Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
posle posta bila na ispovesti, i to je prvi put i poslednji kad sam išla da se ispovedim! Po meni je trebalo da ostaneš sam sa sveštenikom. Žena pre mene je rekla: – Ja uopšte nisam grešna! – Što si onda tu? I nekako najteže je, po meni, slagati sebe. Čovek kad ode sa ovog sveta, ponese samo svoju dušu i ništa više. Poštovanje sebe i drugih. Jer, ako ne poštuješ sebe, ne možeš poštovati ni druge. I moraš voleti sebe da bi mogao voleti druge ljude. Ja sam u jednom teškom periodu svoga života baš jako pala. Došla sam u situaciju da sam se jednog jutra probudila i shvatila da ja ništa ne želim. A čovek koji nema želje, nije živ. Onog momenta kada mi je pukla porodica, bilo mi je jako teško, kad su posle tri tanjira na stolu ostala dva, bilo je jako teško. A kada je ostao samo jedan, to je trebalo preživeti. Ja sam onda uzela svesku i počela sam da pišem šta želim. Kad sam konstatovala da ne želim ništa, to je bilo poražavajuće. Ali, opet, ono o čemu sam ja pričala, to je ona moja narav na kojoj sam dragom Bogu jako zahvalna, taj moj duh, da čovek kad padne, izliže svoje rane i krene dalje. Odjednom sam imala jednu, pa drugu želju... I inače, kad padnem, ja kažem: – Idem da podignem sebi moral! Pa makar to bila jedna minđušica, ili jedan ruž, ili jedan lak za nokte! To mene razveseli. I ja danas želim jako puno. Imam trista želja i trista planova. 1 Ali i neprijatno iskustvo. Hoćete li nam reći nešto o tome? Ja sam četiri godine vodila upravni spor da dokažem da sam invalid, da bih ostvarila pravo na telesno oštečenje, što mi je bilo važno zbog beneficiranog radnog staža. U mojoj okolini nije bio niko ko bi me uputio na moja prava kao osobu sa invaliditetom: šta mogu da ostvarim, koje su moje beneficije i kako sebi da olakšam život. Znači, taj put je bio strašan! Dobila sam pravo da radim skraćeno radno vreme, i još tada je trebalo da se uradi procena telesnog oštećenja, ali nadležni lekar, kad šalje na invalidsku komisiju, ne zaokruži „ocenite to i to“, „oceni i taj procenat telesnog oštećenja“, „mogućnost i potrebu za negom i pomoći“... Ja sam otišla na invalidsku komisiju da bi me vozali neviđeno! Pa na drugostepenu... E, došla je meni do ruku lista telesnih oštećenja. Ja sam sebe našla tu na nekih devedeset posto telesnih oštećenja, pa sam zato morala da vodim upravni spor kod tadašnjeg Vrhovnog suda Vojvodine. Taj period je jako strašan. Lekar, inače ortoped, koji je bio predsednik Lekarske komisije, bio je vrlo arogantno i potkupljivo stvorenje. Kad je moja Brana krenula u medicinsku školu, predavao joj je hirurgiju, rekla sam joj: – Nemoj slučajno da te poveže sa mnom, nadrljala si! Čak je hteo da mi radi i neku hiruršku intervenciju na kičmi. Ja sam pitala: – Šta biste to da mi radite? On kaže: – Šta tebe briga? Mene šta je briga?! Mene ćeš da seckaš, a nećeš da mi objasniš šta ćeš da mi radiš. Izvini, molim te, ovo je moj jedan jedini život. Ne dolazi u obzir! Dosta su na meni eksperimentisali i učili, i da bih prihvatila neku intervenciju moraš da mi objasniš tako da ja to
shvatim. Ja sebe bolje poznajem nego bilo ko drugi. Recimo, ako mi lekar prepiše antibiotike, i dâ mi petsto miligrama antibiotika, a ne vodi računa o mojoj telesnoj težini, onda je to strašno. Onda posledice ja moram da snosim. Taj spor je trajao dugo. Sebi sam postavila to kao mentalnu gimnastiku – jedino sam tako mogla da ne puknem od svega toga. Kad je trebalo da odem u penziju, onda sam se tek opametila i otišla na Banjicu po preporuku. Tada mi je taj lekar uslovio da moram da povučem svoju medicinsku dokumentaciju sa Banjice, i nikad više mi nije overen uput za pregled na Banjici, svaki put sam morala da ga platim... Nije ni važno. Donela sam preporuku sa Banjice i tad mi nije mogao ništa. Ali, i tad je bio otrovan: – Pa, ti si se takva i zaposlila, pa, šta misliš, hoćeš da ti oduzmemo penziju, ti si nas prešla, ti si tu imala lekarsko uverenje, počela si da radiš kao zdrava osoba! A ja sam rekla ovako: – Doktore, je l’ to preporuka sa Banjice? – Jeste! – Nas dvoje više nemamo šta da razgovaramo! Opet sam morala da idem na drugostepenu, odmah me je