Uloga prava u reformama socijalističke Jugoslavije. Prethodne ...

Ivan Padjen 

Uloga prava u reformama socijalističke 

Jugoslavije. Prethodne napomene 

za poredbenu povijest socijalističkih reformi 1 

Kako je moguće istraživati razdoblje socijalističke Jugoslavije 

kad znamo sljedeće: historija, kao disciplina, mora biti 

usredotočena na dokumente, a relevantni dokumenti još 

nisu dostupni ili, čak, nikada nisu ni postojali ili više ne 

postoje, jer su uništeni, ili, naposljetku, nisu vjerodostojni, 

jer nije moguće rekonstruirati u kojoj su mjeri vjerodostojni. 

Stoga je to moguće samo ako se povijesno istraživanje 

poveže: s disciplinama koje nisu prvenstveno historijske 

nego socijalnoteorijske, poput disciplina o političkom, 

ekonomskom ili pravnome sistemu; s posebnim historijama, 

poput historije ekonomije, kulture, jezika...; i sa sličnim 

istraživanjima drugih sličnih, prije svega socijalističkih zemalja 

Istočne Evrope. Takva istraživanja socijalističke Jugoslavije, 

već samim time što su transdisciplinarna, tendirat će 

tome da budu multidisciplinarna, uz istodobno odolijevanje 

napasti da se pretvore u totalnu povijest, koja, poput dijalektike, 

u samoironičnoj interpretaciji Georga Lichtheima, 

“u istom dahu priča o svemu i svačemu”. A takva historija, 

da bi bila multidisciplinarna, mora imati neki zajednički prob- 

1 Saopćenje je nastalo na poticaj prof.dr.sc. Zorana Pokrovca, Pravni fakultet 

Sveučilišta u Splitu i Haarmann, Hemmelrath und Partner, Frankfurt, 

pa bi, u konačnoj verziji, moglo predstavljati zajednički rad oba autora.

220 

Uloga prava u reformama socijalističke Jugoslavije 

lem ili, još bolje, sklop međusobno povezanih problema. 

Radi jednostavnosti, pokušat ću identificirati jedan problem, 

u nadi da će njegova analiza sama pokazati druge, tj. 

čitav problemski sklop. Pritom ću slijediti temeljnu postavku 

interpretativnog pristupa da istraživač društvenih pojava 

mora svoj predmet prvo razumjeti. Razumijevanje, naravno, 

ne isključuje kasnije objašnjavanje predmeta istraživanja. 

Naprotiv, ono je minimalni zadatak historije kao discipline. 

A historija s izrazitim teorijskim, uključivo komparativnim 

uklonom, ima i ambiciozniji zadatak da svoje predmete 

objasni na temelju obuhvatnih zakona. Štoviše, takvo 

objašnjenje može voditi drugačijem razumijevanju istih 

predmeta. No, razumijevanje je, ipak, barem logički prvi 

korak povijesnog, baš kao i svakoga drugog istraživanja. 

Ovdje ću, ponovno radi jednostavnosti, identificirati samo 

jednu od dimenzija razumijevanja socijalističke Jugoslavije. 

Očiti kandidat za tu prvu dimenziju su nazori - isključivo radi 

kratkoće nazivat ću ih ideologijom - jugoslavenske političke 

elite. I to, prvo, zbog toga što je socijalistička Jugoslavija, 

prema samorazumijevanju te elite, konstruirana kao 

revolucija odozgo, tj. kao preokret u kojemu ta elita, organizirana 

u komunističku partiju, na temelju privilegiranog 

uvida u društvene zakone putem države kao svoga glavnog 

instrumenta mijenja društvene odnose, i to prvenstveno 

ekonomske, koje je spoznala kao određujuće za sve druge 

odnose. Drugo, revolucija odozgo zajednička je svima socijalističkim 

zemljama, no njezino se trajanje u Istočnoj Evropi 

razlikuje je od revolucija odozgo u drugima, još postojećim, 

socijalističkim zemljama (Kina, Sjeverna Koreja, Kuba itd.). 

U vrijeme trajanja socijalizma u Istočnoj Evropi izgledalo je 

da je njegova nosiva ideja prijelaz u komunizam. Danas i 

najuvjereniji socijalist mora priznati kako je ne samo nosiva

Ivan Padjen 221 

ideja nego i čitav socijalizam u Istočnoj Evropi u najmanju 

ruku suspendiran te potražiti neku drugu njegovu ideju kao 

nosivu u razdoblju od 1945. do 1990. godine. Očiti kandidat 

za to je ideja reforme socijalizma (ili, radi komunikativnosti, 

socijalističke reforme), jer on, kao revolucija odozgo, 

prema svom samorazumijevanju mogao je uspjeti ili se 

makar održati samo ako su njegove ideje bile djelatne, a 

one su mogle biti djelatne samo ako su i same bile razvijane. 

Međutim, više je predmeta na koje se odnosila i 

može odnositi ideja reforme. 

Prvo, to je samo carstvo čistih ideja, koje čine filozofija, socijalna 

teorija, estetika i religija, točnije ateizam. Međutim, 

ne usuđujem se, sa stajališta teorije prava, postavljati hipoteze 

o tome u kojoj je mjeri socijalistička reforma socijalističkih 

ideja utjecala na održavanje socijalističke zbilje. No, 

usuđujem se nagađati: napuštanje je partijske kontrole nad 

carstvom čistih ideja, negdje 50-tih godina, imalo veliki 

utjecaj na kvalitetu života u socijalističkoj Jugoslaviji te 

ima, od provale nacionalizma u 90-tim godinama 20. st., 

vidljive posljedice u relativno brzom idejnom oporavku Hrvatske 

u početku 21. st., no nije bitno utjecalo ni na održavanje 

niti na slom socijalizma u Jugoslaviji. 

