnoge preporuke radi veće 

ravnopravnosti spolova. 

O položaju žene u hrvatskome 

športu govorila je hrvatska olimpijka 

i liječnica Sanda Dubravčić 

Šimunjak, članica Odbora HOO-a 

za skrb o ženama u športu, koji 

je predvodila također olimpijka, 

nositeljica srebrnog rukometnog 

olimpijskog odličja Katica Ileš. 

Seminar MOO-a "Žene u športu" 

okupio je predstavnice državnog 

vrha Republike Hrvatske. Tako je 

seminar otvorila dopredsjednica 

Sabora Jadranka Kosor, dok je 

prigodnim govorom seminar 10. 

rujna zatvorila dopredsjednica 

Vlade Ljerka Mintas Hodak. 

Potpredsjednicu MOO-a Anitu 

DeFrantz i člana MOO-a i predsjednika 

HOO-a Antuna Vrdoljaka 

primio je premijer Zlatko Mateša, 

koji je iskazao punu potporu 

međunarodnome olimpijskom 

pokretu i njegovu zauzimanju za 

ravnopravno sudjelovanje žena u 

svim područjima športa i društva. 

Prvi glasnogovornici 

hrvatskih olimpijaca 

HOO 1998. 

U skladu s preporukom Međunarodnog 

olimpijskog odbora, Vijeće 


donijelo je 28. svibnja 1998. godine 

odluku o imenovanju prvih 

glasnogovornika olimpijaca. 

113

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Za glasnogovornicu olimpijaca za 

područje skrbi o ženama u športu 

imenovana je Danira Nakić-Bilić, 

vrhunska košarkašica, srebrna 

olimpijka (OI Seoul 1988.) i članica 

Odbora za skrb o ženama u 

športu HOO-a, a za glasnogovornika 

olimpijaca za područje športa 

i okoliša Marko Banović, veslač, 

diplomirani arhitekt i magistar 

znanosti, član Odbora za šport i 

okoliš HOO-a. 

Prve svjetske 

igre mladeži 

Moskva 1998. 

(11. - 19. srpnja) 

U Moskvi su od 11. do 19. srpnja 

održane Prve svjetske igre mladeži 

na kojima se natjecalo 7500 

mladih športaša iz 137 zemalja svijeta, 

među kojima i 94 hrvatskih 

športaša u 10 športova. Njih 21 - 7 

atletičara i 14 rukometaša - osvojili 

su pet medalja. 

Srebrno odličje osvojili su: Vera 

Begić (48.70 m - disk), Ljiljana Ćulibrk 

(4:21.11 min - 1500 m), ženska 

štafeta 4x100 m (Rukavina, Rubin, 

Karanikić, Perošević - 47.68 s). 

Brončano odličje osvojili su: 

Luka Aračić (7.41 m - dalj), muška 

rukometna rukometna reprezentacija 

(prednatjecanje: Hrvatska 

- Egipat 34-28, Hrvatska - Francuska 

29-29, Hrvatska - Španjolska 

22-29; polufinale Hrvatska - Rusija 

18-34; za treće mjesto: Hrvatska 

- Portugal 30-28.). 

Igre koje su održane pod pokroviteljstvom 

MOO-a, čiji je predsjednik 

Juan Antonio Samaranch 

bio nazočan svečanosti otvaranja 

uz gradonačelnika Moskve Jurja 

Lužkova, otvorio je 13. srpnja tadašnji 

ruski predsjednik Boris Jeljcin. 

Prvi put u povijesti je izvan 

olimpijskog protokola u grčkoj 

Olimpiji upaljen olimpijski 

plamen i donesen u Moskvu, gdje 

je na središnjem stadionu Lužnik 

gorio do kraja natjecanja športaša 

rođenih 1980. i kasnije. 

114 

U hrvatskoj delegaciji I. svjetskih 

igara mladih uz športaše su bili 

Matija Ljubek - šef Misije, Darko 

Dujmović - zamjenik šefa Misije, 

Ante Drpić - član zadužen za 

novinstvo i informiranje, Dragica 

Stjepanović - članica zadužena 

za akreditaciju i administraciju, 

Radiša Mladenović - fotoreporter. 

Pri Misiji je djelovao i medicinski 

stožer na čelu s Borisom Topićem 

te fizioterapeutima Mirom Biondić 

i Stevom Kuricem. 

Prvi Hrvatski 

športski sabor 

Zagreb 1999. 

Okupivši mnogobrojne znanstvenike 

i stručnjake iz športa, medicine, 

javne uprave i zakonodavstava, 

gospodarstva, marketinga, informacijskih 

disciplina, sociologije i 

ostalih područja vezanih uz šport 

te predstavnike medija, Hrvatski 

olimpijski odbor održao je u Zagrebu, 

14. i 15. svibnja 1999., prvi 

Hrvatski športski sabor na temu 

"Hrvatski šport za 21. stoljeće – 

stanje i razvoj hrvatskog športa". 

Na pragu novog stoljeća, a uvažavajući 

svjetska tehnološka i organizacijska 

dostignuća u športu, 

HOO je ocijenio da je potrebno 

okupiti sve znanstvenike i stručnjake 

iz zemlje kako bi pronašli 

rješenje za razvoj hrvatskog športa 

kao interdisciplinarne djelatnosti 

i sastavnice međunarodnog olimpijskog 

pokreta. 

Športska arbitraža i 


Zagreb 1999. 

Za rješavanje športskih sporova i 

različitih pitanja pravne zaštite u 

športu, HOO je 1994. osnovao Arbitražno 

tijelo, a za njegove članove 

imenovao ugledna imena iz redova 

pravnika-športaša, te športskih 

dužnosnika: za predsjednika Juricu 

Malčića, tajnika Darka Dujmovića, 

članove Branku Batinić, Vladu Jurišu, 

Ivana Kerna, Vedrana Rožića, 

Jurica Malčić 

Damira Škaru i Ratu Tvrdića. Djelovanje 

Arbitražnog tijela uvelike je 

utjecalo i na rješenje ovog područja 

u Zakonu o športu (1997.), prema 

čijim je odredbama 1999. godine 

HOO osnovao samostalna i nezavisna 

tijela športske arbitraže - Vijeće 

športske arbitraže (VŠA) i Arbitražni 

sud. Nadležnosti, ustroj i pravila 

o postupku pred VŠA i Arbitražnim 

sudom uređeni su Pravilnikom o 

športskoj arbitraži. 

Njihova je zadaća rješavanje 

športskih sporova, kao i preispitivanje 

odluka športskih udruga ako 

su iscrpljena ili ne postoje druga 

sredstva pravne zaštite. Osobito su 

važne odluke o stegovnim mjerama 

i odlukama u svezi s dopingom, postupcima 

koji znače ili podrazumijevaju 

dugotrajnu zabranu ili nemogućnost 

sudjelovanja u športskim 

natjecanjima, odluke koje se odnose 

na olimpijske kandidate i vrhunske 

športaše, na načela i uvjete športskih 

natjecanja i druga pitanja koja 

su uređena Statutom HOO-a. 

Vijeće športske arbitraže, koje danas 

djeluje u tri manja stalna tijela 

vijeća, razmatralo je od 1999. više 

od stotinu zahtjeva za izvanrednim 

preispitivanjem odluka i davanje 

mišljenja ili drugih zahtjeva te donijelo 

rješenja sukladna pravilima 

športske arbitraže. 

Vijeće športske arbitraže 

1999.- 2004.: 

Predsjednik Vijeća Jurica Malčić, 

dopredsjednik Hrvoje Momčinović. 

Članovi: Ivica Crnić, Dražen Franolić, 

Igor Gliha, Duško Grabovac, 

Stanko Hautz, Andrej Matijević, 

Ljerka Mintas-Hodak, Alica Pelicarić, 

Marijan Prus, Zlatan Turčić, 

Mladen Žuvela. 

Tajnik Ivan Magličić.


2004. – 2009.: 

Predsjednik Vijeća Jurica Malčić, 

dopredsjednik Hrvoje Momčinović . 

Članovi: Ivica Crnić, Dražen Franolić, 

Igor Gliha, Duško Grabovac, 

Stanko Hautz, Andrej Matijević, 

Ljerka Mintas-Hodak, Alica Pelicarić, 

Marijan Prus, Zlatan Turčić, 

Mladen Žuvela. 

Tajnik Ivan Magličić. 


2009. - 2014.: 

Predsjednik Jurica Malčić, dopredsjednik 

Hrvoje Momčilović. 

Članovi: Igor Gliha, Stanko Hautz, 

Andrej Matijević, Alica Pelicarić, 

Zlatan Turčić, Mladen Žuvela, 

Arno Vičić, Siniša Petrović, Damir 

Kramarić, Branimir Pocrnić i Miljenko 

Guinio. 

Tajnik Ivan Magličić. 

II. svjetske vojne igre 

Zagreb 1999. 

(8.- 17. kolovoza) 

U Zagrebu su, pod motom "Prijateljstvo 

kroz šport", od 8. do 17. 

kolovoza 1999. održane II. svjetske 

vojne igre koje su okupile više od 

6500 vojnika-športaša iz 80-ak 

zemalja u 24 različita športa. 

Organizacijski odbor Igara s predsjednikom 

general-pukovnikom 

Josipom Lucićem na Igrama je 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Nataša Vezmar pali plamen na otvaranju II. svjetskih vojnih igara u Zagrebu 

ugostio više od 30.000 akreditiranih 

osoba, 1.000 pratećih osoba i 

500 novinara iz cijeloga svijeta. 

Natjecanja su organizirana na 

športskim objektima u Zagrebu: 

stadion u Maksimiru, športsko-rekreacijski 

centri "Jarun", "Mladost", 

"Šalata", Košarkaški centar 

"Dražen Petrović", Dom sportova 

Zagreb i u drugim dvoranama. 

Druge svjetske vojne igre na stadionu 

u Maksimiru, 8. kolovoza, 

otvorio je predsjednik Republike 

Hrvatske dr. Franjo Tuđman, 

pokrovitelj Igara, u nazočnosti 

predsjednika MOO-a Juana Antonia 

Samarancha, člana MOO-a i 

predsjednika HOO-a Antuna Vrdoljaka, 

predsjednika Međunarodne 

udruge za vojni šport (CISM), 

brigadira Giannija Gola, direktora 

Ustanove II. svjetskih igara, 

general-pukovnika Josipa Lucića 

i mnogih uglednika iz športskog, 

političkog i društvenog života. 

Hrvatski su športaši osvojili 17 

zlatnih, 22 srebrne i 22 brončane 

medalje te su po broju osvojenih 

medalja zauzeli četvrto mjesto (iza 

Rusije, Kine i Italije). 

Prve svjetske vojne igre održane 

su u Rimu 1995., a sudjelovalo je 

4000 vojnika-športaša iz 83 zemlje 

svijeta, uključujući i Hrvatsku. 

Zlatne hrvatske odbojkašice 

115

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Prvi broj časopisa "Olimp" 

HOO 1999. 

U rujnu 1999. godine iz tiska je 

izašao prvi broj novog časopisa 


"Olimp", nastao na temeljima i 

tradiciji časopisa "Povijest hrvatskog 

športa", koji je izlazio od 

1970. punih 30 godina i koji je od 

prvog do zadnjeg 120. broja vodio 

i uređivao Franjo Frntić, ugledni 

športski djelatnik i povjesničar 

športa. 

Nakon 120. broja nametnula 

se potreba osuvremenjivanja 

časopisa i pokretanja novog, koji 

bi nastavio tradiciju "Povijesti 

116 

športa", ali istodobno pisao i o 

aktualnim temama u hrvatskom 

i svjetskom športu, posebice o 

onima iz hrvatskog i međunarodnog 

olimpijskog pokreta. Tako je 

odlukom Vijeća HOO-a pokrenut 

časopis "Olimp", koncipiran kao 

moderan časopis sa samostalnim 

povijesnim dijelom kao nastavkom 

"Povijesti hrvatskog športa". 

Urednicima "Olimpa" imenovani 

su Mario Zorko i Ante Drpić, a u 

prvom uredništvu koje su činili 

članovi Vijeća HOO-a, povjesničari 

športa i najuglednija imena 

športskog novinarstva bili su: 

Urednici Mario 

Zorko i Ante 

Drpić, predsjednik 

HOO-a Antun 

Vrdoljak, 

glavni tajnik 

HOO-a Slavko 

Podgorelec 

i dopredsjednik 

HOO-a Zdravko 

Hebel 

Neven Bertičević, Franjo Frntić, 

Đurđa Fočić-Šourek, Zdravko 

Hebel, Katica Ileš, Zdenko Jureša, 

Franjo Njegač, Žarko Susić i Zdenko 

Uzorinac. 

Od 2006., zahvaljujući suradnji s 

Ministarstvom znanosti, obrazovanja 

i športa, "Olimp" je dostupan 

svim osnovnim i srednjim te 

visokim školama u Hrvatskoj, a u 

e-obliku sa sažetcima na engleskom 

na web stranicama HOO-a 

i u Digitalnom arhivu Hrvatske i 

čitateljima širom svijeta. 

Za "Olimp" su govorili mnogi 

uglednici hrvatskog i međunarodnog 

športa, među kojima Antun 

Vrdoljak, Zlatko Mateša, čelnici 

MOO-a Juan Antonio Samaranch 

i Jacques Rogge, a u rubrici 

"Olimpijske legende" predstavljeni 

su brojni športaši koji su obilježili 

hrvatski i svjetski šport kroz 

desetljeća. 

Prvih nekoliko brojeva priloga 

"Povijest hrvatskog športa" uređivali 

su Franjo Frntić i Franjo Njegač, 

ali je ubrzo tu ulogu preuzeo Zdenko 

Jajčević, koji je prilog uređivao 

do 2009. godine, kada je uredničko 

mjesto preuzela Ana Popovčić. 

Nitko od članova prvog saziva 

uredništva "Olimpa" nije u 

sadašnjem uredništvu, a mnogi na 

žalost više i nisu živi, ali njihove 

vizije i ideje nastoje razvijati 

članovi današnjeg uredništva u 

sastavu: Saša Ceraj, Gordana Gaćeša, 

Radica Jurkin, Siniša Krajač, 

Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada 

Senčar i Ivan Škoro te Ante Drpić, 

koji je bio urednik svih dosadašnjih 

brojeva "Olimpa". 

Prvi broj časopisa "Olimp" promoviran 

je 16. srpnja 1999. godine 

u Boćarskom domu "Zrinjevac", 

a javnosti ga je predstavio član 

MOO-a i predsjednik HOO-a 

Antun Vrdoljak.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

117

XXVI. olimpijada 

Od Sydneya do Atene 

(2000. - 2004.) 

Razdoblje XXVII. olimpijade (2000. - 2004.) pamtit ćemo po izvanrednim 

uspjesima Janice Kostelić, koja je to vrijeme obilježila trima zlatnim i jednim 

srebrnim olimpijskim odličjem u Salt Lake Cityu i potvrdila iznimnu karijeru 

najuspješnije alpinke u povijesti zimskih olimpijskih igara. 

To ćemo razdoblje pamtiti i po prvoj zlatnoj medalji za hrvatski šport u pojedinačnoj 

konkurenciji na ljetnim igrama od osamostaljenja. Bilo je to odličje dizača utega Nikolaja 

Pešalova koji se i nakon četiri godine na Igrama u Ateni popeo na postolje, osvojivši 

brončano odličje. 

S druge strane, hrvatski se šport financijski i organizacijski preustrojavao. Na izvanrednoj 

i izbornoj skupštini Hrvatskog olimpijskog odbora, 16. listopada 2002. godine, 

čelnu dužnost u HOO-u preuzeo je Zlatko Mateša, bivši predsjednik Vlade i saborski 

zastupnik. 

U tom je razdoblju riješen i odnos države prema vrhunskim športašima koji su, svi 

se slažu, vrlo uspješni veleposlanici Hrvatske. Vlada Republike Hrvatske obvezala se, 

odlukom od 3. travnja 2003., isplaćivati nagrade osvajačima medalja na olimpijskim i 

paraolimpijskim igrama te svjetskim seniorskim prvenstvima i kupovima. Time je prvi 

put sustavno riješeno nagrađivanje vrhunskih športaša i članova stručnih stožera. 

Četiri 

Janičina 

zlata 

118




SP 150 - 53 zlatna, 38 srebrnih, 59 brončanih 

EP 152 - 37 zlatnih, 55 srebrnih, 60 brončanih 


SP 122 – 39 zlatnih, 41 srebrno, 42 brončana 

EP 99 – 33 zlatna, 37 srebrnih, 29 brončanih 

119

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OI Sydney 2000. 

(15. rujna - 1. listopada 2000.) 

• XXVII. OlImpIjske Igre OdržaNe su u sydNeyu Od 15. rujNa dO 1. lIstOpada 2000. Na njima je nastupio 10.651 

športaš (4.069 žena i 6.582 muškaraca) iz 200 zemalja. Natjecali su se u 300 športskih disciplina u 28 športova. 

Igre je pratilo 16.033 novinara (5.298 iz tiska i 10.735 iz elektroničkih medija), a pomagalo je i 46.967 volontera. 

• Igre je OtVOrIO glaVNI guVerNer australIje sIr WIllIam deaNe, a OlImpIjskI plameN je upalIla atletIčar- 

KA CATHY FREEMAN. Olimpijsku prisegu u ime športaša dala je hokejašica na travi Rechelle Hawkes, a u ime 

sudaca vaterpolski sudac Peter Kerr. 

Stjegonoše: 


Zoran Primorac 


Igor boraska 

Odličja: 

ZLATO 

Nikolaj Pešalov 

Dizanje utega (do 62 kg) 

bRONCA 

Veslački osmerac 

Igor Boraska, Tihomir 

Franković, Krešimir 

Čuljak, Branimir Vujević, 

Tomislav Smoljenović, 

Nikša Skelin, Siniša 

Skelin, kormilar Silvijo 

Petriško 

120 

Prvo pojedinačno zlato 

Bolji početak Igara XXVII. olimpijade nije se mogao ni zamisliti. Već 

drugog dana na programu dizanja utega u Convention Centru bilo je 

natjecanje u kategoriji do 62 kilograma u kojem je Nikolaj Pešalov, hrvatski 

olimpijac, taktički nadmudrio i pobijedio trostrukog olimpijskog 

pobjednika i jednog od najslavnijih dizača današnjice, Turčina Naima Sulejmanoglua 

koji je u Sydney došao po četvrto olimpijsko zlato. 

U nadmetanju u trzaju Pešalov je najavio početnu težinu od 140 kg da bi je, 

izlazeći na podij, povećao na 145. Time je nadmudrio Sulejmanoglua koji je 

prema pravilima morao podići težinu na 142,5 kg no nije je uspio podići ni iz 

trećeg pokušaja. Tako se Nikolaj oslobodio najozbiljnijeg suparnika. No, u konkurenciji 

je ostao odličan Grk Leonidas Sabanis, koji je s lakoćom podigao 147,5 

kg. Pešalov je odgovorio sa 150 kg, težinom koju u drugom pokušaju nije uspio 

podići, ali je uspio u posljednjem pokušaju, poveo i praktički osigurao najsjajnije 

odličje. Odlično pripremljen i motiviran, Pešalov više nije mogao ispustiti veliku 

prednost jer je dizanje izbačajem pitanje tehnike. Kad je u prvom pokušaju izbačajem 

podigao 175 kg, definitivno je osigurao zlatno odličje i s 325 kg postigao 

novi olimpijski i izjednačio svjetski rekord. Kako su mu ostala još dva pokušaja, 

Pešalov je najavio 185 kg - tri puta više od njegove težine - što ipak nije uspio podići. 

No imao je 7,5 kg prednosti u odnosu na drugog Sabanisa i trećeplasiranog 

Bjelorusa Oleščuka. 

Zlatno odličje Nikolaja Pešalova podiglo je raspoloženje u hrvatskoj olimpijskoj 

ekspediciji, ali unatoč očekivanjima i nizu dobrih nastupa, naši športaši nisu 

odmah uspjeli osvojiti još koje odličje. Nadu je podgrijao sjajan nastup veslačkog 

osmerca, koji je u kvalifikacijama te kraljevske veslačke discipline pobijedio sve 

konkurente i na briljantan način, izravno, izborio ulazak u finale. Već je i nastup 

u finalu olimpijskog turnira u najelitnijoj veslačkoj disciplini bio velik uspjeh 

za športaše. No tako nisu razmišljali izabranici trenera Igora Čulina, koji su 

devetog, posljednjeg dana veslačkih natjecanja na jezeru Penrith odlučili dati sve 

od sebe. 

U zadnjoj disciplini veslačkog programa naš je osmerac sjajno krenuo i u zaveslaj 

pratio odličnu posadu Velike Britanije, u kojoj je bio i Hrvat Luka Grubor. 

Hrvatski je osmerac veslao snažno i skladno, a na polovici staze gotovo se poravnao 

s Britancima. Na 1500 metara zaostajao je za Britancima dvije sekunde, ali je 

imao sekundu i pol prednosti pred drugoplasiranim Australcima, koji su zajedno

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

121

Šef Misije: Matija Ljubek 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Šef Misije OI Sydney 2000., šef 

Misije MI Bari 1997., olimpijac 

s tri nastupa na OI i osvajač 

četiriju medalja u kanuu: OI 

Montreal 1976. (zlato i bronca), 

OI Moskva 1980., OI Los Angeles 

1984. (zlato i srebro) te 10 odličja 

sa svjetskih prvenstava (4 zlata, 

3 srebra, 3 bronce). U HOO-u je od osnutka 1991. do 

1995. bio dopredsjednik, a od 1996. do smrti 2000. 

obnašao je dužnost izvršnog direktora i direktora 

višešportskih aktivnosti. Posthumno je nagrađen Državnom 

nagradom za šport "Franjo Bučar" za životno 

djelo 2000. 

Ivana Brkljačić 

Iva Majoli i Ivan Ljubičić 

122 

s Talijanima povećali broj zaveslaja. Naši su se sjajno odupirali. U završnici ih 

je pretekao australski osmerac, ali su posljednjim zaveslajima uspjeli odoljeti 

talijanskom naletu, osvojiti brončanu medalju i ostaviti iza sebe veslačke velesile 

Italiju, SAD i Rumunjsku. 

Hrvatska olimpijska delegacija Sydney 2000. 

Na Igrama u Sydneyu 2000 nastupio je 91 natjecatelj, od toga 23 športašice, u 12 

športova: atletika, dizanje utega, jedrenje, kajakaštvo, odbojka, plivanje, stolni 

tenis, streljaštvo, taekwondo, tenis, vaterpolo, veslanje. 

Šef Misije: Matija Ljubek 

Zamjenik šefa Misije: Darko Dujmović 

Članovi: Maja Gencel, Nikolina Otržan, Ante Drpić (press attache) 

Olimpijski attache: Michael Komadina 

ŠPORTAŠI: 

Atletika: Frano Bakarić, Tihomir Buinjac, Ivana Brkljačić, Stevimir Ercegovac, 

Siniša Ergotić, Nino Habun, Andraš Haklić, Darko Juričić, Slaven Krajačić, 

Dragan Mustapić, Ivica Nekić, Kristina Perica, Elvis Peršić, Blanka Vlašić, Dejan 

Vojnović, Branko Zorko 

Dizanje utega: Nikolaj Pešalov 

Jedrenje: Mate Arapov, Toni i Ivan Bulaja, Karlo Kuret 

Kajakaštvo: Danko Herceg, Andrej Glücks, Nikica Ljubek, Dražen Funtak 

Odbojka: Marija Anzulović, Elena Čebukina, Patricija Daničić, Biljana Gligorović, 

Vesna Jelić, Barbara Jelić, Gordana Jurcan, Ana Kaštelan, Nataša Leto, Marijana 

Ribičić, Beti Rimac, Ingrid Siscovich 

Plivanje: Vanja Rogulj, Marijan Kanjer, Ivan Mladina, Duje Draganja, Alen 

Lončar, Gordan Kožulj, Marko Strahija, Sandro Tomas, Smiljana Marinović, 

Petra Banović, Miloš Milošević, Marijana Šurković, Lovrenco Franičević, Tinka 

Dančević, Krešimir Čač 

Stolni tenis: Eldijana Aganović, Tamara Boroš, Andrea Bakula, Zoran Primorac 

Streljaštvo: Mladenka Malenica, Roman Špirelja 

Taekwondo: Nataša Vezmar 

Tenis: Iva Majoli, Silvija Talaja, Goran Ivanišević, Ivan Ljubičić, Mario Ančić 

Vaterpolo: Samir Barač, Alen Bošković, Elvis Fatović, Igor Hinić, Ivo Ivaniš, Vjekoslav 

Kobešćak, Ognjen Kržić, Višeslav Sarić, Mile Smodlaka, Dubravko Šimenc, 

Siniša Školneković, Ratko Štritof, Frano Vićan 

Veslanje: Ivan Jukić, Tihomir Jarnjević, Ninoslav Saraga, Oliver Martinov, Igor 

Boraska, Tihomir Franković, Krešimir Čuljak, Igor Francetić, Branimir Vujević, 

Tomislav Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin i kormilar Silvijo Petriško 

VOĐE EKIPA: Žarko Martinek (atletika), Snježana Mijić (odbojka), Jakov Matošić 

(vaterpolo), Srećko Šuk (veslanje), Ivan Varvodić (plivanje), Branko Lovrić 

(kajak/kanu), Igor Božičević (jedrenje) 

TRENERI: Ivan Ivančić, Bojan Marinović, Georgi Draganov, Drago Palčić, Ivan 

Veštić (atletika), Boško Čavka (dizanje utega), Minski Fabris, Tonči Antunović, 

Marko Mišura (jedrenje), Stjepan Perestegi, Laszlo Kovacs (kajak/kanu), Dimitar 

Bobev, Mike Bottom, Jure Topić, Aleksandar Seleznev (plivanje), Zlatko Novaković, 

Neven Cegnar (stolni tenis), Ante Špirelja, Siniša Vitez (streljaštvo), Velimir 

Zovko (tenis), Ivica Klaić (taekwondo), Nikola Bralić, Igor Čulin, Krešimir Ižaković 

(veslanje), Ivica Jelić, Nenad Komadina (odbojka), Neven Kovačević, Vojko 

Šegvić, Zoran Kačić (vaterpolo) 

ZDRAVSTVENI TIM: Boris Labar, Damir Kovačić, Stjepan Bućan, Tomislav Kukin, 

Vladimir Bošnjak, Dario Grgić, Robert Prusac, Mimi Vurdelja, Mira Biondić, 

Stevo Kuric, Zdravko Beti, Emir Mujagić

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

123

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OLIMPIJSKI ODLIČNICI IZ SYDNEYA 

ZLATNI DIZAČ UTEGA 


Nikolaj Pešalov, olimpijac i osvajač olimpijskih 

medalja, tijekom uspješne karijere osvojio je dva 

odličja za Hrvatsku, zlatno i brončano (OI Sydney, 

OI Atena) i dva za Bugarsku, srebrno i brončano 

(OI Barcelona i OI Atlanta). Jedan je od malobrojnih 

dizača utega koji je četiri puta nastupio na 

olimpijskim igrama i svaki put osvojio medalju. 

Rodio se 30. svibnja 1970. u bugarskom gradu Pazardjiku, 

a od 1998. godine ima i hrvatsko državljanstvo s 

prebivalištem u Splitu. Dizanjem utega počeo se baviti 

kao 12-godišnjak u bugarskoj Sofiji, gdje je stekao i 

zvanje športskog trenera. 

Na OI 2000. godine Pešalov je u kategoriji do 62 kg osvojio 

zlatnu medalju koja će zauvijek ostati upisana u analima 

hrvatskog športa kao prva hrvatska zlatna medalja u pojedinačnoj 

konkurenciji. Dugu i uspješnu olimpijsku karijeru Pešalov 

završava svojim četvrtim nastupom na olimpijskim igrama, u 

Ateni 2004., gdje se ponovno uspinje na pobjedničko postolje s 

brončanim odličjem u kategoriji do 69 kg. 

U Sydneyu je Pešalov u trzaju podigao gotovo nevjerojatnih 

150 kg, kojima je pridodao i 175 u izbačaju pa je s ukupnih 325 kg 

postavio novi olimpijski i izjednačio svjetski rekord u kategoriji 

do 62 kg. Njegov dvoboj s tad najboljim dizačem i trostrukim 

olimpijskim pobjednikom Turčinom Naimom Sulejmanogluom 

bio je jedan od najzanimljivijih – nakon njega je "veliki Naim" 

ostao ne samo bez olimpijskog odličja, nego i bez plasmana na 

OI. 

Nikolaj Pešalov je, uz četiri olimpijske medalje, u karijeri 

osvojio gotovo 60 medalja na svjetskim, europskim i regionalnim 

prvenstvima u svim dobnim uzrastima, te 11 puta postavljao 

svjetske rekorde. Nakon duge i izuzetno uspješne športske 

karijere posvetio se trenerskom pozivu i radu s mladim dizačima 

utega u Hrvatskoj. 

Za izniman doprinos športu Nikolaj Pešalov je 2000. godine 

nagrađen godišnjom Državnom nagradom za šport "Franjo 

Bučar". 

124

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

125

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 


Igor Boraska · Tihomir 

Franković · Krešimir Čuljak 

· Igor Francetić · Tomislav 

Smoljanović · Branimir Vujević 

· Nikša Skelin · Siniša Skelin i 

kormilar Silvijo Petriško 

Posada osmerca iz Sydneya dobila je 2000. godišnju Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar" 

Igor Boraska 

Nositelj brončane olimpijske medalje: 


Na igrama nastupio: OI Atlanta 1996., OI 

Sydney 2000., OI Atena 2004., ZOI Salt 

Lake City 2002. (bob četverac). 

Klub: HVK Gusar (Split). 

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom 


Tihomir Franković 



Na igrama nastupio: OI Sydney 2000., OI 

Atena 2004. 




Krešimir Čuljak 



Na igrama nastupio: OI Sydney 2000. 

Klubovi: HAVK Mladost, VK Croatia i VK 

Trešnjevka (Zagreb). 

Igor Francetić 




Klubovi: VK Croatia i VK Trešnjevka (Zagreb) 

Branimir Vujević 



126 


Klub: VK Jadran (Zadar) 

Tomislav Smoljanović 




Klubovi: HVK Gusar (Split) i HAVK Mladost 

(Zagreb). 

Nikša Skelin 

Nositelj srebrne i brončane medalje: 

OI Atena 2004., OI Sydney 2000. 

Na igrama nastupio: OI Sydney 2000., OI 

Atena 2004., OI Peking 2008. 



Franje Bučara te Redom hrvatskog pletera. 

Siniša Skelin 

Nositelj srebrne i brončane medalje: 

OI Atena 2004., OI Sydney 2000. 

Na igrama nastupio: OI Atlanta, OI Sydney, OI 

Atena 2004., OI Peking 2008. 



Franje Bučara te Redom hrvatskog pletera. 

Silvijo Petriško, kormilar 




Klub: VK Croatia (Zagreb). 

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s 

likom Franje Bučara.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

127

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

128


HRVATSKI STJEGONOŠA 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 


Stolnotenisač Zoran Primorac, osvajač srebrnog 

olimpijskog odličja (OI Seoul 1988.), jedini je hrvatski 

olimpijac koji je nastupio na šest olimpijskih igara: 

OI Seoul, OI Barcelona, OI Atlanta, OI Sydney, OI Atena, 

OI Peking, a izborio je pravo nastupa i na svojim 

sedmim igrama, 2012. godine u Londonu. 

U 

bogatoj kolekciji ima 30-ak odličja sa svjetskih i europskih 

prvenstava te mediteranskih igara. Rodio se 10. svibnja 

1969. u Zadru, gdje je kao 8-godišnjak započeo dugu i 

uspješnu stolnotenisku karijeru koja još traje. 

Prvi je put na olimpijskim igrama nastupio 1988. u Seoulu, kada je 

u paru s Ilieom Lupulescuom osvojio srebrno odličje. Pod hrvatskom 

zastavom nastupio je prvi put u Barceloni 1992. godine kada je osvojio 

deveto mjesto u pojedinačnoj konkurenciji i u paru s Dragutinom 

Šurbekom. Na Igrama u Atlanti 1996. u pojedinačnoj je konkurenciji 

izborio plasman od 9. do 16. mjesta, a u paru s Damirom Atikovićem 

bio je plasiran između 17. i 24. mjesta. 

