Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
Da li je on imao pravo da Vas otpusti? On je kao upravnik mene mogao udaljiti. On je mogao kazati nešto protiv mene, da sam ja nešto učinila, i oni bi me otpustili. Trebala sam još deset meseci da radim, pa da idem u penziju. Dođem u Dom zdravlja, kažem lekaru šta se događa i on mi otvori bolovanje. Kad sam otišla na poštu da uplatim stanarinu, tamo je bila nova službenica. Otisnula je žig, a ja nisam imala naočare da odmah vidim da nema datuma na žigu. Ja se vratim – onda sam znala sve članove u Pravilniku – i kažem: postupite po članu tom i tom, tačka ta i ta i uradite to. Jer kad nema datum, onda oni mogu da kažu da ne plaćam kiriju i da me najure. Novi upravnik je hteo da mi oduzme i baštu. Ja napišem pismo preduzeću, a oni mi odgovore i kažu da nisu merodavni da to reše. Onda odem u Opštinu i oni mi potvrde polovinu bašte i voća. Nije hteo ni da mi da voće, a mi smo sadili voće. Bilo je četiri trešnje, pa su bile šljive, pa kruške, dva oraha velika... Kad je došla jesen, on je pobr’o orase, pa mi nije dao. Reko: – Ne moraš, nije mi baš ni stalo do tih oraha. Neću da se svađam. Jednom sam otišla do bašte, do voća.... A mama primeti da on izlazi iz hodnika i da se uputio trčećim korakom u baštu i počeo mene vijati. Već do vrata je skoro došao, ja sam utrčala unutra, zaključam vrata, a on uhvatio mamu, pa je tresno o zemlju. Hteo je mene da istuče, pa kad nije mogao, on gurno mamu da je odbije od sebe. Kad je doš’o do vrata, on počo lupati i viče: – Otvori! Reko: – Jest! Baš ću ti otvoriti! A njegova žena izađe napolje, pa kaže: – Mihalj, mičinaz , na mađarskom. Njegova mati sedi za stolom i ni da ustane. I on ode kad je vid’o mamu. A mama kako je pala, ja joj kažem: – Čekaj samo da izađem na ulicu da vidim da li ima nekog da vidi šta nam rade, pa ću te podići kad se vratim. Kad sam izašla, nije bilo nikoga. Eto ti kako smo se slagali. Jednom sam otišla na bunar, a kad je njegova supruga videla da sam ja otišla po vodu, ona zgrabi pa ide za mnom. Kad je došla za mnom, ja sam uzela moju kantu, pa hajd natrag. A ona kaže: – Nemojte, gospođice Maro, da govorite da ja nemam školu. – A šta da kažem kad je nemate? Kaže: – Nemate je ni vi. – Ja je imam, ja sam sedila u školi. Ja onda ostavim nju i dođem kući. A zato me je vijao! On je hteo da se meni osveti što sam ja kazala istinu o njegovoj ženi, pa ona posle nije mogla da bude u pošti. Nisu je primali više. Koje godine ste otišli u penziju? Šezdes treće. I to je redovna penzija, ne invalidska. Ja sam invalid prve klase. Radila sam ceo staž, sve sam morala prepreke da pređem, nikakve povlastice nisam imala. Nastavili ste da živite u tom istom stanu pored pošte? Mihály, mit csinálsz? (Mihalje, šta radiš?)