Drugi je predmet socijalističke idejne reforme komunistička 

partija. Cisterne tinte potrošene su na izradu i analizu partijskih 

programskih odluka, no nekako mi izgleda da je generalnu 

političku liniju Komunističke partije/Saveza komunista 

Jugoslavije izvrsno sažela Bakarićeva maksima da nije 

moguće unaprijed kazati čime će se sve Partija baviti. Vjerojatno 

će se mnogo saznati iz zapisnika viših partijskih komiteta, 

no – u mjeri u kojoj je Bakarićeva maksima također 

hipoteza za objašnavanje partijske prakse – najvažnije su 

partijske odluke bile pojedinačne i nisu slijedile opća mje-

222 


rila, osim najopćenitijih, a koje su se svodile na to da su – u 

mjeri u kojoj je takva hipoteza i Staljinova maksima Kadrovi, 

kadrovi i samo kadrovi – najvažnije pojedinačne odluke 

bile one kadrovske, tj. imenovanja partijskih, državnih i 

drugih javnih dužnosnika. To potvrđuje analiza Eugena Pusića 

i suradnika, obavljena potkraj socijalizma (1997.- 

1998.), odnosno zaključak da je u svakodnevnome životu 

Partije moć ideja bila mala, a kadrova velika. 

Treći je predmet socijalističke idejne reforme socijalistička 

država. I na taj su predmet prolivene cisterne tinte. A glavna 

poteškoća tih analiza jest da su zanemarivale tajnost 

gotovo svih funkcija socijalističke države, dobrim dijelom 

uslijed tajnosti njihove regulacije. Otuda i nespoznatljivost 

bitnog dijela socijalističke države. 2 

Četvrti je predmet socijalističke idejne reforme socijalistički 

politički sistem, koji približno obuhvaća idejnu frontu, Partiju 

i državu. Čini mi se da su istraživanja o tome rezultirala 

nekim važnim, naoko isključivim, ali zapravo komplementarnima 

uvidima: tako su, primjerice, još 1978. Inge Perko i 

Ivan Prpić, u prijedlogu projekta Država i samoupravljanje, 

postavili hipoteze da partijska elita nije ostvarila partijski 

život ni socijalističko niti jugoslavensko zajedništvo nego je 

skrenula u makijavelizam, pretvarajući se od sredine 60-tih 

godina u distributivnu koaliciju; Žarko Puhovski, Socijalistička 

konstrukcija zbilje, 1990., je, pak, 80-tih godina 20. 

st. počeo razvijati tezu da “realni socijalizam ustanovljuje 

povijesno nov način proizvodnje zbilje”, koji “umjesto viška 

vrijednosti”, temeljne svrhe kapitalističkog načina proizvodnje, 

“uspostavlja proizvodnju viška moći kao svrhu 

2 Usp. I. Padjen, Pravne pretpostavke znanosti o modernim društvima, 

1988.


proizvodnje”, čime je “sfera materijalne proizvodnje [...] 

desubjektivirana, a politika uspostavljena kao djelatnost 

koja nameće zamišljene odnose društva;” 3 a Dejan Jović, 

Jugoslavija. Država koja je odumrla: uspon, kriza i pad 

Kardeljeve Jugoslavije 1974.-1990. godine, 2003., sugerira 

da se Jugoslavija raspala zbog toga što su komunisti ozbiljno 

shvatili, pa tako i dobrim dijelom proveli ideju 

odumiranja države; 4 naposljetku, Boris Buden je nedavno 

(Hrvatski radio, III. program, u rujnu 2003.) pokazao da su 

komunisti imali dva tipa konstrukcije zbilje (konstruktivni i 

kritički) te da je Jugoslavija, kao zajednica utemeljena na 

antifašizmu, bila rijedak primjer kritičkog pristupa, koji je 

samim tim bio osuđen na odumiranje kada je predmet njegove 

kritike, tj. fašizam, prestao biti opasnošću). Sve navedene 

analize čine plodno polazište istraživanja socijalističkih 

reformi u Jugoslaviji, no imaju i značajne nedostatke: većina 

ih je, s iznimkom analize Ž. Puhovskog, usredotočena na 

jugoslavenske osobitosti te previđa da je do raspada Jugoslavije 

vjerojatno došlo uslijed egzogenih uzroka, tj. kolapsa 

socijalizma u čitavoj Istočnoj Evropi, i to uslijed uzroka 

koji su, iako politički provocirani, vjerojatno ekonomski. 

Time analize zanemaruju važnost ekonomije, pa tako i 

važnost socijalističkih ekonomskih reformi. 

Iz navedenoga vjerojatno slijedi da su najvažniji predmeti 

socijalističke idejne reforme ekonomija te, uslijed paradoksalnog 

odnosa prava i ekonomije u marksizmu i socijalizmu, 

3 Iz recenzije I. Prpića na poleđini navedene knjige Ž. Puhovskoga. 

4 Teza ima veću težinu no što izgleda, no – čini se – previđa da je Edvard 

Kardelj još 1946. u Ustavotvornoj skupštini Demokratske Federativne 

Jugoslavije uvjeravao srbijanske delegate da je Jugoslavija samo privremeno 

rješenje.