Za zelenim stolom u Sydneyu, u kojem mu je pripala čast da bude 

hrvatski stjegonoša, gubi u 1. kolu pojedinačne konkurencije, dok je 

u Ateni 2004. eliminiran u 2. kolu. Na Igrama u Pekingu 2008., na 

koje se Primorac izravno kvalificirao kao jedan od prvih 20 stolnotenisača 

na rang-listi Međunarodnog stolnoteniskog saveza, u 

pojedinačnoj ga je konkurenciji u kvalifikacijama svladao Šveđanin 

Persson, 4-1. 

Zoran Primorac karijeru je započeo u zadarskom STK Bagat i već 

je u juniorskoj kategoriji osvojio sedam medalja na europskim prvenstvima. 

Godine 1985. prelazi u zagrebački Vjesnik, a na Svjetskom 

prvenstvu 1987. godine u New Delhiju u paru s Lupulescuom osvaja 

srebrno odličje. Zbog treninga s Lupulescuom odlazi u Beograd i 

dvije je godine član Partizana. Igrao je i za zagrebačku Industrogradnju, 

te za Royal Sporting Villete iz belgijskog grada Charleroi. 

Na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima te 

na mediteranskim igrama Primorac se u raznim konkurencijama 

uspinjao na pobjednička postolja, a uz srebrnu olimpijsku medalju, 

u njegovoj su kolekciji i tri srebrne i tri brončane sa svjetskih 

prvenstava, dvije zlatne, pet srebrnih i sedam brončanih s europskih 

prvenstava te po tri zlatna, srebrna i brončana odličja s mediteranskih 

igara. 

Za izniman doprinos u športu Zoran Primorac je 1993. nagrađen 

godišnjom Državnom nagradom za šport "Franjo Bučar". Predsjednik 

je Hrvatskog kluba olimpijaca od 2010. i predsjednik Udruge 

igrača Međunarodnog stolnoteniskog saveza (ITTF). 

129

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

ZOI Salt Lake City 

(8. - 24. veljače 2002.) 

• XIX. zImske OlImpIjske Igre u salt lake cItyu OkupIle su špOrtaše Iz 77 NacIONalNIh OlImpIjskIh OdBOra, 

a NatjecaNja su OdržaNa u 15 špOrtOVa sa 78 špOrtskIh dIscIplINa. Među 2.399 natjecatelja, od kojih 886 

športašica, nastupilo je i 14 hrvatskih športaša koji su se natjecali u alpskom i nordijskom skijanju, biatlonu, 

bobu i klizanju. Igre je pratilo 8.730 novinara (2.661 iz tiska i 6.069 iz elektroničkih medija). Volontiralo je 

22.000 osoba. 

• Igre je OtVOrIO amerIčkI predsjedNIk geOrge W. Bush, a OlImpIjskI su plameN zapalIlI amerIčkI hOkejašI 

NA LEDU, OSVAJAČI ZLATNOG OLIMPIJSKOG ODLIČJA U LAKE PLACIDU 1980. Olimpijsku prisegu u ime športaša dao 

je Jim Shea (skeleton), a u ime sudaca Allen Churs (alpsko skijanje). 

Stjegonoše: 




Ivan Šola 

Odličja: 

ZLATO 


Alpsko skijanje 

(veleslalom) 

ZLATO 



(kombinacija) 

ZLATO 



(slalom) 

SREbRO 



(superveleslalom) 

130 

Četiri odličja nove 

skijaške kraljice 

Na XIX. zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityu svijet je 

u punom sjaju upoznao novu skijašku kraljicu Janicu Kostelić 

koja je osvojila čak četiri olimpijska odličja - tri zlatna i jedno 

srebrno. 

U pretrpanom rasporedu Igara Janica je odlučila propustiti spust kako 

bi se mogla potpuno usredotočiti na kombinaciju, u kojoj je slovila kao 

najveća favoritkinja. Kasnije je to Janica potvrdila na stazi. S dvije odlične 

utrke u kombinacijskom slalomu i sigurnom vožnjom u kombinacijskom 

spustu osvojila je prvu medalju u povijesti hrvatskog skijanja i prvu hrvatsku 

medalju na zimskim olimpijskim igrama. 

Janica je odlično odvozila i superveleslalom, u kojem je za samo 0,05 

stotinki zaostala za pobjednicom Talijankom Danielom Ceccarelli. Nakon 

brzih, na program su došle tehničke discipline: Janica je najprije u slalomu 

osvojila prvo mjesto pobijedivši Francuskinju Lauru Pequegnot za 0,07 

sekundi, da bi slavodobitnu seriju završila najboljim vremenima u obje 

veleslalomske vožnje osvajanjem treće zlatne i svoje četvrte medalja u Salt 

Lake Cityu. 

S četiri medalje, zlatom u alpskoj kombinaciji, slalomu i veleslalomu te 

srebrom u superveleslalomu na XIX. zimskim olimpijskim igrama u Salt 

Lake Cityu naša najbolja skijašica uspjela je preteći jedinu dvojicu skijaških 

velikana koji su od 1924., kada su u Chamonixu održane Prve zimske 

olimpijske igre, osvojili tri zlatne medalje na jednim olimpijskim igrama 

- Austrijanca Tonija Sailera (1956. Cortina d'Ampezzo) i Francuza Jean-Claudea 

Killyja (1968. Grenoble). 

Zimske olimpijske igre u Salt Lake Cityu pamtit ćemo i po tome što je 

Hrvatska prvi put imala predstavnike u bobu i biatlonu, te po tome što je 

hrvatska olimpijska delegacija imala najviše natjecatelja od osamostaljenja, 

čak 14, u pet športova.

2002. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

Nika Fleiss 

Vedran Pavlek 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Hrvatska olimpijska delegacija ZOI Salt Lake City 2002. 


ŠPORTAŠI: 

Alpsko skijanje: Janica Kostelić, Nika Fleiss, Ana Jelušić, Ivica Kostelić 

Biatlon: Žarko Galjanić 

Bob: Ivan Šola, Boris Lovrić, Đuliano Koludra, Niki Drpić, Igor Boraska 

Skijaško trčanje: Maja Kezele, Damir Jurčević, Denis Klobučar 

Umjetničko klizanje: Idora Hegel 

VOĐE EKIPA: Vedran Pavlek (alpsko skijanje), Vilko Žiljak (bob) 

TRENERI: Ante Kostelić, Jurij Hafner, Slaven Petrović, Vincencij Jovan 

(alpsko skijanje), Franjo Jakovac (biatlon), Zoran Skender, Duško Zatezalo 

(skijaško trčanje),- Aleksandar Rožin (umjetničko klizanje) 

ZDRAVSTVENI TIM: Željko Šućur, Miodrag Radić 

OSTALI: Boris Belamarić (bob), Ozren Müller (press attache alpske skijaške 

reprezentacije)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OLIMPIJSKA ODLIČNICA IZ SALT LAKE CITYA 

ZLATNA I SREBRNA OLIMPIJKA 


Sa šest olimpijskih medalja, četiri zlatne i 

dvije srebrne, pet naslova svjetske prvakinje 

te tri naslova pobjednice svjetskog 

kupa u kojem je pobjeđivala 30 puta u 

svim disciplinama, Janica Kostelić najuspješnija 

je alpska skijašica u povijesti 

zimskih olimpijskih igara i apsolutno najbolja 

hrvatska športašica svih vremena. 

Janica Kostelić rođena je 5. siječnja 1982. godine u 

Zagrebu, a skijanje je počela trenirati s devet godina 

u SK Zagreb i već je kao djevojčica pobjeđivala 

u svim utrkama u kojima je nastupala. Posebno je 

impresivna bila sezona 1996./1997. u kojoj je nastupila 

u 22 utrke i u svima pobijedila, uključujući i dvije 

najvažnije utrke u svijetu dječjeg skijanja - slalom i 

veleslalom za trofeje Topolino i Pinocchio. 

Od početka karijere uz nju je bio otac i trener Ante 

Kostelić, koji je uz majku Maricu i brata Ivicu svakako 

najzaslužniji za nevjerojatne uspjehe na snježnim padinama 

širom svijeta koje je ostvarila unatoč tome što 

je tijekom karijere imala čak 10 operacija. Janica je tri 

puta nastupila na zimskim olimpijskim igrama i na 

svima je imala čast nositi hrvatsku zastavu, prvi put 

u Naganu 1998., u kojem je sa 16 godina bila najmlađa 

alpska skijašica, a njezino osmo mjesto u kombinaciji 

bilo je najveće dostignuće hrvatskih športaša 

na zimskim olimpijskim igrama do tada. 

Na XIX. zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake 

Cityu 2002. godine zadivila je svijet osvajanjem zlatnog 

odličja u kombinaciji, što je bila i prva hrvatska 

medalja u povijesti ZOI-a, a tome je pridodala i zlata 

u slalomu i veleslalomu, dok je u superveleslalomu 

osvojila srebrno odličje. 

Posljednji Janičin olimpijski nastup bio je 2006. 

godine u Torinu, kada je najprije osvojila zlatno 

odličje u kombinaciji, a onda i srebrnu medalju u superveleslalomu, 

čime i završava neponovljivu olimpijsku 

karijeru s četiri zlatna i dva srebrna odličja. 

Osim impresivne olimpijske karijere Janica je ostavila 

neizbrisiv trag u svjetskom skijanju. Osim nje, 

samo se još Šveđanka Pernille Wiberg i Austrijanka 

Petra Kronberger mogu pohvaliti da su pobjeđivale u 

utrkama svjetskog kupa u svih pet skijaških disciplina, 

a samo se Petra Kronberger može pohvaliti da je, 

kao i Janica, pobijedila u svih pet disciplina u jednoj 

sezoni. Janičinih rekordnih 1970 bodova osvojenih u 

sezoni 2005./2006. zasad još nitko nije nadmašio. 

Hrvatski je olimpijski odbor proglasio Janicu 

najvećom nadom našeg športa 1998. godine, a zatim 

joj šest godina gotovo zaredom - 2000., 2001., 2002., 

2003., 2005. i 2006. - dodijelio naslov najbolje športašice 

Hrvatske. 

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora 

Jacques Rogge je, na svečanosti u Lausannei 2000., 

u društvu 28 europskih športašica i športaša koji su 

osvojili olimpijske medalje u Salt Lake Cityu 2002., 

uručio Janici priznanje MOO-a i TV postaje Eurosport 

"Sport star". Godine 2006., u izboru Laureus 

akademije iz Barcelone – udruženja koje čini 46 

svjetskih športskih legendi, proglašena je najboljom 

svjetskom športašicom te godine. 

Za izniman doprinos ugledu hrvatskog športa 

u svijetu Janica Kostelić dobila je 2001. i godišnju 

Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar". Odlikovana 

je 2002. godine Redom kneza Branimira s ogrlicom te 

2006. Redom hrvatskog pletera.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

135

Sanja Jovanović 

Mate Arapov 

Blanka Vlašić 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

MI Tunis 2001. 

(2. - 15. rujna 2001.) 

136 

Zlatne košarkašice 

Mediteranske igre u Tunisu 2001., održane od 2. do 15. rujna, trebale su 

biti uobičajene XIV. MI, no i njih je obilježio teroristički napad na New 

York pa je svečano zatvaranje 15. rujna bilo simbolično, bez predviđenog 

umjetničkog programa. 

Hrvatska mediteranska reprezentacija sudjelovala je sa 138 športaša, na čelu sa 

šefom Misije Darkom Dujmovićem. Nastupile su 23 zemlje, a hrvatski su športaši 

osvojili 20 medalja - sedam zlatnih, šest srebrnih i sedam brončanih, što je Hrvatsku 

svrstalo na 11. mjesto ljestvice osvajača medalja. 

ZLATNA ODLIČJA osvojili su: ženska košarkaška reprezentacija Amra Đapo, Božena 

Erceg, Koraljka Hlede, Ana Lelas, Katarina Maloča, Jasenka Marohnić, Marina 

Mazić, Emilija Podrug, Sandra Popović, Slavica Pretreger, Vanda Baranović-Urukalo, 

Jelena Zrnić; muška rukometna reprezentacija Ivano Balić, Tihomir Baltić, Zvonimir 

Bilić, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Slavko Goluža, Božidar Jović, Mario 

Kelentrić, Igor Kos, Blaženko Lacković, Valter Matošević, Diego Modrušan, Goran 

Šprem, Renato Sulić, Vedran Zrnić; Tamara Boroš (stolni tenis), Blanka Vlašić, Siniša 

Ergotić (atletika), Vanja Rogulj, Marko Strahija (plivanje). 

SREbRNA ODLIČJA osvojili su: Darko Jurčić, Nevena Lenđel (atletika), Sanja Jovanović 

i muška štafeta 4x100 m mješovito u sastavu Miloš Milošević, Ivan Mladina, Vanja 

Rogulj i Marko Strahija (plivanje); Sandro Gulja (boćanje), Mate Arapov (jedrenje). 

bRONČANA ODLIČJA osvojili su: Sanja Jovanović i muška štafeta 4x100 slobodno 

u sastavu Igor Čerenšek, Lovrenco Franičević, Marijan Kanjer, Ivan Mladina (plivanje); 

Edi Ponoš (atletika), Jetiš Bajrami (boks), Lana Susović (karate), Sandra Paović i 

Cornelia Vaida (stolnoteniski par).

Kratki 

olimpijski 

podsjetnik 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991.-2011.) 

137

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Proslava Velikog dana hrvatskog športa 17. siječnja 2001. 

Prvo desetljeće Hrvatskog olimpijskog odbora 

Zagreb 2001. 

Pod pokroviteljstvom predsjednika 

Republike Stjepana Mesića, u nazočnosti 

mnogobrojnih uglednika iz 

političkog i kulturnog života Hrvatske 

te grada Zagreba, 15. listopada 2001. 

u Starogradskoj je vijećnici svečanom 

sjednicom Opće skupštine Hrvatskog 

olimpijskog odbora proslavljeno prvo 

desetljeće djelovanja. Uz 10-minutni 

film o HOO-u, o osnutku i djelovanju 

krovnog tijela hrvatskog športa govorio 

je prvi športski direktor i šef misija hrvatskih olimpijskih delegacija Marijan Malović. 

Tadašnji predsjednik HOO-a Zdravko Hebel tom je prigodom zahvalio športašima i 

športskim stručnjacima koji su u 10 prethodnih godina Hrvatskoj donijeli više od 1700 

odličja sa svjetskih i europskih prvenstava i kupova u 34 športa, među kojima posebno 

mjesto zauzima sedam olimpijskih medalja iz Barcelone, Atlante i Sydneya. 

Na svečanosti su uručene i nagrade športskim dužnosnicima HOO-a i osvajačima olimpijskih 

medalja od godine 1992. Nagrađeni su član MOO-a i prvi predsjednik HOO-a 

Antun Vrdoljak te predsjednik HOO-a Zdravko Hebel, dopredsjednici HOO-a Mirko 

Novosel, Luciano Sušanj, Ivo-Goran Munivrana, Petar Turković, Rato Tvrdić i Matija 

Ljubek, članovi radne skupine za osnutak HOO-a Ivan Kern, Slavko Podgorelec, Boris 

Volčanšek, Marijan Malović i Vladimir Findak, članovi svih saziva Vijeća HOO-a Zlatko 

Celent, Marijan Flander, Drago Marović, Damir Škaro, Ante Drpić, Zdravko Fain, Miroslav 

Fajerbach, Jurica Malčić, Vedran Rožić, Duško Mrduljaš, Damir Skansi, Željko Širić, 

Mihovil Dorčić, Danica Jurković, Sanda Dubravčić Šimunjak, Suad Rizvanbegović, Đurđa 

Fočić Šourek i Katica Ileš, glavni tajnici HOO-a Slavko Podgorelec i Andrija Mijačika, 

obnašatelj dužnosti glavnog tajnika Josip Čop, direktori HOO-a Darko Dujmović i Ivan 

Varvodić, 

olimpijci: tenisači Goran Ivanišević i Goran Prpić, košarkaši Vladan Alanović, Danko 

Cvjetičanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni Kukoč, Aramis Naglić, Velimir Perasović, 

Dražen Petrović (posmrtno), Dino Rađa, Žan Tabak i Stojko Vranković, rukometaši Patrik 

Ćavar, Valner Franković, Slavko Goluža, Bruno Gudelj, Vladimir Jeličić, Božidar Jović, 

Nenad Kljaić, Venio Losert, Valter Matošević, Zoran Mikulić, Alvaro Načinović, Goran 

Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić i Vladimir Šujster, vaterpolisti 

Maro Balić, Perica Bukić, Damir Glavan, Igor Hinić, Vjekoslav Kobešćak, Joško Kreković, 

Ognjen Križić, Dubravko Šimenc, Siniša Školneković, Ratko Štritof, Tino Vegar, Renato 

Vrbičić i Zdeslav Vrdoljak, dizač utega Nikolaj Pešalov te veslači Igor Boraska, Krešimir 

Čuljak, Igor Francetić, Tihomir Franković, Silvijo Petriško, Nikša Skelin, Siniša Skelin, 

Tomislav Smoljanović i Branimir Vujević. 

Prvo hrvatsko savjetovanje 

"Šport za sve" 

Rovinj 2002. 

U Rovinju je 19. i 20 travnja 2002. 

održano Prvo hrvatsko savjetovanje 

o športu za sve na kojem je 

150 predstavnika iz svih hrvatskih 

županija raspravljalo o mogućnostima 

unaprjeđenja tog oblika 

športske rekreacije u našoj zemlji. 

U radu skupa sudjelovao je i vodeći 

stručnjak za športsku rekreaciju 

i predsjednik Svjetske organizacije 

"Šport za sve" (TAFISA) Jürgen 

Palma. 

Najugledniji hrvatski predavači i 

praktičari u športskoj rekreaciji, 

među kojima je bio i pokretač i 

promicatelj športsko-rekreativnih 

aktivnosti u službi zdravlja u 

našoj zemlji Mirko Relac, nastojali 

su odgovoriti na pitanje kako 

motivirati građane za kontinuirano 

vježbanje, koje u nas nije na 

zadovoljavajućoj razini. 

Jedan od ciljeva savjetovanja bio 

je poticanje akcija kojima će se 

postići da se najmanje 30 posto 

stanovništva bavi športskim 

aktivnostima, čime bi se dosegnula 

europska razina. Kako bi se to 

moglo ostvariti, potrebno je razviti 

proces školovanja amaterskih 

voditelja športske rekreacije koji 

bi se uključili u redovite programe 

vježbanja. 

Prvi Olimpijski festival 

dječjih vrtića Hrvatske 

Zagreb 2002. 

Gotovo se svi slažu da se nikad 

ne zaboravlja ono što se nauči u 

djetinjstvu, radilo se o plivanju, 

vožnji bicikla, klizanju, koturaljkanju, 

skijanju ili nekoj drugoj 

športskoj aktivnosti. Upravo je ta 

činjenica potaknula tada voditelja 

Ureda za lokalni šport HOO-a, a 

danas glavnog tajnika Josipa Čopa 

da, u suradnji sa županijskim 

zajednicama športova, pokrene 

projekt ranog učenja o športu 

i olimpizmu – Olimpijski festi-

val dječjih vrtića Hrvatske. Cilj 

projekta bio je, među ostalim, 

promicati temeljne ciljeve HOOa: 

uputiti dijete u šport i razvijati 

njegove športske sklonosti, utjecati 

na razvoj dječje kreativnosti i 

samoinicijative, učiti ga suradnji s 

drugima kao osobnoj i društvenoj 

vrijednosti. 

Na Prvom olimpijskom festivalu 

dječjih vrtića Hrvatske, organiziranom 

2002. u desetak gradova, 

sudjelovalo je više od 2500 djevojčica 

i dječaka. Bio je to početak 

ideje koja je 2011. godine proslavila 

deseto izdanje Festivala na 

kojem je sudjelovalo oko 15.000 

djevojčica i dječaka iz 40-ak gradova 

svih županija. Pod motom 

" I ja ću biti olimpijac" svake je 

godine sve popularniji, a njegove 

su aktivnosti danas sastavni dio 

nacionalne proslave Međunarodnog 

olimpijskog dana 23. lipnja, 

koji je 1967. godine uveo Međunarodni 

olimpijski odbor. 

Protudopinška suradnja 

i osnivanje HADA-e 

Zagreb 2003. 

Potpisujući europsku konvenciju 

protiv dopinga u športu, Hrvatska 

se još 1993. obvezala na suradnju 

športskih organizacija i vlasti 

u borbi protiv dopinga. Deset 

godina kasnije, 2003., potpisala je 

i Deklaraciju svjetske konferencije 

o borbi protiv dopinga. 

Čelnici Hrvatskog olimpijskog 

odbora održali su tim povodom 

9. travnja 2003. godine konzul- 

tativni sastanak na kojem su bili 

i pomoćnik ministra prosvjete i 

športa Stjepan Puhak te predsjednik 

Pododbora za borbu protiv 

dopinga HOO-a Božidar Fučkar, 

prvi dopinški kontrolor u Hrvatskoj, 

školovan u Njemačkoj i 

Francuskoj. Na tim je poslovima 

Fučkar radio u HOO-u od 1991. 

sve do 2008., a 2009. dobio je i 

najviše priznanje MOO-a, trofej 

"Šport i borba protiv dopinga". 

Na sastanku je bio i predstavnik 

Vlade u Vijeću Europe za pitanja 

dopinga u športu Ivan Fattorini, 

doajen dopinške tematike, te izaslanstvo 

Vijeća Europe za antidoping 

u športu na čijem je čelu bio 

Luis Horta, predsjednik znanstvene 

grupe za doping. Raspravljali 

su o zakonskoj regulativi i financijskoj 

potpori dopinškoj kontroli, 

potrebi osnutka nacionalne agencije 

za borbu protiv dopinga te o 

pitanjima reguliranim Zakonom 

o športu koji je tada bio u izradi, a 

prihvaćen je u lipnju 2006. 

Donošenjem Zakona o športu regulirano 

je pitanje osnivanja nacionalne 

agencije za protudopinško 

djelovanje, a Vladinom uredbom 

od 7. veljače 2007. osnovana je 

Hrvatska agencija za borbu protiv 

dopinga (HADA). U travnju 2007. 

imenovani su članovi Upravnog 

vijeća iz redova istaknutih medicinskih 

stručnjaka, a za čelnog 

čovjeka Ivan Fattorini. HADA je u 

listopadu 2007. potpisala ugovor 

o prihvaćanju Kodeksa Svjetske 

protudopinške agencije (WADA) 

te o korištenju njene baze podataka. 

Za privremenog ravnatelja 

imenovan je Damir Erceg, danas 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

ravnatelj. Godine 2010. Sabor 

donosi zakon na temelju kojeg 

je Agencija pripojena Zavodu za 

toksikologiju. 

XVI. europska 

konferencija o športu 

Dubrovnik 2003. 

Pod motom "Učinimo šport atraktivnim 

za sve" u Dubrovniku je 

od 24. do 26. rujna 2003. održana 

Europska konferencija o športu. 

Više od 150 predstavnika vladinih 

i nevladinih udruga, ministarstava 

športa i nacionalnih olimpijskih 

odbora iz 29 europskih zemalja 

raspravljalo je o temama vezanim 

uz šport u kontekstu proširenja 

Europske unije. 

Uloga i budućnost Europske 

konferencije o športu, suradnja 

vladinih i nevladinih športskih 

organizacija, uloga stručnjaka u 

razvoju športa, kreativnost, dizajn, 

planiranje, urbanizam i menadžment 

pri izgradnji i održavanju 

športskih objekata teme su koje 

su dale smjernice za daljnji razvoj 

europskog športa. 

Ocijenjeno je da je najveća vrijednost 

ove konferencije odgovor na 

pitanje kako pomiriti vrhunski 

šport sa željom da šport kao opće 

dobro bude dostupan svima. 

Uspjehu te Konferencije uvelike 

su pridonijeli članovi hrvatske 

akademske zajednice, osobito 

Kineziološkog i Arhitektonskog 

fakulteta, koji su pokazali da je 

znanost u Hrvatskoj na europskoj 

razini. 

139

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

140

Tko je tko 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

od 2000. do 2004. 

Članovi Vijeća od 2000. do 2002. 


Zdravko Hebel 


Ivo-Goran Munivrana, Luciano Sušanj, Petar Turković 

Članovi 

Mihovil Dorčić, Danica Jurković, Vlatko Marković, Andrija Mijačika (član od 

12. veljače. 2001.), Duško Mrduljaš, Damir Skansi, Željko Širić, Antun Vrdoljak, 

član MOO-a i Josip Čop, v.d. glavnog tajnika HOO-a (član do 12. veljače. 2001.) 

Članovi Vijeća od 2002. do 2004. 




Goranko Fižulić, Ivo-Goran Munivrana, Nikola Švigir 

Članovi 

Perica Bukić, Marko Ćurković, Maja Inđić, Vlatko Marković, Franjo Prot, 

Nada Senčar, Vlatko Škiljo, Josip Žufika, Antun Vrdoljak, član MOO-a 


Predsjednik 

Ivan Jelinčić 

Članovi 

Branko Bazdan, Marin Glavočić, Zvjezdana Tuma Pavlov, Romeo Vrečko

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

142 

ZDRAVKO HEBEL 


od 2000. do 2002. 

Zdravko Hebel, olimpijac i osvajač zlatne medalje u vaterpolu na 

Olimpijskim igrama u Ciudad de Mexicu godine 1968., preuzeo 

je dužnost predsjednika HOO-a od svoga prethodnika Antuna 

Vrdoljaka nakon Olimpijskih igara u Sydneyu 2000. godine, a odstupio 

je s dužnosti dajući ostavku nakon Zimskih olimpijskih igara 

u Salt Lake Cityu 2002. 

Vrlo bogate športske i dužnosničke karijere Zdravko Hebel bio je 

član utemeljiteljske skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora kao 

predstavnik Hrvatskog vaterpolskog saveza (HVS). Jedan je od dvojice 

prvih dopredsjednika HOO-a s najduljim stažom, od osnutka 

HOO-a 1991. do 2000. godina. Po dužnosti bio je član Vijeća od 

1991. do 2002. 

Zdravko Hebel obnašao je i predsjedničku dužnost u HVS-a od 

1995. do 1998. te od 2000. do 2002., kao i Zagrebačkog športskog 

saveza čiji je predsjednik bio punih devet godina, od 1991. do 2000. 

godine. 

Kao natjecatelj i vrhunski športaš bio je član Akademskog vaterpolskog 

kluba Mladost iz Zagreba s kojim je od 1963. do 1977. 

osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije (1967., 1969. i 1971.), četiri puta Kup 

europskih prvaka (1967., 1968., 1969. i 1971.) te Kup pobjednika kupova i Superkup 

(1975.). Za vaterpolsku je reprezentaciju Jugoslavije nastupio 20 puta, 

od 1967. do 1970. 

U vaterpolu, kojem je ostao odan i nakon aktivnog natjecanja, Zdravko Hebel 

bio je i međunarodni sudac. Rođen 21. siječnja 1943. u Zagrebu, doktor je 

znanosti i redoviti profesor na Elektrotehničkom fakultetu te član Hrvatske 

akademije tehnoloških znanosti.

ANDRIJA MIJAČIKA 

Glavni tajnik HOO-a 

od 27. veljače 2001. do ožujka 2002. 

Andrija Mijačika bio je glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog 

odbora od 12. veljače 2001. te po dužnosti član Vijeća od godine 

2000. do 2001. Dužnost glavnog tajnika HOO-a obnašao je do 

27. ožujka 2002., kada je iznenada preminuo u 48. godini. Posljednja 

športska dužnost bile su mu Zimske olimpijske igre u Salt Lake 

Cityu 2002. 

Vrstan organizator i iskusni športski dužnosnik od 1993. do imenovanja 

u Hrvatskom olimpijskom odboru 2001. bio je glavni tajnik 

Zagrebačkog športskog saveza, a prije toga obnašao je nekoliko 

čelnih dužnosti u općinskim i gradskim ustanovama Grada Zagreba, 

među kojima i u Zagrebačkom uredu za obrazovanje i šport. 

Kao športski dužnosnik bio je čelnik mnogih međunarodnih 

natjecanja kojima je Hrvatska bila domaćin, kao što su II. svjetske 

vojne igre 1999. Osobito je zaslužan za međunarodni ugled zagrebačkog 

atletskog natjecanja "Memorijal Marijana Hanžekovića”, koji 

je uvršten u Grand Prix natjecanja Svjetskog atletskog saveza. 

Andrija Mijačika, diplomirani elektrotehničar, rodio se 12. srpnja 

1954. u Zagrebu. U mladosti se bavio gimnastikom i vaterpolom, a 

najveće športske rezultate ostvario je u taekwondou, kojim se aktivno bavio 

od godine 1971. do 1984. kada je osvojio peto mjesto na Svjetskom prvenstvu 

u Glasglowu. Dva puta bio je prvak Jugoslavije i tri puta Hrvatske. Nakon 

športske karijere bio je uspješan trener, direktor reprezentacije i glavni tajnik 

Hrvatskog taekwondo saveza. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

143

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

144 

ZLATKO MATEŠA 


od 2002. 

Zlatko Mateša treći je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora od 

osnutka HOO-a 1991. godine. Imenovan u listopadu 2002. nakon 

ostavke prethodnika, predsjednika HOO-a Zdravka Hebela, preuzeo 

je dužnost do završetka Olimpijskih igara u Ateni 2004. 

Povjerenje skupštinara HOO-a za drugi, puni četverogodišnji mandat 

predsjednika HOO-a do završetka Olimpijskih igara u Pekingu 2008. 

dobio je na izbornoj skupštini 22. listopada 2004. godine, a 22. listopada 

2008. i za treći mandat 2008. - 2012. 

U siječnju 2006. godine postaje član Komisije za pripremu olimpijskih 

igara Europskih olimpijskih odbora (EOC), a u studenome 2009. 

član Izvršnog odbora EOC-a s mandatom 2009. - 2013. Koordinator 

je radne skupine EOC-a za izradu studije opravdanosti organizacije 

igara Europe po uzoru na druge kontinentalne igre u svijetu. Od 2009. 

član je izvršnog odbora Međunarodnog odbora Mediteranskih igara 

(MOMI). 

Na dužnosti predsjednika HOO-a ima osobite zasluge za intenzivnu 

suradnju s nacionalnim olimpijskim odborima Europskih olimpijskih 

odbora te olimpijskim odborima azijskog kontinenta, osobito Kine i 

Japana, kao i za suradnju s Olimpijskom solidarnosti Međunarodnog olimpijskog 

odbora. Među ostalim, intenzivirao je utjecaj hrvatskih olimpijaca u djelovanju 

HOO-a, promišljao i radio na organizaciji sustava skrbi o školovanju i zapošljavanju 

vrhunskih športaša, sufinanciranju športaša i trenera, utemeljenju Hrvatskog 

fair play odbora, osnivanju Zaklade hrvatskih športaša, Muzejsko-memorijalnog 

centra Dražena Petrovića… 

Športskim je utjecajem pridonio kandidaturi Hrvatske za domaćinstvo velikih 

športskih priredbi, među kojima su i Svjetsko stolnotenisko prvenstvo 2007. i 

Svjetsko rukometno prvenstvo 2009. godine. 

Zlatko Mateša, pravnik, rodio 

se 17. lipnja 1949. u Zagrebu. 

I sam športaš, vaterpolist, 

športski pilot i jedriličar, bio 

je saborski zastupnik do 2003. 

i obnašao dužnost predsjednika 

Vlade Republike Hrvatske 

od 1995. do 2000. godine. 

Prodekan je i predavač 

strateškog managementa na 

Zagrebačkoj školi ekonomije 

i managementa. Doktorirao 

je 2009., obranivši disertaciju 

iz područja organizacije i managementa 

olimpijskih igara 

na Pekinškom športskom 

sveučilištu, najvećem te vrste 

u Kini i Aziji, kao prvi Hrvat 

koji je doktorirao na tom 

sveučilištu.

JOSIP ČOP 


od studenoga 2004. 

Josip Čop, nogometni stručnjak i bivši vrhunski nogometaš, 

glavni je tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora od lipnja 2005. 

godine, kada je prvi put imenovan na tu dužnost s četverogodišnjim 

mandatom. Drugi je put na dužnost glavnog tajnika s 

četverogodišnjim mandatom imenovan 2009. godine. 

