Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
11<br />
Kristina (1954), Novo Miloševo<br />
Pričajte nam o svom detinjstvu.<br />
Rođena <strong>sa</strong>m u Novom Miloševu pedeset četvrte.<br />
Imam mlađeg brata koji je rođen pedeset sedme. Imala<br />
<strong>sa</strong>m i četiri godine mlađu sestru, koja je umrla. Sa roditeljima<br />
smo živeli do šezdeset treće u Novom Miloševu,<br />
gde <strong>sa</strong>m pohađala osnovnu školu. Bila <strong>sa</strong>m u drugom<br />
polugodištu trećeg razreda kad mi je umrla mlađa sestra,<br />
što mi je bio tužan događaj u detinjstvu. Na selu nam baš<br />
nije išlo najbolje, pa smo se preselili u Zrenjanin, gde je<br />
otac radio. Mlađi brat je tamo krenuo u obdanište, kasnije<br />
i u zabavište. Tata je iznajmio jednu sobicu, gde smo<br />
stanovali dok nismo <strong>sa</strong>zidali našu kuću. Brat i ja nismo<br />
baš imali srećno detinjstvo, naime, nismo imali vremena<br />
da se igramo <strong>sa</strong> decom. Učestvovali smo zajedno <strong>sa</strong><br />
roditeljima u izgradnji kuće: kada se vratimo iz škole,<br />
pravimo čerpić (to su zemljane cigle), jedan dan, drugi<br />
dan, kad se sve osuši, <strong>sa</strong>kupljamo, pa kad veća količina<br />
bude gotova – zidamo. Moj otac nije imao da plati radnike,<br />
nego kako su sredstva pristizala, tako se ta kuća<br />
gradila, godinama. Bili smo zadovoljni zato što smo naučili<br />
skromno da živimo, pa nismo znali ni za čokoladu,<br />
ni za igračke. Prvi televizor smo dobili šezdeset sedme,<br />
kad to i nije bilo tako popularno. Mi smo bili zadovoljni.<br />
Bila je sloboda, nije bilo straha, u tom smislu smo imali<br />
lepo detinjstvo.<br />
Kako Vam je teklo školovanje?<br />
Kad <strong>sa</strong>m došla u Zrenjanin, ni<strong>sa</strong>m se baš najbolje<br />
snašla, po prirodi <strong>sa</strong>m stidljiva. Jako mi je strašno bilo u<br />
školi, jer škola na selu nije isto što i škola u gradu. Bila<br />
<strong>sa</strong>m ljubimica moje učiteljice na selu, pa ni<strong>sa</strong>m morala<br />
puno da učim, ali kad <strong>sa</strong>m došla u grad, onda je to bilo<br />
nešto drugo. Bilo je puno dece, trideset đaka u jednom<br />
razredu. Po azbučnom redosledu moje je prezime na kra-