lecenje raka-metode

Kemoterapija liječi rak i Zemlja je ravnu ploča
2. Što je to rak?
1. Jesu li paraziti uvijek naši neprijatelji ili možda obavljaju značajne
zadatke u našem tijelu (tj. jesu li možda simbionti)?
2. Od čega problem počinje, od parazita ili tumorske stanice?
O parazitima sam razgovarao najviše s doktoricom Johannom Budwig
koja je 1959.g. u svojoj vjerojatno najsveobuhvatnijoj knjizi "Sindrom
masnoće" (Das Fettsyndrom, 1972.) izvijestila detaljno o tzv. "živim organizmima
što izgledaju poput crva" u hemogramu (u potpunoj krvnoj
slici). Pokazala mi je fotografije napravljene uz pomoć mikroskopa na
kojima su ti oblici života veoma izobličeni, a kojih više nema u krvi
nekoliko dana po primjeni uljno-proteinske prehrane. Kad su bavarski
istraživači na Institutu Max von Pettenkofer otkrili sićušne protozoe
(jednostanične organizme) objavio je to u časopisu Arztliche Praxis pod
naslovom: "Neobični korpuskularni elementi u krvi!" (Ungewohnliche,
korpuskulare Elemente im Blut!). I na kraju kad je dr. Alfons Weber
objavio svoje istraživačke filmove, svi su mogli shvatiti da u krvi ima i
nečega drugog osim krvnih stanica koje se uobičajeno spominju.
Kako alopatski liječnici smatraju tumor nečim malignim, tako mnogi
nekonvencionalni liječnici rade grešku i ocrnjuju parazite. Sami razmotrite.
Je li moguće da sva ta "mala stvorenja" žive u nama i jedva čekaju
da nam naude? Kao što sve bakterije nisu loše, tako nisu loši ni svi paraziti.
I bakterije i virusi nam mogu naškoditi, ali to više ovisi o miljeu
nego o samom mikrobu. Svi ih mogu uočiti pod mikroskopom. "Ovoliki
životni oblici što oštećuju" nisu više vidljivi poslije jednostavne
prehrambene promjene ili/i detoksikacijske terapije ili drugim riječima:
promjenom miljea. Veliku ulogu ima pH vrijednost krvi i kako svi danas
govore o utjecaju smanjivanju kiselosti tijela na zdravlje, moram
vam reći da su paraziti najsretniji u krvi kad je pH vrijednost visoka
(lužnata okolina), a ne kad je niža od neutralne (kad je kisela okolina).
Dakle važno je "zakiseliti" krv putem d-mliječne kiseline.
Svakako prethodno izneseno ne isključuje činjenicu da paraziti mogu
uzrokovati simptome, posebno kad su u velikom broju, i da se kratkoročnim
antiparazitskim mjerama ovi simptomi mogu uspješno suzbijati.
S druge strane moramo biti pažljivi da ne izvučemo suprotan
zaključak kako moramo ubiti sve parazite. Važnije su promjene miljea,
one nam omogućuju da živimo u zdravoj simbiozi s parazitima. Utopijski
je vjerovati kako možemo izbjeći parazite. Kao prvo to je ustvari
nemoguće, a kao drugo to je potpuno nepotrebno.
Terapeutski pristup prema parazitskoj teoriji:
Detoksikacija, prehrana, anti-parazitski lijekovi.
86
Teorija odnosa kiselina-lužina
Mnogo se pisalo u zadnje vrijeme o važnosti kiselo-lužnate ravnoteže i
o njenom utjecaju na rak. Kako da na kraju objasnimo zašto se tumorskim
pacijentima povisuje pH vrijednost u krvi (u lužnatom pravcu),
a smanjuje u crijevnom tkivu (u kiselinskom pravcu), iako nedostaje
osnovno logičko objašnjenje (pH se u krvi povećava zbog toga što se
klor iz kuhinjske soli, NaCl - medustanično povezuje s proteinima, a
natrij formira lužnate soli).
Želio bih vas upoznati s radom doktora Ericha Rouka koji je liječio
oboljele mnogo godina i koji je intenzivno istraživao uzrok raka. Godine
1970. je dr. Rouka objasnio kako pojačavanjem procesa glikolize
(procesa pretvorbe šećera u mliječnu kiselinu - C3H603), u stanicama
koje su pod stresom putem upalnog impulsa znači prijelaz iz normalnog
stanja u tumorsko stanje. Mogao je demonstrirati da je proizvodnja
upravo ove kiseline ono što održava tumorske stanice na životu i istodobno
oštećuje zdrave stanice.
U suprotnosti od "zdrave upale" gdje se pojavljuje gnoj, dijelovi proteina
se slažu u veće proteine, kao što su albumoze, peptoni ili peptidi
koji onda dalje služe kao dijelovi stanica raka. Štoviše novi upalni
stimulativni poticaji i naravno bolovi, pojavljuju se uz opću slabost
(pobuđivanje živčanih stanica) na susjednom tkivu. Dr. Rouka zasniva
svoje hipoteze na radu dr. Pieta Borsta (holandskog biokemičara) i dr.
Otta Warburga, koji je 30-ih godina 20. stoljeća zaključio da embrionske
stanice imaju značajnu anaerobnu fazu, i da površine tili stanica pokazuju
trend prema kiselinama slično kao i stanice raka. Ova se situacija
mijenja samo srastanjem u prokrvljeno područje posteljice. Infiltrativna
vrsta rasta (rasta u različito tkivo) je jedino moguća kroz povećanje kiselosti
na staničnoj površini. Naravno da ova saznanja potvrđuju tvrdnje
mnogih istraživača, koji iznova naglašuju da su sve stanice našeg
tijela pohranile anaerobne sustave za opstanak u svojim genima.
Brzina dijeljenja stanica u slučaju raka uvijek igra važnu ulogu. Danas
znamo da se pH vrijednost u krvnom serumu povećava s godinama
života istodobno kako se smanjuje brzina dijeljenja stanica. U
mnogim su studijama istraživači mogli odrediti, da se s povećanim
brojem dijeljenja stanica povećava i glikoliza, a smanjuje pH vrijednost.
Istraživači trebaju samo staviti stanice u kulture s vrijednostima pH
87