poslao na reviziju. E, to je već bila neka druga priča. Jako me nervira kad moj fizički hendikep poistovete sa mojim mentalnim stanjem. Dešavalo mi se, ako sa mnom dođe pratilac, moja ćerka ili moj muž, da se njima obraćaju. Pa valjda ja znam šta je meni, a ne oni! Na to se vrlo naljutim, i tu uvek reagujem. E, zbog svih tih stvari sam krenula da radim u našem Udruženju. Jednom kad ne budem mogla fizički više da budem aktivna, uvek ću svakom ko je u potrebi pomoći, bez obzira na to da li radim u tom Društvu, jednostavno kao osobi, jer sam prošla kroz trnje i veliki bol. Jako sam teško ostvarila sva svoja prava, i nikog nije bilo da mi pomogne. Otad sam čitala Službeni glasnik – moja literatura uz jutarnju kafu. Sada pratim propise, jer samo tako mogu uz samoedukaciju da ostvarim svoja prava – inače ne, jer je administracija nešto strašno. Jako se naljutim kako manipulišu ljudima i kako nije dovoljno samo da si u nekoj potrebi, da ti je život nešto uskratio, mnogim ljudima hoće da uskrate i ono najosnovnije pravo. Dešavalo mi se da srećem ljude koji te bodre. I prvi put kad njima nešto ne pođe u životu na ruku, kad im ne bude onako kako oni smatraju da treba da bude, onda dođe ono: – Kako se ti usuđuješ da živiš normalno?! Ali na svu sreću takvih ljudi je jako malo. I na njih ne treba nešto puno obraćati pažnju. Treba negovati ono lepo što imaš oko sebe. Vaše Udruženje okuplja ceo Srem? Jeste. Sedam opština, sa dečijom i cerebralnom paralizom. Ali i tu ima problema. Mi imamo šezdeset i četiri registrovana člana, ali ih je izvan udruženja tri puta više, možda i četiri. Jednostavno, da li nemaju motiv, da li je porodica takva. Dešavalo mi se da priđem na ulici, prepoznajem cerebralnu i dečiju paralizu, dam vizit kartu, i objasnim zašto mi postojimo. Naiđem na vrlo različite reakcije, od onih koji su jako zadovoljni, do onih koji svoj invaliditet jednostavno ne priznaju, niti njihova porodica. 1
- Page 98 and 99: Mi smo mislili da će biti teško,
- Page 100 and 101: Šta mislite o odnosu države prema
- Page 102 and 103: moga školovanja, dvadeset pet godi
- Page 104 and 105: htela da je nosi, pa se posvađamo,
- Page 106 and 107: konkurs za „samostalnog referenta
- Page 108 and 109: Moji roditelji su stalno izmišljal
- Page 110 and 111: sretna napustila tu zajednicu u koj
- Page 112 and 113: Da li ste ikad imali nekih benefici
- Page 114 and 115: Za deset godina postojanja subotič
- Page 116 and 117: 11 Kristina (1954), Novo Miloševo
- Page 118 and 119: da moja šefovica, poslodavka, zara
- Page 120 and 121: Ne znam šta se dogodilo u meni, al
- Page 122 and 123: ilo strašno, jer više nisam bila
- Page 124 and 125: da bude uredna: šišanje i ono št
- Page 126 and 127: je bio mir: ona dođe polako, legne
- Page 128 and 129: u životu koje moram da završim. P
- Page 130 and 131: Zovu nas iz okolnih sela u vezi sa
- Page 132 and 133: Društvu to nedostaje, iako društv
- Page 134 and 135: sam rekla: - Učiteljice, a je l’
- Page 136 and 137: Posle osnovne škole upisala sam Sr
- Page 138 and 139: popustili, ja se ne bih iskrivila o
- Page 140 and 141: Da li ste slavili Osmi mart? Predse
- Page 142 and 143: ljenje kičme i u lumbalnom i u tor
- Page 144 and 145: Prošle godine smo radili projekat
- Page 146 and 147: A sad nešto sve manje imam i vreme
- Page 150 and 151: Jedno vreme ste bili na čelu Savez
- Page 152 and 153: Republike Srbije!!! Jedan pečat se
- Page 154 and 155: liti da pomognu. Eto, to su neka mo
- Page 157 and 158: Tanja (1967), Sremska Mitrovica Isp
- Page 159 and 160: sama i u prodavnicu i kretala sam s
- Page 161 and 162: posle toga, kad sam prešla u Centa
- Page 163 and 164: smirila! Kao mala nisam bila neposl
- Page 165 and 166: Da li biste izdvojili neku za Vas z
- Page 167 and 168: A kada sam došla u Novi Sad, to je
- Page 169 and 170: ja, koja ne bih ni izlazila iz vode
- Page 171 and 172: kuje da je ona crna njena. Međutim
- Page 173 and 174: osobe sa invaliditetom. Nisam sedel
- Page 175 and 176: Zato se druga ćerka tako brzo rodi
- Page 177 and 178: psihologa, i da naučim mnogo o oso
- Page 179 and 180: kad neko drugi u porodici ne može,
- Page 181: Rođene između 1970. i 1980.
