Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno

Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno

24.02.2013 Views

posle posta bila na ispovesti, i to je prvi put i poslednji kad sam išla da se ispovedim! Po meni je trebalo da ostaneš sam sa sveštenikom. Žena pre mene je rekla: – Ja uopšte nisam grešna! – Što si onda tu? I nekako najteže je, po meni, slagati sebe. Čovek kad ode sa ovog sveta, ponese samo svoju dušu i ništa više. Poštovanje sebe i drugih. Jer, ako ne poštuješ sebe, ne možeš poštovati ni druge. I moraš voleti sebe da bi mogao voleti druge ljude. Ja sam u jednom teškom periodu svoga života baš jako pala. Došla sam u situaciju da sam se jednog jutra probudila i shvatila da ja ništa ne želim. A čovek koji nema želje, nije živ. Onog momenta kada mi je pukla porodica, bilo mi je jako teško, kad su posle tri tanjira na stolu ostala dva, bilo je jako teško. A kada je ostao samo jedan, to je trebalo preživeti. Ja sam onda uzela svesku i počela sam da pišem šta želim. Kad sam konstatovala da ne želim ništa, to je bilo poražavajuće. Ali, opet, ono o čemu sam ja pričala, to je ona moja narav na kojoj sam dragom Bogu jako zahvalna, taj moj duh, da čovek kad padne, izliže svoje rane i krene dalje. Odjednom sam imala jednu, pa drugu želju... I inače, kad padnem, ja kažem: – Idem da podignem sebi moral! Pa makar to bila jedna minđušica, ili jedan ruž, ili jedan lak za nokte! To mene razveseli. I ja danas želim jako puno. Imam trista želja i trista planova. 1 Ali i neprijatno iskustvo. Hoćete li nam reći nešto o tome? Ja sam četiri godine vodila upravni spor da dokažem da sam invalid, da bih ostvarila pravo na telesno oštečenje, što mi je bilo važno zbog beneficiranog radnog staža. U mojoj okolini nije bio niko ko bi me uputio na moja prava kao osobu sa invaliditetom: šta mogu da ostvarim, koje su moje beneficije i kako sebi da olakšam život. Znači, taj put je bio strašan! Dobila sam pravo da radim skraćeno radno vreme, i još tada je trebalo da se uradi procena telesnog oštećenja, ali nadležni lekar, kad šalje na invalidsku komisiju, ne zaokruži „ocenite to i to“, „oceni i taj procenat telesnog oštećenja“, „mogućnost i potrebu za negom i pomoći“... Ja sam otišla na invalidsku komisiju da bi me vozali neviđeno! Pa na drugostepenu... E, došla je meni do ruku lista telesnih oštećenja. Ja sam sebe našla tu na nekih devedeset posto telesnih oštećenja, pa sam zato morala da vodim upravni spor kod tadašnjeg Vrhovnog suda Vojvodine. Taj period je jako strašan. Lekar, inače ortoped, koji je bio predsednik Lekarske komisije, bio je vrlo arogantno i potkupljivo stvorenje. Kad je moja Brana krenula u medicinsku školu, predavao joj je hirurgiju, rekla sam joj: – Nemoj slučajno da te poveže sa mnom, nadrljala si! Čak je hteo da mi radi i neku hiruršku intervenciju na kičmi. Ja sam pitala: – Šta biste to da mi radite? On kaže: – Šta tebe briga? Mene šta je briga?! Mene ćeš da seckaš, a nećeš da mi objasniš šta ćeš da mi radiš. Izvini, molim te, ovo je moj jedan jedini život. Ne dolazi u obzir! Dosta su na meni eksperimentisali i učili, i da bih prihvatila neku intervenciju moraš da mi objasniš tako da ja to