U Hrvatskom olimpijskom odboru od 1999. do 2001. godine 

obnašao je dužnost izvršnog direktora, a od srpnja 2001. do studenoga 

2004. godine bio je direktor Ureda za lokalni šport HOO-a 

posebno angažiran na projektima čvršće suradnje regionalnih 

i lokalnih zajednica s matičnim savezima vrhunskog športa, te proslave 

olimpizma među najmlađim članovima hrvatskog društva. 

Bio je dva puta vršitelj dužnosti do izbora glavnog tajnika 

HOO-a. Prvi put od 1. studenoga 2000. do 12. veljače 2001., kada je 

po dužnosti bio i član Vijeća HOO-a, te drugi put od 4. studenoga 

2004. do 17. lipnja 2005. 

U Hrvatski olimpijski odbor došao je s dužnosti glavnog tajnika 

Hrvatskog nogometnog saveza koju je obavljao od 1996. do 1998. 

neposredno sudjelujući u uspješnim nastupima hrvatskih reprezentativaca 

na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj i na Svjetskom 

prvenstvu u Francuskoj 1998., na kojem je Hrvatska osvojila 


Josip Čop, diplomirani ekonomist, s dodiplomskim studijem 

poslovnog marketinga na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u 

Zagrebu i zvanjem višeg trenera nogometa Kineziološkog fakulteta 

u Zagrebu, rodio se 14. listopada 1954. u Varaždinu. Bio je vrsni 

nogometaš igrajući za hrvatske klubove Varteks, Dinamo, Zagreb 

i Hajduk te šest godina za austrijske momčadi Sturm iz Graza i 

Wildon iz Wildona. 

U međunarodnim nogometnim 

udruženjima, od 1996. do 2002. bio 

je dopredsjednik Uefine Komisije 

za reprezentacije do 21 godine, a u 

dva mandata, od 1996. i 2000., član 

Komisije za stadione i sigurnost na 

stadionima. Delegat je Fife i Uefe. 

Za izniman doprinos hrvatskom 

športu dobio je najveće priznanje u 

športu, godišnju Državnu nagradu 

za šport "Franjo Bučar" 2006. 

godine. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

145

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

146 

IVICA MIOČIĆ STOŠIĆ 

Glavni tajnik HOO-a od 1. prosinca 2002. 

do 4. studenoga 2004. godine 

Ivica Miočić Stošić, športski djelatnik, diplomirani ekonomist, 

obnašao je dužnost glavnog tajnika Hrvatskog olimpijskog 

odbora od 1. prosinca 2002. do 4. studenoga 2004. godine. Na 

redovitim izborima za predsjednika HOO-a godine 2004. bio je 

kandidat za predsjednika. 

Od 2004. bio je član je Skupštine HOO-a u svojstvu predstavnika 

i predsjednika Hrvatskog gimnastičkog saveza na čijem je čelu bio 

od 2004. do 2008. 

Od 2001. do 2002. Ivica Miočić Stošić bio je glavni tajnik Zagrebačkog 

športskog saveza, u koji je došao s bogatim profesionalnim 

iskustvom iz gradskih i nacionalnih upravnih tijela športa. Tako je 

od 1995. do 1997. bio viši savjetnik u Upravi za šport Ministarstva 

prosvjete i športa Republike Hrvatske, osobito aktivan i angažiran u 

Odboru za šport Vijeća Europe na projektu "Eurofit” koji je bio temelj 

strateškom planiranju športsko-rekreativnih aktivnosti zemalja 

EU-a. 

Od 1997. do 2001. obnašao je dužnost zamjenika pročelnika zagrebačkog 

Gradskog ureda za obrazovanje i šport, osobito angažiran 

na izgradnji objekata od strateškog značenja za zagrebački šport. 

Vrsni organizator bio je 1997. i 1998. godine predsjednik organizacijskog 

odbora atletskog mitinga "Marijan Hanžeković", danas Grand Prix Zagreb, i 

tri godine njegov direktor. Na II. svjetskim vojnim igrama čiji je domaćin bio 

Zagreb 1999. bio je potpredsjednik organizacijskog odbora. 

Ivica Miočić Stošić rodio se 23. listopada 1961. godine u Zadru. U mladosti 

se bavio nogometom i košarkom. U košarci je bio uspješan sudac, najmlađi 

saveznog ranga u Jugoslaviji, nakon čega se posvetio trenerskom pozivu, 

trenirajući selekcije svih 

uzrasnih kategorija u KK 

Dubrava. 

Od 2005. do 2009. bio je 

zastupnik u gradskoj skupštini 

Grada Zagreba te predsjednik 

Odbora za obrazovanje 

i šport.

JOSIP GUBERINA 


od 2. travnja do 30. studenoga 2002. 

Josip Guberina, športski i kulturni djelatnik, obnašao je dužnost 

glavnog tajnika Hrvatskog olimpijskog odbora od 2. travnja do 

30. studenoga godine 2002., do izbora Ivice Miočića Stošića. 

Od 1994. do 1996., bio je na dužnosti glavnog tajnika Hrvatskog 

rukometnog saveza i vođa ekipe hrvatske olimpijske rukometne 

reprezentacije koja je na Igrama u Atlanti 1996. osvojila zlatnu 

medalju - prvu olimpijsku zlatnu medalju naših športaša pod 

hrvatskom zastavom. 

Višegodišnje iskustvo športskog dužnosnika Josipa Guberine 

počinje s mnogim dužnostima u općinskim i gradskim udrugama, 

među kojima je i Savez za fizičku kulturu grada Zagreba na čijem 

je čelu kao glavni tajnik bio od godine 1984. do 1990. Do imenovanja 

za glavnog tajnika Hrvatskog rukometnog saveza godine 1994. 

bio je direktor dvaju zagrebačkih rukometnih klubova, Modee i 

Zagreba. 

Josip Guberina, diplomirani kineziolog, rodio se godine 1943. 

u Šibeniku, a nakon gotovo 36 godina športskog staža posvetio 

se folkloru, u kojem je u mladosti izgradio uspješnu umjetničku 

i natjecateljsku karijeru. Tako je godine 1996. preuzeo dužnost 

ravnatelja Ansambla narodnih pjesama i plesova Hrvatske "Lado", 

na čijem je čelu bio do svibnja 2002. Te je godine "Lado" dobio 

uglednu nagradu - Porin za ukupno umjetničko stvaralaštvo. U 

travnju 2004. do umirovljenja 2010. Josip Guberina preuzima 

dužnost ravnatelja glazbene proizvodnje Hrvatske radiotelevizije i 

postaje članom Ravnateljstva – njezina najvišeg izvršnog tijela. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

147

XXVIII. olimpijada 

Od Atene do Pekinga 

(2004. - 2008.) 

Razdoblje XXVIII. olimpijade (2004. - 2008.) donijelo je hrvatskom športu osam 

olimpijskih odličja - pet na Olimpijskim igrama u Ateni i tri na Zimskim olimpijskim 

igrama u Torinu, što je gotovo trećina dragocjene baštine hrvatskog 

športa na olimpijskima igrama od osamostaljenja. 

Dok je sa zlatnim i srebrnim odličjem na ZOI u Torinu Janica Kostelić zaokružila gotovo 

neponovljivu blistavu olimpijsku karijeru na šest odličja i oprostila se od natjecateljskog 

skijanja, njezin je brat Ivica Kostelić, koji je osvojio prvu hrvatsku olimpijsku medalju na 

ZOI u muškoj konkurenciji uopće, nagovijestio nastavak izvanredne karijere. 

U tom razdoblju raste broj predstavnika Hrvatskog olimpijskog odbora u europskim 

športskim udruženjima, a međunarodna suradnja postaje standard djelovanja na razvoju 

olimpizma u regiji i Europi. 

HOO s partnerima osniva Hrvatski fair play odbor i Zakladu hrvatskih športaša, uvodi 

dugoročni i cjelovitiji sustav skrbi o športašima i trenerima, mreža koordinatorica HOOa 

za skrb o ženama u športu organizira prve seminare o osvješćivanju rodne jednakosti 

u športu, u Zagrebu se otvara Muzejsko-memorijalni centar Dražena Petrovića, danas 

nezaobilazno mjesto posjeta brojnih turista, športaša, novinara, kulturnih, političkih i 

društvenih uglednika koje godišnje razgleda više od 10.000 ljudi. 

Odajući poštovanje pojedincima za izvanredne doprinose očuvanju olimpijskih vrijednosti 

i razvoj hrvatskog športa, HOO uvodi posebna priznanja za doprinos promicanju 

olimpijskih vrijednosti, posebne športske zasluge i fair play te druga postignuća u promidžbi 

olimpijskih vrijednosti. 

Još jedno 

rukometno 

148 

zlato!




SP 179 – 51 zlatno, 65 srebrnih, 63 brončana 

EP 198 – 50 zlatnih, 80 srebrnih, 68 brončanih 


SP 198 – 49 zlatnih, 65 srebrnih, 84 brončana 

EP 206 – 73 zlatna, 72 srebrna, 61 brončano 

149

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 


(13. - 29. kolovoza 2004.) 

• Igre XXVII. OlImpIjade OdržaNe su u ateNI Od 13. dO 29. kOlOVOza 2004., a sudjelovali su športaši iz 201 nacionalnog 

olimpijskog odbora, njih 10.625 (4.329 žena i 6.296 muškaraca) u 301 športskih disciplina u 28 športova. 

Igre je pratilo 21.500 predstavnika medija. Volontiralo je 45.000 osoba. 

• Igre je služBeNO OtVOrIO grčkI predsjedNIk kONstaNtINOs stephaNOpOulOs. OlImpIjskI plameN upalIO je 

NIKOLAOS KAKLAMANAKIS (JEDRENJE). Prisegu u ime športaša dao je Zoï Dimoschaki (plivanje), a u ime sudaca 

Lazaros Voreadis (košarka). 

Stjegonoše: 





Odličja: 

ZLATO 

Rukometna 


Ivano Balić, Davor Dominković, 

Mirza Džomba, Slavko 

Goluža, Nikša Kaleb, Blaženko 

Lacković, Venio Losert, Valter 

Matošević, Petar Metličić, 

Vlado Šola, Denis Špoljarić, 

Goran Šprem, Igor Vori, Davor 

Vuković i Vedran Zrnić. 

SREbRO 

Duje Draganja 

Plivanje (50 m slobodno) 

Siniša i Nikša Skelin 

Veslanje 

(dvojac bez kormilara) 

bRONCA 


Dizanje utega (do 62 kg) 

Mario Ančić 

& Ivan Ljubičić 

Teniski parovi 

150 

Novih pet olimpijskih odličja 

Dva olimpijska ciklusa nakon Atlante 1996., gdje su zablistali 

zlatnim odličjem, hrvatski su rukometaši u Ateni 2004. ponovili 

taj uspjeh i donijeli drugo zlatno rukometno odličje samostalnoj 

Hrvatskoj. Momčad izbornika Line Červara na najvišu se stubu 

pobjedničkog postolja u Ateni popela u sastavu: Ivano Balić, Davor Dominiković, 

Mirza Džomba, Nikša Kaleb, Blaženko Lacković, Petar Metličić, Vlado 

Šola, Denis Špoljarić, Goran Šprem, Igor Vori, Drago Vuković i Vedran Zrnić, 

te Valter Matošević, Venio Losert i Slavko Goluža, kojima je to bila druga 

rukometna olimpijska zlatna medalja. 

Duje Draganja je, osvojivši srebrno odličje u Ateni, osvojio i prvu olimpijsku 

medalju u povijesti hrvatskog plivanja od osamostaljenja, a naši najbolji 

veslači Siniša i Nikša Skelin su, nakon brončanog odličja u osmercu 2000. u 

Sydneyu, u Ateni osvojili srebrno odličje. 

U finalu dvojca bez kormilara od braće Skelin, koja su za 76 stotinki bila 

brža od brončanih Južnoafrikanca Donovana Cecha i Ramona Di Clementa, 

brži su za sekundu i 88 stotinki bili olimpijski pobjednici Australci Drew 

Ginn i James Tomkins. Nikolaj Pešalov je, brončanim odličjem u kategoriji 

do 69 kg, zaokružio svoju dugu i uspješnu olimpijsku karijeru na četiri nastupa 

i četiri odličja. 

Mario Ančić i Ivan Ljubičić osvojili su brončanu medalju u igri parova 

svladavši Indijce Mahesha Bhupatija i Leandera Paesa nakon više od četiri 

sata igre i time zaokružili, po broju odličja, najplodnije olimpijske igre od 

hrvatske samostalnosti. 

Hrvatska olimpijska delegacija OI Atena 2004. 

Na Igrama je nastupio 81 hrvatski natjecatelj (od toga 15 športašica), a natjecali 

su se u 14 športova: atletici, boksu, dizanju utega, jedrenju, kajakaštvu, 

konjičkom športu, plivanju, rukometu, stolnom tenisu, streljaštvu, taekwondou, 

tenisu, vaterpolu i veslanju. 

Šef Misije: Damir Šegota 

Zamjenik šefa Misije: Neven Šavora

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

Šef Misije: 

Damir Šegota 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Šef Misije OI Atena 2004., 

OI Peking 2008., ZOI Torino 

2006. i ZOI Vancouver 2010., te 

prvih OIM Singapur 2010. Bio 

je šef Misije MI Almeria 2005., 

MI Pescara 2009. i drugih 

višešportskih priredbi na kojima su sudjelovale hrvatske 

športske delegacije od 2003. godine. U HOO-u 

je obnašao dužnost direktora olimpijskog programa, 

a sada je na dužnosti pomoćnika glavnog tajnika za 

olimpijski program. 


152 

Članovi Misije: Maja Gencel, Višnja Peran i Damir Tabaković (press attache) 

Olimpijski attache: Slavko Šimunović 

ŠPORTAŠI: 

Atletika: Ivana Brkljačić, Siniša Ergotić, Edis Elkasović, Sanja Gavrilović, Jurica Grabušić, 

Blanka Vlašić, Vera Begić, Branko Zorko, Edi Ponoš, Andras Haklits, Nedžad 

Mulabegović, Dragan Mustapić 

Boks: Vedran Đipalo, Marijo Šivolija-Jelica 

Dizanje utega: Nikolaj Pešalov 

Jedrenje: Mate Arapov, Tomislav Bašić, Petar Cupać, Karlo Kuret 

Kajakaštvo: Danko Herceg, Dinko Mulić, Emanuel Horvatiček 

Konjički šport: Josef Puch 

Plivanje: Duje Draganja, Sanja Jovanović, Gordan Kožulj, Mario Delač, Nenad Buljan, 

Vanja Rogulj, Krešimir Čač, Saša Imprić, Ivan Mladina, Igor Čerenšek, Petra Banović, 

Anita Galić, Smiljana Marinović 

Rukomet: Ivano Balić, Davor Dominković, Mirza Džomba, Slavko Goluža, Nikša Kaleb, 

Blaženko Lacković, Venio Losert, Valter Matošević, Petar Metličić, Vlado Šola, Denis 

Špoljarić, Goran Šprem, Igor Vori, Drago Vuković, Vedran Zrnić 

Stolni tenis: Tamara Boroš, Zoran Primorac, Cornelia Vaida 

Streljaštvo: Mirela Skoko-Ćelić 

Taekwondo: Sandra Šarić, Nataša Vezmar 

Tenis: Jelena Kostanić, Karolina Šprem, Mario Ančić, Ivo Karlović, Ivan Ljubičić 

Vaterpolo: Samir Barać, Damir Burić, Elvis Fatović, Nikola Franković, Igor Hinić, 

Vjekoslav Kobešćak, Danijel Premuš, Mile Smodlaka, Dubravko Šimenc, Ratko Štritof, 

Frano Vićan, Goran Volarević, Tihomil Vranješ 

Veslanje: Igor Boraska, Marko Dragičević, Petar Milin, Nikša Skelin, Siniša Skelin, 

Damir Vučičić, Davorin Šindler 

VOĐE EKIPA: Žarko Martinek (atletika), Pero Tadić (boks), Boško Čavka (dizanje utega), 

Davor Vuković (jedrenje), Stjepan Perestegi (kajak/kanu), Michele Schwarzenbach 

(konjički šport), Dimitar Bobev (plivanje), Ivica Udovičić (rukomet), Neven Cegnar 

(stolni tenis), Marina Mihelić (tenis), Jurica Prižmić, (vaterpolo), Igor Čulin (veslanje) 

TRENERI: Ivan Ivančić, Bojan Marinović, Ivan Veštić (atletika), Drago Mijić (boks), 

Jozo Jakelić, Ivan Bulaja (jedrenje), Monika Lauber (timariteljica), Aleksandar Seleznev, 

Michel Leo Bottom, Klara Šiljeg (plivanje), Lino Červar, Irfan Smajlagić (rukomet), 

Zlatko Novaković (stolni tenis), Zvonimir Kovačević (streljaštvo), Ivica Klaić (taekwondo), 

Nikola Pilić (tenis), Zoran Roje, Zoran Kačić, Deni Lušić (vaterpolo), Nikola Bralić 

(veslanje) 

ZDRAVSTVENI TIM: Božidar Fučkar, Lucian Vukelić, Ante Županović, Stjepko 

Bućan, Josip Feldbauer, Emir Mujagić, Stevo Kuric, Robert Prusac, Franjo Pavlović, 

Stanislav Peharec, Mario Mlinarić, Milorad Sakradžija 

Andras Haklits

Tamara Boroš i Cornelia Vaida 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OLIMPIJSKI ODLIČNICI IZ ATENE 

· Ivano Balić · Davor Dominković 

· Mirza Džomba · Slavko Goluža 

· Nikša Kaleb · Blaženko Lacković 

· Venio Losert · Valter Matošević 

· Petar Metličić · Vlado Šola · Denis 

Špoljarić · Goran Šprem · Igor Vori 

· Davor Vuković · Vedran Zrnić 

Hrvatska rukometna reprezentacija iz Atene dobila je 2004. godišnju Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar" 

Ivano Balić 

Nositelj zlatne olimpijske medalje: OI Atena 2004. 

Na igrama nastupio: OI Atena 2004. , OI Peking 2008. 

Hrvatski reprezentativac sa zlatnom medaljom 

na SP-u u Portugalu 2003., srebrom na SP-u u Tunisu 

2005. i SP-u u Hrvatskoj 2009. te dva srebra s EP-a u 

Norveškoj 2008. i EP-a u Austriji 2010. 

Klubovi: Split, Metković, Portland San Antonio (Španjolska), 

Croatia osiguranje Zagreb. 


Bučara. 

Davor Dominiković 



Hrvatski reprezentativac sa zlatnom medaljom 

na SP-u u Portugalu 2003., srebrom na SP-u u Tunisu 

2005. te EP-u u Norveškoj 2008. 

Klubovi: Metković, Portland San Antonio (Španjolska) 


Bučara . 

Mirza Džomba 




SP-u u Portugalu 2003. te srebrom na SP-u u Tunisu 

2005. 

Klubovi: Badel 1862 Zagreb, Fotex Veszprém (Mađarska), 

Ciudad Real (Španjolska), Croatia osiguranje Zagreb. 


Bučara. 






SP-u u Portugalu 2003., srebrnom na SP-u u Tunisu 

2005., te brončanom na EP-u u Portugalu 1994. 

Klubovi: Metković Jambo, Badel 1862 Zagreb, Fotex Veszprém 

(Mađarska), Tus Nettelstatdt Lübeeke (Njemačka), 

Paris Saint Germaine (Francuska). 

Odlikovan je Redom kneza Branimira s ogrlicom i Redom 

Danice hrvatske s likom Franje Bučara. 

Nikša Kaleb 


Na igrama nastupio: OI Atena 2004. 


SP-u u Portugalu 2003. te srebrnom na SP-u u Tunisu 

2005. 

Klubovi: Metković, Katar, Zagreb. 

Odlikovan je Redom kneza Branimira s ogrlicom. 

Blaženko Lacković 


Na igrama nastupio: OI Atena 2004. , OI Peking 2008.

Vlado Šola 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

155

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 



u Portugalu 2003., srebrom na SP-u u Tunisu 2005., 

SP-u u Hrvatskoj 2009., EP-u u Norveškoj 2008. i EP-u 

u Austriji 2010. 

Klubovi: Varteks, Metković Jambo, Zagreb, Flensburg, 

HSV Hamburg (Njemačka). 

Odlikovan je Redom kneza Branimira s ogrlicom i 

redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara. 

Venio Losert 

Nositelj dviju zlatnih olimpijskih medalja: OI Atlanta 

1996. i OI Atena 2004. 

Na igrama nastupio: OI Atlanta 1996., OI Atena 2004. , 

OI Peking 2008. 

Hrvatski reprezentativac sa srebrom na SP-u u Tunisu 

2005. i SP-u u Hrvatskoj 2009. 

Klubovi: Badel 1862 Zagreb, Garbel Zaragoza, Teka Cantabria, 

Granollers, Portland San Antonio, Frigorificos 

del Morrazo Cangas, Barcelona, Créteil, Ademar León 

(Španjolska). 


Bučara. 


Nositelj dviju zlatnih olimpijskih medalja: OI Altanta 

1996. i OI Atena 2004. 



SP-u u Portugalu 2003. 

Klubovi: Zamet, Zagreb. 



Petar Metličić 




u Portugalu 2003., te srebrnom sa SP-u u Tunisu 2005., 

SP-u u Hrvatskoj 2009. i EP-u u Norveškoj 2008. 

Klubovi: Brodomerkur Split, Metković Jambo, Ademar 

León (Španjolska), Celje (Slovenija). 


Bučara. 

Vlado Šola 


Na igrama nastupio: OI Atlanta 1996.,OI Atena 2004. 


u Portugalu 2003. i srebrnom na SP-u u Tunisu 2005. 

Klubovi: Budućnost (Sesvetski Kraljevec), Medveščak, 

Sisak, Minden, Willstät (Njemačka), Chambery (Francuska), 

Veszprem (Mađarska), Zagreb. 



156 

Denis Špoljarić 




u Portugalu 2003. te srebrnom na SP-u u Tunisu 2005. i 

SP-u u Hrvatskoj 2009. 

Klubovi: Zaprešić, Zagreb, Karlovac, Winterthur (Švicarska), 

Celje, Füchse (Njemačka). 


Bučara. 

Goran Šprem 




u Portugalu 2003. te srebrnom na SP-u u Tunisu 2005. i 

SP-u u Hrvatskoj 2009. 

Klubovi: Badel 1862. Zagreb, Zagreb, Flensburg 

(Njemačka), Nordhorn (Norveška). 


Bučara. 

Igor Vori 




u Portugalu 2003., srebrnom na SP-u u Tunisu 2005. 

i SP-u u Hrvatskoj 2009. te EP-u u Norveškoj 2008. i 

EP-u u Austriji 2010. 

Klubovi: Zagreb, Barcelona (Španjolska), Hamburg 

(Njemačka). 


Bučara. 

Drago Vuković 




EP-u u Norveškoj 2008. i MI u Almeriji 2005. 

Klubovi: Gummersbach (Njemačka), Velenje (Slovenija). 


Bučara. 

Vedran Zrnić 




u Portugalu 2003. i srebrnom na SP-u u Tunisu 2005., 

SP-u u Hrvatskoj 2009. i na EP-u u Austriji 2010. 

Klubovi: Gummersbach (Njemačka). 


Bučara.

Mirza Džomba 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

158

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 


OLIMPIJSKO SREBRO 

Duje Draganja 

Duje Draganja, olimpijac i nositelj srebrnog 

odličja na OI u Ateni, do 2011. tri puta 

nastupio na olimpijskim igrama - Sydney 

2000., Atena 2004. i Peking 2008. 

Osvajanjem srebrnog olimpijskog odličja na 

50 m slobodno (s 21.94 sekunde) u Ateni i 

još dvije finalne utrke - na 100 m leptir bio 

je sedmi (52.46), a na 100 m slobodno šesti 

(49.23) postigao je povijesni uspjeh za hrvatsko plivanje 

i izborio počasno mjesto u povijesti našeg športa. 

Njegovo je odličje prvo olimpijsko odličje za hrvatsko 

plivanje od osamostaljenja. Duje Draganja rodio se 27. 

veljače 1983. godine u Splitu i sa šest godina počeo se 

baviti plivanjem u matičnom POŠK-u u Splitu. Plivačku 

nadarenost dokazuje vrlo rano nizom pobjeda u natjecanjima 

mlađih uzrasnih kategorija, kao što su Igre 

mladeži Alpe – Jadran. Već na europskim juniorskim 

prvenstvima osvaja odličja i to sedam zlatnih, uz dva 

svjetska i četiri europska juniorska rekorda. 

Tijekom uspješne karijere, koja još traje, osvajao je 

brojna odličja, od kojih navodimo dio njih u seniorskoj 

konkurenciji na svjetskim i europskim prvenstvima u 

25-metarskim bazenima. Na SP-u 2008. u Manchesteru 

zlatna medalja i svjetski rekord na 50 m slobodno i 

brončana medalja na 100 m slobodno; 2006. u Šangaju 

zlatno odličje na 50 m slobodno; 2005. u Montrealu 

srebrno odličje na 50 m slobodno; 2004. u Indianapolisu 

- brončano odličje na 50 m leptir. Na EP-u 2008. u 

Eindhovenu srebrno odličje na 50 m slobodno; 2007. u 

Debrecinu srebrno odličje na 50 m slobodno; 2006. u 

Budimpešti srebrno odličje na 50 m leptir i brončano na 

50 m slobodno. 

Diplomirao je na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, 

a u finalu sveučilišnog prvenstva SAD-a (NCAA) isplivao 

je 100 metara slobodnim načinom u 25-metarskom 

bazenu za 46.64 s i time srušio 10 godina star europski 

rekord Aleksandra Popova. 

Hrvatski olimpijski odbor proglasio je Duju Draganju 

1999. godine najvećom nadom hrvatskoga športa, a 

2004. i 2006. najuspješnijim hrvatskim športašem. 

Za izniman doprinos plivanju i cjelokupnom hrvatskom 

športu 2004. godine dobio je godišnju Državnu 

nagradu za šport "Franjo Bučar" i odlikovan je Redom 


159

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 



Nikša Skelin 

Nikša Skelin, olimpijac sa srebrnom i brončanom olimpijskom medaljom, jedan 

je od najboljih hrvatskih veslača. Na olimpijskim je igrama nastupio: u Sydneyu 

2000. kao član osmerca (bronca), u Ateni 2004. u dvojcu bez kormilara s bratom 

Sinišom (srebro) i u Pekingu 2008. opet sa Sinišom (B finale). 

Uz olimpijska odličja Nikša ima i 

pregršt medalja i zapaženih plasmana 

na svim poznatijim svjetskim 

regatama. Na Svjetskom 

prvenstvu 2001. u Luzernu osvaja srebrnu 

medalju kao član osmerca, 2002. na SP-u 

u Sevilli u dvojcu bez s bratom Sinišom 

brončanu, a na SP-u 2003. u Milanu, opet s 

bratom u dvojcu bez, srebrno odličje. 

S bratom je osvojio i zlatno odličje na 

Svjetskom kupu u Münchenu 2008., srebrno 

na Svjetskom kupu u Linzu i Amsterdamu 

2007., zlatno odličje na Svjetskom kupu 

u britanskom Etonu 2005., srebrna odličja 

na Svjetskom kupu u Luzernu i Münchenu 

2005., zlatno odličje na Svjetskom kupu u 

Poznanu 2004., srebrno odličje na Svjetskom 

kupu u Luzernu 2004. Godine 2005. i 

2007. Siniša i Nikša Skelin osvajaju naslove 

pobjednika svjetskog kupa u dvojcu bez 

kormilara. 

Nikša Skelin rodio se 25. ožujka 1978. 

godine u Splitu, a veslanjem se počeo 

baviti 1991. godine u Gusaru, čiji je i danas 

član. Darovitost je najavio već u juniorskim 

danima kada osvaja nekoliko naslova 

prvaka Hrvatske, a prelaskom u seniorsku 

kategoriju ne pronalazi odmah partnera pa 

vesla u samcu. Godine 2002. s četiri godine 

starijim bratom Sinišom nastupa u dvojcu 

bez kormilara i na Svjetskom prvenstvu u 

Sevilli osvaja brončanu medalju. 

Dvije godine zaredom, 2000. i 2001., 

Hrvatski je olimpijski odbor za najbolju 

mušku ekipu izabrao osmerac u kojem 

su veslala i braća Siniša i Nikša Skelin. Za 

izniman doprinos hrvatskom športu 2000. 

godine dobio je godišnju Državnu nagradu 

za šport "Franjo Bučar" kao član posade 

osmerca, a 2004. i kao pojedinac. Odlikovan 

je Redom Danice hrvatske s likom 

Franje Bučara i Redom hrvatskog pletera. 

160



20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Siniša Skelin najiskusniji je i najtrofejniji hrvatski veslač koji je osvojio dvije 

olimpijske medalje. U Sydneyu 2000. kao član osmerca (bronca), a u Ateni 2004. 

u dvojcu bez kormilara s bratom Sinišom (srebro). Na olimpijskim igrama nastupio 

je četiri puta. 

Prvi put nastupio je 1996. u Atlanti, u četvercu 

bez kormilara s Igorom Boraskom, Tihomirom 

Frankovićem i Seadom Marušićem te osvojio 

prvo mjesto u B finalu. 

Četiri godine kasnije u Sydeyu 2000. bio je član brončanog 

osmerca u sastavu: Igor Boraska, Tihomir Franković, 

Krešimir Čuljak, Igor Francetić, Branimir Vujević, Tomislav 

Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin i kormilar Silvij o 

Petriško. Na Igrama u Ateni 2004. godine osvojio je srebrno 

olimpijsko odličje u dvojcu bez kormilara s četiri godine 

mlađim bratom Nikšom, a u Pekingu 2008., također s bratom 

u dvojcu bez kormilara, plasirao se na sedmo mjesto. 

Sa svjetskih prvenstava ima tri srebrne i jednu brončanu 

medalju od kojih je prvu srebrnu osvojio 1998. u Kölnu 

kao član četverca s kormilarom u sastavu: Siniša Skelin, 

Tihomir Franković, Igor Boraska, Denis Boban i kormilar 

Ratko Cvitanić. 

Drugu srebrnu osvojio je 2001. u švicarskom Luzernu 

kao član osmerca u sastavu: Branimir Vujević, Igor Boraska, 

Nikša Skelin, Siniša Skelin, Krešimir Čuljak, Tomislav 

Smoljanović, Damir Vučičić, Oliver Martinov i kormilar 

Silvijo Petriško. Treća srebrna osvojena je na SP-u 2003. 

u Milanu u dvojcu s bratom Nikšom, s kojim je u Sevilli 

2002. godine osvojio brončanu medalju. U utrkama 

svjetskog kupa s bratom Nikšom osvaja zlatno odličje u 

Münchenu 2008., srebrne u Linzu i Amsterdamu 2007., 

zlatno odličje u Etonu 2005., srebrna odličja na SK-u u Luzernu 

i Münchenu 2005., zlatno u Poznanu 2004., srebrno 

u Luzernu 2004. Godine 2005. i 2007. Siniša i Nikša Skelin 

osvajaju naslove pobjednika svjetskog kupa u dvojcu bez 

kormilara. 

Siniša Skelin rodio se 14. srpnja 1974. u Splitu, a veslanjem 

se počeo baviti u Gusaru 1988. godine. 

Dvije godine zaredom, 2000. i 2001., Hrvatski je olimpijski 

odbor za najbolju mušku ekipu izabrao osmerac u 

kojem su veslali i braća Siniša i Nikša Skelin. Za izniman 

doprinos hrvatskom športu 2000. godine je dobio Državnu 

nagradu za šport "Franjo Bučar" kao član posade osmerca, 

a 2004. i kao pojedinac. Odlikovan je Redom Danice hrvatske 

s likom Franje Bučara i Redom hrvatskog pletera. 

161

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 


OLIMPIJSKA BRONCA 

Ivan Ljubičić 

Ivan Ljubičić, vrhunski športaš i olimpijac, dvaput je nastupio na olimpijskim igrama: u 

Sydneyu 2000. godine te u Ateni, gdje su on i Mario Ančić osvojili brončano odličje u igri 

parova. Nakon Barcelone 1992. i brončanog para Goran Ivanišević i Goran Prpić, bila je 

to druga brončana olimpijska medalja naših teniskih parova. 

