Suza Dolinska - Broj 30

GODIŠNJAK ŽUPE UZNESENJA BL. DJEVICE MARIJE DOLINA

GODIŠTE XVII SIJEČANJ/PROSINAC 2013. BROJ 30

K A Z A L O

KATOLIČKI KALENDAR ZA 2014 ................................................................................4

RIJEČ UREDNIKA, Milorad Oršulić - Mican ..............................................................28

IZ STAROG KRAJA, vlč. Pero Čolić ..............................................................................31

S NASLOVNICE: papa FRANJO ..................................................................................34

HVALA TI SVETI OČE ..................................................................................................37

DEST GODINA POSLIJE NA PETRIĆEVCU ...........................................................42

INTERVJU MSGR. DR. F. KOMARICE za Večernji list ..........................................51

SUZA DOLINSKA NA HTV U EMISIJI “POZITIVNO” ..........................................56

UREĐENJE GROBLJA “GRADINA” .........................................................................60

PROSLAVA SV. MARKA I BLAGOSLOV POLJA .....................................................65

USKRSNI PONEDJELJAK U GORNJOJ DOLINI – EMAUS ................................68

PROSLAVA VELIKE GOSPE U DOLINI I SV. ROKA U BOS. GRADIŠKI .......71

OBILJEŽEN BLAGDAN SVIH SVETIH I DUŠNOG DANA NA “GRADINI” ...77

DEVETA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA ....................80

REGATA: Rijekom Savom od Siska do Doline ..............................................................84

GDJE SU, KAKO ŽIVE, ŠTO RADE: ŠVARGLIJADA – Obitelj Oršulić ...............86

PISALI SU NAM ..............................................................................................................90

DRUGI O NAMA Razgovor s msgr. dr. Antom Orlovac ............................................93

SCENSKI PRIKAZ “MUKA I SMRT ISUSA KRISTA” ............................................103

BOG KAO LJUBAV / fr. Ivan Marija Tomić OP/ ........................................................111

MARIJINA SVETIŠTA : OLOVO – Svetište Majke Božje ......................................118

POGLEDI U KRAJEVE SRCA: Napast u snu - Rajko Bundalo ..............................122

PUT K BLAŽENSTVU: - Bibliografija o Ivanu Merzu II. dio ...............................126

- Početak gradnje crkve bl. Ivana Merza u Slatini ............128

SESTRA JULA IVANIŠEVIĆ : Duhovni magnet i druga obljetnica blaženica .......131

U SPOMEN: 20. godina smrti vlč. MARKA ŠALIĆ ...................................................136

LIKVIDACIJA DOMOBRANA IZ BiH u G. PODGRADCIMA (A. Mijatović) ..140

ZABILJEŽBE U DOLINI: Izgradnja zvonika ...........................................................145

SAČUVAJMO OD ZABORAVA: Popis pučanstva Donje Doline iz 1948/49. god ...148

DOLINSKO NARODNO BLAGO: Uskrsni običaji ..................................................158

D. DOLINA: Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom BiH (II. dio) .........162

NARODNO RIBARSTVO U BiH /Dolina na Savi/ ..................................................168

PLODOVI UMA I SRCA: - Ča Rudini bećarci Rudolf Jurić ...................................172

HRVATSKO PJEVAČKO DRUŠTVO “POSAVAC” BOS. GRADIŠKA ................173

PREDSTAVLJAMO VAM: Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. god. ........177

SJETIMO SE NAŠIH STARIH: Iz obiteljskog albuma obitelji ................................186

NAŠI AKADEMICI ....................................................................................................187

IZ RJEČNIKA UČE STIPE ........................................................................................193

ZA ONE KOJI SEBI ŽELE POMOĆI: Blagodati kiselog kupusa ...........................194

ZABAVNA STRANICA ................................................................................................197

ROĐENI, VJENČANI, UMRLI ..................................................................................198

RODOSLOVLJE OBITELJI KNEŽEVIĆ III. dio ..................................................209

OBAVIJESTI ..................................................................................................................213

NAŠI DAROVATELJI .................................................................................................215

“Suza Dolinska” - Godišnjak župe uznesenja Bl. Dj. Marije - Dolina

Bosanska kraj Bosanske Gradiške u izgnanstvu.

Uređuje: Uredničko vijeće: vlč. Milivoj Knežević, p. Damir Šokić OP,

vlč. Pero Čolić, fr. Ivan Marija Tomić, Milorad Oršulić-Mican,

Zvonko Oršulić-Feni, Stipo Oršulić, i Mato Knežević-Maća,

Glavni i odgovorni urednik: Milorad Oršulić-MICAN.

Webmaster: Kristijan Vonić - Kika; e-mail: kvonic@inet.hr - Izlazi o Božiću.

Umnoženo kao rukopis u 650 primjeraka.

Priloge slati na adresu: Milorad Mican Oršulić,

35 430 OKUČANI, Ulica Bljesak 15, Tel.: (035) 371-332

WEB stranica: www.Suza-Dolinska.com; e-mail: suza@suza-dolinska.com

SUZA DOLINSKA, XVII (2013.) 30

SIJEČANJ 2014.

S 1 NOVA GODINA, Marija Bogorodica

Č 2 Bazilije V., Grgur Nazijanski

P 3 Ime Isusovo, Genoveva, Cvijeta

S 4 Anđela F. Dafroza, Borislava, Eduard

N 5 2. NED. PO BOŽIĆU, Telesfor, Gaudencije, Emilijana Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 6 BOGOJAVLJENJE - Sv. Tri kralja, Gašpar

U 7 Rajmund Pen., Rajko, Lucijan, Zorislav

S 8 Severin, Teofil, Bogoljub, BDM brze pomoći

Č 9 Julijan, Živko

P 10 Agaton, Dobroslav, Grgur X.

S 11 Honorat, Neven, Higin, Bernard, Teoozije

N 12 KRŠTENJE GOSPODINOVO, Ernest, Tatjana Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 13 Hilarije, Veronika, Radovan

U 14 Feliks, Srećko, Malahija

S 15 Pavao pustinjak, Anastazija, Stošija, Mavro

Č 16 Marcel, Oton, Mislav

P 17 Antun opat, Vojmil, Lavoslav

S 18 Priska, Liberata, Biserka, Margarita Ugarska

N 19 2. N. KROZ GODINU, Mario, Kanut, Ljiljana, Marta Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 20 Fabijan i Sebastijan

U 21 Agneza, Janja, Neža

S 22 Vinko đakon i muč., Anastazije, Irena

Č 23 Emerencijana, Ema, Vjera

P 24 Franjo Saleški, Bogoslav

S 25 Obraćenje Pavla apostol, Ananija

N 26 3. N. KROZ GOD., Timotej i Tit, Bogoljub, Tješimir Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 27 Angela Merici, Pribislav

U 28 Toma Akvinski, Tomislav

S 29 Valerije, Konstancije, Zdeslav

Č 30 Martina, Gordana, Darinka

P 31 Ivan Bosco, Marcela, Viktor, Klaudije

SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOS. GRADIŠKI

PUČKA SV. MISA

4


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

SIJEČANJ

Sv. Antun: Staro Petrovo Selo

Sv. Fabijan i Sebastijan: Poljane

Sv. Vinko: Starci, Vladisovo

5


VELJAČA 2014.

S 1 Brigita, Miroslav, Sever

N 2 PRIKAZANJE GOSPOD. SVIJEĆNICA, Marijan Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 3 Blaž, Vlaho, Tripun

U 4 Andrija Corsini, Veronika Jeruzalemska

S 5 Agata, Dobrila, Jagoda, Silvan

Č 6 Pavao Miki i dr., Doroteja

P 7 Pio IX. papa, Rikard, Držislav

S 8 Jeronim Emilijani, Jerko, Mladen

N 9 5. NED. KROZ GOD., Skolastika, Apolonija, Sunčana Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 10 ALOJZIJE STEPINAC, Vjekoslav, Vilim

U 11 Gospa Lurdska, Mirjana

S 12 Eulalija, Zvonimir, Damjan Godišnjica. smrti vlč. Marka Šalića,

Č 13 Katarina Ricci, Kristina

P 14 Valentin, Zdravko, Valentina

S 15 Klaudije Colomb, Vitomir, Agapa

N 16 6. NEDJELJA KROZ GOD. Julijana, Onezim, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 17 7 utemeljitelja, Darko, Benedikt, Flavije

U 18 Šimun, Bernardica, Gizela

S 19 Konrad, Ratko, Blago

Č 20 Eleuterije, Leon, Lav, Lea

P 21 Petar Damiani, Damir, Eleonora

S 22 Katedra sv. Petra, Tvrtko

N 23 7. NEDJELJA KROZ GODINU, Polikarp, Romana Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 24 Montan, Goran, Modest

U 25 Viktorin, Hrvoje, Berislav, Cezarije

S 26 Aleksandar, Sandra, Branimir

Č 27 Donat Zadarski, Gabrijel od Žalosne Gospe

P 28 Roman, Teofil, Bogoljub, Vikica


PUČKA SV. MISA

6


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

VELJAČA

Sv. Blaž: Tisovac, Ljupina, Baćin Dol

Gospa Lurdska: Gornji Crnogovci

Sv. Valentin: Adžamovci, Orubica

Bl. Alojzije Stepinac: Novska

7


OŽUJAK 2014.

S 1 Albin, Hadrijan, Jadranko, Zoran, David

N 2 8. NEDJELJA KROZ GODINU, Čedomil, Iskra, Ines Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 3 Marin, Marinko, Kunigunda

U 4 Kazimir, Eugen, Natko

S 5 PEPELNICA (ČISTA SRIJEDA),Vedran, Teofil

Č 6 Marcijan, Viktor, Zvjezdana, Ruža

P 7 Perpetua i Felicita, Ruža

S 8 Ivan od Boga, Ivša, Boško

N 9 1. KORIZMENA NEDJ., Franciska Rimska, Franjka Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 10 Emil, 40 mučenika, Kajo

U 11 Firmin, Tvrtko, Kandid, Blanka

S 12 Teofan, Bernard, Maksimilijan kvatre

Č 13 Rozalija, Patricija, Modesta, Ratka

P 14 Matilda, Miljana, Borka kvatre

S 15 Longin, Veljko, Vjekoslav kvatre

N 16 2. KORIZ. NEDJELJA, Smiljan, Hrvoje, Julijan Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 17 Patrik, Domagoj

U 18 Ćiril Jeruzalemski, Cvjetan

S 19 JOSIP, zaručnik BDM, Josipa, Joso

Č 20 Klaudija, Klaudije, Niceta, Dionizije, Vladislav

P 21 Kristijan, Serapion, Vesna

S 22 Oktavijan, Jaroslav, Lea

N 23 3. KORIZMENA NED., Oton, Pelagije, Dražen Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 24 Latin, Javorka, Katarina Šved.

U 25 NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO - BLAGOVIJEST,

S 26 Montan i Maksima, Emanuel, Goran

Č 27 Lidija, Rupert, Lada

P 28 Priska, Sonja, Polion

S 29 Bertol, Eustazije

N 30 4. KORIZMENA NEDJELJA, Kvirin, Viktor, Vlatko Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 31 Benjamin, Amos


PUČKA SV. MISA

8


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

OŽUJAK

Sv. Josip: Vrbje

9


TRAVANJ 2014.

U 1 Hugo, Teodora, Anastazije

S 2 Franjo Paulski, Dragoljub

Č 3 Rikard, Cvijeta, Radojko, Ratko

P 4 Izidor biskup, Strahimir, Žiga

S 5 Vinko Ferrerski, Berislav, Mira

N 6 5. KORIZMENA NEDJELJA,Vilim, Celestin Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 7 Ivan de la Salle

U 8 Dionizije, Alemka

S 9 Marija Kleofina, Demetrije

Č 10 Ezekijel, Apolonije, Sunčica

P 11 Stanislav, Stana, Radmila

S 12 Julije, Viktor, Davorka

N 13 NEDJELJA MUKE GOSPODNJE - CVJETNICA S v. misa u Dolini u 9 sati

P 14 Valerijan, Maksim, Lambert

U 15 Krescencije, Anastazija, Bosiljka

S 16 Josip Benedikt Labre, Bernardica

Č 17 VELIKI ČETVRTAK, Šimun, Anicet

P 18 VELIKI PETAK, Amadej, Roman

S 19 VELIKA SUBOTA, Konrad, Ema, Marta

N 20 USKRS – VAZAM, Leon, Berta Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 21 Anzelmo, Konrad Sv. misa u Dolini u 11 sati

U 22 Soter i Kajo, Teodor

S 23 Juraj, Đuro, Đurđica, Adalbert

Č 24 Fidelis, Vjera, Vjeran

P 25 Marko evanđelist, Maroje

S 26 Kleto i Marcelin

N 27 2.USKRSNA NED. Ozana Kotorska, Jakov Zad.

P 28 Petar Chanel, Euzebije

U 29 Katarina Sijenska, Kata

S 30 Pio V. papa, Josip Cottolengo

Sv. misa u D. Dolini u 13 h na groblju

“Gradina” i blagoslov polja


PUČKA SV. MISA

10


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

TRAVANJ

Sv. Juraj: Vrbova

Sv. Marko: Dolina

11


SVIBANJ 2014.

Č 1 Josip radnik, Jeremija

P 2 Atanazije, Eugen, Boris

S 3 Filip i Jakov ap., Mladen

N 4 3. USKRSNA NEDJELJA, Florijan, Cvjetko, Cvijeta, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 5 Peregrin, Maksim

U 6 Dominik Savio, Dinko, Nedjeljko

S 7 Dujam, Duje, Duška, Boris

Č 8 Marija Posrednica, Bratoljub, Celestin

P 9 Pahomije, Mirna

S 10 Ivan Merz, Gospa Trsatska, Antonin, Job

N 11 4. USKRSNA NEDJELJA, Franjo Hieronim Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 12 LEOPOLD MANDIĆ, Pankracije

U 13 Gospa Fatimska, Servacije, Ema

S 14 Matija ap., Matko, Matiša, Justa

Č 15 Izidor seljak, Solinski mučenici, Sofija, Sonja

P 16 Ivan Nepomuk, Nenad

S 17 Paskal, Paško, Bruno, Akvilin

N 18 5. USKRSNA NEDJELJA. Ivan I. papa, Venancije Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 19 Celestin, Rajko, Ivan, Teofil

U 20 Bernardin Sijenski, Lidija, Zlata

S 21 Andrija Bobola, Dubravka, Eugen, Kristofor

Č 22 Helena, Renata, Jagoda, Milan

P 23 Deziderije, Željko, Nadan

S 24 Marija Pomoćnica, Vinko, Suzana

N 25 6. USKRSNA NEDJELJA, Beda Časni, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 26 Filip Neri, Priska, Zdenko

U 27 Augustin Canterburyjski, Julije

S 28 German, Vilim, Velimir

Č 29

UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO – SPASOVO,

Maksim,

P 30 Ivana Arška, Ferdinand, Srećko, Hubert

S 31 Pohod BDM, M.B. Kamenitih Vrata


PUČKA SV. MISA

12


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

SVIBANJ

Sv. Filip i Jakov: Donji Varoš

Spasovo: St. Kapela, Sičice,

Kovačevac

Duhovi: Siče, Pavlovci, G. Bogićevci

Presveto Trojstvo: Gornji Lipovac,

Laze (nedjelja)

13


LIPANJ 2014.

N 1 7. USKRSNA NEDJELJA, Justin, Mladen, Teofil Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 2 Marcelin i Petar, Eugen

U 3 Karlo Lwanga i druugovi

S 4 Kvirin Sisački, Predrag, Optat

Č 5 Bonifacije, Valerija, Darinka

P 6 Norbert, Neda, Berto, Paulina

S 7 Kolman, Robert, Sabinijan

N 8 D U H O V I - PEDESETNICA, Medardo, Žarko Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 9 MARIJA MAJKA CRKVE, Efrem, Rikard

U 10 Margarita, Greta, Biserka

S 11 Barnaba apostol, Borna, Jolanda kvatre

Č 12 Ivan Fakundo, Bosiljko, Ninko

P 13 ANTUN PADOVANSKI, Anto, Antonija kvatre

S 14 Rufin, Elizej, Valerija kvatre

N 15 PRESVETO TROJSTVO, Vid, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 16 Franjo Regis, Gvido, Zlatko God. odvođenja vlč. Ratka Grgića

U 17 Adolf, Laura, Bratoljub God. smrti vlč. Stjepana Guberac,

S 18 Marko i Marcelijan, Ljubomir

Č 19 TIJELOVO, Romuald, Rajka, Bogdan

P 20 Naum Ohridski, Silverije, Margareta

S 21 Alojzije Gonzaga, Vjekoslav, Slavko

N 22 12. NED. KROZ GOD. Ivan Fisher, Toma M., Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 23 Sidonija, Zdenka

U 24 Rođenje Ivana Krstitelja, Ivan, Ivana, Krsto

S 25 Vilim, Henrik, Adalbert

Č 26 Ivan i Pavao, Vigilije, Zoran

P 27 PRESVETO SRCE ISUSOVO, Ćiril Aleksandrijski,

S 28 PREČISTO SRCE MARIJINO, Irenej,

N 29 13. NEDJELJA KROZ GOD. PETAR I PAVAO Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 30 Rimski prvomučenici, Kajo


PUČKA SV. MISA

14


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

LIPANJ

Sv. Antun: Staro Petrovo Selo, Batrina

Srce Isusovo: Visoka Greda

Sv. Vid: Gorice, D. Lipovac, Oštri Vrh,

Naselje Mala u N. Gradiški, Okučani

Rođenje Sv. Ivana Krstitelja: Slav.

Kobaš, Dragalić, Pož. Brestovac,

Lađevac

Sv. Petar i Pavao: Cernik, Kula

15


SRPANJ 2014.

U 1 Aron, Šimun, Predrag, Estera

S 2 Oton, Martinijan, Višnja

Č 3 Toma apostol, Tomo, Tomislav

P 4 Elizabeta Portugalska, Laura

S 5 Ćiril i Metodije, Antun M., Zakarija

N 6 14. NED. KROZ GOD. Marija Goretti, Agata Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 7 Klaudije, Vilibald, Vilko

U 8 Akvila i Priscila, Hadrijan, Eugen

S 9 Marija Petković, Leticija, Nikola Pik. i dr.

Č 10 Amalija, Ljubica, Veronika

P 11 Benedikt op., Benko, Dobroslav

S 12 Mohor, Ivan G., Mislav

N 13 15. NED. KROZ G. MAJKA BOŽJA BISTRIČKA Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 14 Kamilo de Lellis, Gašpar

U 15 Bonaventura, Dobriša, Vlado Zaštitnik Banjalučke biskupije

S 16 Gospa Karmelska, Karmela, Elvira

Č 17 Aleksije, Branko, Marcelina

P 18 Fridrik, Bruno, Arnulf, Natko, Simforoza

S 19 Aurelija, Zora, Zlatka, Makrina

N 20 16. NED. KROZ GOD. ILIJA PROROK, Margareta Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 21 Lovro Brindizijski, Daniel

U 22 Marija Magdalena, Manda, Lenka

S 23 Brigita Švedska, Apolinar, Ivan Cassian

Č 24 Kristina, Mirjana, Kunigunda

P 25 Jakov st. ap., Kristofor

S 26 Joakim i Ana, roditelji BDM, Anica Sv. misa u Brestovčini u 10,30 h

N 27 17. NED. KROZ GOD. Klement Ohridski i dr. Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 28 Nazarije i Celzo, Viktor

U 29 Marta, Lzar, Flora, Blaženka, Mira

S 30 Petar Krizolog, Rufin, Anđa, Julija

Č 31 Ignacije Lojolski, Vatroslav


PUČKA SV. MISA

16


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

SRPANJ

Sv. Ilija: Gornji Varoš, Blažević Dol,

Orubica, Brod. Stupnik

Sv. Marija Magdalena: Štivica,

Baćin Dol

Sv.Ana: Savski Bok, Šumetlica

17


KOLOVOZ 2014.

P 1 Alfons Liguori, Vjera, Nada, Justin

S 2 Gospa od Anđela, Euzebije

N 3 18. NEDJELJA KROZ GODINU, Augustin Kažotić, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 4 Ivan Marija Vianney, Justin, rajner

U 5 Gospa Snježna, Nives, Snježana

S 6 Preobraženje Gospodnje, Predrag

Č 7 Siksto papa, Kajetan, Donat

P 8 Dominik, Nedjeljko

S 9 Edita Stein, Roman, Firmin, Tvrtko

N 10 19. NEDJELJA KROZ GODINU, Lovro đakon, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 11 Klara, Jasna, Suzana

U 12 Anicet, Hilarija, Veselka

S 13 Poncijan i Hipolit, Patricija, Kasijan

Č 14 Maksimilijan Kolbe, Svetko

P 15 UZNESENJE BDM - VELIKA GOSPA, Marija Sv. misa u Dolini u 13 sati

S 16 Stjepan kralj, sv. Rok, Krunoslav Sv. misa u Bos. Gradišci u 10,30

N 17 20. NEDJELJA KROZ GODINU, Miron, Natalija Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 18 Jelena Križarica, Leonardo

U 19 Ivan Eudes, Ljudevit, Tekla, Donat

S 20 Bernard, Samuel, Porfirije, Branko

Č 21 Pio X. papa, Hermogen

P 22 BDM Kraljica, Vladislava, Regina

S 23 Ruža Limska, Filip Benicije

N 24 21. NEDJELJA KROZ GODINU, Sv. Bartol apostol, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 25 Ljudevit kralj, Patricije

U 26 Rufin, Zefirin, Jadranko

S 27 Monika, Honorat, Časlav

Č 28 Augustin, Tin, Gustav, Pelagije

P 29 MUČENIŠTVO IVANA KRSTITELJA

S 30 Feliks i Adaukt, Gaudencija

N 31 22. NEDJELJA KROZ GOD., Rajmund, Željko Sv. misa u Dolini u 9 sati


PUČKA SV. MISA

18


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

KOLOVOZ

Preobraženje: Novi Varoš; Sv. Lovro:

Zaštitnik Požeške biskupije; Velika

Gospa: Okučani, Adžamovci, Sl. Kobaš

- kod Gospe Kloštarske; Sv. Rok:

Vrbje, Brđani, Uskoci, Seoce, Opatovac;

Mučen. Sv. Ivana Krstitelja:

Dragalić; Zadnji dan kolovoza Gospa

od Suza: Pleternica

19


RUJAN 2014.

P 1 Jošua, Egidije, Konstancije

U 2 Kalista, Maksima, Divna, Veljka

S 3 Grgur Veliki, Grga, Gordana

Č 4 Ruža Viterpska, Dunja, Ida, Marcel

P 5 Majka Terezija, Lovro J.

S 6 Zakarija, Boris, Davor

N 7 23. NEDJELJA K. G. MARKO KRIŽEVČANIN, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 8 MALA GOSPA, Rođenje BDM

U 9 Petar Klaver, Strahimir

S 10 Nikola Tolentinski, Pulherija

Č 11 Proto i Hijacint, Cvjetko, Miljenko

P 12 Preslavno Ime Marijino, Gvido, Dubravko

S 13 Ivan Zlatousti, Zlatko: Ljubo

N 14 24. NEDJELJA KROZ GOD., Uzvišenje sv. Križa, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 15 BDM Gospa Žalosna

U 16 Kornelije i Ciprijan, Eufemija

S 17 Rane sv. Franje, Robert Belarmin kvatre

Č 18 Josip Kupertinski, Sonja, Irena

P 19 Januarije, Suzana, Emilija kvatre

S 20 Andrija Kim, Svjetlana kvatre kvatre

N 21 25. NED. KROZ GOD. Matej ap. i ev., Matko Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 22 Toma Vilan., Ivan Mendez

U 23 Otac Pio, Lino, Tekla

S 24 Gospa od Otkupljenja, Rupert, Mercedes

Č 25 Aurelija, Zlata, Rikarda

P 26 Kuzma i Damjan, Damir

S 27 Vinko Paulski, Gaj, Berislav

N 28 26. NED. KROZ GOD. Vjenceslav, Većeslav, Veco Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 29 MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL ARHANDJELI

U 30 Jeronim, Jerko, Jere,Grgur


PUČKA SV. MISA

20


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

RUJAN

Mala Gospa: Davor, D. Crnogovci,

Bili Brig, Kutjevo;

Sv. Matej: Giletinci, Mačkovac, Bodovaljci

Ime Marijino: Nova Kapela

Sv. Ivan Evanđelista: Banićevac

Sv. Mihael: St. Gradiška, Ratkovica

21


LISTOPAD 2014.

S 1 Terezija od Djeteta Isusa, Remigije

Č 2 Anđeli čuvari, Anđelko, Anđelka, Teofil

P 3 Kandida, Maksimilijan, Gerhard, Svjetlana

S 4 Franjo Asiški, Franka, Kajo

N 5 27. NEDJELJA KROZ GOD., Faustina K., Flavijan, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 6 Bruno, Fides, Verica

U 7 BDM od Krunice (RUŽARIJA), Rozario

S 8 Demetrije i dr., Hugo, Šimun

Č 9 Dionizije A., Abraham, Sara, Ivan Leonardi

P 10 Franjo Borgia, Daniel i dr.

S 11 Ivan XXIII. papa, Emilijan

N 12 28. NED. KROZ GOD.,Serafin, Maksimilijan, Velibor Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 13 Eduard, Edo, Hugolin

U 14 Kalist papa, Ljeposlav

S 15 Terezija Avilska, Rezika, Valter

Č 16 Hedviga, Marija Margareta

P 17 Ignacije Antiohijski, Vatroslav

S 18 LUKA EV., Lukša, Svjetlovid

N 19 29. NED. KROZ GOD., Pavao od Križa, Ivan Brebeuf Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 20 Irena, Miroslava, Kornelija

U 21 Uršula, Zvjezdan, Hilarija, Vendelin

S 22 Ivan Pavao II., Marija Saloma, Dražen

Č 23 Ivan Kapistran, Borislav, Severin

P 24 Antun Marija, Claret, Jaroslav

God. smrti vlč. Eugena Tvrtkovića,

dolinskog župnika

S 25 Katarina Kotromanić, Krizant i Darija

N 26 30. NEDJELJA KROZ GOD., Dimitrije Srijemski

P 27 Sabina, Gordana

U 28 Šimun i Juda Tadej, Siniša, Tadija

S 29 Narcis, Donat, Darko, Ida

Č 30 Marcel, Marojko, German

P 31 Alfons Rodriguez, Wolfgang, Vuk

Sv. misa u D. Dolini u 13 sati na

“Gradini” i molitva opijela


PUČKA SV. MISA

22


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

LISTOPAD

BDM od Krunice: Nova Gradiška -

župa “JUG”, Milanlug

Terezija Avilska: Zaštitnica Pože[ke

katedrale, Sv Luka: Cernička Šagovina,

Godinjak, Dolina, Srednji

Lipovac, Novska

23


STUDENI 2014.

S 1 SVI SVETI, Svetislav, Sveto

N 2 31. NEDJELJA KROZ GODINU., Dušni dan

P 3 Martin Porres, Hubert

U 4 Karlo Boromejski, Dragutin, Drago

S 5 Emerik, Mirko, Zakarija, Srijemski mučenici

Č 6 Leonard, Vedran, Sever

P 7 Engelbert, Anđelko

S 8 Gracija Kotorski, Klaudije, Bogdan

Sv. misa na groblju u Brestovčina u

10,30

Sv. misa u Dolini u 9 h, na groblju u

Čatrnji u 13 sati

N 9 32. NEDJELJA KROZ GOD., Ivan Lateranski Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 10 Leon Veliki, Lavoslav

U 11 Martin biskup, Davorin

S 12 Jozafat, Emilijan, Milan

Č 13 Stanislav Kostka, Stanko, Ivan Trogirski

P 14 NIKOLA TAVELIĆ,

S 15 Albert Veliki, Berto, Leopold

N 16 33. NEDJELJA KROZ GOD. Margareta, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 17 Elizabeta Ugarska, Igor, Zakej

U 18 Posveta bazilike Sv. Petra i Pavla

S 19 Krispin, Severin, Elizabeta

Č 20 Feliks Valois, Edmund, Srećko

P 21 Prikazanje BDM, Gospa od Zdravlja

S 22 Cecilija, Cilika, Slavujka

N 23 KRIST KRALJ,Klement, Milivoj, Blagoje Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 24 Krizogon, Krševan

U 25 Katarina Aleksandrijska, Kata, Erazmo

S 26 Konrad, Leonard, Dubravko

Č 27 Maksim, Severin, Virgilije

P 28 Sosten, Jakov Markijski

S 29 Saturnin, Iluminata, Vlasta, Svjetlana

N 30 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA, Andrija ap., Sv. misa u Dolini u 9 sati


PUČKA SV. MISA

24


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

STUDENI

Sv. Leopold: Komarnica

Krist Kralj: Rešetari

Sv. Andrija: Sičice, Drežnik

25


PROSINAC 2014.

P 1 Elegije, Natalija, Božena

U 2 Bibijana, Živka, Blanka

S 3 Franjo Ksaverski, Klaudije

Č 4 Barbara, Ivan Damaščanski, Barica

P 5 Saba, Krispina, Slavka

S 6 Nikola biskup, Niko, Nikša

N 7 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA, Ambrozije, Agaton, Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 8 BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BD MARIJE

U 9 Valerija, Zdravka

S 10 Gospa Loretska, Julija kvatre

Č 11 Damaz, Damir, Sabin

P 12 Gospa Gauadalupska, Ivana F. Chantal kvatre

S 13 Lucija, Jasna, Svjetlana kvatre

N 14 3. NEDJ. DOŠAŠĆA, Ivan od Križa, Špiro Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 15 Irenej, Kristina, Drinske mučenice

U 16 Adela, Albina, Zorka

S 17 Lazar, Florijan, Izak, Jolanda

Č 18 Gracijan, Malahija prorok, Bosiljko, Dražen

P 19 Urban, Anastazije, Tea, Vladimir

S 20 Amon, Eugen i Makarije, Dominik

N 21 4. NEDJ. DOŠAŠĆA Petar Kanizije, Snježana Sv. misa u Dolini u 9 sati

P 22 Honorat, Časlav, Zenon

U 23 Ivan Kentijski, Viktorija

S 24 BADNJAK, Adam i Eva Polnoćka u Bos. Gradišci

Č 25 ROĐENJE ISUSOVO - BOŽIĆ, Božidar Sv. misa u Bos. Gradiški u 10,30 sati

P 26 Stjepan Prvomučenik, Krunoslav

S 27 Ivan ap i ev., Janko, Fabiola Sv. mia u Dolini u 9 h i blag. obitelji

N 28 SVETA OBITELJ, Nevina dječica, Mladen, Nevenka Sv. mia u Dolini u 9 sati

P 29 Toma Becket, David kralj, Davor

U 30 Feliks, Sabin, Liberije, Trpimir

S 31 Silvestar papa, Silvije, Stara godina - zahvala

U 17 sati sv. misa zahvalnica u Bos.

Gradišci


PUČKA SV. MISA

26


B I L J E Š K E

BLAGDANI U ŽUPAMA

PROSINAC

Sv. Nikola biskup: Gunjavci, Pleternica

Bezgrješno začeće BDM: Nova

Gradiška - župa Centar, Bukovica

27


RIJEČ UREDNIKA

Dragi Dolinci, poštovani čitatelji!

Ovaj broj našeg godišnjaka”Suze” je u znaku trojice papa. O svakom od

njih smo nešto napisali, a da smo i više zaslužili su.

Početkom godine smo na našu internetsku stranicu stavili obavijest o

obnovi obiteljskih kuća i mogućem povratku kao i obrazac koje je trebalo

popuniti i dostaviti na nadležnu adresu.

Uslijedili su potom sastanci na tu temu.

Ministar za izbjeglice i raseljena lica RS i član Predsjedništva HDZ

BiH Davor Čordaš i savjetnica ministra i predsjednica RO HDZ BiH

Sjeverozapadna Bosna Marija Rapo razgovarali su, 24. siječnja 2013. godine

s ravnateljem Caritasa Banjolučke biskupije mons. dr. Miljenkom Aničićem

o zajedničkim projektima Ministarstva i Caritasa za pružanje potpore povratnicima

i stvaranju preduvjeta za održivi povratak.

U Biskupskom Ordinarijatu u Banjoj Luci, domaći biskup mons. dr.

Franjo Komarica susreo se 2. veljače 2013. godine, s više od 20 predstavnika

većeg broja Udruga prognanih i izbjeglih Hrvata iz šireg banjolučkog područja

koji su zainteresirani za povratak.

U dužem, plodnom razgovoru biskup ih je upoznao sa sadržajem većeg

broja razgovora, koje je proteklih dana vodio u Sarajevu i Banjoj Luci s

ministrom Damirom Ljubićem, predstavnicima međunarodnih organizacija

i diplomatskih predstavništava, a u Banjoj Luci s generalnom konzulicom

Republike Hrvatske gospođom Dunjom Jevak i savjetnicom ministra

Davora Čordaša gospođom Marijom Rapo.

Dokle se stiglo u tim nastojanjima i pregovorima, nije nam poznato, ali

molimo Boga da ti razgovori urode plodom.

Od 1, do 15. listopada 2013. godine u Bosni i Hercegovini je nakon

dvadeset i dvije godine obavljen popis pučanstva.

28


Prve procjene rezultata popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini pokazuju

kako u toj zemlji živi između 3,7 i 3,8 milijuna stanovnika no etnički

sastav i dalje je nepoznanica, piše sarajevski “Dnevni avaz”

Prema tim izvorima u Federaciji BiH živi između 2,3 i 2,4 milijuna stanovnika,

u srpskom entitetu između 1,2 i 1,4 milijuna a u distriktu Brčko

nešto manje od 100 tisuća ljudi.

Bude li tako to će značiti kako je u BiH za najmanje pola milijuna smanjen

broj stanovnika u odnosu na 1991. godinu kada je uoči rata proveden

popis. Prema službenim podacima u BiH je tada živjelo 4.377,000 ljudi.

Od toga je Hrvata bilo 760 tisuća, osoba koje su se tada izjašnjavale kao

Muslimani 1,9 milijuna, a Srba 1,366 milijuna.

Agencija za statistiku BiH službene bi informacije o rezultatima popisa

trebala objaviti u siječnju naredne godine.

Katolički puk diljem svijeta ovu godinu će pamtiti po odreknuću pape

Benedikta XVI. i izboru novog, a na E-adresu urednika je stigao dopis pa

sva “kretanje predmeta” objavljujemo.

Prisjetili smo se 22. lipnja 2003. godine, kada smo bili na susretu sa sv.

Ocem Ivanom Pavlom II. na Petrićevcu kod Banja Luke. Tada smo bili s

našim bivšim župnikom msgr. Kazimirom čiju smo 9. obljetnicu mučeničke

smerti ove godine obilježili. U spomen na tog dragog ujaka, na zadnjoj stranici

korica donosimo sliku vjernika iz župe Doline u narodnim nošnjama s

njim.

Prvoga dana srpnja ove godine je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Iako

je većina nas na Državnom referendumu održanom 22. siječnja 2012. godine

glasovala “za”, znali smo da ćemo tim ulaskom u mnogočemu imati poteškoća,

jer dosta toga što dolazi sa zapada zadire u ljudske vrednote i dušu.

Već 1. prosinca ove godine na referendumu smo morali braniti vrijednosti

Hrvata- katolika da je BRAK JEDINO ZAJEDNICA ŽENE I

MUŠKARCA.

Pater Damir Šokić, iako na ove prostore, kao i u rodnu Dolini godišnje

tek nekoliko puta navrati, kada ugrabi vremena, rado ode na groblje u

Donju Dolinu i do crkve u Gornju Dolinu. Ponekad služi i sv. Misu. Za vrijeme

jednog takvog odlazka u rodni kraj s nekolicinom vjernika pokrenuo je

inicijativu da se nešto uradi oko crkve kao i oko župnog ureda.

Groblje i grobljanska kapelica se dosta dobro održavaju, ali župni ured

i stara crkva kao i kapelica sv. Ane u Novom Selu služe “svijetu na sramotu

a Bogu na grjehotu”.

Zbog toga je napravljen dugoročni plan radova:

Ove godine okrčiti oko stare crkve i župnog ureda, a početkom iduće

dovesti nekoliko kamiona zemlje oko nove crkve i nivelirati je, a potom

pristupiti ograđivanje cijelog crkvenog kompleksa pletenom žicom. Potom

29


pročelje stare crkve “zatvoriti” što znači da treba okrugli prozor postakliti i

napraviti ulazna vrata te ožbukati pročelje crkve.

S tim nebi na staroj crkvi bili poslovi okončani. Namjeravamo postojeći

zvonik učvrstiti i promjeniti krovnu konstrukciju te nabaviti zvono. Kakvo?

Ovisi o prilivu novčanih sredstava od dobrih ljudi iz dolinskih sela ali i drugih

donatora.

Iako su teška vremena, ovim putem pozivamo da se odazovete na sve

vrste akcije kako pružanju novčane pomoći tako i sudjelovanju u izvođenju

radova.

Slijedeći korak je uređenje župnog ureda. Prvo bi trebalo kupiti i ugraditi

stolariju, a potom opremati sobu po sobu. Kome? Nama! Oni koji često

dolaze u rodni kraj o Božići, Uskrsu i Velike Gospe, dobro znaju što bi

značilo imati jednu prosotoriju u kojoj bi se mogli okupiti.

Žalosni smo što u buduće rubriku “Bog kao ljubav” neće moći uređivati

vlč. Milivoj Knežević iz zdravstvenih razloga ali će u mislima i molitvama

biti s nama.

Na kraju, često posjetite našu Web stranici: WWW.Suza-Dolinska.com,

za koju se staramo da bude što ažurnija.

Mir i svako dobro, sretan i veseo Božić, a Božji blagoslov neka Vas prati

tijekom cijele 2014. godine.

30


IZ STAROG KRAJA

Dragi Dolinci i Bosanskogradiščanci kao i čitatelji

SUZE DOLINSKE!

Uz čestitke i dobre želje ušli smo u Novu 2013. godinu, a 6. siječnja smo

proslavili godišnjicu biskupskog ređenja našeg preuzvišenog biskupa msgr.

dr. Franje Komarice i nadbiskupa msgr. Vinka kardinala Puljića.

Obavljen je blagoslov obitelji i ovom zgodom zahvaljujem svima na gostoprimstvu

i darovima.

Crkvu u Bosanskoj Gradišci, nakon obnove prošle godine, ove godine

smo uresili s dva bogata lustera.

U nedjelju 17. veljače naše časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove

osnovale su MOLITVENU ZAJEDNICU KRVI KRISTOVE i na taj način

dali svoj veliki doprinos obnovi vjere u našoj župi, ali i šire.

Na dan 24. veljače na adresu Župnog ureda stigli su naputci u prigodi

odreknuća od službe rimskog biskupa pape Benedikta XVI.

U večernjim satima 13. ožujka 2013. godine IMAMO NOVOG PAPU –

FRANJU. Izabran je nakon petog glasovanja. U toj prigodi zvona na našoj

crkvi su zvonila 15 minuta.

Na uskrsni ponedjeljak bio je „Emaus“ u Dolini i tako će biti i iduće

2014. godine. Kako je blagdan sv. Marka bio na radni dan, blagoslov polja

je obavljen u slijedeću nedjelju 28. travnja.

Festival „Zlatna harfa“ je ove godine doržana u Prijedoru u subotu 11.

svibnja. I bosanskogradišćani su nastupili. Bilo je lijepo u novoj crkvi sv.

Josipa gdje se je okupila mladost naše Biskupije.

Na Spasovo smo obavili blagoslov polja u na groblju u Čatrnji, a na

Presveto Trojstvo u Brestovčini.

Dan nestanka – 21-vu obljetnicu smrti vlč. Ratka Grgića smo obilježili

16. lipnja sv. Misom zadušnicom u Novoj Topoli, a 22. lipnja desetu obl-

31


jetnicu pohoda pape Ivana Pavla II. na Petrićevcu – Banja Luci, kada je

blaženim proglasio Ivana Merza.

Blagdan sv. Bonaventure - Bone, zaštitnika Banjalučke biskupije smo

proslavili 15. srpnja sv. Misom u katedrali njemu posvećenoj, a 11. kolovoza

vlč. Žarko – Vladislav Ošap je proslavio srebrni jubilej – 25-tu obljetnicu

misništava.

Naši patroni su dostojanstveno obilježeni.

Velika Gospa – Uznesenje Blažene Djevice Marije je proslavljena u

Dolini gdje je svečano misno slavlje predvodio banjalučki biskup msgr. dr.

Franjo Komarica uz koncelebraciju bosanskogradiškog župnika i dvojice

bogoslova iz Banja Luke te sinom župe Dolina fr. Ivanom Marija Tomić.

Crkva je bila puna čak nisu svi ni stali unutra.