Sedamdeset sedme godine sam morala izaći iz te kuće, tu su kuću srušili, pa su napravili novu zgradu za penzionere i meni je dodeljen stan u njoj, na osnovu toga što sam bila u zgradi koju su srušili. Tako smo uredili da Kata kao penzionerka dobije jednosobni stan pored mene. Jeste li bili član Partije? Nisam, al’ sam bila simpatizer. Ja sam bila u Banatu za vreme rata, al’ posle zbog bolesti nisam htela politiku da vodim, nisam išla u društvo, ja sam stalno sedela kod kuće, jer sam dobijala napade i na ulici. Nisam smela da se udaljujem, a sve što je nama bilo potrebno van kuće, to je mama sređivala. Kad sam radila, onda sam išla u poštu, a kad sam otišla u penziju, onda sam išla lekarima. A kako ste živeli kad ste se penzionisali? Osamdes prve godine smo se preselile u ovu novu zgradu i ja sam se razbolela tada, noge su mi oticale, stan je bio hladan, pod je betonski. E sad, kako ja nisam mogla da hodam, a grejala sam se na ugalj, pa sam trebala često prati ruke, ja onda uzmem lavor i metnem na pod u kuhinju, jer nisam mogla da idem u kupatilo svaki čas. Jedanput, devedes četvrte godine, dobijem tako jak napad, sednem na stolicu i okrenem se još ovako natrag da vidim šta bi bilo ako bi pala – udarila bi se o sudoper. U tom mi dođe toliko jak napad, da me je skinuo sa stolice i srušio. Pala sam pored tog lavora, lavor se digao, voda se razlila na itison na kojem sam ležala... i ja sam onda ozebla da i sada imam posledica. Vi osetite kada ćete dobiti napad? Onako kako sam ja imala osećaj straha za vreme rata, meni je on bio predosećaj napada. Pre nego što ću dobiti napad imam taj osećaj straha i treba da se sklonim da ne dođe do nesreće. Imala sam napad samo triput mesečno: trećeg, trinajstog i dvaes trećeg. Tako je bilo uvek. Sad kad sam starija i otkada sam u Novom Sadu, napadi su mi se proširili. Još dok sam bila u Temerinu morala sam da idem u podrum po ugalj i drva. Jedan komšija mi je pomag’o pre nego što sam trebala doći u Novi Sad kod sestričine. On je mene dvorio, donesivao mi je ogrev, išao je na pijac da bi ja što manje išla, jer bolovi su bili veliki. To je bila devedes peta godina. Devedes druge godine sam otišla kod Smilje u Petrovaradin da sa njom živim. Njen muž je već bio umro. Bila sam kod Smilje dok je bila bolesna. Smilja je u jesen umrla, na mojim rukama. Niste mi ništa rekli o svojim simpatijama. Pa kad ih nije bilo. Ja sam one sa kojima sam radila poštovala. Onog o kojem sam pričala, poštovala sam ga, mi smo se pozdravljali, simpatisala sam ga kao prijatelja i druga. Jednom sam prišla za vreme ručka njegovom stolu i pitam: – Je l’ slobodno da sednem za sto? Kaže: – Jeste. Ja mu kažem: – Da l’ su tebe iz preduzeća zvali danas na telefon? Kaže: – Nisu. I ja mu ispričam šta se dogodilo.
- Page 1 and 2: Životne priče žena sa invalidite
- Page 3 and 4: Životne priče žena sa invalidite
- Page 5 and 6: Predgovor Milica Bracić, Milica Mi
- Page 7 and 8: • Preduzeti mere i aktivnosti u c
- Page 9 and 10: sa invaliditetom sa kojom se vodi r
- Page 11 and 12: „Školu sam obožavala. Obožaval
- Page 13 and 14: „Nisam imala privilegije kod nje,
- Page 15 and 16: „Nosili su me gore-dole ako sam h
- Page 17 and 18: neopipljive, ali njihove realne pre
- Page 19 and 20: „Jedna od teškoća je bio odnos
- Page 21 and 22: je malo vidim. Nisam je dojila neko
- Page 23 and 24: svoj nedostatak, onda se lošije pr
- Page 25 and 26: Zaključak Ono što pada u oči pri
- Page 27 and 28: Hellar, Beth (1999). News coverage
- Page 29 and 30: ona koja niko pre nas toj ženi nij
- Page 31 and 32: i na kraju datum i mesto snimanja,
- Page 33 and 34: Tbl 1. Životne priče žena sa inv
- Page 35: Životne priče Rođene između 191
- Page 38 and 39: Između Smilje i mene je šest godi
- Page 40 and 41: Kad sam otišla tamo, nisam našla
- Page 42 and 43: vlasti su me odmah otpustile i doš
- Page 44 and 45: A Vi ste se razboleli zato što ste
- Page 46 and 47: kaže: - Dajte meni da ja to proči
- Page 50 and 51: Al’ može biti da su oni mislili
- Page 53: Rođene između 1930. i 1940.
- Page 56 and 57: U Petrovcu je bio jedan čovek koji
- Page 58 and 59: muzičke škole. Nažalost, drugari
- Page 60 and 61: Kada je trebalo da rodim stariju ć
- Page 62 and 63: zalivati, negovati, činiti ustupke
- Page 64 and 65: Neza (1948), Bosanska Kamenica Reci
- Page 66 and 67: godine provela kod kuće sa drugari
- Page 68 and 69: Imali smo nastavu pre podne, po pod
- Page 70 and 71: mi se javi. Obično zovem isti taks
- Page 72 and 73: posle nisam primenjivala, nije me z
- Page 74 and 75: haljinu, i sad imam suknju od nje.
- Page 76 and 77: Onda sam sedamdeset pete rodila tre
- Page 78 and 79: Bilo je dinamično, nije bilo dosad
- Page 80 and 81: Dok sam još bila u školi, u Savez
- Page 82 and 83: ože nešto da se desi, da je pogre
- Page 85: Rođene između 1950. i 1960.
