Socijalni dijalog - International Labour Organization

Socijalni dijalog
30
Priručnik za
sindikalnu edukaciju
zajedničkim standardima osposobljavanja za frizere (2009.), i četvrti o profilima kompetencija i
minimalnim glavnim kompetencijama za voditelje procesa i glavne nadzornike u kemijskoj
industriji (2011.). Najnoviji autonomni sporazum kojega socijalni partneri tek trebaju provesti
potpisan je u travnju 2012., a odnosi se na minimalne zahtjeve za ugovore standardnih igrača
u profesionalnom nogometu.
Pored tih sporazuma, kroz procese socijalnog dijaloga postignut je velik broj zajedničkih
tekstova: 667 različitih dokumenata do kraja 2011. Velika većina su zajednička mišljenja, o
pitanjima ekonomske i socijalne politike. Najčešće teme su ekonomska i/ili sektorska pitanja,
procedure socijalnog dijaloga, osposobljavanje i cjeloživotno učenje, zaštita na radu,
poticanje zapošljavanja, radni uvjeti, socijalni aspekti politika EU, društvena odgovornost
poduzeća, radno vrijeme, rodna ravnopravnost i održivi razvoj.
Usprkos koristima i velikoj važnosti pitanja obuhvaćenih ovim sporazumima, europski socijalni
dijalog također se morao suočiti s nizom izazova. Prije svega, kao što je u uvodu već
spomenuto, koncept dijaloga pretpostavlja zajedničku spremnost upustiti se u konstruktivnu
suradnju orijentiranu prema postizanju konsenzusa. U stvarnom životu su pak ciljevi
uključenih strana često vrlo različiti. Općenito uzevši, ETUC se zalaže za ostvarivanje pravno
obvezujućih prava i zaštite radnika na razini čitave EU. Poslodavci, a posebno
BusinessEurope, općenito se protive propisima na razini čitave EU, no ipak mogu biti spremni
potpisati sporazum europskih socijalnih partnera, ako je alternativa tome direktiva.
Očigledno, za maksimalno iskorištavanje prednosti i koristi od europskoga socijalnog dijaloga,
ključna je provedba. To je još uvijek važan izazov. Kao što smo gore vidjeli, dok se s jedne
strane značajni napori ulažu u pripremu i pregovore o zajedničkim tekstovima i mišljenjima,
još uvijek je skroman broj sklopljenih obvezujućih sporazuma. Od njih su najkorisniji oni
provedeni kao direktive, s obzirom da stječu status europskoga prava. Kad je riječ o
autonomnim sporazumima, provedba je problematičnija. Zbog nacionalnih razlika u sustavima
industrijskih odnosa, provedba često ostaje neujednačena, bez stvarnog postizanja
zajedničkih minimalnih standarda u cijeloj EU. Veza između europske i nacionalne razine
komplicirana je i zato što nacionalne organizacije članice socijalnih partnera na razini EU
nemaju uvijek izravnu pregovaračku ulogu na lokalnoj razini i često imaju samo ograničen
autoritet nad svojim članicama. Zbog tih problema provedbe, opisani pomak u
međusektorskom dijalogu sa sporazuma provedenih preko direktiva prema autonomnim
sporazumima, kao i sve veći naglasak na izjave namjere (bilo u obliku „programa rada“ ili
„okvira za akciju“), može se smatrati slabljenjem djelotvornosti europskoga socijalnog
dijaloga.
Dodatni izazovi za europski socijalni dijalog proizlaze iz nedostatka alata i struktura: često
nema dovoljno informacija, podataka, financijskih i ljudskih resursa kao i dostupnog
osposobljavanja na nacionalnoj razini da bi se osiguralo stvarno sudjelovanje u dijalogu na
europskoj razini kao i provedba sporazuma. Povrh toga, jezik predstavlja ozbiljnu prepreku
punom sudjelovanju. Te razne strukturne prepreke najveće su u državama srednje i istočne
Europe koje općenito imaju slabije sustave industrijskih odnosa. U tim državama često ne
postoje reprezentativne udruge poslodavaca dok su sindikati više fragmentirani. Iako europski
socijalni dijalog kao takav neće riješiti te posebne nacionalne probleme, predanost i zalaganje
svih nacionalnih partnera na europskoj razini pomaže osnažiti pozicije socijalnih partnera i na
nacionalnoj razini.