Sutradan je blagdan sv. Roka – patron župe u Bosanskoj Gradišci. I

ovdje je pruzvišeni biskup Franjo predvodio misno slavlje uz šest svećenike

banjalučke biskupije. Osim mnogobrojnih vjernika sv. Misi su nazočili:

pravoslavni svećenik o. Mirko Milisavić, muslimanski-bošnjački imam efendija

Zejnil Latifović, gradonačelnik grada Zoran Latinović, bogoslovi, čane

sestre i Božji narod iz župe i okolnih župa, iz Hrvatske i drugih europskih

zemalja. Iza euharistijskog slavlja svi su pozvani na ručak u dvoranu Župnopastoralnog

centra. Neka sve prati zagovor sv. Roka.

U subotu, 7. rujna 2013. godine papa Franjo je uputio poziv da se u

molitvi pridružimo kršćanima cijeloga svijeta molitvom i postom za zaustavljanje

ratnih krvoprolića u Siriji i Bliskom istoku te za mir u čitavom svijetu.

U dane 20. i 21. rujna hodočastilo se na regionalno hodočašće u Niš u

Srbiju u povodu 1700-te obljetnice MILANSKOG EDIKTA. Iz naše župe

išla su tri hodočasnika koja su se pridružila autobusu iz Banja Luke, a toliko

je vjernika išlo iz Bosanske Gradiške i u Mariju Bistricu na tradicionalno

hodočašće Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije koje je održano

12. listopada ove godine.

U župi Odžak-Čaić kraj Livna održalo se 28. rujna ministrantsko zborovanje,

gdje je na službi preč. Alfred Višaticki, brat našeg pokojnog Kazimira.

Iz naše župe je išlo 7 ministranata u dva auto. Bilo je lijepo i nezaboravno.

Za Svi svete i Dušni dan obišli smo groblja na području župa Bosanska

Gradiška i Dolina. Na sv. Misi se je okupilo nešto više vjernika nego prethodnih

godina.

Uz dužno poštovanje smo 18. studenog 2013. godine obilježili devetu

obljetnicu mučeništva msgr. Kazimira Višatickog sv. Misom zadušnicom s

početkom u 17 sati, nakon koje je otac biskup Franjo Komarica, koji je predmolio

misno slavlje s još 8 svećenika, ispred oltara molio opijela. Sv. Misi je

nazočila rodbina pok. Kazimira kao i dvojica braće svećenika, časne sestre i

neobično velik vjernika.

32


Dođe nam Došašće – dani priprave za Isusov rođendan – BOŽIĆ.

Spremit ćemo borove, jaslice u obodvije crkve i bit će zajednička ispovijed.

Zbog božićne ispovijedi obićit ću stare, bolesne i nemoćne u Dolini i

Bosanskoj Gradišci, a iza Božića ću obaviti blagoslov obitelji, kojih je na

žalost sve manje na ovim prostorima. Stari umiru, a djece nema na krštenju.

Do sada u ovoj godini nisam imao niti jedno krštenje, a pet osoba je pokopano.

Veseli me da se razmišlja o ograđivanju crkvenog imanja u Gornjoj

Dolini kao i o obnovi stare crkve i zvonika te župnog dvora.

Na kraju Vas iskreno pozdravljam. Želim sretan Božić i božićne blagdane i

blagoslovljenu Novu 2014. godinu.

Vaš Pero Čolić,

župnik župe Bosanska Gradiška

i upravitelj župe Dolina

33


S NASLOVNICE

IMAMO PAPU FRANJU

/HABEMUS PAPAM FRANCISCUM/

Nakon petog glasovanja, kardinali su 13. ožujka 2013. godine izabrali

novog papu.

Jorge Mario Bergoglio, 266. papa, isusovac, Argentinac, sedamdesetšestogodišnji

dosadašnji nadbiskup Buenos Airesa. Novoizabrani

papa je uzeo ime Franjo, u spomen na poniznnog sv. Franju Asiškog.

To je prvi puta u povijesti Crkve da je jedan rimski biskup uzeo to

ime, a i prvi puta da je jedan isusovac izabran za papu, te da papa dolazi

iz Latinske Amerike.

Papa Franjo - Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. u

Buenos Airesu, u obitelji s petero djece, a otac mu je bio talijanski imigrant,

te novi papa ima i argentinsko i

talijansko državljanstvo. Diplomirao je

kemijsku tehnologiju, no poslije se odlučio

za svećenički poziv te stupio u bogosloviju.

U novicijat Družbe Isusove

stupio je 11. ožujka 1958. godine.

Humanističke studije završio je u Čileu,

a 1963., po povratku u Buenos Aires,

završio je fi lozofi ju na Filozofskom

fakultetu kolegija “San Jose” u San

Miguelu.

Sljedeće dvije godine predavao

je književnosti i psihologiju na kolegiju

“Immacolata” u Santa Feu, a 1966.

predavao je iste predmete na kolegiju

“Salvatore” u Buenos Airesu.

Od 1967. do 1970. studirao je teologiju

na Teološkom fakultetu kolegija

“San Jose” u San Miguelu.

Za svećenika je zaređen 13. prosinca

1969. godine, a unutar Družbe

Isusove proveo je svoj treći probandat

1970. – 1971. u Alcali de Henares u

Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio

svoje doživotne zavjete.

34


TRI PAPE

Bio je magister novaka u Villa Barilari u San Miguelu (1972. – 1973.),

profesor na Teološkom fakultetu, konzultor u svojoj Provinciji te rektor

kolegija. Za provincijala Argentine izabran je 31. srpnja 1973. i tu je službu

obnašao šest godina.

Između 1980. i 1986. godine bio je rektor kolegija i Filozofskoga i

teološkog fakulteta u istoj kući, te župnik u biskupiji San Miguel.

U ožujku 1986. pošao je u Njemačku kako bi ondje dovršio rad na

svojoj doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u kolegij

“Salvatore” odakle je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu

Cordobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika.

Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim

biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u

Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina.

Suzareditelji su bili apostolski nuncij Ubaldo Calabresi i biskup Mercedes-

Lujana Emilio Ognjenović.

35


Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja

1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio

ga je u nadbiskupskoj službi.

Kao nadbiskup putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto

biskupske palače, stanovao je u iznajmljenom stanu, te si je zaslužio

nadimak “kardinal siromašnih”.

Govori španjolski, talijanski, a služi se i njemačkim jezikom. Poznat

je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea

i Dostojevskoga te kao dobar plivač, premda od djetinjstva ima poteškoća

s plućima.

Napisao je knjige: “Meditationes para religiosos” (Razmatranja za

redovnike) 1982., “Refl exiones sobre la vida apostolica” (Razmišljanja

o apostolskom životu) 1986. godine, i “Refl exiones de esperanza”

(Razmišljanja o nadi) 1992. godine.

36


HVALA TI SVETI OČE

Na moju E-adresu je stiglo 18. veljače 2013.

godine pismo slijedećeg sadržaja

Dragi prijatelji, drage obitelji,

Kada je u ponedjeljak, 11. veljače 2013. godine, papa Benedikt XVI.

najavio svoju odluku o povlačenju s mjesta Kristova namjesnika, svi smo

zastali u nevjerici i čuđenju. A onda smo spoznali veličinu tog jednostavnog

i poniznog radnika u “Gospodnjem vinogradu“, kako je sam sebe nazvao na

dan kad je izabran za Papu, 19. travnja 2005. godine.

Nekoliko obitelji naše Nadbiskupije, koje su aktivno sudjelovale u pripremi

pohoda Benedikta XVI. Hrvatskoj u lipnju 2011. godine, pokrenulo

je inicijativu pod nazivom „Hvala Ti, PAPA Benedikt XVI.“ želeći na taj

način potvrditi Svetome Ocu odanost, ljubav i poštovanje, te mu izraziti zahvalnost

na svemu što je učinio tijekom osam godina svoga pontifikata, a

posebno na njegovom apostolskom pohodu našoj Domovini i povijesnom

događaju susreta Pape s hrvatskim katoličkim obiteljima (do sada ni jedan

Papa nije predsjedao nekom nacionalnom susretu obitelji!), kao i na nezaboravnom

klanjanju s mladima na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, čega se

sam Papa rado sjeća.

Pozivamo vas stoga da podržite ovu akciju:

1. lajkajte“ i pratite facebook stranicu „Hvala Ti, PAPA Benedikt XVI.“

(link: http://www.facebook.com/pages/Hvala-Ti-PAPA-Benedikt-XVI/6135

83731991269?ref=ts&fref=ts), na kojoj se redovito izvještava o događanjima

vezanima posljednje javne nastupe i poruke pape Benedikta XVI., te će

prema najavama, ostati aktivna i kasnije, kroz promicanje nauka i inicijativa

koje je on kao Kristov namjesnik ostavio Crkvi u baštinu.

2. Pošaljite svoju poruku zahvale papi Benediktu XVI. do 23. veljače

2013. godine ili putem facebook stranice, ili putem e-mail adrese hvalabenediktxvi@gmail.com

Sve poruke će biti predane papi Benediktu XVI.

3. Informacije o inicijativi šaljite dalje.

Ured za pastoral obitelji

Zagrebačke nadbiskupije

37


Odazvao sam se tom pismu i s radošću u ime svoje obitelji i u ime svih

dolinskih i novoselskih obitelji napisao slijedeće:

Milorad Oršulić – Mican

Bljesak 15

35430 OKUČANI

Okučani, 19. veljače 2013. godine

Dragi Sveti Oče, Kristov namjesniče!

Vijest o Vašem odreknuću od papisnske službe, moju obitelj i mene je

ražalostila do suza.

Za vrijeme mudrog upravljanja “lađom sv. Petra”, pokazali ste veliku ljubav

prema “NARODU SVETOG PETRA” i zemlji Hrvatskoj. Neizmjerna

Vam hvala.

U znak te zahvale, s radošću sam organizirao pješačko hodočašće iz

Okučana (Slavonije) u Zagreb na susret s Vama na Trgu bana Jelačića i

hipodromu u Zagrebu – u povodu apostolskog pohoda Hrvatskoj na

Nacionalni dan hrvatke katoličke obitelji 4. i 5. lipnja 2011. godine. Meni su

se pridružili prijatelji hodočasnici Tomislav Ivanišević iz Godinjaka – rodnoga

sela Drinske mučenice s. Jule Ivanišević, koju je po Vašem odobrenju,

Vaš izaslanik kardinal Angelo Amato – prefekt Kongregacije za proglašenje

svetih, sa još 4 susestre proglasio blaženim u Sarajevu 24. rujna 2011. godine

i Marijan Peternel iz Pakraca.

Na tom putu do Zagreba, dugom 150 km a koji je trajao 4 dana bili smo

“zajedno u Kristu”, bili i ostali.

Dragi Sveti Oče, i dalje ćete biti u mislima i molitvama svekolikog hrvatskog

puka, moje obitelji i mojim. Dobri Bog Vas blagoslovio.

Za sve Vam hvala, BENEDIKTE XVI, prijatelju Hrvatske i Hrvata!

HVALJEN ISUS I MARIJA!

Obitelj Oršulić

Na dan 5. ožujka 2013. godine, ponovo je na moju E-adresu stiglo pismo:

38


TOMISLAV IVANIŠEVIĆ, MARIJAN PETERNEL I MICAN NA PUTU U ZAGREB NA SUSRET

SA SV. OCEM BENEDIKTOM XVI.

Dragi prijatelji!

Iako neki već znaju, ovim putem obavještavamo sve vas koji ste uputili

svoju poruku papi Benediktu XVI. u sklopu ove naše inicijative: sve poruke,

bile one male od svega jedne riječi (HVALA) ili u obliku podužeg pisma, sve

smo preveli na talijanski i uvezali u posebnu mapu-knjigu, te predali za Papu

u Apostolskoj palači u Castel Gandolfu u petak, 1. ožujka 2013. godine.

Kraći izvještaji objavljeni su na IKA-i i na bitno.net, dok je duži objavljen

na portalu laudata (http://www.laudato.hr/Vijesti/Hrvatska/Predaneporuke-hrvatskih-vjernika-za-papu-Benedikt.aspx)

Objavljujemo da će sad u četvrtak, 7. ožujka u 21 sat na Radio Mariji biti

emisija o ovoj inicijativi i porukama koje smo predali za Papu.

Također vas sve pozivamo da obavijestite i druge da smo otvorili i “drugi

krug” prikupljanja poruka, budući da postoji veliki interes. Te poruke će

biti dostavljene za Papu u travnju...

Hvala svima na sudjelovanju i Bog vas blagoslovio!

Sad molimo za kardinale da ih Duh Sveti vodi u izboru nasljednika

Benedikta XVI.

Verica Kraš Villa, u ime obitelji organizatora

39


O B A V I J E S T

o predanim porukama hrvatskih vjernika papi Benediktu XVI

U petak, 1. ožujka 2013. godine, dan nakon završetka pontifikata

pape Benedikta XVI., obitelj Villa iz Samobora predala je u

Apostolskoj palači u Castel Gandolfu poruke koje su hrvatski vjernici

posljednjih dana pisali Svetome Ocu u sklopu inicijative „Hvala Ti,

PAPA Benedikt XVI.“.

Inicijativu je 12. veljače, dan nakon Papine najave o odreknuću,

pokrenulo nekoliko obitelji iz Zagrebačke nadbiskupije koje su

aktivno sudjelovale u pripremi apostolskog pohoda Benedikta XVI.

Hrvatskoj u lipnju 2011. godine. Otvorena je facebook stranica „Hvala

Ti, PAPA Benedikt XVI.“ koja je pratila posljednje trenutke pontifikata

pape Benedikta XVI., a prema najavama ostat će aktivna i dalje

kroz promicanje nauka i inicijativa koje je on kao Kristov namjesnik

ostavio Crkvi u baštinu. Otvorena je e-mail adresa (hvalabenediktxvi@gmail.com)

na koju su vjernici do 23. veljače mogli slati svoje poruke

za Svetoga Oca.

Više od 200 poruka prevedeno je na talijanski te uvezano u mapuknjigu

pod naslovom „Hrvatska Ti kliče ‘Hvala’!“ te uz objašnjenje na

naslovnici „Hrvatski vjernici Svetom Ocu Benediktu XVI. na svršetku

njegove apostolske službe Kristovog namjesnika na zemlji, Petrovog

nasljednika, poglavara Katoličke Crkve, duhovnog oca svih katolika -

Poruke ljubavi, odanosti i zahvale – 28. veljače 2013.“.

U uvodu u sadržaj knjige među ostalim stoji: „Dragi naš Sveti

Oče! Ovu zbirku pisama i poruka vjernika iz Hrvatske, ali i Hrvata

izvan Domovine, pripremili smo sa željom izreći Vam jedno veliko

HVALA! (…) Mnogi su odgovorili inicijativi (…) Poruke su Vam

putem elektroničke pošte ili facebook stranice ostavljala djeca, mladi,

roditelji, obitelji, stariji, ali i bogoslovi, svećenici, redovnice…. U

svaku poruku, bila ona malena od svega jedne riječi, ili nešto duža,

u svaku od njih utkani su životi koje ste dotakli i promijenili svojim

riječima i primjerom, molitvom i blagoslovom. Nekad je bio dovoljan

i samo Vaš prolazak kroz mjesta i gradove, pa da ljudska srca dožive

Božju ljubav.“

Obitelj Villa iz Samobora (mama Verica, tata Guido i četverogodišnji

sinčić Ivan Karol), koja je ponijela poruke u Rim, sudjelovala je

na posljednjoj audijenciji Benedikta XVI. na Trgu sv. Petra u srijedu

40


27. veljače, te na dočeku Pape u Castel Gandolfu u četvrtak 28. veljače.

Dan kasnije predali su poruke za Papu u Apostolskoj palači u

Castel Gandolfu, a o samom događaju kažu: “Jedan primjerak ove posebne

knjige predali smo zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Josipu

Bozaniću. Drugi primjerak smo predali za Papu u Castel Gandolfu

u petak, 1. ožujka. Naime, večer prije, nakon što je Papa uputio svoj

posljednji blagoslov i otišao s balkona, pitali smo policijske službenike

kako da mu dostavimo poruke. Rekli su da dođemo sutradan

i pokucamo na vrata. Ujutro, pred Palačom na 10-ak metara bio je

postavljen kordon policije i nikoga nisu puštali blizu. Nas su pustili,

pozvonili smo dva puta. Vrata su se polako otvorila i čovjeku iz osiguranja

smo objasnili da nosimo poruke vjernika iz Hrvatske za papu

Benedikta XVI. Na to je upitao naše dijete kako se zove i kad je on

rekao “Ivan”, sam je sa suzama u očima odgovorio “I ja sam Ivan”.

Predali smo mu knjigu uz riječi: “Recite Papi da ga volimo i da ga svi

Hrvati pozdravljaju!”. Vrata su se zatvorila, a mi smo se okrenuli i

pošli prema Trgu.

Ubrzo je gosp. Ivan iz osiguranja došao za nama i pozvao nas:

“Dođite sa mnom u Palaču!” Ušli smo unutra, a on nam kaže: „Nema

fotografiranja!“ i povede nas u prostoriju gdje su trojica čuvara: on,

jedan agent, i jedan iz žandarmerije. Pogledali su našu knjigu i ostali

dirnuti, svi troje. Radosni su što čuvaju Papu, oni ga zovu i dalje

“Papa”, kažu da se trebaju naviknuti na drugačije. Zatražili su nas

adresu, jer Papa želi poslati zahvalu i dar. Vidjeli smo još darova,

pisama, košaru s voćem itd. Rekli su nam da Papa to sve dobiva izravno,

nema posrednika, jer on više nema suradnika koji bi čitali poštu.

Rekli su da će još isti dan dobiti hrvatske poruke! Prije nego smo

ušli u Palaču, na Trgu smo slučajno naletjeli i na novinare s RTL-a iz

Zagreba koji su sve snimili i objavili o nama prilog u večernjim vijestima.“

Budući da i dalje vlada veliki interes i vjernici šalju poruke sada

već umirovljenom papi Benediktu XVI., organizatori ove inicijative

pozivaju sve koji još to žele da to učine do kraja ovog mjeseca, dakle

do 31. ožujka, kada će biti priređen i Benediktu XVI. predan drugi

dio knjige s porukama hrvatskih vjernika.

Izvor: Verica Kraš Villa

41


DESET GODINA POSLIJE NA PETRIĆEVCU

SVEČANO OBILJEŽENA DESETA OBLJETNICA DRUGOG

PASTIRSKOG POHODA SADA BLAŽENOG PAPE IVANA PAVLA II.

BOSNI I HERCEGOVINI I PROGLAŠENJA BLAŽENIM

BANJOLUČANINA IVANA MERZA

Svečanim Euharistijskim slavlje u ponovno izgrađenoj i još nedovršenoj crkvi

sv. Ante Padovanskog u predgrađu Banje Luke na Petrićevcu, 22. lipnja 2013.

godine, svečano je obilježena deseta obljetnica drugog pastirskog pohoda sada

blaženog pape Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini i proglašenja blaženim banjolučanina

Ivana Merza, 22. lipnja 2003. godine.

ZAŠTO JE ZA NAS DOLINCE I NOVOSELCE, PRIJE DESET GODINA

BIO VAŽAN SUSRET S BL. IVANOM PAVLOM II. I DOGAÐAJ

PROGLAŠENJA BLAŽENIM IVANA MERZA?

TOGA DANA JE NEKOLIKO NOVOSELACA, O ČEMU JE PISANO U

20. BROJU “SUZE DOLINSKE” S HODOČASNICIMA IZ BOSANSKE

GRADIŠKE, NA ČELU S TADAŠNJIM ŽUPNIKOM, SADA POK. MSGR.

KAZIMIROM VIŠATICKI BILI NA PETRIĆEVCU. TOG DANA SE JE

U “SRCU BANJALUKE” VIORIO CRKVENI BARJAK ŽUPE DOLINA,

42


KOJEG ĆE TE ISTE GODINE O VELIKOJ GOSPI BANJALUČKI BISKUP

MSGR. DR. FRANJO KOMARICA POSVETITI I OD TADA SE ČUVA

U ŽUPNOJ CRKVI U GORNJOJ DOLINI. TAKO I CRKVENI BARJAK

SLAVI DESETU OBLJENICU OD KAKO JE VELIKIM ZALAGANJEM

Č. S. KLARISE SUZANE MUZUKOVIĆ U SPLITU (RODOM IZ STAROG

PETROVOG SELA, GDJE JE U TO VRIJEME NA ŽUPI BIO VLČ,

MILIVOJ KNEŽEVIĆ) IZRAÐEN.

NEKOLIKO DANA PRIJE TOGA, U IME ŽUPE DOLINA P. DAMIR

ŠOKIĆ JE DOSTAVIO U BANJALUČKI BISKUPSKI ORDINARIJAT

POKLON ZA SV. OCA PAPU - STOLJNJAK KOJI SU ILIJA I JELA

MUSIĆ IZ GORNJE DOLINE NASLIJEDILI OD ILIJINE MAJKE

MANDE MUSIĆ. UZ STOLJNJAK JE SV. OCU DOSTAVLJENO I

PISMO KOJE GLASI: “SVETI OČE! ŽUPA USNESENJA BL. DJ.

MARIJE – DOLINA, KOJA JE U DOMOVINSKOM RATU (NE SVOJOM

VOLJOM) ISELJENA DARUJE VAM OVAJ RUČNO IZRAÐENI

STOLJNJAK. STAR JE OKO 100 GODINA I NEKADA JE BIO NA NAŠIM

OBITELJSKIM STOLOVIMA ZA KOJIMA SE MOLILO, BLAGOVALO

I U ZAJEDNIŠTVU BOGA SLAVILO. DANAS SU NAM KUĆE PUSTE

PA NI STOLOVA VIŠE U NJIMA NEMA. NEKA OVAJ STOLJNJAK IZ

POSAVSKE RAVNICE BUDE VAMA NA USPOMENU, A NAMA NEKA JE

PRED BOGOM ZALOG POVRATKA NA NAŠA STARA OGNJIŠTA”.

PRED BOŽIĆ ISTE GODINE IZ VATIKANA STIGLO PISMO ZAHVALE:

Velečasni Oče,

Svetom Ocu ste u prigodi njegova pastirskog pohoda Banjoj Luci 22. lipnja

ove godine u svoje ime i u ime prognanih vjernika Župe Uznesenja Blažene

Djevice Marije u Dolini, u Banjolučkoj biskupiji dali znakoviti i rječit prigodni

dar, želeći mu time očitovati dobrodošlicu, poštovanje i odanost.

Prvosvećenik Vam na tome najljepše i od srca zahvaljuje a posebno pak

na Vašim molitvama za njegovu apostolsku službu i za potrebe Crkve i svijeta.

Potičući sve na povratak u rodni kraj i ostanak u njemu Sveti Otac Vas i sve

vjernike spomenute župe, posebno pak one u progonstvu, zajedno s onima

koji se za njih skrbe, povjerava zagovoru i zaštiti Presvete Bogorodice, koja se

u tamošnjim dragim krajevima također zaziva i kao Gospa Velikog Hrvatskog

Krsnog Zavjeta, i blaženog Ivana Merza te svima udjeljuje apostolski blagoslov.

Priopćujući Vam ovo, pozdravljam Vas u Kristu Isusu.

Msgr. Gabriele Caccia

prisjednik za opće poslove Državnog tajništva

43


Tog dana, 22. lipnja 2013. godine, svetu misu predslavio je nadbiskup

metropolit beogradski mons. Stanislav Hočevar u zajedništvu s biskupom

banjolučkim i predsjednikom Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

mons. dr. Franjom Komaricom i pomoćnim biskupom banjolučkim mons.

dr. Markom Semrenom i uz koncelebraciju 36 svećenika među kojima su

bili: provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran,

postulator za kanonizaciju blaženog Ivana Merza p. Božidar Nagy (Nađ),

župnik i gvardijan franjevačkog samostana na Petrićevcu fra Ivo Orlovac i

drugi.

U svom pozdravu na početku Mise, biskup Komarica je na osobit način

pozdravio nadbiskupa Hočevara, biskupa Semrena, provincijala fra Lovru i

ostale svećenike, dijecezanske i redovničke, sestre redovnice, hodočasnike

iz Republike Hrvatske i iz drugih biskupija BiH, članove župnih zborova

župa Banjolučke biskupije, cijenjene dužnosnike politike i društva, svu braću

i sestre te slušatelje Radio Marije Bosne i Hercegovine!

„Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,

jer je vječna ljubav njegova!“

-Draga i vrlo poštovana braćo u biskupskoj službi,

beogradski nadbiskupe i metropolito mons.

Stanislave

- Hočevaru i pomoćni biskupe banjolučki Marko Semrene,

- mnogopoštovani oče provincijale Franjevačke provincije Bosne Srebrene,

fra Lovro,

- dragi generalni tajniče BK BiH mons. Ivo Tomaševiću,

- dragi župniče i gvardijane župe i samostana Petrićevac, fra Ivo,

- poštovana i draga braćo svećenici i redovnici,

- drage sestre redovnice,

- dragi hodočasnici iz susjedne nam Republike Hrvatske i iz drugih

biskupija naše zemlje,

- dragi članovi župnih zborova iz osam naših domaćih župa,

- dragi župljani iz ove i drugih župa naše biskupije,

- cijenjeni dužnosnici politike i društva,

- draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,

- cijenjeni prijatelji,

- poštovani slušatelji Radio Marije Bosne i Hercegovine!

Izražavam svakome od Vas pojedinačno duboku, iskrenu zahvalnost, što

ste – uz veće ili manje žrtve – odlučili sudjelovati u ovom današnjem zahvalnom

spomen-slavlju – uz obilježavanje 10. obljetnice jedinstvenog, veličanstvenog do-

44


gađaja koji se zbio na ovom mjestu, misi koju je predvodio veliki i dobri, nezaboravni

papa Ivan Pavao II., sada Blaženik, a uskoro i Svetac Katoličke Crkve.

Osobitu zahvalnost izražavam Vama, dragi brate u biskupskoj službi, nadbiskupe

i metropolito beogradski mons. Stanislave Hočevaru, što ste se rado

odazvali mome pozivu da predvodite na ovaj osobito značajan dan u mojoj

biskupiji ovo svečano misno slavlje. Ujedinjeni u istoj kršćanskoj vjeri, sa sličnim

iskustvima glede mogućnosti slobodnog ispovijedanja te iste vjere, možemo

a i trebamo zajedno podijeliti i „radosti nade, kao i žalosti i tjeskobe“ kroz koje

prolazi i Vaša mjesna Crkva beogradska – jubilarska i ova banjolučka. Od srca

Vam hvala za Vašu bratsku solidarnost s nama.

Zahvaljujem i Tebi dragi mons. Ivo Tomaševiću, generalni tajniče naše

Biskupske konferencije i moj vjerni suradniče, što svojom nazočnošću predstavljaš

one članove naše BK, koji su pastoralnim obvezama spriječeni da budu i

fizički danas među nama prisutni u ovom zahvalnom slavlju.

Zahvaljujem i Vama, dragi patre Božidare Nagyu, postulatore kauze našeg

Blaženika Ivana Merza, za Vašu današnju nazočnost među nama, i ujedno za

sav Vaš neumorni višedecenijski rada na proglašenju blaženim i svetim najvećeg

sina Banjolučke biskupije, istinskog velikana među svim hrvatskim katoličkim

vjernicima laicima – bl. Ivana Merza. Molim Vas da nam se na kraju ovog misnog

slavlja obratite.

Zahvaljujem osobito i svima vama, dragi mnogobrojni hodočasnici, iz zagrebačke

župe bl. Ivana Merza i iz župe Srca Isusova koju vode oci isusovci, u čijoj

se crkvi, u čuvenoj Palmotićevoj ulici, nalaze posmrtni ostatci blaženog Ivana

Merza. Također i svima vama drugima, koji ste došli iz raznih župa Hrvatske i

Bosne i Hercegovine.

Posebno se radujem što ste se ovom osobitom prigodom, okupili na zajedničko

zahvalno slavlje i vi, članovi župnih zborova iz devet naših župa, predvođeni

svojim zborovođama: ima vas čak 200 pjevača iz Livna, Bile, Vidoša,

Čuklića, Glamoča, Jajca, Bihaća, Budžaka i banjolučke katedrale.

45


Zahvaljujem i svima vama, cijenjeni prijatelji Boga i čovjeka, koji ste, kao

politički ili društveni dužnosnici došli na ovo naše zajedničko vjerničko spomenslavlje

o 10. obljetnici onog jedinstvenog slavlja vjere, nade, ljubavi, pomirenja i

mira koji se zbilo ovdje na ovaj isti dan 2003. godine.

Tada nas je sve obasjalo, ne samo ovo žarko i sjajno sunce, koje i danas

obasjava i grije ovaj grad i kraj, nego i Sunce Božje dobrote, ljubavi, milosrđa

i mira. Došao je među nas Božji prorok naših dana – najveći suvremeni

Mirotvorac čovječanstva, istinski Bogoljubac i čovjekoljubac, istinski prijatelj

katolika i nekatolika i naše u ratu satrvene domovine, blaženi papa Ivan Pavao

II. Donio nam je jedinstveni dar – u osobi našeg sugrađanina, člana naše biskupije

– blaženog Ivana Merza, kojega je podigao na čast oltara i postavio nam ga

za zagovornika i za svijetli primjer kršćanskog načina života i apostolskog zalaganja.

Tada je papa–Svetac govorio o veličini našeg domaćeg sina – kao sveta

čovjeka. – To se doista ne doživljava često. A mi smo imali sreću to doživjeti i to

na ovome mjestu. Obodrio nas je sveti papa da ne posustanemo u svojim naporima

oko opraštanja, oko pomirbe i zajedništva sa svim našim sugrađanima, oko

izgradnje pravedna mira i sretne budućnosti u našem gradu i domovini, „oko

zalaganja na području odgoja, društvene i socijalne skrbi u slobodnom ispunjavanju

vlastitog poslanja“ u ovoj zemlji.

Uz obilježavanje ove 10. obljetnice njegova boravka među nama, sinoć smo

sudjelovali u „otkrivanju“ jednog izuzetnog spomenika zajedničke ljubavi velikom

i svetom papi – u predstavljanju izuzetne spomen-knjige s lijepim naslovom

„Ljubav sve nadvladava“. Zahvaljujem svima koji su se rado bili uključili u nastojanje

te unikatne knjige, koju će svatko od vas zasigurno željeti sebi nabaviti

– i neće se za to sigurno pokajati.

Želimo i ovom svetom misom zahvaliti Trojedinom Bogu što nam je darovao

– uz našeg domaćeg sina Blaženika – i drugog svoga miljenika, nasljednika

46


apostola Petra, bl. papu Ivana Pavla II. – kao dragocjenog zagovornika pred

svojim prijestoljem.

Neka naša osobna i zajednička radost i zahvalnost budu iskrene i neka naše

molitve i pjesme dođu iz vjerničkih, pobožnih srdaca, kako bi bile blagoslovljene

i uslišane.

Dragi brate, nadbiskupe Stanislave, molim Vas da započnete s predslavljenjem

ovog Svetog misnog slavlja.

U prigodnoj propovijedi nadbiskup Hočevar je podsjetio da su okupili

na obljetnicu pohoda pape Ivana Pavla II. kao glasonoše radosti koji je proglasio

blaženim Ivana Merza pozivajući da i noge svih vjernika budu noge

glasonoša mira. „Neka bude blagoslovljen ovaj trenutak slavljenja deseta

obljetnice toga događaja. Pozivam sebe i vas riječima psalmiste da slavimo

Gospodina novom pjesmom i da ga veličamo u sjaju svetosti slave Njegove“,

rekao je nadbiskup Hočevar ističući da su danas prije svega pozvani, čak i

ako nose na svome srcu i tijelu iskustvo patnje i nesreće, veličati Gospodina.

„Božja je providnost na tako čudesan način, ne samo izabrala papu Ivana

Pavla II., nego i vodila tako svu povijest da je on mogao doći tu među nas.

Isto tako je Božja providnost vodila život i djelo blaženog Ivana Merza“,

kazao je nadbiskup Hočevar ističući da brojni mučenici nisu na prvom mjestu

mučenici koji pate nego apostoli svjedočenja, vjernosti i duboke vjere.

„U ovoj Godini vjere želimo se prije svega diviti tako bogatoj vjeri naroda

Bosne i Hercegovine, katolika ove zemlje. Tko se ne bi divio i zahvaljivao za

tolika duhovna zvanja i toliko drugih darova. „Podignimo zato danas hrabro

svoj pogled Bogu koji nam daje ove veličanstvene milosti da bismo mogli

zavrijediti nove darove“, riječi su nadbiskupa Hočevara koji je naglasio da,

slaveći desetu obljetnicu, žele osobito diviti dvojici blaženika.

47


Nadbiskup Hočevar se potom posebno osvrnuo na život blaženog Ivana

Pavla II. i čudesan način na koji je Božja providnost vodila njegov život.

„Danas se želimo diviti da je Božja providnost dala tom velikom sinu Poljske

veliku mudrost, srce široko poput morske obale. Odakle mu takvo srce i takva

mudrost? Božja providnost ga je pripremala da bi i vama i vašoj zemlji

na početku 21. stoljeća, na početku trećeg tisućljeća posvjedočio da je svetost

jedina snaga koja preobražava ovaj svijet. Tako on, sveto živeći, dolazi

proglasiti blaženim sina vaše zemlje. I danas se svi trebamo diviti da Božja

providnost tako čudesno progovara“, rekao je nadbiskup Hočevar ističući da

u čovjeku vlada kriza jer se više ne divi Božjoj svetosti, jer više ne pada ničice

pred živog Boga da bi otkrivao svetost njegove slave.

„Vi imate privilegij upravo ovdje u Bosni i Hercegovini, a napose sada

u Banjoj Luci da je Bog vama tako predivno progovorio na početku ovog

stoljeća i tisućljeća“, naglasio je nadbiskup Hočevar te kazao da je svetost

nadahnuće, oganj, energija i smjerokaz za put kojim treba ići. „Evo, zašto

je naš drugi blaženik Ivan Merz osjećao da treba biti redovito ne samo sudionik

bogoslužja već da treba čitavim svojim bićem uranjati u svete tajnu.

Tko je uronjen u Božju svetost, nužno je i nositelj kulture, novih odnosa,

najljepšeg jezika. On stvarnost stvara ne samo umjetnička djela nego umjetničke

živote. A svetost je najveća i najvrhunskija ljepota i umjetnost“, rekao

je nadbiskup Hočevar pozivajući sve da uranjaju u Božju svetost.

Na kraju Mise nadbiskup Hočevar je osobito zahvalio Biskupskoj konferenciji

Bosne i Hercegovine, a osobito biskupu Komarici, te svim svećenicima

i vjernicima za posebnu blizinu koju pokazuju prema Beogradskoj

nadbiskupiji i Katoličkoj Crkvi u Srbiji te pozvao da se pridruže proslavi

1700. obljetnice Milanskog edikta 21. rujna u Nišu. Kazao je i da može razumjeti

patnje ljudi u BiH jer se u njegovoj obitelji, dok je bio malen, molilo

za oosbu koja je bila kriva za smrt njihova nedužnog oca ubijenog odmah

nakon drugog svjetskog rata. Potaknuo je sve na praštanje i na kršćansku

ljubav. Biskupu Komarici je u znak zahvalnosti predao sliku majke cara

Konstantina sv. Jelene.

Potom je postulator Nagya je kazao nazočnim sudionicima da su svi radosni

i Bogu zahvalni za dar beatifikacije blaženog Ivana od prije 10 godina.

„Ali naše misli i pogledi idu u budućnost u želji da što prije blaženi Ivan

bude kanoniziran. Za proglašenje svetim treba ispuniti dva uvjeta: prvo, da

blaženi Ivan zaživi u Božjem narodu kao Božji ugodnik odnosno da ga vjernici

što bolje upoznaju, štuju, mole mu se. A drugi formalni uvjet jest jedno

čudo koje treba izmoliti po njegovu zagovoru. Čudesa neće biti ako ne

bude molitve“, pojasnio je p. Božidar te pozvao sve nazočne da se u svojim

potrebama što više utječu u zagovor bl. Ivana kako bismo izmolili potrebno

čudo za njegovu kanonizaciju. Potom je izmolio molitvu bl. Ivanu Merz koju

je izmolio papa Ivan Pavao II. prije deset godina: Bože, naš Oče, blaženi

je Ivan, vjeran krsnome pozivu na svetost, revno radio na odgoju mladež u

48


vjeri i kršćanskome životu. Udijeli i nama da, ojačani njegovim zagovorom i

potaknuti njegovim primjerom, vjerno i hrabro navješćujemo Evanđelje i za

nj svjedočiti. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom

živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vjeke vjekova. Amen.

Nakon Mise uslijedio nastup zborova iz osam župa Banjolučke biskupije.

Potom je u kripti crkve otvorena izložba fotografija g. Frane Piplovića

„Prođoh Bosnom nako“ koje pokazuju stradanje Crkve i ljudi u BiH, a osobito

u banjolučkoj biskupiji.

PREDSTAVLJENA KNJIGA

U povodu obilježavanja desete obljetnice drugog pastirskog pohoda

sada blaženog pape Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini i proglašenja

blaženim banjolučanina Ivana Merza, 21. lipnja 2013. u dvorani Europske

akademije u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci predstavljena je svečana

monografija pod naslovom „Ljubav sve nadvladava“. U spomenutoj

monografiji donesena su sjećanja brojnih uglednika iz crkvenog i društveno-političkog

i kulturnog života koji su sudjelovali u nezaboravnom pohodu

pape Ivana Pavla II. 22. lipnja 2003. Banjoj Luci. Osim biskupa banjolučkog

mons. dr. Franje Komarice i pomoćnog biskupa banjolučkog mons. dr.

Marka Semrena, predstavljanju je nazočio i nadbiskup metropolit beogradski

mons. Stanislav Hočevar te veći broj uglednika iz društveno-političkog

života kao i svećenici, redovnici, redovnice i drugi gosti.

Prikupila i obradila:

Valentina Oršulić

49


FAKSIMIL PISMA ZAHVALE IZ VATIKANA

50


Intervju msgr, dr. Franje Komarice za Večernji list

UMJESTO BEZNAĐA, ZA USKRS OBNOVIMO

VJERU SVOJIH PREDAKA

Biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica dao je intervju za dnevnik

“Večernji list“. Intervju je objavljen u subotu, 30. ožujka 2013. god. pod naslovom:

“Umjesto beznađa, za Uskrs obnovimo vjeru svojih predaka”, a prenosimo

ga u cijelosti:

Oèe biskupe, kako ste doživjeli priznanje Veèernjaka i manifestaciju

koja je, po mnogima, i ove godine napravila novi iskorak?

Doista sam bio zatečen priznanjem Večernjaka. Nisam znao da ljudi u

i oko Večernjaka znaju toliko o meni i mome djelovanju da mogu donijeti

takvu odluku i priznanje. Vjerujem da je svakom normalnom čovjeku drago,

ako sazna da ima istomišljenika koji odobravaju ono za što se zalažu i spremni

su mu pomoći u njegovim iskrenim plemenitim nastojanjima. Priznajem

da mi je bilo drago što sam, eto i među „svojima“ u Mostaru doživio da

51


imam istomišljenike koji se ne stide to i javno očitovati. Ne krijem da me

Večernjakovo priznanje dodatno potiče da se još više trudim u duhu službenog

nauka Katoličke Crkve raditi na veoma potrebnom međureligijskom

dijalogu u našoj zemlji a i šire.

A manifestacija?

Što se tiče same manifestacije ja sam je doživio kao veoma dragocjeni

melem na još uvijek mnoge otvorene rane našeg bolesnog društvenog

organizma. Odajem i ovom prigodom iskreno, veliko priznanje začetniku

i organizatoru kao i svim sudionicima organizacije ove – po mnogo čemu

– jedinstvene manifestacije naše zemlje, koja nas predstavlja pred drugima

onakve kakvima zaista i jesmo – jedinstveni u razumljivoj i Bogom danoj

različitosti. Osobno sam dodatno počašćen što je organizator upriličio da

mi osobno predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović udijeli priznanje. I

jednom i drugom izričem i ovom prigodom iskrenu zahvalnost.

Rekao bih da je cijela crkva, živa i institucionalna, ostala zbunjene i

zateèena nakon prvih poteza pape Franje. Kako ih vi doživljavate?

Veoma sam radostan što je nama u Katoličkoj Crkvi, ali i cijelom kršćanskom

i cijelom čovječanstvu Duh Božji podario ovoga našeg brata u

vjeri kao Nasljednika apostola Petra. Svaki papa je bio Božji dar za dotično

vrijeme. Ovaj od mnoštva vjernika izmoljeni papa zacijelo će donijeti u život

i poslanje, tj. svjedočenje Kristove Crkve nove impulse, novu živost, novu

potrebnu vjerodostojnost. Trebamo svi moliti za papu Franju da zajedno s

Kristom i poslušan Duhu Svetom uspije zaustaviti destruktivne i nehumane

sile koje djeluju protiv življenog Evanđelja u redovima Crkve.