224 


pravo. A da su pravo i ekonomija samo dvije strane iste pojave 

pokazao je već Max Weber u Privredi i društvu. Za 

razliku od toga, prema Karlu Marxu, pravo je, barem u kapitalizmu, 

samo nadgradnja, odnosno refleks ekonomije. 

Međutim, u socijalizmu se taj odnos izvrće, kada pravo, 

kao nezaobilazan instrument ekonomske politike, postaje i 

najvažnijim instrumentom revolucije odozgo. Ipak, pravo se 

u marksizmu shvaća samo kao instrument politike, pa središnja 

te, u krajnjoj liniji, jedina mjerodavna znanost o 

društvu ostaje politička ekonomija. Paradoks je u tome što 

se, unatoč tim programskim proklamacijama, socijalizam 

legitimira ne dokazima marksističke političke ekonomije 

nego dokazima pravne dogmatike. Naime, malne sve samointerpretacije 

definiraju realni socijalizam kao ekonomsko-politički 

poredak koji se temelji na državnom vlasništvu 

nad sredstvima za proizvodnju, odnosno nekoj vrsti javnog 

vlasništva nad ključnim proizvodnim resursima, a to vlasništvo 

dokazuju klasičnima pravnim argumentima. Tako je u 

stvari pravna dogmatika nosiva disciplina marksističke teorije 

u realnom socijalizmu. 

No, postoji još jedan razlog zbog kojega su privredne reforme 

i privredno pravo najvažniji predmet istraživanja socijalističkih 

reformi: one su konstituirane milijardom privrednopravnih 

akata kakve je u Jugoslaviji procesuirala 

Služba društvenog knjigovodstva (SDK), a koji su uredno 

arhivirani te dostupni za istraživanje. 

Na samom kraju ovog uvoda: važan razlog za korištenje pravnih 

izvora i pravnih metoda u istraživanju socijalističkih reformi 

je i potreba reforme historije prava kao znanosti u post-komunizmu. 

Slijedi i popis posebnih problema koji zavređuju istraživačku 

pozornost, a koji, prema naravi ovog prinosa, može biti 

samo prethodno priopćenje složenijeg istraživanja.


1. Narav prava u socijalizmu 

Medu komparatistima se za čitavo vrijeme trajanja socijalizma 

vodila velika rasprava jesu li socijalistički pravni sistemi 

posebna porodica prava (Rechtskreis) ili samo varijacija 

kontinentalnoevropskih sistema, no pitanje je, moguće, 

samo akademsko (usp. International Encyclopedia of Comparative 

Law, 1970, i Padjen, 1991). Uvjerljiv indikator u 

biti civilističke naravi jugoslavenskoga pravnog sistema je 

činjenica da su, primjerice, u samoupravnima interesnim 

zajednicama (SIZ) i tsl., a nakon što je po samoupravnom 

pravu donesen neki propis i, na temelju njega, pojedinačna 

odluka, potonja izdavana kao rješenje, koje je djelovalo 

kao upravni akt, na temelju kojega se s korisnikom (institucijom 

ili pojedincem) zaključivao građanskopravni ugovor 

o međusobnima pravima i obvezama SIZ-a i korisnika, pa se 

isplata novca mogla obaviti samo ako su postojali i rješenje 

i ugovor, a korisnik koji ne bi izvršavao svoje obveze mogao 

je od SIZ-a biti tužen pred građanskim sudom. 

Vjerujem da je, s vremenske distance, ova moja ocjena 

posve uvjerljiva. Međutim, danas se otvara posve novo pitanje: 

u kojoj je mjeri razlika Common Law-a, tj. angloameričkog, 

i Civil Law-a, tj. kontinentalnoevropskoga prava 

uopće bila mjerodavna za razumijevanje naravi socijalističkih 

pravnih sistema, jer je ta razlika, prije svega, nastala na 

razlikama privatnih, a manje krivičnih prava, dok su se socijalistički 

i kapitalistički pravni sistemi prije svega razlikovali 

u javnom, točnije privrednome pravu. Stoga je, vjerujem, i 

danas mjerodavno pitanje o glavnim značajkama socijalističkih 

javnih prava, naročito privrednih, s dodatnim pitanjima 

o tome na koji su način različite zapadne javnopravne 

tradicije utjecale na javna, prije svega upravna prava pojedinih 

istočnoevropskih socijalističkih zemalja i, putem toga,

226 


na njihova privredna prava, te na koji su način autohtone 

javnopravne tradicije pojedinih istočnoevropskih zemalja 

utjecale na socijalistička prava tih, a onda i drugih socijalističkih 

zemalja. 

2. Narav jugoslavenskog socijalizma 

Pitanje na čijoj važnosti i danas valja inzistirati jest u kojoj je 

mjeri jugoslavenski pravni sistem bio socijalistički, tj. – 

rječnikom Johna Hazarda (Hazard, 1969) – komunistički. Da 

bi se shvatilo pitanje, treba ga sagledati u širemu poredbenom 

kontekstu. S jedne strane, danas se govori o osam 

vrsta kapitalizma. Prema istom obrascu, moglo je biti i više 

vrsta socijalizma, s tim što je rubni socijalizam bio posve 

blizu rubnog kapitalizma. S druge strane, pak, ne samo da je 

socijalizam u Istočnoj Evropi propao nego je došlo i do, prije 

tridesetak godina nezamislivih, promjena u zapadnima 

privrednim i pravnim sistemima. Pritom se korisno sjetiti da 

su, primjerice, Austrija donedavno, Njemačka do malo ranije, 

a Francuska do samo malo ranije bile korporativne 

države u kojima su se sve bitne odluke ekonomske politike 

donosile u sporazumu vlade, udruge poslodavaca i sindikata 

(usp. International Encyclopedia of Comparative Law, 1970) 

i da su, štoviše, te odluke imale smiješne nazive, baš kao i 

naši društveni dogovori (primjerice, samoupravni sporazumi). 