shvatim. Ja sebe bolje poznajem nego bilo ko drugi. Recimo, ako mi lekar prepiše antibiotike, i dâ mi petsto miligrama antibiotika, a ne vodi računa o mojoj telesnoj težini, onda je to strašno. Onda posledice ja moram da snosim. Taj spor je trajao dugo. Sebi sam postavila to kao mentalnu gimnastiku – jedino sam tako mogla da ne puknem od svega toga. Kad je trebalo da odem u penziju, onda sam se tek opametila i otišla na Banjicu po preporuku. Tada mi je taj lekar uslovio da moram da povučem svoju medicinsku dokumentaciju sa Banjice, i nikad više mi nije overen uput za pregled na Banjici, svaki put sam morala da ga platim... Nije ni važno. Donela sam preporuku sa Banjice i tad mi nije mogao ništa. Ali, i tad je bio otrovan: – Pa, ti si se takva i zaposlila, pa, šta misliš, hoćeš da ti oduzmemo penziju, ti si nas prešla, ti si tu imala lekarsko uverenje, počela si da radiš kao zdrava osoba! A ja sam rekla ovako: – Doktore, je l’ to preporuka sa Banjice? – Jeste! – Nas dvoje više nemamo šta da razgovaramo! Opet sam morala da idem na drugostepenu, odmah me je poslao na reviziju. E, to je već bila neka druga priča. Jako me nervira kad moj fizički hendikep poistovete sa mojim mentalnim stanjem. Dešavalo mi se, ako sa mnom dođe pratilac, moja ćerka ili moj muž, da se njima obraćaju. Pa valjda ja znam šta je meni, a ne oni! Na to se vrlo naljutim, i tu uvek reagujem. E, zbog svih tih stvari sam krenula da radim u našem Udruženju. Jednom kad ne budem mogla fizički više da budem aktivna, uvek ću svakom ko je u potrebi pomoći, bez obzira na to da li radim u tom Društvu, jednostavno kao osobi, jer sam prošla kroz trnje i veliki bol. Jako sam teško ostvarila sva svoja prava, i nikog nije bilo da mi pomogne. Otad sam čitala Službeni glasnik – moja literatura uz jutarnju kafu. Sada pratim propise, jer samo tako mogu uz samoedukaciju da ostvarim svoja prava – inače ne, jer je administracija nešto strašno. Jako se naljutim kako manipulišu ljudima i kako nije dovoljno samo da si u nekoj potrebi, da ti je život nešto uskratio, mnogim ljudima hoće da uskrate i ono najosnovnije pravo. Dešavalo mi se da srećem ljude koji te bodre. I prvi put kad njima nešto ne pođe u životu na ruku, kad im ne bude onako kako oni smatraju da treba da bude, onda dođe ono: – Kako se ti usuđuješ da živiš normalno?! Ali na svu sreću takvih ljudi je jako malo. I na njih ne treba nešto puno obraćati pažnju. Treba negovati ono lepo što imaš oko sebe. Vaše Udruženje okuplja ceo Srem? Jeste. Sedam opština, sa dečijom i cerebralnom paralizom. Ali i tu ima problema. Mi imamo šezdeset i četiri registrovana člana, ali ih je izvan udruženja tri puta više, možda i četiri. Jednostavno, da li nemaju motiv, da li je porodica takva. Dešavalo mi se da priđem na ulici, prepoznajem cerebralnu i dečiju paralizu, dam vizit kartu, i objasnim zašto mi postojimo. Naiđem na vrlo različite reakcije, od onih koji su jako zadovoljni, do onih koji svoj invaliditet jednostavno ne priznaju, niti njihova porodica. 1

shvatim. Ja sebe bolje poznajem nego bilo ko drugi. Recimo, ako mi lekar prepiše<br />

antibiotike, i dâ mi petsto miligrama antibiotika, a ne vodi računa o mojoj<br />

telesnoj težini, onda je to strašno. Onda posledice ja moram da snosim.<br />

Taj spor je trajao dugo. Sebi <strong>sa</strong>m postavila to kao mentalnu gimnastiku – jedino<br />