Ivan Ljubičić bio je iznimno zaslužan 

za pobjedu hrvatske teniske 

reprezentacije 2005. godine u 

Bratislavi i osvajanje najznačajnijeg 

trofeja u momčadskoj konkurenciji 

u tenisu, Davis Cupa. 

Ivan Ljubičić rodio se 19. ožujka 1979. 

godine u Banjoj Luci, gdje se i počeo 

baviti tenisom 1988. godine. Na ATPturnirima 

počeo je igrati 1995. godine. 

Već 1996. igra u finalu juniorskog 

Wimbledona te u polufinalu Australian 

Opena, što mu donosi naslov drugog 

juniora svijeta. Najbolji plasman karijere 

bilo mu je treće mjesto u svibnju 

2006. godine, što je nakon Gorana Ivaniševića, 

koji je bio drugi igrač svijeta, 

drugi najbolji rezultat nekog hrvatskog 

tenisača. 

Tijekom karijere, Ivan Ljubičić je 

osvojio 10 ATP-turnira, počevši od 

Lyona 2001., Metza i Beča 2005., Chennaija, 

Zagreba i Beča 2006., Dohe i 

Hertogenboscha 2007., Lyona 2009. do 

najvećeg uspjeha u karijeri koji je ostvario 

2010. godine, kada je u američkom 

Indian Wellsu osvojio turnir iz Masters 

serije 1000. 

Hrvatski olimpijski odbor je Davis 

Cup reprezentaciju u sastavu Ivan Ljubičić, 

Mario Ančić, Ivo Karlović i Goran 

Ivanišević proglasio najuspješnijom hrvatskom 

muškom športskom ekipom, a 

Ivana Ljubičića najuspješnijim hrvatskim 

športašem 2005. godine. 

Za izniman doprinos hrvatskom 

športu Ljubičić je 2004. dobio godišnju 

Državnu nagradu za šport "Franjo 

Bučar", a odlikovan je i Redom Danice 

hrvatske s likom Franje Bučara. 

162


Mario Ančić 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Mario Ančić, vrhunski športaš i olimpijac, dvaput je nastupio na olimpijskim igrama: 

prvi put u Sydneyu 2000. gdje je u paru s Goranom Ivaniševićem izgubio u prvom kolu 

od para iz Venezuele i drugi put u Ateni, gdje je u igri parova s Ivanom Ljubičićem osvojio 


Mario Ančić rodio se 30. ožujka 

1984. godine u Splitu, a tenisom 

se počeo baviti u najranijoj 

mladosti i mnogi su mu predviđali 

veliku karijeru. Osvojio je naslov prvaka 

Europe za igrače do 14 godina, kao 15-godišnjak 

je igrao juniorski finale Australian Opena, da bi 

početkom 2001. bio prvi na svjetskoj juniorskoj 

rang-listi i sve je upućivalo na sjajnu seniorsku 

karijeru. Kao i njegovi veliki prethodnici, Nikola 

Pilić, Željko Franulović i Goran Ivanišević, odgojen 

je u Teniskom klubu Split na Firulama. 

Bio je član hrvatske Davis Cup reprezentacije 

koja je, s Ivanom Ljubičićem, Ivom Karlovićem i 

Goranom Ivaniševićem te izbornikom Nikolom 

Pilićem, u finalu u Bratislavi 2005. pobijedila 

Slovačku i donijela najstariji trofej svjetskog 

tenisa u našu zemlju. Najbolji plasman na ATPljestvici 

ostvario je 2006. godine kada je bio 

sedmi igrač svijeta. U karijeri je osvojio tri ATPturnira, 

2005. i 2006. u nizozemskom Hertogenboschu 

te 2006. u Sankt Peterburgu. 

Na žalost, zbog sve češćih ozljeda, a onda 

i mononukleoze, Mario je 2007. prekinuo 

karijeru profesionalnog tenisača. Krajem 2010. 

pokušao se vratiti, ali je u veljači 2011. odlučio 

potpuno prekinuti karijeru. Za to se vrijeme 

posvetio studiju i diplomirao na Pravnom fakultetu 

u Splitu. 

Hrvatski olimpijski odbor još je 1998. godine 

proglasio Ančića najvećom muškom nadom 

hrvatskoga športa, a 2005. Davis Cup reprezentaciju, 

čiji je bio član, najuspješnijom hrvatskom 

muškom športskom ekipom. Od 2010. godine 

predsjednik je ocjenjivačkog suda za dodjelu 

najveće Nagrade HOO-a Matija Ljubek. Za 

izniman doprinos plivanju i cjelokupnome 

hrvatskome športu 2004. godine dobio je godišnju 

Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar" 

te odlikovan Redom Danice hrvatske s likom 


163

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 




Dubravko Šimenc jedan je od najboljih svjetskih vaterpolista 

svih vremena koji je u tom športu osvojio gotovo 

sve trofeje. Četiri je puta sudjelovao na olimpijskim 

igrama - Seoul 1988., Atlanta 1996., Sydney 2000. i 

Atena 2004. i dva se puta okitio zlatnim odličjem. 

Prvi put u Seoulu 1988., a drugi put u Atlanti 1996. kada je, 

prema općem mišljenju, bio jedan od najzaslužnijih za srebrno 

odličje hrvatske olimpijske reprezentacije. U Ateni mu je pripala 

čast da bude hrvatski stjegonoša na svečanosti otvaranja 

Igara. 

Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je od 1985. do 1991. godine i za to 

vrijeme ubilježio 200 nastupa, a za Hrvatsku je nastupao 150 puta od 

1992. do 2004. i osvojio zlato na SP-u u Madridu 1986. i Perthu 1991., te 

srebra na EP-u u Sofiji 1985., Bonnu 1989., Firenzi 1999. i Kranju 2003. 

Dubravko Šimenc, profesor kinezioloških znanosti, rodio se 2. studenoga 

1966. godine u Zagrebu gdje je 1975. i počeo igrati vaterpolo. 

U dugoj i uspješnoj karijeri, koja je trajala 33 godine, nastupio je za 

čak 13 klubova iz Hrvatske, Italije, Malte i SAD-a. Karijeru je započeo u 

Mladosti (1975. - 1992.), a slijedili su Jadran Split (1991. - 1992.), Volturno, 

Italija (1992. - 1993.), Pescara, Italija (1993. - 1994.), Como, Italija 

(1994. - 1995), St. Julian, Malta (1995.), Pescara (1995. - 1996.), POŠK 

Split (1996. - 1998.), Mladost (1998. - 2000.), Savona, Italija (2000. - 

2002.), Mladost (2002. - 2003.), Los Angeles, SAD (2003.), Chiavari, 

Italija (2003. -2004.), Cremona, Italija (2004. - 2005.), Bogliasco, Italija 

(2005. - 2006.), Neptunes, Malta (2006.) i Medveščak (2006. - 2007.). 

Prvak Europe bio je 1989. i 1990. s Mladosti, a 1992. s Jadranom, dok 

je europski Kup pobjednika kupova 1994. osvojio kao član Pescare, a 

1999. Mladosti. Kup Len osvojio je 1996. s Pescarom, a europski Superkup 

1989. s Mladosti, s kojom je 1989. i 1990. bio prvak Jugoslavije, a 

1999. i 2002. Hrvatske. Prvak Malte bio je 1995. sa St. Julianom, a 2006. 

s Neptunesom, dok je Mediteranski kup 1988. i 1991. osvajao s Mladosti. 

Godine 1993. talijanski kup osvaja s Volturnom, a 1995. s Comom. 

Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom poslu, pa je od 2006. 

do 2008. bio pomoćni trener seniora i trener juniora Medveščaka s 

kojima je 2007. bio prvak Hrvatske, a isti je naslov 2008. osvojio i sa 

seniorkama Ženskog vaterpolskog kluba Mladost, u kojem je od 2009. 

trener juniora. 

Za izniman doprinos hrvatskome športu Dubravko Šimenc je dva 

puta dobio najviše državno priznanje u športu - godišnju Državnu nagradu 

za šport "Franjo Bučar": 1996. kao član srebrne olimpijske reprezentacije, 

a 2002. kao pojedinac. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s 

likom Franje Bučara.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

165

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

ZOI Torino 2006. 

(10. - 24. veljače 2006.) 

• XX. zImske OlImpIjske Igre u tOrINu OdržaNe Od 10 dO 24. Veljače 2006. OkupIle su 2.508 Natjecatelja Iz 80 NacIO- 

NALNIH OLIMPIJSKIH ODBORA (960 ŠPORTAŠICA I 1.548 ŠPORTAŠA). Na programu natjecanja Igara bilo je 14 športova i 84 

športske discipline. U hrvatskoj olimpijskoj delegaciji bila su 23 natjecatelja, od toga sedam športašica. Natjecali su se u 

alpskom i nordijskom skijanju, biatlonu, skeletonu, bobu i umjetničkom klizanju. 

• zOI je OtVOrIO predsjedNIk repuBlIke ItalIje carlO azaglIO cIampI. OlImpIjskI plameN upalIla je stefaNIa BelmON- 

DO (SKIJAŠKO TRČANJE). Olimpijsku prisegu u ime športaša dao je Giorgio Rocca (alpsko skijanje), a u ime sudaca Fabio 

Bianchetti (klizanje). 

Stjegonoše: 




Ivan Šola 

Odličja: 

ZLATO 



(kombinacija) 

SREbRO 



(superveleslalom) 

Ivica Kostelić 


(kombinacija) 

166 

Prvo hrvatsko odličje 

u muškoj konkurenciji na ZOI 

U 

Torinu je Hrvatska, zahvaljujući Ivicu Kosteliću, dobila prvo odličje na zimskim 

olimpijskim igrama u muškoj konkurenciji. Osvojio ju je u kombinaciji 

u kojoj je odvozio spust i dva slaloma na stazama u Sestriereu za 3:09.88 

minuta, što je bilo 53 stotinke sporije od zlatnog Amerikanca Teda Ligetya. 

U kombinaciji Janica Kostelić osvojila je svoju četvrtu zlatnu olimpijsku medalju 

te nastavila četverogodišnji niz nepobjedivosti u toj disciplini. Janica osvaja i srebrnu 

medalju u superveleslalomu, čime impresivnu olimpijsku karijeru zaokružuje na šest 

odličja - četiri zlatna i dva srebrna, i postaje najuspješnija alpinka u povijesti zimskih 

olimpijskih igara. Te su je medalje svrstale na prvo mjesto među hrvatskim športašima, 

kao i uz bok najboljih športaša u povijesti zimskih olimpijskih igara. 

Hrvatska olimpijska delegacija u Torinu 2006. 


Članovi Misije: Višnja Peran, Zoran Štefec, Lucian Vukelić 

ŠPORTAŠI: 

Alpsko skijanje: Janica Kostelić, Ivica Kostelić, Nika Fleiss, Ana Jelušić, Matea 

Ferk, Tin Široki, Danko Marinelli, Dalibor Šamšal, Natko Zrnčić Dim, Ivan 

Ratkić, Ivan Olivari, Yvonne Schnock 

Biatlon: Petra Starčević 

Bob: Ivan Šola, Slaven Krajačić, Dejan Vojnović, Jurica Grabušić, Alen Osmanović 

Umjetničko klizanje: Idora Hegel 

Skeleton: Nikola Nimac 

Skijaško trčanje: Maja Kezele, Alen Abramović, Damir Jurčević, Denis Klobučar 

VOĐE EKIPA: Vedran Pavlek (alpsko skijanje), Alen Ćupo (bob), Zlatko Malec (skijaško trčanje) 

TRENERI: Ante Kostelić, Vincencij Jovan, Marko Bošnjak, Seny Sever (alpsko skijanje), Georgi 

Petrov Fartunov, Željko Galjanić (biatlon), Alexander Szelig, Matej Juhart (bob), Zoran Skender 

(skijaško trčanje), Aleksandar Rožin (umjetničko klizanje) 

ZDRAVSTVENI TIM: Nataša Desnica, Danko Butala, Matija Kukor, Dejan Lež, Marijan Turkalj 

OSTALI: Mladen Bezjak, Matej Čuješ, Ivan Franjko, Jurij Hafner, Igor Jakopovič, Slaven Petrović, 

Ozren Müller (press, alpsko skijanje), Igor Boraska, Paulo Cicarreli (bob), Nenad Šmehil (skijaško 

trčanje), Damir Novoselec (skeleton)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

167

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

OLIMPIJSKI ODLIČNICI IZ TORINA 

OLIMPIJSKO ZLATO I SREBRO 

Janica Kostelić (str. 134) 



Ivica Kostelić, olimpijac i osvajač 

triju olimpijskih srebrnih odličja u 

alpskom skijanju, pripada krugu 

najboljih hrvatskih športaša svih 

vremena. Na ZOI je nastupio tri 

puta – u Salt Lake Cityu 2002., u 

Torinu 2006. gdje je osvojio prvo 

hrvatsko olimpijsko odličje u 

muškoj konkurenciji na zimskim 

igrama te u Vancouveru 2010., 

gdje je briljirao s još dva srebrna 

odličja. 

Prvi olimpijski nastup u Salt Lake 

Cityu 2002. proslavio je odličnim 

9. mjestom u veleslalomu, a na 

idućim ZOI 2006. u Torinu osvaja 

srebrnu medalju u kombinaciji. Bilo je to 

prvo olimpijsko odličje za hrvatski zimski 

šport u muškoj konkurenciji. Slalomsku je 

utrku završio na 6. mjestu. U Vancouveru 

2010., uz srebrno odličje u superkombinaciji, 

osvaja i srebro u svojoj najjačoj disciplini, 

slalomu. U veleslalomu je bio 7., a u 

superveleslalomu 16. Sa srebrnim odličjem 

u Vancouveru potencijalni je "Top" kandidat 

za ZOI Soči 2014. 

U svjetskom je kupu dosad upisao 18 

pobjeda - 11 u slalomu, pet u kombinaciji te 

po jednu u superveleslalomu i paralelnom 

slalomu. Usto ima i zlatno odličje u slalomu 

sa Svjetskog prvenstva u St. Moritzu 

2003. godine te brončano u superveleslalomu 

sa SP-a godine 2011. u Garmishu. Da 

je najsvestraniji skijaš današnjice potvrdio 

je osvajanjem Velikog kristalnog globusa u 

sezoni 2010./2011. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Ivica Kostelić rodio se 23. studenoga 

1979. godine u Zagrebu. Od malih je nogu 

pokazivao skijašku nadarenost pobjeđujući 

u dječjim natjecanjima već 1992., od kada 

osvaja prva mjesta na svim važnijim utrkama 

u Sloveniji, Italiji i Francuskoj. 

Posebnu je pozornost svjetske skijaške 

javnosti privukao 1997. kada je, kao 

17-godišnjak, u kombinaciji na Svjetskom 

juniorskom prvenstvu u Schladmingu 

osvojio brončano odličje u konkurenciji 

20-godišnjaka iz zemalja sa stoljetnom 

skijaškom tradicijom. No, tada su zaredale 

brojne ozljede zbog kojih je, među ostalim, 

morao odustati i od nastupa na ZOI u 

Naganu 1998. godine. 

Trenirajući pod vodstvom oca Ante 

Kostelića, svestranog športaša i iznimnog 

skijaškog stručnjaka, Ivica Kostelić višestruko 

je zadužio hrvatski šport. Hrvatski 

olimpijski odbor proglasio ga je športašem 

godine 2003. i 2010., a za izniman doprinos 

hrvatskome športu 2002. godine dobiva i 

najvišu Državnu nagradu za šport "Franjo 

Bučar". 

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s 

likom Franje Bučara. 

169


Braća Janić 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

MI Almeria 2005. 

(24. lipnja - 3. srpnja 2005.) 

Mirna Rajle Brođanac 

Paraolimpijci Nataša Sobočan (u kolicima), 

Mihovil Španja i Ana Sršen 

170 

Na XV. mediteranskim igrama u španjolskoj Almeriji, održanim od 24. 

lipnja do 3. srpnja 2005., sudjelovalo je 3.500 športaša iz 21 mediteranske 

zemlje, a nadmetali su se u 25 športova. U hrvatskoj mediteranskoj 

delegaciji, pod vodstvom šefa Misije Damira Šegote, bio je 201 natjecatelj, 

od toga 83 športašice. 

Na listi osvajača medalja Hrvatska je zauzela jedanaesto mjesto s 26 odličja - pet 

zlatnih, 10 srebrnih i 11 brončanih. 

ZLATNA ODLIČJA osvojili su: atletičar Edis Elkasević (kugla), kajakaš Stjepan Janić 

(K1 1000 m), kajakaši Stjepan i Mićo Janić (K2 500m), stolnotenisačica Tamara 

Boroš i veslačica Mirna Rajle Brođanac. 

SREbRNA ODLIČJA osvojili su: atletičar Vincek Željko (400 m), košarkašice: 

Marta Čakić, Božana Erceg, Jelena Ivezić, Anđa Jelavić, Dea Klein-Šumanovac, 

Sandra Pešić, Emilija Podrug, Sandra Popović, Ana Roca, Iva Serdar, karatašica Petra 

Naranđa (do 60 kg), plivači Sanja Jovanović (50 m leptir), Dajana Zoretić (50 m 

prsno), Gordan Kožulj (200 m leđno), rukometaši: Damir Bičanić, Nikola Blažičko, 

Denis Buntić, Josip Čale, Ivan Čupić, Zlatko Horvat, Tomislav Huljina, Krešimir 

Ivanković, Marin Knez, Branimir Koloper, Mario Obad, Vladimir Ostarčević, Ivan 

Pongračić, Vjenceslav Somić, Ljubo Vukić, Drago Vuković, stolnotenisač Roko 

Tošić, streljačica Suzana Cimbal Špirelja (50 m puška) te teniski par Matea Mezak 

i Ana Vrljić. 

bRONČANA ODLIČJA osvojili su: atletičari Josip Šoprek (200 m), Jurica Grabušić 

(110 m prepone), Vera Begić (disk), boksači Borna Katalinić (do 69 kg), Marijo 

Šivolija-Jelica (do 81 kg), Vedran Đipalo (do 91 kg), plivači Aleksej Puninski (50 m 

leptir), Sanja Jovanović (100 m leđno), rukometašice: Maida Arslanagić, Maja Čop, 

Dijana Golubić, Jelena Grubišić, Lidija Horvat, Ivana Jelčić, Sanela Knezović, Maja 

Kožnjak, Svitlana Pasičnik, Andrea Penzić, Antonela Pensa, Nikica Pušić, Sandra 

Stojković, Tihana Šarić, Miranda Tatari, Maja Zebić i tenisačica Maja Mezak 

(pojedinačno). 

Srebrni rukometaši

Kratki 

olimpijski 

podsjetnik 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

171

Tko je tko 

od 2004. do 2008. 




20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 


Goranko Fižulić, Goran Ivanišević 

(od 17. kolovoza 2005. do 27. ožujka 2006.), 

Ivo-Goran Munivrana, Stojko Vranković, 

Luciano Sušanj (od 27. ožujka 2006.) 

Članovi 

Srećko Ferenčak, Željko Kavran, Marijan 

Klanac, Marijan Maras (od 17. kolovoza 

2005.), Duško Mrduljaš (od 17. kolovoza 

2005.), Morana Paliković Gruden, Danko 

Radić, Nada Senčar, Zvjezdana Tuma- 

Pavlov (od 21. prosinca 2005.), Vlatko Škiljo 

(do 17. kolovoza 2005.), Dragutin Kamenski 

(od 27. ožujka 2006.), Pero Lozica (od 27. 

ožujka 2006.), Antun Vrdoljak, član MOO-a 


Predsjednik 


Članovi 

Zdravko Fain 

Zvjezdana Tuma-Pavlov (do prosinca 2005.) 

Romeo Vrečko 

Darko Šimunec 

Željko Širić (od lipnja 2006.) 

172 

Glavni tajnik HOO-a Josip Čop, dopredsjednik EOO-a 

Aleksandar Kozlovski, predsjednik EOO-a Mario Pescante, predsjednik 

HOO-a Zlatko Mateša i glavni tajnik EOO-a Patrick Hickey 

33. opća skupština 

europskih olimpijskih 

odbora u Dubrovniku 

Dubrovnik 2004. 

Pod predsjedanjem predsjednika 

Europskih olimpijskih odbora 

Maria Pescantea, u Dubrovniku 

je 3. i 4. prosinca 2004. održana 

33. opća skupština Europskih 

olimpijskih odbora. Na dvodnevnome 

skupu u dubrovačkom 

hotelu "Excelsior" sudjelovali su 

predsjednici i glavni tajnici 48 europskih 

olimpijskih odbora, bivši 

i doživotni počasni predsjednik 

Međunarodnogolimpijskog odbora 

(IOC) Juan Antonio Samaranch, 

sadašnji predsjednik te organizacije 

Jacques Rogge te izaslanstva 

gradova kandidata za organizaciju 

Olimpijskih igara 2012. 

Osim domaćina, čelnika Hrvatskog 

olimpijskog odbora Zlatka 

Mateše i Josipa Čopa sa suradnicima, 

na Općoj skupštini Europskih 

olimpijskih odbora u Dubrovniku 

bili su nazočni i član Međunarodnog 

i počasni predsjednik Hrvatskog 

olimpijskog odbora Antun 

Vrdoljak, ministar znanosti, obrazovanja 

i športa Dragan Primorac 

te tadašnja pomoćnica ministra 

Predsjednik EOO-a Mario Pescante, uz dopredsjenika EOO-a Aleksandra 

Kozlovskog, predaje Jacquesu Roggeu posebno priznanje "Order of Merit"

Romana Caput Jogunica. 

Najugledniji gost, predsjednik 

Međunarodnog olimpijskog 

odbora i bivši predsjednik 

Europskog olimpijskog odbora 

Jacques Rogge, koji se sastao 

i s predsjednikom Republike 

Stjepanom Mesićem i premijerom 

Ivom Sanaderom, izjavio 

je u Zagrebu na konferenciji 

za novinstvo pri povratku iz 

Dubrovnika: "Hrvatska po 

svojoj organizaciji športa može 

biti primjer mnogim državama 

svijeta. I moja Belgija, koja ima 

11 milijuna stanovnika, a koja je 

u Ateni 2004. osvojila samo tri 

medalje, za razliku od Hrvatske 

koja je osvojila pet, može učiti 

od Hrvatske." 

Razvojni programi u 

korist športaša 

i športskog rezultata 

Zagreb 2005. i 2006. 

U lipnju 2005. Hrvatski olimpijski 

odbor uvodi sustav 

sufinanciranja rada trenera u 

nacionalnim športskim saveza 

kao nastavak potpore stručnim 

timovima i vrhunskim športskim 

rezultatima. 

U suradnji s nacionalnim športskim 

savezima kao prvi kriterij 

uzimaju se vrhunski rezultati na 

olimpijskim igrama u posljednja 

tri ciklusa, te na svjetskim 

i europskim natjecanjima. Prvi 

ugovori potpisani su s vrhunskim 

športskim stručnjacima iz 

desetak športova: 

Joško Vlašić i Ivan Ivančić (atletika), 

Pero Tadić i Drago Mijić 

(boks), Željko Dozan (bilijar), 

Boško Čavka (dizanje utega), 

Vlado Lisjak (hrvanje), Edo 

Smoljanović, Željko Vojvodić, 

Tonči Antunović (jedrenje), 

Stjepan Perestegi (kajak), 

Dubravko Kolec (karate), Saša 

Rožin (klizanje), Boško Božić, 

Vlado Vanjak i Neven Spahija 

(košarka), Ivica Jelić i Andrej 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Otvoren Muzejsko-memorijalni centar 

Dražena Petrovića 

Zagreb 2006. 

Na 13. godišnjicu tragične smrti jednog od najboljih hrvatskih i 

svjetskih košarkaša Dražena Petrovića, 7. lipnja 2006. u Zagrebu 

je - na Trgu koji, kao i košarkaška dvorana, nosi njegovo ime - 

otvoren Muzejsko-memorijalni centar Dražena Petrovića. U centru, 

čijem je muzejsko-konceptualnom rješenju uvelike pridonio 

Hrvatski športski muzej s više od 300 izložaka, među kojima su 

svi važniji trofeji, priznanja i dresovi klubova za koje je košarkaški 

Mozart nastupao, izloženi su i predmeti iz svakodnevne uporabe. 

173

Ante Kostelić 

Ivan Ivančić 

Boško Čavka 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Urnaut (odbojka), Mike Bottom, 

Dimitar Bobev, Aleksandar Seleznev, 

Klara Šiljeg, Pero Kuterovac 

(plivanje), Igor Kecerin (padobranstvo), 

Lino Červar, Irfan Smajlagić, 

Vladimir Canjuga (rukomet), 

Ante Kostelić, Ivica Franjko, 

Slaven Petrović (skijanje), Zlatko 

Novaković, Neven Karković (stolni 

tenis), Hong Seung Ki (taekwondo), 

Ratko Rudić (vaterpolo), Igor 

Čulin, Nikola Bralić, Romano 

Bajlo (veslanje). 

U veljači 2006. HOO proširuje 

postojeći model skrbi o mladim i 

perspektivnim športašima, otvarajući 

mogućnost sufinanciranja 

športaša iz ekipnih i pojedinačnih 

športova. 

Prvi koji su stekli to pravo bili 

174 

Lino Červar 

Joško Vlašić 

Zlatko Novaković 

Ratko Rudić 

Vlado Lisjak 

Irfan Smajlagić 

su športaši u baseballu, hokeju 

na travi, hokeju na ledu, košarci, 

nogometu, rukometu, softballu, 

vaterpolu, sinkroniziranom plivanju 

i sinkroniziranom klizanju. 

Hrvatski olimpijski odbor 2011. 

ima šest razvojnih programa, 

uključujući i potencijalne kandidate 

za olimpijske igre, a godišnje 

obuhvaća više od 400 vrhunskih i 

vrsnih športaša te oko 70 trenera. 

Karijera športaša 

- trajna briga 

olimpijskog pokreta 

Lausanne 2006. 

U organizaciji Međunarodnog 

olimpijskog odbora 7. i 8. prosinca 

2006. održan je u švicarskoj 

Lausannei II. forum o programu 

"Karijera športaša". U radu Foruma 

je, na poziv MOO-a, sudjelovala 

i predstavnica Hrvatskog 

olimpijskog odbora Vesna Peran, 

voditeljica programa Olimpijske 

solidarnosti u HOO-u. 

Program "Karijera športaša" oblikovan 

je da bi športašima olakšao 

tranziciju nakon športske karijere 

- od pomoći u zapošljavanju još 

za vrijeme bavljenja športom do 

pripreme za dugoročnu profesionalnu 

karijeru. 

Hrvatski je olimpijski odbor 

u srpnju 2006. uveo program 

obrazovanja športaša u području 

računalnih znanja s europskom 

licencijom (ECDL), koji je položilo 

oko 100 hrvatskih športaša, a 

pokrenuo je i postupak prilagodbe 

studiranja na pojedinim sveučilištima 

u Hrvatskoj. Za početak, u 

studenome 2010. potpisan je prvi 

sporazum s Visokom školom za 

športski menadžment Aspira u 

Splitu, kojim se kategoriziranim 

športašima omogućava stjecanje 

visokoškolskog obrazovanja po 

programu prilagođenom vrhunskim 

športašima. 

Utemeljena Zaklada 

za športaše 

Zagreb 2006. 

Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski 

klub olimpijaca i dnevni 

list Sportske novosti potpisali su 

21. prosinca 2006. sporazum o 

Zakladi hrvatskih športaša kako 

bi financijski i drugim oblicima 

potpore pomogli vrhunskim 

hrvatskim športašima koji, unatoč 

uspješnoj športskoj karijeri, nisu 

egzistencijalno zbrinuti. 

Zakladom, čiji je temeljni kapital, 

300.000 kuna, dao suosnivač 

HOO, upravlja upravno vijeće s 

četverogodišnjim mandatom u 

sastavu Stojko Vranković, Gordan 

Kožulj, Danijela Grgić, Tamara

XXIX. olimpijada 

Od Pekinga do... Londona 

Iako razdoblje XXIX. olimpijade (8. kolovoza 2008. - 31. prosinca 2011.) 

još traje, već smo s radošću upisali pet novih odličja s Olimpijskih igara 

u Pekingu 2008. i to u športovima u kojima hrvatski športaši od osamostaljenja 

nisu osvajali odličja, kao i sa Zimskih olimpijskih igara u 

Vancouveru 2010., odakle je Ivica Kostelić donio još dvije srebrne medalje 

u alpskom skijanju, a Jakov Fak broncu, prvu medalju u biatlonu. Igre u 

Pekingu i Vancouveru pokazale su, još jednom, koliko je neiscrpan kapital 

hrvatskih športaša. 

Ovo je razdoblje obilježio i 13. olimpijski kongres održan u Kopenhagenu 

od 3. do 5. rujna 2009. na temu Olimpijski pokret u društvu, uz sudjelovanje 

1.249 predstavnika svjetskog športa. Glavne su teme bile ; univerzalnost 

olimpijskih igara, struktura olimpijskog pokreta, olimpizam i mladi te digitalna 

revolucija kao izraz nove globalne komunikacije. 

Upravo su zadnja tema i zaključci o njoj bili okosnica projekta Sportske televizije 

(SPTV), koju je, kao prvi nacionalni olimpijski odbor, osnovao HOO. 

Sportska televizija, čije je emitiranje počelo u travnju 2011. godine., naišla je 

na potporu i čestitke svih čelnih ljudi olimpijskog pokreta. 

Prve olimpijske igre mladih (YOG) održane u Singapuru 2010. otvorile su 

novo poglavlje u povijesti olimpijskog pokreta. Okrenute mladeži između 14 

i 18 godina, pokazale su visoku razinu športskog nadmetanja, a olimpijskoj 

obitelji dale nove smjernice olimpijskog odrastanja i učenja. 

Osam 

olimpijskih 

176 

petica




SP 153 – 57 zlatnih, 37 srebrnih, 59 brončanih 

EP 193 – 64 zlatna, 63 srebrna, 66 brončanih 


SP 122 – 37 zlatnih, 39 srebrnih, 46 brončanih 

EP 161 – 47 zlatnih, 37 srebrnih, 77 brončanih 

177

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OI Peking 2008. 

(8. - 24. kolovoza 2008.) 

• Igre XXIX. OlImpIjade u pekINgu OdržaNe Od 8. dO 24. kOlOVOza 2008. OkupIle su 10.942 špOrtaša (4.637 

žeNa I 6.305 muškaraca) Iz 204 zemlje. Igre sa 302 športska događaja pratilo je 24.562 predstavnika medija iz 

159 zemalja, među kojima 79 iz Hrvatske. Volontiralo je oko 70.000 osoba. 

• Igre je OtVOrIO predsjedNIk NarOdNe repuBlIke kINe hu jINtaO, a OlImpIjskI plameN upalIO je gImNastI- 

ČAR LI NING. Olimpijsku prisegu u ime športaša dala je stolnotenisačica Zhang Yining, a u ime sudaca gimnastičar 

Huang Liping. 

Stjegonoše: 


Ivano balić 


Tamara boroš 

Odličja: 

SREbRO 

blanka Vlašić 

Atletika (skok uvis) 

Filip Ude 

Gimnastika 

(konj s hvataljkama) 

bRONCA 

Snježana Pejčić 

Streljaštvo (zračna puška) 

Martina Zubčić 

Taekwondo (do 57 kg) 

Sandra Šarić 

Taekwondo (do 67 kg) 

178 

Pekinška izvrsnost 

hrvatskih športašica 

Naša najbolja atletičarka svih vremena Blanka Vlašić osvojila je 

na Olimpijskim igrama u Pekingu srebrno odličje u skoku uvis, 

preskočivši 205 cm iz drugog pokušaja. Njezina je srebrna medalja 

prva hrvatska atletska medalja na olimpijskim igrama i jedan 

od najvećih uspjeha naše atletike. Zlato je osvojila Belgijanka Tia Hellebaut, 

koja je 205 cm preskočila iz prvog pokušaja, a brončano je odličje pripalo 

Ruskinji Ani Čičerovoj sa 203 cm. 