Je li crkva spremna prihvatiti i slijediti pastoralni stil novoga Svetog

Oca, može li se to od sadašnjeg pojavnog naglašavanja skromnosti, poniznosti,

odraziti i na život svakodnevne crkve?

Sadašnji Sveti Otac je na Petrovu stolicu donio sebe i svoj pastoralni stil

kojeg je primjenjivao u svojoj životnoj sredini. Katolička Crkva – kao svjetski

fenomen – dakako ima mnogo različitih životnih sredina koje međusobno

imaju svoje razumljive različitosti: civilizacijske, kulturološke, ekonomske i

druge. A on će sada nužno morati voditi računa o toj novoj stvarnosti svoga

poslanja kako prema članovima Crkve, tako i prema životnim okolnostima

u pojedinim krajevima svijeta gdje katolici žive i nastoje – bolje ili slabije –

ostvarivati Evanđelje u svakodnevnom životu. U sredinama, gdje su katolici

u sličnim okolnostima – kao što su one okolnosti u kojima je do sada djelovao

naš papa Franjo kao svećenik, redovnik, biskup i kardinal – vjerujem da

će biti lakše slijediti njegove sadašnje i buduće slične pastoralne poteze. A

ne isključujem daće u nekim sredinama to ići teže, iako nam je svima zadaća

trajno biti otvoreni poticajima Duha Svetoga u vjerodostojnom življenju

Kristova Evanđelja.

52


I u susret ovoga Uskrsa, oèe biskupe, uputili ste apel svima koji ga svetkuju

da ‘u svom životu na djelu pokažu da je prijatelj, zaštitnik i pomoænik

ljudskog života u svim njegovim dimenzijama’?

Da, smatram svojom dužnošću da kao čovjek, kao katolik i kao od Crkve

ovjerovljeni i zaduženi tumač Kristove Radosne vijesti da i sam najprije budem

vjerodostojan i u riječima i u djelima. A to uključuje moju dužnost da i

druge istomišljenike – a to su prvenstveno katolici i svi drugi kršćani – budu

također što vjerodostojniji, što znači da istinito, a ne površno, zapravo lažno

slave najveće sadržaje naše vjere kao što izuzetno dramatična i neopisivo

odgovorna i radosna tajna Kristova uskrsnuća.

Posebno je ovo vrijeme kada bi se trebalo pokazati i dokazati, a ne samo

izvikivati velike parole, nego svjedoèiti vjeru. Vidite li te spremnosti da se

svjedoèi i djelima, spremnost podnošenja žrtve, pomoæi drugima i siromašnima,

prognanima?

Naš suvremenik i sugrađanin je sigurno jače izložen – kao vjernik – vjetrovima

koji su protivni Petrovoj lađi, tj. Kristovoj Crkvi i cijelom sadržaju

kojeg ona nosi na uzburkanom moru povijesti čovječanstva. Udarci tih

vjetrova pokazuju ne samo silovitost vjetrova nego i postojanost i istinitost

onih po kojima ti udarci padaju. Oni onda pokazuju svoje pravo lice, svoju

vjerodostojnost. Ta se vjerodostojnost očituje i danas kod nerijetkih članova

Kristove Crkve kroz njihovo svakodnevno svjedočenje svoje vjere i djelima.

Ima nažalost i onih drugih, koje je milosna rosa Evanđelja samo površinski

orosila, bez da je ušla u njihovu nutrinu i oblikovala njihovo biće, njihov

način mišljenja i življenja. Samo Bog može najbolje znati što je u čijem ljudskom

srcu i tko je u njegovim očima pravi a tko ne.

I duh Uskrsa nastoji se pomutiti materijalizmom, relativiziranjem, folklorom.

Kako se oduprijeti ovim krivotvorenjima da vjernicima, osim razloga

za novu ‘veselicu’, ostane svetkovina nade?

I tu se očito vidi međusobna borba između vjerodostojnosti življene

kršćanske vjere i vjerodostojnosti spomenutih krivotvorina. Poznato je da

destrukcija nastaje gdje konstrukcija zakaže. Trebamo se više i istinski potruditi

– i svećenici ali i roditelji i vjeroučitelji – da što bolje i što ispravnije

upoznamo katolički nauk i da ga onda primjenjujemo u svom životnom

okruženju.

U kakvim okolnostima, oèe biskupa Hrvati katolici doživljavaju ovaj

Uskrs na podruèju vaše biskupije. Imaju li razloga za nadu, optimizam da

æe u ovozemaljskom životu doèekati novi poèetak, na svojim ognjištima - da

poruku - ‘Ne bojte se’ - prihvate u punini toga znaèenja?

Ljudskim mjerilima mjerene okolnosti su različite od jednog dijela biskupije

do drugog, pa i od župe do župe, a i od obitelji do obitelji. Kao vjernici

Kristovi poučeni smo Kristovim primjerom i naukom da je On osobno

nazočan u svim tim okolnostima i to kao istinski Prijatelj i najdragocjeniji

53


Pomoćnik svakom čovjeku. Istinski vjernici se i u velikim životnim poteškoćama

osjećaju zbrinuti, oni drugi su redovito zabrinuti, ispunjeni tjeskobom,

a nerijetko i beznađem. Susreo sam mnogo puta i danas susrećem i jedne i

druge. Zbog prvih sam radostan, drugima nastojim pomoći da što iskrenije

pogledaju u svoju nutrinu i da u svom srcu razgrnu pepeo malovjernosti,

beznađa i umora i omoguće razbuktavanje tinjajuće žeravice vjere svojih roditelja

i predaka, koji nisu očajavali ni u daleko težim životnim okolnostima,

nego su čvrsto vjerovali da je Božja zadnja i da on svojih nikad neće potpuno

napustiti. To je uostalom pokazao i na primjeru vlastitog utjelovljenog Sina

Isusa Krista, raspetog i uskrslog.

Na posljednjem zasjedanju Biskupske konferencije BiH uputili ste dramatièni

apel oko stanja i položaja Hrvata katolika. Gubite li ikada vjeru i

nadu kada vaše poruke domaæi i meðunarodni moænici jednostavno ignoriraju?

Do sada nisam dolazio u napast da počnem gubiti bilo vjeru ili nadu kad

su u pitanju vrijednosti i principi Evanđelja i nauk Crkve. Ja bih izdao sebe

i kao čovjeka i kao kršćanina kad bih se počeo drugačije ponašati nego što

to od mene traži i Krist i njegova Crkva. Naravski da moram razumjeti da

ima ljudi koji nisu katolici niti ovako postavljeni prema Bogu i čovjeku, kako

mene moja savjest zadužuje. Znam da među utjecajnim međunarodnim moćnicima

ima otvorenih ili prikrivenih protivnika Crkve i njene nauke, i koji

nisu kukavice u borbi protiv Krista i Crkve, pa i ove na našem području. Ja

sam i za njihove besmrtne duše zadužen i trudim se one, koji mi to dopuštaju

poticati da budu vjerodostojni u uvažavanju onih dostignuća naše europske

civilizacije, za koju kažu da su im one svetinja. A među tim dostignućima je

svakako i Povelja o ljudskim pravima. Smatram svojom dužnošću uporno od

njih tražiti da i nas u BiH smatraju ljudima, tj. onima koji imaju neupitno

pravo na sva ljudska prava i slobode, koje donosi spomenuta Povelja.

Jeste li optimist da poticaj meðunarodne zajednice i domaæih vlasti s

regionalnim programom pomoæi može biti novi poèetak za obnovu života za

Hrvate katolike?

Dosadašnje ponašanje i predstavnika međunarodne zajednice i domaćih

vlasti ne daje, nažalost, mnogo razloga za neki veliki optimizam. Ali,

prema onome, što se zadnjih mjeseci moglo poduzeti i što mi je uspjelo u

mnogim susretima potaknuti, imam razloga nadati se da će konačno jedan

broj – daleko veći nego svih dosadašnjih poratnih godina – od prognanih i

izbjeglih Hrvata-katolika dobiti nužnu političku, pravnu i materijalnu pomoć

za svoj održivi povratak.

U posebnome apelu vi ste biskupi iskazali i zabrinutost oko moguæih

rješenja ustavnih promjena koje priprema meðunarodna zajednica. Na što

ste mislili i kako stvoriti situaciju da BiH više ne bude problem, jednima

majka, a drugima maæeha?

54


Vjerujem da domaći političari, kao i predstavnici međunarodne zajednice

znaju što žele s najavljenim ustavnim promjenama. I sada se, kao i sve

dosadašnje vrijeme želi primijeniti zakon jačega, a ne zakon pravde i pravednosti,

jednakopravnosti za sve. Dok god političari hrvatskog naroda, kao

jednog od tri konstitutivna naroda, koji svoju konstitutivnost trebaju moći

ostvariti na cijelom području BiH, budu smatrali BiH kao maćehu, ona će

takva biti i za cijeli hrvatski narod u ovoj njegovoj domovini. Domaći hrvatski

političari moraju daleko odlučniji biti u zauzimanju za ostvarivanje svih

ljudskih prava i sloboda – osobnih i kolektivnih – za sve stanovnike i sve etničke

zajednice naše zemlje, pa tako i za hrvatski narod ne samo tamo gdje

je on – voljom moćnika – do sada uspio ostati nego i posvuda tamo gdje su

njegovi duboki povijesni korijeni i njegova obaveza da donosi dobre plodove

za svoj rodni kraj i svoju domovinu. Tada će im moći učinkovito pomoći i

njihovi konstruktivni i plemeniti sunarodnjaci iz susjedne Hrvatske, supotpisnice

Daytonskog sporazuma i odskora članice Europske Unije. A vjerujem

da bi onda i dobronamjerni domaći i međunarodni političari imali razloga

da se prema nama počnu drugačije, konstruktivnije ponašati.

Nažalost, i Veliki tjedan obilježila su dva ružna incidenta, napada na

Hrvate katolike, spaljivanje ulaznih vrata crkve u Petriæevcu i objavljivanje

nedoliènih fotografija prema papi Franji. Kako to komentirate?

Providnost Božja je dopustila da se ovi najnoviji incidenti dogode, a da

ih mi katolici našeg grada ničim nismo isprovocirali. Nisu oni upereni prvenstveno

nama katolicima nego Onome koga simbolizira i papa kao Kristov

Namjesnik na zemlji i crkva – kao kuća Božja i kuća Božjeg naroda koji se u

njoj okuplja da Bogu zahvaljuje i od njega moli blagoslov za sebe i sve ljude.

Zabrinjava nas činjenica da se i dalje ciljano i dopušteno širi – pa i među

mladima i djecom mržnja i netrpeljivost prema onim vrijednostima koje su

neupitne, a to je čovjek u svom identitetu – vjerskom, nacionalnom, kulturološkom

itd. Svi mi stariji koji stojimo u službi zajednice i općeg dobra nužno

smo pozvani da ne samo osuđujemo ovakve i slične incidente, nego da širimo

pozitivniju atmosferu. Negativna, otrovna atmosfera će sigurno opasno

ugroziti budućnost i mnogih pojedinaca i našeg zajedničkog življenja.

Razgovarao: Zoran Krešić, Večernji list

55


“SUZA DOLINSKA”

NA HRVATSKOJ TELEVIZIJI U EMISIJI “POZITIVNO

Prilog za TV emisiju POZITIVNO je snimljena u knjižnici obiteljskog

doma Oršulić u Okučanima 4. siječnja 2013. godine, a emitirana 10. siječnja.

Novinar HTV je Vjeko Hudolin a snimatelj Vlado Vincetić s kojima

smo razgovarali u 28. broju “Suze dolinske” iz 2011. godine.

MARIO RAGUŽ novinar Hrvatske radiotelevizije, magistar ekonomskih

znanosti, visokoškolski predavač, pisac za djecu i odrasle, scenarist...

Rođen je u hercegovačkom gradiću Stocu 14. ožujka 1969. god.

Autor je nekoliko dokumentarnih fi lmova: „Moja je savjest čista“ – za

muzej bl. Alojzija Stepinca pri Zagrebačkoj nadbiskupiji, „Duhovno blago

Komušine“ , „Čisto srce put za mir“ – o vojnom hodočašću u Lourdes,

Autor je humoristične televizijske serije “Naši i Vaši”.

Želja mu je režirati igrani fi lm o blaženom Alojziju Stepincu za koji je

počeo pisati scenarij.

MARIO RAGUŽ – UREDNIK EMISIJE POZITIVNO: Župa Dolina kod

Bosanske Gradiške teško je stradala tjekom Domovinskog rata, no, žu-

56


pa živi dok se je sjećaju njezini vjernici. Jedan vjernik je pronašao način

kako svoju župu održati živom.

VJEKO HUDOLIN – novinar HRT: Milorad Oršulić – Mican je jedan

od onih 1300 vjernika koji je pod pritiskom mračnih sila i oružja morao

napustiti rodni kraj, župu Dolina kod Bosanske Gradiške. Da se ne zaboravi

rodni kraj, u kojem je ostalo tek dvadesetak katolika, pokrenuo je

1996. godine s msgr. Kazimirom Višaticki, vlč. Milivojem Kneževićem i fr.

Damirom Šokićem glasilo “Suza dolinska”. Iz početka je izlazila tri puta

godšnje.

MILORAD ORŠULIĆ – MICAN: Bilo je to o Uskrsu, Velikoj Gospi,

koja je zaštitnica župe Dolina i Božiću i sve tako do 2001. godine, a od

tada izlazi kao godišnjak. Do sada je iz tiska izišlo 29 brojeva.

VJEKO HUDOLIN: Osim informacija o zbivanjima tjekom godine,

Suza dolinska donosi i demografsku statistiku, način, život i rad raseljenih

i stalnu rubriku o Dolini kao bogatom arheološkom nalazištu...

MILORAD ORŠULIĆ – MICAN: zatim bogatstvo običaja, narodne

nošnje, narodne pjesme, naročito dolinskog bećarca sas željom da se

sve to sačuva, kako veo zaborava nebi prekrio. Donosimo i prijepise iz

starih knjiga koje su nam dostupne.

57


VLČ. MILIVOJ KNEŽEVIĆ: Časopis Suza dolinska je toliko upoznala

Dolince s njihovom prošlošću, događajima i običajima o kojima oni dok

su bili u Dolini o tome uopće nisu znali.

VJEKO HUDOLIN: Milorad kaže da su u Suzi dolinskoj zabilježili

najvažnije događaje za Hrvate katolike u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

od posjeta svetih otaca Ivana Pavla II. do Benedikta XVI.

MILORAD ORŠULIĆ – MICAN: Bili smo i na proglašenju naših dragih

blaženih mučenika i to blaženog kardinal Alojzija Stepinca u Mariji

Bistrici i nedavno u Sarajevu na proglašenju blaženih Drinskih mučenica,

ali i u Banjaluci na beatifi kaciji blaženog Ivana Merza.

VIJEKO HUDOLIN: Do sada je izišlo 29 brojeva Suze dolinske a to

je preko 3.000 stranica pisanog materijala o župi Dolina. Zahvaljujući

darovateljima, glasilo se tiska u 650 primjeraka.

MILORAD ORŠULIĆ – MICAN: Veliku moralnu ali i materijalnu potporu

imamo od kardinal Vinka Puljića, koji je prije rata bio župnik u

Bosanskoj Gradišci i koji je bio čest gost u Dolini, od monsinjora dr.

Franje Komarice banjalučkog biskupa i njegovog pomoćnog biskupa fra

Marka Srmena.

VJEKO HUDOLIN: Pomogli su i pomažu požeški biskup msgr. dr.

Antun Škvorčević i splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić.

Milorad je autor i monografi je DOLINA BOSANSKA U PROŠLOSTI I

SADAŠNJOSTI.

58


MILORAD ORŠULIĆ – MICAN: Knjiga je tiskana jubilarne 2000. godine

u povodu osamdesete obljetnice župe Dolina i Mlade mise našeg

dominikanca p. Damira Šokića.

VLČ. MILIVOJ KNEŽEVIĆ: On je taj koji sve to sabire, razgovara

s ljudima, slika, ide, hodočasti... Vjerujem da noći provodi skupljajući i

pišući materijale za Suzu dolinsku. Uz to je uposlen i obiteljski čovjek.

VJEKO HUDOLIN: Mican, upravo kao hodočasnik bilježi mnoge događaje.

Kao Marijin štovatelj krenuo je prvo u obližnja Marijanska svetišta,

a onda se uputio i u Međugorje na put dug preko 370 kilometara.

MILORAD ORŠULIĆ – MICAN: Time su prepreke savladane pa sam

se i sam uputio na Udinu u povodu blagoslova Crkve hrvatskih mučenika

te u Sarajevo na proglašenje blaženim Drinskih mučenica.

VJEKO HUDOLIN: Kao jedan od organizatora danonoćnog čitanja

Biblije u župnoj crkvi sv. Vida u Okučanima, Milorad Oršulić Mican je

počeo skupljati Biblije.

MILORAD ORŠULIĆ – MICAN: Sada imam na 26 različitih jezika

Biblije u oko osamdesetak knjiga. Najdraža mi je, ako se tako može reći

na Isusovom maternjem jeziku – aramejskom.

VJEKO HUDOLI: Suzom dolinskom Milorad Oršulić i suradnici na

svojevrstan način okupljaju Hrvate i katolike iz župe Dolina raseljene

diljem svijeta i pomažu im da ne zaborave svoj rodni kraj i svoje korjene.

MARIN RAGUŽ: Bila je to jedna zanimljiva priča iz Bosne...

59


PROLJETNO UREĐENJE

GROBLJA “GRADINA” U DONJOJ DOLINI

Prelijepo subotnje jutro najavljivalo je da će takav i dan biti. Naše namjere

da današnji dan provedemo u Donjoj Dolini na prvom proljetnom

uređenju groblja “Gradina” su se ostvarile.

U Kosovcu “Kod Klarića”, na domak Okučana bijaše “zborno mjesto”

za sve one koji su se dragovoljno željeli pridružiti “radnoj akciji”. Na okupu

su se našli: Ivo Ćorković iz Rešetara, Slavko-Slave Stipančević, Pavle

Musić, Karlo Kalizan, Mišo Barišić, Pavle Oršulić i Anton Budić iz Nove

Gradiške, Stipo Knežević iz Šumetlice, Adam Jurišić i Zoran Petrović iz

Smrtića, Matko Knežević – Maća s Gorica te Milorad Oršulić – Mican iz

Okučana. U Donjoj Dolini nas je čekao Vinko Kovačević, jedan od rijetkih

povratnika koji u njoj živi.

Sa četiri automobila od kojih je jedan vukao auto-prikolicu u kojima

smo dovezli trimere, vile, rovice i druge alatke, došli smo na Gradinu koja

je okružena sa dvije strane vodom i to sa sjevera Savom, a sa južne strane

TRIMERI SU LAKO MLJELI PROLJETNU TRAVU

60


podzemnim prouzrokovanom visokim vodostajem rijeke Save, koja je ovoga

proljeća nanijela dosta nevolja u svom gornjem toku.

Nakon oblačenja “radne uniforme” rasporedili smo se po već dobro

uhodanom raporedu tko će gdje što raditi. Tako se je znalo tko su predhodnica

i koji su skupljali izgorjele lampione, izblijedele i oštećene plastične

cvijetne arnažmane, “saksije” od uvelog jesenka donesenog u povodu Svih

svetih. Za njima su išli oni koji su na svojim ramenima imali motorne kosilice

poznatije kao trimeri. Ona, treća grupa je danas bila zadužena za saniranje

deponije pored Save i skidanje metlom nanesene trave na spomenike.

Proljetna trava je mekana pa su je trimerske strune lako “samlile”, no,

ipak od 8 do 14 sati nam je valjalo “udarnički” raditi.

Ostavili smo naše groblje na Gradini i u njemu naše najdraže koji počivaju

snom mira do Dana uskrsnuća, za dolinske hodočasnike, koji će u

nedjelju 28. travnja doći na sv. misu, koja se tradicionalno slavi nakon blagdana

sv Marka u Donjoj Dolini kada će se obaviti i blagoslov polja. Hoće li

se Gradina zastidjeti ponovo, kao što to zna dosta puta biti?

LJETNO UREÐENJE GROBLJA

Nakon što je 20. travnja 2013. godine prvi puta ove godine pokošena trava

i uređeno groblje u povodu sv. Mise i blagoslova polja o Markovu, “dragovoljačka

ekipa” u nešto izmjenjenom sastavu je i 8. lipnja to isto učinila.

Na redu je bilo treće uređenje groblja. Novaca u “kasi” Odbora za održavnje

groblja je sve manje, jer dragovoljni prilozi za održavanje groblja se

sve manje slijevaju u nju.

Odlučeno je da se pokuša, s nešto jeftinijim načinom uništenja trave, a

treba i manje radne snage – prskanjem sredstvom protiv korova.

Dogovoreno je da se u Donju Dolinu ide 6. srpnja, ali kako je tih dana,

pa i toga dana padala kiša, akcija je odgođena za slijedeću subotu.

Na uobičajenom mjestu u Kosovcu “Kod Klarića”, sastali su se: Ivo

Ćorković iz Rešetara, koji će u svom autu voziti Pavla Musića, Ferdu Tomića

i Antona Budić - Ćembera iz Nove Gradiške. U drugom autu u kojem su se

osim trgovca Želje i Stipe Knežević iz Šumetlice vozile prskalice i drugi potrebiti

alat, a Milorad Oršulić – Mican iz Okučana će voziti Zorana Petrović

iz Smrtića i Matu Knežević – Maću s Gorica.

Uz put je u Kozincima od obitelji Plotan posuđena auto-prikolica i posude

(burad) za vodu, a u Gornjoj Dolini kod Zdenke Budić u te posude

natočiti vodu.

Nakon izvršenih priprema, pristupilo se s 4 prskalice, od kojih su 3 na

motorni pogon, prskanju trave između spomenika, po travi.

61


Dan

je bio sunčan,

doza

sredstva za

uništenje

korova jača

od propisane

pa je za

očekivati da

će se postići

očekivani

učinak. No,

ipak ostaje

da se vidi

kako će prskanje “uspjeti” i koliko će proći vremena da se ponovo pristupi

košenju (ako bude dovoljno novaca) ili istom tretiranju.

Vrijeme je godišnjih odmora, mnogi će iz zapadno europskih zemalja

otići i na groblje “Gradina”. Možda se netko od njih sjeti da je grupa ljudi,

bez obveze, ali potaknuti ljubavlju prema rodnoj grudi, dragovoljno po tko

zna koji puta, otišla urediti groblje kako nebi bilo “Bogu na grijotu, a svijetu

na sramotu”.

STIPO KNEŽE-

VIĆ JE RUČNOM

PRSKALICOM

VODIO RAČUNA

DA SE NE OŠTE-

TE ČEMPRESI

Žalosno je reći, ali ima se dojam da je i taj dan blizu. Za očekivati, ako

se ovako nastavi sa zanemarivanjem davanja dragovoljnog priloga i odazivanju

na “akciju” da će svatko od nas, da bi došao do groba – spomenika svojih

najdraži morati ponijeti kosu i prokositi travu, a nakon izvjesnog vremena i

sjekire, kako i se iskrčilo žbunje i drugo drveno raslinje.

62


JESENJE UREÐENJE GROBLJA

Pred blagdane Svih svetih i Dušnog dana sastale su se dvije dobrovoljačeke

ekipe koje su iz Nove Gradiške i drugih mjesta otišle u Donju Dolinu

kako bi uredile groblje.

Nazovimo je, prvu ekipu su sačinjavaliPavle Musić, Stipo Knežević,

Ferdo Tomić, Adam Jurišić, Karlo Kalizan, Slavko – Slave Stipančević,

Željko Vidić, Ivo (Florijana) Oršulić i Ljuban Konjetić koji je kombijem

vozio dragovoljce i potrebit alat.

Oni su nakon, pokosili travu po groblju i očistili ga od izgorjelih lampiona,

izblijedili i oštećenih plastičnih aranžmana i drugog.

Zadatak druge ekipe koju su sačinjavali: Ivo (Boje) Dakić i brat

mu Zvonko , Zdravko – Jozo Dakić, Smiljan (Filipa) Vidić i Ilija (Mate)

Matkovića je bio da očiste prostor ispred groblja. Dakle, valjalo je sasjeći

drveće i krupno raslinje te rasplanirati hrpe šljunka koje se ostale nakon

završetka radova na pojedinim spomenicima.

Ovaj, hvale vrijedan posao trajao je nekoliko sati, ali se ne može mjeriti

s pohvalama koje su, sutradan, dakle 27. listopada izrečene. Jedna od tih

je da se doljansko groblje Gradina na taj dan moglo usporediti s mnogim

gradskim grobljima.

To je najveća nagrada dragovoljcima koji su neumorno radili, ali i poziv

drugim Dolincima da i u buduće novčano potpomognu ove ali i druge akcije

koje se u Dolini namjeravaju sprovesti.

NAKON

GORIVA,

VALJALO JE

NATOČITI I

TEKUĆINU

ZA PRSKA-

NJE

63


SANIRANJE DEPONIJE PORED GROBLJA

NEKA SE VIDI TKO JE RADIO

64


SV. MISA NA GROBLJU “GRADINA”

U DONJOJ DOLINI I BLAGOSLOV POLJA

Prvom nedjeljom nakon sv. Marka, započinje blagoslov polja. I ove

godine je vlč. Pero Čolić, bosanskogradiški župnik i upravitelj župe

Dolina zazvao obilje Božjeg blagoslova na sve naše usjeve i polja, da

nam Gospodin podari rodnu godinu.

Na doljanskom groblju se je ovoga puta okupilo četrdesetak vjernika,

koji su došli iz Hrvatske, župnik Pero i č. sestra Vijaneja te nekoliko

vjernika koji su ostali živjeti u Dolini.

Bila je to zgoda i da se obiđu grobovi mili i dragi te zapali svijeća,

prije a i poslije misnog slavlja.

Zahvaljujući “dragovoljačkoj ekipi” i ovoga puta je groblje birlo primjereno

uređeno.

Valentina Oršulić

MISNO SLAVLJE JE PREDVODIO VLČ. PERO ČOLIĆ

65


MISNO SLAVLJE SU UVELIČA-

LI MLADI ČITAČI

A PJESMOM Č. SESTRA

VIJANEJA

GROBLJE JE

SVETO MJESTO

NA KOME SE

NAROČITO MOLI

ZA MRTVE

66


PRIJE SV. MISE OD KAPELICE SE JE IŠLO U PROCESIJI DO MJESTA GDJE JE

OBAVLJEN BLAGOSLOV

I BLAGOSLOVLJENOM VODOM . . .

67


USKRSNI PONEDJELJAK U DOLINI

- E M A U S -

Isusovi učenici teško su podnijeli Isusovu muku i smrt. Mnogi su

bili neutješni i uplašeni, nisu razumijeli što se dogodilo. Neki su se iz

Jeruzalema vratili u svoja mjesta. Tako su se i dva Isusova učenika vraćala

u Emaus kojima se je pridružio, nakon uskrsnuća, sam Isus.

Uspomena na taj događaj se godinama čuva i obilježava u Dolini. Prije

rata u BiH u pravilu je na uskrsni utorak u Dolinu dolazio Banjalučki msgr.

dr. Franjo

Komarica sa

brojnim svećenicima,

ali i poslioje

rata kada

su mu mogućnosti

dozvoljavale.

Dolina

je toga dana

bila u pravom

smislu Emaus.

Značajni događaji

su tog

dana upisani u

Kroniku župe

Dolina. Tako

npr. godine

1988., na uskrsni

utorak, 5.

travnja, je blagoslovljen

kamen

temeljac

nove župne crkve

Uznesenja

Blažene

Djevice Marije

u Gornjoj

Dolini, a 1991.

godine na treći

dan Uskrsa,

2. travnja isti

VLČ. PERO JE NADAHNUTO PROPOVJEDAO I ZAHVALIO SE SVIMA

KOJI SU DOŠLI U EMAUS.

68


USKRSNA SVIJEĆA JE PONOVO ZAPALJENA

U DOLINSKOJ CRKVI.

biskup je posvetio oltar u

dolinskoj crkvi.

Taj oltar je preživio

sve strahote rata,

ubojstva i prognanstvo i

ostao netaknut. Ovoga

uskrsnog ponedjeljka,

umjesto utorka, kako bi

što više Dolinaca došlo

iz Hrvatske, jer je u njoj

taj dan i držani praznik,

nazočilo sv. Misi, bosanskogradiški

župnimk vlč.

Pero Čolić predmolio misno

slavlje.

Oko oltara i župnika,

okupilo se petnaestak

vjernika. Misno slavlje je

uveličao orguljaš Rikard

Vučaj poznatiji kao Riki iz Bos. Gradiške s časnim sestrama s. Vianejom

i s. Donatom (inače rođenim sestrama vlč. Pere Čolića) koje su s nekoliko

vjernika iz Gornje Doline i nekoliko njih iz Hrvatske radosnom

pjesmom proslavili Gospodinovo uskrsnuće u patničkoj Dolini.

Župnik vlč. Pero je izrazio svoje zadovoljstvo kada je vidio ovoliko

vjernika u crkvi, ali izrazio žaljenje što nedjeljom, kada se služe sv. Mise

bude samo dvije ili tri osobe.

Nakon sv. Mise upriličeno je druženje na prostoru između crkve i

župnog dvora, koji vapi za obnovom, uz obojana jaja, kolače i različite

napitke za što se

je pobrinuo župnik

i časne sestre.

Prvi dan

Uskrsa je proslavljen

u istoj crkvi

sv. misom u 9,00

sati, a slijede-

MISNO SLAVLJE SU

UVELIČALI RIKI I Č.

SESTRE VIANEJA I

DONATA

69


će, nazovimo ga “većim” okupljanjem Dolinaca je u nedjelju poslije sv.

Marka 28. travnja na groblju “Gradina” u 13 sati kada će biti obavljen i

tradicionalni u blagoslov polja.

Na kraju ovoga razmišljanja mora se zaključiti da je rodna župa

Dolina ipak zaslužila da se češće obiđe iako u njoj od 1300 vjernika,

danas živi tek petnaestak njezinih sinova i kćeri.

Valentina Oršulić

RIKI I Č. VIJANEJA

ODMJERAVAJU

SNAGE GLEDE TU-

CANJA USKRSNIM

JAJIMA

MISNIK I MISARI

NAKON SV.

MISE

70


PROSLAVA BLAGDANA UZNESENJA

BDM U DOLINI

Na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije tj. Veliku Gospu održana

je, kao i svih godina do sad, sveta misa u župnoj crkvi u Dolini.

Misno slavlje, koje je započelo u 13,00 sati, predmolio je banjalučki

biskup Franjo Komarica u koncelebraciji s bosanskogradiškim župnikom i

ujedno upraviteljem župe Dolina, velečasnim Perom Čolićem. Biskupu su

asistirali dvojica bogoslova Banjalučke biskupije – Predrag Ivandić i Boris

Jorgić, kao i dominikanski bogoslov, Dolinac, fr. Ivan Marija Tomić.

U prigodnoj propovijedi, biskup je, između ostalog, naglasio kako

nema veće majke od Marije, te da u požrtvovnoj ljubavi naših zemaljskih

majki trebamo vidjeti sliku ljubavi koju prema nama ima Blažena Djevica

Marija.

Biskup je također istaknuo bitnost ljubavi prema rodnoj grudi, te rekao

kako tek oni koji su svjesni tko su i od kud su poniknuli, te da nisu

stablo bez korijena, mogu imati budućnost. Tko se stidi ili odbacuje ono što

je i od kud je, takav čovjek nema budućnosti.

I ovogodišnja proslava Velike Gospe ujedno je protekla u okupljanju

Dolinaca, koji su ovaj blagdan također iskoristili i da obiđu svoja ognjišta

kao i grobove svojih najbližih.

Poslije svete mise upriličeno je i druženje.

fr. Ivan Marija Tomić

VLČ. PERO ČOLIĆ I FR.

IVAN MARIJA TOMIĆ S

BISKUPOM FRANJOM.

71


FR. IVAN MARIJA TOMIĆ ODAVNO NIJE

ČITAO U DOLINSKOJ CRKVI

MSGR. DR. FRANJO KOMARICA, BANJALUČKI BISKUP PROPO-

VJEDA U DOLINSKOJ CRKVI

72


PRIJE SV. MISE JEDAN OD BANJALUČKIH BOGOSLOVA JE PREDMOLIO SLAVNA OTAJ-

STVA KRUNICE

NAKON SV. MISE DOLINCI SU SE IZVJESNO VRIJEME Z ... I ISPRED CRKVE I ONDA SVAT-

KO NA SVOJU STRANU

73


NAJAVA PROSLAVE VELIKE GOSPE U DOLINI

74


SVEČANO PROSLAVLJEN BLAGDAN ŽUPNOG

ZAŠTITNIKA SV. ROKA

Svečanim koncelebriranim misnim slavljem u obnovljenoj župnoj crkvi

u Bos. Gradišci, na kojem je sudjelovalo nekoliko stotina vjernika,

dobrim dijelom i onih privremeno ili trajno iseljenih u susjednu Hrvatsku

i druge europske zemlje, proslavlen je u petak, 16. kolovoza 2013. blagdan

sv. Roka, nebeskog Zaštitnika te župe. Misno slavlje je predvodio

biskup Franjo Komarica, a među koncelebrantima su bili i domaći župnik

vlč. Pero Čolić, prelat Drago Balvanović, hrvatski misionar u Peruu i

preč. Adolf Višaticki, župnik u Lištanima i livanjski dekan, obojica rodom

iz te župe. Misnom su slavlju prisustvovali i gradiški pravoslavni paroh te

gradiški imam, kao i načelnik gradiške Općine.

BISKUP FRANJO KOMARICA PROPOVIJEDA U BOSANSKOGRADIŠKOJ CRKVI

Biskup Franjo je nazočne vjernike u svojoj homiliji, između ostalo,

podsjetio na aktualnu Godinu vjere, te na primjeru sv. Roka pokazao da

življena vjera nužno uključuje ljubav prema Bogu i prema čovjeku, osobito

onom koji je u potrebama duhovnim ili tjelesnim.

75


Zahvalio je osobito onim vjernicima koji su prisiljeni živjeti daleko

od rodnog kraja što se nisu poveli za lošim primjerima u novoj sredini,

nego nastoje svoju vjeri i javno pred drugima svjedočiti i konkretnim kršćanskim

življenjem. Na kraju misnog slavlja biskup je izmolio zahvalne

i blagoslovne molitve za dovršenje uređenja unutrašnjosti župne crkve i

nabavku velika dva crkvena lustera, za što je svoj novčani prilog, između

ostalih, dao i gradiški paroh o. Mirko.

Nakon misnog slavlja upriličena je uobičajena „gozba ljubavi“ za sve

„misare“ u dvorani župne kuće. (tabb)

CRKVA SV. ROK U BOS. GRADIŠCI

76


BLAGDAN SVIH SVETIH

I DUŠNOG DANA

Što slavimo na blagdan Svih svetih, a što na Dušni dan? Što zapravo znači kada

kažemo da vjerujemo u »općinstvo svetih«? Da to bolje razumijemo u tomt će nam

pomoći don Luka Prcela koji između ostalog piše:

Prvoga dana mjeseca studenoga svake godine slavimo BLAGDAN

SVIH SVETIH. Tog dana slavimo one svece i svetice koje je Crkva proglasila

svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom

ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje

pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj.

Kako ne znamo poimence svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je

odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i

nepoznate.

Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam

svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu

ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih

životnih okolnosti. Kao što je lijepo rekao papa Benedikt XVI., da bi mogli

biti sveti, nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela niti posjedovati

posebne karizme, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez obe-

VJERNICI NA SV. MISI ISPRED KAPELICE

77


shrabrenja u teškim trenutcima. Samo s njegovom pomoći možemo postati

svetima.

DUŠNI DAN slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih

svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti

su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih

pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući

se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što

prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.

NAKON MISNOG SLAVLJA OBAVLJENA JE MOLITVA ODRJEŠENJA

NAD POJEDINIM GROBOVIMA

Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade

i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima,

Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog

boravka, stječe se vječno prebivalište na nebe sima.« Mi za duše svojih

dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo

Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne

promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako

budemo pribrojeni općinstvu svetih.

Datumska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana dobra je prilika

za razmišljanje o vječnosti.

78


- o -

Vjernici župe Dolina su svoje groblje na “Gradini”, do početka rata u

Hrvatskoj, tradicionalno pohodili i sudjelovali na sv. misi na Dušni dan –

Mrtvi god, koja se je služila u kapelici.

Kada se je “zahuktao” rat u Hrvatskoj pristup groblju je bio zabranje jer

se nalazi na obali Save. Mnogi su grobovi raskopavani od strane okupatora

govoreći kako se ispod vijenaca i cvijeća krije oružje.

Rat je završio, a Dolinsci se ne vraćaju na svoja ognjišta. Osim uglavnom

napuštenih kuća i zaraslih okućnica za rodni kraj ih još jedino veže groblje,

ali ne njih sve.

Ovogodišnje zadnje nedjelje listopadu, najbliže blagdanu Svih svetih i

Dušnom danu slavljena je sv. misa na doljanskom groblju Gradina.

Oko oltara ispred kapelice, župnika vlč. Pere Čolića i č. sestre Vijaneje

okupilo se četrdesetak vjernika iz Zagreba, Zenice, Okučana i Nove

Gradiške.

Nakon misnog slavlja župnik je blagoslovio grobove i molio molitvu odrješenja

za one pokojne kod čijeg je groba rodbina čekala.

79


DEVETA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI

MSGR. KAZIMIRA VIŠATICKI

U bosanskogradiškoj crkvi sv. Roka obilježena je u ponedjeljak 18.

studenog 2013. god. deveta obljetnica mučeničke smrti msgr. Kazimira

Višatickog čija je životna misao vodilja bila: Znam komu sam povjerovao.

Sv. Misu – Gozbu ljubavi s uskrslim Kristom je predvodio banjolučki biskup

msgr. dr. Franjo Komarica u koncelebraciji s brojnim svećenicima banjolučke

biskupije među kojima su dvojica braće pok. Kazimira i to prof. dr.

Karlo župnik u Budžaku i preč. Adolf Višaticki župnik lištanski i dekan

livanjski. Treći brat vlč. Franjo pok. Kazimira koji svećeničku dužnost obnaša

u Švicarskoj nije bio u mogućnosti doći i tako nazočiti sv. Misi zadušnici.

Osim navedeni, koncelebranti su još bili: Pero Čolić bosanskogradiški župnik,

msgr. Ivica Božinović, fra Dujo Ljevar, msgr. dr. Anto Orlovac te vlč.

Zlatko Matić - biskupov tajnik i vlč. Dražan Mirčić, župnik u Dragalovcima

i Kulašima.

Na početku misnog

slavlja župnik u Bosanskoj

Gradišci vlč. Pero Čolić je

pozdravio sve nazočne, a posebno

rodbinu pok. Kazimira

koja je došla iz različitih krajeva

Hrvatske.

Osim 15 - ak redovnica

iz Bosanske Gradiške i Banje

Luke bili su na misi i brojni

župljani, također i vjernici

iz okolnih župa, iz banjolučkog

i prijedorskog kraja. Iz

Slavonije je došao veći broj

prognanih župljana iz župe

Bos. Gradiška i Dolina, u

kojima je više godina prije

rata, tijekom rata i u poraću

župnikovao ubijeni župnik

Kazimir.

Na početku misnog slavlja,

poslije izražene dobrodošlice

domaćeg župnika vlč.

ISPRED OLTARA SLIKA SVEĆENIKA - MUČENIKA

MSGR. KAZIMIRA

80


MSGR. DR. FRANJO KOMARICA JE PREDVODIO SV. MISU ZADUŠNICU I PROPOVJEDAO

Pere Čolića svim nazočnima, biskup

Franjo je podsjetio na povod

okupljanja – te pozvao na molitvu

za ubijenog župnika Kazimira i za

kidnapiranog i ubijenog župnika

Nove Topole vlč. Ratka Grgića

za čiji se grob još uvijek ne zna.

Također je podsjetio na „godišnjicu

stradanja mnoge braće i sestara

u susjednoj Hrvatskoj u Vukovaru

i Škabrnji“. Pozvao je na molitvu

za Božje milosrđe svim žrtvama,

a milost pokajanja ubojicama nedužnih

žrtava.

