Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno
Za deset godina postojanja subotičkog društva, mislim da je Subotica sredina koja je dosta učinila za osobe sa invaliditetom. Prihvativši naša zapažanja i potrebe. Uspeli smo i kretanje grada prilagoditi za osobe sa invaliditetom. Puno smo radili na obaranju arhitektonskih barijera, tako da se danas osobe koje koriste invalidska kolica mogu same kretati užim delom grada. Osim toga, mreža podrške osobama sa invaliditetom je uz pomoć Gerontološkog centra jako razrađena. Oformljeni su lokacije info-centra u svim većim delovima grada, gde osobe sa invaliditetom mogu doći do adekvatne i stručne pravne pomoći. Organizovana je i njihova beneficirana ishrana pri info–centrima, korišćenje interneta, imaju pristup informacijama, kao i nega u kućnim uslovima, kako lična, tako i pomoć pri spremanju domaćinstva. Fizičkim promenama grada i našom prisutnošću u gradu menjao se i odnos ljudi prema nama nabolje. Aktivno sam učestvovala u rešavanju svih tih problema, i za mene je to veliki životni uspeh, jer smatram da sam sa svojim saradnicima u ovom gradu dosta učinila da slika grada bude takva kakva je sada. 11 Koja je Vaša funkcija na pokrajinskom nivou? Prije šest godina ja sam izabrana za predsednicu Pokrajinskog saveza obolelih od cerebralne i dečije paralize Vojvodine „Suncokret“. To sam doživela kao priznanje moga dotadašnjega rada u subotičkom društvu. Ono što smo u Subotici postigli bilo je prilično impozantno i upravo zbog toga su mnogi smatrali da ja mogu dati značajan doprinos i na pokrajinskom nivou. Ovo mi je već drugi mandat. Radila sam na proširenju mreže društava u Vojvodini, na omasovljenju Pokrajinskog saveza, na edukaciji ljudi u njemu, na sportskim aktivnostima članova Saveza, njihovom međusobnom druženju i razmeni iskustava. U Pokrajini smo dali značajan doprinos i na donošenju pozitivnih zakonskih propisa što se prava osoba sa invaliditetom tiče. Značajno smo doprineli povećanju tuđe nege i pomoći, pošto je, nažalost, materijalno stanje osoba sa invaliditetom u Pokrajini, pa i šire, i dalje vrlo teško. Znači, moraju da se vide ti ljudi, ko su, kakvi su, da su to vredni ljudi, da su pametni, ambiciozni i sposobni, da to što ne mogu da hodaju kao ostali ne može da determiniše njihovuu budućnost, njihove lične karte. Trudim se da takvo shvatanje prevlada. A treba i u svesti osoba sa invaliditetom da zaživi... Mi smo i tu imali jako veliki problem. Oni su bili povučeni, teško im je bilo da se pokrenu, ali jedan uspeh, jedna mogućnost izlaska, već stvara neki doživljaj moći: ako sam jednom uspeo da izađem, i niko mi ništa nije rekao, ja ću i drugi put i treći put izaći, i sad su to ljudi sa puno više osmeha i zadovoljstva. Imate li neku poruku?