Filip Ude, koji je u Peking doputovao kao europski doprvak na konju s 

hvataljkama, za svoju je izvedbu dobio ocjenu 15.725 i srebrno odličje, a zlatno 

je osvojio trostruki svjetski prvak na konju s hvataljkama Kinez Xiao Qin 

sa 15.875. Srebrno odličje Filipa Udea najveći je uspjeh hrvatske gimnastike, 

baš kao što je brončano Snježane Pejčić u gađanju zračnom puškom - 500,9 

krugova - najveći uspjeh hrvatskog streljaštva. 

Prva športašica koja je iz ruku predsjednika Međunarodnog olimpijskog 

odbora Jacquesa Roggea u Pekingu primila medalju bila je upravo brončana 

Snježana Pejčić. 

Taekwondo nam je donio čak dvije brončane medalje koje su zaslužile 

Martina Zubčić i Sandra Šarić. Najmlađa osvajačica olimpijskog odličja za 

Hrvatsku, 19-godišnja Martina Zubčić je u kategoriji do 57 kg u borbi za 

treće mjesto svladala Sung Yu-Chi s Tajvana "zlatnim bodom" u dodatnoj, 

četvrtoj rundi, jer je nakon tri dvominutne runde bilo 4-4. 

Sandra Šarić je u kategoriji do 67 kg do medalje došla u repesažu, jer je 

u četvrtfinalu bolja od nje bila dvostruka svjetska prvakinja Kyung-Sun 

Hwang iz Južne Koreje, sa 3-1. Budući da je Hwang ušla u finale (a na kraju 

i osvojila zlatnu medalju), Sandri se otvorila prilika u repesažu u kojem je 

pobijedila Sheikhu Maithu Almaktoum iz Ujedinjenih Arapskih Emirata sa 

4-0, a nakon toga je za treće mjesto svladala Portorikanku Asuncion Ocasio 

Rodriguez sa 5-1.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

Sandra Paović i Andrea Bakula 

Stjepan Janić 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Hrvatska olimpijska delegacija Peking 2008. 

Hrvatska je olimpijska delegacija brojila 101 športaša (od toga 19 žena) koji 

su se natjecali u 15 športova: atletika, boks, biciklizam, jedrenje, kajak/kanu, 

košarka, gimnastika, plivanje, rukomet, streljaštvo, stolni tenis, taekwondo, 

tenis, vaterpolo i veslanje. 


Zamjenik šefa Misije: Miroslav Zečić 

Članovi Misije: Višnja Peran, Zoran Štefec, Andreja Vadla, Maja Čizmić Regula, 

Maja Juričan, Sandra Burić, Gordana Gaćeša (press attache) 

Olimpijski attache: Igor Merlin 

ŠPORTAŠI: 

Atletika: Vera Begić, Ivana Brkljačić, Vanja Perišić, Blanka Vlašić, Nikolina 

Horvat, Jurica Grabušić, Andras Haklits, Nedžad Mulabegović, Martin Marić, 

Sanja Gavrilović 

Biciklizam: Matija Kvasina, Vladimir Miholjević, Radoslav Rogina 

Boks: Marijo Šivolija-Jelica, Marko Tomasović 

Gimnastika: Tina Erceg, Filip Ude 

Jedrenje: Mateja Petronijević, Petar Cupać, Šime Fantela, Ivan Kljaković- 

Gašpić, Pavle Kostov, Igor Marenić, Luka Mratović, Marin Lovrović, Siniša 

Mikuličić, Luka Radelić 

Kajak/kanu: Stjepan Janić, Emir Mujčinović 

Košarka: Roko-Leni Ukić, Davor Kus, Marko Popović, Marin Rozić, Nikola Prkačin, 

Marko Tomas, Zoran Planinić, Sandro Nicević, Marko Banić, Krešimir 

Lončar, Stanko Barač, Damjan Rudež 

Plivanje: Sanja Jovanović, Monika Babok, Smiljana Marinović, Anja Trišić, 

Duje Draganja, Marko Strahija, Mario Todorović, Gordan Kožulj, Aleksej Puninski, 

Bruno Barbić, Ante Cvitković, Saša Imprić, Vanja Rogulj, Nikša Roki, 

Dominik Straga 

Rukomet: Mirko Alilović, Ivano Balić, Davor Dominiković, Domagoj Duvanjak, 

Mirza Džomba, Zlatko Horvat, Blaženko Lacković, Venio Losert, Petar 

Metličić, Renato Sulić, Goran Šprem, Tonči Valčić, Igor Vori, Ljubo Vukić, 

Drago Vuković

Jurica Grabušić 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Sanja Jovanović

Mario Šivolija-Jelica 

Emir Mujčinović 

Petar Meličić 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Stolni tenis: Tamara Boroš, Sandra Paović, Andrea Bakula, Zoran Primorac, 

Rui Wu Tan, Andrej Gaćina 

Streljaštvo: Suzana Cimbal-Špirelja, Snježana Pejčić, Josip Glasnović, Petar Gorša 

Taekwondo: Sandra Šarić, Martina Zubčić 

Tenis: Marin Čilić 

Vaterpolo: Samir Barać, Miho Bošković, Damir Burić, Andro Bušlje, Teo Đogaš, 

Igor Hinić, Maro Joković, Aljoša Kunac, Pavo Marković, Josip Pavić, Mile 

Smodlaka, Frano Vićan, Zdeslav Vrdoljak 

Veslanje: Ante Kušurin, Mario Vekić, Nikša Skelin, Siniša Skelin 

VOĐE EKIPA: Siniša Ergotić (atletika), Ivo Rilović (biciklizam), Drago Mijić 

(boks), Ivo Jaić (jedrenje), Boris Jakimenko (košarka), Tomislav Karlo (plivanje), 

Stjepan Perestegi (kajak/kanu), Ivica Udovičić (rukomet), Ivan Cvitak 

(streljaštvo), Dražen Mađarević (taekwondo), Marina Mihelić (tenis), Perica 

Bukić, Jurica Prižmić (vaterpolo) 

TRENERI: Joško Vlašić, Bojan Marinović, Šime Sučić, Roland Robert Varga 

(atletika), Eugen Pleško (biciklizam), Ivan Živković (boks), Magda Ilić, Igor 

Križimski (gimnastika), Jasmin Repeša, Dražen Anzulović, Luka Milanović, 

Tomislav Mijatović (košarka), Dimitar Bobev, Mike Bottom, Aleksandar 

Seleznev, Miloš Milošević, Pero Kuterovac (plivanje), Tonči Antunović, Ivan 

Bulaja, Edo Fantela, Edo Smoljenović, Marko Mišura, Karlo Krpeljević, Goran 

Bonačić, Miomil Zuban (jedrenje), Lino Červar, Slavko Goluža (rukomet), 

Borislav Baniček, Neven Cegnar, Zvonimir Korenić (stolni tenis), Anton Glasnović 

(streljaštvo), Seung Ki Hong (taekwondo), Goran Prpić (tenis), Ratko 

Rudić, Milorad Damjanić, Zoran Kačić, Dean Kontić (vaterpolo), Igor Čulin, 

Dragutin Milinković (veslanje) 

ZDRAVSTVENI TIM: Miroslav Smerdelj, Dinko Pivalica, Mladen Miškulin, 

Nebojša Nikolić, Tomislav Kukin, Dean Mistura, Marko Bartolić (fizioterapeut), 

Marko Mušak, Božo Šinković, Damir Luketić, Božidar Vušković, Tonči 

Cvitković 

OSTALI: Vladimir Barbić, Mladen Makjanić, Neven Baran, Zrinka Grancarić 

(press) 

Marin Čilić

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OLIMPIJSKI ODLIČNICI IZ PEKINGA 



Blanka Vlašić, olimpijka sa srebrnim odličjem, dvostruka 

svjetska prvakinja u skoku uvis, već se izborila 

za mjesto u povijesti hrvatskog, ali i svjetskog 

športa kao jedna od najboljih atletičarki što je, izborom 

za najbolju športašicu svijeta u prosincu 2010. 

godine, potvrdilo i Međunarodno udruženje športskih 

novinara (AIPS). 

Blanka dosad ima tri olimpijska nastupa. Prvi je put, kao 

17-godišnjakinja, nastupila na Igrama u Sydneyu 2000. i 

osvojila 17. mjesto, drugi put u Ateni 2004. gdje je bila jedanaesta, 

da bi na Igrama u Pekingu 2008. godine, skokom od 

205 cm, osvojila srebrno odličje i prvu olimpijsku atletsku medalju u 

povijesti hrvatskog športa. Danas je evidentna olimpijska kandidatkinja 

i za Igre u Londonu 2012. 

Tijekom karijere Blanka Vlašić je više puta popravljala osobne i 

hrvatske rekorde, a njezin skok od 208 cm preskočenih 2009. godine 

na zagrebačkom atletskom mitingu drugi je rezultat svih vremena, 

samo centimetar manje od svjetskog rekorda. 

Dvostruka je svjetska prvakinja – Osaka 2007. i Berlin 2009. te 

dvostruka pobjednica svjetskih dvoranskih prvenstava – Valencia 

2008. i Doha 2010. Osim olimpijskog srebra s Igara u Pekingu, 

srebrno odličje donosi i sa Svjetskog dvoranskog prvenstva u Moskvi 

2006., a brončano sa Svjetskog dvoranskog prvenstva u Budimpešti 

2004. Na europskim je prvenstvima dva puta bila zlatna, 2003. u Bidgoszczu 

na EP-u do 23 godine, te u Barceloni 2010. Zlatnu je medalju 

osvojila i na Mediteranskim igrama u Tunisu 2001. 

U natjecanjima Zlatne lige broji jednaest pobjeda. U Stockholmu 

je 2007. preskočila 207 cm, što je bio drugi najbolji rezultat svih 

vremena, a IAAF ga je proglasio najvećim dostignućem u 2007. U 

Zagrebu, na Grand Prix mitingu 2009., Blankinih 208 cm opet je bio 

drugi rezultat svih vremena. Pobjednica je Dijamantne lige 2010. 

Najboljom atletičarkom Europe proglašena je 2007. i 2010. godine. 

Blanka Vlašić rodila se 8. studenoga 1983. godine u Splitu u športskoj 

obitelji i već je kao sedmogodišnjakinja počela trenirati skok 

uvis pod stručnim vodstvom oca Joška Vlašića, športaša, desetobojca 

i vrhunskog trenera. Od početka karijere uvrštena je u programe posebne 

skrbi za mlade nadarene športaše HOO-a. Godine 2000. HOO 

je proglašava najvećom nadom hrvatskoga športa, a 2004., 2007., 

2008., 2009. i 2010. najuspješnijom športašicom Hrvatske. 

Za izniman doprinos hrvatskom športu Blanka Vlašić je 2006. 

godine nagrađena godišnjom Državnom nagradom za šport "Franjo 

Bučar". Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara. 

184

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

186

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OLIMPIJSKI 

OLIMPIJSKI 

ODLIČNICI 

ODLIČNICI 

IZ 

IZ 

PEKINGA 

PEKINGA 


Filip Ude 

Filip Ude prvi je hrvatski gimnastičar 

s olimpijskom medaljom i njegovo 

je srebrno odličje na konju s hvataljkama 

s OI u Pekingu 2008. izniman 

domet vrijedan posebnog mjesta u 

našoj športskoj povijesti. 

Na dosad jedinom nastupu na olimpijskim 

igrama, u Pekingu 2008., u 

kvalifikacijama na konju s hvataljkama 

zauzeo je treće mjesto s 

ocjenom 15.475 i izborio plasman u finale 17. 

kolovoza. 

Filip je u finalu nastupao posljednji, osmi, 

a zahvaljujući hrabroj izvedbi vrlo zahtjevnog 

elementa - ruskih kola s vijkom od 1080 

stupnjeva između hvataljki, od sudaca je dobio 

ocjenu 15.725. Riječ je o vrlo teškom, preciznom 

elementu koji nitko drugi nije izveo u 

finalu. Istu je ocjenu, 15.725, dobio i Britanac 

Louis Smith, ali je Ude zbog bolje ocjene iz 

kvalifikacija završio kao drugi, s osvojenom 

srebrnom medaljom. 

Osim olimpijskog srebra, Ude je medalju 

istog sjaja osvojio u vježbi na konju s hvataljkama 

na Europskom prvenstvu u Lausannei 

2008., a srebro je dobio i za vježbu na tlu na 

Mediteranskim igrama 2009. godine u Pescari. 

Filip Ude rodio se 3. lipnja 1986. godine u 

Čakovcu, a gimnastiku je počeo vježbati sa šest 

godina. Kao 13-godišnjaka počeo ga je trenirati 

današnji trener Igor Križimski, a velike 

mogućnosti najavio je osvajanjem srebrnog odličja 

za vježbu na tlu u juniorskoj konkurenciji 

na Europskom prvenstvu 2004. godine. Danas 

je potencijalni kandidat za Olimpijske igre u 

Londonu 2012. 

Filip je član Gimnastičkog kluba "Marijan 

Zadravec Macan" iz Čakovca. Godine 2008. 

Hrvatski olimpijski odbor proglašava ga 

najuspješnijim športašem Hrvatske, a iste 

godine dobiva i najviše društveno priznanje na 

području športa, godišnju Državnu nagradu za 

šport "Franjo Bučar". 

187

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 



Sandra Šarić 

Sandra Šarić, olimpijka s brončanim olimpijskim odličjem u taekwondou, ima dva 

olimpijska nastupa. Prvi s Igara u Ateni 2004. godine kada je izgubila u prvom kolu 

i drugi s Igara u Pekingu 2008., na kojima je u kategoriji do 67 kg osvojila brončanu 

medalju. Danas je potencijalna kandidatkinja za Olimpijske igre u Londonu 2012. 

Na Igrama u Pekingu, nakon što je u 1. 

kolu sa 4-1 pobijedila Mary Rivero s 

Filipina, a u četvrtfinalu izgubila 1-3 od 

dvostruke svjetske prvakinje Kyoung- 

Sun Hwang iz Južne Koreje, koja se plasirala u finale, 

Sandra je dobila prigodu da kroz repesaž dođe do 

medalje i nije je ispustila. Najprije je s 4-0 pobijedila 

Sheikhu Maithu Almaktoum iz Ujedinjenih Arapskih 

Emirata, a nakon toga, u dvoboju koji je izravno 

odlučivao o brončanoj medalji, i Portorikanku Asuncion 

Ocasio Rodriguez sa 5-1. 

Na juniorskim i seniorskim europskim i svjetskim 

prvenstvima Sandra Šarić je u bogatoj karijeri osvojila 

sedam odličja - srebrno u juniorskoj kategoriji na 

Svjetskom prvenstvu u Irskoj godine 2000., na senior- 

skom Svjetskom prvenstvu u Garmisch Partenkirchenu 

2003., te tri brončane medalje, u Madridu 2005., Pekingu 

2007. i Kopenhagenu 2009. godine. Na europskim je 

prvenstvima osvojila dva zlatna odličja, kao juniorka u 

Pamploni 2001. i kao seniorka 2008. u Rimu. 

Sandra Šarić rodila se 8. svibnja 1984. godine u 

Senju, a teakwondoom se u rodnom gradu počela 

baviti kao devetogodišnja djevojčica. Posljednjih 

desetak godina trenira i nastupa za TK Metalac iz 

Zagreba. Danas je potencijalna kandidatkinja za 

Olimpijske igre u Londonu 2012. 

Za izniman doprinos hrvatskom športu Sandra Šarić 

je 2008. godine dobila godišnju Državnu nagradu 

za šport "Franjo Bučar".

Na putu do medalje, u kategoriji do 

57 kg Martina je u dodatnoj, četvrtoj 

rundi borbe za treće mjesto "zlatnim 

bodom", sa 5-4, svladala Tajvanku Li- 

Wen Su. Prije toga je pobijedila Izraelku Gatterer 

sa 4-3, a Brazilku Nunes sa 3-2 "zlatnim bodom" 

u produžetku. U polufinalu je bolja bila Turkinja 

Tanrikulu sa 5-3. 

Osim brončane olimpijske medalje, Martina 

nosi naslov europske prvakinje iz Rige 2005. i 

europske doprvakinje iz Rima 2008. godine. 

Na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Suncheonu 

(Koreja) 2004. osvojila je brončano odličje, 

a dvije godine kasnije ista je odličja osvojila na 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 


Martina Zubčić 

Martina Zubčić, olimpijka, nositeljica olimpijskog brončanog odličja u taekwondou, 

prvi je olimpijski nastup zabilježila na Igrama u Pekingu 2008. Njeno je odličje prvo 

hrvatsko odličje u taekwondou. Danas je potencijalna kandidatkinja za Olimpijske 

igre u Londonu 2012. 

Europskom prvenstvu u Bonnu i Svjetskome kupu 

u Bangkoku. Danas je potencijalna kandidatkinja 

za Olimpijske igre u Londonu 2012. 

Martina Zubčić rodila se 3. lipnja 1989. godine 

u Zagrebu, gdje je u TK Dubrava počela trenirati 

taekwondo kao sedmogodišnjakinja. 

Hrvatski olimpijski odbor proglasio ju je 2008. 

najvećom nadom hrvatskog športa, a iste je godine 

dobila Nagradu "Dražen Petrović" namijenjenu 

mladim i perspektivnim športašima. Za izniman 

doprinos hrvatskom športu 2008. godine nagrađena 

je godišnjom Državnom nagradom za šport 

"Franjo Bučar".

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 



Snježana Pejčić 

Snježana Pejčić, olimpijka, nositeljica olimpijskog brončanog odličja u streljaštvu, 

prva je hrvatska športašica koja je osvojila odličje na ljetnim olimpijskim igrama od 

osamostaljenja. Dotada su to redom bili športaši. Danas je evidentna kandidatkinja 

za Olimpijske igre u Londonu 2012. 

Igre u Pekingu Snježani su u mnogočemu bile 

prve. Naime, prva se od hrvatskih športaša kvalificirala 

za Igre, već 2005. na Svjetskom kupu u Milanu. 

Potom je njena disciplina, zračna puška na 10 

m, bila prvo športsko natjecanje na programu Igara pa 

joj je i prvoj uručena medalja kao osvajačici brončanog 

olimpijskog odličja. 

Uz olimpijsko odličje, Snježana Pejčić u svojim 

vitrinama ima i zlatnu i srebrnu medalju s Europskog 

prvenstva 2009. godine u Pragu, gdje je u pojedinačnoj 

konkurenciji zračne puške na 10 m osvojila 

zlatnu, a u ekipnoj konkurenciji srebrnu medalju, što 

joj je uspjelo i u ekipnoj konkurenciji na Europskom 

prvenstvu 2011. godine u Bresciji. 

Snježana Pejčić rodila se 13. srpnja 1982. godine u 

Rijeci, gdje se 1995. počela baviti streljaštvom u klubu 

Papirničar, iz kojeg 2001. prelazi u Lokomotivu. 

Veliku je nadarenost najavila na Europskom juniorskom 

prvenstvu 2002. godine u Solunu osvajanjem 

brončane medalje. 

Za reprezentaciju je prvi put nastupila s nepunih 

15 godina, 1997., i dosad je ubilježila više od 200 

nastupa. Osvojila je 25 naslova prvakinje Hrvatske u 

raznim disciplinama i kategorijama. Danas je evidentna 

kandidatkinja za Olimpijske igre u Londonu 2012. 

godine. 

Za izniman doprinos hrvatskom športu Snježana 

Pejčić je 2008. godine dobila godišnju Državnu 

nagradu za šport "Franjo Bučar".

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 



Ivano Balić 

Ivano Balić, olimpijac i nositelj zlatnog 

rukometnog odličja iz Atene 2004., prema 

internetskoj anketi Međunarodnog 

rukometnog saveza (IHF) 2010. godine 

najbolji je svjetski rukometaš svih vremena. 

Nastupio je i na Olimpijskim igrama u 

Pekingu 2008. na kojima se, istina, nije 

penjao na pobjedničko postolje, ali mu 

je pripala čast da na svečanosti otvaranja 

Igara ponese hrvatski stijeg. 

Ivano Balić športsku je karijeru počeo kao košarkaš, 

u čemu mnogi pronalaze temelje njegovih 

neobičnih i maštovitih rješenja u igri, posebno u 

napadu, zbog čega ga i zovu rukometnim Jordanom, 

Mozartom i Ronaldinhom. 

Dva je puta proglašen najboljim igračem svijeta, 

2003. i 2006. Na Europskom prvenstvu u Švicarskoj 

2006. izabran je među sedmoricu najboljih i proglašen 

najboljim igračem tog prvenstva. 

Za rukometnu reprezentaciju Hrvatske igra od 

2002. godine i u nacionalnom je dresu osvojio 

zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 

2003. godine, te srebrne na SP-u 2005. u Tunisu i 

2009. u Hrvatskoj. Srebrna je odličja osvajao i na 

europskim prvenstvima 2008. u Norveškoj te 2010. 

u Austriji. 

Ivano Balić rodio se 1. travnja 1979. godine u 

Splitu gdje je počeo igrati košarku u tadašnjoj 

Jugoplastici. U rukometnoj karijeri je igrao za četiri 

kluba - matični Split (1997. - 2001.), Metković (2001. 

- 2004.), Portland San Antonio (2004. - 2008.) te 

Croatia osiguranje Zagreb. S Metkovićem je 2002. 

osvojio hrvatski kup, a sa Zagrebom kup i prvenstvo 

2009., 2010. i 2011. godine. 

Ivano Balić je dvostruki dobitnik godišnje Državne 

nagrade za šport "Franjo Bučar", koju je 2004. godine 

dobio i kao pojedinac i kao član zlatne hrvatske 

olimpijske rukometne reprezentacije. 



192

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

193

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

ZOI Vancouver 2 

(12. - 28. veljače 2010.) 

• XXI. zImskE olImpIjskE IgrE u VancouVEru održanE od 12. d0 28. VEljačE 2010. okupIlE su 2566 športaša Iz 

82 zEmljE, a natjecanje je provedeno u 86 športskih disciplina u 15 športova. Igre je pratilo 10.000 predstavnika 

medija. Volontiralo je oko 25.000 osoba. 

• IgrE jE otVorIla kanadska guVErnErka mIchaëllE jEan, a olImpIjskI plamEn upalIo WaynE grEtzky (hokEj 

na lEdu). Olimpijsku prisegu u ime športaša dao je Hayley Wickenheiser (hokej na ledu), a u ime sudaca Michel 

Verrault (brzo klizanje). 

Stjegonoše: 


Jakov Fak 


Ivan Šola 

Odličja: 

SREBRO 



(superkombinacija) 

(slalom) 

BRONCA 

Jakov Fak 

Biatlon (10 km) 

194 

Prvo odličje u biatlonu 

i još dva skijaška srebra 

Na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru, koje su započele u 

sjeni tragične pogibije 21-godišnjeg gruzijskog sanjkaša Nodara 

Kumaritašvilija, sudjelovala je i hrvatska olimpijska delegacija 

sa 19 natjecatelja, od toga 7 športašica. Nastupili su u alpskom 

skijanju, skijaškom trčanju, biatlonu i bobu četverosjedu. 

Igre u Vancouveru 2010. potvrdile su neiscrpan kapital hrvatskog zimskog 

športa. Prvo je 14. veljače 22-godišnji Jakov Fak osvojio brončano odličje u 

biatlonu u utrci na 10 km. Dionicu je svladao za 24:21.8 minuta i pogodio svih 

10 zadanih meta. Bila je to osma medalja za hrvatske športaše na ZOI, prva 

koja nije osvojena u alpskom skijanju. 

U nedjelju, 21. veljače Ivica Kostelić - srebrni u kombinaciji iz Torina 

2006. - osvojio je srebrnu medalju u superkombinaciji, zaostavši 33 stotinke 

za pobjednikom Amerikancem Bodeom Millerom. Istoga je dana Jakov Fak 

nastupio u masovnom startu i zauzeo odlično 9. mjesto. 

Predzadnjeg dana Igara, 27. veljače, Ivica Kostelić osvojio je još jedno srebrno 

odličje, ovaj put u slalomu – sjajni Talijan Giuliano Razzoli bio je 16 stotinki 

brži. Ivici je to bilo drugo odličje u Vancouveru i treće olimpijsko u karijeri. 

U četverosjedu hrvatske bob reprezentacije, koja je završila na 20. mjestu, 

bili su Ivan Šola, kojem su to bile treće zimske olimpijske igre, Slaven Krajačić, 

atletičar s iskustvom s OI u Sydneyu, te Igor Marić i Mate Mezulić, kojima 

je to bilo prvo iskustvo na ZOI. U pričuvi je bio Andras Haklits, bacač 

kladiva s trostrukim iskustvom s ljetnih OI. Sve četiri vožnje vrlo rizičnom 

stazom hrvatska je posada prošla bez prevrtanja. 

Hrvatska olimpijska delegacija ZOI Vancouver 2010. 


Članovi Misije: Miroslav Zečić, Zoran Štefec, Nataša Desnica (glavna liječnica), 

Gordana Gaćeša (press attache)

10. 

Ana Jelušić 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

Nina Broznić 

Natko Zrnčić-Dim 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

196 

ŠPORTAŠI: 

Alpsko skijanje: Ivica Kostelić, Ana Jelušić, Nika Fleiss, Natko Zrnčić-Dim, 

Sofija Novoselić, Dalibor Šamšal, Ivan Ratkić, Tea Palić, Danko Marinelli, 

Matea Ferk 

Skijaško trčanje: Nina Broznić, Andrej Burić 

Biatlon: Jakov Fak, Andrijana Stipaničić Mrvelj 

Bob četverosjed: Ivan Šola, Slaven Krajačić, Igor Marić, Mate Mezulić, Andras 

Haklits (zamjenski član) 

VOĐE EKIPA: Vedran Pavlek (alpsko skijanje), Žarko Galjanić (biatlon), Damir 

Novoselac (bob), Zlatko Malec (skijaško trčanje) 

TRENERI: Ante Kostelić, Radoslav Đukić, Seny Sever, Slaviša Weiner (alpsko 

skijanje), Dejan Brajdić (biatlon), Bernard Michaele Streckfuss (bob), Zoran 

Skender (skijaško trčanje) 

ZDRAVSTVENI TIM: Igor Borić, Lucian Vukelić, Danko Butalo, Mario Novak-Stanko, 

Zoran Pršo 

OSTALI: Robert Kontak (biatlon), Vladimir Dugandžić (bob), Janica Kostelić, 

Damir Raos, Slaven Ružić, Danijel Andesilić (alpsko skijanje), Nenad Eror 

(press, alpsko skijanje), Walter Hubman, Tješimir Peranić, Matej Čuješ, Igor 

Jakopović, Dubravko Lalić, Renato Gašpar, Sandi Murovec, Zoran Sobol, 

Rajko Šamšal, Davor Lažeta 

Nika Fleiss

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

197

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OLIMPIJSKI ODLIČNICI IZ TORINA 

OSVAJAČ DVIJU SREBRNIH MEDALJA 

Ivica Kostelić (str. 168) 

OSVAJAČ BRONČANE MEDALJE I HRVATSKI STJEGONOŠA 

Jakov Fak 

Jakov Fak vrhunski je športaš i osvajač 

prvog hrvatskog brončanog olimpijskog 

odličja u biatlonu. Time je postao prvi 

hrvatski športaš s olimpijskom medaljom 

u nordijskim disciplinama. 

Jakov Fak rodio se 1. kolovoza 1987. godine u Rijeci. 

Športsku je karijeru započeo u skijaškom trčanju, 

no potom se opredijelio za biatlon. Darovitost za 

taj šport vrlo je brzo potvrdio u juniorskom uzrastu, 

osvajajući 10. mjesto na Svjetskom juniorskom 

prvenstvu u njemačkom Ruhpoldingu 2008. godine, a 

iznimne je mogućnosti najavio u veljači 2009. godine 

osvajanjem brončane medalje na Svjetskom prvenstvu 

u korejskom Pyoengchangu. Naime, u jakoj konkurenciji 

120 športaša stazu dugu 20 km prošao je samo 17 

stotinki sporije od biatlonske svjetske legende, zlatnog 

Norvežanina Olea Einara Bjorndalena, te pet stotinki 

sporije od srebrnog Nijemca Christopha Stephana. 

Nakon Vancouvera, u travnju 2010. Jakov Fak je 

bio treći u pozivnoj utrci na 10 km u Petropavlovsku 

na Kamčatki, u kojoj su sudjelovali najbolji biatlonci, 

među kojima i ukupni pobjednik Svjetskog kupa 

i olimpijski pobjednik u ovoj disciplini Norvežanin 

Emil Hegle Svendsen. 

Želeći nastaviti suradnju sa slovenskim trenerom 

s kojim je do tada radio, Jakov Fak je zatražio i u studenome 

2010. dobio ispisnicu Hrvatskog biatlonskog 

saveza te se priključio slovenskom biatlonskom timu. 

Bivši hrvatski biatlonac dobio je dozvolu Međunarodnog 

biatlonskog saveza (IBU) za nastup pod slovenskom 

zastavom već na uvodnoj utrci Svjetskog kupa u 

švedskom Oestersundu 2. prosinca.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OIM Singapur 2010. 

(14. lipnja - 26. kolovoza 2010.) 

Stjegonoše: 


Ivan Horvat 

Odličja: 

ZLATO 

Ivan Capan 

Plivanje (50 m prsno) 

SREbRO 

Košarkaška 


(3 na 3): Matej Buovac, 

Stipe Krstanović, Marko 

Ramljak, Tomislav 

Grubišić 

bRONCA 

barbara Matić 

Judo (do 63 kg) 

Mješovita ekipa (Kairo) 

200 

Prve olimpijske igre mladih održane u Singapuru od 14. do 26. kolovoza 

2010. godine otvorile su novo poglavlje u povijesti olimpijskog 

pokreta. Pokazale su visok domet športskog nadmetanja, ali i novu 

razinu olimpijskog obrazovanja mladih športaša u pogledu izvrsnosti, 

prijateljstva, fair playa, solidarnosti i međusobnog uvažavanja. 

Prve olimpijske igre mladih okupile su 3.522 športaša između 14 i 18 godina 

iz 205 nacionalnih olimpijskih odbora, a među njima i 25 hrvatskih natjecatelja, 

od kojih su devet športašica. Program koji se tek minimalno razlikovao 

od ljetnih olimpijskih igara bio je itekako atraktivan za poštovatelje športa i 

olimpizma. U dogovoru s međunarodnim športskim savezima, primjerice, u 

košarci je održano natjecanje 3 na 3 (poznato i kao ulična košarka), a u judu su 

osnovane međunarodne ekipe. 

Veleposlanici I. olimpijskih igara mladih – čiji smisao nije samo natjecanje, 

bili su svjetski športski i olimpijski uzori Jelena Isinbajeva, Michael Phelps i 

Usain Bolt. Oni su se, uz druga ugledna imena olimpijskog športa, kao što su 

Sergej Bubka, Aleksandar Popov i Wilson Kipketer, družili s mladim športašima 

i razmjenjivali iskustva na društvenim mrežama. 

Na svečanosti zatvaranja tog događaja povijesnog za olimpijski pokret 

predsjednik MOO-a Jacques Rogge poručio je prvim mladim olimpijcima: 

"Nakon mnogo godina, kada se osvrnete na svoju športsku karijeru, moći ćete 

reći – bio sam u Singapuru, gdje je sve počelo. Donesite i širite duh Singapura 

u svojim zemljama, budite uzori sadašnjim i budućim generacijama". 

Prvi hrvatski uspjesi na Prvim OIM 

Prvu hrvatsku medalju na I. olimpijskim igrama mladih, i to zlatnu, osvojio 

je plivač Ivan Capan na 50 m prsno rezultatom 28.55 s, što je i novi hrvatski 

juniorski rekord. 

Matej Buovac, Stipe Krstanović, Marko Ramljak i Tomislav Grubišić donijeli 

su Hrvatskoj srebrnu medalju u košarci 3 na 3, a judašica Barbara Matić osvojila 

je dvije bronce - jednu u pojedinačnoj konkurenciji, a drugu za ekipu Kairo 

u natjecanju 12 mješovitih ekipa po osam natjecatelja (četiri judašice i četiri 

judaša). Ekipe su nazvane po gradovima domaćinima SP-a u judu. 

Hrvatska olimpijska delegacija mladih športaša 

Singapur 2010. 