3. Važnost prava u socijalizmu 

Pravo je na veoma različite načine važno u različitim vrstama 

socijalizma, pa čak i u različitim područjima istoga socijalističkog 

pravnog sistema. Ako je prije pedesetak godina američkim 

pravnicima socijalističko pravo izgledalo kao nepostojeći 

predmet, jer je bilo mahom nepodsudno, a ako je i


bilo, sudske presude su mu bile ili nedostupne ili nedovoljno 

informativne, te ako mnogima današnjim zapadnim pravnicima, 

zbog istog razloga, socijalističko pravo izgleda kao 

nepostojeće, to ne znači da ga doista nije bilo. No, znači da 

je ono bilo, rečeno u izrazima Ungerova Law in Modern 

Society (1976), birokratsko pravo te, često, ein Ding an sich, 

tj. nespoznatljivo (usp. Padjen, 1991). Međutim, danas znamo 

da je socijalističko javno pravo, čak u onim slučajevima u 

kojima je izgledalo kao puka fasada za zavaravanje podanika 

i stranaca, bilo mnogo važnije negoli što je to, u vrijeme 

kada je bilo na snazi, izgledalo. Notoran je primjer državnost 

socijalističkih republika u Sovjetskom Savezu, Čehoslovačkoj 

i Jugoslaviji. Te su se zemlje raspale baš u te republike, niti u 

jednu više ili manje, i to prema njihovima ustavnim granicama. 

Još veći su tragovi ostali u upravnim institucijama: s 

jedne strane, tragovi predsocijalističkih upravnih institucija u 

socijalističkima te, s druge, tragovi socijalističkih u postsocijalističkim 

institucijama. Tako je, primjerice, u jugoslavenskom 

socijalizmu razvijena najsloženija financijska institucija, 

koja je, unatoč nastojanjima da bude srušena, preživjela 

i, štoviše, u nekim segmentima još dobro funkcionira: 

riječ je, dakako, o preoblikovanome SDK-u. U tim sklopu 

činjenica da su socijalistička prava bila birokratska dobiva 

posve druge dimenzije: naime, birokracija se ne javlja samo 

kao zatiratelj javnosti te sudovanja nego i kao preduvjet 

modernog prava, jer bez nje ne bi bilo ne samo industrijskoga 

i drugoga socijalnog razvoja nego niti prava koje ga 

uređuje. Usto, zahvaljujući SDK-u Jugoslavija je raspolagala 

evidencijama kojima kapitalističke zemlje nikada nisu 

raspolagale. S druge strane, institucije poput SDK u razvijenima 

kapitalističkim sistemima ne mogu po naravi stvari 

više biti javne ili bitno podvrgnute sudskom nadzoru.

228 


4. Pravničko razumijevanje socijalizma 

Zbog svega navedenoga razumijevanje je prava važno za 

shvaćanje čitavog niza ekonomskih reformi socijalističkih 

sistema. Pritom su danas potrebne analize o uzročnim vezama 

već odigranih zbivanja, i to takve koje mogu pokazati 

neke opće zakonitosti ili pravilnosti. A kako, naravno, nisu 

potrebne analize o tome kako su se događaji trebali odvijati, 

pogotovo pravno, razumijevanje je pravnih struktura, 

koje su dio tih uzročnih veza, nužno manje zahtjevno pa 

ga, načelno, mogu dati i dobri ekonomisti, politolozi i sociolozi. 

A socijalizam se doista reformirao prije svega u pravu 

(dovoljno je, primjerice, spomenuti jugoslavenske ustave, 

pojavu upravnog, pa ustavnoga sudovanja i tsl.), ali se i 

njegova potrošenost također vidi prije svega u pravu. Tako, 

kada se u Jugoslaviji donosi Zakon o udruženom radu 

(ZUR), u Čehoslovačkoj se donosi novi građanski zakon, u 

kojemu se, uz ugovore pojavljuju i dogovori, primjerice o 

stanovanju (ugovori o korištenju stana). Slične promjene – i 

u drugima socijalističkim zemljama – redovito izgledaju kao 

perverzije prava, a mogu ih, ipak, razlikovati od pravih 

promjena prije svega pravnici. 

