BJESNOĆA – Najčešća pitanja i odgovori u slučaju ugriza ljudi

BJESNOĆA – Najčešća pitanja i
odgovori u slučaju ugriza ljudi
Prim.mr.sc. Radovan Vodopija, dr.med.
ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO
“DR. ANDRIJA ŠTAMPAR”
REFERENTNI CENTAR ZA BJESNOĆU

P: Što znače riječi zoonoza,
odnosno antropozoonoza?
O: Obje riječi potječu iz grčkog
jezika. Zoon=životinja,
nosos=bolest. Dakle, zoonoza je
bolest koju prenose životinje.

To su zapravo bolesti, a ne samo jedna
bolest kao što je bjesnoća.
Riječ antropozoonoza također potječe
iz grčkog jezika. Anthropos=čovjek,
zoon=životinja, nosos=bolest; odnosno
bolest koju životinja može prenijeti na
čovjeka. Kada se radi o prijenosu bolesti
među životinjama govorimo o zoonozama,
a kada je uključen i čovjek, o antropozoonozama.

Bjesnoća ulazi u obje kategorije,
jer od nje obolijevaju i ljudi i
životinje.

P: Što je to inkubacija i koliko ona traje
kod bjesnoće?
O: Inkubacija je period od ulaza virusa
u organizam do pojave prvih kliničkih
znakova bolesti.
Bjesnoća je jedina zarazna bolest, koja
ima veliki raspon inkubacije bjesnoće,
te se po tome razlikuje od drugih zaraznih
bolesti.

Dužina inkubacije u pravilu je vezana s
lokalizacijom ozljede, tako da na primjer,
ugriz za glavu i lice može imati inkubaciju
do 30 dana (ali i kraće!), a za
nogu do 90 dana i dulje.
U nekim slučajevima može trajati i do
godinu dana i duže (u 1% slučajeva).
Prema podacima iz arhive antirabične
ambulante inkubacije su trajale od 13

do 365 dana. U literaturi se čak
Navode primjeri inkubacija od 4
dana pa do 14 i 19 godina.

P: Kako se virus bjesnoće širi u organizmu?
Mogu li se zaraziti krvlju?
O: Virus bjesnoće pripada skupini tzv.
neurotropnih virusa, što znači da se u
organizmu širi putem živčanih vlakana
do mozga, s posebnim afinitetom za sivu
supstancu (tzv. centripetalno širenje
virusa), a zatim se iz mozga širi u slinu,
rožnicu i druge organe (tzv. centrifugal-

no širenje virusa).
Virus bjesnoće u organizam ulazi preko
kože putem ugriza ili ogrebotine, te preko
sluznica na koju je dospjela slina za
ražene životinje (rjeđe!).
Krvlju se ne možete zaraziti bjesnoćom,
ali slinom da.

P: Da li je netko preživio bjesnoću?
Bilo je nekoliko opisanih slučajeva oporavka
od bjesnoće tijekom ′70-tih godina
prošlog stoljeća, te nedavni opisani
slučaj 2005. godine u SAD-u, kada je
uvođenjem djevojčice u komu nakon
kontakta s šišmišom, došlo do regresije
bolesti i kasnijeg oporavka.
U pravilu, ipak ne dolazi do oporavka,
već do smrti.

P:Kakva je situacija u Republici Hrvatskoj
po pitanju bjesnoće, te kada je zabilježen
zadnji slučaj bjesnoće?
O: Čitava Republika Hrvatska smatra se
područjem s prisutnom silvatičnom bjesnoćom.
Urbane bjesnoće u Republici Hrvatskoj
nema.
Zadnji, autohtoni slučaj bjesnoće u Republici
Hrvatskoj u čovjeka zabilježen je

1964. godine. Zabilježena su i
dva importirana slučaja bjesnoće;
prvi, 1989. a drugi, 1995. godine.
Oba su bila iz Republike Bosne i
Hercegovine.

P: Ako je u čitavoj Republici Hrvatskoj
prisutna silvatična bjesnoća, kako objasniti
činjenicu da više nema oboljelih
i umrlih od bjesnoće?
O: Odgovor na to treba potražiti u vrlo
dobroj organizaciji službi koje su zajednički
stavljene u svrhu sprječavanja
bjesnoće. Cjelokupno kretanje bjesnoće
kontinuirano prati Ministarstvo poljoprivrede,
ribarstva i ruralnog razvoja.

P: Što učiniti kada nas ugrize neka životinja
(pas, mačka, lisica i slično?)
O: Ugriznu ranu prvo treba dobro isprati
ti sapunom i vodom pod mlazom tekuće
vode da bi se s mjesta ugriza što učinkovitije
odstranili slina i sekret. Potom se
treba javiti svome liječniku u ordinaciju
ciju opće medicine, u stanicu hitne medicinske
pomoći ili na kirurgiju.

Nakon učinjene obrade, treba se
javiti u antirabičnu ambulantu na
pregled s uputnicom nadležnog
liječnika opće medicine.

