INFO_02b j.qxd - Bosnalijek dd

2. Nastavak
26
Privatizacija
Potrebe i ciljevi
privatizacije
Pi{e: Mihret Dizdar, ~lan
Ekspertnog tima
FBiH za privatizaciju
Tipièan problem biv{ih socijalistièkih
zemalja na poèetku privatizacije
bio je nedostatak efektivne domaæe
tra`nje, odnosno kupovna i plate`na
nesposobnost stanovni{tva i domaæih
investitora za prihvatanje velike
ponude preduzeæa i druge imovine u
relativno kratkom periodu. Uz to,
kod nas je istovremeno prisutna visoka
meðusobna zadu`enost preduzeæa,
banaka i dr`ave, kao i znaèajne
obaveze dr`ave prema graðanima.
Nadalje, prethodno zapoèeta privatizacija
pojedinih preduzeæa otkupom
"internih dionica” oèigledno se ne
mo`e nastaviti na istom principu, a
treba je uskladiti novim rje{enjima za
daljnji proces konaène i sveobuhvatne
privatizacije. Poseban je problem
{to se projekat privatizacije i ukupne
ekonomske transformacije priprema
i provodi u uslovima politièke nestabilnosti,
istovremeno sa izgradnjom
potpuno novog ustavnog-pravnog,
ekonomskog, politièkog i socijalnog
poretka.
Ogromne politièke i ekonomske promjene
desile su se u posljednjih sedam
godina u na{em okru`enju, tako
da BiH posljednja (ili meðu par posljednjih
zemalja) ulazi u proces tranzicije.
Eventualna utje{na korist iz toga
mogla bi se izvuæi ukoliko budemo
dovoljno sposobni da uoèimo i
primijenimo tuða dobra iskustva, a
izbjegnemo njihove gre{ke.
Iz svega izlo`enog moglo bi se zakljuèiti
da se sami po sebi nameæu neki
prioriteti meðu ciljevima i efektima
koje privatizacija u BiH treba da postigne
ili podr`i, na putu do izgradnje
tr`i{ne privrede zasnovane na domi-
naciji privatnog vlasni{tva, kao nespornog
krajnjeg cilja sveukupne ekonomske
transfromacije. U najkraæem,
ti na{i prioritetni, odnosno zadati
ciljevi su obnova i brzi privredni
oporavak zemlje, uz urgentno zapo{ljavanje,
te likvidacija unutarnjih i
vanjskih dugova preduzeæa, banaka i
dr`ave.
U takvom kontekstu, osnovni zakoni
o privatizaciji u Federaciji BiH pripremani
su kao cjelovit koncept sa meðusobno
usklaðenim rje{enjima za:
denacionalizaciju (restituciju), privatizaciju
stanova, preduzeæa i banaka i likvidaciju
unutarnjih dugova.
Uèesnici u privatizaciji zaposleni,
ali i svi gra|ani
Premda je proces privatizacije preduzeæa
u BiH tokom 1991. godine zapoèeo
na modelu unutarnjeg povla{tenog
otkupa dionica od strane zaposlenih
u preduzeæu, tuða iskustva i
naroèito na{e objektivne okolnosti
upuæuju na opravdanost rje{enja koje
ne predviða povla{teni unutarnji
otkup i prioritetnu neposrednu zamjenu
vlasnièkih certifikata zaposlenih
za dionice njihovog preduzeæa.
Pri tome, Zakon ne iskljuèuje niti
sprijeèava moguænost da se zaposleni
organizuju i kupovinom dionica za
certifikate ili novac preuzmu kontrolu
nad preduzeæem, ali bez dodatnih
povlastica u proceduri otvorenoj za
sve graðane.
Pored naèelne potrebe obezbjeðenja
jednakog tretmana svih graðana u distribuciji
i realizaciji prava na udio u
dr`avnom/dr`avnom kapitalu, saglasno
principima praviènosti, konkurentnosti
i javnosti, postoje i ozbiljni
dodatni razlozi za ovakvo rje{enje.
Prije svega, za razliku od Slovenije, Èe-
{ke ili bilo koje treæe zemlje u tranziciji,
mi smo nakon rata suoèeni sa
problemom drastiène promjene identiteta
sada{nje personalne strukture
preduzeæa u odnosu na onu s kojom
je preduzeæe u{lo ili namjeravalo da
uðe u transformaciju po "Markoviæevom
zakonu”. Uz to, imperativ opstanka
preduzeæa je svoðenje broja zaposlenih
na tehnolo{ki i ekonomski
prihvatljiv nivo, koji je u prosjeku
znatno ispod broja radnika koji su sada
formalno u radnom odnosu, a faktièki
ne rade. Ukoliko bi se po bilo
kom osnovu uèe{æe u privatizaciji nekog
preduzeæa vezalo za svojstvo zaposlenog,
to bi multipliciralo veæ evidentan
problem diskontinuiteta personalne
strukture, te selekcije i
zadr`avanja statusa zaposlenih u preduzeæu
u odnosu na one koji æe za
izvjesno vrijeme morati biti na staranju
socijalnih fondova.
Nadalje, na{oj javnosti do sada nisu
dovoljno predoèena pravila i iskustva
disperzije rizika, po kojima je za pojedinca
nerazumno da sve svoje rizike
ve`e za jedno preduzeæe. To se de{ava
kada radnik sve svoje investicione potencijale,
makar bili iskazani u certifikatima
(vauèerima) ulo`i u preduzeæe
u kojem radi. U sluèaju lo{eg poslovanja
tog preduzeæa, radnik nije samo
ugro`en u pogledu plaæe i zaposlenja,
nego gubi i, makar skromni, alternativni
materijalni oslonac u dionicama,
jer one ne donose dividendu niti
ih mo`e povoljno prodati. Jo{ ako su
dva ili vi{e èlanova iste porodice vezana
za jedno preduzeæe, kako je to kod
nas èesto sluèaj, takva odluka ukazuje
se nepodno{ljivo riziènom. S druge
strane, iz iskustava zemalja u tranziciji,
veæ je poznato da privatizirana preduzeæa
u kojima kontrolu imaju
unutarnji vlasnici zaostaju za preduzeæima
kojima upravljaju vanjski vlasnici,
u pogledu rasta proizvodnje i
profita, poveæanja tr`i{nog uèe{æa i
izvoza, obima investicija. Ne samo da
su preduzeæa kojim upravljaju vanjski
vlasnici efikasnija od onih èiji su
dionièari veæinom zaposleni, nego su
preduzeæa u kojim su stranci veæinski
vlasnici uspje{nija od preduzeæa
pod kontrolom domaæih vanjskih
vlasnika.
(nastavit }e se)