- Page 88 and 89: Učila sam za krojačicu, vežbala
- Page 90 and 91: izmerio mi je glavu, ja sam mislila
- Page 92 and 93: na glavi - videla sam tatu, i okren
- Page 94 and 95: Ono što me najviše privlači je d
- Page 96 and 97: Radovala sam se kada sam je rodila,
Da li je on imao pravo da Vas otpusti?<br />
On je kao upravnik mene mogao udaljiti. On je mogao kazati nešto protiv<br />
mene, da <strong>sa</strong>m ja nešto učinila, i oni bi me otpustili. Trebala <strong>sa</strong>m još deset meseci<br />
da radim, pa da idem u penziju. Dođem u Dom zdravlja, kažem lekaru šta se<br />
događa i on mi otvori bolovanje.<br />
Kad <strong>sa</strong>m otišla na poštu da uplatim stanarinu, tamo je bila nova službenica.<br />
Otisnula je žig, a ja ni<strong>sa</strong>m imala naočare da odmah vidim da nema datuma na<br />
žigu. Ja se vratim – onda <strong>sa</strong>m znala sve članove u Pravilniku – i kažem: postupite<br />
po članu tom i tom, tačka ta i ta i uradite to. Jer kad nema datum, onda oni<br />
mogu da kažu da ne plaćam kiriju i da me najure.<br />
Novi upravnik je hteo da mi oduzme i baštu. Ja napišem pismo preduzeću,<br />
a oni mi odgovore i kažu da nisu merodavni da to reše. Onda odem u Opštinu i<br />
oni mi potvrde polovinu bašte i voća. Nije hteo ni da mi da voće, a mi smo <strong>sa</strong>dili<br />
voće. Bilo je četiri trešnje, pa su bile šljive, pa kruške, dva oraha velika... Kad je<br />
došla jesen, on je pobr’o orase, pa mi nije dao. Reko: – Ne moraš, nije mi baš ni<br />
stalo do tih oraha. Neću da se svađam.<br />
Jednom <strong>sa</strong>m otišla do bašte, do voća.... A mama primeti da on izlazi iz hodnika<br />
i da se uputio trčećim korakom u baštu i počeo mene vijati. Već do vrata je<br />
skoro došao, ja <strong>sa</strong>m utrčala unutra, zaključam vrata, a on uhvatio mamu, pa je<br />
tresno o zemlju. Hteo je mene da istuče, pa kad nije mogao, on gurno mamu da<br />
je odbije od sebe. Kad je doš’o do vrata, on počo lupati i viče: – Otvori! Reko: –<br />
Jest! Baš ću ti otvoriti! A njegova <strong>žena</strong> izađe napolje, pa kaže: – Mihalj, mičinaz ,<br />
na mađarskom. Njegova mati sedi za stolom i ni da ustane. I on ode kad je vid’o<br />
mamu. A mama kako je pala, ja joj kažem: – Čekaj <strong>sa</strong>mo da izađem na ulicu da<br />
vidim da li ima nekog da vidi šta nam rade, pa ću te podići kad se vratim. Kad<br />
<strong>sa</strong>m izašla, nije bilo nikoga. Eto ti kako smo se slagali.<br />
Jednom <strong>sa</strong>m otišla na bunar, a kad je njegova supruga videla da <strong>sa</strong>m ja<br />
otišla po vodu, ona zgrabi pa ide za mnom. Kad je došla za mnom, ja <strong>sa</strong>m uzela<br />
moju kantu, pa hajd natrag. A ona kaže: – Nemojte, gospođice Maro, da govorite<br />
da ja nemam školu. – A šta da kažem kad je nemate? Kaže: – Nemate je ni vi.<br />
– Ja je imam, ja <strong>sa</strong>m sedila u školi. Ja onda ostavim nju i dođem kući. A zato me<br />
je vijao! On je hteo da se meni osveti što <strong>sa</strong>m ja kazala istinu o njegovoj ženi, pa<br />
ona posle nije mogla da bude u pošti. Nisu je primali više.<br />
Koje godine ste otišli u penziju?<br />
Šezdes treće. I to je redovna penzija, ne invalidska. Ja <strong>sa</strong>m invalid prve klase.<br />
Radila <strong>sa</strong>m ceo staž, sve <strong>sa</strong>m morala prepreke da pređem, nikakve povlastice<br />
ni<strong>sa</strong>m imala.<br />
Nastavili ste da živite u tom istom stanu pored pošte?<br />
Mihály, mit csinálsz? (Mihalje, šta radiš?)