<strong>sa</strong>m tako mogla da ne puknem od svega toga. Kad je trebalo da odem u penziju,<br />

onda <strong>sa</strong>m se tek opametila i otišla na Banjicu po preporuku. Tada mi je taj<br />

lekar uslovio da moram da povučem svoju medicinsku dokumentaciju <strong>sa</strong> Banjice,<br />

i nikad više mi nije overen uput za pregled na Banjici, svaki put <strong>sa</strong>m morala da<br />

ga platim... Nije ni važno. Donela <strong>sa</strong>m preporuku <strong>sa</strong> Banjice i tad mi nije mogao<br />

ništa. Ali, i tad je bio otrovan: – Pa, ti si se takva i zaposlila, pa, šta misliš, hoćeš<br />

da ti oduzmemo penziju, ti si nas prešla, ti si tu imala lekarsko uverenje, počela si<br />

da radiš kao zdrava osoba! A ja <strong>sa</strong>m rekla ovako: – Doktore, je l’ to preporuka <strong>sa</strong><br />

Banjice? – Jeste! – Nas dvoje više nemamo šta da razgovaramo!<br />

Opet <strong>sa</strong>m morala da idem na drugostepenu, odmah me je poslao na reviziju.<br />

E, to je već bila neka druga priča. Jako me nervira kad moj fizički hendikep<br />

poistovete <strong>sa</strong> mojim mentalnim stanjem. Dešavalo mi se, ako <strong>sa</strong> mnom dođe<br />

pratilac, moja ćerka ili moj muž, da se njima obraćaju. Pa valjda ja znam šta je<br />

meni, a ne oni! Na to se vrlo naljutim, i tu uvek reagujem. E, zbog svih tih stvari<br />

<strong>sa</strong>m krenula da radim u našem Udruženju.<br />

Jednom kad ne budem mogla fizički više da budem aktivna, uvek ću svakom<br />

ko je u potrebi pomoći, bez obzira na to da li radim u tom Društvu, jednostavno<br />

kao osobi, jer <strong>sa</strong>m prošla kroz trnje i veliki bol. Jako <strong>sa</strong>m teško ostvarila<br />

sva svoja prava, i nikog nije bilo da mi pomogne. Otad <strong>sa</strong>m čitala Službeni glasnik<br />

– moja literatura uz jutarnju kafu. Sada pratim propise, jer <strong>sa</strong>mo tako mogu<br />

uz <strong>sa</strong>moedukaciju da ostvarim svoja prava – inače ne, jer je administracija nešto<br />

strašno. Jako se naljutim kako manipulišu ljudima i kako nije dovoljno <strong>sa</strong>mo da<br />

si u nekoj potrebi, da ti je život nešto uskratio, mnogim ljudima hoće da uskrate<br />

i ono najosnovnije pravo. Dešavalo mi se da srećem ljude koji te bodre. I prvi put<br />

kad njima nešto ne pođe u životu na ruku, kad im ne bude onako kako oni smatraju<br />

da treba da bude, onda dođe ono: – Kako se ti usuđuješ da živiš normalno?!<br />

Ali na svu sreću takvih ljudi je jako malo. I na njih ne treba nešto puno obraćati<br />

pažnju. Treba negovati ono lepo što imaš oko sebe.<br />

Vaše Udruženje okuplja ceo Srem?<br />

Jeste. Sedam opština, <strong>sa</strong> dečijom i cerebralnom paralizom. Ali i tu ima problema.<br />

Mi imamo šezdeset i četiri registrovana člana, ali ih je izvan udruženja tri<br />

puta više, možda i četiri. Jednostavno, da li nemaju motiv, da li je porodica takva.<br />

Dešavalo mi se da priđem na ulici, prepoznajem cerebralnu i dečiju paralizu,<br />

dam vizit kartu, i objasnim zašto mi postojimo. Naiđem na vrlo različite reakcije,<br />

od onih koji su jako zadovoljni, do onih koji svoj invaliditet jednostavno ne<br />

priznaju, niti njihova porodica.<br />

1

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!