P: Kako izgleda medicinska obrada rane
koju obradi kirurg?
O: Prvo se rana ispere s 3%-tnim vodikovim
peroksidom ili drugim sredstvom
a potom se stavi betadinski oblog te se
previje. Ugrizna rana se u pravilu ne šiva,
osim kada su defekti kože i tkiva vrlo
veliki. Mogu se staviti tzv. situacioni
šavi ili steristrip; a i klasični odložni šavi

koji se kasnije stežu. Pritom se provo-
odi antitetanička zaštita, a također se i
ordinira antibiotska terapija (prema
procjeni!) radi sprječavanja sekundarne
infekcije rane.

P: Što najčešće radi liječnik specijalist
u antirabičnoj ambulanti?
O: Dužnost liječnika specijaliste epidemiologa
u antirabičnoj ambulanti jest da
nakon obrade rane ispita okolnosti koje
su dovele do ugriza/ozljede pacijenta,
te prema dobivenim podacima napiše
povijest bolesti te odluči o daljem postupku;
tj. hoće li pacijent biti cijepljen
protiv bjesnoće ili ne.

P: U slučaju da se treba cijepiti protiv
bjesnoće da li je to opasno? Da li se još
uvijek daju injekcije u trbuh kao nekada?
O: Ne, nije opasno. Danas postoje suvremena
i visoko kvalitetna cjepiva koja se
upotrebljavaju za cijepljenje ljudi. Kod nas
U RH registrirana su dva cjepiva; jedno na
humanim diploidnim stanicama, a drugo

stanicama pilećih fibroblasta (HDC i PCEC
vakcina). One su također preporučene i sa
strane Svjetske zdravstvene organizacije.
Danas se više ne cijepi u trbuh (napušteno
1979. godine), već u mišić nadlaktice.
Moguće su lokalne reakcije, u vidu bolnosti
crvenila i laganog otoka, a opće reakcije su
rijetke.

P: Osim cjepiva, postoje i serumi protiv
bjesnoće. Kada se oni daju i da li ih mi
Imamo?
O: Postoje dva seruma odnosno imunoglobulina
protiv bjesnoće; ljudski (HRIG) te
konjski (ERIG). HRIG se daje u količini od
20 IJ/kg TT, a ERIG od 40 IJ/kg TT.
U RH se upotrebljava samo HRIG.

HRIG se daje u kombinaciji s cjepivom
protiv bjesnoće, kod dokazane bjesnoće
te kod ugriza za glavu, vrat ili lice ili u
slučaju teških, višestrukih, mutilirajućih
ozljeda koje zahtijevaju hospitalizaciju
pacijenta. U ostalim situacijama, daje se
samo cjepivo protiv bjesnoće.

P: Ako se procjeni da se pacijent ne treba
cijepiti protiv bjesnoće; može li mu se što
dogoditi? Kakve su i druge mogućnosti i
mjere osim cijepljenja?
O: Ne, pacijentu se neće ništa dogoditi.
Pristup svakom pacijentu je individualan,
detaljan i temeljit, te se ništa ne prepušta
slučaju. Nakon pregleda, anamnestičkih
podataka, donosi se odluka o cijepljenju
odnosno ne cijepljenju.

Nije svejedno da li je netko zadobio ugriz
za glavu, vrat ili lice, bio hospitaliziran, da
li se ugriz dogodio na golu kožu ili preko
odjeće. Na kraju, svi i ne trebaju biti cijepljeni
protiv bjesnoće. Rizik od bjesnoće je
iznimno nizak, a urbane bjesnoće u RH
nema. Ako se radi o ugrizu životinje poznatog
vlasnika životinja se stavlja pod veteriinarski
nadzor u trajanju od 10 dana te se
o tome dobije potvrda.

P: Tko još osim veterinara u ovlaštenim
organizacijama može životinju staviti
pod veterinarski nadzor?
O: Ukoliko je vlasnik životinje nepoznat,
a ista se zadržava dugo na nekom mjestu
ili u kvartu, ljudi je hrane, obavještavaju
se djelatnici Skloništa za nezbrinute
životinje grada Zagreba u Dumovcu,
koji dolaze po nju i stavljaju je pod nadzor
(prije je to radio VHS!).

P: Tko u gradu Zagrebu radi analizu na
bjesnoću? Od kakve je to važnosti te
koliko je ta pretraga česta?
O: U gradu Zagrebu, analizu na bjesnoću
radi Hrvatski veterinaski institut u
Savskoj ulici 143. O tome se izdaje pisani
nalaz koji se upućuje nadležnim tijelima
i ovlaštenim organizacijama te
antirabičnoj ambulanti Referentnog
centra za bjesnoću u Zagrebu.

Nalaz može biti pozitivan ili negativan na
bjesnoću; te se u pravilu izdaju oba.
U slučaju da se radilo o sumnji na bjesnoću
ista se zna potvrditi, te se tada započinje
odnosno nastavlja započeta antirabična
zaštita, a u slučaju negativnog nalaza, antirabična
zaštita se prekida. To nije često, jer
se daleko više životinje stavljaju pod veterinarski
nadzor, nego eutanaziraju i šalju na
analizu na bjesnoću.

P: Na kraju, što ako se ugriz dogodi izvan
radnog vremena ili vikendom?
O: Nakon radnog vremena, organizirana
je pripravnost liječnika specijaliste
epidemiologa kojeg se može dobiti na
broj mobitela, a on će tada odlučiti što
napraviti u konkretnom slučaju.

HVALA NA PAŽNJI!!!