Članovi Misije: Petra Nosso, Miroslav Zečić, Nada Senčar, Igor Borić, Stevo 

Kuric, Franjo Pavlović, Gordana Gaćeša (press attache)

Barbara Matić 

ŠPORTAŠI: 

Atletika: Ines Ikić, Romana Tea Kirinić, Ivan Horvat 

Gimnastika: Filip Boroša 

Judo: Barbara Matić 

Kajak/kanu: Matija Buriša 

Košarka (3 na 3): Matej Buovac, Tomislav Grubišić, Stipe Krstanović, Marko Ramljak 

Plivanje: Ivan Biondić, Ivan Capan, Ivan Levaj, Mabel Sulić 

Stolni tenis: Mateja Jeger, Luka Fučec 

Streljaštvo: Valentina Pereglin, Tanja Perec, Tiziano Šuran 

Taekwondo: Rea Budić 

Tenis: Mate Pavić 

Triatlon: Sara Vilić 

Veslanje: Mate Ledenko, Mile Čakarun, Asja Žero 

TRENERI: Josip Gašparac, Predrag Saratlija (atletika), Lucijan Krce (gimnastika), 

Vladimir Preradović (judo), Goran Čokor (kajak/kanu), Branimir Pavić 

(košarka), Vlado Petković (plivanje), Branko Pereglin, Borislav Baniček (stolni 

tenis), Josip Plečko (streljaštvo), Lidija Katalinić Špoljarić (taekwondo), Nada 

Pavić (tenis), Matea Milovan (triatlon), Elvis Orbanić, Danijel Bajlo (veslanje) 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Ivan Capan (u sredini) Srebrni košarkaši (dolje) 

201

Antonija Mišura 

Tina Mihelić 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

MI Pescara 2009. 

(26. lipnja - 5. srpnja 2009.) 

202 

Na XVI. mediteranskim igrama održanima od 26. lipnja do 5. srpnja u 

Pescari (Italija) sudjelovalo je 4000 športaša iz 23 zemlje mediteranskog 

bazena, a natjecali su se u 27 športova: atletika, biciklizam, boćanje, 

boks, dizanje utega, gimnastika (športska i ritmička), golf, hrvanje, 

jedrenje, judo, kajak, karate, koturaljkanje, košarka, konjički šport, mačevanje, nogomet, 

odbojka (na pijesku i u dvorani), plivanje, rukomet, skijanje na vodi, stolni 

tenis, streljaštvo, šport invalida (atletika i plivanje), tenis, vaterpolo i veslanje. 

Hrvatski su natjecatelji, pod vodstvom šefa Misije Damira Šegote, njih 164 (75 

športašica i 89 športaša) nastupili u 24 športa, a osvojili su 28 odličja (5 zlatnih, 12 

srebrnih i 11 brončanih) u 14 športova. 

ZLATNA ODLIČJA osvojili su: Nenad Žugaj (hrvanje), Snježana Pejčić (streljaštvo), 

Mario Todorović (plivanje), Petra Volf (karate), muška košarkaška reprezentacija: 

Lukša Andrić, Petar Babić, Marko Car, Jure Lalić, Drago Pašalić, Damir Rančić, 

Damjan Rudeć, Krunoslav Simon, Rok Stipčević, Ante Tomić, Jakov Vladović, Luka 

Ćorić 

SREbRNA ODLIČJA osvojili su: Vera Begić (atletika, disk), Marko Tomasović, Filip 

Palić (boks), Filip Ude (gimnastika, tlo), Stjepan Janić (kajak), Jelena Kovačević 

(karate), Roko Tošić, Andrej Gaćina (stolni tenis, ekipno), Mario Vekić (veslanje), 

Šime Fantela i Igor Marinić (jedrenje, klasa 470), Tonči Stipanović (jedrenje, klasa 

laser), Tina Mihelić (jedrenje, klasa radial) 

bRONČANA ODLIČJA osvojili su: Jurica Grabušić (atletika, 110 m prepone), 

Nikolina Horvat (atletika, 400 m prepone), Nedžad Mulabegović (atletika, kugla), 

Ana Šundov, Gordana Dagelić (boćanje, parovi), Stjepan Janić (kajak), Danil 

Dondjoni (karate), Neven Žugaj (hrvanje), Sanja Jovanović (plivanje), Mirna Rajle 

Brođanac (veslanje), ženska košarkaška reprezentacija: Iva Ciglar, Marta Dakić, 

Luca Ivanković, Jelena Ivezić, Anđa Jelavić, Neda Lokas, Josipa Bura, Mirna Mazić, 

Antonija Mišura, Sena Pavetić, Tina Periša, Iva Slišković, ženska odbojkaška reprezentacija: 

Jelena Balić, Mirela Delić, Ilijana Dugandžić, Cecilia Dujić, Biljana 

Gligorović, Ana Grbac, Mia Jerkov, Marina Miletić, Ivana Miloš, Maja Poljak, Sanja 

Popović i Senna Ušić Jogunica 

Brončane odbojkašice

Kratki 

olimpijski 

podsjetnik 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

203

Tko je tko 

od 2008. do 2012. 





Nada Senčar 


Danko Radić 

Luciano Sušanj 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Članovi 

Duško Mrduljaš, Ivan Škoro, Morana Paliković 

Gruden, Zvjezdana Tuma-Pavlov, 

Miho Glavić, Goran Sukno, Marijan Maras, 

Marijan Klanac, Boris Mesarić, Ivo-Goran 

Munivrana, Dragutin Kamenski, Antun 

Vrdoljak, član MOO-a 


Predsjednik 


Članovi 

Marijan Jurić 

Željko Klarić 

Duško Krstulović 

Željko Širić 

204 

Nada Senčar, prva 

dopredsjednica HOO-a 

Nada Senčar prva je žena na dopredsjedničkoj 

dužnosti u povijesti 

HOO-a, imenovana 2008. godine. 

Članica je Vijeća HOO-a, od 2002. 

do 2004.; od 2004. do 2008., te u 

mandatu od 2008. do 2012. 

Predsjednica je Odbora zimskih 

olimpijskih športova Skupštine 

HOO-a, a zadužena je i za suradnju 

s hrvatskim gospodarskim 

subjektima u pripremama hrvat- 

Nada Senčar 

Hvala 

velikom 

prijatelju! 

89. godini, 21. travnja 

U 2009. u rodnoj Barceloni 

preminuo je Juan Antonio 

Samaranch, karizmatični 

predsjednik Međunarodnog 

olimpijskog odbora od 1980. 

do 2001., kada ga je naslijedio 

Jacques Rogge. 

Reformator svjetskog športa, 

osvjedočeni prijatelj hrvatskog 

športa koji je u presudnim tre- 

skih športaša za sudjelovanje na 

OI. Članica je Hrvatskog fair play 

odbora i Komisije za informiranje 

i izdavaštvo HOO-a. 

Nada Senčar rodila se u Zagrebu 

5. studenoga 1950. Magistrirala je 

ekonomske znanosti, te radi kao 

savjetnica za financijska pitanja 

u Hrvatskoj gospodarskoj komori 

(HGK). Od 1998. godine je 

predsjednica Hrvatskog saveza 

sinkroniziranog plivanja (HSSP). 

trofej mOO-a "žene 

i šport" olimpijki 

Daniri Nakić Bilić 

Lausanne 2009. 

Danira Nakić Bilić, olimpijka, 

nositeljica srebrnog košarkaškog 

odličja s OI u Seoulu 1988., danas 

voditeljica projekata promocije 

olimpizma i olimpijskog obrazovanja 

Hrvatske olimpijske 

akademije, dobila je 2009. visoko 

priznanje Međunarodnog olimpijskog 

odbora, trofej "Žene i 

šport", u konkurenciji europskih 

kandidatkinja i jedina je hrvatska 

športašica koja je dobila tu prestižnu 

nagradu. Osvajačica dviju 

srebrnih medalja na svjetskim

nucima bio uz naše športaše i 

zalagao se za primanje Hrvatske 

u međunarodnu olimpijsku 

obitelj, Juan Antonio 

Samaranch bio je desetak puta 

u Hrvatskoj, od toga pet puta 

službeno u posjetu HOO-u. 

Prvi put 26. kolovoza 1993. godine, 

kada je roditeljima tragično 

preminulog košarkaškog 

velikana Dražena Petrovića, 

kojeg je osobito cijenio, uručio 

priznanje MOO-a i položio 

vijenac na njegov grob. Drugi 

se put, 15. i 16. veljače 1994. - 

na proputovanju iz Sarajeva 

gdje je bio u plemenitoj misiji 

olimpijskom gradu u ratu, 

Danira Nakić Bilić 

prvenstvima Danira Nakić Bilić 

tri je puta proglašavana najboljom 

košarkašicom Europe, 1991. 

godine proglašena je i najboljom 

športašicom Hrvatske. Od 2009. 

godine članica je komisije za kulturu 

i olimpijsko obrazovanje Europskih 

olimpijskih odbora, a od 

2010. predsjednica Nacionalnog 

vijeća za šport. Dobitnica je niza 

priznanja, među ostalim Državne 

nagrade za šport "Franjo Bučar". 

Trofej "Žene i šport" uručio joj 

je predsjednik MOO-a Jacques 

Rogge u nazočnosti dopredsjednice 

HOO-a Nade Senčar te Morane 

Paliković Gruden, članice Vijeća 

HOO-a i predsjednice Komisije za 

sastao s tadašnjim čelnicima 

HOO-a u Splitu. Treći je put 

došao 17. siječnja 1995. sudjelujući 

na proslavi trogodišnjice 

punog priznanja MOO-a 

hrvatske olimpijske obitelji, a 

četvrti put 7. kolovoza 1999., 

stigavši na otvaranje II. svjetskih 

vojnih igara u Zagrebu. 

Posljednji, peti put Samaranch 

je Hrvatsku posjetio 

17. siječnja 2007., sudjelujući 

na svečanosti Velikog dana 

hrvatskog športa, u povodu 15 

godina priznanja HOO-a. 

U Hrvatskoj je, do osnivanja 

HOO-a 1991., bio za vrijeme 

Mediteranskih igara u Splitu 

skrb o ženama u športu, na čiji je 

poticaj HOO i predložio Daniru 

Nakić Bilić za nagradu. 

Prva generacija ASMC 

diplomanata 

Zagreb 2009. 

Hrvatski je olimpijski odbor u 

suradnji s Olimpijskom solidarnošću 

Međunarodnog olimpijskog 

odbora od veljače do studenoga 

2009. školovao prvu generaciju 

športskih djelatnika u upravljanju 

športskom organizacijom - Advanced 

Sport Management Courses 

(ASMC) i bio među prvima u 

Europi koji je proveo ovu važnu 

olimpijsku zadaću. 

Program ASMC u Hrvatskoj - koji 

je vodila direktorica Alma Papić - 

uspješno su završili predstavnici 

14 nacionalnih športskih saveza: 

Alen Gere (Hrvatski športski savez 

gluhih), Većeslav Holjevac (Hrvatski 

ragbijaški savez), Goran Jukić 

(Hrvatski stolnoteniski savez), 

Ivica Urbanc (Hrvatski orijentacijski 

savez), Lidija Petrinović 

Zekan (Hrvatski badmintonski 

savez), Alen Nađsombat (Hrvatski 

biljarski savez), Miro Jurmanović 

(Hrvatski judo savez), Snježana 

1979. kao član MOO-a i potpredsjednik 

Međunarodnog 

odbora mediteranskih igara, te 

1981. na otvorenju 15. europskog 

prvenstva u plivanju, 

vaterpolu, skokovima u vodi i 

sinkroniziranom plivanju. 

Godine 1985. obišao je objekte 

u Zagrebu za Univerzijadu 

1987. na čije je svečano otvaranje 

ponovno došao. Godine 

1989. stigao je na otvaranje 

Europskog prvenstva u košarci 

i, naposljetku, bio je nazočan 

otvaranju XV. europskog atletskog 

prvenstva u Splitu u kolovozu 

1990., u već dramatičnim 

trenucima za Hrvatsku. 

Šimunović Suknaić (Hrvatski 

boćarski savez), Slaven Zlatar i 

Žarko Babić (Hrvatski hokejski 

savez), Alojz Mauser i Goran Ahel 

(Hrvatski streličarski savez), Luka 

Markić (Koturaljkaški savez Hrvatske) 

i Ante Šalinović (Hrvatski 

nogometni savez). 

Virtualni olimpijski 

kongres 

Kopenhagen 2009. 

U Kopenhagenu je od 3. do 5. 

rujna 2009. održan 13. olimpijski 

kongres na temu Olimpijski pokret 

u društvu koja je uključivala 

raspravu o športašima - odnos 

između športaša, klubova, saveza 

i nacionalnih olimpijskih odbora, 

o olimpijskim igrama - kako ih 

održati najvećim športskim događajem, 

o strukturi olimpijskog 

pokreta - njegovoj autonomiji, 

upravljanju i etici, o olimpizmu 

i mladima - natjecanja, iskorak 

prema društvu, te o digitalnoj 

revoluciji - mediji i javnost i športska 

prava. 

U radu Kongresa pod predsjedanjem 

predsjednika MOO-a Jacquesa 

Roggea i u nazočnosti glavnog 

tajnika Ujedinjenih naroda Ban 

205

Predsjednik 

HOO-a Zlatko 

Mateša, predsjednica 

Vlade 

Jadranka Kosor 

i ministar obrane 

RH Branko 

Vukelić u društvu 

športaša 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Prvi športaši zaposlenici Oružanih snaga 

Zagreb 2010. 

Hrvatski olimpijski odbor i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske 

potpisali su 3. rujna 2010. sporazum o suradnji, unaprjeđenju 

i razvoju športa u Republici Hrvatskoj. Prvi povijesni dokument o 

trajnoj suradnji dviju institucija predviđa široku lepezu međusobne 

suradnje na dobrobit hrvatskog športa i športaša; od smještaja u 

vojno-športskim objektima, logističke potpore MORH-a pri organizaciji 

športskih natjecanja, zajedničkog planiranja gradnje i/ili prenamjene 

i korištenja športskih objekata, do zapošljavanja vrhunskih 

i kategoriziranih športaša u redovima MORH-a, što je uobičajena 

praksa u zemljama članicama NATO-a. 

Sporazum su, u nazočnosti predsjednice Vlade Republike Hrvatske 

Jadranke Kosor, brojnih uglednika iz političkog i športskog života te 

olimpijaca, potpisali predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i ministar 

obrane Branko Vukelić. 

Već 22. prosinca 2010. na Hrvatskom vojnom učilištu "Petar Zrinski" 

ugovore o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske u statusu 

djelatnog vojnika potpisalo je 19 vrhunskih športašica i športaša. 

Boksač Filip Hrgović, hrvač Tonimir Sokol, jedriličari Ivan Kljaković 

Gašpić, Igor Marenić, Šime Fantela, Tonči Stipanović, judašice 

Andreja Đaković i Ivana Maranić, karatist Danil Domdjoni, skijaš 

Natko Zrnčić-Dim, teakwondoaši Lucija Zaninović, Filip Grgić i 

Stipe Jarloni, veslači Valent Sinković, Martin Sinković, Damir Martin, 

David Šain te Marko Premužić (padobranstvo) i Bojan Đurković 

(streljaštvo). 

206 

Ki-Moona sudjelovali su, osim 

članova MOO-a i predstavnika 

nacionalnih olimpijskih te organizacijskih 

odbora olimpijskih igara 

uključujući i Igre 2016. u Rio de 

Janeiru, i predstavnici međunarodnih 

športskih saveza, športaša, 

trenera, liječnika, sudaca, tehničkog 

osoblja, partnera MOO-a i medija, 

ukupno 1249 izaslanika. Među 

njima su bili i hrvatski predstavnici: 

član MOO-a Anton Vrdoljak, 

predsjednik HOO-a Zlatko Mateša 

i glavni tajnik Josip Čop. 

U skladu s vremenom, prvi put u 

povijesti Kongresu je prethodio 

Virtualni olimpijski kongres, koji 

je trajao od 2007. do veljače 2009. 

i dao izvanrednu prigodu široj 

športskoj i olimpijskoj javnosti 

da sudjeluje u stvaranju novih 

smjernica olimpijskog pokreta. 

Zaključci 13. olimpijskog kongresa 

usvojeni su na 113. zasjedanju u 

vrijeme Zimskih olimpijskih igara 

u Vancouveru 2010. 

Od prvog povijesnog 1894. do 13. 

u Kopenhagenu, svaki je kongres 

imao središnju temu, sukladno 

vremenu u kojem je organiziran. 

Dok je 1894. u Parizu tema bila 

obnova modernih olimpijskih 

igara, 1897. u Le Havreu raspravljalo 

se o športskoj higijeni (šport 

i zdravlje) i pedagogiji, 1905. u 

Bruxellesu tema je bila tehnika 

tjelesnih vježbi, 1906. u Parizu 

umjetnost, književnost i šport, 

1913. u Lausannei športska psihologija 

i filozofija, a 1914. u Parizu 

prvi put - olimpijska pravila. 

O njima se raspravljalo i 1921. 

u Lausannei, 1925. u Pragu, uz 

športsku pedagogiju, te 1930. u 

Berlinu. Prošlo je više od 40 godina 

do novog kongresa održanog 

1973. u Varni na temu olimpijski 

pokret i njegova budućnost. 

Godine 1981. u Baden Badenu 

tri su središnje teme: budućnost 

olimpijskih igara, međunarodna 

suradnja i budućnost olimpijskog 

pokreta. U Parizu 1994., na kongresu 

koji je prethodio Kopenhagenu, 

glavna je tema bila zaštita 

okoliša.

Sportska televizija 

Zagreb 2011. 

Točno u 17 sati 4. travnja 2011. s emitiranjem 

je započela Sportska televizija (SPTV), prvi 

specijalizirani digitalni športski kanal u Hrvatskoj 

u stopostotnom vlasništvu Hrvatskog olimpijskog 

odbora. 

Time je HOO postao prvi nacionalni olimpijski 

odbor s vlastitom televizijom, što je u međunarodnom 

olimpijskom okruženju dočekano 

s čestitkama i potporom. Među prvima koji 

su HOO-u čestitali bio je predsjednik MOO-a 

Jacques Rogge, čiji je poseban intervju o SPTV-u 

emitiran prvog dana. Isto je učinio i predsjednik 

Republike Hrvatske Ivo Josipović. 

Sportska televizija, čiji program traje u prosjeku 8 

sati dnevno, prigoda je za ravnopravno i pravedno 

pozicioniranje športova u medijima, podizanje 

zanimanja za šport kao važnu društvenu kategoriju, 

podizanje športske razine kulture i vrijednosti 

športa za razvoj društva te za promociju športova 

i poboljšanje organizacije športa uopće. 

Prijedlog mjera 

Komisije za skrb 

o ženama u športu 

Zagreb, 2011. 

Komisija za skrb o ženama u 

športu koja se od 2005. godine, 

pod predsjedanjem predsjednice 

Morane Paliković Gruden, članice 

Vijeća HOO-a, intenzivno bavi 

pitanjima položaja žena u športu, 

ustanovila je prijedlog mjera 

kao dio Nacionalne politike za 

promicanje ravnopravnosti spolova 

u razdoblju od 2011. do 2015. 

godine. 

Temeljne su smjernice povećanje 

udjela žena u upravljačkim strukturama 

športskih organizacija, 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Mjesto u programu 

ima 80 nacionalnih 

športskih 

saveza, nacionalni i 

regionalni športski 

projekti, stručna 

športska i šira 

javnost - svi koji na bilo koji način sudjeluju u 

hrvatskome športu. 

Glavni urednik Sportske televizije je Jura Ozmec, 

dugogodišnji novinar i urednik u Sportskom 

programu Hrvatske televizije i predsjednik Hrvatskog 

zbora sportskih novinara (HZSN), do 2010. 

dopredsjednik Europske unije sportskih novinara. 

Direktor je Petar Čavlović, specijalist za telekomunikacije 

i predsjednik Komisije za digitalizaciju 

i nove medije HOO-a. U vodstvu Sportske televizije 

je i Gordana Gaćeša, do 2011. predstavnica 

HOO-a za odnose s javnošću, novinarka i press 

attache s brojnih priredbi na kojima je sudjelovala 

hrvatska olimpijska delegacija. 

unaprjeđenje modela za praćenje 

statističkih podataka o položaju 

žena u športu, osiguranje jednake 

dostupnosti športske infrastrukture 

i stručnog osposobljavanja i 

zapošljavanja u športu te zakonska 

regulativa koja pretpostavlja 

okruženje u športu za žene sigurno 

od svakog oblika nasilja. 

U Zagrebu je, u prosincu 2007., u suradnji s Međunarodnim olimpijskim odborom održan međunarodni seminar 

"Športašica: Od rezultata do karijere u športu", u organizaciji Komisije za skrb o ženama u športu HOO-a i pod 

vodstvom njene predsjednice Morane Paliković Gruden, ujedno članice Vijeća i predsjednice Hrvatskog klizačkog 

saveza 

207

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Spomenik Draženu Petroviću u parku 

Olimpijskog muzeja u Lausannei

S nama su... 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

209

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Belišće, 22. studenoga 1953. - Valpovo, 11. listopada 2000. 

Neposredno nakon povratka s Igara u Sydneyu 

na kojim je bio šef Misije hrvatske 

olimpijske delegacije, 11. listopada 2000. 

u 47. godini u Valpovu je ubijen Matija 

Ljubek, jedan od najuspješnijih hrvatskih olimpijaca. 

U bogatoj karijeri na velikim međunarodnim 

natjecanjima Ljubek je osvojio više od 300 odličja, 

među kojima su i četiri medalje s olimpijskih igara u 

Montrealu 1976. i Los Angelesu 1984. - dvije zlatne, 

jedna srebrna i jedna brončana, te 10 odličja sa 

svjetskih prvenstava - četiri zlatna, tri srebrna i tri 

brončana. 

Matija Ljubek bio je član Vijeća HOO-a u prvom 

sazivu od 1991. do 1995. te dopredsjednik HOO-a. 

Matija 

Ljubek 

210 

Obnašao je dužnost izvršnog direktora HOO-a i direktora 

multišportskih aktivnosti HOO-a, a posljednja 

mu je zadaća bila dužnost šefa Misije hrvatske 

olimpijske delegacije u Sydneyu 2000. 

Hrvatski olimpijski odbor odužio se 2002. godine 

velikanu postavljanjem spomenika na zagrebačkome 

groblju Mirogoju, rada akademskog kipara Stipe 

Sikirice. Od 2000. najveće priznanje HOO-a za 

životno djelo u športu nosi naziv "Nagrada HOO-a 

Matija Ljubek" 

Dobitnik je mnogih priznanja i nagrada, a u studenome 

2000. posmrtno je dobio Državnu nagradu za 

šport "Franjo Bučar" za životno djelo. Odlikovan je 

Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

211

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Šibenik, 22. listopada 1964. - Denkendorf (Njemačka), 7. lipnja 1993. 

Dražen Petrović, olimpijac, nositelj triju 

olimpijskih odličja, najbolji je hrvatski 

košarkaš, legendarni kapetan hrvatskog 

Dream Teama koji je na Olimpijskim 

igrama u Barceloni 1992. osvojio povijesnu srebrnu 

medalju za samostalnu Hrvatsku. 

Godinu kasnije, 7. lipnja 1993., tragično je stradao 

u Njemačkoj, u nesreći na autocesti kod mjesta 

Denkendorfa. Na olimpijskim je igrama nastupio tri 

puta - 1984. u Los Angelesu gdje je osvojio brončano 

odličje, 1988. u Seoulu, srebrno, kao i 1992. u Barceloni. 

S dva svjetska prvenstva donio je dvije medalje: 

brončanu sa SP-a u Španjolskoj 1986. i zlatnu sa 

SP-a 1990. u Argentini. Igrao je na četiri europska 

prvenstva i četiri je puta proglašavan najboljim 

europskim košarkašem. 

Rodio se 22. listopada 1964. u Šibeniku gdje je 

počeo igrati košarku i već kao 15-godišnjak doveo 

svoju momčad do dva finala Kupa Radivoja Koraća, 

a 1983. i do naslova prvaka Jugoslavije. Godinu kasnije 

prelazi u zagrebačku Cibonu koja od njegova 

dolaska bilježi najveće uspjehe i postaje dvostruki 

prvak Europe, 1985. i 1986. godine. Potom odlazi u 

madridski Real s kojim 1989. godine osvaja europski 

Kup kupova. 

Nakon što je u Europi osvojio sve što se osvojiti 

da, Dražen je nove izazove mogao potražiti još samo 

u najjačoj ligi na svijetu, NBA. Tamo je otišao 1990. 

godine i najprije nosio dres Portlanda, a nakon toga 

Dražen 

Petrović 

212 

i New Jersey Netsa, koji su se njegovim dolaskom 

pretvorili u pobjedničku momčad. Svojim odnosom 

prema košarci zadivio je športski svijet i širom otvorio 

vrata ostalim europskim igračima u NBA. 

Dražen je u hrvatskoj reprezentaciji bio ne samo 

kapetan nego i istinski vođa. Bio je i ostao jedan od 

najvećih uzora hrvatskih košarkaša. Njemu u čast 

1995. godine u parku Olimpijskog muzeja u Lausanni 

u otkrivne je spomenik djelo Vaska Lipovca. 

Sedam godina kasnije, 27. rujna Dražen Petrović 

uvršten je u Košarkašku kuću slavnih (Hall of 

Fame). 

Na 13. godišnjicu Draženove tragične pogibije, 7. 

lipnja 2006. u Zagrebu je - na Trgu koji nosi njegovo 

ime, kao i košarkaška dvorana - otvoren Muzejskomemorijalni 

centar Dražena Petrovića. Taj je centar, 

čijem je konceptualnom rješenju uvelike pridonio 

Hrvatski športski muzej s više od 300 izložaka, 

danas jedan od najposjećenijih muzeja u Zagrebu 

i svjedočanstvo o stvaralaštvu jednog od najvećih 

hrvatskih i svjetskih košarkaša. 

Kao olimpijac, član srebrne košarkaške olimpijske 

reprezentacije na Igrama u Barceloni dobio je najviše 

državno priznanje u športu, godišnju Državnu 

nagradu za šport "Franjo Bučar", a posthumno istu 

nagradu za životno djelo. 

Odlikovan je Redom kneza Branimira s ogrlicom i 

Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

213

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Zagreb, 26. studenoga 1948. - Baltimore (SAD), 25. svibnja 1995. 

Krešimir Ćosić, nositelj zlatne olimpijske 

medalje (Moskva 1980.) i dviju srebrnih 

(Ciudad de Mexico 1968. i. Montreal 

1976.), europski je košarkaš svih vremena, 

hrvatski velikan i športski uzor. Umro je 25. svibnja 

1995. u 47. godini. 

Karijeru je započeo u KK Zadar 1965., nastupao je i 

za Cibonu, igrao u Sloveniji i Italiji. Prvenstvo Jugoslavije 

osvojio je šest puta, košarkaški kup četiri puta. 

S Cibonom je osvojio Kup pobjednika kupova (1982.). 

S jugoslavenskom je reprezentacijom, za koju je 

nastupio 303 puta, osvojio je naslov svjetskog prvaka 

1970. i 1978. te doprvaka 1967. i 1974. Bio je i europski 

prvak 1973., 1975., 1977., drugi 1969., 1971. i 1981., 

a treći 1979. Za europsku je reprezentaciju igrao šest 

puta, a najboljim je igračem europskih prvenstava 

proglašen 1971. i 1975. 

Četiri je godine, od 1969. do 1973., igrao za američko 

Sveučilište Brigham Young (Utah) i bio prvi neamerički 

košarkaš u NBA draftu no ipak se odlučio 

vratiti u Europu. 

Krešimir 

Ćosić 

214 

Radio je i kao trener u splitskoj Jugoplastici, talijanskom 

Dietoru i grčkom AEK-u, a bio je i izbornik 

jugoslavenske reprezentacije koja je na OI u Seoulu 

1988. osvojila srebrnu medalju. 

U svibnju 1996. u Springfieldu (SAD) uvršten je 

u Košarkašku kuću slavnih (Hall of Fame). Uvrštavanjem 

u Kuću slavnih košarkaškog virtuoza, 

intelektualca i prijatelja američke košarke i kulture 

i hrvatskoj je košarci, športu uopće i olimpijskom 

pokretu iskazana velika čast. 

Krešimir Ćosić, čije ime nosi trg u Zagrebu na 

kojem je od 2001. sjedište Hrvatskog olimpijskog 

odbora, obnašao je i dužnost ministra savjetnika 

hrvatskog veleposlanstva u Sjedinjenim Američkim 

Državama. Od 1998. godine i hrvatski košarkaški kup 

nosi njegovo ime. 

Posthumno je 2002. godine dobio Državnu nagradu 

za šport "Franjo Bučar" za životno djelo. Odlikovan 

je Redom kneza Branimira s ogrlicom.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

215

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Split, 16. studenoga 1948. – Pula, 29. srpnja 2008. 

Mate Parlov, olimpijac sa zlatnom 

medaljom u poluteškoj kategoriji s 

Olimpijskih igara u Münchenu 1972.., 

hrvatski boksački velikan, najtrofejniji 

hrvatski boksač svih vremena. 

Nastupio je i na Olimpijskim igrama u Ciudad de 

Mexicu 1968. gdje je u srednjoj kategoriji došao do 

četvrtfinala. Treći je put bio na Olimpijskim igrama 

u Los Angelesu 1984., ali kao trener boksačke reprezentaciji 

Jugoslavije koja je osvojila jedno zlato, 

jedno srebro i dvije bronce. 

U amaterskoj je karijeri ubilježio 310 dvoboja, 

uz samo 13 poraza. Bio je svjetski amaterski prvak 

na I. svjetskom prvenstvu održanom 1974. godine 

u Havani (Kuba), dva puta prvak Europe (1971. u 

Madridu te 1973. u Beogradu), osam puta prvak Ju- 

Mate 

Parlov 

216 

goslavije u poluteškoj kategoriji (1967. – 1974.), pet 

puta prvak Balkana (1971. – 1974.). U profesionalnoj 

je karijeri osvojio naslov europskog prvaka u poluteškoj 

kategoriji (1976.), a 1978. i naslov svjetskog 

prvaka (po WBC-u). U 29 profesionalnih mečeva, 

24 puta je pobijedio, tri puta izgubio, a dvije su 

borbe završile neriješeno. 

Nakon aktivne boksačke karijere živio je u Fažani 

pokraj Pule, daleko od športa. Povremeno je bio 

gost-komentator na Hrvatskoj televiziji u boksačkim 

mečevima vrhunskih hrvatskih športaša, 

Željka Mavrovića i Stipe Drviša. 

U anketi Sportskih novosti tri je puta proglašen 

najboljim športašem Jugoslavije 1971., 1972. i 1974., 

a 2000. godine u anketi Hrvatske televizije hrvatskim 

športašem stoljeća.

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

217

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Danilo (pokraj Šibenika), 10. veljače 1946. - Zagreb, 12. kolovoza 2010. 

Velimir Kljaić, vrhunski rukometni trener i izbornik, rukometaš, 

u povijesti našeg športa ostat će upamćen kao izbornik reprezentacije 

koja je na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine 

osvojila prvo zlatno olimpijsko odličje za hrvatski šport nakon 

osamostaljenja. 

Iznimno darovit rukometni stručnjak odgojio je brojne generacije 

rukometaša i dao poseban doprinos razvoju hrvatskog i svjetskog rukometa. 

Gotovo 15 godina svojeg trenerskog umijeća podijelio je s igračima 

njemačkih klubova, a najveći uspjeh ostvario je s Nürnbergom, koji je u 

samo četiri godine od drugoligaša doveo do uspješnog kluba prve lige. 

Godine 1992. proglašen je najboljim rukometnim trenerom u Njemačkoj. 

Bio je izbornik rukometnih reprezentacija Egipta i Kuvajta, a na početku 

igračke karijere rukometaš zagrebačkog Medveščaka i austrijskog 

Klagenfurta. 

S rukometašima Badela 1862. iz Zagreba je kao trener osvojio dva 

naslova prvaka Hrvatske i dva hrvatska kupa, a prvak je bio i s rukometašicama 

Lokomotive 2004. 

Velimira Kljaića, izvanrednog poznavatelja rukometne igre, rado 

smo slušali u ulozi stručnog komentatora u televizijskim prijenosima. 

