Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno

Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno Životne priče žena sa invaliditetom u Vojvodini - centar živeti uspravno

24.02.2013 Views

Za deset godina postojanja subotičkog društva, mislim da je Subotica sredina koja je dosta učinila za osobe sa invaliditetom. Prihvativši naša zapažanja i potrebe. Uspeli smo i kretanje grada prilagoditi za osobe sa invaliditetom. Puno smo radili na obaranju arhitektonskih barijera, tako da se danas osobe koje koriste invalidska kolica mogu same kretati užim delom grada. Osim toga, mreža podrške osobama sa invaliditetom je uz pomoć Gerontološkog centra jako razrađena. Oformljeni su lokacije info-centra u svim većim delovima grada, gde osobe sa invaliditetom mogu doći do adekvatne i stručne pravne pomoći. Organizovana je i njihova beneficirana ishrana pri info–centrima, korišćenje interneta, imaju pristup informacijama, kao i nega u kućnim uslovima, kako lična, tako i pomoć pri spremanju domaćinstva. Fizičkim promenama grada i našom prisutnošću u gradu menjao se i odnos ljudi prema nama nabolje. Aktivno sam učestvovala u rešavanju svih tih problema, i za mene je to veliki životni uspeh, jer smatram da sam sa svojim saradnicima u ovom gradu dosta učinila da slika grada bude takva kakva je sada. 11 Koja je Vaša funkcija na pokrajinskom nivou? Prije šest godina ja sam izabrana za predsednicu Pokrajinskog saveza obolelih od cerebralne i dečije paralize Vojvodine „Suncokret“. To sam doživela kao priznanje moga dotadašnjega rada u subotičkom društvu. Ono što smo u Subotici postigli bilo je prilično impozantno i upravo zbog toga su mnogi smatrali da ja mogu dati značajan doprinos i na pokrajinskom nivou. Ovo mi je već drugi mandat. Radila sam na proširenju mreže društava u Vojvodini, na omasovljenju Pokrajinskog saveza, na edukaciji ljudi u njemu, na sportskim aktivnostima članova Saveza, njihovom međusobnom druženju i razmeni iskustava. U Pokrajini smo dali značajan doprinos i na donošenju pozitivnih zakonskih propisa što se prava osoba sa invaliditetom tiče. Značajno smo doprineli povećanju tuđe nege i pomoći, pošto je, nažalost, materijalno stanje osoba sa invaliditetom u Pokrajini, pa i šire, i dalje vrlo teško. Znači, moraju da se vide ti ljudi, ko su, kakvi su, da su to vredni ljudi, da su pametni, ambiciozni i sposobni, da to što ne mogu da hodaju kao ostali ne može da determiniše njihovuu budućnost, njihove lične karte. Trudim se da takvo shvatanje prevlada. A treba i u svesti osoba sa invaliditetom da zaživi... Mi smo i tu imali jako veliki problem. Oni su bili povučeni, teško im je bilo da se pokrenu, ali jedan uspeh, jedna mogućnost izlaska, već stvara neki doživljaj moći: ako sam jednom uspeo da izađem, i niko mi ništa nije rekao, ja ću i drugi put i treći put izaći, i sad su to ljudi sa puno više osmeha i zadovoljstva. Imate li neku poruku?

Roditelji određuju kakav će biti život njihovog deteta koje ima invaliditet. Ako oni imaju bezgraničnu snagu i ubeđenje da će to dete uspeti, to će sigurno tako i biti. Bez njihove bezuslovne podrške ništa nije ostvarljivo. Koreni neuspeha takvog deteta su u porodici koja za njega nije bila zainteresovana, nije mu dala adekvatnu podršku i uložila sav svoj napor onda kad mu je to bilo najpotrebnije. Čovek mora da shvati da ma koliko on u određenom trenutku izgleda svemoćan i nedodirljiv, svet apsolutno nije takav. Svetom pretežno vlada nemaština, bol i tuga. U svim teškim stvarima uvek treba prepoznati nešto dobro. Čak i iza svakog nesrećnog čoveka postoje uspomene koje, ako se neguju, mogu prerasti u nešto što će mu pomoći u životu. Život je neprestano kretanje. Ako si danas zdrav, ne znači da ćeš i sutra to biti. Treba imati razumevanje za sretne i za one manje sretne, za zdrave i za one koji to nisu. Da li postoji sudbina ili ne, ne znam! Ono što sigurno znam jeste da čovek umnogome utiče na to kakav će mu biti život. Treba mnogo hrabrosti, umeća, truda, sreće, dobrih i mudrih ljudi okupiti oko sebe, a svoj život urediš i odživiš da on bude pre svega dostojan čoveka. Ovo je pravilo koje vredi za svakoga. Takođe, svaka osoba sa invaliditetom treba da se maksimalno trudi u životu da sebi dokaže da može na polju obrazovanja postići najviše. Obrazovanje je na prvom mestu. Ko ima obrazovanje, ne treba da se plaši ni materijalnog ni duhovnog siromaštva. To je svakako najvažnije. Ako imamo pozitivan stav prema samome sebi i prema drugima, sredina će nas, osobe sa invaliditetom, doživeti kao ravnopravne članove društva, jer mi to i jesmo. Kako razmišljate o starosti? O tome puno ne razmišljam. Ove godine odlazim u starosnu penziju. Na to sam izuzetno ponosna, jer u penziju odlazim relativno zdrava i sa puno planova. Biće to korenite promene u mom životu i u životu moje porodice. Spremna sam da svoju energiju posvetim unapređenju i boljitku moje porodice, pre svega, a naravno i unapređenju položaja celog invalidskog pokreta. Mislim da ovde nisam učinila još sve što mogu. Imam ideja i energije da pomognem onima koji su još uvek na margini ovoga društva i imaju veliku potrebu kako za materijalnom, tako i za svakom drugom podrškom. Ispred mene ima još mnogo života, a doživela sam već puno, i kada razmišljam o svom životu do sada, mogu samo da poručim: „pamtim samo sretne dane“. Milica Bracić, maja 2009. 11