Roditelji određuju kakav će biti život njihovog deteta koje ima invaliditet. Ako oni imaju bezgraničnu snagu i ubeđenje da će to dete uspeti, to će sigurno tako i biti. Bez njihove bezuslovne podrške ništa nije ostvarljivo. Koreni neuspeha takvog deteta su u porodici koja za njega nije bila zainteresovana, nije mu dala adekvatnu podršku i uložila sav svoj napor onda kad mu je to bilo najpotrebnije. Čovek mora da shvati da ma koliko on u određenom trenutku izgleda svemoćan i nedodirljiv, svet apsolutno nije takav. Svetom pretežno vlada nemaština, bol i tuga. U svim teškim stvarima uvek treba prepoznati nešto dobro. Čak i iza svakog nesrećnog čoveka postoje uspomene koje, ako se neguju, mogu prerasti u nešto što će mu pomoći u životu. Život je neprestano kretanje. Ako si danas zdrav, ne znači da ćeš i sutra to biti. Treba imati razumevanje za sretne i za one manje sretne, za zdrave i za one koji to nisu. Da li postoji sudbina ili ne, ne znam! Ono što sigurno znam jeste da čovek umnogome utiče na to kakav će mu biti život. Treba mnogo hrabrosti, umeća, truda, sreće, dobrih i mudrih ljudi okupiti oko sebe, a svoj život urediš i odživiš da on bude pre svega dostojan čoveka. Ovo je pravilo koje vredi za svakoga. Takođe, svaka osoba sa invaliditetom treba da se maksimalno trudi u životu da sebi dokaže da može na polju obrazovanja postići najviše. Obrazovanje je na prvom mestu. Ko ima obrazovanje, ne treba da se plaši ni materijalnog ni duhovnog siromaštva. To je svakako najvažnije. Ako imamo pozitivan stav prema samome sebi i prema drugima, sredina će nas, osobe sa invaliditetom, doživeti kao ravnopravne članove društva, jer mi to i jesmo. Kako razmišljate o starosti? O tome puno ne razmišljam. Ove godine odlazim u starosnu penziju. Na to sam izuzetno ponosna, jer u penziju odlazim relativno zdrava i sa puno planova. Biće to korenite promene u mom životu i u životu moje porodice. Spremna sam da svoju energiju posvetim unapređenju i boljitku moje porodice, pre svega, a naravno i unapređenju položaja celog invalidskog pokreta. Mislim da ovde nisam učinila još sve što mogu. Imam ideja i energije da pomognem onima koji su još uvek na margini ovoga društva i imaju veliku potrebu kako za materijalnom, tako i za svakom drugom podrškom. Ispred mene ima još mnogo života, a doživela sam već puno, i kada razmišljam o svom životu do sada, mogu samo da poručim: „pamtim samo sretne dane“. Milica Bracić, maja 2009. 11
- Page 64 and 65: Neza (1948), Bosanska Kamenica Reci
- Page 66 and 67: godine provela kod kuće sa drugari
- Page 68 and 69: Imali smo nastavu pre podne, po pod
- Page 70 and 71: mi se javi. Obično zovem isti taks
- Page 72 and 73: posle nisam primenjivala, nije me z
- Page 74 and 75: haljinu, i sad imam suknju od nje.
- Page 76 and 77: Onda sam sedamdeset pete rodila tre
- Page 78 and 79: Bilo je dinamično, nije bilo dosad
- Page 80 and 81: Dok sam još bila u školi, u Savez
- Page 82 and 83: ože nešto da se desi, da je pogre
- Page 85: Rođene između 1950. i 1960.
- Page 88 and 89: Učila sam za krojačicu, vežbala
- Page 90 and 91: izmerio mi je glavu, ja sam mislila
- Page 92 and 93: na glavi - videla sam tatu, i okren
- Page 94 and 95: Ono što me najviše privlači je d
- Page 96 and 97: Radovala sam se kada sam je rodila,
- Page 98 and 99: Mi smo mislili da će biti teško,
- Page 100 and 101: Šta mislite o odnosu države prema
- Page 102 and 103: moga školovanja, dvadeset pet godi
- Page 104 and 105: htela da je nosi, pa se posvađamo,
- Page 106 and 107: konkurs za „samostalnog referenta
- Page 108 and 109: Moji roditelji su stalno izmišljal
- Page 110 and 111: sretna napustila tu zajednicu u koj
- Page 112 and 113: Da li ste ikad imali nekih benefici
- Page 116 and 117: 11 Kristina (1954), Novo Miloševo
- Page 118 and 119: da moja šefovica, poslodavka, zara
- Page 120 and 121: Ne znam šta se dogodilo u meni, al
- Page 122 and 123: ilo strašno, jer više nisam bila
- Page 124 and 125: da bude uredna: šišanje i ono št