5. Gospodarsko pravo u socijalizmu 

Čini mi se da je u identifikaciji problema privrednog prava 

u istočnoevropskima socijalističkim sistemima (Ž. Puhovski 

bi, vjerojatno, primjereno inzistirao: gospodarskog, jer 

socijalistička ekonomija nije usmjerena na stvaranje viška 

vrijednosti, pa dakle nije privreda nego gospodarstvo) moguće 

polazište činjenica da ju u tim sistemima postojalo 

tržište roba, ali je u veoma ograničenom smislu postojalo 

tržište rada, a gotovo nije postojalo tržište kapitala. Pritom


je, moguće, najkorisnije poći od činjenice da su, ma koliko 

to nevjerojatno moglo izgledati u vrijeme dok je socijalizam 

postojao, ti sistemi bili izvedeni iz rada. Glavni su problemi, 

u tom sklopu, bili sljedeći: 

- (1.) Tržište rada, s (1.1.) kretanjem radne snage (1.1.1.) 

unutar (sovjetski građani, primjerice, gotovo sve do raspada 

Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika /SSSR-a, 

smjeli su putovati iz jednoga dijela zemlje u drugi samo s 

pasošima; u Hrvatskoj je, pak, do danas na snazi praksa, 

primjerice u Zagrebu, da došljak ne može dobiti prebivalište 

ako nema posao ili stan, a posao ne može dobiti ako nema 

prebivalište) i (1.1.2.) izvan državnih granica (ono je u 

većini socijalističkih zemalja bilo veoma restriktivno, a kada 

su se one otvorile potkraj 90-tih, primjerice za građane 

Istočne Njemačke, socijalizam se u čitavoj regiji srušio kao 

kuća od karata; Jugoslavija je, pak, prva otvorila granice, u 

sklopu uvjeta privrednih reformi s početka 60-tih godina 

20. st., a političke su posljedice također bile pogubne, jer – 

smatram – da je veliki dio hrvatskoga masovnog pokreta 

bio zasnovan na toj slobodnoj cirkulaciji sa Zapadom, jačajući 

i stvarajući novo samopouzdanje gastarbajterima i, 

osobito, njihovoj djeci), s (1.2.) mogućnostima zaposlenja 

(za socijalizam je, naime, bitno da svi radno sposobni budu 

stalno zaposleni, no načini da se to postigne variraju; ipak, 

u Istočnoj Njemačkoj, primjerice, sredinom 80-tih godina 

20. st. već je bilo na stotine privatnih poduzeća s više od 

stotinu zaposlenih, dok se, kada je o Jugoslaviji riječ, sloboda 

zaposlenja ostvarivala izvan njenih granica; naposljetku, 

ostvareni stupanj mogućnosti zaposlenja stvara i nešto kao 

pravo na rad, no ono ne postoji, pogotovo ne u Socijalističkoj 

Federativnoj Republici Jugoslaviji/SFRJ, niti može 

postojati: nije riječ o pravu na rad nego o javnoj radnoj

230 


dužnosti svakoga za rad sposobnog građanina, što se, primjerice, 

ponajbolje vidi u sovjetskim propisima protiv huligana 

i skitnica), s (1.3.) izravnim pravima iz rada, koja 

sadrže prava (1.3.1.) na održavanje zaposlenja, (1.3.2.) 

pristojnu plaću (u SFRJ, kako se uobičajeno tvrdilo za 

socijalizam, svi nisu bili slabo plaćeni niti su im plaće bile 

određivane samo administrativno ili, čak, iz jednoga mjesta) 

i (1.3.3.) samoupravljanje (do potkraj 80-tih godina 20. 

st. samoupravljanje je uvedeno čak i u sovjetska poduzeća; 

u cjelini je mogućnost samoupravljanja bitno ovisila o dijelu 

dohotka poduzeća koji je bio raspoloživ za samoupravljanje, 

a on u jugoslavenskim poduzećima nije bio zanemariv 

te su radnici imali mogućnost odlučivati ne samo o 

raspodjeli privilegija, osobito stanova i stambenih kredita, 

nego i o raspodjeli dohotka u plaće i investicije, čime su 

stjecali i osjećaj da su poduzeća njihova), s (1.4.) neizravnim 

pravima iz rada, koja sadrže prava (1.4.1.) na stanovanje 

i njihov pravni sadržaj (u SFRJ je to pravo ostalo 

mnogo duže socijalističko negoli u ponekima rigidnijim socijalističkim 

zemljama; stoga je, primjerice Branko Horvat, 

još sredinom 80-tih godina 20. st. predlagao da se stanovi 

na kojima postoji stanarsko pravo prodaju stanarima, jer 

ono nema nikakvu pozitivnu funkciju) te (1.4.2.) na 

mirovinu (jedan od pravnih instituta koji je imao funkciju 

ne samo zbrinjavanja starih i nemoćnih nego i samo prividno 

zaposlenih) i (1.4.3.) na zdravstvenu zaštitu (vjerojatno 

najveće postignuće realnog socijalizma), sa (1.5.) zaštitom 

prava iz rada uz pomoć (1.5.1.) sudova udruženog rada 

(SUR) (najveći dio prava iz rada u punom su smislu prava, 

jer ih pružaju SUR-ovi, koji postupno u sve većoj mjeri 

postaju pravi sudovi te su, na samom kraju socijalizma, 

integrirani u sistem redovitog pravosuđa, sudeći, što je za 

radnike najvažnije, u pravilu u korist radnika, i to brzo;


naposljetku, specijalizirani su radni sudovi svojstveni svima 

socijalističkim zemljama te se ne razlikuju od sličnih sudova 

zapadnoevropskih socijalnih demokracija) i (1.5.2.) upravnih 

sudova (u Jugoslaviji se već od 50-tih uvodi upravno 

sudovanje, a samo Slovenija ima i specijalizirani Upravni 

sud za socijalna prava; takvo upravno sudovanje u Jugoslaviji 

predstavlja jednu od bitnih razlika spram sovjetskog 

sistema, u kojemu sudovi počinju, prilagodbom građanskog 

postupka, biti nadležni za rješavanje mirovinskih i sl. socijalnih 

prava, tj. kao kontrolori uprave, tek 60-tih godina 

20. st.). 