Roditelji određuju kakav će biti život njihovog deteta koje ima invaliditet.<br />

Ako oni imaju bezgraničnu snagu i ubeđenje da će to dete uspeti, to će sigurno<br />

tako i biti. Bez njihove bezuslovne podrške ništa nije ostvarljivo. Koreni neuspeha<br />

takvog deteta su u porodici koja za njega nije bila zainteresovana, nije mu dala<br />

adekvatnu podršku i uložila <strong>sa</strong>v svoj napor onda kad mu je to bilo najpotrebnije.<br />

Čovek mora da shvati da ma koliko on u određenom trenutku izgleda svemoćan<br />

i nedodirljiv, svet apsolutno nije takav. Svetom pretežno vlada nemaština,<br />

bol i tuga. U svim teškim stvarima uvek treba prepoznati nešto dobro. Čak i<br />

iza svakog nesrećnog čoveka postoje uspomene koje, ako se neguju, mogu prerasti<br />

u nešto što će mu pomoći u životu. Život je neprestano kretanje. Ako si<br />

danas zdrav, ne znači da ćeš i sutra to biti. Treba imati razumevanje za sretne i<br />

za one manje sretne, za zdrave i za one koji to nisu. Da li postoji sudbina ili ne,<br />

ne znam! Ono što sigurno znam jeste da čovek umnogome utiče na to kakav<br />

će mu biti život. Treba mnogo hrabrosti, umeća, truda, sreće, dobrih i mudrih<br />

ljudi okupiti oko sebe, a svoj život urediš i odživiš da on bude pre svega dostojan<br />

čoveka. Ovo je pravilo koje vredi za svakoga.<br />

Takođe, svaka osoba <strong>sa</strong> <strong>invaliditetom</strong> treba da se maksimalno trudi u životu<br />

da sebi dokaže da može na polju obrazovanja postići najviše. Obrazovanje<br />

je na prvom mestu. Ko ima obrazovanje, ne treba da se plaši ni materijalnog ni<br />

duhovnog siromaštva. To je svakako najvažnije.<br />

Ako imamo pozitivan stav prema <strong>sa</strong>mome sebi i prema drugima, sredina<br />

će nas, osobe <strong>sa</strong> <strong>invaliditetom</strong>, do<strong>živeti</strong> kao ravnopravne članove društva, jer mi<br />

to i jesmo.<br />

Kako razmišljate o starosti?<br />

O tome puno ne razmišljam. Ove godine odlazim u starosnu penziju. Na to<br />

<strong>sa</strong>m izuzetno ponosna, jer u penziju odlazim relativno zdrava i <strong>sa</strong> puno planova.<br />

Biće to korenite promene u mom životu i u životu moje porodice. Spremna <strong>sa</strong>m<br />

da svoju energiju posvetim unapređenju i boljitku moje porodice, pre svega, a<br />

naravno i unapređenju položaja celog invalidskog pokreta.<br />

Mislim da ovde ni<strong>sa</strong>m učinila još sve što mogu. Imam ideja i energije da<br />

pomognem onima koji su još uvek na margini ovoga društva i imaju veliku potrebu<br />

kako za materijalnom, tako i za svakom drugom podrškom.<br />

Ispred mene ima još mnogo života, a doživela <strong>sa</strong>m već puno, i kada razmišljam<br />

o svom životu do <strong>sa</strong>da, mogu <strong>sa</strong>mo da poručim: „pamtim <strong>sa</strong>mo sretne<br />

dane“.<br />

Milica Bracić, maja 2009.<br />

11

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!