U homiliji je biskup govorio

o tajni zla koje se osobito snažno

iskazalo u slučaju utjelovljenog

Sina Božjega, a ponavlja se uvijek

iznova tijekom povijesti. Podsjetio

je na Isusovo uskrsnuće koje je temelj

obilatog roda kojeg donose

mnogi članovi njegove Crkve sve

81


RODBINA I VJERNICI NA MISI

do naših dana. Među njima se osobito ističu službeni predstavnici Crkve koji

„ne smiju poznavati nikakva straha pred nikojom ljudskom silom – u obrani

ljudske bogolikosti i slobode savjesti kao i u odlučnom osuđivanju nepravde

i nasilja koje se čine u ime klasnih, rasnih ili etničkih teorija“.

Govoreći o ubijenom župniku Kazimiru biskup je naglasio kako se pokojni

Kazimir „istinski trudio cijelog svog svećeničkog života – a ove se godine

navršilo 50 godina od njegova svećeničkog ređenja i Mlade mise koju je

slavio u ovoj crkvi – biti u službi ljudskog života, rođenog i onog nerođenog.

Zalagao se osobito u ratu i poraću za mnoge obespravljene, ugrožene, ponižene

prognane i nestale. Činio je to ne samo svojim glasom nego i konkretnim

djelima djelotvorne kršćanske ljubavi“.

„Ubojica i njegovi naredbodavci su se teško ogriješili o Božju zapovijed

‘ne ubij’, jer im je srce bilo ispunjeno zlobom i odbacivanjem dobra,“ pojasnio

je biskup, i nadodao: „Trebamo se Bogu moliti i za njihovo obraćenje

i pokajanje“.

Na kraju je biskup Franjo zaključio da „Krist svoje vjerne proslavlja, a

Crkva svjedoke vjere i vjernosti Kristu ne zaboravlja, što svjedoči i ovo naše

liturgijsko slavlje“. Izrazio je uvjerenje da će i na krvi ubijenih svećenika

banjolučke biskupije Božjom snagom izniknuti nova duhovna zvanja vjernih

82


Kristovih suradnika. Ponovio je svoju „nadu da će domaće vlasti konačno

smoći snage da skinu veo tajne s kidnapiranog i ubijenog župnika Ratka

Grgića, kako bi ga se moglo vjernički sahraniti“. (tabb)

ČLANAK IZ SLAVONSKOBRODSKOG TJEDIKA - “POSAVSKA HRVATSKA”

POTRAŽITE NAS NA

WWW.SUZA-DOLINSKA.COM

83


REGATA RIJEKOM SAVOM

Udruga branitelja „Prijatelji rijeke Save“ u povodu Dana domovinske

zahvalnosti, Dana pobjede i Dana hrvatskih branitelja, koji se slavi 5. kolovoza,

tradicionalno organiziraju regatu od Siska do Doline.

Zašto o tom pišemo u “Suzi dolinskoj”?. Prije svega cilj regate je

Slavonska Dolina, a samo preko Save je naša Dolina. Jedan od organizatora

i višegodišnji sudionik regate je Zdravko Knežević – Cicko, a u Slavonskoj

Dolini jedna od brojnih hostesa je i Borica Kalić rođ. Šokić rodom iz Donje

Doline, a i mnogi gosti toga dana su u Slavonskoj Dolini iz bosanskodolisnkih

sela.

Kao i uvijek vožnja traje pet dana u tijeku kojih se preplovi put dug 320

km, a polazak je bio iz Siska. Sudionici regate su se zaustavljali u Trebežu,

Jasenovcu, Staroj Gradiški, Mačkovcu i Savskom Boku gdje položu vijence

za poginule branitelje, a ove godine doček im je organiziran i u Jasenovcu.

Kao i svake godine dostojanstveno su dočekali i mještani općine Stara

Gradiška s načelnikom Velimirom Paušić, a i mladi Mačkovca su priredili

vrlo lijep doček. U Dolini se slilo mnoštvo mještana općine Vrbje, ali i okolnih

mjesta, članovi Udruge „Pokladno jahanje“ i Oldtimer kluba „Classic

99“ iz Nove Gradiške.

Doček u Dolini organiziraju članovi DVD-a Dolina i to četvrtu godinu

za redom uz potporu općine Vrbje, Brodsko-Posavske županije i sponzora.

Svi ovi ljudi doista rade pravu stvar za promociju svoga mjesta, običaja, ali i

rijeke Save potičući kod ljudi svijest o potrebi očuvanja svih njezinih prirodnih

ljepota. U budućnosti će, vjerujem, sve to doprinijeti i turističkoj ponudi

ovoga dijela općine Vrbje i privući goste i kupače ne samo u Dolinu, nego u

ONO TAMO JE DOLINA BOSANSKA

84


sva naša posavska mjesta – naglasio je, među ostalim Igor Jurišić, načelnik

općine Vrbje zadovoljan što mještani čuvaju i tradicijsku igru „vrebčanje“

koju su nekada igrali čuvajući stada.

Aktivnosti udruga proisteklih iz Domovinskog rata podupire i Brodskoposavska

županija. Upravo kroz druženje i u zajedništvu obilježavaju se svi

značajni datumi iz Domovinskog rata, prisjećaju se svi oni koji su živote

ugradili u temelje neovisne, slobodne, europske Hrvatske. Vrlo je lijepo i

pohvalno što su se i druge udruge, ali i puno žitelja ove općine i okolnih mjesta

odazvali proslavi Dana domovinske zahvalnosti, Dana pobjede i Dana

hrvatskih branitelja čime su pokazali i poštovanje prema organizatorima i

braniteljima.

Doček u Dolini bude poseban i dostojanstven. Slavonci pokazuju svu

svoju gostoljubivost, ali i bogatstvo duha temeljeno na tradiciji i vrijednostima

koje su im usadili pretci. Udruga „Pokladno jahanje“ iz Bodovaljaca, 10

jahača i jahačica na prekrasnim, plemenitim lipicancima i fizijcima, odjeveni

u slavonsku nošnju, prošli su Dolinom i potom se spustili na Savu ponosno

dočekujući sudionike regate. Pridružili su im se i članovi Oldtimer kluba

„Classic 99“ u vrijednim starim vozilima i na motociklima, čija je ljepota

doista bezvremenska. Pjesma slavonska, domoljubna, zagrljaji, zajedničko

fotografiranje za uspomenu i podsjetnik nekim budućim generacijama,

jednom riječju zajedništvo, jamstvo je da niti jedna žrtva nikada neće biti

zaboravljena. Počast je poginulim braniteljima odana polaganjem vijenaca,

paljenjem svijeća i molitvom kod Spomen ploče na mjesnom Domu, a potom

je služena misa u crkvi sv. Marka i sv. Luke.

Druženje je nastavljeno uz slavonske specijalitete i tamburice do kasnih

večernjih sati, a taj zvuk tamburica odzvanja Gornjom Dolinom, Donjom

Dolinom a i Novim Selom.

MEĐU SUDIONICIMA REGATE SU I DOLINCI ZDRAVKO KNEŽEVIĆ - CICKO I PAVLE GUBIĆ

85


GDJE SU, KAKO ŽIVE I ŠTO RADE

NAJBOLJIM ŠVARGLIMA PRIZNANJE

ŠVARGLIJADE U GRABARJU

PROSUDBENA KOMISIJA IMALA JE PUNE RUKE POSLA

Donosimo članak koji smo preuzeli iz KRONIKE POŽEŠKO-

SLAVONSKE – internetsko izdanje objavljeno 3. veljače 2013. godine. Razlog

preuzimanja ovoga članka je dobivanje Zlatne plakete na prvoj švarglijadi

u Grabarju kod Požege. Zlatnu Plaketu je dobio Josip Oršulić, sin Ljiljana i

Nevenke - Nene koji su iz Novog Sela u tijeku rata našli utočište u Ratkovici

kod Pleternice gdje su zamjenili imanje i tu ostali živjeti. Sa njima su došla djeca

Martina i Josip. Martina jer rođena 29. ožujka 1988. god., a udana za Josipa

Mezaka 16. siječnja 2006. godine. Imaju kćerku Karlu. Ljiljanu i Nevenki se

je rodio još jedan sin Matej 22. ožujka 1994. god. On sada studira agronomiju

u Zagrebu.

Josip je rođen 3. svibnja 1991. godine u Bos. Gradišci. U Ratkovicu je donesen

s godinu i pol dana. Prvih 4 razreda Osnovne škole je završio u Ratkovici,

ostala četiri razreda u Pleternici, a Srednju školu u Požegi gdje je stekao zvanje

86


ŠVARGL

mehaničara poljoprivrednih mašina. Obitelj se bavi poljodjelsvom uključujući

uzgoj svinja, ovaca i tov junadi. Otuda ljubav prema proizvodu slavonskih proizvoda

od svinjskog mesa u vrijeme svinjokolja. Prva izložba na švarglijadi i

ZLATO! Josipu u ime Uredničkog vijeća “Suze dolinske” iskrene čestitke i želje

za još mnogim odličjima, na ovim i drugim natjecanjima.

JOSIP ORŠULIĆ - JEDAN OD DOBITNIKA ZLATNE PLAKETE

87


S LIJEVE STRANE SLAVLJENIKA JOSIPA ORŠULIĆA JE NJEGOVA SESTRA MARTINA OR-

ŠULIĆ UDANA MEZAK A S DESNE STRANE MIRELA STANSY R. MEZAK (PRIJA). PREKO

STOLA JE MIRELIN MUŽ IVICA, DO NJEGA MATEJ ORŠULIĆ (U NARODNOJ NOŠNJI),

POTOM JOSIP MEZAK MARTININ MUŽ I STANKO BALTIĆ

“U odličnoj organizaciji KUD-a Poljadija iz Grabarja i tjednika Kronika

požeško-slavonska u Vatrogasnom domu Grabarje održana je 1. Švarglijada

na području Požeštine.

Od prispjelih 17 uzoraka s područja Požeško-slavonske i Osječkobaranjske

županije peteročlana ocjenjivačka komisija na čelu s višestruko

nagrađivanim kulenarom i proizvođačem ostalih mesnih delicija od svinjskog

mesa Vjenceslavom Hruškom iz Bjeliševca na čelu, ocjenjivala je

izgled,boju, okus, miris i povezanost sastojaka švargla. – Švargl je jedan od

zapostavljenih mesnih proiz voda, jer svi samo pričaju o vrhunskim mesnim

proizvodima, kulenu, kulenovoj seki, kobasicama, šunki, ali švargl kao jedan

od proizvoda slavonske obitelji koji nastaje u domaćem dvorištu je ipak visokokvalitetan

mesni proizvod. Kod njega možemo uživati u okusu, mirisima,

no nismo imali do sada nikakvih natjecanja, jer se manje količine proizvode

u mesnoj industriji, a svako domaćinstvo na selu svega nekoliko komada za

svoje potrebe.

Pravi domaći švargl proizvodi se u svinjskom želudcu, pa su količine

ograničene, a industrija bježi u neke umjetne ovitke za punjenje – istakao je

predsjednik komisije Vjenceslav Hruška. Po njemu dobar švargl proizvodi

se od obrazina glave, iznutrica, srca, jezika, koje se kuha, a dobro začini sa

domaćim začinima, domaća paprika, domaći bijeli luk, papar i sol. On se

nakon toga puni u želudac ili crijevo, ponovno obari i u presi se steže dok

88


ne dobije tanji oblik. – Kad se prereže švargl bi trebao pokazati svoju strukturu.

Dobar švargl bi trebao imati r ezano meso, no danas mnogi žure pa to

samelju. Na domaćim slavonskim klanjima švargl se počinje raditi od 12 sati

pa sve do šest sati navečer. On mora izgledati kao mozaik od sastojaka koji

se stavljaju u švargl – kaže Hruška.

Nakon ocjenjivanja komisija je dodijelila dvije brončane plakete, šest

srebrnih plaketa, sedam zlatnih plaketa i švarglu s najviše osvojenih bodova

šampionsku titulu i titulu pobjednika 1. Švarglijade. Zlatnim plaketama

okitili su se švargl Darka Lovakovića iz Feričanaca, Zlatnog luga iz Donjih

Emovaca, te domaćih majstora Josipa Oršuliæa, Malčić Josipa, Drage

Kalafadžića i Zdenka Bilandžića.

Sve švargle iz konkurencije nakon ocjenjivanja izrezane na ovalima mogli

su kušati svi posjetitelji u zaista prepunom Vatrogasnom domu. Svi koji

su u kušanju izabrali svoga šampiona na glasačkim listićima su zaokružili

kao najbolji švargl koji je došao iz Krčme Zlatni lug, a proizvod je mladog

majstora Mirka Lovakovića koji se brine za mesne delicije u ponudi krčme,

koji je tako postao šampionom publike.Kako se švargl obično proizvodi na

obiteljskoj svinjokolji organizatori su priredili da i svaka obitelj koja je imala

natjecateljski švargl prigodno uredi i svoj stol, u domaćem i slavonskom štihu.

Najljepšim stolom po ocjeni prosudbene komisije proglašen je onaj koji

se uredile mlade članice ženske skupine KUD-a Poljadija.

KOBILA KVINTA JE MILJENICA CIJELE OBITELJI ORŠULIĆ

89


PISALI SU NAM

PISMO MSGR. DR. ANTUNA ŠKVORČEVIĆA UPUĆENO UREDNIKU “SUZE”

Tjekom godine su na E-adresu stigl je nekoliko pisama. Izdvojili smo

neka koja donosimo.

Lima, 24. rujna 2013. godine

Dragi i poštovani g. Mican,

Naš susret u Bosanskoj Gradiški kao i uvijek bio je na brzinu i u prolazu.

Zahvaljujem se na poklonjenoj novoj knjizi “Suza dolinska” kao i na snimku

od sv. Mise.

Hvala vam na trudu, požrtvovnosti oko okupljanja Dolinaca.

USPJESU SU VIDLJIVI A NADAM SE DA ĆE OSIM NAS LJUDI I

BOG TO NAGRADITI KAKO VAMA I VAŠOJ OBITELJI.

U izdavačkoj kući GLAS KONCILA izašla je moja nova knjiga PERU -

PUTI, OBIČAJI I SUDBINE.

Rado bih Vam je poklonio ali sam morao žurno otputovati.

Želim vam puno snage i blagoslova Božjeg, rado vas pozdravljam

kao i sve Dolince.

Odani mons. Drago Balvanović

90


Dragi Micane,

nadam se da si dobro.

Obraćam Ti se jednom molbom. Naime, radim na jednoj – nadam se – novoj

knjizi koja nosi radni naslov „ŽRTVOSLOV BOSANSKOGRADIŠKOG

DEKANATA“ u kojem obrađujem i župu Dolinu pod vidom stradanja u 2.

svjet. ratu i poraću. Ti si u svojoj knjizi o “Dolini Bosanskoj” objavio popis

žrtava iz dolinske župe, nažalost bez niza podataka koji nam trebaju. Kako

radim u Komisiji za Hrvatski žrtvoslov pri HBK (Hrvatska biskupska konferencija)

i BK BiH (Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine), zaduženi

smo za prikupljanje detaljnih podataka.

Ja sam već na temelju jednog popisa koji je napravljen za biskupiju

1990. godine, te mnogog listanja po župnim maticama i Stanju duša dolinske

župe mnogo toga povadio. Teško je s onim imenima koji tamo nisu upisani

u Matice umrlih, točno ih identificirati, pa im naći točan datum rođenja,

podatke o roditeljilma i bračnom drugu, kada, kako i gdje je poginuo, itd.

Dakako i u tom mom popisu, kao i u Tvome, ima podosta netočnosti, jer je

dio toga rađen po sjećanju i kazivanju starijih ljludi nakon mnogo godina. Ja

to nastojim što više pročešljati, dopuniti, pa i izbaciti, gdje vidim da se neka

imena ponavljaju.

Tebe lijepo molim, ako Ti je moguće, da mi (što prije) dostaviš elektronički

ili printano ako je bilo kakvih dopuna i reakcija nakon Tvoga popisa,

ili ispravaka do kojih si na bilo koji način došao, ako imaš novih saznanja i

sve što je u svezi s tim.

Posebno Te molim, ako među stradalima ima naznaka kršćanske svetosti:

da je netko molio uoči stradanja, oprostio zločincima, ubijen zato jer

je nekomu pomogao ili dobro učinio…, do toga nam je u Komisiji osobito

stalo. To se odnosi ne samo na Dolinu, nego i na Bos. Gradišku ili druge

župe za koje znaš.

Masovne grobnice i stratišta, zna li se gdje su bila na području Doline?

Ti neke spominješ, ali bi bilo dobro malo precizirati, točno gdje, kad su tu

stradavali ljudi, koliko ih je bilo među žrtvama (masovne grobnice su svugdje

gdje ih je najmanje dvoje!)

Svaki podatak je dragocjen, bez obzira kako „sitan“ izgledao, može biti

kamenčić u mozaiku.

Molio bih Te da mi ono što imaš pošalješ što prije, a i kasnije do čega

god dođeš. Unaprijed Ti hvala.

O eventualnom izdavanju te namjeravane knjige želio bih s Tobom razgovarati,

no o tome možemo usmeno.

91


Vjerujem da ćemo se susresti na misi za pok. mons. Kazimira.

Lijep Ti pozdrav, i cijeloj obitelji

Banja Luka, 8. studeni 2013. godine

Tvoj A. Orlovac

Nakon dvdesetak dana stiže od msgr. dr. Ante Orlovca iz Banja Luke slijedeće

pismo. Donosimo ga kako bi se šira javnost uključila u provjeri dolje

navedenih podataka.

Dragi Micane!

Radim i dalje započeti posao, ali je on vrlo opsežan, pa se javljaju i neka

pitanja. Možeš li mi barem na neko od njih naći odogovor.

Radeći na popisu žrtava iz župe Dolina, naišao sam na neke dvojbe.

Ako Ti je moguće, tijekom vremena bar nešto od ovog provjeriti, ukoliko

imaš kod koga (rodbine, obitelji ???)

Trebalo bi provjeriti jesu li žrtve rata, dakle ubijeni ili su umrli prirodnom

smrću ovi iz Donje Doline:

Čegrlj Marko, sin Pavla, muž Mande Petrović, † 16. 1. 1942.

Čegrlj Stipo, sin Ante, muž Jage r. Čegrlj, † 18. 7. 1943.

Kovačević Mato, sin Mije, r. 1890., muž Kate r. Čegrlj, † 2. 5. 1942.

Tomić Vinko, sin Luke i Mande r. Knežević, r. 23. 7. 1922., † 22. 4. 1943.

(Ovi su podatci iz Status animarum – Stanje duša župe Dolina)

Provjeriti od čega su umrli ovi iz Gornje Doline, jesu li ubijeni?

Dakić Ivo, sin Mate, r. 15. 6. 1905., muž Janje r. Matković /vj. 21.11.27/

† 30. 4. 1942. (St. anim.)

Kovačević Filip, Ante, muž Eve r. Vonjić, † 15.11. 1944. godine

Tutić Anka – Mican je nema, a ima St. anim.: Ilijina supruga, r. Vidić, r.

2. 7. 1920. u N. Selu, (vj. 29. 9. 1937), majka 3 djece, † 17. 9. 1944.

KONJETIĆ MIRKO, sin Ante i Mande r. Matković, r. 1909. u Proševici,

muž Ane r. Vidić (vj. 7.11. 1931.), nestao kod Staljingrada 20. 1. 1943. godine,

čini se nije poginuo, naime u St. anim. ima jednim rukopisom „nestao u

Rusiji“, pa onda drugom tintom „20. I. 1943. godine“, zatim trećim „vratio

se kući 1945.“, a iznad svega četvrtim: „odselio godine 1945. u Velimirovac“.

Njega, dakle, ne treba brojiti u žrtve rata. – Što misliš o ovome. Bilo bi toga

još, ali zasad dosta.

Pozdrav Tebi i Dolincima.

Banja Luka, 3. prosinca 2013. godine

92


DRUGI O NAMA

Mons. dr. ANTO ORLOVAC

U ovom broju “Suze dolinske” naš sugovornik je mons. dr. Anto Orlovac,

svećenik Banjolučke biskupije, crkveni pravnik i

povjesničar koji naše glasilo odnosno godišnjak

prati od samoga početka izlaženja. U prethodnih

29 brojeva dosta puta je njegovo ime spomenuto, a

u 28. broju “Suze” na str. 60 objavljena je njegova

pjesma “ZASTIDJE SE RIJEKA DRINA” posvećena

blaženim Drinskim mučenicama. Dodajmo

tome da je Anto školski kolega našeg vlč. Milivoja

Kneževića, msgr. Vinka kardinala Puljića, msgr. dr.

Franje Komarice, vlč. Pere Čolića – bosanskogradiškog

župnika ...

Prije nego što postavimo prvo pitanje recimo

nekoliko rečenica o našem sugovorniku. Rođen

MSGR. DR.

ANTO ORLOVAC

je 30. siječnja 1947. godine u Bukovici kod Banje Luke, od oca Ive i majke

Marije r. Vidović. Školovao se u rodnoj Bukovici, Barlovcima, Trnu,

Zagrebu, Đakovu i Innsbrucku (Austriji), gdje je na Teološkom fakultetu

MSGR. DR. ANTO ORLOVAC POZDRAVLJA SVETOG OCA U BANJALUCI.

93


tamošnjeg sveučilišta 1973. god. magistrirao, a 1977. god. doktorirao iz teologije.

Za svećenika je zaređen na Petrovo 1972. god. u trapističkoj crkvi

“Marija Zvijezda”u Banjoj Luci.

Kao svećenik djelovao je u župama: Banja Luka i Ravska, zatim među

prognanicima iz Bosne i Hercegovine u Tušiloviću i Krnjaku kod Karlovca,

dugogodišnji je vjeroučitelj mladeži, a bio je dvije godine rektor Vrhbosanske

katoličke bogoslovije u Sarajevu (1996.-1998.) i predavač crkvenog prava na

tamošnjoj Visokoj teološkoj školi, a predavao je i na Teološkom institutu u

Banjoj Luci. Do imenovanja pomoćnog biskupa mons. dr Marka Semrena

2010. godine obnašao je uz to i dužnost generalnog vikara Banjolučke biskupije.

Sada je biskupski vikar za Hrvatski martirologij. Živi i djeluje u Banjoj

Luci.

Bavi se pisanjem i znanstvenim istraživanjem osobito crkvene povijesti

Banjolučke biskupije, njezinih župa i osobito života i djelovanja pokojnih

svećenika od kojih su mnogi mučenički završili svoj život. Autor je brojnih

knjiga među kojima su: Banjolučki martirologij, Svećenici banjolučke biskupije

– žrtve ratova dvadesetog stoljeća (1999.), Šematizam Banjalučke biskupije

(2000.) Procvat, propast, obnova (o župi Bos. Petrovac-Drvar, dva izdanja

2001. i 2006.), Vjeran do smrti (životopis svećenika Ante Dujlovića 2004.;

prevedeno i na poljski jezik), Učiteljica života – Prilozi iz povijesti katoličke crkve

na području današnje Bosne i Hercegovine (2004), Župa Presnače i njezini

mučenici (2005.), Oko fra Vidova bunara – monografija rodne župe sv. Vida

u Barlovcima (2005.), Prijedorski mučenički trolist (2005.), Rimokatolička

župa sv. Ante Padovanskoga u Prnjavoru nekoć i danas (2006.), Slike izgubljenoga

zavičaja (monografija župe Trn, 2008.), Palme im u rukama – život i

mučeništvo župnika Krešimira Barišića i uništenje župe Krnjeuša 1941. godine

(2008.), Leksikon pokojnih svećenika Banjolučke biskupije (2011.), Plamteća

ČLANOVI CRKVENOG I DRŽAVNOG ODBORA I NJIHOVIH PODODBORA U ZRAKOPLOVU

ZA RIM POVODOM ZAHVALE SVETOM OCU ZA POHOD BANJOJ LUCI. MEĐU NJIMA I

MSGR. DR. ANTO ORLOVAC.

94


zvijezda u noći mržnje (životopis svećenika-mučenika Ivana Grgića, 2012.) te

najnovija Stoljeće i pol župe Obljaj-Bosansko Grahovo (2013.)

Napisao je tri knjige propovjedničkih homilija: Idite i navješćujte , Vjera

oči otvara i Riječi života vječnoga , te knjigu meditacija Zaustavi se, čovječe!

Suautor je u dvadesetak knjiga. S Franjom Marićem je napisao monografiju

Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006., a s mons. Ivicom

Božinovićem Zemljo Bosno i Hercegovino, papa te nosi u srcu u povodu drugog

pastoralnog pohoda Ivana Pavla II. BiH 22. lipnja 2003. god. a u njoj je

i njegova pjesma u desetercu s naslovom: Banjaluku papa pohodio. Jedan je

od urednika i suautor spomen knjige Ljubav sve nadvladava koja je tiskana

ove godine u povodu 10. obljetnice dolaska bl. Ivana Pavla II. u Banja Luku

kada je proglasio blaženim Ivana Merza, a tada je bio predsjednik Crkvenog

organizacijskog odbora za pripravu papina pohoda Banjoj Luci 22. lipnja

2003. godine.

Za tisak je priredio vrijednu knjigu dr. Nikole Bilogrivića (nekoć i dolinskog

župnika koji je u Dolini proveo 1928. i 1929. godinu): Katolička Crkva

na području Banjalučke biskupije do invazije Turaka.

Sudjelovao je u prijevodu Zakonika kanonskog prava. Suradnik je u

brojnim listovima Crkve u Hrvata u kojima piše prikaze, osvrte, komentare

, recenzije i dr. u časopisima i listovima: Vrhbosna, Vrhbosnensia, Hrvatska

misao, Croatica christiana periodica, Glas koncila, Katolički tjednik ... Objavio

je više znanstvenih i popularnih radova iz naše crkvene povijesti, suradnik

je, urednik i recenzent niza drugih knjiga.

Sada, kada smo kazali nešto o životu i bogatom radu našeg sugovornika,

postavljamo mu pitanja:

“SUZA DOLINSKA” Sjećate li se kada ste se prvi puta susreli sa župom

DOLINA i njenim selima?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Uskoro nakon moga povratka sa studija

u Innsbrucku (1977.) Banjolučka je biskupija slavila svoj jubilej – stotinu

godina postojanja biskupije (1881. - 1981). Biskup, blagopokojni Alfred

Pichler, zadužio me je da za tu prigodu priredim monografiju biskupije i

barem kratko prikažem njezinu stogodišnju povijest, njezine župe, kler, redovništvo

i vjerski život. Prikupljajući građu koju sam složio u knjigu Jedno

stoljeće Banjolučke crkve, a koja zbog komunističkih pritisaka nije mogla biti

objavljena, susreo sam se sa svim našim župama, pa tako i sa župom Dolina.

O svakoj sam župi donio osnovne podatke o osnutku, župnicima, župnim

crkvama i kućama, grobljima, itd, a to mi je kasnije dobro došlo u brojnim

mojim radovima koje sam objavio. Kasnije sam imao prilike obići sve župe

naše biskupije i stvoriti osobne dojmove o onome što sam na početku znao

samo iz arhivske građe. A Dolina kao značajan povijesni i arheološki lokalitet

poznat je svakom čovjeku koji ima solidnu barem osnovnu naobrazbu.

95


MSGR. DR. ANTO ORLOVAC GOS. IVOM MIROM JOVIĆ, MSGR. F. KOMARICOM,

IVICOM KOVAČEVIĆ I EFENDIJOM BESIMOM ŠEPEROM

“SUZA DOLINSKA” Kao povjesničar napisali ste dosta knjiga o

Banjolučkoj biskupiji, njezinim župama i njezinim svećenicima – mučenicima.

Koje su još Vaše namjere i želje kako biste široj svjetskoj javnosti prikazali biskupiju,

koja ima najviše ubijenih svećenika, redovnika, redovnica i osoba koje

su bile na putu ka svećeništvu, u svijetu. Imate li nešto na tu temu u rukopisima

ili se pripremate da o tome još pišete?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Moram reći da ja zapravo nisam povjesničar,

iako je moja doktorska disertacija bila povijesno-pravna studija, kako

je stajalo u podnaslovu teme Osnutak Banjolučke biskupije u okviru ponovnog

uvođenja redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini koja je na njemačkom jeziku

umnožena u 30-ak primjeraka u Innsbrucku 1976. godine. Već tada sam

zavolio povijest zavičajne biskupije, njezinih župa i njezinih ljudi, pa sam,

uz redoviti pastoralni rad, prikupljao građu i ponešto o tome objavljivao,

posebno nakon pada komunističke vlasti, a taj rad sam intenzivnije započeo

1997. godine dok sam bio rektor u Vrhobosanskoj bogosloviji u Sarajevu.

Ne znam je li Banjolučka biskupija najgore stradala na svijetu, ali jest

u nekadašnjoj državi, posebno u Drugom svjetskom ratu i poraću, te ponovno

u Domovinskom ratu. Točan broj žrtava iz redova vjernika laika do

danas ne znamo, ali smo uspjeli prikupiti sva imena iz redova duhovnih

zvanja: svećenika, redovnika i redovnica, te svećeničkih pripravnika i redovničkih

kandidata. O redovnicima franjevcima provincije Bosne Srebrene

najvrijednije je djelo fra Marijana Karaule Žrtve i mučenici, Stradanja bosanskih

franjevaca Drugom svjetskom ratu i komunizmu (1999) dok sam

se ja više posvetio istraživanju stradanja dijecezanskog klera i svećeničkih

kandidata Banjolučke biskupije. Među njima, prema mojim saznanjima,

96


ima pravih pravcatih mučenika, nalik onima iz prvih kršćanskih vremena.

Spomenimo samo neke iz velikog broja njih: Waldemar Maximilian Nestor,

župnik u Drvaru, Krešimir Barišić, župnik u uništenoj župi Krnjeuša, Juraj

Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, Anto Dujlović, župnik u

ugasloj župi Gumjera, iz vremena Drugog svjetskog rata, pa sve do Ivana

Grgića, župnika u Ravskoj, Ratka Grgića, župnika u Novoj Topoli, Filipa

Lukende, župnika u Presnačama, Tomislava Matanovića i tolikih drugih u

Domovinskom ratu. Neki od njih dobili su svoje životopise, a trudim se doprinijeti

da ih i drugi dobiju, jer je njihova žrtva dragocjena. Spomen na njih

dužni smo čuvati, štoviše, nastojati da i službeno budu proglašeni blaženima

i svetima, jer – uvjeren sam – oni to jesu. Tim više jer se o njima pola stoljeća

nije smjelo ni govoriti a kamoli pisati ili ih se čak ubrajalo među zločince,

što su monstruozne laži komunističke promidžbe kako bi se oblatila Crkva.

Dugo se bavim tom tematikom i mogu posvjedočiti da su oni, ne samo ovdje

spomenuti, čisti poput sunca, da su mnogima dobro činili a zlo nikome, a jer

su živote položili za svoju vjeru, zvanje i poslanje, posjeduju sve karakteristike

kršćanskih mučenika, iako ih Crkva takvima još službeno nije proglasila.

Imam još dosta prikupljene građe, koju nastojim složiti i izdati kao knjige.

“SUZA DOLINSKA” Među mučenicima su i tri, zapravo četiri dolinska

župnika: vlč. Marko Šalić, vlč. Ratko Grgić, msgr. Kazimir Višaticki i dr.

Nikola Bilogrivić koji je strijeljan u Banjoj Luci 20. veljače 1947. godine. O nekima

ste pisali. Pripremate li nešto o našem zadnjem župniku mons. Kazimiru

Višatickom?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Svaki od njih imao je različitu sudbinu,

a znakovito je da je samo jedan od njih stradao u svezi s Drugim svjetskim

ratom. To je mons. dr. Nikola Bilogrivić, po specijalnosti povjesničar, koji

je osuđen na namještenom sudskom postupku, zajedno s uglednim i svetim

katoličkim laikom (neki kažu u rangu bl. Ivana Merza!) dr. Felixom

Niedzielskim i ustaškim stožernikom Viktorom Gutićem, te je strijeljan.

Zapravo su se komunisti bojali svakog intelektualca koji je mislio drugačije

od njih i bio im je potencijalni protivnik. Vlč. Ratko Grgić je doslovno otet,

nasilno odveden iz župne kuće u Novoj Topoli usred bijela dana, 16. lipnja

1992. i ubijen na nepoznatom mjestu. Boli nas što ne znamo za njegov grob.

Vlč. Šalić nije izravno ubijen, ali je 1992. strašno zlostavljan od velikosrpskih

snaga, te je od posljedica preminuo početkom 1993. Mons. Kazimir pao je

žrtvom u vrijeme kad nigdje nije bilo nikakvih ratnih djelovanja, u studenome

2004. i to – na pravdi Boga! – u svojoj vlastitoj župnoj kući u kojoj se

te tragične noći nalazila i njegova starica majka. Trenutno sam zabavljen

nekim drugim obvezama, ali bi sljedeća, 2014. godina, kada pada deseta

obljetnica njegove smrti bila prilika da se i o njemu priredi barem kratak

životopis. Koristim priliku da pozovem sve čitatelje Suze da Uredništvu, župniku

u Bos. Gradiški ili meni osobno dostave svoja pisana sjećanja na pok.

mons. Kazimira, koja bi se mogla uvrstiti u predviđenu knjigu.

97


“SUZA DOLINSKA” Već smo spomenuli da ste bili predsjednik

Crkvenog organizacijskog odbora za pripravu papina pohoda Banjoj Luci 22.

lipnja 2003. Što nam o tome ukratko možete reći deset godina nakon toga veličanstvenog

događaja za našu biskupiju, ali i cijelu našu Crkvu, drugog pohoda

jednog Pape u povijesti Bosne i Hercegovine?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: I danas, kao i onda, više smo to doživljavali

kao neki san nego kao stvarnost. U ono doba jednostavno nismo imali

vremena razmišljati o tome, jer smo u kratkom vremenu, mi kao mala

biskupija morali pripremiti taj veličanstven događaj. Istina, mnogi su nam

pomagali, ali je glavni teret pao na nekoliko ljudi u Banjoj Luci. Radilo se

doslovno danonoćno. Imao sam već neko iskustvo, jer sam bio i u crkvenom

odboru za pripremu Papina pohoda u Sarajevu 1997. kada sam bio rektor

tamošnje bogoslovije koju je Papa također pohodio, a bilo je to vrijeme nakon

nedavno završenog rata. Bio sam zadivljen Papinom snagom unatoč bolesti

kojom je bio vidljivo obilježen, a danas sam ponosan da mi je Bog dao

sudjelovati i dati svoj skroman doprinos u oba pohoda ovoga sveca našega

vremena Bosni i Hercegovini. Evo, saznali smo i dan njegove kanonizacije,

na Bijelu nedjelju 2014. Valjalo bi se više vraćati Papinim porukama jer one

imaju trajnu vrijednost, i više se ugledati u našeg uzornog vjernika laika

kojeg je iznjedrila Banja Luka, Ivana Merza kojega je on tada proglasio blaženim.

I dalje raditi na tome da i Merz bude proglašen svetim, jer on to zaslužuje

i vrlo je suvremen svetac iz redova vjernika laika. Čini mi se kao da je

njegova kauza nekako zastala, kao da nam je dosta da je on “samo” blaženi.

“SUZA DOLINSKA” Od 1991. godine u Bosni i Hercegovini nije vršen

popis pučanstva. Tada je u njoj bilo 17% Hrvata katolika, a sada...?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: U ovom nemirnom podneblju vrijedi ona

pjesnička kako stalna samo mijena jest. Dok na ova pitanja odgovaram upravo

je u tijeku popis pučanstva u BiH. Nažalost, to je ovdje ne samo političko,

nego jako politizirano pitanje. Što se tiče moga hrvatskog naroda, on je ovdje

svakako izvukao najdeblji kraj. Za nas u Crkvi to i ne će biti neko veliko

iznenađenje, jer mi broj Hrvata dobro znamo, budući da podatke prikupljamo

svake godine uz godišnji pohod obiteljima i blagoslov kuća, a najveći

broj naših vjernika katolika su Hrvati. Čini se da je proces ondašnjeg izgona

od strane velikosrpskih snaga kasnijim sustavnim ometanjem povratka danas

praktički zacementiran. Povijest nas uči da velikih povrataka nikada nije

u takvim prilikama bilo, pogotovo ako je to stanje dugo trajalo, a kod nas su

već prošla gotovo dva desetljeća. Život ima svoju dinamiku i svoje procese,

a već stasa generacija onih koji nisu rođeni u BiH, dakle, njima ona više nije

domovina, a roditelji, djedovi i bake i tako su vezani uz djecu i unučad. To je

za nas tragična ali očita činjenica. Više nam se posvetiti onima koji su danas

tu u BiH, ostali i tako imaju svoju redovitu pastoralnu skrb u biskupijama u

kojima u Hrvatskoj žive. Danas govoriti o nekom velikom povratku samo je

frustirajuće buđenje lažnih nada.

98


“SUZA DOLINSKA” Kako u budućnosti vidite Bosnu, Banjolučku biskupiju

i u njoj Dolinu u kojoj još živi petnaestak Hrvata – katolika?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Pojedinačni povratci, stalni ili povremeni

boravci, svakako su mogući, pogotovo u Dolinu koja je na hrvatskoj granici.

Zadaća nas svećenika, na čelu s našim biskupima jest brinuti se za one

koji su tu, te svjedočiti Božju ljubav svima s kojima živimo, svjesni da su u

brojnim zemljama katolici i kršćani “malo stado”. Crkva ne živi od broja i

statistike, nego od vjernosti vjernika i Pastira Kristu i svome poslanju. I ubuduće

nam je u svjetlu Božjega duha nastojati prepoznavati znakove vremena

i činiti ono što nam je u ovim okolnostima moguće.

“SUZA DOLINSKA” Kada ste zadnji puta bili u Dolini?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Rado odlazim u župe naše biskupije kad

god mi se pruži prilika. Ponekad me kolege župnici zovu da nekom zgodom

propovijedam, što me uvijek raduje, ili da jednostavno sudjelujem zajedno s

drugima. Ovoga ljeta to iz osobnih razloga nisam bio u mogućnosti, ali rado

sam i u Dolini i u Bos. Gradiški i u Novoj Topoli kad god mi se pruži prilika.

“SUZA DOLINSKA” Što kao spisatelj – književnik mislite o “Suzi dolinskoj”,

koja evo već 17 godina, hvala Bogu, uspješno izlazi iz tiska?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Ponajprije, takva ustrajnost zaslužuje

svako priznanje. To zapravo znači svake godine izdati jednu knjigu s tematikom

zavičaja. U 17 godina, to je 17 knjiga. Rijetke su župe koje se time mogu

pohvaliti, a koliko znam, u našoj Banjolučkoj biskupiji takve župe nema. U

obliku časopisa nešto imaju župe Jajce, te više župa prijedorskog te kotorvaroškog

kraja, ali skupno za više župa. No znam da uvijek iza takvih pothvata

stoje pojedinci, ljudi koji podmetnu leđa i ustrajno rade, traže suradnike i

sugovornike i obavljaju lavovski dio posla. Svi koji su dobili u ruke ijedan

broj Suze Dolinske mogli su vidjeti da je spiritus movens ovoga vrijednog

časopisa gosp. Milorad Oršulić – Mican. Obilje raznorodnih priloga, dobro

usklađen odnos prošlosti ovih krajeva i današnjih zbivanja među Dolincima

gdjegod oni danas živjeli, vijesti i prikazi iz zavičaja, samo je jedna od odlika

Suze. Jedna ovakva edicija izvrstan je način međusobnog povezivanja raseljenih

Dolinaca. Posebno valja istaknuti Micanovu monografiju o zavičajnoj

župi Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti (2000). Aktivnost je to kojoj

valja odati priznanje i dati punu podršku da ustraje na započetom putu, ali

i svima onima koji vole svoj zavičaj da se na bilo koji način uključe kao suradnici.

“SUZA DOLINSKA” Vaša poruka Dolincima i čitateljima “Suze dolinske”

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Pada mi na pamet misao hrvatskog akademika,

velikog teologa dr. Ivana Goluba kako biblijski izričaj da je Bog

stvorio čovjeka od praha ili gliba zemaljskoga valja razumjeti u smislu da se

to odnosi ne na bilo koji, nego baš na zavičajni “prah” ili “glib” i zato je svat-

99


ko od nas tako vezan uz zavičaj. Pišući jednom prigodom pjesmu u desetercu

svome zavičaju završio sam je stihovima:

“Jer zavičaj i majku ljubimo

ponajviše kad ih izgubimo”.

Vjerujem da to najbolje osjećaju Dolinci koji su bili prisiljeni napustiti

svoj zavičaj. A ljubiti znači barem ne zaboraviti. Ne prepuštajte olako svoga

zavičaja! Dolinci su u zavičaju upili nauk Evanđelja od svojih roditelja i svećenika

i gotovo su bez iznimke katolički vjernici. Pozvani smo to u sebi nositi,

tako potomstvo odgajati i svjedočiti životom tamo gdje nas je Providnost

postavila. Da bismo ispravno živjeli i dobro činili svako je vrijeme i svako

mjesto pogodno.