- (2.) Tržište roba, s (2.1.) instrumentima, odnosno (2.1.1.) 

državnom regulativom: (a) planom (čini se najvažnijom 

značajkom socijalističkih sistema, a nije; Jugoslavija je, tako, 

napustila državno planiranje u početku 50-tih godina 

20. st. te, potom, ima planiranje koje je samo politički obvezatno, 

i to prije svega za državne organe, a ipak razvija 

socijalistički gospodarski sistem; nakon Ustava 1974. planovi 

se – društvenim dogovorima – donose na raznim razinama), 

(b) zakonima i podzakonskim propisima te (c) 

upravnim aktima (jer gospodarski sistem koji nema centralno 

pravno obvezatno planiranje mnogo je otvoreniji od 

onoga koji takvo planiranje ima, pa je stoga nužno praznine 

ad hoc popunjavati upravnim aktima) i (2.1.2.) autonomnom 

regulativom (ugovorima i tsl.) (2.1.3.) vlasništva: 

(a) privatnoga (u svima je socijalističkim sistemima ispodreguliran: 

najveće posljedice u Jugoslaviji, danas i u Hrvatskoj 

čine, u tom sklopu, nesređene zemljišne knjige) i (b) 

društvenog (za razliku od državnog, čini se da je unikatno 

jugoslavenski institut, doduše, samo prema osnovnoj ideologijskoj 

strukturi i obrazloženjima, ali ne i po funkcijama: 

u stvarnom pravu funkcioniralo je, gotovo u potpunosti,

232 


kao privatno vlasništvo, a imalo je i određeni pravni odjek 

u svijetu), te (2.1.4.) sudova i (2.1.5.) arbitraže, kao i s 

(2.2.) kretanjem roba (2.2.1.) preko i (2.2.2.) unutar 

državnih granica (socijalističkim je gospodarstvima svojstvena 

izgradnja tvornica za zadovoljavanje potreba određenog 

područja, što, primjerice u Jugoslaviji, nakon napuštanja 

centralnoga pravnoobvezatnog planiranja, stalno 

stvara probleme duplih kapaciteta; nadalje, trajan monopol 

imaju utilities, tj. pošta, telegraf i telefon, elektroprivreda, 

vodoprivreda, željeznica...: instrumenti – društveni dogovori 

i samoupravni sporazumi – kojima poduzeća te vrste 

uređuju odnose sa svojim korisnicima obrazac su zlouporaba, 

koje Hrvatska tek sada ukida; Jugoslavija, usto, 70tih, 

u skladu s tada važećom ekonomskom doktrinom u 

svijetu, formira i složene organizacije udruženog rada, kao 

oblike vertikalnoga i horizontalnog povezivanja, s monopolonim 

funkcijama; naposljetku, izgradnjom nacionalnih 

ekonomija u SFRJ, uz izbijanje političke napetosti oko 

Kosova, potkraj 80-tih godina 20. st., dolazi i do otvorenog 

ekonomskog rata između pojedinih republika). 

- 3. Tržište kapitala s (3.1.) poduzećima (u svima socijalističkim 

sistemima ona postupno stječu sve veću samostalnost, 

prvo u proizvodnji – u Jugoslaviji gotovo potpunu, 

a potom i u dijelu dohotka kojim samostalno raspolažu za 

investicije u proizvodnju i stimulaciju zaposlenih; zahvaljujući 

koncentraciji kapitala u Beogradu, velika beogradska 

poduzeća počinju potkraj 60-tih kupovati i druga poduzeća, 

poput hotela u Dalmaciji, no prvi krug ustavnih promjena 

70-ih godina 20. st. nastoji akomodirati tu tendenciju, 

a drugi krug, koji 1974. kulminira Ustavom SFRJ, ju prekida 

i uspostavlja sistem koji će zajamčiti daljnju dominaciju 

Partije; tako, i nakon rješenja prema ZUR-u o samo-


upravnom udruživanju rada i sredstava, ostaje neriješen 

problem: kako omogućiti da netko izvan organizacije udruženog 

rada/OUR u nju investira, a da pritom ne stekne 

vlasnička prava kojima bi onemogućio radnicima OUR-a da 

samoupravljaju, a Partiji da manipulira), s (3.2.) vanjskom 

trgovinom (no, pravni je problem bio kako trgovati s 

inozemstvom u okolnostima u kojima su strani partneri privatni, 

a socijalistička poduzeća javna, odnosno državna; taj 

je problem osobito bio naglašen u nastojanjima da socijalističko 

poduzeće osnuje filijalu u inozemstvu kako bi mogao 

koristiti pogodnosti normalnoga privatnog poduzeća: 

jugoslavenski su privrednici iznašli način tako što bi pouzdanom 

čovjeku, dakle, u početku te prakse, pripadniku tajne 

službe, dali novac da ga u svoje ime investira u inozemstvu, 

što je rezultiralo i brojnim zlouporabama; slične 

zlouporabe nastale su i s vjerojatno unikatnom jugoslavenskom 

institucijom – reeksporterima, primjerice Genexom u 

Beogradu i Astrom u Zagrebu) i s (3.3.) bankama (Jugoslavija 

je napustila centralno pravnoobvezatno planiranje, 

ali nije napustila državno investiranje, s fondovima kao 

glavnima investicijskim institucijama, koji su prerasli u investicijske 

banke, koje su, uz nekoliko reeksportera, bile 

prvi ozbiljni nositelji kapitalizma u zemlji; nakon Ustava 

1974. poslovne su banke bile ustrojene kao servis udruženog 

rada, naime kao neka vrsta suvlasništva svojih komitenata, 

tj. OUR-a). 

