Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno

Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno

24.02.2013 Views

nim. Ono nas ushiti u nekom trenutku, ali kad dođete kući vi ste sami sa sobom i retko kad se setite da se nešto tako divno dogodilo i zbog toga ću biti srećna. Ne, to je ono što je u vama. I kad ste sami, srećni ste s onim što imate u sebi, a ne sa onim što se događalo juče, prekjuče... 1 Govorite kao da ste verujuća? Ja sam hrišćanka, pravoslavne vere po rođenju i po slavi koju slavimo, i krštena sam sa šest meseci. I moja ćerka je krštena. Ali, moje iskustvo me uči da pripadam svim verama, i da ih sve jednako poštujem i da ih sve jednako uvažavam. No, moje najintimnije unutrašnje biće u stvari nije hramsko. Moje telo je moj hram, moja kuća, moja kancelarija je moj hram. Energija koju imam i ljubav koju imam to je ono u šta verujem i bog kao ideja je u stvari ljubav. To je ono što sam kroz ove godine iskusila o životu, o stradanjima, o ispaštanjima, o iskupljenjima – sve je ljubav. Kada je imate, onda ste dobri, srećni, ispunjeni. Ako je nemate, onda ste ništa. Ja sam protiv barijera i unutar zajednice. Na primer, da pripadam samo jednoj veri. Volim da čujem o svakoj. Mislim da je to bogatstvo različitosti i otvorenost pojedinca da sve prihvati jedna velika sreća. Različitost je nesagledivo bogatstvo, zaista. Jer vi iz svake religije možete da iscrpite samo jedno – a to je ljubav. A onda nas to sve spaja i onda uvek imamo most koji će nam pomoći da premostimo sve ono što su razlike u religijama. Da li želite još nešto na kraju da kažete? Ne bih htela da završimo razgovor, a da ne kažem da je mnogo ljudi koji su se pokazali kao zaista bogom dani u ovom mom životu – i prijatelja i familije. Božiji je dar da imate svest o tome da ste sami, ali da vam to nije ništa tragično i strašno i da to prihvatite. A onda vam na to kao nagrada dođu ljudi koji vam pomognu da podnesete tešku situaciju. To je neki lajtmotiv, u stvari, ovih mojih trideset i sedam godina života: da jesam sama, da sam svesna toga, ali da ipak nisam sama. Svenka Savić, juna 2009.

Milica (1978), Novi Sad Kakvo je bilo Vaše detinjstvo? Rodila sam se dvadeset petog aprila hiljadu devetsto sedamdeset osme godine u Novom Sadu. Moja porodica je živela u Žablju. Živeli smo u kući tatinih roditelja, a kad sam ja imala dve godine, preselili smo se u novu kuću koju su mama i tata s dedom i babom napravili. Moja mama se osam godina lečila od steriliteta. Te večeri kad sam se ja rodila bila je važna utakmica fudbalske reprezentacije SFRJ sa Špancima i lekara, koji je trebao da porodi mamu i još jednu ženu, zanela je ta utakmica i on je njih zaboravio na porođajnom stolu. Dečak kojeg je rodila druga porodilja nije imao nikakvo oštećenje, a ja sam ostala bez kiseonika. Da li je to kod mene prouzrokovalo oštećenje ili nešto drugo – ne zna se. Moja mama i pokojna baba tvrde da sam se do šestog meseca razvijala redovno, dok nisam primila neku vakcinu. Posle toga su počeli da primećuju različite znake promena na meni. Kad su me prvi put odveli kod lekara, rečeno im je: šta vi hoćete, da vam dete prohoda sa šest meseci. Tako da ono što je možda trebalo da se uradi ranije, zakasnilo je sigurno nekoliko godina. Onda smo proveli godinu dana u Institutu za majku i dete u Novom Sadu, a posle dve godine u Institutu za cerebralnu paralizu i neurološka oboljenja u Beogradu u Ulici Dragiše Mišovića. Tamo sam prošla kroz prvu rehabilitaciju. U četvrtoj godini sam prvi put otišla u Kanjižu. Tamo sam provela nekoliko meseci. Posle toga u leto su me odveli u Vela Luku na Korčuli i vratila sam se sledećeg avgusta pred početak školske godine. Boravak u Vela Luci je bio za mene jako neobičan doživljaj. Provela sam devet meseci u mestu gde je možda moja mama uspela da postane majka. Tamo sam upoznala ljude koji su mami i tati tada pomogli i postali im prijatelji. 1

nim. Ono nas ushiti u nekom trenutku, ali kad dođete kući vi ste <strong>sa</strong>mi <strong>sa</strong> sobom<br />

i retko kad se setite da se nešto tako divno dogodilo i zbog toga ću biti srećna.<br />

Ne, to je ono što je u vama. I kad ste <strong>sa</strong>mi, srećni ste s onim što imate u sebi, a<br />

ne <strong>sa</strong> onim što se događalo juče, prekjuče...<br />

1<br />

Govorite kao da ste verujuća?<br />

Ja <strong>sa</strong>m hrišćanka, pravoslavne vere po rođenju i po slavi koju slavimo, i<br />

krštena <strong>sa</strong>m <strong>sa</strong> šest meseci. I moja ćerka je krštena. Ali, moje iskustvo me uči<br />

da pripadam svim verama, i da ih sve jednako poštujem i da ih sve jednako<br />

uvažavam. No, moje najintimnije unutrašnje biće u stvari nije hramsko. Moje<br />

telo je moj hram, moja kuća, moja kancelarija je moj hram. Energija koju imam<br />

i ljubav koju imam to je ono u šta verujem i bog kao ideja je u stvari ljubav. To<br />

je ono što <strong>sa</strong>m kroz ove godine iskusila o životu, o stradanjima, o ispaštanjima,<br />

o iskupljenjima – sve je ljubav. Kada je imate, onda ste dobri, srećni, ispunjeni.<br />

Ako je nemate, onda ste ništa.<br />

Ja <strong>sa</strong>m protiv barijera i unutar zajednice. Na primer, da pripadam <strong>sa</strong>mo<br />

jednoj veri. Volim da čujem o svakoj. Mislim da je to bogatstvo različitosti i otvorenost<br />

pojedinca da sve prihvati jedna velika sreća. Različitost je ne<strong>sa</strong>gledivo<br />

bogatstvo, zaista. Jer vi iz svake religije možete da iscrpite <strong>sa</strong>mo jedno – a to je<br />

ljubav. A onda nas to sve spaja i onda uvek imamo most koji će nam pomoći da<br />

premostimo sve ono što su razlike u religijama.<br />

Da li želite još nešto na kraju da kažete?<br />

Ne bih htela da završimo razgovor, a da ne kažem da je mnogo ljudi koji su<br />

se pokazali kao zaista bogom dani u ovom mom životu – i prijatelja i familije.<br />

Božiji je dar da imate svest o tome da ste <strong>sa</strong>mi, ali da vam to nije ništa tragično<br />

i strašno i da to prihvatite. A onda vam na to kao nagrada dođu ljudi koji vam<br />

pomognu da podnesete tešku situaciju. To je neki lajtmotiv, u stvari, ovih mojih<br />

trideset i sedam godina života: da je<strong>sa</strong>m <strong>sa</strong>ma, da <strong>sa</strong>m svesna toga, ali da ipak<br />

ni<strong>sa</strong>m <strong>sa</strong>ma.<br />

Svenka Savić, juna 2009.

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!