A na kraju osobno želim srdačno pozdraviti sve Dolince i sve koji Dolinu

vole.

Razgovarao: Mican

100


101


JUTARNJI LIST JE 2. SIJEČNJA 2013. DONIO ČLANAK O MLADIM DOMINIKANCIMA MEĐU

KOJIMA JE I NAŠ FR. IVAN MARIJA TOMIĆ

102


SCENSKI PRIKAZ

“MUKE I SMRTI ISUSA KRISTA”

Dramska Družina iz Okučana je scenski prikaz “Muka i smrt Isusa

Krista” protekle Korizme izvela u pet mjesta u Hrvatskoj i na dva mjesta

u Bosni i Hercegovini.

Prvi nastup je bio u zapoljskoj župi Drežnik, župi Međurić kod Banove

Jaruge i u župi Pakrac te u okučanskoj župi Bodegraj i Okučanima.

Na dan 16, ožujka igrokaz Muke je izveden u župi Brestovsko (srednja

Bosna), a uoči Cvjetnice u župi Gornja Močila – Sijekovac kod

Bosanskog Broda.

U župi Brestovsko su nas uz srdačne riječi dobrodošlice dočekale i

televizijske kamere TV Kiseljak. One su snimale cijelu predstavu, a po

završetku za gledateljstvo te televizijske kuće dali su kraće izjave župnik

fra Damir Pavić i redatelj Milorad Oršulić – Mican. S njima je razgovarala

novionarka Branka Jukić, a snimatelj je bio Mario Marjanovič.

BRANKA JUKIĆ, novinarka TV Kiseljak: Punih 17 godina s uprizorenjem

Muke i smrti Isusa Krista Dramska skupina Župno – pastoralnog

vijeća Okučani i KUD a “Tkanica” u korizmeno vrijeme nastupaju širom

103


Republike Hrvatske. Kako je fratar Provincije Bosne Srebrene fra Damir

Pavić bio župnik u Okučanima, dolaskom u Brestovsko, bilo je pa logično

da svoje bivše župljane pozove, da predstavu izvedu i u Brestovskom.

104


Fra DAMIR PAVIĆ, župnik župe Brestovsko: Oni su i u našoj župi

prikazali Muku. Važnoje spomenuti, kako se ono kaže, slika vrijedi kao

tisuće riječi. Najsvetije trenutke naše vjere, a to su trenutci od posljednje

večere do Isusova uskrsnuća, oni su nam približili glumom. Mi smo

im uistinu zahvalni i radostan sam što ih je naša župa mogla ugostiti.

Vjerujem da je ova predstava potakle mnoge u ovo korizmeno vrijeme

kada i trebamo razmišljati o Isusovoj Muci. Nadam se da je mnoge taknula

u srce i da nas potakne na obraćenje, na žrtvu i pokoru.

BRANKA JUKIĆ, novinarka TV Kiseljak: Okučanske glumce tjekom

jedne korizme pogleda na tisuće vjernika, a glumci prođu i nekoliko stotina

kilometara putujući iz župe u župu. Scenarij je napisao Milorad Oršulić

– Mican držeči se vijerno evanđeoskog teksta sva četiri Evanđelja i knjige

Spjev o Bogu Čovjeku autorice Marije Valtorta. Uprizorenje Muka

Isusa Krista popraćena je bogatom scenografi jom zvučnim i svjetlosnim

efektima.

MILORAD ORŠULIĆ – Mican, redatelj i scenograf: Mi smo “Muku

i smrt Isusa Krista” na scenu postavili još 1991. godine. Glavnina nas,

glumaca dolazi iz župe Dolina kod Bosanske Gradiške koji smo u tijeku

ovoga rata prognani u Hrvatsku. Tamo smo se ponovo organizirali i krenuli

1996. godine s predstavom diljem Hrvatske i evo uz Božju pomoć i

našeg bivšeg župnika fra Damira Pavića mi smo danas na Brestovskom.

105


BRANKA JUKIĆ, novinarka TV Kiseljak: Okučanskim glumcima kojih

ima više od pedeset u radu pomaže sadašnji župnik fra Mario Radman,

općina Okučani na čelu s načelnikom Acom Vidakovićem.

Ulogu Isusa Krista tumači Mato Knežević – Maća, pilata Pavle Gubić,

velikog svećenika Mijat Mandić, Petra dr. Mario Bokulić i tako dalje.

Uprizorenje Muke i smrti Isusa Krista odvija se kroz sedam scena, a

snimku cijele predstave okučanskih glumaca moći čete pred Uskrs pogledati

na našem programu.

Pripremila: Valentina Oršulić

TV KISELJAK JE PRIKAZ SNIMAO S TRI TV KAMERE

106


NAKON PREDSTAVE DRAMSKOJ DRUŽINI JE OMOGUĆENO DA SE SUSRETNU

S ČASNIM SESTRAMA KLARISAMA ČIJI RED JEDINI DJELUJE U BIH

SCENA IZ POSLJEDNJE VEČERE

107


OVOGA PUTA JE ULOGU PONCIJA PILATA USPJEŠNO ODIGRAO PETAR SALAMUN

108


POSAVSKA HRVATSKA 22.3.2003

109


O SCENSKOM PRIKAZU “MUKE” PISALI SU I PORTALI OPĆINE OKUČANI, NOVA GRA.HR

I PORTAL ŽUPE BRESTOVSKO

110


BOG KAO LJUBAV

OD OVOGA BROJA “SUZE DOLINSKE”,

RUBRIKU “BOG KAO LJUBAV” ĆE UREÐIVATI

FR. IVAN MARIJA TOMIĆ OP, IZ RAZLOGA

ŠTO DOSADAŠNJI UREDNIK VLČ. MILIVOJ

KNEŽEVIĆ, IZ ZDRAVSTVENIH RAZLOGA NIJE

U

MOGUĆNOSTI OBNAŠATI TAJ POSAO. HVALA

MU ZA DOSADAŠNJI RAD I UBUDUĆE SE

PREPORUČUJEMO U NJEGOVE MOLITVE.

MARIJINA KRUNICA

– BLAGO KOJE TREBA OTKRITI

fr. Ivan Marija Tomić OP

Vjerujem kako u stoljećima svojega postojanja niti jedna molitva odnosno

oblik pobožnosti nije izazivao toliko podijeljana mišljenja i toliko, s

jedne strane, prihvaćanje, a s druge strane odbacivanje, kao što je to molitva

svete krunice.

Toliko proširena i omiljena u, naizgled, svojoj jednostavnosti, a opet

upravo zbog te svoje jednostavnosti i ‘monotonog’ ponavljanja, krunica je,

može se reći, doista imala onakvo mjesto u pobožnosti Crkve te pojedinaca i

zajednica unutar nje, kakvo je imala i Ona kojoj je molitva krunice upućena

i čijom se zove, a to je Blažena Djevica Marija.

Krunica je toliko neodvojiva od Marije da i doživljava istu Marijinu

‘sudbinu’, a to je da ostaju skrovite, jednostavne i, na prvi pogled, toliko

beznačajne tako da im se najviše i utječu isti takvi, po mjerilima ovoga svijeta,

slabi, nemoćni, skroviti i jednostavni ljudi i žene. No, na kraju, kad ne

ostane nikakva nada, one bljesnu u svom svojem sjaju i pokaže se sva njihova

veličina – veličina čiji izvor nije u njima već u onome prema kome nas vode,

a to je Bog.

Upravo stoga, danas je molitva krunice tu, a kao da nije, i upravo je

Marija tu, ali samo je rijetki vide, i upravo je Bog tu, a za većinu kao da ga

nema. U ovom svijetu ispunjenom individualcima koji u krivom shvaćanju

slobode stavljaju sebe u prvi plan, žele sve sad i nemaju vremena da nađu

vremena, svijetu u kojem su ljudska slava, moć i bogatstvo mjerila uspjeha, i

u kojem je čovjek konačni sudac u dvojbi što je dobro, a što zlo, što izvor ra-

111


dosti, mira i ljubavi, upravo u takvom svijetu postavlja se pitanje kako će se

nanovo otkriti krunica kao molitva koja zahtijeva vrijeme i strpljenje, kako

će se susresti Mariju koja je ponizna „službenica Božja“ i kako će se otkriti

Bog koji je istinski mir, ljubav, radost i ispunjenje?

Stoga, upravo u tom svijetu katoličke ruke moraju ponovno prebirati

krunicu među svojim prstima i krenuti strpljivo prema Mariji da im pokaže

„blagoslovljen plod utrobe“ njene, Sina vječnoga Oca.

Cilj ovog promišljanja je pokušati ponovno ukazati na ovo skriveno blago

i to kroz razmišljanje što krunica predstavlja ili bi trebala predstavljati,

te iznoseći na vidjelo što su o tome blagu rekli ili napisali pape našeg doba.

Marija

Bog nas je stvorio slobodnima i poštuje našu slobodu, te u svom odnosu

s čovjekom i čovječanstvom želi surađivati s tim istim čovjekom i čovječanstvom.

Dolazeći pak u svijet u svom utjelovljenju morao je naći potpunu

suradnju i predanje One u čijem se krilu želio nastaniti i koju je odabrao da

mu bude Majkom.

„U vjeri svoje ponizne službenice Božji dar nailazi na doček koji je očekivao

od početka vremena. Ona, koju je Svemogući učinio „milosti punom“

odgovara prinosom cijelog svog bića:“Evo službenice Gospodnje, neka mi

bude po riječi tvojoj!“ Taj „Da“ jest kršćanska molitva:biti sva za njega jer

je on sav za nas.“, kaže Katekizam Katoličke Crkve. Marija, koja se predala

Bogu, postaje tako uzor i slika našeg puta i predanja Bogu, ona u čijem

se krilu na njen „da“ Bog utjelovio, postaje prva od mnogih na čije će se

„da“ Bog po svome Duhu nastaniti u njima. Marija, kao Majka Krista koji je

Glava postaje tako i Majka njegova mističnog Tijela – Crkve.

Drugi Vatikasnki sabor će reći da na taj način, „Isusova Majka, tijelom i

dušom već proslavljena, kao što je na nebu slika i početak Crkve kakva ima

biti u budućnosti, tako i na zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji svijetli putujućem

Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe“.

Marija je tako neizostavna u nauku Crkve, u liturgiji i u pobožnostima,

ona tako biva Majka Njegova i Majka naša, da bismo u konačnici svi u

Njegovu Duhu „bili jedno“. U traženju Boga, u molitvi, Marija tako postaje

i uzor, i put i zagovornica, te kao što je Bog među nas u svojem utjelovljenju

došao preko Marije, može se reći da i mi u svojem putu ka Bogu, u svojem

„pobožanstvenjenju“, najlakše dolazimo uz Marijinu pomoć. „Po Mariji se

Isusu dolazi i vraća.“, rekao je sveti Maksimilijan Kolbe.

Naravno, navedeni Sabor će reći kako „Marijina materinska uloga prema

ljudima nikako ne zastire i ne umanjuje Kristovo jedino posredništvo,

112


nego pokazuje njegovu snagu. Jer sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice(...)

izvire iz preobilja Kristovih zasluga, temelji se na njegovu posredništvu, potpuno

od njega zavisi, iz njega crpe svoju snagu“.

No, upravo zato možemo ustvrditi kako pojavljivanje ili nepojavljivanje

Marije u vjeri i pobožnosti mjerilo je po kojemu se može vidjeti je li potpuno

prisutan i Krist.

Pobožnost prema Djevici Mariji

Uz sve navedeno o Mariji koje upućuje na njezino štovanje, „može

se i mora podsjetiti na to da samo evanđelje proriče i zahtijeva štovanje

Marije:“Gle, od sada će me blaženom zvati svi naraštaji“(Lk 1,48) – to je

nalog Crkvi, a to što ga je Luka zapisao pretpostavlja da već u Crkvi njegova

vremena postoji štovanje Marije i da ga on ubraja u zadaće Crkve svih naraštaja.

Kod Luke takvo slavljenje i veličanje Marije započinje s Elizabetinim

pozdravom:“Blažena ti što povjerova...“(Lk 1,45) “, napisao je na jednom

mjestu papa Bendikt XVI..

Ako je molitva naše otvaranje

Bogu i Božji ulazak u našu osobnu životnu

stvarnost; ako je molitva naše

predanje Njemu, da bi u konačnici

Njegova volja postala našom voljom,

jer je u tome sadržana istinska i

stvarna sloboda svakog čovjeka, onda

upravo zato Marija biva neizbrisiv

znak našeg nastojanja i primjer onoga

što i nas same jednom očakuje. Ona

je prva od mnogobrojne Djece Božje

i upravo stoga njoj se članovi Crkve i

utječu kao svojoj Sestri i Majci. Ona

je jedna od nas i upravo stoga nam je

tako bliska.

„U molitvi se stoga združujemo s

njom i njenim odgovorom, s njezinim

„da“ Božjoj riječi. Ta molitva više i

nije upravljena njoj, nego s njom zajedno

Bogu. ‘Zdravo Marijo’ je uvođenje

i uključivanje u marijansko –

crkvenu molitvu. I službena liturgija

113


Crkve uvijek je – otvoreno ili skriveno, svjesno ili nesvjesno – marijanska

molitva.“, kazao je poznati teolog H.u von Balthasar.

Marija tako postaje ona koja nam pokazuje sina, njena molitva postaje

uzor i ‘matrica’ naše molitve, a njeno predanje pokazatelj kamo smjeraju

naše čežnje za predanjem. Upravo zato Marija u liturgiji, a zatim i u raznim

pobožnostima, ima od početka Crkve posebno mjesto, mjesto koje joj se ne

može oduzeti, a da to - kako to i sama povijest Crkve pokazuje – ne dovede

do zastranjenja i otpada. Marija je praslika i Majka Crkve i ne može se biti

članom te Crkve ako nemamo Mariju za Majku.

Teolog Romano Guardini kaže kako je Mariji „vrlo rano kršćansko pouzdanje

dalo ime ‘Majka’. Jer – ona je bila majka Isusova, a on je „prvorođenac

među mnogom braćom“(Rim 8,25). Zato je kršćansko srce uskoro

spoznalo da ljubav kojom je Marija okruživala svoga Sina mora biti otvorena

i za njegovu braću.“

I stoga se Mariji kroz stoljeća i tisućljeća kršćani utječu kao ‘Majci dobrog

savjeta’ i ‘pomoćnici kršćana’, a sve da bi tako došli do Onoga koji je

Izvor svega, da bi bili vođeni njegovim Duhom i hodili stazama Njegova, a i

njezina Sina.

Krunica

Tradicija je prihvatila da se Majka Božja ukazala svetom Dominiku i

rekla:“Ne čudite se što ste do sada imali malo plodova svoga rada. Utrošili

ste ga na neplodnu zemlju, još nezalivenu rosom božanske milosti. Kad je

Bog zaželio obnoviti lice zemlje počeo je šaljući joj plodonosnu rosu anđeoskog

pozdrava. Molite moju krunicu koja se sastoji od stotinu i pedeset

Zdravo Marija i imat ćete obilnu žetvu.“

U ovim riječima i priči koji vuku podrijetlo u pučkoj predaji, otkriva

se i izvor, i način i cilj djelovanja Krunice. Ona je prije svega pobožnost i

molitva okrenuta Mariji, u Mariji nalazi onu kojoj se prvenstveno obraća i

u kojoj onaj koji je moli pronalazi svoju sugovornicu – sugovornicu koja ga

uvodi u otajstvo Krista, čovjeka i Boga, njegova utjelovljenja, smrti i proslavljenja.

Krunica nas tako po Mariji uvodi u život Onoga koji jest Život i tako

preobražava nas i naše življenje te dovodi preko nas do ostvarenja Njegova

Kraljevstva u nama i među nama.

Već spomenuti teolog von Balthasar će reći - „Kršćanska molitva može

doprijeti k Bogu samo putem koji nam je on sam otvorio. Inače se otisne iz

svijeta u prazninu i podliježe napasti da tu prazninu smatra Bogom ili Boga

kao neko ništa.“

114


Promatrajući krunicu u svjetlu toga lako dolazimo do zaključka kako

je ona sve ono što istinska kršćanska molitva jest i treba da bude. Počinjući

ispoviješću vjere, ona nas uvodi u kontemplativno razmatranje njenih istina

kroz nizove Zdravo Marija u kojima s Marijom gledamo i slijedimo našeg

Otkupitelja. Svaki desetak krunice počinje molitvom Gospodnjom u kojoj

se obraćamo Onome od kojega smo i kojemu težimo - našem nebeskom

Ocu. Svako pak otajstvo završava doksologijom u kojoj slavimo i Oca i Sina

i Duha Svetoga, zatvarajući tako cjelinu, a istodobno se otvarajući tome da

ono što smo razmatrali zaživi u nama samima.

„Bit krunice sastoji se u tome da se lik i sudbina Gospodinova pojave

u životnom okviru njegove Majke. Molitelj razmatra o petnaest događaja iz

života Gospodinova; ali ne izravno u njima samima, nego promatrajući kroz

srce one koja je njemu stajala najbliže od svih ljudi.(...)Tko se na krunicu

navikne, tomu ona postaje tih i skriven kraj u koji se on može povući i smiriti

se; ili kao kapela kojoj su vrata za nj uvijek otvorena i u koju može unijeti što

mu je na srcu.“, kaže Guardini.

Marijin i Isusov život su toliko stvarni i toliko ljudski da kroz krunicu

postaju toliko bliski onome koji je moli tako da u njihovu životu, radosti i

patnji življenja molitelj pronalazi svoj život i ono što mu se u životu događa

te tako dobiva kršćanski – Marijin i Isusov pogled na isti. Ova molitva je,

dakle, razmatranje Isusova lika i života kroz Mariju i njezin pogled, misao i

osjećaje; ona na neki način naš pogled prema Kristu suobličava Marijinom,

te preuzimamo ono što je Marija bila u odnosu na svoga sina i ono što je Isus

bio u odnosu na svoju majku. Mi na taj način postajemo dio toga međuodnosa,

uranjamo u tu međusobnu ljubav, ljubav koja je Božanskog podrijetla,

koja proizlazi iz Njegova Duha.

Što se tiče samog ambijenta i načina moljenja krunice, ona zahtijeva

prebivanje u svetoj tišini i usmjerenosti prema Bogu, a do koje se dolazi

sabranošću, i to sabranošću u koju se ulazi na gotovo jednostavan način jer

„krunica je utoliko važnija što za nju nije potrebna neka osobita priprava i

molitelj nije prinuđen na misli za koje tog trenutka možda uopće nije kadar.

On ulazi u uređeni svijet, susreće poznate slike i pronalazi puteve koji ga

vode k bitnome“ kaže Guardini. Ona nas uvodi u marijansko stanje „prebiranja

svih tih događaja u srcu“(usp. Lk 2,51). Molitelj krunice biva uveden u

ambijent razmatranog i u njemu boravi.

Molitelj pri tome koristi prije svega riječi evanđelja, on u svojoj molitvi

Zdravo Marije združuje ono najljepše što su o Mariji rekli Nebo i zemlja –

za Nebo je ona „milosti puna“ i „Gospodin je s njom“ (usp. Lk 2,28), i to

je izvor njene i naše radosti, dok joj čovječanstvo na Elizabetina usta govori

„blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje“ Isus

(usp. Lk 2,42). Isus, kao vrhunac kojemu cijela molitva krunice teži, kao

onaj o čijem se životu razmatra i kontemplira da bi se došlo do Oca i bilo

prožeto Duhom Svetim. U drugom pak dijelu Zdravo Marije biva „izražena

115

punina ljudske molbe: da nas

ona svojom molitvom zagovara

‘sada i na času smrti naše’.

Dakle, ne navodi se ništa

određeno. Svaka čovjekova

potreba je uključena i svatko

vlastitu potrebu uključuje u te

riječi.“, rekao je već spomenuti

Guardini.

Krunica tako uvodi u život

Krista i Marije naš život,

ona u njihovu životu daje smisao

našemu, ona ga oblikuje

i preobražava, te naš i njihov

život postaju jedno u svjetlu

Kristova života, smrti i uskrsnuća,

a naša cjelokupna životna

stvarnost na taj način

dobiva sve jači kršćanski smisao.


Zaključak

Otkriti krunicu kao skriveno blago znači prihvatiti da smo uz to što smo

djeca našeg Nebeskog oca ujedno i Marijina djeca, te slijedeći nju kroz otajstva

krunice dobiti novi evanđeoski pogled na otkupiteljsko djelo njenog

Sina i našeg Gospodina.

Papa Benedikt XVI. je u jednom svom nagovoru rekao da „kao što sin

podiže oči prema licu svoje mame te, vidjevši je nasmiješenu ne misli više ni

na strah ni na bol, tako i mi upirući pogled u Mariju, prepoznajemo u njoj

„Božji smiješak“, bezgrješni odraz Božanskog svjetla.“

Upravo zato, ovo promišljanje ću zaključiti na isti način na koji je blaženi

papa Ivan Pavao II. zaključio svoje apostolsko pismo „Krunica Djevice

Marije“, a to je završni dio „Molitve Kraljici svete krunice“ blaženog Bartola

Longa:

116


„O blažena Marijina krunice,

slatki okove koji nas vežeš uz Boga,

spono ljubavi koja nas sjedinjuješ s anđelima,

tvrđavo spasenja u napadima pakla,

sigurna luko u sveudiljnoj propasti,

nećemo te nikada napustiti.

Ti ćeš nam biti utjeha u času smrti.

Tebi neka je upućen posljednji cjelov života što se gasi.

I posljednja riječ s naših usana bit će tvoje ime,

Kraljice krunice, Majko naša draga, Utočište grješnika,

najuzvišenija Tješiteljice žalosnih.

Posvuda neka si blagoslovljena, danas i uvijeke,

na zemlji i na nebu.“

Amen

117


GOSPINA SVETIŠTA

OLOVO

- SVETIŠTE MAJKE BOŽJE -

Olovo je gradić smješten 50 km sjeveroistočno od Sarajeva, na magistralnoj

cesti što vodi od Sarajeva prema Tuzli. Tamo su još od srednjega

vijeka poznata nalazišta olovne rude, po čemu je grad i dobio ime.

Prvotni franjevački samostan s crkvom osnovan je u 14. st. i on ide

u red najstarijih samostana u Bosni. Nalazi se na popisu samostana

fra Bartola Pizanskoga iz god. 1385/90. Prigodom osmanskoga osvojenja

Bosne god. 1463, samostan i crkva su pošteđeni razaranja. Od

sredine 17. st. katolici u pojačanoj

mjeri iseljavaju u prekosavske

krajeve. Samostan je

zapao u velike dugove zbog

raznih nameta i globa, tako

da je oko 1670. bio privremeno

napušten. Franjevci su za

kratko prevladali krizu, ali se

u vrijeme Bečkoga rata (1683-

99) stanje veoma pogoršalo.

Zbog iseljavanja i islamizacije

gotovo je nestalo katoličkoga

pučanstva u Olovu i okolici.

God. 1687. svi su franjevci,

osim gvardijana, napustili samostan,

a 1700. godine defi -

nitivno su se preselili u Ilok. U

noći 1. na 2. kolovoza 1704.

god. samostan i crkva su zapaljeni.

Za podmetanje požara

počinitelj je, prema zapisima u

kronici, naručen i nagrađen.

Postojanje ove crkve u

Gornjem Olovu je još 10. travnja 1454. godine zabilježio Dubrovački ljetopis.

Dokument kaže “...izmiri se Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa

ženom Jelenom, sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim

kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje njegove

kćeri, Katarina i Marija, poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo.

118

CRKVA U OLOVU


Olovska crkva nije bila velika (12,60 x 9,50 m). Njezini masivni zidovi

bili su građeni od tesanog kamena. Iznutra je bila ožbukana i likovno dekorirana,

o čemu svjedoči jedan ulomak zida pronađen u vrijeme austrougarske

uprave u BiH, a koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Od stare olovske crkve očuvan je i ključ (također u Zemaljskom muzeju),

koji je istodobno služio kao samokres, ako se trebalo braniti.

Samostan je bio vrlo bogat dragocjenostima, od kojih se u jednom

popisu iz 17. st. spominju 4 plašta, 17 misnica, 11 patena, 14 kaleža itd.

Zbog velikih nameta franjevci su se morali zadužiti, pa su iz tog razloga

u zalog kod jednoga dubrovačkog vlastelina položili veći dio svojih dragocjenosti.

Tim se predmetima, kao i mnogim drugim što su ih franjevci

ponijeli kada su napuštali Olovo, zagubio svaki trag.

U Olovu su nakon 1704. god. preostale samo ruševine samostana i

crkve. Brigu o ruševinama vodio je sutješki samostan, a od 1833. god.

župa Vijaka, na čijem se području nalazi Olovo. Osamdesetih godina 19.

st. ruševine je istražio arheolog Ćiro Truhelka.

Nakon velikog hodočašća od oko 5.000 vjernika god. 1866, sljedeće

je godine podignuta drvena crkva. Ona se, međutim, 1913. godine

srušila. God. 1923.

pokrenuta je akcija

za podizanje Gospina

Svetišta. Izrada plana

povjerena je arhitektu

Karlu Pařiku

(Paržiku). Radovima

se pristupilo tek nakon

nekoliko godina.

U prvoj fazi 1930-32.

god. crkva je izidana

do krova i takva je

ostala do 1936., kada

je pokrivena. God.

1938. postavljen je

kameni oltar s tabernakulom,

izrađen

po nacrtu K. Pařika.

Portal je obložen

bračkim mramorom

1961. god., što se

najbolje ne uklapa u

GOSPA OLOVSKA

119


vanjski izgled crkve gdje dominira grubo tesani kamen. Osim što je tu

odstupljeno od projekta, to je također učinjeno i kod izvedbe kora, a

umjesto predviđene kupole izgrađen je drveni kružni svod. God. 1963-

65. sanirani su temelji crkve.

Zdanje nije do kraja završeno. Od predviđenih četiriju kula, na uglovima

crkve, izgrađene su dvije 1968-71. god. Jedna je posvećena fra

Matiji Divkoviću (†1631), a u drugoj su posmrtni ostaci fra Ljudevita

Zloušića (†1969) i njegova bista, koju je izradio K. Bošnjak. Također još

nisu izvedeni toranj, bočni trijemovi uzduž crkve i trijemovi ispred crkve.

U olovskom svetištu nalaze se dvije Gospine slike. Jedna je iz 18. st.

s natpisom S. Maria Plumbensis , koja je do 1920. godine bila kod franjevaca

u Iloku, a kasnije na Petrićevcu i u Sarajevu, da bi 1964. godine

bila prenesena u Olovo. Drugu je sliku god. 1954. izradio Gabrijel Jurkić

prema opisu negdašnje Olovske Gospe , koja je nestala.

Od drugih starijih predmeta najvrednija je kasnogotička srebrna kadionica

iz 15. stoljeća. Ona je vjerojatno u 17. st. dospjela u franjevački

samostan u Iloku, a ponovno je vraćena u Olovo 1935. god., nakon što

je troškom svetišta u Olovu za Ilok nabavljena druga.

Godine 1984. postavljene su postaje križnoga puta, koje je izradio

slikar Slavko Šohaj, a dvije godine kasnije i vitraili od istoga slikara.

Crkva je time obogaćena u estetsko-religioznom smislu. Ona je, k tomu,

bila i ostala povijesni znak franjevačke i hrvatske prošlosti, ne samo u

tom kraju nego i šire.

Nedaleko od Olova u Bakićima nalaze se ostaci srednjovjekovne

crkve. Njezini su temelji istraženi i konzervirani.

Godine 1972. -73. izgrađen je, po projektu Rajka Mandića, stan za

upravitelja svetišta i njegove pomoćnike.

Olovsko svetište Majke Božje spadalo je među najveća hodočasnička

mjesta na Balkanskom poluotoku. Prema jednom zapisu iz 1679. godine,

Gospi u Olovo hodočastili su katolici i inovjerci, osim iz Bosne,

također i iz Bugarske, Srbije, Albanije i Hrvatske. I u današnje vrijeme

olovsko je svetište privlačno hodočasničko mjesto. Mahom se hodočasti

na svetkovinu Velike Gospe, sredinom mjeseca kolovoza, a i u drugim

prilikama.

U svetištu se nedjeljom drži jedna misa, a druga u selu Oćevija, koje,

kao i Olovo pripada župi Vijaka, ali ga pastorizira upravitelj olovskog

svetišta. U tom cijelom području godine 1991. živjelo je oko 500 katolika,

dok ih je u samom Olovu bilo tek nekoliko desetaka. Tijekom zadnjeg

rata njihov broj se još smanjio: Iz Olova je prognano 60 od ukupno 85

duša, a iz Oćevije 508 od ukupno 530 stanovnika. Danas u Olovu živi 25

katolika, dok ih u fi lijali Oćevija ima 94.

120


U planu je izgradnja Hodočasničkog doma i uređenje okoliša svetišta

za što je plan izradio arhitekta Rajko Mandić iz Sarajeva.

CRNI KAMEN

Na ravnom prostoru ispred sadašnje Gospine crkve nalazi se crni

kamen približno četvrtastog oblika, oko pola metra visine iznad zatravljene

površine zemlje. Hodočasnici pale svijeće oko kamena i kada se

nakupi mnogo takvih zapaljenih svijeća, toplota od mnogih plamenova

istopi vosak pojedinih svijeća pa to onda bukne u jedan veliki plamen,

od čega je kamen sve crnji, što inače nije njegova prirodna boja. Kamen

je ustvari lijevi dovratnik glavnog ulaza u crkvu, sa istočne strane. Kako

godinama vjernici nisu imali ni slike ni kipa pred kojim bi klekli i upalili

svijeću, oni su to počeli činiti uz ovaj kamen. I ta praksa je zadržana do

danas.

KAMEN KOJI JE POCRNIO ODPLAMENA SVIJEĆA

121


POGLEDI U KRAJEVE SRCA

NAPASTI U SNU

SLUŠATELJICA: Slušam te prvi put i imala bih jedno pitanje. Možda je

potrebno prije toga reći da sam mlađa osoba, imam 27 godina, iz tradicionalne

katoličke obitelji. U početku sam vjeru doživljavala po inerciji, oponašanjem

mame i tate. Kasnije sam se sama opredijelila i onda mi se počelo događati da

sam u snu doživljavala kao nekakvu napast, kušnju.

Reci, je li moguće da nas Zlo napada i u snu? Ja bih se svaki put suprotstavljala

zazivom: «U ime Isusa Krista, neka odstupi svako Zlo!» i izlazila iz

toga kao pobjednik. To su bile prave kušnje i ja bih se budila s osjećajem jače

vjere te bih uvijek zahvaljivala Bogu na tome. Ne znam sad… nikako to nisam

mogla smjestiti…

RAJKO BUNDALO: Sva Crkva na svijetu moli Časoslov. Sveti Otac,

kardinali, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice kao svoju obvezu, preuzetu

ređenjem, a i mnogi revni laici dragovoljno. Crkva koja moli – to su duše

koje se posvećuju. A posvećuju se u duhovnoj borbi, jer koga je Gospodin

opečatio svojim imenom i svojim Duhom, toga zli dusi svijeta napadaju kao

i Krista i ne skrivaju mu se, kao što se bezbožnicima pričinjaju da ih nema.

U borbi svaki neprijatelj postaje vidljiv.

Časoslov se stoljećima moli. A u njegovim himnama, kojima započinje

jutarnja služba, stoje i ovakvi stihovi:

Umini, grešna rugobo,

Što s tamom noć te donijela!

(I. tjedan, subota, jutarnja)

S nebesa slavan očisti,

O Bože, svojom svemoći,

Što prijevarom sotoninom

u noći smo sagriješili..

(II. tjedan, petak, jutarnja)

Ima valjan razlog u iskustvu svetih baš za ovakve riječi molitve. Tko je

na Zemlji Kristov, njegova duša i danju i noću vojuje protiv sotonskih napasti,

a Bog joj svjetlom otkrivenja istine i svetoga nadahnuća, te moćnim imenom

Isusovim pomaže da nadvlada napasnika i primi blagoslov vjere. Ako si

iskren obraćenik i revan molitelj, onda ovo tvoje iskustvo spada u redovno

duhovno događanje što ga imaju mnogi borci Božji.

122


Miljenicima svojim Bog i u snu daje – piše u psalmu. (Ps 127,2) Da je

pobjede nad zlima ovoga svijeta. Pobjede se stječu u borbi i nema pobjede

bez borbe. A prema mjeri budnosti i duhovne zrelosti svoje djece, povećava

borbe, ali i Milost im uvećava. Nikada nas u vjeri ne ostavlja same. I kada

izgleda kao da nas je napustio, On je tu. To On kuca na naše srce. S nama

prolazi sav naš životni put, a naročito put vjere.

Kao u tijelu i tjelesnom znanju potrebnom za ovozemaljski život, tako i

u vjeri čovjek raste, od duhovnog fetusa u placenti Božje ljubavi – ne znajući

ništa o onome što ga okružuje, do duhovnoga borca i pobjednika u Kristu –

koji, u ime Isusovo, vlada svim vidljivim i nevidljivim svijetom.

Isprava nam Bog dopušta malene i povremene borbe između koji nas na

dulja vremena odmara, iscjeljuje, tješi i ohrabruje da se sasvim prepustimo

njegovoj Providnosti. A, kada nam se vjera učvrsti, duhovne borbe postaju

sve veće, žešće, dugotrajnije i strašnije. No, zato ustrajnima u vjeri, čak vjeri

mimo svake nade – poput Abrahama, daruje i sve slavnije pobjede. Čitavo

im srce uranja u borbu. Tada borba protiv zloduha i grijeha zahvaća i san.

Prenosi se sasvim na duhovnu ravan, izvan jave materijalnog svijeta. Postaje

općenita i sveobuhvatna, na razini same čovječje biti, na razini kreposti srca

što su iznad svakog posjedovanja.

Od svih djela čovječjih, samo molitva zahvaća sav njegov život. Cilj je

neprestane molitve da duša trajno boravi u domu Očevu; već sada, dok je

tijelom na Zemlji i u vremenu. A da bi do toga došla, mora se u svim svojim

dubinama odreći sotonskih navezanosti i ući u savez ljubavi s Kristom. U snu

ne pomaže milostinja – jer je nema, niti ikoje dobro djelo – jer ga nema, ni

klečanje – jer ga nema, ni odlazak u hram Božji – jer ga nema. U snu je duša

gola i sama sa svojim moćima pred stvarnošću razjapljenog pakla što počinje

već na postelji klonuća. U snu je jedino oružje protiv pakla – duhovna riječ

vjere – bezglasna riječ srca i moćno ime Isusovo, ako ga je duša u vrijeme

pohođenja Milosrdnog Boga s povjerenjem u se primila. Koja nije, ostaje

joj noćni život u paklu; ostaje joj noćna mora bez utjehe i spasa. Prava vjera

mora zahvatiti sav život, i dan i noć, i budnost i san. Lažna, polovična, mlaka

vjera već u snovima pokazuje svoju laž u nemoći da se suprotstavi anđelima

pakla što neprestano nasrću.

Duhovi pakla su već puno prije ovoga rata tražili savez sa dušama za

izvođenje rata. Rat je vražje djelo, ali se bez sudjelovanja ljudi ne može

izvršiti.

Nekoliko godina prije ovoga krvoprolića, u snu sam obišao mnoga

ratišta, vidio kako je gdje započinjalo – Kninsko-Lička krajina, Paklenica

u Novskoj, Novi Beograd, mostovi preko mirne, široke rijeke na hrvatsko-srpskoj

granici, Bosanska Krupa, neka meni nepoznata sela i planine

u Bosni, rušenje američkog aviona nad Podgrmečom, zapadni avioni na

Zagrebačkom aerodromu, neka pustoš u sjevernim zemljama, ustaše i čet-

123


nici u Crkvi Božjoj, duhovna stvarnost beogradske Patrijaršije i splitske

Metropolije u odnosu na Ranokršćansku crkvu… Vidio sam svoju vlastitu

smrt u odnosu na Ranokršćansku crkvu… Vidio sam svoju vlastitu smrt u

tome svijetu i svoj život u Duhu iznad toga svijeta. Ta sam viđenja u snu

imao u vrijeme kad sam pošao na svakodnevnu Svetu Misu i Svetu Pričest,

kad sam, liježući u postelju, počeo redovito u ruke Očeve predavati svoj duh

te katkad cijele noći slušao pjevanje psalama i riječi Svetog pisma što sam ih

na jutarnjoj Misi nanovo čuo, jer su to bila misna čitanja baš toga dana. U

svojim ratnim snovima s gnušanjem sam odbijao svaku ratnu priliku, svako

bratoubojstvo i svaku ljudsku nakaznost. Opredijelio sam se protiv rata, ne

u danima kad se već pucalo, nego nekoliko godina prije, u danima kad su

duhovi pripravljali ratna opsjednuća. Svim srcem sam odbacio nadahnitelja

rata i rat me mimoišao.

Ni jednoga dana i ni jednoga sata nisam bio u izravnoj opasnosti ili u

bilo kakvoj ratnoj službi. Nikuda nisam bježao. Ni od koga se nisam skrivao,

ništa tajio, osim svetinja (Mt 7,6) Nisam prstom taknuo nikakvo oružje. Nije

me dotakla nikakva ratna uniforma. Nisam mrzio ni jednoga čovjeka, ni na

Balkanu ni u svijetu, iako mi je po Duhu Svetome bilo otkriveno sve bitno na

svim razinama ovoga svjetskoga rata na ovdašnjim prostorima i narodima.

U ratno doba sam ušao kao Kristu postojano vjerna duša. A rat nije Kristov,

nego Sotonin, pa nije ni moj. Bio sam Mu vjeran i u snu pa me On očuvao

od rata na javi.

Moja žena šaljivo priča našim prijateljima da ja kao čudak skačem iz sna

na svaki nemir i opasnost u našoj kući i vičem: «U ime Isusa Krista, odstupi,

Sotono!» Veli, križam sve i odmah molim. Istina je. Ali nakon tih zapovijedi,

znaka svetoga križa i molitve, nastupa potpuni mir; ne samo u meni, nego u

čitavoj kući i svima ukućanima.

Pričao mi je moj kum kako ga je Sotona napao u snu. Odvratno ledeno,

dlakavo čudovište mu je skočilo na prsa i oduzimalo mu dah i snagu. Veli

kako je nekoliko puta bio u takvim stanjima da se nije mogao pomaknuti ni

viknuti. Nije mogao do glasa doći. Znajući da mu je na noćnom ormariću

raspelo, jedva je smogao snage da ga se rukom dotakne, izgovarajući srcem,

bez glasa: «U ime Isusa Krista, odstupi od mene!» Veli, istoga trena nestalo

je s njega te odvratne prikaze i sva mu se snaga vratila. Dušom i tijelom bio

je slobodan.

Vjera u Raspetoga zazvala je Kristovo pobjedonosno Ime. Raspelo je

simbol temeljnog događaja našega spasenja kad je Isus otplatio naše grijehe

i pobijedio Zloga. On kaže: «Ne opirite se zlotvoru.» (Mt 5,39) Dovoljno

se vjerom pozvati na sveti znak Raspetoga, tu se Isus osobno uprisutnjuje i

očituje svojom Božanskom pobjedonosnom silom, slavom koja samo Njemu

pripada te Zlo mora uzmaknuti. Slavljenje Raspetoga ruši sve zamke zla.

Kada čovjek počne živjeti Evanđelje, svijetu se čini da je lud. Postupa

kako nitko ne bi. Podnosi što nitko ne bi. No, i pobjeđuje svako zlo. Recimo,

124


drugom se mome kumu začepio sudoper. Čitav dan se mučio ne bi li ga

odčepio. Čitav dan! Ali bez uspjeha. Konačno je shvatio kako se tu ne radi

o običnome kvaru, nego o pravoj napasti, o uzaludnoj ljudskoj borbi s duhovima

u kojoj bez Krista nitko ne pobjeđuje. Prihvatio je izazov vjere i rekao:

«E, nećeš me, đavle, više mučiti. Ja, evo sad, upravo nad ovim sudoperom,

dajem slavu Bogu.» Digao je ruke i svim je srcem radosno zakliktao: «Slava

Bogu na visini i na Zemlji mir ljudima dobre volje…!». Toga je trenutka,

kaže, u sudoperu nešto silovito zagrgljalo, odčepilo i , kao samo od sebe,

izletjelo van.