- 4. Poluge vlasti: (4.1.) Partija je uspjela vladati Jugoslavijom 

i nakon što je ukinuto pravnoobvezatno državno planiranje, 

i to zahvaljujući (4.2.) kreditno-monetarnoj politici, 5 

5 Usp. I. Bavčar, S. Kirn i B. Korsika, Kapital i rad u SFRJ, 1984., odnosno 

Zagreb, Naše teme, 1985. (prijevod sa slovenskog).

234 


koja je i nakon 1990. ostala ključnom polugom vlasti, sve 

do privatizacije najvećih i uništenja malih banaka; u tom, 

sklopu (4.3.), iako cjelokupni razvoj socijalističke Jugoslavije 

izgleda bizarno, možda nije tako singularan kakvim 

se čini, jer, primjerice, velika nelikvidnost, koja se potkraj 

90-tih godina 20. st. pojavila i u Hrvatskoj, istodobno je 

postojala i u Rusiji, a i hrvatska je nova vlasnička klasa, 

koju tvore nekadašnji socijalistički direktori i nacionalistički 

odabranici, prema sastavu i funkciji dosta slična ruskoj 

mafiji, nastaloj iz nekadašnjega državno-partijskog aparata 

i kriminalnog podzemlja, koja se, kao i tehnokrati u 

Sjedinjenima Američkim Državama/SAD-u (Enron i dr.), 

otela kontroli, pa je, stoga dosta zanimljivo, marksistički 

formulirano, pitanje u kojoj mjeri današnji razvoj proizvodnih 

snaga, naročito socijalno-inženjerskih, stvara proizvodne 

odnose koji pogoduju menadžerima da izigraju vlasti i 

vlasnike, ma tko potonji bili. 

- (5.) Nosivi subjekti sistema, sastavljeni, u svakoj socijalističkoj 

zemlji, od (5.1.) komunističke partije i (5.2.) vojske 

pod njenim nadzorom (iznimku predstavlja Jugoslavenska 

narodna armija kao Titova osobna vojska, koja u Partiji ima 

status poput partijske organizacije autonomne pokrajine, a 

utjecaj kao da je republička partijska organizacija). Usputno, 

i (5.3.) Katolička je crkva (KC) u pojedinima socijalističkim 

zemljama imala ogromno značenje. Stoga, čini se, 

II. vatikanski koncil imao je mnogo veći utjecaj na rušenje 

komunizma negoli što izgleda. No, politički angažman KC 

ne bi bio moguć bez određenih pravnih instrumenata, kakav 

je, primjerice, u SFRJ bio Protokol sa Sv. Stolicom. 

Kako je, naposljetku, kapitalizam pobijedio, a socijalizam 

propao? Prema kasnoj jugoslavenskoj socijalističkoj ekonomskoj 

doktrini socijalizam nije ni mogao uspjeti, jer nije


uspio razviti tržište kapitala. Ta je ocjena pretpostavljala da 

je kapitalizam kao svjetski sistem, zapravo, već pobijedio. A 

današnja neoliberalna ekonomska doktrina uzima i jedno i 

drugo zdravo za gotovo. Ipak, treba voditi računa i o 

ponekim okolnostima u kojima je kapitalizam pobijedio: (a) 

naftna kriza 1973. godine; (b) potom pritisak na arapski 

svijet, koji znatno slabi i socijalistički blok; (c) rezultat je 

zaduživanje zemalja u razvoju, a potom i socijalističkih zemalja 

u Istočnoj Evropi, uz američko manipuliranje tečajem 

dolara; (d) istodobno jača neoliberalna ekonomija na globalnoj 

razini, uz novu američku trku u naoružanju, kojom 

se, i to uspješno, ekonomski iscrpljuje SSSR, i očuvanje 

monopola SAD u proizvodnji mikročipova i svih drugih 

oblika ključne računalne industrije. 

Odabrana bibliografija na engleskom jeziku: 

- Szirmai, Z. et al. (eds.), The Law in Eastern Europe, The Hague 

& Leiden: Sijthoff, 1960 (među ostalima, uz ovaj najvažniji niz 

knjiga, monografija i zbornika o sovjetskima i drugima socijalističkim 

istočnoevropskim sistemima, usp., primjerice, i monografiju 

G. M. Armstrong, The Soviet Law of Property, 1983). 

- Hazard, J., Communists and Their Law, Chicago: University of 

Chicago Press, 1969. 

- International Encyclopedia of Comparative Law, ed. by R. 

David, Tuebingen: Mohr & The Hague: Nijhoff, 1970, osobito 

volumen The State and Economy (enciklopedija nije nikada završena, 

a 1/5 svakog sveska posvećena je socijalističkima pravnim 

sistemima). 

- Feldbrugge, F. J. M. (ed.), Encyclopedia of Soviet Law, 2 vols., 

Dobbs Ferry: Oceana, 1973. 

- Ioffe, O. S., and P. B. Maggs, Soviet Law in Theory and 

Practice, London: Odceana, 1983.

