UPPSALA UNIVERSITY - Index of - Uppsala universitet

Slovo (Uppsala), 2010, No. 51Journal of Slavic Languages and LiteraturesNa krajnjem je jugu slavenska onomastiĉka graĊa izuzetno bogata. Pitanje je, ipak,koliko se toponimija na podruĉju Grĉke može pripisati bugarskome ili makedonskomejeziku i koliko je još uvijek rijeĉ o praslavenskom jeziĉnom sustavu (v., na primjer,Vasmer 1941). Pored materijala iz Grĉke poneki autori pozivaju na supstratnu toponimiju(traĉku i albansku) i slavenizirane oblike antiĉkih (grĉkih, romanskih i protobugarskih)mjesnih imena (usp. Mladenov 1979:56 ff.; Mirĉev 1958:8-9; Koneski1982: passim).TakoĊer na srednjojužnoslavenskome podruĉju rana supstratna toponimija igraveliku ulogu u postuliranju ranoga stanja glasovnih sustava. Najbogatija i najobuhvatnijase graĊa možda nalazi kod Popovića (1960). Holzer (2007) obraća veliku pozornostupravo na onomastiĉku graĊu na zapadnom dijelu jeziĉnoga prostora (v. i bogatuliteraturu kod njega). Inaĉe je u dotiĉnoj literaturi toponimija manje prisutna, premdase spominje, primjerice, kod Belića (1976:17).U manjoj je mjeri prisutna supstratna toponimija u alpskoslavenskome sluĉaju. Onase, na primjer, kod Greenberga (2000:52-59, passim) po pravilu uvrštava pod kontaktnulingvistiku. 16 Greenberg (2000:19) navodi i rane slovenske glose u njemaĉkim i talijanskimizvorima.Na istoĉnoslavenskome podruĉju nalazimo velik broj supstratne onomastiĉke graĊe(i mjesnih, ali i drugih imena). Najĉešće se radi o ugrofinskom, baltiĉkom ili skandinavskomleksiku (v. Kiparsky 1963:75 za »Urrussisch«; Wexler 1977:43 ff. za »prehistory«).Kod Gorškove & Haburgaeva (1981:18-20 i passim) važnost se toponomastikenaglašava, ali, koliko vidim, u manjoj se mjeri rabi. Zanimljivo je da se jedinoWexler (1977:39-43) poziva na tursko-arapske i hebrejske izvore koji se odnose nabjeloruski teritorij. Ugrofinska (zapadnoga tipa) i skandinavska onomastiĉka graĊaobilno je prisutna u zapisima na brezovoj kori (Zaliznjak 2004), ali je ona tek nedavnodovoljno istražena u okviru jednoga znanstvenog projekta Finske akademije. 17 Baltiĉkatoponimija se uglavnom spominje u svezi s nekadašnjom rasprostranjenošćubaltiĉkoga jeziĉnog prostora prema istoku (uglavnom imena rijeka u Bjelorusiji) ili svremenom djelovanja odreĊenih praslavenskih glasovnih tendencija (primjerice, prvepalatalizacije velara).U ĉeškome i slovaĉkome sluĉaju ima dosta stranih izvora (njemaĉkih, latinskih,grĉkih i madžarskih) u kojima se pojavljuje onomastiĉki materijal (Trávníĉek 1935:9-10; Stanislav 1956:28-31). Krajĉoviĉ (1975: passim) se uglavnom poziva na Stanislavljevmaterijal s težištem na madžarskim glosama.16 Budući da je pitanje »jeziĉne pripadnosti« nekadašnjega Noricuma i Panonije nerješivo, ne ulazim u supstratnutoponimiju na ovim podruĉjima.17 Ne ulazeći detaljnije u sve radove na ovom podruĉju ukazujem samo na Sitzmann (2007) i Saarikivi (2007) ijoš neke radove objavljene u zbornicima Nuorluoto (2006b i 2007) iz razloga što Zaliznjakovi radovi sadržesamo površne osvrte na ovaj leksik.42