Napasti u snovima smatraj Milošću. Po njima ti Bog daje velike darove

vjere. Ma što se neobično događalo, u snu ili na javi, vjerom satiri moć Zloga

i slavi ljubljenoga Krista. U nevoljama pjevaj s dušom kralja Davida: «Pa da

mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom», Gospodine

(Ps 23,4). Ti si sa mnom, Ljubavi moja! To je iskaz vjere od koje svako zlo

bježi. Kad me najveće muke zahvate, samo izgovorim taj stih psalama i duša

mi odmah nalazi mir. Udaljuje se napasnik, a Božja prisutnost prilazi. No,

čim je mir u meni, mir je i okolo mene. Svi naokolo postaju slobodni onoga

trena kada ja dušu smirim u Bogu. Tada se s blažena čovjeka sloboda Božja

prelijeva na sve u njegovoj blizini. Zapravo na sve što je u njegovoj nutrini;

na obitelj, rodbinu, sve ljude, bića i stvari koje natkriljuje ljubav njegovoga

srca.

Ja se tako borim za mir svoje obitelji. Ako su napadnuta djeca ako je

napadnuta žena, nastojim najprije molitvom u vjeri umiriti sebe. Vjerujem u

obećanja što nam ih je Gospodin Isus dao. On me ljubi – zato me stvorio. On

me ljubi – zato me otkupio i spasio iz Sotonina ropstva. On me ljubi i zato

mi obećava da će mi dati sve, što god zaištem od Oca u njegovo ime. On je

pobijedio svako zlo, a ja sam njegov i ne moram se protiv zla boriti. Pozivam

se na njegovu pobjedu. Tražim da se na njegovu slavu očituje ta pobjeda u

mome životu. I dok Ga tako slavim oslobađam vlastiti život od svakog duha

koji ne slavi Boga. Vjera raskida sve Sotonine mreže, ruši mu svaku zamku

i uništava svu paklenu moć. Svijet je u ropstvu Nečastivog, a ja nisam jer

slavim, hvalim i vjerom častim Boga. Po veri sam u zagrljaju Kristovu. Živim

u njegovome presvetome Srcu. Živim u slobodi ljubavi, a svijet u logici ropstva.

Zato ne razumije one koji su slobodni po vjeri, koji bez straha žive i bez

tjeskobe provode svoje dane. Živjeti tako, ludo je za svijet. Ali, tko ima vjeru

neka kuša, pa će vidjeti kako je dobar naš Gospodin. (PS 34,9) «Hvaljen i

uzvisivan dovijeka!... Hvaljen i slavljen dovijeka!» (Dan 3,52-53). Njemu:

Aleluja! – neće više biti strana i zagonetna riječ, nego kliktaj oživljena srca.

Rajko Bundalo

U idućem broju: TUÐA NAPAST PREŠLA NA MENE

125


PUT K BLAŽENSTVU

BIBLIOGRAFIJA IVANA MERZA DO 2000. GODINA

O IVANU MERZU U OSTALIM

KATOLIČKIM ČASOPISIMA

/Nasavak iz prošlog broja/

Martina ŠTIVOJEVIĆ, „Uzor vjere – Istaknuti laik u svjedočenju

Evanđelja“. Informativan članak o Ivanu Merzu., Glas iz pustinje - Glasilo

župe sv. Petra, Zaprešić, II/2000., br. 4, str. 14-15

„Mladima treba ponuditi nešto više. Razgovor s o. Božidarom Nagy-om,

postulatorom kauze za beatifikaciju Ivana Merza“, Pogled-katolički list za

mlade, br.5 (15) 2000., str. 7-9

Branko PILAŠ, „Ivan Merz – putovanje k blještavim vrhuncima“, MAK

– Mali Koncil, Zagreb, XXV/2000., svibanj, br. 9, str. 12

“Plamen za visinama. Najljepše misli Ivana Merza.“, Naša Ognjišta,

Tomislavgrad, XXX/2000., ožujak, 2000., br. 3(267) str. 19

“Prikaz nove knjige Ivana Merza: Plamen za visinama“, Živo vrelo - liturgijsko

pastoralni listić, Zadar XVII/2000., br. 1, str. 23

N. N. (Dejan Turza), „Lovac Srca Isusova. Kratka biografija I. Merza

i tekst-izvadak iz njegova dnevnika od 9. VI. 1918,“, Franjine stope - list

Frame, Belišće, br. 3-4, svibanj/lipanj, 2000., str. 7

“Nikola mons. dr. Bilogrivić (1883.-1947.), svećenik“, u: Milorad

ORŠULIĆ-MICAN, Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti, Izdavač Suza

Dolinska, Nova Gradiška 2000., str. 64 (Dr. Bilogrivić bio je osobni prijatelj

Ivana Merza koji se spominje u članku).

O IVANU MERZU U OSTALIM NOVINAMA I ČASOPISIMA

Živko KUSTIĆ, „Jutarnja propovijed: Merza treba tek upoznati“,

Jutarnji list, 10. 5. 2000., str. 8

O IVANU MERZU U KNJIGAMA

„Ivan Merz. Izabrani tekstovi o Mariji.“ U poglavlju Bogorodica u spisima

hrvatskih Božjih ugodnika - Sluge Božji. Kačić, Zbornik franjevačke provincije

Presvetog Otkupitelja, sv. XXXII.-XXXIII., Zbornik „Ancilla Domini“

službenica Gospodnja u čast fra Pavla Melade. Izd. Hrvatski Mariološki institut,

Zagreb - Split, 2000.-2001., str. 561-562

Pjesme u čast Ivanu Merzu: Mirko Validžić „Himna Ivanu Merzu“,

Mira Preisler „Brate Ivane“, Anto Orlovac „Ivanu Merzu – Banjalučaninu“

126


u: PJESME ZA NOVI SVIJET, Pjesmarica izdana za Veliki Jubilej 2000.

god. Izdavač Mladež Euharistijskog Pokreta -Zagreb, 4. izdanje, str. 204-206

S.Marija od Presvetog Srca (Anka PETRIČEVIĆ), „Od divne tajne živio

si – Sluzi Božjem dr. Ivanu Merzu – pjesma“, objavljena u: S.Marija od

Presvetog Srca (Anka Petričević), „Sveta Žrtva“, Symposion, Split, 2000. g.,

str. 329

Skupina autora, „Sluga Božji Ivan Merz“, Izdavač: Veliko križarsko

bratstvo, Zagreb, godina 2000., Kaptol 27a, Uredio: Dr. Lav Znidarčić .

„Kratki životopis“, Sluga Božji Ivan Merz, Zagreb 2000., str.

Dr. Petar KRALJEVIĆ, „Ivan Merz duhovni utemeljitelj križarstva“,

Sluga Božji Ivan Merz, Zagreb 2000., str.

Miljenko BELIĆ DI., „Duhovna formacija Ivana Merza“, Sluga Božji

Ivan Merz, Zagreb 2000., str.

Ante SEKULIĆ, „Bilješke o intelektualcu Ivanu Merzu“, Sluga Božji


Damira KRALJEVIĆ, „Ivan Merz uzor ženske mladeži“, Sluga Božji


S. K. K., „Ivan Merz i prvi svjetvni Institut u Hrvatskoj“, Sluga Božji Ivan

Merz, Zagreb 2000., str.

Jure DULČIĆ, „Vitezu Križa (Dr. Ivanu Merzu)“, Sluga Božji Ivan

Merz, Zagreb 2000., str. Lav ZNIDARČIĆ, „Apostol Hrvatske mladeži“,

Sluga Božji Ivan Merz, Zagreb 2000.,

str.

Mr. Krešimir CEROVAC, „Ivan

Merz socijalna problematika“, Sluga

Božji Ivan Merz, Zagreb 2000., str.

Dubravka BELJAN, „Ivan Merz

i djevojke“, Sluga Božji Ivan Merz,

Zagreb 2000., str.

Branimir BURIĆ, „Životopisi

Ivana Merza“, Sluga Božji Ivan Merz,

Zagreb 2000., str.

“Devetnica Ivanu Merzu“, Sluga

Božji Ivan Merz, Zagreb 2000., str.

Nastavak u idućem broju

127


BLAŽENI IVAN MERZ

U našoj “Suzi” skoro od samoga početka njenog izlaženja iz tiska pišemo o

blaženiku Ivanu Merzu. Stoga nije ni čudo što nas obuzme radost kada čujemo

vijest kako se grade crkve njemu posvećene. Jedna od tih je i u Slatini gdje živi

nekoliko vjernika iz župe Dolina, a njenom izgradnjom rukovodi slatinski župnik

preč. Nikola Jušić. Preč. gosp. Nikola se u “Suzi” spominje kao darovatelj,

a u 17. broju (godište VI., siječanj/travanj 2001.) pisao je o svetištu Preslavnog

Imena Marijina u Novoj Kapeli gdje je tada bio župnik.

POČETAK GRADNJE

PASTORALNOG CENTRA ŽUPA

BL. IVANA MERZA U SLATINI

U Strossmayerovoj ulici u Slatini u svibnju 2013. godine obavljen je blagoslov

zemljišta i svečanost početak gradnje pastoralnog centra Župe blaženog

Ivana Merza. Na početku svečanosti riječi zahvale svim uključenima

u projekt gradnje nove župne crkve i župnog dvora uputio je župnik Nikola

Jušić. Župnik Jušić naglasio je da nova crkva neće biti samo mjesto vjerskog

PREČ. NIKOLA JUŠIĆ POZDRAVLJA NAZOČNE

A BLAGOSLOV PROSTORA BUDUĆE CRKVE JE OBAVIO MSGR. VLADIMIR ŠKRINJARIĆ

128


života njenih župljana nego i mjesto kulturnih zbivanja i mjesto stvaranja

jedinstva i zajedništva svih stanovnika s područja župe. Među uzvanicima

iz religijskih krugova, te projektantima i izvođačima radova svečanosti je

nazočio i gradonačelnik Grad Slatine Ivan Roštaš zajedno sa suradnicima.

U svom obraćanju gradonačelnik Roštaš napomenuo je da je ovo veliki

dan za Grad Slatinu i Župu blaženog Ivana Merza, a dosadašnja pomoć

župi koju su dali Grad Slatina i Virovitičko-podravska županija predvođena

županom Tomislavom Tolušićem samo su najava i početak buduće suradnje.

Gradonačelnik Ivan Roštaš svoj doprinos izgradnji župne crkve, između

ostalog, dao je donošenjem rješenja o oslobađanju od obveze plaćanja naknade

za priključenje na komunalne vodne građevine za javnu vodoopskrbu

i javnu odvodnju buduće crkve. Na kraju svečanosti prostor budeuće crkve

blagoslovio je župnik Župe svetog Josipa u Slatini mons. Vladimir Škrinjarić.

POLOŽEN KAMEN TEMELJAC NOVE CRKVE

BL. IVANA MERZA U SLATINI

Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 2013. godine, požeški biskup

msgr. dr. Antun Škvorčević predvodio je slavlje ugradnje kamena temeljca

nove crkve bl. Ivana Merza u Slatini. Župnik Nikola Jušić na po-

POLAGANJE KAMENA TEMELJCA ZA ŽUPU BL. IVANA MERZA.

129


četku je uputio pozdrav biskupu, svećenicima Slatinskog dekanata na čelu

s arhiđakonom slavonsko-podravskim Vladom Škrinjarićem i dekanom

Mladenom Štivinom, projektantu crkve Borisu Vučiću, izvođaču radova

Ivanu Markoviću i suradnicima te brojnim vjernicima okupljenima ispred

gradilišta nove crkve. Biskup je u uvodnoj riječi podsjetio kako je blagdan

Uzvišenja svetoga Križa povezan s carem Konstantinom koji je prije 1700

godina kršćanima dao slobodu a 325. podigao baziliku u Jeruzalemu iznad

svetoga Groba i Kalvarije s Isusovim križem koji je ondje po predaji postavljen

zaslugom careve majke Jelene, a koji je u VII. stoljeću dopao u perzijske

ruke dok ga car Heraklije nije ponovno vratio na njegovo mjesto. Podižući

novu crkvu u Slatini, kazao je biskup, želimo izgraditi još jedan prostor za

ostvarivanje poslanja koje je Isus povjerio svojoj Crkvi u služenju čovjeku i u

kojem će po euharistijskom slavlju on obnavljati djelo svoje ljubavi na križu.

Dodao je da nam je bl. Ivan Merz primjer kako Isusa Krista i njegov križ

trebamo dubokom vjerom prihvatiti i od njega živjeti.

130


SESTRA JULA

DUHOVNI „MAGNET“

Sa svojom obitelji održavala je dobre duhovne veze, osobito sa svojim

sestrama i nećakinjama. Bdjela je nad njima, usmjeravala ih. Postala je za

njih zaista kao duhovni magnet. Tako je vršila i apostolat zvanja. Pozivala

je svoje rođakinje, nećakinje i druge djevojke u posjete. Djevojke su neko

vrijeme ostajale u samostanskoj sredini. Promatrale su život i rad sestara,

molile i razmišljale. Za neke djevojke to je bilo samo duhovno osvježenje,

a za druge praktična pomoć za izbor zvanja. Znala je to sestra Jula učiniti

na posve tih i diskretan način. Nećakinja Ana Horvatović i nećak Ante

Ivanišević posjetili su je u «Josipovcu». Anka kaže da se osjećala pokaj svoje

tete kao «kraj svetice». Oči dječje duše – duboka intuicija!

Svako jutro s. Jula je malu Anu budila na zornicu. Ana bi joj, što od

sreće što iz poštovanja, poljubila ruku. Jula se uvijek sa smiješkom od toga

branila.

Dječje su oči primijetile kako teta rado učini neki posao koji pripada

pomoćnicima – slugama. Iz poštovanja

prema umornim radnicima

znala je često očistiti štalu

prije negoli oni dođu s polja.

Djevojčica je vidjela i to da je

predstojnica Jula prva kod svih

poslova.

S. Pankracija, kuharica, često

je Ani govorila: «Naša predstojnica

je dobra kao anđeo, a

ja sam zločesta.» «Zločesta» je

s. Pankracija o sebi pričala duhovito,

a o vrlinama s. Jule plemenito.

Djeca su to zapamtila, i

prepričavala.

Oko s. Jule su se rado okupljala

djeca, djevojke i žene. I

pred crkvom i na ulici i na pijaci.

Svi su voljeli njezinu blizinu.

Kao i u Starom Petrovu Selu i u

Zapolju pred crkvom! Žene su

joj iz svoga rupca znale izvaditi

131


rumenu jabuku, ili neki drugi darak. Jednom riječju: svi su voljeli njezinu

blizinu, njezinu riječ, njezin vedar smiješak. Jula je to imala – i darivala. A

ti darovi – osmijeh, riječ i pokret, bijahu puni neke unutarnje snage. Bijahu

posvećeni. U njima bijaše ljubav Božja. Tu je iskrenu sestrinsku riječ iskreno

i spontano svaka duša u Tuzli osjećala.

Kći Božje ljubavi, - o, kako to lijepo zvuči! – zračila je onim što je trajno

crpla iz riznice Božje ljubavi, kojoj se svakodnevice sve više i više otvarala.

S.M. Slavica Buljan, FDC

U idućem broju: TO ĆEMO VIDJETI U NEBU

132


DRUGA OBLJETNICA

BLAŽENIH DRINSKIH MUČENICA

U župi sv Antuna Padovanskog Staro Petrovo Selo, rodnoj župi bl Jule

Ivanišević, jedne od pet Drinskih mučenica, u subotu, 15. prosinca 2012. godine,

svečano je obilježen spomen-dan mučeničke smrti Drinskih mučenica.

One su svoj redovnički zavjet u družbi Kćeri Božje ljubavi, krvlju potpisale

u Bosni. Kako bi se spasile od četničkih napada 15. prosinca 1941. i

sačuvale zavjet čistoće, skakale su kroz prozor vojarne na drugom katu, a

izlomljene, život su okončale pod četničkim noževima i grob našle u ledenoj

rijeci Drini. Prošle godine, 24. rujna, u Sarajevu je upriličena veličanstvena

svečanost njihovog proglašenja blaženima.

Blažena Jula Ivanišević rođena je u Godinjaku, na sv. Katu, 25. studenog

1893. godine. Vjernici njezinog rodnog sela za spomen-dan mučeničke

smrti svoje blaženice, na prijedlog gosp. Tomislava Ivaniševića, vjeroučitelja

u svojoj župi, pripravljali su se i ove godine od 25. studenog do 15. prosinca,

svakodnevnom molitvom u kapelici sv. Luke u Godinjaku – rodnom mjestu

UZ POŽEŠKOG BISKUPA SU SVEĆENICI, ĐAKONI I BOGOSLOVI POŽEŠKE BISKUPIJE

133


BROJNI VJERNICI I ČASNE SESTRE U STAROPETROVAČKOJ CRKVI

NA DAN PROSLAVE BLAŽENE S. JULE I DRINSKIH MUČENICA

s. Jule, koju je često kao djevojčica a kasnije i kao djevojka pohađala bl. s.

Jula. Pobožnost počinje na dan rođenja (25. studenog) i traje do datuma

njenog mučeništva (15. prosinca) tj. rođenja za nebo. Osim molitve krunice

i litanija na čast Blaženica pjeva se i himna s. Juli. Ponekad se umjesto

krunice moli križni put posvećen sestrama mučenicama. (Kada u korizmi

čitava župa moli križni put, tada je jedna postaje u Godinjaku, ispred kuće i

spomen ploče koja obilježava mjesto rođenja njihove župljanke).

Euharistijsko slavlje u Starom Petrovom Selu u subotu, 15. prosinca

slavio je biskup požeški, msgr. dr. Antun Škvorčević. U koncelebraciji su

sudjelovali njegov tajnik, vlč Josip Homjak, zatim staropetrovoselski župnik

i dekan Novokapelačkog dekanata, prečasni Antun Prpić, uz svećenike ovog

dekanata. Na misu su stigle i časne sestre iz Zagreba, članice družbe Kćeri

Božje ljubavi. Na svečanost je došla i grupa hodočasnica iz novogradiške

župe Kraljice svete krunice, pješačeći u Staro Petrovo Selo i moleći Križni

put Drinskih mučenica.

Biskup je u svojoj homiliji istaknuo kako je s. Jula krenula u svijet, postala

redovnicom, živjela u Sarajevu i na Palama u teškim vremenima, te je

1941. godine zajedno sa susestrama podnijela mučeništvo u Goraždu, na

obali rijeke Drine. Ona se nije odrekla ni Boga ni roda, nego se na Isusovu

134


riječ u evanđelju odrekla sama sebe, uzela svoj križ, posve mu bila vjerna,

nije ga zanijekala na ovome svijtu i zato joj je Krist udijeluio nebesku slavu.

Sestra Jula je postala naša radost i ponos, osobito nakon što je službeno

proglašena blaženom. Po krštenju se odjenula u svjetlost, za to je mrak

mržnje nije mogao progutati -pobijedila ga je Svijetlom, Isusom Krstom. Na

njoj se ostvarila Pavlova riječ da nas ništa ne može rastaviti od Krista, pa

ni sama smrt, jer smo krštenjem ušli u zajedništvo njegove ljubavi, jače od

smrti. Po toj se ljubavi u nama ostvaruje njegova “nadmoćna pobjeda”.

Na temelju primjeru sestre Jule, biskup je potaknuo vjernike da provjere

svoju vjernost Kristu i Crkvi, da imaju hrabrosti odreći se sebe, svojih

sebičnosti i nemoći, a ne Boga i roda. Neka po zagovoru Blaženica hrabro

nose svoj svakodnevni križ, čvršće prianjaju uz Krista u braku i obitelji, u

odgoju djece i mladih, u politici i gospodarstvu, te se tako svrstaju među one

kojih se Isus neće posramiti, nego će ih uvesti u puninu svoga života.

Višnja Mikić

ŽUPLJANKE ŽUPE KRALJICE SV. KRUNICE NOVA GRADIŠKA

STIGLE PJEŠICE, MOLEĆI KRIŽNI PUT

135


U S P O M E N

VLČ. MARKO ŠALIĆ

(1934-1993)

U ovom broju “Suze”preuzeli smo članak

o pok. dolinskom župniku vlč. Marku

Šaliću, kome se je navršilo 20 godina smrti.

O tome smo pisali i u 14. broju “Suze” /

godište V., siječanj/travanj 2000/.

Na ovaj, iako skroman način, obilježit

ćemo dvadesetu obljetnicu njegove mučeničke

smrti. Podsjetimo se: vlč. Marko

Šalić je umro od posljedica zlostavljanja u

srpskom logoru 12. siječnja 1993. godine

u Frankfurtu na Majni, a sahranjen na zagrebačkom

groblju Mirogoj.

Vlč. Marko Šalić je upravljao župom Dolina od 1963. do 1967. godine.

Msgr. Dragi Balvanoviću se iskreno zahvaljujemo na ustupljenom pimu

koje je objavljeno u knjizi “Pisma misionaru” u izdanju župe sv. Leopolda

Bogdana Mandića San Broja – Lima, Peru, i Glas Koncila, a koja je predstavljena

17. kolovoza 2012. godine u Multimedijalnoj dvorani Glasa

Koncila u Zagrebu.

SVEÆENIÈKA MOLITVA U ZATVORU

Lima, 1997. godine

Za smrt svećenika Marka Šalića, prijatelja i dugogodišnjeg znanca, doznao

sam jednog maglovitog dana u dalekoj Limi, u Peruu. A njegovo posljednje

pismo ležalo je na mojem pisaćem stolu.

Kada čovjek, svećenik, dospije u šezdesete godine, a uz to živi u daljini,

odijeljen od drage domovine, prijatelja i rođaka, sve češće misli na ljude i

minule događaje koji su povezani s njima. Ocrtavaju se jasna sjećanja na

tragična zbivanja, rat, smrt, patnju. U isto vrijeme, drage osobe pojavljuju

se pred nama kao živi likovi koji dijele s nama dane koji su još pred nama.

Zato i sjećanje na svećenika, prijatelja Marka Šalića pokušavam predočiti u

crtama koje mi sada daju njegov lik, u svojoj širini i junaštvu, koje je iskazao

136


«pročišćen od svega što ga je ovdje vezalo uz zemlju», jer i njegovo mučeništvo

i zatvorsko prognanstvo samo je izraz kako mržnja ne pobjeđuje nego se

pokazuje u svoj svojoj zloći, a mučenik ostaje svijetli lik za sve nas.

Upoznali smo se davne 1954. godine u Bosanskoj Gradiški kod dobrog

župnika dr. Bože Laštre. Marko je dolazio kod njega još kao sjemeništarac

na oporavak. Dobri župnik Laštro proveo je duge godine u komunističkom

zatvoru te je, kao i mnogi banjalučki svećenici: Pajić, Župančić, Galeš, msgr.

Pichler, Matošević,… svojim ispovijedanjem vjere i svetačkim životom postavio

trag u našem bogoslovskom formiranju. Marko je već tada, kao i u

đakovačkoj bogosloviji, izražavao sklonost za zajedništvo, radinost i uz svoju

nadarenost za učenjem pomagao mnogima, kao meni, koji sam došao iz učiteljske

škole, a ne iz klasične gimnazije u ovu crkvenu ustanovu.

Iza njegova korpulentnoga i gotovo uvijek ozbiljnog lika skrivao se čovjek

osjećaja, pobožnosti i odanosti Crkvi. Rođen u obitelji kao šesto dijete

od oca kovača Ilije i pobožne i dobre majke Janje, susretao se u djetinjstvu

i ljetnim praznicima s ljudima banjalučkoga kraja koji su poznati zbog svoje

marljivosti i susretljivosti. Odrastao uz bistru rijeku Vrbas, uvijek je zadržao

ljubav prema prirodi, polju i šumi te je kao sv. Franjo osjećao upravo franjevačku

ljubav prema svemu što nas okružuje. Nije to ni čudo jer je rastao

i dobio vjerski odgoj u župi franjevaca iz Barlovaca i časnih sestara Krvi

Isusove. Spojio je u svojoj osobi gotovo iznenađujuće kvalitete koje će ga

pratiti do kraja života.

Prekida bogosloviju u Đakovu i odlazi na služenje vojnog roka u Niš, u

Srbiji, gdje trpi diskriminaciju jer je «pop», kako su uostalom trpjeli brojni

bogoslovi po kasarnama Srbije i Makedonije. Već tada se zanosi mišlju kako

treba raditi na zbližavanju vjernika i nevjernika.

Ovo gotovo utopijsko i sanjarsko nastojanje za komuniste i protivnike

Crkve stajat će ga života, jer sva njegova otvorenost i širokogrudnost koju je

izražavao godinama prema ateistima, pravoslavcima, Srbima, muslimanima

i «lijevim» katolicima, nije ga spasila ni od zatvora, ni od progonstva, mučeništva,

smrti.

Nakon završetka bogoslovije bili smo susjedi. On u Dolini na Savi kod

Gradiške, ja u Novoj Topoli. Upravljao je Marko tada i župom zagrebačke

biskupije Mačkovcem. Predao se sav graditeljskom poslu u Dolini. Proširuje

crkvu, uređuje župni stan, obilazi vjernike pješice po velikom blatu, biciklom,

motornim čamcem… Uza sve to nikada ga nije napuštao njegov svećenički

humor. Govorio je: «Ja sam ti drug Anto Gabrić koji gazi blato posavsko…»

Zbog njegove radinosti i otvorenosti i danas ga se župljani ovih župa

sjećaju s poštovanjem.

Nastavio je svoje svećeničko djelovanje u župi Liskovica kod Mrkonjić

Grada. Ova stara bosanska župa bila je do temelja spaljena u Drugom svjetskom

ratu, kao i mnogobrojne župe banjalučke biskupije. Poratne teškoće

137


uz divovske napore podnio je njegov prethodnik vlč. Vinko Šolaja; proganjan,

zatvaran, strašen. Uza sve to, uspio je ovaj hrabri svećenik popraviti

zapaljenu crkvu, urediti stan za svećenika… I ovdje Marko razvija zavidnu

pastoralnu, građansku i ekumensku djelatnost. Organizira susrete mladeži,

sjemeništaraca, svećenika te ekumenski susret kojemu uz domaćeg biskupa

msg. Pichlera prisustvuje i pravoslavni episkop preosv. Vladika Andre.

Progoni me samo pitanje je li se netko od tolikih Srba, Muslimana i ostalih

njegovih bivših prijatelja sjetio i njega u zatvoru i ove liskovačke župe kada

je na početku Domovinskog rata spaljena i porušena?

Novi župni stan koji je on izgradio, novo uređena crkva i ostale zgrade

uništeni, zapaljeni. Popravljao je dragovoljno automobile, satove, radijske

aparate, televizore, sve kao pravi svećenik misionar – da izrazi ljubav i pomogne

čovjeku u potrebi…

Nije Marko prestao s radom ni kada je iz Liskovice došao u malu župu

Mahovljane kod Banjaluke. I ovdje uređuje crkvu, župni stan i sanira prekrasni

toranj. Ovaj se toranj ponosno diže na brdu iznad današnje zračne

luke u Mahovljanima.

S istim žarom nastavlja rad u župi Dragalovci kod Doboja. No, jednog

dana pozvan u Općinu Doboj, odlazi u laganom ljetnom odijelu i bi zatvoren.

Tada počinje njegov križni put. Mučen, batinan, ispitivan i okrivljivan

za izmišljene grijehe, a zapravo jedino zato što je Hrvat i katolički svećenik.

Ovdje obolijeva teško na srcu, od udaraca na glavi postaje sve slabiji, ali uz

svoje mnogobrojne župljane on je i u zatvoru potpora i nada drugima da

mora doći do slobode i spasa. Mnogima sigurno nije poznato da je on svećenik

koji nije propuštao svoje godišnje duhovne vježbe, svećeničke sastanke

na kojima aktivno sudjeluje, da je ljubitelj pučkih misija, duhovnih obnova i

susreta sjemeništaraca.

Nakon njegova višemjesečnog zatvora susreli smo se na kratko, ali naš

je razgovor trajao satima… Govorili smo i o molitvi. Tada mi je u svojem

duhovitom stilu doslovno rekao: «Ne znaš ti kako je u zatvoru slatko moliti.

Molio sam i prije, ali molitva u zatvoru – to je nešto što te spaja s ljudima koji

su s tobom, koji misle na tebe ali to je i najčvršća veza s Bogom i Djevicom…

Moraš, reče mi – osjetiti zatvor da se naučiš moliti.» Posljednje njegovo pismo

primio sam 17. prosinca 1992. iz Zagreba (Blaškovec) gdje se nalazio

na oporavku kod časnih sestara. Piše: «Pitaš me šta radim… Pišem stradanja

roba Božjega… ali kamo sreće da nisam imao tu «priliku»… Od kada si otišao,

dogodilo se svašta… Umro je Pero Jurendić (župnik Mrkonjić Grada.)

Ubili su župnika u Ravskoj, Ivana Grgića, premlatili su mojeg susjeda

Nikicu (župnika u Kulašima). Dao Bog da im to bude posljednja ‘aktivnost’…

138


Nakon kratkog vremena iza ovog pisma umro je u Frankfurtu od udaraca

zadobivenih u četničko srpskim zatvorima, svećenik, subrat, od milja

zvan «otac Marko».

Koliko je bio obljubljen pokazao je i njegov veličanstven sprovod na

zagrebačkom groblju Mirogoj koji je predvodio banjalučki biskup mons.

Franjo Komarica, uz asistenciju velikog broja svećenika i bezbrojnog mnoštva

prijatelja, župljana i izbjeglica iz banjalučke biskupije.

Drago Balvanović, misionar u Peruu

139


LIKVIDACIJA DOMOBRANA

PODGRADCI U POTKOZARJU MASOVNO

GUBILIŠTE ZAROBLJENIH HRVATA GODINE 1945. U

DOSTUPNIM PODACIMA

U prošlom broju “Suze dolinske” smo počeli pisati u strahotama koje su

pretrpjeli hrvatski vojnici nakon II. svjetskog rata u Gornjim Podgradcima,

selu u Kozari, općini Bosanska Gradiška.

U ovom i narednom broju donosimo tekst Anđelka Mijatovića, koga

sam upoznao na II. Žrtvoslovnom kongresu u Vukovaru koji je održan

2001. godine. Tada je predstavio svoj dugogodišnji uradak PODGRADCI

U POTKOZARJU MASOVNO GUBILIŠTE ZAROBLJENIH HRVATA

GODINE 1945. U DOSTUPNIM PODACIMA koji sada objavljujemo, a

objavljen je u ZBORNIKU radova II. ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA -

DA SE NE ZABORAVI “Vukovar 2001”, Zagreb 2002.

No prije toga nekoliko riječi o samom autoru: ANÐELKO MIJATOVIÆ

rodio se 1939. godine u Tihaljini, malom zapadnohercegovačkom selu.

Osnovnu školu pohađa u Ružićima, Tihaljini i Klobuku a gimnaziju u Splitu.

Sinju, Visokom i Zagrebu. Povijest studira i diplomira na Filozofskom fakultetu

u Zagrebu. U SFRJ bio je dugogodišnji politički zatvorenik i progonjenik.

Od 1990. do 1999. godine bio je savjetnik za kulturu prvog predsjednika

Republike Hrvatske dr. Fraanje Tuđmana. Živi i radi u Zagrebu.

Objavljuje književnopovijesne i povijesne rasprave, članke, prikaze i osvrte.

Priredio je i popratnim tekstovima protumačio zbirke: Narodne pjesme

o Mijatu Tomiću (Zagreb, 1969.), Narodne pjesme o Mijatu Tomiću

(Sinj-Duvno, 1985.), Ganga (Duvno, 1973.), Narodne pjesme iz Hercegovine

i duvanjsko-livanjskog kraja (Zagreb-Duvno, 1975), Ganga: pismice iz

Hercegovine, Imotske krajine, od Duvna, Livna i Kupresa, (2. prošireno izdanje,

Tomislavgrad, 2004.).

Glavna su mu povijesna djela: Obrana Sigeta o 420. obljetnici 1566. - 1986.

(1987.), Ban Jelačić (1990.), Zrinsko-Frankopanska urota (1992., II. izd.

1999.), Iz riznice hrvatske povijesti i kulture (1996. 11. i/d. 2001.), Pregled političkog

i državničkog rada dr. Franje Tuđmana (2000., II. izd. 2001.), Bitka na Krbavskom

polju g. 1493. (2005.), Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda godine

1945. (2007.). Recenzent je i urednik mnogih knjiga.

140


- o O o -

Među oko tisuću poznatih masovnih stratiša i gubilišta na području bivše

Jugoslavije pripadnika Hrvatskih oružanih snaga NDH-a i hrvatskih civila

je i masovno stratište i gubilište u Gornjim Podgradcima u Potkozarju, odnosno

zapadno od Bosanske Gradiške i ispod Mrakovice, poznatog vrha planine

Kozare. U tom mjestu pripadnici Jugoslavenske armije u lipnju 1945.

na najokrutniji način likvidirali su oko 5-6.000 zarobljenih Hrvata, katolika

i muslimana, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, dovedenih iz zarobljeničkoga

logora u Požegi, odnosno dovedenih s Križnog puta 1945. godine.

Iako su izvoditelji zločina poduzeli sve mjere da bi taj zločin ostao nepoznat

i skriven od javnosti, neki koji su pobjegli s gubilišta, a i okolni stanovnici

koji su znali za te strahote, svjesno ili nesvjesno, pridonijeli su da

taj, svakako jedan od najokrutnijih i najmonstruoznijih zločina, nije ostao

nepoznat.

Među prvim objavljenim svjedočanstvima o zločinu nad zarobljenim hrvatskim

vojnicima u Gornjim Podgradcima su ona koja su iskazali godine

1961. u Kanadi Safet Bajin i godine 1963. u Njemačkoj Safet Jaskić, a objavio

ih je John Ivan Prcela g. 1970. u Philadelphiji na engleskom jeziku u

knjizi «Operation Slaughterhouse – Operacija klaonica».

Safet Bajin, koji je godine 1959. pobjegao u Austriju i godine 1960. došao

u Kanadu, svoje svjedočanstvo je dao 30. prosinca 1961. godine u Kanadi

NEDALEKO OD OVOG SPOMENIKA NA SJEVERNOJ STRANI KOZARE SU SE DOGODILI

NEČUVENI ZLOČINI NAD HRVATSKIM VOJNICIMA

141


(Uranium City, Sask.). O tom masakru zarobljenih Hrvata, katolika i muslimana,

saznao je od dvojice bivših domobrana koji su preživjeli taj zločin i

od jednoga Srbina iz Gornjih Podgradaca, kad je godine 1957. kao zaposlenik

poduzeća «Vrbas» u Podgradcima kao strojar radio na izgradnji ceste

Podgradci-Ivanjska. Saznanje od bivših domobrana o tom zločinu potvrdio

mu je jedan mjesni Srbin koji je s njim radio kao pomoćnik na dizelskim

motorima. Tako je saznao gdje su sve zarobljeni domobrani likvidirani i na

mjestima zločina vidio je ljudske lubanje i kosti, jer svi ubijeni nisu bili zakopani

nego su ih raznosile divlje zvijeri i psi. U Podgracima je ubijen i Bajinov

brat Hasan.

Po navedenim saznanjima 23. svibnja 1945. godine u zarobljenički logor

u Požegi došlo je nekoliko oficira među kojima su bili Jovo Bijelić, Mile

Tenđerić, Čedo Kapor i jedan musliman prezimenom Kovačević i Bosanske

Dubrave. Zarobljenicima iz BiH u ime predsjednika Jugoslavije Josipa

Broza Tita govorom obratio se je oficir Bijelić naglašavajući da su nekad

bili neprijatelji, ali da će sad biti poslani na dvomjesečnu sječu drva gdje će

ih moći posjećivati rodbina i donositi im pakete s hranom i odjećom i tako

će se spasiti od smrti. U Požegi je 3500 zarobljenika, starosti 21-25 godina,

preuzelo 300 pripadnika Prve i Druge kozarske brigade. Ti su zarobljenici,

izloženi premlaćivanjima, žeđi i gladi, tri dana voženi u teretnim vagonima

do Okučana. Od Okučana su pješice sprovedeni do Bosanske Gradiške i

od Bosanske Gradiške do Podgraca, udaljenih 35 kilometara. U putu od

Bosanske Gradiške prema Podgracima trojica su pokušala pobjeći, ali su

bili ubijeni. U Gornjim Podgradcima ispred pravoslavne crkve zarobljenici

su svučeni do donjeg rublja. Tu su dvojica zarobljenika pitala za razlog svlačenja

na što ih je oficir Mile Tenđerić ubio nožem, a ostali iscrpljeni glađu

i žeđu bili su apatični i nisu pružali nikakav otpor. Tada su povedeni prema

Šipadovoj pilani gdje im je zapovjednik brigada Mile Tenđerić održao govor

u kome im je naglasio da su se oni do zadnjeg trenutka borili protiv «naroda»,

a «sada ste u rukama narodne pravde i izloženi osveti kozaračkoga

kraja, koja će na vama biti izvršena. Preživjeli borci s Kozare i mjesno srpsko

stanovništvo vama će suditi.» Nakon toga su oficiri Bijelić i Tenđerić izvukli

noževe i počeli bosti najbliže zarobljenike, a neki su zarobljenici pojedinačno

bili odvedeni na obližnji potok i ubijeni. Do ponoći je ubijeno oko 400

zarobljenika. U to su došli srpski civili i sjekirama, vilama i toljagama ubili

još oko 200 zarobljenika. Preostali su tjerani dublje u planinu Kozaru uz

željezničku prugu. Oko 1000 ih je strijeljano u jednom klancu s desne strane

pruge, a oko 1900 zarobljenika ubijeno je u jednom klancu s lijeve strane

pruge. Odatle su pobjegla dvojica zarobljenika, jedan musliman Bajinov poznanik

i jedan katolik iz Ivanjske i do jutra su stigli do sela Kazarca, nastanjena

muslimanima. Tada je pobjeglo još 8 zarobljenika, ali su ih, budući da

nisu poznavali teren, uhitili srpski seljaci i pobili. Taj masakr trajao je od 26.

do 29. svibnja 1945. godine.

142


Safet Jaskić je svoje svjedočanstvo iskazao 28. siječnja 1962. godine u

Rimu i objavio ga je g. 1967. u Valenciji u knjizi «Srbokomunistički zločini

nad Bosnom», a J. Prcela ga je preuzeo, preveo na engleski jezik i objavio

g. 1970. u knjizi «Operation Slaughterhouse». Zapravo, Jaskić je u svojoj

knjizi objavio saznanja o zločinu na zarobljenim Hrvatima u Podgracima o

kojemu se je u njegovu rodnom kraju, oko Bosanskog Novog, pričalo oko

prvoga srpnja 1945., a o svemu tomu više je saznao za svoga dugogodišnjega

boravka u komunističkom zatvoru od dvojice zatvorenika koji su preživjeli

taj zločin i koje je budući da su živjeli u tadašnjoj Jugoslaviji označio inicijalima

I. i A. Tako mu je preživjeli I. pričao da je bio u onoj skupini logoraša

u Požegi, od 3500 do 4000, koji su 21. lipnja 1945. godine pod izgovorom da

idu u postrojbe Jugoslavenske armije izdvojeni i pod jakom stražom usmjereni

prema Staroj Gradiški. U putu su nosili naizmjenično sanduke streljiva,

a stražari nisu onemogućavali civilno pučanstvo koje im je usput davalo

hranu. Nakon što su kraj Stare Gradiške prešli Savu odmorili su se izvan

Bosanske Gradiške, a odatle su, sa sanducima streljiva, nakon jednoga poduljeg

odmora, ujutro 23. lipnja stigli u Podgradce. Tu su u jednoj kotlini,

okruženom šumom, nedaleko od tamošnje pilane, prepušteni odmaranju.

Međutim, u tijeku odmaranja uočili su da su okruženi s nekoliko stotina

pripadnika Jugoslavenske armije i s nekoliko stotina seljaka naoružanih sjekirama,

krampovima, vilama, željeznim šipkama i drugim predmetima. Broj

tih seljaka i seljanki svakim se je trenutkom povećavao. Nakon što su zarobljeničku

kolonu opkolili sa svih strana, pripadnici JA i srpski civili pristupili

su vezivanju u žicu zarobljenika – dva po dva, a nakon što su sve svezali

pristupili su likvidiranju žrtava. Po deset svezanih zarobljenika na likvidaciju

su obično odvodila dva-tri seljaka naoružana nekim predmetima i jedan

vojnik naoružan strojopuškom, rjeđe običnom puškom. Svezane su odvodili

duboko u šumu i u nazočnosti stražara likvidirali su ih seljaci, a jauke žrtava

slušali su oni koji su čekali likvidaciju, što je među živima stvaralo strašan

dojam. I. je bio vezan s A., ali ne baš čvrsto. To im je pomoglo da su, kad su

ih poveli na likvidaciju, iskoristili nepažnju stražara, razvezali se i pobjegli

suprotno od mjesta likvidacije. Iako je za njima stražar pucao, ali i drugi

ubrzo je i zanoćilo. I kad su noću, tridesetak kilometara udaljeni od mjesta

zločina, u jednoj kući namjeravali zamijeniti domobranske odore za civilna

odijela, saznali su da je za njima podignuta potjera kojoj su oni ipak izmakli.