236 


- Shelley, L. I., Law and the Soviet Second Economy, in: Research 

in Law, Deviance and Social Control, vol. 5, 1983, 3-24. 

- Kavass, I. (ed.), Soviet Law in English: Research Guide and 

Bibliography 1970-1987, Buffalo, NY: Hein & Co., 1988. 

- Padjen, I., Approaching Aliens: A Plea for Jurisprudential Recovery 

as a Theoretical Introduction to (Ex)Socialist Legal 

Systems, Dalhousie Law Journal, vol. 14, no. 1, 1991, 23-64. 

Sažetak 

U saopćenju se problematiziraju mogućnosti istraživanja razdoblja 

socijalističke Jugoslavije, koje je moguće samo ako se povijesno istraživanje 

poveže s disciplinama koje nisu prvenstveno historijske i sa 

sličnim istraživanjima drugih, prije svega socijalističkih zemalja Istočne 

Evrope. Ono, da bi bilo multidisciplinarno, mora imati neki zajednički 

problem ili, još bolje, sklop međusobno povezanih problema, poput 

nazora/ideologije, ideje reforme socijalizma/socijalističkih reformi i sl. 

A vjerojatno su najvažniji predmeti socijalističke idejne reforme bili 

ekonomija i pravo. Iz toga i proizlazi popis posebnih problema koji 

zavređuju istraživačku pozornost: narav prava i njegova važnost u 

socijalizmu te narav jugoslavenskog socijalizma, pravničko razumijevanje 

socijalizma i gospodarsko pravo u socijalizmu, sa sljedećima 

glavnim problemima: tržištima rada, roba i kapitala te polugama vlasti i 

nosivim subjektima sistema. Socijalizam, međutim, i prema kasnoj 

jugoslavenskoj socijalističkoj ekonomskoj doktrini, nije mogao uspjeti 

jer nije uspio razviti tržište kapitala. Ta je ocjena pretpostavljala da je 

kapitalizam kao svjetski sistem, zapravo, već tada pobijedio 

socijalizam. A današnja neoliberalna ekonomska doktrina uzima i jedno 

i drugo zdravo za gotovo, zanemarujući poneke bitne okolnosti u 

kojima je kapitalizam pobijedio. 

Zusammenfassung 

In dieser Mitteilung werden Möglichkeiten erörtert, die Zeit des 

sozialistischen Jugoslawiens zu erforschen, was nur dann möglich ist, 

wenn die historische Forschung mit den Wissenschaften, die nicht in 

erster Linie historische Wissenschaften sind, sowie mit ähnlichen


Forschungen über andere, vor allem sozialistische Osteuropastaaten 

verbunden werden. Um multidisziplinär zu sein, müssen sich die 

Forschungen auf ein gemeinsames Problem, oder besser noch auf 

einige miteinander verbundene Probleme konzentrieren, wie z.B. die 

Weltanschauung/Ideologie, die Ideen zur Reform des Sozialismus/ 

sozialistische Reformen u.ä. Und wahrscheinlich die wichtigsten 

Gebiete der sozialistischen ideellen Reform waren Wirtschaft und 

Recht. Daraus geht eine Reihe von Forschungsgebieten hervor, die der 

Aufmerksamkeit wert sind: Recht und seine Bedeutung im Sozialismus, 

Natur des jugoslawischen Sozialismus, rechtliche Deutung des Sozialismus 

und Wirtschaftsrecht im Sozialismus mit folgenden Hauptproblemen: 

Arbeits-, Güter- und Kapitalmarkt, Hebelwirkung der 

Regierung und Träger des Systems. Sozialismus konnte aber auch 

gemäß der späten sozialistischen wirtschaftlichen Doktrin nicht 

gelingen, weil er den Kapitalmarkt nicht zu entwickeln vermochte. 

Diese Bewertung setzte voraus, dass der Kapitalismus als ein weltweit 

verbreitetes System eigentlich bereits damals über den Sozialismus 

gewonnen hat. Und die heutige neuliberale Doktrin betrachtet sowohl 

das eine wie auch das andere als selbstverständlich, und dadurch 

vernachlässigt sie einige wichtige Umstände, in denen der Kapitalismus 

gewonnen hat. 

Summary 

The paper critically discusses the possibilities of conducting a research 

of the period of socialist Yugoslavia, which is possible only if historical 

research is connected with disciplines that are not predominantly 

historical and also with similar research of others, primarily countries of 

Eastern Europe. In order to be multidisciplinary, it has to look at a 

common problem or even better a group of shared interconnected 

problems like viewpoints/ideology, idea of reforming socialism/socialist 

reforms etc. Probably the most important areas for reform of 

socialist ideas were economy and law. This is a source of specific 

problems, which deserve researchers’ attention: the nature of the law 

and its significance in socialism, the nature of Yugoslav socialism, legal 

perception of socialism and commercial law in socialism, where the 

following problems are examined: labour market, goods and capital 

market, leverage used by government and the subjects which 

implement the system of government. However, according to late

238 


Yugoslav socialist economic doctrine, socialism could not have succeeded 

because it failed to develop a capital market. This estimation 

assumed that capitalism, as a global system, had even than actually 

already beaten socialism. Today’s neo-liberal economic doctrine takes 

both for granted, neglecting thereby some important circumstances in 

which capitalism won.

Uloga prava u reformama socijalističke Jugoslavije. Prethodne ...

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?