- Page 184 and 185: u bolnicama. Odlazak u obdanište j
- Page 186 and 187: 1 Čime se bavila Vaša majka? Mama
- Page 188 and 189: da idem na službeni put u Budimpe
- Page 190 and 191: političkoj poziciji jesam, vlasnik
- Page 192 and 193: da je Dunja meni davala snagu da ja
- Page 194 and 195: da se bavim i univerzalnim dizajnom
- Page 196 and 197: nim. Ono nas ushiti u nekom trenutk
shvatim. Ja sebe bolje poznajem nego bilo ko drugi. Recimo, ako mi lekar prepiše<br />
antibiotike, i dâ mi petsto miligrama antibiotika, a ne vodi računa o mojoj<br />
telesnoj težini, onda je to strašno. Onda posledice ja moram da snosim.<br />
Taj spor je trajao dugo. Sebi <strong>sa</strong>m postavila to kao mentalnu gimnastiku – jedino<br />
<strong>sa</strong>m tako mogla da ne puknem od svega toga. Kad je trebalo da odem u penziju,<br />
onda <strong>sa</strong>m se tek opametila i otišla na Banjicu po preporuku. Tada mi je taj<br />
lekar uslovio da moram da povučem svoju medicinsku dokumentaciju <strong>sa</strong> Banjice,<br />
i nikad više mi nije overen uput za pregled na Banjici, svaki put <strong>sa</strong>m morala da<br />
ga platim... Nije ni važno. Donela <strong>sa</strong>m preporuku <strong>sa</strong> Banjice i tad mi nije mogao<br />
ništa. Ali, i tad je bio otrovan: – Pa, ti si se takva i zaposlila, pa, šta misliš, hoćeš<br />
da ti oduzmemo penziju, ti si nas prešla, ti si tu imala lekarsko uverenje, počela si<br />
da radiš kao zdrava osoba! A ja <strong>sa</strong>m rekla ovako: – Doktore, je l’ to preporuka <strong>sa</strong><br />
Banjice? – Jeste! – Nas dvoje više nemamo šta da razgovaramo!<br />
Opet <strong>sa</strong>m morala da idem na drugostepenu, odmah me je poslao na reviziju.<br />
E, to je već bila neka druga priča. Jako me nervira kad moj fizički hendikep<br />
poistovete <strong>sa</strong> mojim mentalnim stanjem. Dešavalo mi se, ako <strong>sa</strong> mnom dođe<br />
pratilac, moja ćerka ili moj muž, da se njima obraćaju. Pa valjda ja znam šta je<br />
meni, a ne oni! Na to se vrlo naljutim, i tu uvek reagujem. E, zbog svih tih stvari<br />
<strong>sa</strong>m krenula da radim u našem Udruženju.<br />
Jednom kad ne budem mogla fizički više da budem aktivna, uvek ću svakom<br />
ko je u potrebi pomoći, bez obzira na to da li radim u tom Društvu, jednostavno<br />
kao osobi, jer <strong>sa</strong>m prošla kroz trnje i veliki bol. Jako <strong>sa</strong>m teško ostvarila<br />
sva svoja prava, i nikog nije bilo da mi pomogne. Otad <strong>sa</strong>m čitala Službeni glasnik<br />
– moja literatura uz jutarnju kafu. Sada pratim propise, jer <strong>sa</strong>mo tako mogu<br />
uz <strong>sa</strong>moedukaciju da ostvarim svoja prava – inače ne, jer je administracija nešto<br />
strašno. Jako se naljutim kako manipulišu ljudima i kako nije dovoljno <strong>sa</strong>mo da<br />
si u nekoj potrebi, da ti je život nešto uskratio, mnogim ljudima hoće da uskrate<br />
i ono najosnovnije pravo. Dešavalo mi se da srećem ljude koji te bodre. I prvi put<br />
kad njima nešto ne pođe u životu na ruku, kad im ne bude onako kako oni smatraju<br />
da treba da bude, onda dođe ono: – Kako se ti usuđuješ da živiš normalno?!<br />
Ali na svu sreću takvih ljudi je jako malo. I na njih ne treba nešto puno obraćati<br />
pažnju. Treba negovati ono lepo što imaš oko sebe.<br />
Vaše Udruženje okuplja ceo Srem?<br />
Jeste. Sedam opština, <strong>sa</strong> dečijom i cerebralnom paralizom. Ali i tu ima problema.<br />
Mi imamo šezdeset i četiri registrovana člana, ali ih je izvan udruženja tri<br />
puta više, možda i četiri. Jednostavno, da li nemaju motiv, da li je porodica takva.<br />
Dešavalo mi se da priđem na ulici, prepoznajem cerebralnu i dečiju paralizu,<br />
dam vizit kartu, i objasnim zašto mi postojimo. Naiđem na vrlo različite reakcije,<br />
od onih koji su jako zadovoljni, do onih koji svoj invaliditet jednostavno ne<br />
priznaju, niti njihova porodica.<br />
1