To saznanje o likvidaciji zarobljenih Hrvata u Podgradcima Jaskiću je

kasnije, također u zatvoru, potvrdio njegov današnji prijatelj Gj., Srbin iz

jednoga sela u Kozari nedaleko od Podgradaca, a za vrijeme NDH trgovac u

Bosanskoj Dubici. Gj. je Jaskiću povjerio da su par dana prije zločina u selima

planina Prosare i Kozare koja gravitiraju prema Podgradcima stanovnici

obaviješteni o tom zločinačkom programu i pozvani da sudjeluju u njegovu

izvršenju. Budući da je osuđivao taj zločin Gj. je komunistička vlast osudila

na sedam godina zatvora.

143


O zločinu u Podgradcima Jaskiću su još pričali N.M. iz blizine sela

Ivanjske kraj Banje Luke, gdje se je o tom zločinu pričalo godinama, i bivši

domobran S.S. koji je g. 1945. kao pripadnik JA sprovodio tu zarobljeničku

kolonu i bio je svjedok ukupna toga zločina. N.M. je imao priliku slušati

jednoga preživjelog iz toga zločina, Mirka iz sela P., koji je kao domobran

također 23. lipnja doveden u Podgradce i likvidaciju nad njegovom skupinom,

radi hitnosti, predvečer su automatskim oružjem obavili pripadnici

Jugoslavenske armije, a on je pri strijeljanju bio ranjen i pretvarao se je da

je mrtav, a kad su ubojice otišli po nove žrtve oslobodio se je ispod mrtvih,

pobjegao je s mjesta toga okrutnog zločina i spasio se je. Po kazivanju S.S.

pobijeni su zarobljenici sutradan bačeni u jednu prirodnu jamu, a potom

jama je zatrpana zemljom i drugim materijalom.

Nastavak u slijedećem broju

Anđelko Mijatović

144


ZABILJEŽBE O DOLINI

IZGRADNJA ZVONIKA

Pet godina od osnivanja župe Dolina, dakle 1925. godine, prema kazivanju

župljana, kupljeno je crkveno zvono i vlakom dovezeno do Okučana.

Odatle je u Dolinu stiglo na zaprežnim kolima koja su vukla šest volova.

Podignuto je ispred crkve na četiri hrastove grede, što će sve do sredine

pedesetih godina služiti kao zvonik. To je zvono zvonilo ujutro, u podne i na

večer, za sve blagdane, kada netko umre i kada se ispraćalo na vječni počinak

kao i za svakog nevremena. O izgradnji drvenog zvonika imamo kraći

zapis u Knjizi crkvenih računa župe Dolina na str. 20 od 3. IV. 1925. godine:

“Dato Odboru 5.000 din za napravu zvonika (uz dopuštenje prečasnog ordinarijata

br. 436) uz povrat kad pokupe po selu”.

Pod rukovodstvom vlč. Tvrka Tadića nad produljenim dijelom crkve na

istočnoj strani, iznad sakristije, nadzidan je novi zvonik, koji je ostao sve do

današnjih dana.

U br. 9, godište III., svibanj/kolovoz 1998. god., u “riječi urednika”

stoji između ostalog zapisano: “Hvala Bogu, konačno su iz naše Doline počele

dolaziti veselije vijesti. Nakon sedam godina ponovo je zazvonilo zvono

iznad crkve u Dolini. Njegov radosni zvuk su čuli i mrtvi Dolinci pokopani na

DOLINCI ISPRED CRKVE I ISPOD ZVONIKA DOČEKUJU BIKUPA

145


STARI ZVONIK ZA KOJI SE JE U DOBA VELIKIH VODA VEZAO ČAMAC

groblju “Gradina” u Donjoj Dolini. “Vesela bol” je pogodila srca Dolinaca

koja su u njoj ostali. A kako su taj zvon doživjeli oni koji su zabranili da

zvoni? Tada je to zvono svojim zvonom najavilo nešto veliko. I dogodilo

se. Nakon više od svije i pol godine u dolinskoj crkvi se je ponovo služila sv.

Misa, a predvodio ju je banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica. Toga

uskrsnog ponedjeljka 1998. godine je Dolina zajecala od radosti.”

No već u slijedećem 10 broju “Suze” urednik u uvodnoj riječi piše:

“... u srpnju ove (1998.) godine sa zvonika dolinske crkve skinuto je i odvezeno,

dakle ukradeno crkveno zvono, a za vrijeme rata je ukraden elektromotor

pomoću kojeg je zvono zvonilo. Osim zvona iz crkve je, u isto vrijeme

odneseno svih 14 slika Križnog puta. Nekoliko drvenih križića sa tih slika su

nađeni polomljeni na podu crkve...”.

Ove godine je pod rukovodstvom p. Damira Šokića pokrenuta inicijativa

da se stari zvonik obnovi i na njega postavi zvono. O novčanim mogućnostima

će ovisiti da li će biti klasično ili elektroničko zvono.

Pored nove crkve 1990. godine je u zemlju je izliven temelj za novi zvonik,

ali izbijanjem rata u Hrvatskoj I Bosni I Hercegovini radovi su zaustavljeni.

POČETAK IZGRADNJE ZVONIKA UZ NOVU CRKVU

Uz novucrkvu se trebao dizati vitki toranj, koji je trebao nadvisivati

topole uz rijeku Savu. O početku gradnje zvonika msgr. Kazimir

146


Višaticki, tadašnji dolinski župnik je zapisao: “Projekat zvonika je

izradio ing. Izak Medić iz Banja Luke. Vrlo lijep, završetak su mu

sklopljene ruke na molitvu, (što sam ranije spomenuo i kod oltara i

tabernakula i anbona u crkvi).

Stručno je ispitan sastav zemljišta, u tu svrhu je nabijeno 46 kubika

šljunka - tamponom 80cm X 7,20 m X 8,15 m.

Temeljna ploča: 6,55 m X 5,60 m X 0,9 m je salivena na tampon u

količini od 33 kubika betoma.

Temeljni zidovi visine 1,10 m X 2,90 m X 3,05 m ukupno 3 kubična

metra betona. Utrošeno je 2.120 kg različite armature.

Radovi su izvedeni u listopadu 1990. godine, dakle pred sam rat.

Vršene su pripreme za izgradnju cijelog zvonika koji je trebao biti 25

m visine. No, rat je sve prekinuo i tako je ostalo do danas.

Radove je izvodio ing. Josip Ćorković iz Bosanske Gradiške, koji

je i sam Dolinac iz Donje Doline.

Sve na veću slavu Božju i spasenje neumrlih duša!”

TRENUTNO

STANJE

ZVONIKA NA

STAROJ CRKVI

147


SAČUVAJMO OD ZABORAVA

NAKON ŠTO SMO U PROŠLOM BROJU OBJAVILI POPIS

STANOVNIŠTVA ZA NOVO SELO IZ 1948/49 GODINE, SADA TO

ČINIMO ZA DONJU DOLINU.

DONJA DOLINA

Popis pučanstva 1948./1949. godine

1. MICIKA /Ilije/ BANOVIĆ r. Blatarić r. 1923., djever LUKA

BANOVIĆ 1930. djever IVO BANOVIĆ pok. Ante 1927., zaova ANA supruga

pok. Stipe 1915. sin ANTO 1937., sin ŽELJKO 1938. i kći JAGA

1942. god.

2. JANJA (r. Terzića Ante), BUTURAC rođ. 11913. god.,

3. MANDA /Marka/ ČEGRLJ rođ. Petrović rođena 1903., kći ANKA

1922., sin MIJO 1928., sin MATO 1932. i sin SLAVKO 1935. godine.

4. KATA /Luke/ ČEGRLJ r. Jurišić rođena 1906., sin STIPO 1930., sin

ANTO 1934. i kći ANKA 1936. godine.

5 .JAGA /Stipe/ ČEGRLJ rođena 1894., sin IVO 1923., kći KAJA 1926.,

kći MANDA 1927., kći MARA 1930.., sin PAVLE 1931. godine.

6. NIKOLA /Ante/ ČEGRLJ ro. 1886., supruga MANDA r. Banović

1891. godine.

7. MIRKO /Ante/ ČEGRLJ rođ. 1929., brat IVO 1931., brat VINKO

1933., sestra NADA 1936. i sestra JANJA 1940. god.

8. MANDA /Mate/ ĆORKOVIĆ r. Vidić. rođ. 1905., kći ANKA 1933.,

sin MIRKO 1935., kći JULKA 1938., kći KATA 1941. i kći JANJA 1945.

god.

9. IVO /Mije/ ĆORKOVIĆ rođ. 1888. i supruga JANJA 1888. god.

10. STIPO /Ive/ ĆORKOVIĆ rođ. 1914., supruga RUŽA r. Jurić 1920.,

sin LUKA 1944., kći KATA 1944. i sin IVO 1949. godine.

11. DRAGINJA /Vinka/ ĆORKOVIĆ r. Marinović rođ. 1904., kći

TERA 1930., sin MILORAD 1932., kći GIZELA 1934., kći ANKA 1936.,

kći LJUBA 1939., sin VINKO 1941., kći MARA 1943. i snaha KATA r.

Vidić (supruga Milorada) 1932. godine.

12. MANDA /Jakova/ ĆORKOVIĆ r. Knežević rođ. 1915., majka

ANA kći Mate Knežević r. 1885., sin STIPO 1925., kći MARA 1929., sin

MIRKO 1930., sin IVO 1933., kći ANKA 1936., sin VLADO 1939., kći

NADA 1941. i sin VINKO 1944. god.

148


13. IVO /Ive/ ĆORKOVIĆ rođ. 1910., supruga JULA r. Marinović

1909., kći ANKA 1932., kći JELA 1935., sin LJUPKO 1936., kći JUSTINA

1941., sin MATO 1942., sin BRANKO 1944., sin ADAM 1946. i sin FILIP

1948. god.

14. KAJA /Adama / ĆORKOVIĆ rođ. 1914., sin PETAR 1937., sin

JANDRIJA 1937., kći PAVKA 1939. i kći JANJA 1944. god.

15. MARA /Ive/ ĆORKOVIĆr. Oršulić rođ. 1893., sin MIRKO 1925.,

kći ANĐA 1927., snaha MARA supruga MIRKA 1929. god.

16. ANKA /Peje/ ĆORKOVIĆ r. Jakarić rođ. 1894., kći ANKA 1923.

i kći MANDA 1926. god.

17. MARKO /Joze/ ĆORKOVIĆ rođ. 1893., supruga JELA r. Stipančević

1910., sin IVO 1949., JAKOV Stipančević 1935., KATA (Janka) Miklić

1938. god.

18. MIJO /Ive/ ĆORKOVIĆ rođ. 1903., supruga ANKA r. Šokić 1902.,

kći MARA 1926., sin TOMISLAV 1926., kći JELENA 1931., sin MARKO

1934., kći MANDA 1939., sin MIJO 1943., sin LUKA 1948. i snaha

MARA r. Knežević r. 1931. god. (supruga Tomislava).

19. JANJA /Mile/ ĆORKOVIĆ r. Gogić rođ. 1910., kći JELA 1937.,

kći EVA 1941. i kći MARA Gogić 1948. god.

20. MARKO /Mate/ ĆORKOVIĆ rođ. 1896., supruga MILKA kći

Mije Šokić r. 1896., sin MATO 1923., kći MARA 1922., kći MANDA 1924.,

sin ANTO 1929., kći JULA 1930., kći JAGA 1938. i snaha EVA 1928. (supruga

Mate).

21. MARIJAN /Ante/ ĆORKOVIĆ rođ. 1905., supruga MANDA

1905., sin SLAVKO 1933., kći NADA 1934., god.

22. URŠULA / r. Belina/ DŽAIĆ supruga Joze, rođ. 1889. pokćerka

NADA TUTIĆ rođ. 1930. god.

23. STANKO /Mate/ GRGIĆ rođ.1882., supruga MARA r. Petrović

rođ. 1883. i unuka NADA (Ante) Čegrlj 1936. god.

24. PAVA /Pavla/ GUBIĆ r. Čegrlj rođ. 1896., kći MARA 1917., kći

JELENA 1925. i sin PAVLE 1935. god.

25. MARA /Ive / GUBIĆ r. Vonić rođ. 1900., sin STIPO 1925. sin

NIKOLA 1933. sin ILIJA 1938. i snaha KATA 1928. god. (supruga Stipe).

26. ANĐA /Ante/ GUBIĆ kći Mate Knežević rođ. 1909. sin FILIP

1929., sin MATO 1931., sin VINKO 1937., kći ANKA 1939., kći JULA

1942. i snaha ANĐA rođ. 1927. god. (supruga Filipa).

27. JANJA /Ive/ GOGIĆ r. Šokić rođena 1902. sin MILE 1930., kći

MARA 1936., kći JAGA 1940. god.

28. ANTO /Mate/ JAKARIĆ rođ. 1912., supruga MARA r. Knežević

r. 1916., kći JANJA 1936., sin MIRKO 1939., kći TERA 1941., kći RUŽA

149


1944., kći JOLANDA 1948., kći ANKA 1949. i sinovac RADOVAN sin

Mate Jakarić i majke ANE r. Stipančević 1932. god.

29. PEJO /Ive/ JURIŠIĆ rođ. 1910., majka MANDA 1889., sestra

ANKA 1923. nećakinja ŠTEFICA 1945. god.

30. LUKA /Pere/ JUREKIĆ rođ. 1886., supruga KLARA r. Lagundžija

1914., sin BLAGOJA 1928., snaha MANDA r. Gogić 1927 (supruga

Blagoje)., kći Blagoje RADA 1948. sin Blagoje MILORAD 1949.

31. MILE /Luke/ JUREKIĆ rođ. 1911., supruga MANDA r. Stipančević

1914., kći MARICA 1941., sin SLAVKO 1943., sin ZVONKO 1947. i kći

NADA 1948. god.

32. JANJA /Marka/ JUREKIĆ r. Vonić rođ. 1919., sin LJUBO 1944. i

kći SLAVICA 1942. god.

33. MARA /Ive/ JUREKIĆ r. Miklić rođ. 1908., kći ANKA 1932., kći

JELENA 1937. i sin LUKA 1940. god.

34. MIJO /Ilije/ JURIŠIĆ rođ. 1906., supruga RUŽA r. Jurić 1913., kći

MILKA 1932., kći JELA 1935., sin ILIJA 1936., kći NEVENKA 1938., kći

LJUBA 1940., kći JULKA 1942., kći MARA 1945., sin VINKO 1947., kći

NADA 1949., sin SLAVKO 1952. i sin IVO 1954. god.

35. STIPO /Ilije/ JURIŠIĆ rođ. 1911., supruga ANKA r. Ćorković

1921., kći JUSTINA 1942., sin ŽELJKO 1940., kći AGNEZA 1943., sin

RUDOLF 1945., sin IVO 1948., kći ANĐA 1949. god.

36. MILKA /Marijana/ JUREKIĆ kći Ive Musić rođ. 1893., sin JANKO

1932. i zaova KAJA 1893. god.

37. JANJA /Mije/ JAKARIĆ r. Stojaković r. 1897. i sin ILIJA 1925. god.

38. MIJO /Mate/ KNEŽEVIĆ rođ. 1906., supruga MARA kći Mije

Marinović 1908., kći JANJA 1929., kći MARA 1931., kći ANKA 1935., sin

ILIJA 1933., kći JELENA 1939., kći SLAVICA 1940., sin MATO 1942., sin

ANTO 1944., kći LJUBICA 1945., sin MIJO 1947. i sin JOSIP 1949. god.

39. FILIP /Mije/ KNEŽEVIĆ rođ. 1888., supruga VERA r. Oršulić

1888.,sin MIJO 1921., kći ANKA 1925., sin ILIJA 1927., kći MANDA 1930.,

sin IVO 1949., sin ZVONKO 1952., snaha ANKA (supruga Ilije) kći Ive

Ćorković 1932., god. i snaha MARA (supruga Mije) kći Ante Kovačević

1924. god.

40. VINKO /Mate/ KNEŽEVIĆ rođ. 1909., supruga KAJA r. Kovačević

1909., sin VLADIMIR 1927., sin ILIJA 1928., kći MARA 1931., sin

ANTO 1930., kći PAVA 1933., sin LUKA 1935., sin JOSIP 1939 ., sin

MILE – MILIVOJ 1944., sin FLORIJAN 1946., kći ANKA 1949. i kći

NADA 1932. god.

41. IVO /Mije/ KNEŽEVIĆ rođ. 1893. god.

42. ILIJA /Ive/ KNEŽEVIĆ rođ. 1887., supruga RUŽA r. Petrović 1887.

i sin IVO 1907. god.

150


43. ANTO /Mije/ KOVAČEVIĆ rođ. 1900., supruga JULA r. Barišić

1900 ., punica KATA Barišić 1875., sin STIPO 1929., kći ZLATA 1930., kći

JANJA 1933., kći MARA 1934., sin MARKO 1936., kći KAJA 1939., sin

ANTO 1947., snaha PAVA (supruga Stipe) r. Vonić 1930., god. i unuka

LJUBICA (kći Stipe i Pave) 1949., god

44. LJUBA /Mate/ KOVAČEVIĆ rođ. 1929., sin IVO 1950., sin ANTO

1951., sestra JELA 1931. od brata kći MARA 1941.

45. ADAM /Stipe/ KNEŽEVIĆ rođ. 1909., supruga JULA r. Kovačević

1915 ., brat FERDO 1914., sin MARKO 1934., sin VITOMIR 1938., sin

BORO 1945., kći MARA 1947., sin STIPO 1936. i snaha MILKA supruga

Ferde 1921. god

46. IVO /Filipa/ KNEŽEVIĆ rođ. 1870., snaha JULA 1911., sin

SLAVKO 1935., kći MARA 1937. i sin DRAGO 1940. god.

47. MANDA /Filipa/ KNEŽEVIĆ r. Petrović rođ. 1908., supruga

TERA 1927 ., sin MATO 1929 sin, sin MARKO 1932., kći ANKA 1934., kći

JAGA 1939., kći JANJA 1941. i sin IVO 1944. god.

48. LUKA /Ante/ KNEŽEVIĆ rođ. 1902., sin ANTO 1925., sin

STIPO 1928 sin, sin ILIJA 1933., kći JELENA 1935., kći RUŽA 1938.,

sin MARKO 1944., snaha DRAGINJA supruga Ante 1923. i JANJA (Kći

Ante i Draginje) 1950. god.

49. MARTIN /Ante/ KNEŽEVIĆ rođ. 1909., supruga MANDA r.

Jurišić 1913., sin RADE 1939., kći ŠTEFICA 1941., sin EMILKO 1943., sin

DRAGO 1946., kći MARA 1950., i sin ANDRIJA 1952. god.

50. ANDRIJA /Ante/ KNEŽEVIĆ rođ. 1906. i supruga JAGA kći

Veselka Oršulić 1922. god.

51. ANKA /Filipa/ KNEŽEVIĆ r. Petrović rođ. 1909., kći JELENA

1933., kći SLAVICA 1937., kći MILICA 1939. i kći DANICA 1943. god.

52. ANA /Mije/ KNEŽEVIĆ r. Dulić rođ. 1910., kći KAJA 1933.,

kći FINA 1939., pastorak MIRKO 1934., pastorka julka 1936., pastorak

ŽELJKO 1941. i pastorka PAVA 1939. god.

53. ILIJA /Mije/ KOVAČEVIĆ rođ. 1919. i supruga JAGA 1923. kći

Fabijana Stipančević.

54. PAVLE /Josipa/ KOVAČEVIĆ r. 1893., supruga JULA r. Vidić

1897., kći MARA 1923., kći JELA 1925., sin MATO 1928., sin PAVLE 1930.,

sin ANDRIJA 1932.., sin SLAVKO 1935., sin FILIP 1938., i kći ŠTEFICA

1943. god.

55. TERA /Florijana/ KOVAČEVIĆ rođ. Šokić r. 1895., kći JELENA

1922., sin MILIVOJ 1925., sin BLAGOJA 1930., kći RUŽA 1933., kći

KATA 1940., snaha JELA r. Tomić 1927. i unuk FLORIJAN 1950. god.

56. JANJA /Marijana/ KOVAČEVIĆ rođ. Šokić r. 1906., kći ANKA

1926., sin VLADIMIR 1929., kći MANDA 1932., kći LJUBICA 1935., kći

ŠIMICA 1938., kći KAJA 1940. i sin JOSIP 1943. god.

151


57. MILICA /Vinka/ KOVAČEVIĆ rođ. Zebić r. 1887., sin IVO 1907.,

sin STIPO 1912., sin MARKO 1913., snaha KATA r. Tutek 1920., unuka

SLAVICA 1945. i unuka ANTONIJA 1949. god.

58. LUKA /Ive/ KOVAČEVIĆ rođ. 1879. supruga EVA r. Jurešić r.

1881. sin MIRKO 1914. i kći MILKA 1910. god.

59. MILKA /Ive/ KOVAČEVIĆ rođ. Čegrlj r. 1904., kći JELENA

1926., kći EVA 1928., sin RADE 1931., kći JUSTINA 1933., sin SLAVKO

1935., sin ANTO 1937., kći KAJA 1939. i sin ILIJA 1942. god.

60. MARA /Ive/ KOVAČEVIĆ rođ. Ćorković r. 1916., kći ANKA

1938., sin MILORAD 1941. i sin VINKO 1945. god.

61. MATO /Mate/ KOVAČEVIĆ rođ. 1906. supruga MARA r. Vonić

1919., kći MANDA 1930., sin IVO 1933., kći JULKA 1935., sin FRANJO

1938., kći JAGA 1941., sin ILIJA 1946. i kći NADA 1950. god.

62. IVO /Mate/ KOVAČEVIĆ rođ. 1912. supruga JELENA r. Vujić

1919., sin JOZO 1939., sin FILIP 1941. kći MARA 1943., sin MIRKO 1945.,

kći JANJA 1947. i sin KARLO 1949. god.

63. VINKO /Ive/ LAGUNDŽIJA rođ. 1900., supruga ANA kći Marka

Terzić 1899., kći MILKA 1922., kći DRAGICA 1927., kći JELENA 1931. i

sin ANTO 1937. god.

64. IVO /Ive/ MATIJAŠEVIĆ, rođen 1925. god., supruga LJUBICA

1928. kći Luke Vujić.

65. PAVLE /Ilije/ MARINOVIĆ rođ. 1908. god., supruga JANJA r.

Knežević 1908., sin ANTO 1929., kći ANKA 1933, kći JELA 1937., kći

LEPA 1939. i majka JULKA 1876. god.

66. KAJA MARINOVIĆ kći Branka i Anđe r. Oršulić r. 1934., sestra

ANKA 1936., sestra JAGA 1939. i sestra NADA 1932. god.

67. VINKO /Ive/ MARINOVIĆ rođ. 1906. god., supruga LJUBA r.

Gogić., kći MARA 1934 ., sin MIRKO 1937., sin VITOMIR 1948., kći

NADA 1948., kći JELENA 1951. god.

68. KAJA /Ive/ MARINOVIĆ rođ. Šokić r. 1895., kći ANKA 1922.,

kći MANDA 1927., sin VLADO 1929., snah JELENA 1933. žena Vladina,

zet REMZO (IVICA) 1930. god. Ankin muž i unuka LJUBICA 1950. kći

Vlade i Jelene.

69. ANA /Mate/ MARINOVIĆ rođ. Dakić r. 1892., sin FRANJO 1919.,

sin MIRKO 1928., sin IVO 1932., kći BLAŽENA 1916., kći JELENA 1923.,

unuka LJUBA kći Jele 1943., unuk NENAD 1943. sin Milke, unuk MARKO

1947., snaha ANA 1924. supruga Franje i unuka MARA 1951. kći Franje i

Ane.

70. MIJO /Mate/ MARINOVIĆ rođ. 1881., sin MIJO 1918., kći KAJA

1914., kći DRAGICA 1923. i sin ILIJA 1930. god.

152


71. RUŽA (Ante) ORŠULIĆ kći Ante Kovačević i Janje Stojaković

rođ. 1911., kći ANKA 1935., kći NADA 1937., sin IVO 1939., sin PEJO

1942. i sin ŽELJKO 1944. god.

72. KAJA (Mate) ORŠULIĆ kći Peje Ćorković rođ. 1915., sin IVO

1939., sin PEJO 1934., sin, ILIJA 1934. god., kći JAGA 1938. i kći LJUBICA

1941. godine.

73. TERA (Marijana) ORŠULIĆ kći Luke Šokić rođ. 1908., sin

SLAVKO 1933. i sin FILIP 1935. god.

74. ANTO /Jose/ ORŠULIĆ rođ. 1882., supruga TERA 1984., sin FILIP

1909., sin JAKOV 1922., sin VINKO 1925., snaha JANJA r. Ćorković supruga

Filipa 1920., unuka MARA (kći Filipa i Janje) 1942., unuk LUKA

1946. i ILIJA 1948. (sinovi Filipa i Janje) i snaha KATA supruga Jaova - kći

Karla Matkovića i Janje 1931. god.

75. MILIVOJ /Ive/ ORŠULIĆ rođ. 1909., supruga MARA r. Musić 1912.,

kći LJUBA 1934., kći JELENA 1935., kći ANKA 1937., kći DRAGICA

1940., sin NIKOLA 1944., kći SOFIJA 1946. i sin ZVONKO 1950. god.

76. STIPO /Ilije/ PETROVIĆ rođ. 1902., supruga KAJA 1901., majka

JELA 1887., sin JAKOV 1929., sin MIJO 1931., sin LJUBO 1936., kći

DRAGICA 1938. i kći JELA 1941. god.

77. LJUBA /Mate/ PETROVIĆ r. Šokić rođ. 1897., sin MARKO

1930., kći JELENA 1933. i sin ILIJA 1937. god.

78. LUKA /Mate/ PETROVIĆ rođ. 1914., supruga JAGA i majka

GIZELA 1887. god.

79. JAGA /Mije/ PETROVIĆ r. Knežević rođ. 1902., sin RADOVAN

1932., sin MATO. 1935., sin FILIP 1937., kći MARA 1939. i kći JANJA

1941. god.

80. LUKA /Ante/ PETROVIĆ rođ. 1874., supruga MARA 1881., sin

SLAVKO 1922., sin VLADO 1927., kći TEREZIJA 1932., kći JAGA 1935.,

kći DRAGINJA i kći ANKA 1944. god.

81. MATO /Ante/ PETROVIĆ rođ. 1883., supruga JELICA 1887. god.

82. DRAGOJA /Mije/ PETROVIĆ rođ. 1902., supruga LJUBA r. Musić

1904., kći MARA 1932., kći JANJA 1936. pastorak ANDRIJA Stojaković

1928. god.

83. MIRKO /Mije/ PETROVIĆ rođ. 1906., supruga MARA r. Vidić

1910., sin MIJO 1931., kći LJUBA 1934., kći NADA 1935., kći MANDA

1941., kći JELENA 1943., sin VLADO 1945., kći KATA 1947., kći MARA

1949. i sin LUKA 1951. god.

84. IVO /Mate/ PETROVIĆ rođ. 1906., supruga JELENA kći Nikole

Šokić 1911., sin STIPO 1931., kći ANKA 1932., sin VINKO 1934., sin

FRANJO 1936. kći MARA 1939., sin MARKO 1940., sin MATO 1942., sin

JOZO 1944., sin ANTO 1947., sin KARLO 1948., i kći ZLATA 1953. god.

153


85. ILIJA /Ante/ PETROVIĆ rođ. 1886., i supruga KATA r. Šokić 1880.

god.

86. MIJO /Pavla/ STOJAKOVIĆ rođ. 1906., supruga JANJA r.

Kovačević 1908., sin GOJKO 1933., kći NADA 1935., sin MLAĐO 1938.,

sin VESELKO 1941.,sin FLORIJAN 1942., kći JOLANDA 1946. i sin

EMILKO 1948. god.

87. ANICA /Joze/ ANICA r. Ćorković rođ. 1862. god.

88. IVO /Fabijana/ STIPANČEVIĆ rođ. 1909., supruga LJUBA r.

Ćorković 1920., kći ŠTEFICA 1944., kći ZLATA 1948., kći MARA 1947.,

sin ZDENKO 1941. i kći KATA 1951. god.

89. MARA /Mate/ STIPANČEVIĆ rođ. 1905., sin JAKOV 1926., sin

PAVLE 1932., kći JULKA 1934. i snaha MARA supruga Jakova 1930. god.

80. MANDA / Nikole/ STIPANČEVIĆ kći Marka Terzić rođ. 1914. i sin

ZVONKO 1940. god.

91. MARA /Stipe/ STIPANČEVIĆ rođ. 1880., kći MILKA 1921. i unuk

ZLATAN 1946. god.

92. FERDO /Pavla/ STOJAKOVIĆ rođ. 1922. i majka MANDA r.

Čegrlj 1889. god.

93. PAVLE /Marka/ ŠOKIĆ rođ. 1887., supruga JELA r. Šokić 1889.,

kći URŠULA 1915., sin LUKA 1924., kći JELENA 1929. i snaha MANDA

kći Luke 1929. god.

94. JANJA /Ante/ ŠOKIĆ r. Ćorković rođ. 1892., sin ANTO 1920.,

kći LJUBA 1921., kći DRAGELIJA 1922., sin DRAGOJA 1924., sin

TOMISLAV 1927. sin ILIJA 1936. i djever MATO 1907. god.

95. KAJA /Đure/ ŠOKIĆ r. Kovačević rođ. 1896., kći TERA 1923., sin

SLAVKO 1923., kći RUŽA 1929., kći JAGA 1932., kći FINA 1936. snaha

JELENA supruga pok. Branka 1915., unuka MANDA (kći Branka i Jelene)

1936. i snaha JAGA supruga Slavka 1925. god.

96. STIPO /Đure/ ŠOKIĆ rođ. 1912., supruga NADA r. Kovačević., sin

MILOVAN 1945., kći ANA 1948. i sin ZVONKO 1950. god.

97. MARKO /Nikole/ ŠOKIĆ rođ. 1909., majka MARA r. Šokić 1886.,

supruga JANJA 1922., sin LUKA 1946., kći KATA 1948. i kći MARA 1951.

god.

98. MANDA ŠOKIĆ kći Luke rođ. 1891. god.

99. EVA /Ferde/ ŠOKIĆ r. Gubić rođ. 1889., kći LJUBA 1922., kći

ANKA 1924., sin IVO 1926., sin DRAGOJA 1928., kći MANDA 1931., sin

LUKA 1934., kći MIRA 1940. i kći MARA 1941. god.

100. MATO /Filipa/ ŠOKIĆ rođ. 1908., supruga KATA rođ. Vonić

1913., svaja DRAGICA 1913. i sin FILIP 1933. god.

101. PEJO /Luke/ ŠOKIĆ rođ. 1906., supruga JANJA kći Mate Oršulić

1909., kći BOŽINKA 1938., sin LUKA 1947. i brat IVO 1901. god.

154


102. VINKO /Luke/ ŠOKIĆ rođ. 1913., supruga MARA kći Ante Vonić

i majke Vere Oršulić 1920., kći FINKA 1944., kći ANA 1947. i kći JELENA

1950. god.

103. LUJA /Ive/ ŠOKIĆ rođ. 1893., kći LJUBA 1919., kći JELENA

1927. i kći ANKA 1919. god.

104. ANA /Mirka/ ŠOKIĆ r. Tomić rođena 1903., sin MIRKO 1926., kći

MARA 1929., kći KAJA 1932., kći JULAKA 1933., sin MARIJAN 1938.,

kći MANDA 1940., snaha PAVA kći Ive Vidić supruga Mirka 1925. i unuka

JANJA 1949. god.

105. MARTIN /Ante/ TERZIĆ rođ. 1909., majka JELA r. Banović

1881., supruga PAVA 1908., sin ANTO 1937., sin RANKO 1939. i sin IVO

1945. god.

106. JANJA /Nikole/ TERZIĆ r. Valentić rođ. 1897., kći MILKA 1921.,

kći PAVA., kći JAGA 1925., sin LUKA 1928., kći MARA 1930., kći ANKA

1936., unuk MIROSLAV 1947. i kći ANKA 1949. god.

107. DRAGO /Mije/ TERZIĆ rođ. 1926., brat STIPO 1935., brat

MIRKO 1930. i MATO 1924. god.

108. ILIJA /Ive/ TERZIĆ rođ. 1896., supruga JULA 1898. r, Čegrlj.,

kći JULA 1930., sin IVO 1935.. sin VLADIMIR 1939. i kći MANDA 1940.

god.

109. MARKO /Ilije/ TERZIĆ r. 1920. i supruga RUŽA kći Tadije

Kovačević 1919. god.

110. IVO /Ive/ zvani Ivanica TERZIĆ tođ. 1895. , majka MANDA r.

Knežević 1865. god.

111. JULA /Ivanice/ TERZIĆ rođ. 1897. r. Šokić, kći PAVA 1922. i sin

SLAVKO 1945. god.

112. DRAGO /Ivanice/ TERZIĆ rođ. 1924. i supruga ZORKA 1925.

kći Ante Gogić.

113. IVO /Ante/ TERZIĆ rođ. 1892. i supruga KAJA 1899. r. Stojaković.

114. JELA /Mirka/ TERZIĆ rođ. 1928., i brat IVO 1935. god.

115. MANDA /Filipa/ TERZIĆ r. Šokić rođ. 1903., kći KATA 1948., sin

RADE 1932., sin PAVLE 1935., kći NADA 1937. i sin BRANKO 1939. god.

116. JANJA TERZIĆ kći Đure i majke Ane r. Grgić rođ. 1895. i bratić

Juro 1914. god.

117. MANDA /Luke/ TOMIĆ r. Knežević rođ. 1902., svekrva PAVA

supr. Marka a kći Luke Kovačević., kći JULKA 1924., kći TEREZIJA 1929.,

sin IVICA 1933., sin VLADIMIR 1939. i sin FERDO 1942. god.

118 ANTO /Stipe/ TOMIĆ rođ. 1906., majka MANDA r. Knežević

1879., supruga MANDA 1905., sin STIPO 1925., kći JELENA 1929. kći

KATA 1930. , kći JANJA 1934., kći MARA 1943., kći ANKA 1949., snaha

155


JELENA supruga Stipe 1927., unuk MATO 1949. i unuk DRAGAN 1952.

god.

119. MARKO /Marka/ TOMIĆ rođ. 1907., supruga MARAr. Krnjić

1908.,, kći ANKA 1933. kći JELENA 1934., sin ANĐELKO 1936., sin

MARKO 1937., sin ANTO 1944., sin LUKA 1941.i sin VINKO 1946. god.

120. MATO /Ilije/ TUTIĆ r. 1905., supruga MARA r. Knežević 1910.,

sin IVO 1935., sin STIPO 1937. kći JELENA 1939. i sin SLAVKO 1943. god.

121. FABIJAN /Ilije/ TUTIĆ r. 1917., supruga TERA kći Mije Kovačević

i majke Zorke r. Vonić 1919., sin MIJO 1942., sin STIPO 1944. kći RUŽA

1948. i sin PAVLE 1950. god.

122. JANJA /Ive/ VIDIĆ r. Šokić rođ. 1893. i kći PAVA 1925. god.

123. ANA /Vinka/ VONIĆ r. Terzić rođ. 1908., kći KATA 1927., kći

MARA 1930., sin MIJO 1932., kći ANKA 1935., kći TERA 1938., sin IVO

1940., kći JAGA 1943. i sin VINKO 1945. god.

124. STIPO /Ilije/ VONIĆ rođ. 1906., supruga MARA r. Banović 1911.,

sin ILIJA 1931., sin MATO 1931., sin MIRKO 1934., kći JELENA 1936., sin

PAVLE 1938., kći MANDA 1944. i snaha JELENA supruga ILIJA 1925.

god.

125. KATA /Luke/ VUJIĆ kći Ante Tomić rođ. 1898. , sin STIPO

1921., sin VLADO 1923., sin JOZO 1927., sin IVO 1929., kći ANKA 1935.,

kći BETA 1940., snaha JULKA r. Tomić 1924. i snaha DRAGINJA kći

Vinka Lagundžija 1927. god.

O P A S K A : U Donjoj Dolini je u to vrijeme bilo i 37 obitelji srpske nacionalnosti

koji nisu obuhvaćeni ovim prijepisom.

I iz ovoga popisa, kao u u prošlom broju “Suze” za Novo Selo se može

vidjeti koliko je udovica u Donjoj Dolini bilo nakon II. svj. rata, a samim

time i djece siročadi.

U IDUĆEM BROJU POPIS PUČANSTVA

ZA GORNJU DOLINU IZ 1948./49. GODINE

156


FAKSIMIL JEDNE OD 63 STRANICE IZ KNJIGE POPISA

157


DOLINSKO NARODNO BLAGO

USKRSNI OBIČAJI

OD POKLADA DO MLADOG USKRSA

Nakon pokladnog veselja i opuštenosti dolazi “čista srida” ili

Pepelnica - dan posta i nemrsa s kojim, kao i u svemu katoličkom svijetu,

započinje vrijeme priprave za Uskrs a to je Korizma. Obred pepeljenja

u crkvi svakako se nije propuštao bez velikog i važnog razloga. Kao i u

Adventu tako i u Korizmi nije se išlo u kolo niti je kola bilo niti su se pravila

kakva veselja. Opet je sav ženski svijet u crkvu išao maramama zamotanih

glava. Vrijeme korizmenog odricanja u Dolini se prakticiralo na

različite načine: netko kroz korizmu nije pušio, netko nije pio alkoholna

pića, netko nije pio kavu a mali broj je bio onih koji su korizmu prepostili

od početka do svršetka. U rane nedjeljne večeri dok je trajala korizma

mladići, djevojke i svi oni koji vole pjesmu znali bi se okupiti kod seoskih

križeva, česmi, na križanjima šorova i zapjevati. No, tom prigodom se nije

pjevalo ništa drugo osim “svetih pjesama”, pjesama pobožne tematike

kao npr. “Oj Isuse zlato moje” i sl.

Tradicija i običaji Korizmenog i Adventskog odricanja od veselja i

zabava održavali su se u Dolini sve do Domovinskog rata. Stari dom u

Donjoj Dolini, dok je bio u funkciji kao i onaj novi dom u Gornjoj Dolini,

u vrijeme Korizme i Adventa bili su zatvoreni. U njima u to vrijeme nisu

priređivane nikakve zabave, priredbe, igranke, kino predstave i sl.

U Korizmene petke nakon križnog puta i večernje sv. mise organizirao

se vjeronauk za mladiće i djevojke, dok su se u nedjeljne večeti mladi

okupljalina “kaišanje”; u Donjoj Dolini kod česme ili klena (drvo klen na

rakrižju putova). Kaišanje je jedna vrsta igre u kojoj najviše batina kaišem

dobiju oni s manje sreće ili koji su manje snalažljivi.

158


CVJETNICA

Na zadnju korizmenu nedjelju, osim sudjelovanja na sv. misi važno

je bilo na blagoslov ponijeti jelove i zimzelene grančice, a ako bi se

Uskrs u toj godini slavio nešto kasnije na posvećenje se nosilo cvijeće

(jorgovan, tulipani, narcisi, zumbuli i sl.) Tako blagoslovljene grančice

i cvijeće bi se nosilo kući i u kući čuvalo. Naime, taj “sveti cvit” je kuću

štitio od svakog zla a posebno od ljetnog nevremena i “salauke”. Ako

se pravovremeno opazi da se u ljetnim mjesecima sprema veliko nevrijeme

(“salauka”, ciklon,) sveti cvit bi se uz molitvu spaljivao na dvorištu

ili ognjištu, šporetu. Ako bi pak nevrijeme stiglo brzo i iznenada, malo bi

se svetog cvita protrljalo među dlanovima, usitnilo i bacilo u nevrijeme,

u kišu ili tuču.

VELIKI ČETVRTAK

Sveto trodnevlje započinje na Veliki četvrtak. U Dolini toga dana u

podne se prestaje sa svim poslovima i do crvene subote (Velika subota)

niti se što čisti, niti mete, niti pere, niti posprema, a o zemlji se ništa ne

radi do iza Uskrsa. Na Veliki četvrtak se ide na večernju misu večere

Gospodnje, te se nakon mise sluša Gospin plač. Po završetku Gospinog

plača ne ide se kući, nego tko god može ostati, ostaje u crkvi u molitvi

sve do ponoći. Naime, ovaj običaj je duboko povezan sa Isusovim obiteljskim

otajstvom: Nakon Posljednje večere Isus je bio izdan i Gospa je

zaplakala. Zato se nakon mise sluša Gospin plač. A do ponoći se ostaje

u molitvi jer dok je Isus molio u Gecemanskom vrtu, apostoli su pozaspali

i On je bio sam (sveti sati - ure) klanjanja). Poslije ponoći je išao svatko

u tišini svojoj kući.