Posljednji put bilo je to s Europskog prvenstva u Austriji, u siječnju 2010. 

godine. 

Posthumno mu je dodijeljena najviša Državna nagrada za šport ''Franjo 

Bučar'' za životno djelo. 

Velimir 

Kljaić 

218

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Gospić, 10. srpnja 1915. - Zagreb, 26. travnja 2010. Kaštel Novi, 5. veljače 1920. – Zagreb, 7. siječnja 2008. 

Žarko 

Susić 

Žarko Susić, 

nestor hrvatskog 

športskog 

novinarstva, 

publicist i trener, bio 

je jedan od najstarijih 

aktivnih športskih 

novinara na svijetu 

koji je, od javljanja iz 

Cortine d'Ampezzo sa 

VII. zimskih olimpijskih 

igara 1956., redovito izvještavao 

s rekordnih 16 igara, do Atene 2004. Osim 

s olimpijskih igara, izvještavao je s mnogih velikih 

domaćih i svjetskih natjecanja u brojnim športovima. 

Za iznimno uspješnu karijeru dobio je i posebno 

priznanje Međunarodnog udruženja športskih 

novinara (AIPS). 

Od 1951. pa do 1975. bio je novinar i urednik športske 

rubrike dnevnog lista Vjesnika. I kad je 1980. 

otišao u mirovinu, nastavio je pisati. Generacije 

novinara pamtit će ga kao mentora koji im je uvijek 

bio voljan pomoći. 

Žarko Susić surađivao je u enciklopedijskoj knjizi 

o športu, uredio mnoga športska izdanja te objavio 

brojne feljtone o olimpijskim igrama i drugim natjecanjima. 

Knjiga o športu i danas je rijedak primjerak 

športskog publiciranja o počecima i razvoju športa. 

Kao atletski trener zagrebačke Mladosti odgojio je 

brojne prvake bivše države. Kao atletičar i novinar 

bio je izravni sudionik i svjedok događanja u svjetskoj 

atletici 70 godina. Za dugogodišnje uspješno 

djelovanje u svjetskoj atletici nagradio ga je i Međunarodni 

atletski savez. 

Godine 2004. Susić je dobio trofej Međunarodnog 

olimpijskog odbora "Šport i mediji", posebno priznanje 

MOO-a za doprinos športskom novinarstvu 

u svijetu, a među brojnim domaćim priznanjima je i 

najviše državno športsko priznanje, Državna nagrada 

za šport "Franjo Bučar" za životno djelo. 

Zvone 

Mornar 

Zvone Mornar 

jedan je od 

najistaknutijih 

hrvatskih 

športskih novinara 

i dugogodišnji glavni 

urednik i direktor 

Sportskih novosti. Šest 

je puta izvještavao s 

ljetnih olimpijskih igara 

(Rim 1960., Tokio 1964., 

Cuidad de Mexico 1968., 

München 1972.., Montreal 1976. i Moskva 1980.), sa 

svjetskih prvenstava u nogometu (1954., 1966., 1974. 

i 1982.), gimnastici, stolnom tenisu te s europskih 

prvenstava u plivanju i vaterpolu. 

U Sportskim novostima, specijaliziranom hrvatskom 

dnevnom listu, najprije je bio reporter, potom 

urednik nogometne rubrike, zamjenik glavnog 

urednika, zatim glavni i odgovorni urednik, a od 

1976. do 1984. i direktor Sportskih novosti. Pratio je 

mnoge športove, izvještavao sa svih strana svijeta, a 

brojni ga čitatelji ponajviše pamte kao vrsnog kroničara, 

analitičara i komentatora nogometnih zbivanja. 

Pisati je nastavio i u mirovini kao kolumnist 

Slobodne Dalmacije. 

Kao jedan od najuglednijih i najcjenjenijih športskih 

novinara na ovim prostorima, čak je 21 godinu, 

od 1950. do 1971., bio predsjednik Sekcije sportskih 

novinara Hrvatske. Od 1971. do 1974. bio je predsjednik 

Udruženja sportskih novinara Jugoslavije, 

a šest puta je, između 1965. i 1974., predstavljao 

državnu udrugu na kongresima Međunarodnog 

udruženja športskih novinara (AIPS). 

Uz brojne nagrade, priznanja i odlikovanja, među 

kojima je i Nagrada za životno djelo Hrvatskog zbora 

sportskih novinara (1994.) i Trofej Hrvatskog zbora 

sportskih novinara (1999.), Zvone Mornar dobio 

je 1995. Diplomu časti za fair play Međunarodnog 

fair play odbora i jedini je Hrvat s tim priznanjem. 

219

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Karlovac, 31. listopada 1939. – Zagreb, 16. ožujka 2009. Zagreb, 4. srpnja 1946. – Zagreb, 30. lipnja 2011. 

Boris 

Mutić 

Boris Mutić, 

športski novinar, 

televizijski 

komentator i 

urednik, bio je član športske 

redakcije Hrvatske 

radiotelevizije punih 45 

godina. Izvješćivao je s 

čak 13 olimpijskih igara, 

šest ljetnih i sedam zimskih. 

Javljao se sa sedam 

svjetskih nogometnih 

prvenstava, od Njemačke 1974. do SAD-a 1994., devet 

prvenstava u gimnastici, devet svjetskih skijaških 

prvenstava. Izvješćivao je s još dvadesetak europskih 

prvenstava u različitim športovima. Posljednji u nizu 

velikih svjetskih športskih događaja bile su mu Zimske 

olimpijske igre u Torinu 2006., a sudjelovao je i u prijenosu 

slalomskih utrka za Svjetski kup na Sljemenu 

2009. 

Novinarske doživljaje s nastupa hrvatskih olimpijaca 

na zimskim igrama zabilježio je u knjizi "Hrvatski 

športaši na zimskim olimpijskim igrama" objavljenoj 

2006. godine. 

Novinarstvom se počeo baviti 1964., na posljednjoj 

godini studija prve generacije Visoke škole za fizičku 

kulturu, danas Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u 

Zagrebu. Dvije godine kasnije postaje profesionalni 

novinar, a od 1976. do 1986. i urednik športske redakcije 

HRT-a. 

Boris Mutić bio je i športaš. Igrao je košarku u zagrebačkoj 

Industromontaži, a u Atletskom klubu Dinamo 

trenirao je skok uvis i troskok. 

Uz brojna priznanja za rad dobio je godišnju Nagradu 

"Milan Milanović" te Zlatno pero Društva novinara 

Hrvatske (1997.) za prijenose s Olimpijskih igara u 

Atlanti. Hrvatski zbor sportskih novinara nagradio ga 

je u izboru za najbolje TV novinarstvo 1996. godine. 

Hrvatski olimpijski odbor dodijelio mu je za 2004. 

godinu Posebno priznanje za novinarski doprinos u 

promicanju športskih vrijednosti. 

220 

Zdenko 

Jajčević 

Zdenko Jajčević, 

povjesničar 

športa, publicist, 

muzeolog 

i ravnatelj Hrvatskog 

športskog muzeja, najistaknutiji 

je povjesničar 

našeg športa. Autor je 

i urednik petnaestak 

monografskih izdanja; 

suradnik u izdanjima 

Leksikografskog zavoda 

Miroslava Krleže, autor niza dokumentarnih filmova 

o razvoju športa i olimpizma. 

Realizirao je više od stotinu otkupa i donacija 

ostavština i zbirki vrhunskih hrvatskih športaša. Od 

1980. suradnik je u časopisu Povijest sporta, a od 

1983. do 1999. godine član uredništva. Bio je tajnik 

Komisije za povijest sporta Saveza za fizičku kulturu 

Hrvatske (1984. - 1990.) te tajnik Hrvatskog društva 

za povijest športa osnovanog 1991. godine. Autor je 

koncepta izložbenog i muzejskog postava Muzejskomemorijalnog 

centra Dražena Petrovića. Od 1999. 

godine bio je urednik i suradnik u prilogu Povijest 

hrvatskog športa u časopisu "Olimp". 

Godine 1984. postaje kustos Muzeja fizičke kulture 

Hrvatske pri Fakultetu za fizičku kulturu Sveučilišta 

u Zagrebu na kojem je bio i viši predavač. Osnivanjem 

Hrvatskog športskog muzeja 2003., Zdenko 

Jajčević postaje njegovim ravnateljem. 

Športom se počeo baviti 1965. u Ragbi klubu 

Zagreb, jedanaest puta bio je reprezentativac bivše 

Jugoslavije, kao i izbornik od 1975. do 1976., 1980. i od 

1982. do 1988. U samostalnoj Hrvatskoj prvi je izbornik 

nacionalne ragbijaške reprezentacije, od 1990. do 

1993. godine. Osnivač je i prvog ženskog ragbijaškog 

kluba "Viktorija", a od 2003. do 2005. i izbornik ženske 

ragbijaške reprezentacije. 

Uz brojna priznanja dobio je godišnju Državnu 

nagradu za šport "Franjo Bučar". Odlikovan je Redom 

Danice hrvatske s likom Franje Bučara.

Nagrade 

i priznanja 

HOO-a 

i MOO-a 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

221

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

222 

Nagrade i priznanja 

Nagrade i priznanja pojedincu ili udruzi izraz su poštovanja i zahvalnosti 

uže i opće zajednice za doprinos razvoju ili međunarodnom ugledu športa. 

Od početka djelovanja Hrvatski olimpijski odbor svaki je angažman 

pomno i s uvažavanjem promatrao i nagrađivao različitim priznanjima, 

baš kao i Međunarodni olimpijski odbor, koji je nacionalnim olimpijskim 

odborima i njihovim članovima dodjeljivao godišnje priznanje, Trofej 

MOO-a. 

NAGRADA HOO-a "MATIJA LJUBEK" NAJVEĆE JE PRIZNANJE HRVATSKOG OLIMPIJSKOG 

ODBORA koja se dodjeljuje za životno djelo osobito pojedincima zaslužnima 

za znanstveni, stručni ili pedagoški rad u športu, kao i udrugama koje su 

pridonijele razvoju pojedinih područja športa, od tjelesne i zdravstvene 

kulture djece i mladeži, športsko-rekreacijskih aktivnosti do razvoja pojedinog 

športa ili športa u cijelosti. 

TROFEJ MEĐUNARODNOG OLIMPIJSKOG ODBORA tradicionalna je nagrada koju 

MOO svake godine dodjeljuje za zasluge u različitim područjima olimpizma 

i športa pojedincima iz redova nacionalnih olimpijskih odbora. 

NAGRADA HOO-a "dražeN petrOVIć " ustanovljena je 2006. godine, a dodjeljuje 

se darovitim mladim športašima, ekipama i momčadima za izvanredne 

športske rezultate i kao poticaj za daljnji rad. 

POSEBNO PRIZNANJE HOO-a DODJELJUJE SE OD 2004. GODINE vrsnim pojedincima 

iz športa, medija, kulture i drugih područja čija djela dokazuju istinsku 

pripadnost športskom dobru i olimpijskom duhu. 

NAJUSPJEŠNIJI U IZBORU HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA - športaši i reprezentacije 

ili ekipe, športske nade, najuspješniji treneri, kao i najuspješniji 

promicatelji Hrvatske u svijetu. 

NAGRADA HOO-A "MATIJA LJUBEK" 

Nagradu, koja je do 2000. nosila naziv Trofej HOO-a, predstavlja skulptura 

Matije Ljubeka, rad akademskog kipara Stipe Sikirice, izrađena u bronci, 

i kao njezin sastavni dio pisana povelja. Nagrada se u pravilu uručuje na 

svečanosti Velikog dana hrvatskog športa. 

1992. - Vladislav Bakšaj, Krešimir Drvodelić, Darko Dujmović, Ivan Hegedüs, 

Fredi Kramer, Leo Lang, Josip Perković, Hrvatski nogometni savez, 

Rukometni klub Zagreb, Skijaški klub Rijeka iz Rijeke 

1993. - Viktor Fiolić, Drago Horvat, Ante Mladinić, Marijan Tubić, 

Veslački klub Iktus iz Osijeka 

1994. - Zdravko Ceraj, Hrvoje Kačić, Danko Pavešić, Krešimir Pavlin, 

Hrvatski streljački savez

1995. - Vladimir Aubrecht, Dragutin Krnoul, Frane Matošić, Mihovil Radja, 

Veslački klub Jadran iz Zadra 

1996. - Dražan Jerković, Velimir Neferović, Ivo Zlatar, Nogometni klub Junak 

iz Sinja, Teniski klub Karlovac iz Karlovaca 

1997. - Vladimir Findak, Stjepan Korbar, Milan Tumara, Rukometni klub 

Metković iz Metkovića, Veslački klub Jadran iz Rijeke 

1998. - Milan Antolković, Veljko Bakašun, Mihovil Dorčić, Joško Murat, 

Biciklističko društvo Sloga iz Varaždina 

1999. - Duje Bonačić, Ante Liović, Olga Šinkovec-Luncer, Hrvački športski klub 

Gavrilović iz Petrinje, Hrvatski stolnoteniski savez 

2000. - Giuseppe Gjergja, Igor Koprivnikar, Štefica Krištof, Herman Vukušić, 

Jedriličarski klub Split iz Splita 

2001. - Ante Žaja, Zlatko Pasarić, Franjo Vidaković, Ante Kostelić, 

Zagrebački nogometni savez 

2002. - Radovan Kirin, Vlatko Marković, Edo Pezzi, 

Andrija Vekić, Boris Volčanšek 

2003. - Franko Blagonić, Tomislav Ivić, Ivo Ratej, Petar Skansi, 

Teniski klub Split iz Splita 

2004. - Ozren Bonačić, Minski Fabris, Emil Hofman, Ivica Horvat, 

Jedriličarski klub Uskok iz Zadra 

2005. - Vladimir Janković, Damir Kovačić, Mirko Novosel, 

Streljačko društvo Dalmacijacement iz Solina 

2006. - Zdenko Jajčević, Zdenko Matešić, Slavko Podgorelec, Ratomir Tvrdić, 

Boksački klub Pula iz Pule 

2007. - Katica Ileš, Zlatko Lukić, Marko Prenđa, Krešimir Srhoj, 

Atletski klub Kvarner Autotrans iz Rijeke 

2008. - Marijan Kraljević, Dragan Milanović, Zorislav Srebrić, Tomislav Šepec, 

Športsko društvo Primorje '08 iz Rijeke 

2009. - Lujo Györy, Stanko Hautz, Boris Sinković, Kineziološki fakultet 

Sveučilišta u Zagrebu, Boksački klub Borovo iz Vukovara 

2010. - Lino Červar, Janko Goleš, Duško Krstulović, 

Ive Mustać, Miroslav Poljak 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Giuseppe Gjergja 

Ozren Bonačić 

Herman Vukušić 


Mirko Novosel 

Emil Hofman 

Stjepan Korbar 

Lino Červar

Jacques Rogge i Tomislav Šepec 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Antun Vrdoljak Slavko Podgorelec 

Žarko Susić Ivano Balić 

Antun Vrdoljak i Božidar Fučkar 

224 

TROFEJ MOO-a 

Trofej Međunarodnog olimpijskog odbora (IOC Trophy ) najviše je godišnje 

priznanje Međunarodnog olimpijskog odbora (International Olympic 

Committee) pojedincima iz nacionalnih olimpijskih odbora za osobite 

zasluge u različitim područjima olimpizma i športa. 

1993. - Trofej "Šport i okoliš” - Željko Poljak, planinar i publicist 

1994. - Trofej "Stogodišnjica” - Antun Vrdoljak, prvi predsjednik HOO-a 

1995. - Trofej "Jedinstvo olimpijskog pokreta” - Slavko Podgorelec, 

prvi glavni tajnik HOO-a 

1996. - Trofej "Stogodišnjica olimpijskih igara” - Matija Ljubek, olimpijac 

i najuspješniji hrvatski športaš 

1997. - Trofej "Šport za sve” - Mirko Relac, promotor sportske rekreacije 

1998. - Trofej "Športska etika” - Fabjan Čukelj, športski liječnik i humanist 

1999. - Trofej "Šport i obrazovanje” - Vladimir Findak, doktor kinezioloških 

znanosti 

2000. - Trofej "Šport i svestranost” - Zdravko Hebel, bivši vaterpolist 

i sveučilišni profesor 

2001. - Trofej "Olimpijski ulazak u 21. stoljeće” - Ivica Račan, političar 

2003. - Trofej "Istaknutost u športu” - Vinko Šoljan, promotor daljinskog 

plivanja u Hrvatskoj 

2004. - Trofej "Šport i mediji” - Žarko Susić, novinar koji je odgojio generacije 

športskih novinara 

2005. - Trofej "Šport i fair play”- Deni Žmak, tenisač 

2006. - Trofej "Šport i zajednica" - Zagrebački športski savez, član HOO-a 

2007. - Trofej "Šport i promicanje olimpizma" - Slavko Goluža, olimpijac 

i izbornik rukometne reprezentacije 

2009. - Trofej "Šport i borba protiv dopinga" - Božidar Fučkar, liječnik i pionir 

borbe protiv dopinga u Hrvatskoj 

2010. - Trofej "Šport - inspiracija mladima” – Ivano Balić, olimpijac 

i najbolji rukometaš svijeta

POSEBNA PRIZNANJA HOO-a 

Od 2004. godine Hrvatski olimpijski odbor dodjeljuje Posebno priznanje 

vrsnim pojedincima iz športa, medija, kulture i drugih područja, čija djela 

dokazuju istinsku pripadnost športskom dobru i olimpijskom duhu. 

2004. - Boris Mutić - za novinarski doprinos u promicanju športskih vrijednosti 

2005. - Radiša Mladenović - za fotoreporterski doprinos promicanju športskog 

stvaralaštva i ideje olimpizma 

Veljko Rogošić - za športski pothvat 2005. 

2006. - Edo Pezzi - za promicanje športa i olimpizma 

Stolnoteniski klub Obrtnička škola - Brod iz Slavonskog Broda 

- Nagrada za fair play 2006. 

2007. - Stipe Božić - Nagrada za fair play 2007. 

Šime Stipanićev - za športski pothvat 2007. 

Hrvatska ženska alpinistička ekspedicija “Cho Oyu„ 

- za športski pothvat 2007. 

(Ana Marija Bojko, voditeljica ekspedicije, Jana Mijailović, zamjenica 

voditeljice ekspedicije, Tihana Boban, Darija Bostjančić, Iris Bostjančić, 

Anita Carević, Jelena Dabić, Irena Gayatri Horvat, Pavla Kovač, Josipa 

Levar, Marija Maćešić, Iris Prebeg, Renata Randić, Vedrana Simičević, 

Milena- Šijan, Karolina Vranješ, Ena Vrbek, Dubravka Županić, te 

Dubravko Marković, liječnik i Darko Berljak, savjetnik ekspedicije 

i voditelj baznog kampa) 

2008. - Petar Cupać, Pavle Kostov (olimpijska jedriličarska posada – klasa 49er) 

i Ivan Bulaja, trener - Nagrada za fair play 2008. 

2009. - Marko Rašo – Nagrada za fair play 2009. 

Slavko Rasberger - za promicanje športa 

Ženska alpinistička ekspedicija "Mt. Everest 2009." 

- za športski pothvat 2009. 

Darija Bostjančić, Iris Bostjančić, Tea Đurek, Sanja Đurin, Lana 

Đonlagić, Sunčica Hrašćanec, Josipa Levar, Jana Mijailović, Vedrana 

Simičević, Milena Šijan, Ena Vrbek i vođa ekspedicije Darko Berljak 

2010. - Velimir Kljaić posthumno – za iznimna ostvarenja u rukometu 

Jedriličarski klub Labud iz Splita - Nagrada za fair play 2009. 

športaši Nikola Bralić i Dominik Perković te treneri Tonči Antunović 

i Vedran Mandić 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Radiša Mladenović i Veljko Rogošić 

Ženska alpinistička ekspedicija 

Slavko Rasberger 

Stipe Božić Velimir Kljaić 

225

Danijela Grgić 

Sandra Perković i Dino Mansour 

Filip Hrgović 

Domagoj Duvnjak 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

226 

NAGRADA DRAŽEN PETROVIĆ 

Nagrada HOO-a "Dražen Petrović" ustanovljena je 2006. godine, a dodjeljuje 

se darovitim mladim športašima, ekipama i momčadima za izvanredne 

športske rezultate i kao poticaj za daljnji športski razvoj. 

2007. - Atletičarka Danijela Grgić i taekwondoaš Filip Grgić 

Juniorska odbojkaška ekipa u sastavu Ana Grbac, Danijela Anđelić, 

Ivana Kalebić, Paola Došen, Jelena Alajbeg, Danica Uljević, Ines Medved, 

Simona Ušić, Tara Vekić, Marina Ljubičić, Magda Petković i Matea Ikić 

Juniorska rukometna momčad u sastavu Ivan Pešić, Ante Granić, Mario 

Gagulić, Stipe Borovac, Domagoj Duvnjak, Manuel Štrlek, Marko 

Tarabochia, Igor Karačić, Marko Matić, Ivan Sever, Josip Crnić, Goran 

Bogunović, Hrvoje Tojčić, Josip Ilić, Ivan Škegro, Dinko Vuleta i Luka 

Raković 

2008. - Taekwondoašica Martina Zubčić i atletičar Marin Premeru 

Juniorska karate ekipa u sastavu Ema Aničić, Azra Saleš, Maša 

Martinović i Ivana Goricaj 

Juniorska košarkaška momčad u sastavu Ivan Batur, Mario Delaš, 

Goran Fodor, Toni Prostran, Leon Radošević, Ivan Ramljak, Robert 

Rikić, Sven Smajlagić, Tomislav Zubčić, Josip Bilinovac, Darko Planinić i 

Nikola Došen 

2009. - Atletičarka Sandra Perković i boksač Dino Mansour 

Juniorska kuglačka ekipa u sastavu Nika Cvitković, Jasmina Dubić, Maja 

Nanić, Saša Pavlović, Matea Skupnjak i Tihana Čavlović 

Juniorska rukometna momčad u sastavu Josip Pivac, Alen Grd, Ante 

Vukas, Damir Vučko, Lovro Šprem, Krešimir Ladinski, Luka Sokolić, 

Ivan Belfinger, Luka Stepančić, Nikola Špelić, Slaven Brdar, Dario 

Černeka, Krešimir Kozina, Vedran Hud, Robert Markotić, Marino Marić 

i Ivan Slišković 

2010. - Judašica Barbara Matić, boksač Filip Hrgović 

Kadetska košarkaška ekipa u sastavu Ana-Marija Begić, Lana Pačkovski, 

Inja Butina, Ivana Tikvić, Ružica Džankić, Antonija Chiabov, Iva Cigić, 

Andrijana Cvitković, Anja Majstorović, Dana Šarić, Lucija Martinović, 

Karmen Čičić 

Kadetska košarkaška momčad u sastavu Mislav Brzoja, Martin 

Junaković, Karlo Lebo, Ivan Jukić, Dino Šamanić, Dario Šarić, Dominik 

Mavra, Antonio Črnjević, Tomislav Radoš, Nikola Urli, Daniel Zovko, 

Filip Bundović

Izbor 

najuspješnijih 

Izbor najuspješnijih športaša promoviran je na, prvi put organiziranom, Velikom 

danu hrvatskog športa 17. siječnja 1995. u Hrvatskom narodnom kazalištu 

u Zagrebu. Bila je to proslava treće obljetnice primanja u međunarodnu 

olimpijsku obitelj, a poseban gost bio je predsjednik MOO-a Juan Antonio 

Samaranch, od 1993. godine počasni član Hrvatskog olimpijskog odbora. 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.)


Barbara Jelić 


Iva Majoli 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

1994. 

Športaši 

Marijeta Željković - taekwondo 

Zoran Primorac - stolni tenis 

Ekipa 

Nacionalna kuglačka ekipa u sastavu Biserka 

Perman, Marija Mađarević, Vesna Žunek, Sanja 

Mikac, Elda Sinovčić, Štefica 

Krištof, Ružica Neralić i Velinka First 

Momčad 

Nacionalna posada dvojac s kormilarom u 

sastavu Igor Boraska, Tihomir Franković i 

Milan Ražov 

Najuspješniji športaši promicatelji 

Hrvatske u svijetu 

Goran Ivanišević - tenis 

1995. 

Športaši 

Irina Kirilova - odbojka 

Patrik Ćavar - rukomet 

Ekipa 

Nacionalna odbojkaška ekipa u sastavu Nataša 

Osmokrović, Snježana Mijić, Slavica Kuzmanić, 

Barbara Jelić, Vanesa Sršen, Irina Kirilova, Gordana 

Jurcan, Tajana Andrić, Željka Jovičić, Marijana 

Ribičić, Jelena Čebukina i Dušica Kalaba 

Momčad 

Nacionalna rukometna ekipa u sastavu Goran 

Perkovac, Irfan Smajlagić, Alvaro Načinović, Iztok 

Puc, Zlatko Saračević, Patrik Čavar, Ratko Tomljanović, 

Vlado Šola, Valter Matošević, Zvonimir Bilić, 

Slavko Goluža, Božidar Jović, Venio Losert, Boris 

Jarak, Tomislav Farkaš, Mirza Šarić 

Najveće nade hrvatskog športa 

(izbor uveden 1995. godine) 

Tamara Boroš - stolni tenis 

Hrvoje Stević - šah 



Stojko Vranković - košarka 

1996. 

Športaši 

Iva Majoli - tenis 


228 

Ekipa 

Rukometni klub "Podravka" u sastavu Snježana 

Petika, Ljerka Krajnović, Renata Pavlačić, Željana 

Štević, Dijana Ivandija, Samira Hasagić, Irina 

Maljko, Mariane Tirca, Božica Gregurić, Vlatka 

Mihoci, Valentina Cozma i Andreja Hrg 

Momčad 

Nacionalna rukometna momčad u sastavu Goran 

Perkovac, Irfan Smajlagić, Alvaro Načinović, 

Bruno Gudelj, Nenad Kljaić, Iztok Puc, Zlatko 

Saračević, Patrik Ćavar, Vladimir Jelčić, Valter 

Matošević, Slavko Goluža, Valner Franković, 

Božidar Jović, Venio Losert, Vladimir Šujster i 

Zoran Mikulić 


Mirjana Lučić - tenis 

Tomislav Hohnjec - kanu 



Velimir Kljaić- rukomet 

1997. 

Športaši 

Iva Majoli - tenis 

Zoran Primorac - stolni tenis 

Ekipa 

Nacionalna odbojkaška ekipa u sastavu Marija 

Anzulović, Snježana Mijić, Slavica Kuzmanić, 

Barbara Jelić, Vanesa Sršen, Marijana Ribičić, Jelena 

Čebukina, Sonja Percan, Biljana Gligorović, 

Ana Kaštelan, Irina Kirilova i Tatjana Sidorenko 

Momčad 

Nacionalna boćarska momčad u sastavu Dinko 

Beaković, Valter Ivančić, Bojan Novak i Jure Maglić 


Kristina Perica - atletika 

Nikica Ljubek - kanu 



Toni Kukoč - košarka 

1998. 

Športaši 

Barbara Jelić - odbojka 

Miloš Milošević - plivanje 

Ekipa 

Odbojkaški klub Dubrovnik u sastavu Snježana

Mijić, Slavica Kuzmanić, Keti Rimac, Jelena Čebukina, 

Biljana Gligorović, Tatjana Sidorenko, Mirela 

Delić, Dijana Urlić, Elena Godina, Tatiana Labzina, 

Elizaveta Tichtchenko i Elena Vassilevskaja. 

Momčad 

Nacionalna nogometna momčad u sastavu Aljoša 

Asanović, Slaven Bilić, Zvonimir Boban, Robert 

Jarni, Dražen Ladić, Marjan Mrmić, Robert 

Prosinečki, Zvonimir Soldo, Mario Stanić, Dario 

Šimić, Igor Štimac, Davor Šuker, Goran Vlaović, 

Petar Krpan, Igor Tudor, Vladimir Vasilj, Ante 

Šerić, Goran Jurić, Silvio Marić, Ardian Kozniku, 

Zoran Mamić i Krunoslav Jurčić 



Nacionalna nogometna momčad 


Janica Kostelić - alpsko skijanje 

Mario Ančić - tenis 

1999. 

Športaši 

Barbara Jelić - odbojka 

Miloš Milošević - plivanje 

Ekipa 

Nacionalna odbojkaška ekipa u sastavu Slavica 

Kuzmanić, Barbara Jelić, Marijana Ribičić, Beti 

Rimac, Ingrid Sischovich, Tihana Stipanović, 

Ivana Troha, Ana Kaštelan, Mija Jerkov, Maja 

Poljak, Maria Likhtenchtein i Nataša Leto 

Momčad 

Nacionalna posada u veslanju - dvojac bez 

kormilara u sastavu Ninoslav Saraga i Oliver 

Martinov 


Ivana Brkljačić - atletika 

Duje Draganja - plivanje 

Najuspješniji športaši s invaliditetom 

Jelena Vuković - atletika 




2000. 

Športaši 


Nikolaj Pešalov - dizanje utega 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Ekipa 

Nacionalna stolnoteniska ekipa u sastavu Tamara 

Boroš, Eldijana Aganović, Andrea Bakula i 

Sandra Paović 

Momčad 

Nacionalna posada u veslanju - osmerac u sastavu 

Igor Boraska, Tihomir Franković, Branimir 

Vujević, Krešimir Čuljak, Igor Francetić, Tomislav 

Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin i Silvijo 

Petriško 


Blanka Vlašić - atletika 

Šime Fantela - jedrenje 



Nacionalna rukometna momčad gluhih u 

sastavu Milan Gvozdić, Angel Naumovski, Mario 

Lušić, Davor Stanišić, Dejan Šagovac, Darko 

Švec, Damir Lončarić, Davor Mažuran, Nedjeljko 

Feljan, Raul Gojanović, Boris Gramnjak, Ivan 

Katuša, Edin Havić, Davor Barišić i Ivan Pajić 



Gordan Kožulj - plivanje 

2001. 

Športaši 



Ekipa 

Kuglački klub Rijeka u sastavu Elvira Ban, Nena 

Bartolović, Velinka First, Sonja Mikac, Biserka 

Perman, Ljerka Radojčić, Željka Solomun, Danica 

Sopić i Vivien Trubić 

Momčad 

Nacionalna posada u veslanju - osmerac u 

sastavu Branimir Vujević, Igor Boraska, Krešimir 

Čuljak, Siniša Skelin, Nikša Skelin, Tomislav 

Smoljanović, Damir Vučičić, Oliver Martinov i 

Silvijo Petriško 


Sanja Jovanović - plivanje 

Zoran Prodanović - kuglanje 



Nacionalna nogometna reprezentacija u sastavu 

Stipe Pletikosa, Robert Kovač, Robert Jarni, 

Zvonimir Soldo, Igor Štimac, Dario Šimić, Davor 

229 


Šime Fantela 

Jelena Vuković 

Davor Šuker

Lino Červar 

Mihovil Španja 

Blaženko Lacković 

Tamara Boroš 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Vugrinec, Krunoslav Jurčić, Davor Šuker, Niko 

Kovač, Boško Balaban, Željko Pavlović, Boris 

Živković, Stjepan Tomas, Igor Tudor, Igor 

Bišćan, Mario Cvitanović, Jurica Vranješ, Danijel 

Šarić, Robert Prosinečki, Alen Bokšić, Mario 

Stanić, Nenad Bjelica, Milan Rapaić, Goran 

Vlaović, Tomislav Butina, Jasmin Agić i Jurica 

Vučko 

Najuspješniji trener 


Veselin Đuho - vaterpolo 

2002. 

Športaši 


Gordan Kožulj - plivanje 

Ekipa 

Nacionalna streljačka ekipa samostrel field u sastavu 

Nikolina Krivanek, Sanja Komar i Branka 

Pereglin 

Momčad 

Nacionalna veslačka posada - dvojac bez kormilara 

u sastavu Nikša i Siniša Skelin 


Lara Stock - šah 

Edis Elkasević - atletika 


Mihovil Španja - plivanje 





Ante Kostelić - alpsko skijanje 

2003. 

