Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Kad <strong>sa</strong>m otišla tamo, ni<strong>sa</strong>m našla ni devojaka ni momaka. Bila je <strong>sa</strong>mo jedna<br />
učiteljica, već udata. Ni<strong>sa</strong>m živela društvenim životom, ni<strong>sa</strong>m išla u Sarajevo<br />
da se provađam, radila <strong>sa</strong>m. Ako ni<strong>sa</strong>m imala posla u pošti, ja <strong>sa</strong>m sedila i radila<br />
ručni rad.<br />
Ja <strong>sa</strong>m se trebala udati četrdesete godine, pa smo devojačku spremu mama<br />
i ja spremale. Ne znam koji je to bio dan, pozovu me jednom na bal, ali da ne<br />
dođem <strong>sa</strong>ma. Bila i moja mama tamo i kaže: – Može! Mama se lepo obukla u<br />
crnu haljinu. Ja <strong>sa</strong>m imala crnu svilenu (ima tu i slika moja u toj haljini) <strong>sa</strong> belim<br />
plastronom . Ko<strong>sa</strong> mi je bila prirodno tala<strong>sa</strong>sta. Namestim se ja i oni dođu po<br />
mene i odemo na bal. Mama je sedila pored jedne žene, da l’ je ona bila kapetanica<br />
ili majorova supruga, ne znam. A ja <strong>sa</strong>m sedila <strong>sa</strong> druge strane, tu su bili<br />
oficiri. Jedan je, izgleda, došao po mene da igramo, al’ meni mama nije to odma<br />
kazala, nego tek kad smo došli kući. Ona kaže kako je ta kapetanica kazala:<br />
– Kako vaša ćerka ima lepu haljinu! Ja <strong>sa</strong>m <strong>sa</strong> njima jako lepo živila, <strong>sa</strong> oficirima<br />
i <strong>sa</strong> svima, dok oni nisu otišli u Sarajevo. To je, eto, jedan slučaj koji mi je ostao<br />
u živom sećanju, lepo je bilo.<br />
0<br />
Da li ste imali problema što ste iz Vojvodine?<br />
Ne kad <strong>sa</strong>m došla, nego četrdeset i prve godine. Kada je zaratilo trideset i<br />
devete godine, prva je stradala Poljska, onda je Hitler dalje išao i Musolini je bio<br />
<strong>sa</strong> njim, pa je naša država onda otkazala <strong>sa</strong>radnju ovom italijanskom preduzeću.<br />
U isto vreme mesto je napustio i „Kopaonik” iz Beograda. Tu je onda došla Jugoslovenska<br />
podoficirska vazduhoplovna škola, zgrada pošte je njima pripala i ja<br />
<strong>sa</strong>m se morala iseliti. Preselila <strong>sa</strong>m se u stan u privatnoj zgradi, tu je bio Sokolski<br />
dom i u njemu su napravili poštu i meni stan.<br />
Ti oficiri nisu dugo ni bili tamo, <strong>sa</strong>mo godinu dana. Kad je počelo jače ratovanje<br />
i kad su bombardovali Beograd, kad su videli kako se Nemci približavaju<br />
Jugoslaviji, napustili su mesto i otišli na Rajlovac (to je aerodrom kod Sarajeva).<br />
Među njima su bili neki podoficiri iz Turije, mislim da je jedan bio iz Srbobrana,<br />
a jedan iz Beograda. Kad su oni čuli da <strong>sa</strong>m ja Vojvođanka, došli su da se <strong>sa</strong><br />
mnom pozdrave. Nisu tako mnogo dolazili na poštu, <strong>sa</strong>mo taj iz Beograda, imao<br />
je svoju verenicu u Beogradu, pa se onda njoj javljao telefonom iz pošte.<br />
Kad su oni otišli na aerodrom Rajlovac, došla su dva činovnika u Šumsku<br />
upravu. Jedan je bio Crnogorac, a drugi Bo<strong>sa</strong>nac. Kada uveče završim po<strong>sa</strong>o,<br />
mama i ja večeramo, obučemo se pa izađemo napolje da se prošetamo. Bio je<br />
neki drveni most, pa odemo do tog mosta. Jedno veče, kad smo mama i ja izašle<br />
u šetnju, obojica su nam prišli. Pozdravili smo se, upoznali se, taj Bo<strong>sa</strong>nac je<br />
stao pored mene, a onaj Crnogorac je stao pored mame i tako smo šetali svakog<br />
dana. Jednog dana je Bo<strong>sa</strong>nac pitao da li bi on mogao doći kod mene kući. Sa<br />
Plastron – grudni deo košulje ili haljine.