- Page 126 and 127: je bio mir: ona dođe polako, legne
- Page 128 and 129: u životu koje moram da završim. P
- Page 130 and 131: Zovu nas iz okolnih sela u vezi sa
- Page 132 and 133: Društvu to nedostaje, iako društv
- Page 134 and 135: sam rekla: - Učiteljice, a je l’
- Page 136 and 137: Posle osnovne škole upisala sam Sr
- Page 138 and 139: popustili, ja se ne bih iskrivila o
- Page 140 and 141: Da li ste slavili Osmi mart? Predse
- Page 142 and 143: ljenje kičme i u lumbalnom i u tor
- Page 144 and 145: Prošle godine smo radili projekat
- Page 146 and 147: A sad nešto sve manje imam i vreme
- Page 148 and 149: posle posta bila na ispovesti, i to
- Page 150 and 151: Jedno vreme ste bili na čelu Savez
- Page 152 and 153: Republike Srbije!!! Jedan pečat se
- Page 154 and 155: liti da pomognu. Eto, to su neka mo
- Page 157 and 158: Tanja (1967), Sremska Mitrovica Isp
- Page 159 and 160: sama i u prodavnicu i kretala sam s
- Page 161 and 162: posle toga, kad sam prešla u Centa
- Page 163 and 164: smirila! Kao mala nisam bila neposl
Roditelji određuju kakav će biti život njihovog deteta koje ima invaliditet.<br />
Ako oni imaju bezgraničnu snagu i ubeđenje da će to dete uspeti, to će sigurno<br />
tako i biti. Bez njihove bezuslovne podrške ništa nije ostvarljivo. Koreni neuspeha<br />
takvog deteta su u porodici koja za njega nije bila zainteresovana, nije mu dala<br />
adekvatnu podršku i uložila <strong>sa</strong>v svoj napor onda kad mu je to bilo najpotrebnije.<br />
Čovek mora da shvati da ma koliko on u određenom trenutku izgleda svemoćan<br />
i nedodirljiv, svet apsolutno nije takav. Svetom pretežno vlada nemaština,<br />
bol i tuga. U svim teškim stvarima uvek treba prepoznati nešto dobro. Čak i<br />
iza svakog nesrećnog čoveka postoje uspomene koje, ako se neguju, mogu prerasti<br />
u nešto što će mu pomoći u životu. Život je neprestano kretanje. Ako si<br />
danas zdrav, ne znači da ćeš i sutra to biti. Treba imati razumevanje za sretne i<br />
za one manje sretne, za zdrave i za one koji to nisu. Da li postoji sudbina ili ne,<br />
ne znam! Ono što sigurno znam jeste da čovek umnogome utiče na to kakav<br />
će mu biti život. Treba mnogo hrabrosti, umeća, truda, sreće, dobrih i mudrih<br />
ljudi okupiti oko sebe, a svoj život urediš i odživiš da on bude pre svega dostojan<br />
čoveka. Ovo je pravilo koje vredi za svakoga.<br />
Takođe, svaka osoba <strong>sa</strong> <strong>invaliditetom</strong> treba da se maksimalno trudi u životu<br />
da sebi dokaže da može na polju obrazovanja postići najviše. Obrazovanje<br />
je na prvom mestu. Ko ima obrazovanje, ne treba da se plaši ni materijalnog ni<br />
duhovnog siromaštva. To je svakako najvažnije.<br />
Ako imamo pozitivan stav prema <strong>sa</strong>mome sebi i prema drugima, sredina<br />
će nas, osobe <strong>sa</strong> <strong>invaliditetom</strong>, do<strong>živeti</strong> kao ravnopravne članove društva, jer mi<br />
to i jesmo.<br />
Kako razmišljate o starosti?<br />
O tome puno ne razmišljam. Ove godine odlazim u starosnu penziju. Na to<br />
<strong>sa</strong>m izuzetno ponosna, jer u penziju odlazim relativno zdrava i <strong>sa</strong> puno planova.<br />
Biće to korenite promene u mom životu i u životu moje porodice. Spremna <strong>sa</strong>m<br />
da svoju energiju posvetim unapređenju i boljitku moje porodice, pre svega, a<br />
naravno i unapređenju položaja celog invalidskog pokreta.<br />
Mislim da ovde ni<strong>sa</strong>m učinila još sve što mogu. Imam ideja i energije da<br />
pomognem onima koji su još uvek na margini ovoga društva i imaju veliku potrebu<br />
kako za materijalnom, tako i za svakom drugom podrškom.<br />
Ispred mene ima još mnogo života, a doživela <strong>sa</strong>m već puno, i kada razmišljam<br />
o svom životu do <strong>sa</strong>da, mogu <strong>sa</strong>mo da poručim: „pamtim <strong>sa</strong>mo sretne<br />
dane“.<br />
Milica Bracić, maja 2009.<br />
11