Športaši 


Ivica Kostelić - alpsko skijanje 

Ekipa 

Nacionalna stolnoteniska ekipa u sastavu 

Tamara Boroš, Andreja Bakula, Sandra Paović i 

Cornelia Vaida 

Momčad 

Nacionalna rukometna momčad u sastavu 

Ivano Balić, Davor Dominiković, Mirza Džomba, 

Slavko Goluža, Božidar Jović, Nikša Kaleb, 

230 

Mario Kelentrić, Blaženko Lacković, Valter Matošević, 

Petar Metličić, Renato Sulić, Vlado Šola, 

Denis Špoljarić, Goran Šprem, Tonči Valčić, Igor 

Vori i Vedran Zrnić 


Valentina Srša - atletika kladivo 

Marin Mišura - jedrenje 


Marija Iveković - atletika 



Muška rukometna reprezentacija 


Lino Červar - rukomet 

2004. 

Športaši 



Ekipa 

Nacionalna ekipa u streljaštvu - samostrel 

field u sastavu Sanja Komar, Nikolina Krivanek i 

Branka Pereglin 

Momčad 

Nacionalna rukometna momčad u sastavu 

Ivano Balić, Davor Dominiković, Mirza 

Džomba, Slavko Goluža, Nikša Kaleb, Blaženko 

Lacković, Venio Losert, Valter Matošević, Petar 

Metličić, Vlado Šola, Denis Špoljarić, Goran 

Šprem, Igor Vori, Drago Vuković i Vedran Zrnić 


Jelena Kovačević - karate 

Goran Percan - boćanje 


Mihovil Španja - plivanje 



Muška rukometna reprezentacija 


Lino Červar - rukomet 

2005. 

Športaši 


Ivan Ljubičić - tenis

Ekipa 

Nacionalna stolnoteniska ekipa u sastavu 

Andrea Bakula, Tamara Boroš, Sandra Paović i 


Momčad 

Nacionalna teniska momčad u sastavu Mario 

Ančić, Goran Ivanišević, Ivo Karlović i Ivan 

Ljubičić 


Danijela Grgić - atletika 

Petra Naranđa - karate 

Marin Čilić - tenis 

Nacionalna jedriličarska posada - klasa 

"470" u sastavu Šime Fantela i Igor Marenić 


Nacionalna rukometna momčad gluhih u sastavu 

Davor Barešić, Mario Bašić, Goran Čehić, Boris 

Gramnjak, Edin Havić, Pero Jukić, Sabahudin 

Jusić, Toni Kerum, Damir Lončarić, Mario Lušić, 

Oliver Lušić, Davor Maćuran, Angel Numovski, 

Ivan Pajić, Dejan Šagovac i Darko Švec 



Nacionalna nogometna momčad u sastavu Tomislav 

Butina, Joseph Antony Didulica, Stipe Pletikosa, 

Josip Šimunić, Dario Šimić, Robert Kovač, 

Niko Kovač, Stjepan Tomas, Darijo Srna, Igor 

Tudor, Marko Babić, Niko Kranjčar, Dado Pršo, 

Ivica Olić, Boško Balaban, Jurica Vranješ, Ivan 

Bošnjak, Mario Tokić, Ivan Leko, Jerko Leko, 

Eduardo da Silva, Antony Šerić, Ivan Klasnić 


Nikola Pilić - tenis 

2006. 

Športaši 



Ekipa 

Hrvatska juniorska odbojkaška ekipa u sastavu 

Jelena Alajbeg, Danijela Anđelić, Paola Došen, 

Ana Grbac, Matea Ikić, Ivana Kalebić, Marina 

Ljubi, Ines Medved, Magda Petković, Danica 

Ujević, Simona Ušić, Tara Vekić 

Momčad 

Hrvatska rukometna reprezentacija u sastavu 

Marko Bagarić, Ivano Balić, Damir Bičanić, 

Davor Dominiković, Mirza Đomba, Dragan 

Jerković, Blaženko Lacković, Venio Losert, Petar 

Metličić, Renato Sulić, Denis Špoljarić, Goran 

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Šprem, Igor Vori, Ivan Vukas, Ljubo Vukić, Drago 

Vuković, Vedran Zrnić 



Hrvatska rukometna reprezentacija U-18 

i Petar Gorša - streljaštvo 



Hrvatska nogometna reprezentacija u sastavu 

Marko Babić, Boško Balaban, Ivan Bošnjak, 

Tomislav Butina, Joe Didulica, Ivan Klasnić, Niko 

Kovač, Robert Kovač, Niko Kranjčar, Ivan Leko, 

Jerko Leko, Luka Modrić, Ivica Olić, Stipe Pletikosa, 

Dado Pršo, Dario Šimić, Josip Šimunić, Darijo 

Srna, Anthony Šerić, Stjepan Tomas, Mario Tokić, 

Igor Tudor, Jurica Vranješ 



2007. 

Športaši 

Ivano Balić - rukomet 

Filip Grgić - taekwondo 


ženska ekipa 

Hrvatska reprezentacija u streljaštvu - samostrel 

u sastavu Sanja Komar, Tihana Odlešić i Branka 

Pereglin 

Muška ekipa 

Hrvatska vaterpolska reprezentacija u sastavu 

Samir Barač, Miho Bošković, Damir Burić, Andro 

Bušlje, Teo Đogaš, Igor Hinić, Maro Joković, Aljoša 

Kunac, Pavo Marković, Josip Pavić, Mile Smodlaka, 

Frano Vičan, Zdeslav Vrdoljak 



Marin Premeru - atletika 



Hrvatska nogometna reprezentacija najčešće 

u sastavu Stipe Pletikosa, Dario Šimić, Robert 

Kovač, Josip Šimunić, Vedran Čorluka, Darijo 

Srna, Niko Kranjčar, Luka Modrić, Niko Kovač, 

Eduardo da Silva, Mladen Petrić, Ivica Olić 


Ratko Rudić - vaterpolo 

2008. 

231 

Darijo Srna 

Nikola Pilić 

Duje Draganja 

Frano Vičan


i Ivica Kostelić 

Hrvatska reprezentacija 

u streljaštvu - samostrel 

Sandra Perković 


20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

Športaši 

Filip Ude - gimnastika 


Ekipa 

Hrvatska stolnoteniska reprezentacija u sastavu 

Tamara Boroš, Sandra Paović, Andrea Bakula, 


Momčad 

Hrvatska rukometna reprezentacija u sastavu 

Petar Metličić, Vjenceslav Somić, Mirko Alilović, 

Dragan Jerković, Nikša Kaleb, Renato Sulić, Ivano 

Balić, Domagoj Duvnjak, Blaženko Lacković, 

Igor Vori, Davor Dominiković, Zlatko Horvat, 

Drago Vuković, Denis Špoljarić, Josip Valčić, 

Tonči Valčić, Ivan Ćupić, Ljubo Vukić 


Martina Zubčić - taekwondo 

Marin Premeru - atletika 



Blanka Vlašić- atletika, skok uvis 


Joško Vlašić/Bojan Marinović - atletika 

2009. 

Športaši 

Ivan Kljaković Gašpić - jedrenje 


Ekipa 

Hrvatska stolnoteniska reprezentacija u sastavu 

Andrea Bakula, Tamara Boroš, Mirela Đurak, 


Momčad 

Hrvatska rukometna reprezentacija u sastavu Mirko 

Alilović, Dalibor Anušić, Ivano Balić, Denis Buntić, 

Ivan Čupić, Domagoj Duvnjak, Jakov Gojun, Zlatko 

Horvat, Mateo Hrvatin, Marko Kopljar, Blaženko 

Lacković, Venio Losert, Petar Metličić, Ivan Ninčević, 

Ivan Pešić, Denis Špoljarić, Goran Šprem, Tonči 

Valčić, Josip Valčić, Igor Vori, Vedran Zrnić 


Sandra Perković - atletika 

Dino Mansour - boks 





Joško Vlašić/Bojan Marinović - atletika 

2010. 

Športaši 

Ivica Kostelić - alpsko skijanje 


Ekipa 

Hrvatska reprezentacija u streljaštvu - samostrel 

u sastavu: Nikolina Krivanek, Tihana Odlešić, 

Branka Pereglin 

Momčad 

Hrvatska vaterpolska reprezentacija u sastavu 

Samir Barać, Miho Bošković, Ivan Buljubašić, 

Damir Burić, Andro Bušlje, Nikša Dobud, Igor 

Hinić, Maro Joković, Frano Karač, Petar Muslim, 

Paulo Obradović, Josip Pavić, Sandro Sukno 


Barbara Matić - judo 

Ivan Capan - plivanje 






Najuspješniji športski par, štafeta ili posada 


Hrvatska muška posada četverca na pariće: 

Damir Martin, Valent Sinković, Martin Sinković, 

David Šain 

Potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks, predsjednik Sabora Luka Bebić, Blanka Vlašić, 

predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, Ivica Kostelić i Antun Vrdoljak, član MOO-a. 

232

Hrvatski 

odličnici 

od 1900. 

233

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

OLIMPIJSKI ODLIČNICI 0D 1900. 

Z – zlatno odličje 

S – srebrno odličje 

B – brončano odličje 

Redoslijed osvajača medalja 

po vrsti i broju medalja 

1. Janica Kostelić / alpsko skijanje / 6 odličja 

4z: ZOI Salt Lake City 2002. (3), ZOI Torino 2006.(1) 

2s: ZOI Salt Lake City 2002., ZOI Torino 2006. 

2. Matija Ljubek / kanu / 4 odličja 

2z: OI Montreal 1976., Los Angeles 1984., 

1s: OI Los Angeles 1984. 

1b: OI Montreal 1976. 

3. Perica Bukić / vaterpolo / 3 odličja 

2z: OI Los Angeles 1984., OI Seoul 1988. 

1s: OI Atlanta 1996. 

4 . Veselin Đuho / vaterpolo / 2 odličja 


5. Slavko Goluža / rukomet / 2 odličja 

2z: OI Atlanta 1996., OI Atena 2004. 

6. Venio Losert / rukomet / 2 odličja 


7. Deni Lušić / vaterpolo / 2 odličja 


8. Valter Matošević / rukomet / 2 odličja 


9. Tomislav Paškvalin / vaterpolo / 2 odličja 

2z: OI Los Angeles 1984., OI Seoul 1988.. 

10. Krešimir Ćosić / košarka / 3 odličja 

1z: OI Moskva 1980. 

2s: OI Cuidad de Mexico 1968., Montreal 1976. 

11. Andro Knego / košarka / 3 odličja 


1s: OI Montreal 1976. 

1b: OI Los Angeles 1984. 

12. Đurđica Bjedov / plivanje / 2 odličja 

1z: OI Cuidad de Mexico 1968. 

1s: OI Cuidad de Mexico 1968. 

234 

Zlatna odličja (ukupno)= 94 

Srebrna odličja (ukupno)= 128 

Brončana odličja (ukupno)= 48 

13. Milivoj Bebić / vaterpolo / 2 odličja 



14. Ozren Bonačić / vaterpolo / 2 odličja 

1z: OI Tokio 1964. 


15. Zoran Janković / vaterpolo / 2 odličja 



16. željko jerkov / košarka / 2 odličja 

1z: OI Montreal 1976. 

1s: OI Moskva 1980. 

17. Mirjana Ognjenović / rukomet / 2 odličja 



18. Zoran Roje / vaterpolo / 2 odličja 



19. Ratko Rudić / vaterpolo / 2 odličja 

1z: OI München 1972. 


20. Karlo Stipanić / vaterpolo / 2 odličja 



21. Dubravko Šimenc / vaterpolo / 2 odličja 

1z: OI Seoul 1988. 


22. Ivo Trumbić / vaterpolo / 2 odličja 



23. Biserka Višnjić / rukomet / 2 odličja 



24. Mirko Bašić / rukomet / 2 odličja 

1z: OI Los Angeles 1984. 

1b: OI Seoul 1988.

25. Alvaro Načinović 

/ rukomet / 2 odličja 

1z: OI Atlanta 1996. 

1b: OI Seoul 1988. 

26. Mihovil Nakić – Vojnović / košarka / 2 odličja 



27. Nikolaj Pešalov / dizanje utega / 2 odličja 

1z: OI Sydney 2000. 

1b: OI Atena 2004. 

28. Goran Perkovac / rukomet / 2 odličja 



29. Zlatko Saračević / rukomet / 2 odličja 



30. Irfan Smajlagić / rukomet / 2 odličja 



31. Jasna Šekarić / streljaštvo / 2 odličja 



32. Andrija Anković / nogomet / 1 odličje 

1z: OI Rim 1960. 

33. Ivano Balić / rukomet / 1 odličje 

1z: OI Atena 2004. 

34 Zvonko Bego / nogomet / 1 odličje 

1z: OI Rim 1960. 

35. Mislav Bezmalinović / vaterpolo / 1 odličje 


36. Duje Bonačić / veslanje / 1 odličje 

1z: OI Helsinki 1952. 

37. Patrik Ćavar / rukomet / 1 odličje 


38 Davor Dominiković / rukomet / 1 odličje 


39. Mirza Džomba / rukomet / 1 odličje 


40. Valner Franković / rukomet / 1 odličje 


41. Bruno Gudelj / rukomet / 1 odličje 


42. Zdravko Hebel / vaterpolo / 1 odličje 


43. Hrvoje Horvat / rukomet / 1 odličje 


44. Vladimir Jelčić / rukomet / 1 odličje 


45. Božidar Jović / rukomet / 1 odličje 


46. Pavle Jurina / rukomet / 1 odličje 


47. Nikša Kaleb / rukomet / 1 odličje 


48. Nenad Kljaić / rukomet / 1 odličje 


49. Tomislav Knez / nogomet / 1 odličje 

1z: OI Rim 1960. 

50. Aleksandar Kozlina / nogomet / 1 odličje 

1z: OI Rim 1960. 

51. Duje Krstulović / košarka / 1 odličje 


52. Blaženko Lacković / rukomet / 1 odličje 


53. Vlado Lisjak / hrvanje / 1 odličje 


54. Ronald Lopatny / vaterpolo / 1 odličje 


55. željko matuš / nogomet / 1 odličje 

1z: OI Rim 1960. 

235

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 


56. Petar Metličić / rukomet / 1 odličje 


57. Zoran Mikulić / rukomet / 1 odličje 


58. Zdravko Miljak / rukomet / 1 odličje 


59. Mate Parlov / boks / 1 odličje 


60. željko perušić / vaterpolo / 1 odličje 


61. Miroslav Poljak / vaterpolo / 1 odličje 


62. Renco Posinković / vaterpolo / 1 odličje 


63. Miroslav Pribanić / rukomet / 1 odličje 


64. Jasna Ptujec / rukomet / 1 odličje 


65. Iztok Puc / rukomet / 1 odličje 


66. Dobrivoj Selec / rukomet / 1 odličje 


67. Branko Skroče / košarka / 1 odličje 


68. Goran Sukno / vaterpolo / 1 odličje 


69. Petar Šegvić / veslanje / 1 odličje 


70. Vlado Šola / rukomet / 1 odličje 


71. Denis Špoljarić / rukomet / 1 odličje 


72. Goran Šprem / rukomet / 1 odličje 


73. Vladimir Šujster / rukomet / 1 odličje 


74. Mate Trojanović / veslanje / 1 odličje 

1z:: OI Helsinki 1952. 

75. Velimir Valenta / veslanje / 1odličje 


236 

76. Albin Vidović / rukomet / 1 odličje 


77. Igor Vori / rukomet / 1 odličje 


78. Drago Vuković / rukomet / 1 odličje 


79. Božo Vuletić / vaterpolo / 1 odličje 


80. Zdenko Zorko / rukomet / 1 odličje 


81. Zdravko Zovko / rukomet / 1 odličje 


82. Vedran Zrnić / rukomet / 1 odličje 


83. ante žanetić / nogomet / 1 odličje 

1z: OI Rim 1960. 

84. Ivica Kostelić / alpsko skijanje / 3 odličja 

3s: OI Torino 2006. (1), OI Vancouver 2010. (2) 

85. Dražen Petrović / košarka / 3 odličja 

2s: OI Seoul 1988., OI Barcelona 1992. 


86. Juraj Amšel / vaterpolo / 2 odličja 

2s: OI Helsinki 1952., OI Melbourne 1956. 

87. Franjo Arapović / košarka / 2 odličja 


88. Stjepan Bobek / nogomet / 2 odličja 

2s: OI London 1948., OI Helsinki 1952. 

89. Danko Cvjetičanin / košarka / 2 odličja 


90. Zlatko Čajkovski / nogomet / 2 odličja 


91. Vlado Ivković / vaterpolo / 2 odličja 


92. Zdravko Ježić / vaterpolo / 2 odličja 


93. Zdravko Kovačić / vaterpolo / 2 odličja 

2s: OI Helsinki 1952., OI Melbourne 1956.

94. Toni Kukoč / košarka / 2 odličja 


95. Lovro Radonjić / vaterpolo / 2 odličja 


96. Dino Rađa / košarka / 2 odličja 


97. Damir Šolman / košarka / 2 odličja 

2s: OI Cuidad de Mexico 1968., OI Montreal 1976. 

98. Ivo Štakula / vaterpolo / 2 odličja 


99. Stojko Vranković / košarka / 2 odličja 

2s: 0I Seoul 1988., OI Barcelona 1992. 

100. Bernard Vukas / nogomet / 2 odličja 


101. Boško Vuksanović / vaterpolo / 2 odličja 


102. Nikša Skelin / veslanje / 2 odličja 

1s: OI Atena 2004. 

1b: OI Sydney 2000. 

103. Siniša Skelin / veslanje / 2 odličja 



104. Vladan Alanović / košarka / 1 odličje 

1s: OI Barcelona 1992. 

105. Maro Balić / vaterpolo / 1 odličje 


106. Veljko Bakašun / vaterpolo / 1 odličje 

1s: OI Helsinki 1952. 

107. Vladimir Beara / nogomet / 1 odličje 


108. Marko Brainović / vaterpolo / 1 odličje 


109. Miroslav Brozović / nogomet / 1 odličje 

1s: OI London 1948. 

110. Božo Broketa / nogomet / 1 odličje 


111. Zvonko Cimermančić / nogomet / 1 odličje 


20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

112. Ivo Cipci / vaterpolo / 1 odličje 

1s: OI Melbourne 1956. 

113. Tomislav Crnković / nogomet / 1 odličje 


114. željko čajkovski / nogomet / 1 odličje 


115. Vladimir Čonč / nogomet / 1 odličje 


116. Josip Čorak / hrvanje / 1 odličje 

1s: OI München 1972. 

117. Zoran Čutura / košarka / 1 odličje 

1s: OI Seoul 1988. 

118. Duje Draganja / plivanje / 1 odličje 


119. Vladimir Firm / nogomet / 1 odličje 


120. Tomislav Franjković / vaterpolo / 1 odličje 


121. Damir Glavan / vaterpolo / 1 odličje 


122. Alan Gregorov / košarka / 1 odličje 


123. Ivan Gubijan / atletika / 1 odličje 


124. Ivan - Oskar Jazbinšek / nogomet / 1 odličje 


125. Vinko Jelovac / košarka / 1 odličje 

1s: OI Montreal 1976. 

126. Igor Hinić / vaterpolo / 1 odličje 


127. Ivica Horvat / nogomet / 1 odličje 


128. Katica Ileš / rukomet / 1 odličje 


129. Milan Janić / kanu / 1 odličje 


130. Ratko Kacijan / nogomet / 1 odličje 


131. Hrvoje Kačić / vaterpolo / 1 odličje 


237

20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 


132. Vjekoslav Kobešćak / vaterpolo / 1 odličje 


133. Arijan Komazec / košarka / 1 odličje 


134. Mladen Koščak / nogomet / 1 odličje 


135. Joško Kreković / vaterpolo / 1 odličje 


136. Ognjen Kržić / vaterpolo / 1 odličje 


137. Kornelija Kvesić / košarka / 1 odličje 


138. Ivica Kurtini / vaterpolo / 1 odličje 


139. žana lelas / košarka / 1 odličje 


140. Luka Lipošinović / nogomet / 1 odličje 


141. Boško Lozica / vaterpolo / 1 odličje 


142. Slavko Luštica/ nogomet / 1 odličje 


143. Frane Matošić / nogomet / 1 odličje 


144. Franjo Mihalić / atletika / 1 odličje 


145. Aramis Naglić / košarka / 1 odličje 


146. Danira Nakić / košarka / 1 odličje 


147. Anton Nardeli / vaterpolo / 1 odličje 

1s: OI Tokio 1964. 

148. Frane Nonković / vaterpolo / 1 odličje 


149. Zlatko Papec / nogomet / 1 odličje 


150. Nikola Plećaš / košarka / 1 odličje 


151. Velimir Perasović / košarka / 1 odličje 


238 

152. Damir Polić / vaterpolo / 1 odličje 


153. Zoran Primorac / stolni tenis / 1 odličje 


154. Nikola Radović / nogomet / 1 odličje 


155. Vinko Rosić / vaterpolo / 1 odličje 


156. Petar Skansi / košarka / 1 odličje 


158. Ivan Šantek / nogomet / 1 odličje 


158. Zlatko Šimenc / vaterpolo / 1 odličje 


159. Franjo Šoštarić / nogomet / 1 odličje 


160. Ratko Štritof / vaterpolo / 1 odličje 


161. Siniša Školneković / vaterpolo / 1 odličje 


162. žan tabak / košarka / 1 odličje 


163. Ana Titlić / rukomet / 1 odličje 


164. Filip Ude / gimnastika / 1 odličje 

1s: OI Peking 2008. 

165. Tino Vegar / vaterpolo / 1 odličje 


166. Joško Vidošević / nogomet / 1 odličje 


167. Blanka Vlašić / atletika / 1 odličje 

1s: OI Peking 2008. 

168. Renato Vrbičić / vaterpolo / 1 odličje 


169. Luka Vezilić / vaterpolo / 1 odličje 


170. Zdeslav Vrdoljak / vaterpolo / 1 odličje 


171. franjo Wölfl / nogomet / 1 odličje 

1s: OI London 1948.

172. Branko Zebec / nogomet / 1 odličje 


173. marijan žuželj / vaterpolo / 1 odličje 


174. Goran Ivanišević / tenis / 2 odličja 

2b: OI Barcelona 1992. 

175. Mario Ančić / tenis / 1 odličje 


176. Mira Bjedov / košarka / 1 odličje 

1b: OI Moskva 1980. 

177. Igor Boraska / veslanje / 1 odličje 


178. Zlatko Celent / veslanje / 1 odličje 


179. Boro Cvetković / nogomet / 1 odličje 


180. Krešimir Čuljak / veslanje / 1 odličje 


181. Stjepan Deverić / nogomet / 1 odličje 


182. Jakov Fak / biatlon / 1 odličje 

1b: OI Vancouver 2010. 

183. Jasna Fazlić / stolni tenis / 1 odličje 


184. Igor Francetić / veslanje / 1 odličje 


185. Tihomir Franković / veslanje / 1 odličje 


186. Nenad Gračan / nogomet / 1 odličje 


187. Tomislav Ivković / nogomet / 1 odličje 


188. Boris Jarak / rukomet / 1 odličje 


189. Ivan Ljubičić / tenis / 1 odličje 


190. Branko Miljuš / nogomet / 1 odličje 


20 godina 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora 

(1991. - 2011.) 

191. Duško Mrduljaš / veslanje / 1 odličje 


192. Milan Nenadić / hrvanje / 1 odličje 

1b: OI München 1972. 

193. Milan Neralić / mačevanje / 1 odličje 

1b: OI Pariz 1900. 

194. Sanja Ožegović / košarka / 1 odličje 


195. Snježana Pejčić / streljaštvo / 1 odličje 

1b: OI Peking 2008. 

196. Silvijo Petriško / veslanje / 1 odličje 


197. Aleksandar Petrović / košarka / 1 odličje 


198. Goran Prpić / tenis / 1 odličje 

1b: OI Barcelona 1992. 

199. Ivan Pudar / nogomet / 1 odličje 


200. Josip Reić / veslanje / 1 odličje 


201. Tomislav Smoljanović / veslanje / 1 odličje 


202. Ivan Sunara / košarka / 1 odličje 


203. Sandra Šarić / taekwondo / 1 odličje 


204. Damir Škaro / boks / 1 odličje 


205. Branimir Vujević / veslanje / 1 odličje 


206. Branko Vukičević / košarka / 1 odličje 


207. Martina Zubčić / taekwondo / 1 odličje 


239

Izvori 

Službeni glasnik Hrvatskog športskog saveza (1991. i 1992.), br. 1, 2-3, 4, 5-6. 

Zagreb: Hrvatski športski savez 

Službeno glasilo Hrvatskog olimpijskog odbora (1994. - 2006.), br. od 1 do 9. 

Zagreb: Hrvatski olimpijski odbor 

Povijest športa (1991., 1992., 1994.), br. 91, 95, 102. Zagreb: Hrvatski športski 

savez 

Flander, M., i suradnici (1975. i 1977.) Enciklopedija fizičke kulture, svezak 1 i 2. 

Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod 

Hrvatski biografski leksikon (1989.), svezak 2. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski 

zavod 

Vodiči za olimpijske igre (1992. - 2008.) Barcelona 1992., Atlanta 1996., Sydney 

2000., Atena 2004., Peking 2008. Zagreb: Hrvatski olimpijski odbor 

Vodiči za zimske olimpijske igre (1994. - 2010.) Lillehammer 1994., Nagano 1998., 

Salt Lake City 2002., Torino 2006., Vancouver 2010. Zagreb: Hrvatski olimpijski 

odbor 

Vodič za Prve olimpijske igre mladih Singapur 2010. (2010.) Zagreb: Hrvatski 

olimpijski odbor 

Beraković, D. (1991.) Hrvatski šport i olimpijski pokret. Zagreb: Hrvatski olimpijski 

odbor 

Susić, Ž. (1992.) Hrvatski sport i olimpizam: monografija “1992 Barcelona - 

Albertville”. 

München: Olympische Sport Bibliothek 

Susić, Ž., Marović, D., Drpić, A.. (1996.) Sports in Croatia. Zagreb: Hrvatski olimpijski 

odbor 

Sušec, B. (1992.) Hrvati prvi put samostalno na igrama Albertville 1992. i Barcelona 

1992.: monografija “1992 Barcelona - Albertville”. München: Olympische Sport 

Bibliothek 

Podgorelec, S., Drpić, A., Marović, D. (1995.) Olimpizam u Hrvata. Zagreb: Hrvatski 

olimpijski odbor 

Autori Monografije 

Radica Jurkin Lugović, športska novinarka, voditeljica je Odjela 

za informiranje i izdavaštvo Hrvatskog olimpijskog odbora i članica 

Komisije za informiranje i izdavaštvo HOO-a od 2005. godine. 

Urednica je web-portala HOO-a postavljenog za Igre u Atlanti 1996. 

Portal je 2002. godine uvršten među 10 najboljih u nacionalnom izboru 

Vidi Web top 100. Od 2003. godine članica je uredništva časopisa 

HOO-a Olimp i autorica rubrike Od Olimpa do Olimpa. 

Koautorica je prve cjelovite monografije HOO-a "Na putu olimpizma: 

Hrvatski olimpijski odbor 1991. - 2006.", uz Antu Drpića i Zdenka 

Jajčevića. Od 2002. godine urednica je većine publikacija HOO-a 

posvećenih nastupu hrvatskih športskih i olimpijskih delegacija na 

međunarodnim natjecanjima. 

Autorica je prvih domaćih slikovnica za djecu športske tematike 

"Športići" i istoimenog, prvog interaktivnog CD-a na temu šport i 

olimpizam objavljenog 2007. godine. Koautorica je kazališne predstave 

"Športice i športići" postavljene u Dječjem kazalištu Dubrava i 

izvedene više od 200 puta, među ostalim i na Međunarodnom festivalu 

djeteta u Šibeniku 2002. 

Rodila se 6. prosinca 1954. u Šibeniku, a diplomirala je na Fakultetu 

za fizičku kulturu, danas Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, smjer 

športsko novinarstvo. 

Radila je kao športska novinarka u Vjesniku, tajnica Saveza za fizičku 

kulturu Medveščak i koordinatorica u Zagrebačkom športskom savezu. 

Od 1995. godine radi u Hrvatskom olimpijskom odboru. 

Za doprinos u promicanju olimpizma među djecom i mladima 

Radica Jurkin nagrađena je najvišom nagradom u športu, godišnjom 

Državnom nagradom za šport "Franjo Bučar". 

Jajčević, Z. (2007.) Olimpizam u Hrvatskoj. Zagreb: Libera Editio 

Stoljeće hrvatskog vaterpola (2010.) Zagreb: Hrvatski vaterpolski savez 

Sabolić, K., urednik (1992. - 2010.) Hrvatski športski almanah. Zagreb: Ars Media 

Težak, V., urednik (1996.) Atlanta '96. Zagreb: Hrvatski olimpijski odbor 

Olimpizam u Europi: Država i šport (1996.) Zagreb: Hrvatski olimpijski odbor 

Časopis „Olimp“ (1999. - 2010.), brojevi od 1 do 38. Zagreb: Hrvatski olimpijski 

odbor 

Šamija, K., urednik (2010.) Državna nagrada za šport Franjo Bučar. Zagreb: Ministarstvo 

znanosti, obrazovanja i športa 

Olympic Movement Directory (2004.) Lausanne: International Olympic Committee 

Olympic Review (2006.), No 59. Lausanne: International Olympic Committee 

Hrvatski olimpijski odbor, www.hoo.hr 

Međunarodni olimpijski odbor, www.olympic.org 

Europski olimpijski odbori, www.eurolympic.org 

Vlada Republike Hrvatske, www.vlada.hr. 

Sabor Republike Hrvatske, www.sabor.hr 

Svjetska protudopinška agencija, www.wada-ama.org 

Amateur Athletic Foundation, www.aafla.com 

Hrvatski klub olimpijaca, www.olympijci.hr 

Hrvatski zbor sportskih novinara, www.hzsn.hr 

Comitee International Pierre de Coubertin, www.coubertin.ch 

Hrvatska izvještajna novinska agencija, Hina, www.hina.hr 

Wikipedia - slobodna enciklopedija, http://hr.wikipedia.org 

Baze podataka HOO-a koje vode uredi za programe nacionalnih športskih saveza, 

olimpijski program i Olimpijsku solidarnost. 

Ante Drpić, rođen je 14. listopada 1955. u Pučišćima na Braču. 

Završio je srednju medicinsku školu u Splitu i diplomirao na Fakultetu 

političkih znanosti u Zagrebu. 

Od 1975. pa sve do 1991. zagrebački je, športski dopisnik splitskog dnevnika. 

Od 1981. profesionalni je novinar Tanjuga, za koji je prethodno, 

gotovo dvije godine, surađivao u športskoj rubrici, ali i pisao o događajima 

iz kulture i politike. Od 1991. zaposlen je u Hrvatskoj izvještajnoj 

novinskoj agenciji, Hini, u kojoj je urednik športske redakcije. 

Izvješćivao je sa ZOI u Sarajevu i OI u Los Angelesu (1984.), kao i s igara 

u Atlanti (1996.) i Sydneyu (2000.), na kojima je bio član Misije HOO-a 

kao press attache, baš kao i na Mediteranskim igrama u Bariju (1997.) i 

na Svjetskim igrama mladih u Moskvi (1998.). 

Od početka 1993. do 1999. bio je glavni tajnik Hrvatskog zbora sportskih 

novinara. Bio je član Vijeća HOO-a od 1995. do 2000. godine te 

predsjednik Odbora za nakladničku djelatnost HOO-a. Od 2005. član je 

Komisije za informiranje i izdavaštvo. 

Bio je urednik Olimpijskih vijesti, tjednog pregleda najzanimljivijih 

događaja iz HOO-a i Međunarodnog olimpijskog odbora, te je, kao 

urednik ili član uredničkog kolegija, sudjelovao u izradi svih značajnijih 

publikacija HOO-a, počevši od "Olimpizma u Hrvata" (1995.), do "15 

godina na putu olimpizma" (2006.). 

U rujnu 1999. godine bio je jedan od pokretača novog časopisa Hrvatskog 

olimpijskog odbora "Olimp", koji je nastao na tradiciji časopisa 

"Povijest hrvatskog športa" i kao jedini glavni urednik potpisao je svih 

dosadašnjih 40 brojeva "Olimpa". 

Dobitnik je Trofeja Hrvatskog zbora sportskih novinara 1999. godine i 

priznanja HOO-a godine 2001.

MONOGRAFIJA HOO 1991 2011.pdf - Hrvatski Olimpijski Odbor

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?