VELIKI PETAK

Na Veliki Petak, dan Muke i Smrti Gospodinove, u Dolini je postojala

jedna, vjerovatno, jako stara pobožnost. Ta pobožnost se događala u

rano jutro Velikog Petka prije rađanja sunca, a sastojala se u tome da se

izmoli sto Očenaša, Zdravomarija i Slava Ocu prije izlaska sunca. Ova

pobožnost vezana je uz pobožnu priču prema kojoj je Isus jednom đavlu

obećao da će ga pustiti na zemlju ako uspije za godinu dana pregristi

jedan podeblji željezni stup. No, ako netko na zemlji na Veliki Petak prije

izlaska sunca izmoli sto puta Očenaš, sto puta Zdravo Marijo i sto puta

Slava Ocu, isti stup će se popuniti i postati još deblji. Na Veliki Petak

u jutro pri ustajanju nitko se nije umivao, češljao niti se je mela kuća.

Išlo se na prijepodnevne obrede Velikog Petka (slušanje Mukei ljubljenje

Križa i na pričest). Tom prigodom sav ženski svijet bio je zamotan u crne

159


marame. Cijeli dan ništa se nije više radilo nego se promišljhala Muka i

smrt Gospodinova.

CRVENA SUBOTA (Velika subota)

Zadnji dan sv. trodnevlja, crvena subota, obilježena je užurbanim

pripremama za sam Uskrs. Na Crvenu subotu se ustajalo rano u jutro i

započimalo s pripremama hrane za posvećenje budući da je posvećenje

uskrsnog jela bilo na Crvenu subotu prije podne. Na Posvećenje se

nosilo svega po malo (bojana jaja, kruh, meso, sol itd.). No, budući da je

posvećenje bilo prijepodne, često puta Uskrsna jela nisu bila gotova za

posvećenje. U tom se slučaju na posvećenje obavezno nosilo: kruh, sol i

šibica. Kruh, kao osnovna živežna namirnica; sol, kojom će se na Uskrs

pripremljena hrana posoliti pri blagovanju i na taj način biti posvećena.

Šibica se nosila na posvećenje jer su se u kući “svetom šibicom” palile

“svete svijeće” u raznim prigodama. Ovom prigodom nije bilo sv. mise

nego samo blagoslov jela. Tako je čitavo prije podne, Crvene subote,

posvećeno pripremanju Uskrsnih jela. U prvom redu svakako je važan

posao bojanje uskrsnih jaja. Prije nego su se pojavile tvorničke boje za

jaja, stare Dolinke su uskrsna jaja bojale na slijedeći način: Sirovo jaje

se najprije ušara (iscrta) na grančice, cjetiće, točkice, valovite i cik-cak

linije i sl. sa topljenim domaćim voskom uz pomoć većeg pera (iz guskinog

krila). Tako ušarana jaja stavljaju se kuhati u vodu s ljuskama od crvenog

luka. Tijekom kuhanja jaja će poprimiti boju ljuske crvenog luka, a

mjesta ušarana voskom ostat će bijela. Kuhanje šunke za Uskrs je opće

poznati običaj koji se čini na Crvenu subotu, međutim Dolina je za Uskrs

160


na Crvenu subotu spremala i nešto specifi čnije, a to je “šopana” guska.

Naime, iz jata bi se odabrala jedna guska koja bi se posebno zatvorila

i redovito obilnije hranila i pojila i to tako da se guski direktno u kljun

stavlja zrnje kukuruza i pomalo zalijeva vodom. Ovakav način hranjenja,

zove se “šopanje”, a to se radi kako bi guska za Uskrs bila što deblja i

veća. Uskrsna guska počinje se šopati na Poklade. Na Crvenu subotu

se o zemlji također ništa ne radi, jer je to vrijeme Isusova počinka u grobu.

Može se jedino pomesti dvorište i ništa više.

Uskrsno bdijenje na Crvenu subotu u Dolini je započinjalo uvečer

oko 20 sati. Tad bi se pred crkvom naložila vatra (oganj), koja bi se

čuvala za blagoslov sve do 23 sata, kad bi započela Liturgija svjetla i

sv. misa tako da bi oko ponoći moglo zazvoniti zvono i navijestiti veliku

svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjeg. Vatru pred crkvom su ložili i čuvali

momci i osim što se ista vatra sa svom svojom simbolikom blagoslivljala i

koristila u obredu svjetla i paljenju velike uskrsne svijeće tek oko 23 sata,

ona je već od 20 sati znak Krista, znak života i nade u vječni život. Zbog

toga je brižno ložena, održavana i dostojanstveno čuvana.

USKRS

Najvažniji kršćanski blagdan Uskrs, osim međusobnog čestitanja,

započinje se slaviti Uskrsnim doručkom i blagoslovljenim jelom. Tom pigodom

na stolu se posvećenom šibicom zapali posvećena svića koja

je na Svijećnicu blagoslovljena u Crkvi. Nakon doručka slijedi priprema

za odlazak u crkvu na Uskrsnu misu, poslije koje se obavezno ostajalo

u kolu pred crkvom. Za što bolji ugođaj brinuli su se tamburaši, a njih u

Dolini nije nedostajalo.

U idućem broju: SVADBENI OBIČAJI

161


DONJA DOLINA

NACIONALNI SPOMENIK

/Nastavak iz prošlog broja/

U ovom broju donosimo obrazloženje Odluku o proglašenju Donje Doline

nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Tekst je preuzet u izvornom

obliku,a objavljen je u “Službenom glasniku BiH”, broj 44/09 .

Podsjetimo se kako je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na

temelju člana V stav 4 Aneksa 8 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i

Hercegovini i članka 39 stavka 1 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih

spomenika, na sjednici održanoj od 7. do 10. studenog 2006. godine,

donijela je O D L U K U kojom se Arheološko podruèje – Prahistorijsko

naselje Donja Dolina u selu Donja Dolina, opæiina Bosanska Gradiška, proglašava

se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:

nacionalni spomenik). Odluka je urudžbirana pod Brojem: 05.2-2-208/06-3 u

Sarajevu 8. studenog 2006. godine, a potpisala ju je predsjedavajuća Komisije

gđa. Ljiljana Ševo.

O b r a z l o ž e n j e

I – UVOD

Na osnovu člana 2 stav 1 Zakona o sprovođenju odluka Komisije za

očuvanje nacionalnih spomenika, ustanovljene prema Aneksu 8 Opšteg

okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,“nacionalni spomenik” je

dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim

spomenikom, u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma

za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu

nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj

33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za

što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za navedeno dobro

podnesen zahtjev.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku o stavljanju

Arheološkog područja – Praistorijsko naselje Donja Dolina u selu

Donja Dolina, opština Bosanska Gradiška (Gradiška), na Privremenu listu

nacionalnih spomenika BiH, pod rednim brojem 98.

162


U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovu člana V stav 4 Aneksa 8

i člana 35 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika,

Komisija je pristupila sprovođenju postupka za donošenje konačne odluke

za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

II - PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen

je uvid u:

• dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra

(kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),

• podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije,

podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na

restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

• istorijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno

je sljedeće:

1. Podaci o dobru

Lokacija

Selo Donja Dolina smješteno je na desnoj obali rijeke Save, oko 17 km

nizvodno, od Bosanske Gradiške. Ovaj predio se nalazi u jugozapadnom

uglu plodne Panonske nizije, oko pedesetak kilometara sjevernije od linije

sjeverobosanskih planina bogatih gvozdenom rudom. Velike plodne površine,

pogodne za poljoprivredu i stočarstvo, bogatstvo šuma i divljači, te plovnost

rijeke uslovili su stvaranje dugotrajnog, velikog praistorijskog naselja,

koji vremenom postaje jedan od važnijih trgovinskih centara uz Savu i u

ovom dijelu Evrope.

Istorija

Pojedinačni nalazi u Donjoj Dolini potiču iz doba eneolita-bakarna

sjekira počastog oblika i ranog bronzanog doba-bronzana sjekira i bodež.

Nalazi ukazuju na mogućnost povremenog naseljavanja u III i prvoj polovini

II milenijuma p.n.e.

Oko 1200. godine prije naše ere, početkom kasnog bronzanog doba na

ovom lokaliteu započinje kontinuirano naseljavanje i život u ravničarskom

otvorenom naselju, koji traje sve do I vijeka n.e., kada je definitivno napu-

163


šten. Periodi života u naselju su podijeljeni prema pokretnom arheološkom

materijalu na sljedeće faze:

Kasno bronzano doba i početak starijeg gvozdenog doba 1200-700 godine

p.n.e.- starije naselje;

Starije gvozdeno doba 700-360 godine p.n.e.-naselje na Gradini i grobovi

na Timenačkoj gredi;

Mlađe gvozdeno doba i prodor Kelta od 360. p.n.e. do početka I vijeka

n.e.- nastanjivanje i sahranjivanje se nastavlja na istim lokacijama.

2. Opis dobra

Praistorijski lokalitet Donja Dolina, koji je dobio ime prema istoimenom

selu u kojem se nalazi, sastoji od starijeg i mlađeg praistorijskog naselja

i nekropole iz starijeg i mlađeg gvozdenog doba. Nekropola iz kasnog bronzanog

doba još nije pronađena. Lokalitet se proteže u smjeru zapad-istok

od sela Gornja Dolina do istočnih padina Gradine u Donjoj Dolini u dužini

od oko 1750 m, a u smjeru sjever-jug (mjereći od savske obale do južnog

ruba Timenačke grede oko 370 m. Prema dosadašnjim saznanjima, naselja

su se nalazila sjeverno od nasipa, a groblje sjeverno i južno od nasipa, na

Timenačkoj gredi, te ispod nasipa podignutog u periodu od 1908. do 1911.

godine. Između Save i nasipa prosječne širine oko 150 m (na pojedinim mjestima

i do 200 m) skinut je površinski sloj uz nasip, a arheolozi pretpostavljaju

da bi i se i tu mogli naći arheološki ostaci.

Starije ravničarsko naselje, iz kasnog bronzanog doba, proteže se sjeverno

od nasipa, i to u slojevima od puta, koji je nekada služio za pristup skeli

164


u Gornjoj Dolini na zapadu, do ispod zapadnih rubova Gradine na istoku,

u dužini od oko 1500 m i širine u pravcu sjever-jug oko 80-100 m. Prema

konfiguraciji terena naselje se nalazi na gredi koja je nastala taloženjem naslaga

usljed izgradnje nastambi i čovjekovog prisustva na tom terenu. Veći

dio starijeg naselja se nalazi ispod savskog nasipa ili su u to starije naselje

ukopani stanovnici iz mlađeg naselja koje je kasnije nastalo na Gradini. Za

istraživanje su ostali njegov krajnji sjeverozapadni dio između desne obale

Save i nasipa, na mjestima gdje nije uzimana zemlja za učvršćivanje nasipa.

Pošto je lokalitet arheološki istraživan metodom manjih sondi, nije dobijen

cjelovit uvid ni o lokalitetu ni o naselju, pa se pretpostalja da se naselje u

raznim fazama života na ovom prostoru pomjeralo na zapad ili na istok u

zavisnosti od promjena toka Save. Kuće starijeg naselja ležale su na zemlji

ili bile od nje odvojene pomoću kamenja ili balvana radi očuvanja unutrašnjosti

od vlage. Cijele osnove kuća sondažnim istraživanjima nisu obuhvaćene,

pa se ne zna tačno njihov izgled. Do pred kraj trajanja ovog starijeg

naselja voda nije plavila ovo područje, pa nije trebalo da se od nje brane. To

upućuje na zaključak da je korito Save u vrijeme osnivanja ovog naselja u

periodu kasnog bronzanog doba (oko 1200. godine), bilo niže i da je vode u

rijeci bilo manje. Međutim, baš u vrijeme života u starijem naselju, polovinom

II milenijuma prije nove ere u srednjoj Evropi je nastupilo pogoršanje

klime sa zahlađivanjem i povećanjem padavina. Kulminacija tog talasa pada

u vrijeme oko 850.godine p.n.e. Poslije toga nastupa postepeno poboljšanje

klime. Klimatski uslovi se oko 200. godine n.e. stabilizuju, i kao takvi vladaju

još i danas. Debeli slojevi mulja i rječnog nanosa na ostacima sloja iz Starijeg

naselja svjedoče o pogoršanju klime koje je natjeralo njegove stanovnike da

ga napuste i počnu graditi sojenice. Poplave su uslijedile oko pedestak godina

poslije kulminacije pomenutog pogoršanja klime oko 800. godine p.n.e.

(početak starijeg gvozdenog doba) o čemu svjedoče nalazi u najdonjem sloju

sojenica na Gradini (Marić, 1964, 10-11).

Starije naselje pripada, unutar područja sjeverne Bosne II fazi kulture

polja sa urnama. U tom periodu sreću se na keramičkom i metalnom materijalu

pojedini srodni elementi sa istodobnim kulturnim grupama iz područja

srednje Bosne, ali i sa područja savsko-dravskog međurječja. Prema pojedinačnim

metalnim nalazima lokalne ili strane izrade, može se govoriti o uticajima

ili o trgovini sa udaljenim područjima koja su situirana između ruba

istočnih i južnih Alpa i Panonske nizije (Vinski-Gasparini, 1983, 499-502).

I period 1200-1000 godine p.n.e., tj. u periodu naseljavanja pojedini tipovi

pokretnih bronzanih nalaza, kao što su igle, noževi, te keramika su sastavni

dio inventara kulture polja sa urnama zastupljeni u savsko-dravskom

međurječju, srednjem Podunavlju i zapadnoj Panoniji.

II period 1000-800 godine p.n.e. Sve više dolaze do izražaja lokalni oblici

vezani za područje srednje Bosne, pa se Donja Dolina izdvaja iz općeg

panonskog i srednjepodunavskog kruga kulture polja sa urnama i stvara svoj

165


166


specifični kulturni izraz. Tada je nastao proizvodni metalurški centar, dokumentovan

brojnim nalazima kalupa za odlivanje. U lokalnim radionicama je

praveljeno bronzano oružje, oruđe i nakit koji se srodan sa materijalom tipičnim

za balkanski radionički krug, ali i materijal oblika vezanih za panonsko-podunavsko

i jugoistočno alpsko područje (Vinski – Gasparini, 1983,

626- 628).

III period 800-700 p.n.e. je najslabije rasvijetljena etapa razvoja u Donjoj

Dolini. U to doba pada već početak pojave gvožđa i sve izraženijih uticaja

sa područja srednje Bosne gdje je postojao jak kulturni centar koji su uticaji

strujali i prema sjeveru i prema jugu. U to doba starije razbacano ravničarsko

naselje počinje zamirati, a započinje formiranje novog naselja zbijenog

tipa na Gradini. Ovom periodu pripadaju i nađeni čamci (Marić, 1964, 31).

Grobovi stanovništva starog naselja nisu nađeni.

Starije naselje je nastalo i život se u njemu odvijao u periodu mirnodopskog

razvoja ovih krajeva, bez većih kretanja stanovništva. Na osnovu

pokretnog arheološkog materijala, može se naslutiti izvjesna diferencijacija

društva, stvaranje izvjesnih grupa ljudi čiji je ugled bio iznad većine ostalog

stanovništva. Ustanovljeno je postojanje zanatlija koji su izrađivali metalne

predmete i keramiku u količinama koje su mogle biti upotrijebljene i za razmjenu

sa bližom i daljom okolinom.

Religijske predstave stanovnika Starijeg naselja, pošto grobovi nisu nađeni,

ostaju skoro nepoznate. Sačuvan je samo jedan kalup za livenje bronze

na kojem je predstava labuda ili patke. Analogijom sa onovremenskim vjerovanjem

i prikazima na „sunčevim barkama” na kojima vodene ptice vuku

kolica u srednjem Podunavlju, pretpostavlja se da je postojala neka veza i u

ovom domenu između dva područja(Marić, 1964, 53).

(Nastavak u idućem broju)

GROBLJE GRADINA U D. DOLINI

167


NARODNO RIBARSTVO U BOSNI I HERCEGOVINI

Priopćio Vejsil Ćurčić a objavljeno

u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH

u Sarajevu, travanj/rujan 1910. godine

I. DOLINA N A SAVI

(kotar Bos. Gradiška)

Koliko nam je poznato, nije do danas nitko proučavao naše domaće

ribe, njihov život i način, kako se hvataju. Naše vode obiluju tolikim bogatstvom

raznovrsnih i dobrih riba, a alati, kojim se narod od vajkada, pa sve do

danas služio, da ih njima hvata tako su zanimljivi, tako karakteristični, da je

bezuvjetno od velike kulturne važnosti, da se i ta grana etnografije iz temelja

prouči, prije nego se izgubi u bujici nove kulture, koja orijaškim koracima sa

zapada provaljuje.

Razvodno gorje Bosne i Hercegovine udara smjerom od sjeverozapada

na jugoistok, a sve znamenitije rijeke slijede isti pravac, bar u gornjem toku.

Ovo gorje dijeli zemlju na dvije nejednake polovine, tvori vodomeđu između

Crnoga i Jadranskoga mora pa dijeli zemlju ne samo u hidrografskom već i

u klimatskom pogledu u dva različita tipična kraja.

Razumije se samo po sebi, da je vodomeđa utjecala u veliko i na rasprostranjenje

pojedinih vrsta i rodova riba i da se u rijekama s ove strane

međe nalaze vrste crnomorskoga područja. Osim u glavnoj rijeci Savi žive

karakteristične crnomorske ribe i u njenim pritocima, bar u donjem toku,

gdje su rijeke izgubile karakter gorskih brzica kao som, čiga itd. U vodama s

one strane međe naći ćemo pak većinom ribe iz područja Jadranskoga mora;

a ima i takovih riba, koje su svojstvene obima područjima. Konačno valja da

spomenemo i jedno treće, posebno područje, a to su ponornice zapadnog i

jugozapadnog dijela Bosne i Hercegovine, u kojima se razvila posebna fauna

riba sama za se. Tim je fauna riba naše domovine postala neobično bogatom,

raznovrsnom, složenom i s toga u svakom pogledu važnom.

Da je u nas vazda bilo izobilja, svjedoče nam najbolje i donja imena

mjesta; dapače po tome mogli bi zaključiti, da je nekoć i ribnjaka bilo: Ribalj

teg i Ribar (kotar Nevesinje), Ribari (kot. Foča), Ribari (kot. Konjica),

Ribarica (kot. Bos. Gradiška), Ribarići (kot. Sarajevo) Ribica (kot. Foča),

Ribić (kot. Bihać), Ribiči, Ribiči donji i Ribiči gornji (kot. Konjica), Ribioce

(kot. Rogatica), Ribljak (kot. Foča), Ribnica (kot.Visoko i D. Tuzla), Ribnik

donji i Ribnik gornji (kot. Ključ),Ribnjak (kot.Visoko), Ribnjak i Zaribnjak

168


(kot. Goražde). I Glavatičevo (Konjic) dobilo je svoje ime od glavatice ribe,

koje ima puno u Neretvi.

Prirodna gornja dioba uplivala je jamačno i na ribarski alat, kojim se

naš narod služi, jer su se bosanski alati razvili dijelom pod uplivom prekosavskih,

madžarskih i njemačkih uzora, a dijelom su to možda ostaci starih

općih slovenskih alata za ribolov; hercegovački alati pokazuju opet očevidno

primorski karakter. Međutim ima i takovog alata, koji je narod stvorio sam

bez obzira na tuđe uzore, držeći se čisto lokalnih prilika.

Isti uplivi opažaju se također i na narodnom nazivlju riba, koje sam pomno

pobilježio.

Proučavanje modernih sojenica, kojim sam se bavio u Dolini na Savi,

potaklo me je, da se bavim i promatranjem ribarstva, jer sam opazio, da je

ribarstvo u uskoj vezi sa sojenicama i da se ove bez ribarstva ni zamisliti ne

mogu. Sam Herodot veli u svom opisu sojeničkih naseobina u Praziaškom

jezeru ovo: „Svaki si je na podini nad vodom sagradio kolibu, u kojoj živi. U

podini je kapak, kroz koji se silazilo u jezero. Malu djecu vežu konopcima,

da ne bi u vodu pala. Konje i tegleću marvu hrane ribama. Ovih je bilo u tolikoj

množini, da su košaru, koju bi spustili kroz otvor u jezero, izvukli nakon

kratkog vremena krcatu ribom“.

Naskoro sam se osvjedočio, da je ribarstvo na Savi u mnogom usko

skopčano sa ribarstvom ostalih krajeva naše domovine i da se jedna grupa

bez poznavanja drugih ne bi mogla temeljito proučavati. To i jest razlog, da

sam se latio proučavanja čitavog ribarstva u Bosni i Hercegovini.

Proučavanje ribarstva ne može se obaviti, a da se ne poznaju i sve vrsti

riba, koje žive u našim vodama. U tu sam svrhu sakupio, što sam mogao

više riba; a što nisam mogao sam sakupiti, to su mi prijatelji priposlali. Ne

upuštam se međutim u svojoj radnji na potankosti opisivanja riba; već ću

iznijeti samo one činjenice, koje mogu da posluže što boljem razumijevanju

ove studije, kao npr. mrijestenje, hrana itd. Ribe sam poredao po djelu „U

Hutovom blatu jeguljama, Leipzig 1858“.

Nadalje poslužio sam se, osobito pri proučavanju dolinskih riba, ovim

radovima: „Ihtiološke bilješke“ od prof. M. Medića, „Rad Jugoslavenske

Akademije znanosti i umjetnosti“ 1896. i 1901., knjiga CXXVI i 147.; napokon

za proučavanje alata; Dritte asiatische Forschungsreise des Grafen

Eugen Zichy, Budapest 1900., Band I. „Herkunft der magyarischen Fischerei“

von Dr. Johann Janko i konačno Eduard Krause, „Vorgeschichtliche

Fischereigerate und neurere Vergleichsstucke“, u „Zeitschrift fur Fischerei

und deren Hilfswissenschaften“, XI. Band, Berlin 1904.

Ovome uvodu hoću samo još da pridodam neke općenite primjedbe o

našim ribama.

S gospodarstvenog gledišta nije riba u nas nikad bila od velike važnosti,

jer su se stanovnici naših najglavnijih ribarskih naselja u Dolini, Hutovom

169


blatu i dr. doduše ribom prehranjivali, ali uz neznatne iznimke, nisu se bavili

eksportom. Tomu su u prvom redu bili krivi politički odnošaji, onda nedovoljne

komunikacije sa sjeverom; izvoz za jug nije imao smisla zbog mora.

Prema tome hvatala se u nas riba samo u toliko, da podmiri lokalne potrebe,

koje su međutim bile kadikad i dosta omašne.

Narod je naime, kako je poznato, u znatnom dijelu srpsko-pravoslavne

vjere a njihova im crkva propisuje mnoge postove u godini te se prema tome

i riba hvatala sad više, sad manje.

Ostale konfesije, osim španjolskih Židova, nijesu prije mnogo konzumirale

ribu. Istom u novije doba, otkad su se granice spram Austro-Ugarske

otvorile, otkad su se sagradile željeznice i popravile ceste, počelo se intenzivnije

trgovati ribom. Iz mnogih pograničnih ribarskih centruma izvaža se

danas riba u monarhiju. Pošto se sa strane mnogo tražila i kupovala bosanska

riba, to su se osnovala mjestimice (Prijedor, Vrelo Bosne) umjetna

gojilišta riba, koja već kroz nekoliko godina uspješno rade. Obilje jegulja u

Hutovom blatu ponukalo je već za turske vlade tamošnje stanovnike, da razmišljaju

o konzerviranju te izvrsne ribe pa su to i izvađali, makar i na veoma

primitivan način. A sada ima već nekoliko godina, što je u Čapljini osnovana

tvornica za konzerviranje jegulja na moderan način.

Kad su Rimljani postali gospodari naših krajeva, unijeli su uz ostalo i

riblji kult ovamo. Na mnogim poklopcima sarkofaga vide se uklesane ribe. Iz

kršćanskih vremena ima također dokaza na spomenicima, da se riba cijenila

kao simbol. U Sustjepanu (kod Dubrovnika) je pred crkvom grobnica, te je

na njoj golema slika udice a piše: „Grob Ivana Udičana“. Pisano je latinicom

te potječe iz XVII. vijeka.

Da je riba služila i u dekorativne svrhe već u starije doba, imamo dokaza.

Na jednom krasnom rimskom mozaiku sa Ilidže kraj Sarajeva, vide se

u četiri ćoška svagdje po jedna riba, smještena u medaljone (Glasnik 1895.,

tab.VII.) i na jednom odlomku mozaika iz Stoca.

Na jednoj svjetiljki iz Dretelja prikazana je vrlo nevješto izrađena riba.

U Glasniku 1900., str.315. ima jedna rimska fibula iz Gorice (Hercegovina)

sa lukom u obliku delfina.

Osim toga treba spomenuti da se riba upotrebljava još danas ponekad

kao motiv kod vezova, ali to su već rijetki slučajevi. Češće se viđa ornamenat

u obliku ribljih ljusaka na našim keramičkim proizvodima osobito na onim

krasnim, crvenom zemljom našaranim testijama (vazama) iz Višnjice, kraj

Kiseljaka. Ovaj je posljednji motiv veoma star, jer se vidi i na nekojim mikenskim

hrbinama od posuđa (isp. Dr. Heinrich Schlieman, Leipzig 1878.,

tab. XIII., br. 63.), koji se ni malo ne razlikuje od onog na današnjim posudama

i Višnjice.

Do danas sačuvale su se u našem narodu u običnom govoru nekoliko

praznovjerica, neki običaji, neke poslovice i izreke o ribama, pa i u samim

170


narodnim pjesmama, ali vrlo rijetko.Vele, da je grjehota ribu hvatati i prodavati,

jer je ona rekla: „Ko me bude hvat’o i prodav’o, goliji bio nego ja,

a ko me preprodav’o, hair vidio!“ (Sarajevo.) Za to vele, da se ribar nikad

obogatio nije, te ne može nikada dva dobra sastaviti: kad ima soli, nema

hljeba; kad ima hljeba nema soli; ili kad ima ručak nema večere, kad ima

večeru, nema ručka. (Lašva.)

Za karakteristiku ovoga nije na odmet jedna narodna pjesma:

Sve su njive zelene,

A alaske crne;

Alas kapu nakrivio,

U mehanu gledi.

Čunovi mu vodom plove,

A ispolci zveče;

Kesege mu kolo vode,

A grgeči glede;

Kečige mu njivu oru

A morune vlače:

Somovi mu žito siju

A jesetre žanju;

Linjaci mu slamu dele

A štuke mu vršu

Kada oni sve ovršu

A alasi jedu.

Nastavak u idućem broju

POTRAŽITE NA NA

WWW.SUZA-DOLINSKA.COM

171


PLODOVI UMA I SRCA

ČA RUDINI BEĆARCI

Oj Dolino selo na uvojke

Lijepi momci a ljepše djevojke.

Oj Dolino, moje selo ti si,

što ne valja, odgojila nisi.

Oj Dolino selo tamburaša,

lijepih cura, a još ljepših snaša.

Alaj volim stajati u mraku,

još kad imam dragu po meraku.

Volio bih da me i sahrane

nego da mi u kolo zabrane.

Nema više pjesme, djevojaka

nestala su kola sa sokaka.

Rudolf Jurić - Ča Ruda

172


HRVATSKO PJEVAČKO DRUŠTVO „POSAVAC“

Da je u Bosanskoj Gradišci prije stotinu i više godina bila razvijena glazbena

kultura, svjedoči, pored ostalog, i djelovanje Hrvatskog pjevačkog i

tamburaškog društva „Posavac“, koje je osnovano 1900. godine. Kao glavni

osnivač ovog društva navodi se Mirko pl. Đurkovečki iz Windhorsta (kasnije

Nove Topole), poduzetnik i zastupnik u Bosanskom saboru, a prvi predsjednik

„Posavca“ bio je ljekarnik Stjepan pl. Varjačić iz Bosanske Gradiške.

Iste godine kad je osnovan, „Posavac“ je gostovao u Banjaluci na poziv

Hrvatskog pjevačkog društva „Nada“. Koncem slijedeće 1901. godine

predsjednik „Posavca“ pozvao je Banjalučane da uzvrate posjet i nastupe

sa svojim programom u Bosanskoj Gradišci. Prema navodima kroničara

Banjaluke Ace Ravlića, „Posavac“ i „Nada“ su zajednički nastupili u

Bosanskoj Gradišci, „dajući zajednički koncert, koji je pobudio veliko zanimanje

građana nastanjenih i na lijevoj obali Save (u Staroj Gradišci, primjedba

H.H.)…“

Godine 1905. Hrvatsko pjevačko društvo „Posavac“ iz Bosanske

Gradiške je sudjelovalo na proslavi 30-godišnjice Hrvatskog tipografskog

pjevačkog društva „Sloga“ u Zagrebu. U svečanoj povorci učestvovalo je

više od 30 pjevačkih društava, među kojima 6 iz Bosne. Osim „Posavca“ to

su bili: „Hrvat“ iz Brčkog, „Nada“ iz Banja Luke, „Trebević“ iz Sarajeva,

„Vlašić“ iz Travnika i „Zvijezda“ iz Vareša. U okviru ove proslave gosti su

imali svoje samostalne nastupe: „Svako društvo je bilo burno pozdravljeno,

pa je moralo po dva, tri puta pjevati…“ navodi Pjevački vjestnik.

O kasnijem radu HPD „Posavac“ u Bosanskoj Gradišci nemamo podataka

sve do 1926. godine. Prema pisanju lista Svijet u Zagrebu, br.

23,4.12.1926.g. u kasnu jesen te godine, u okviru obilježavanja tisučgodišnjice

hrvatskog kraljevstva, a u sklopu proslave 25. obljetnice mjesnog

Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“, u Bosanskoj Gradišci je „u veličanstvenom

okruženju građana s obje obale rijeke Save, otkriven Spomenik

hrvatskim velikanima“ (kralju Tomislavu, Matiji Gupcu, Petru Zrinskom i

Josipu Jurju Strosmayeru). Spomenik se nalazi na Trgu kralja Tomislava,

ispred katoličke crkve Sv. Roka, gdje je kasnije izgrađen i Hrvatski dom.

Autor spomenika, koji je visok 6 metara, je arh. Ivan Eckert, a četiri navedena

reljefna lika na četiri strane spomenika izradio je austrijski kipar Bruno

Diamant, koji je u to vrijeme boravio i u Banjaluci i tu ostavio iza sebe dosta

umjetničkih djela.

Početkom 1932. godine (12.veljače) održana je 23. Glavna skupština

društva „Posavac“ u staroj zgradi Hrvatskog doma. U izvještaju je navedeno

173


da je Odbor društva, koji je izabran 24. siječnja 1931. godine, održao 37 sjednica.

Na početku 1931. godine društvo je brojilo 50 podupirajućih članova.

Tokom godine je otpalo 11 članova radi premještaja ili ispisa. U toku godine

primljeno je 45 novih članova, tako da je društvo početkom 1932. godine

brojalo 84 podupirajuća člana.

U 1931. godini umro je Mirko pl. Đurkovečki u Novoj Topoli (Windhorst),

„koji je bio glavni osnivač društva“. Pjevački zbor društva „Posavac“ pjevao

mu je na sprovodu. U istoj godini umrla je i članica društva Leposava ud.

Petković, koja je legatom ostavila društvu 500 dinara, a iz ostavštine društvo

je dobilo još 500 dinara. I ova članica „Posavca“ ispraćena je pjesmom.

Pjevački zbor društva izgubio je 1931. godine još dva svoja člana. Umrla je

Anka Banović, supruga gosp. Ive Banovića. Bila je redovna i dobra pjevačica.

Pjevala je sopran. Mladog tenoristu Karla Koliseka smrt je zatekla iste

godine.

Na skupštini je konstatirano da je u prošloj godini pjevački zbor redovito

vježbao dva puta tjedno, „a kada je trebalo dolazili su i po nekoliko večeri

uzastopce ne žaleći truda, samo da kod nastupa pokažu svoju veliku spremu

na polju glazbene umjetnosti. Pokazali su kod svih nastupa da je to zbor jednog

starijeg pjevačkog društva, u kojem je pjesma dugo godina uzgajana…“

Pjevačkim zborom Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“ ravnao je

tada gospodin dr. Nikola Ćorić, direktor ovdašnje Niže realne gimnazije,

sve do 4. prosinca 1931. godine kada je premješten u Gospić za direktora

tamošnje Velike gimnazije. Bio je zborovođa ovog društva 6 godina. Njemu

treba zahvaliti na napretku ovog pjevačkog zbora. Još treba napomenuti da

174


je kroz čitavo to vrijeme radio besplatno. Gospodina Nikolu Ćorića zamijenio

je gospodin Slavko Kesić, koji je i ranije vodio ovaj zbor.

Hrvatski pjevački savez u Zagrebu, čiji je član bio i „Posavac“ , odlikovao

je u prošloj godini Diplomom za požrtvovan rad od 30 godina na

polju glazbene umjetnosti predsjednika HPD „Posavac“ gospodina Jakova

Pašalića. Istom diplomom je odlikovan i zborovođa gospodin Nikola Ćorić.

Osim navedenih, Hrvatski pjevački savez odlikova je sa:

Srebrnom lovorovom zvijezdom slijedeće članove HPD „Posavac“:

- gđu Leposavu Zamola za 20-godišnji pjevački rad;

- gđu Danicu Mostarčić za 20-godišnji pjevački rad;

- gđu Luciju Liović za 18-godišnji pjevački rad;

- gđicu Felu Katušić za 12-godišnji pjevački rad;

- gđu Julku Džaja za 12-godišnji pjevački rad.

Zlatno odlikovanje dobili su:

- gosp.Markan Mostarčić za 20-godišnji pjevački rad;

- gosp. Ante Džaja za 20-godišnji pjevački rad;

- gđa Olga Kolisek za 10-godišnji pjevački rad;

- gđica Fina Balvanović za 10-godišnji pjevački rad;

Srebrno odlikovanje dobili su:

- gosp. Slavko Kesić za 10-godišnji pjevački rad;

- gosp. Ivo Banović za 10-godišnji pjevački rad;

175


- gosp .Ivan Zamola za 10-godišnji pjevački rad;

- gosp. Hugo Zamola za 10-godišnji pjevački rad;

- gđica Branka Katušić za 5-godišnji pjevački rad;

- gđica Zora Jurišić za 5-godišnji pjevački rad;

- gđica Marija Banović za 5-godišnji pjevački rad;

- gđica Tonka Kurtović za 5-godišnji pjevački rad.

Za odbornički rad odlikovani su Falerovom počasnom kolajnom:

-gosp. Franjo Balvanović za 30-godišnji rad;

- gosp. Mato Liović za 30-godišnji rad;

- gosp. Ivo Dujlović za 10-godišnji rad;

- gosp. dr. Nikola Bilogrivić za 10-godišnji rad;

- gosp. dr.Ivan Šurkić za 10-godišnji rad;

- gosp. Nikola Kuliš za 10-godišnji rad.

Pjevački zbor Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“ broji 36 članova,

a u prošloj godini otpjevao je 16 starih i 16 novih pjesama.

U idućem broju: OSTALE AKTIVNOSTI HPD “POSAVAC

Preuzeto iz knjige . “GRADIŠKE HISTORIJSKE TEME, Orahova, Dubrave,

gimnazija ...” autora Husrefa Hadžialagića tiskana u Rijeci 2007. godine.

176


PREDSTAVLJAMO VAM

PAKAO SRPSKOG LOGORA

STARA GRADIŠKA 1991. GODINE

Vlado Radošić je godinama, kao policajac u mirovini, pedantno

bilježio i prikupljao svjedočanstva i dokumentaciju iz 1991. godine,

vremena kada je starogradiški kazamat u svoje zidne i samice ponovo

vratio strah, jauke, patnju i smrt.

Općina Stara Gradiška i Udruga specijalne policije iz Domovinskog

rata Nova Gradiška zajednički su u utorak, 27. studenoga 2012 godine

predstavili knjigu “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine”.

Autor knjige Vlado Radošić, sudionik Domovinskog rata, pripadnik

specijalne jedinice policije „ZEBRE“ Nova Gradiška, potom

zasebne jedinice policije „JADRAN“ te temeljne i krim. policije, ovu

je knjigu napisao na temelju originalnih dokumenata i izjava logoraša

AUTOR KNJIGE VLADO RADOŠEVIĆ (DESNO) S GENERALOM

I MLADENOM MARKAČ (LIJEVO) A U POZDANI JE MICAN

177


koji su bili zatočeni u vrijeme srpske okupacije u logoru/zatvoru Stara

Gradiška.

Promociji održanoj u Domu kulture u Staroj Gradiški bilo je

nazočno više od 500 ljudi, preživjelih logoraša, branitelja, političara,

pripadnika Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, učenika

Industrijsko - obrtničke škole Nova Gradiška, učenika područne škole

Stara Gradiška, a poseban gost bio je general Mladen Markač koji je

prije desetak dana doša iz haaškog zatvora.

Uz navedene, knjigu su predstavili i o njezinoj vrijednosti i važnosti

govorili Velimir Paušić, načelnik Općine Stara Gradiška, Vlado

Marić, izaslanik predsjednika RH i član Savjeta za hrvatske branitelje,

župan Brodsko-posavske županije dr. Danijel Marušić, predsjednik

Udruge Specijalne policije Josip Klem, predsjednik Hrvatskog

društva logoraša srpskih koncentracijskih logora prof. Danijel Rehak,

recenzent prof. Mato Rupić, prof. Janja Sekula, urednik Tomislav

Šulj, pukovnik Ivica

Pandža – Orkan, a o

strahotama zatočeništva

u logoru Stara Gradiška

je svjedočio Antun

Pelivanović iz Novske.

Upravo o vremenu

Domovinskog rata i događanjima

u zidinama

starogradiškog kazamata

piše Vlado Radošić

u knjizi o kojoj su na

promociji govorili povjesničari

iz Hrvatskog

memorijalnog dokumentacijskog

centra

Domovinskog rata.

Kako je rekao recenzent

prof Mato Rupić,

od ukupno 7.624 logoraša

koji su bili u srpskim

koncentracijskom

logorima u Srbiji, Bosni

i Hercegovini i Crnoj

NASLOVNICA KNJIGE

178


Gori, u Staroj Gradiški ih je bilo 377. Dio njihovih sudbina i stradanja

argumentiran je knjizi pedantnog bivšeg policajca. Teške su to priče,

rekao je urednik knjige prof. Tomislav Šulj, koje, smatra, da ih unatoč

tome treba pričati, posebno mladima. Kako je kazala prof. Janja

Sekula, knjiga svojim sadržajem i originalnim dokumentima govori o

zapadnoslavonskom ratištu, srpskoj pobuni i SDS-u koji ju je vodio.

Smatra da knjiga sadrži obilje vjerodostojnog materijala za istraživače

Domovinskog rata.

Prije same promocije knjige upriličeno je polaganje vijenaca i

odavanje počasti svim poginulim braniteljima i žrtvama zatočeništva,

te obilazak prostora nekadašnjeg logora.

Nakladnik spomenute knjige je Udruga specijalne policije iz

Domovinskog rata „Zebre“ Nova Gradiška, a domaćin premijerne

promocije bila je općina Stara Gradiška, jer će knjiga u tijeku 2013.

godine biti predstavljena brojnim građanima diljem Hrvatske.

Putom sadržaja – kazala ove knjige možemo pratiti što ova knjiga

obrađuje: Uvod, Logori i zatvori za Hrvate s okupiranog područja

zapadne Slavonije, Srpska okupacija zapadnog dijela općine Nova

Gradiška 1991. godine, Štab “TO Okučani” i “SUP Okučani”, zatvor

ONI SU PREŽIVJELI STRAHOTE SRPSKOG LOGORA STARA GRADIŠKA

179


u Okučanima, Logor “Stara Gradiška, Logoraši zatvoreni u rujnu

1991. godine, Logoraši zatvoreni u listopadu 1991. godine, Logoraši

zatvoreni u studenome 1991. godine, Logoraši zatvoreni u prosincu

1991. godine, Knjiga izvješća događaja u logoru “Stara Gradiška”, Iz

dnevnika pripadnika “Belih orlova”, popis ubijenih i nestalih logoraša,

Popis pripadnika “Stanice milicije Stara Gradiška”, Popis istražitelja

u logoru “Stara Gradiška” Popis liječnika koji su opružali pomoć

logorašima, Popis osoba koje su privodile civile, Popis vojne policije

banjalučkog korpusa, JNA u logoru “Stara Gradiška”, Popis “oficira

bezbednosti JNA” i drugih vojnih osoba koji su vodili istrage i saslušanja

logoraša u logoru “Stara Gradiška”, Zaključak, Izvori i literatura,

Bilješka o autoru i Zahvala.

Nakladnik knjige je Udruga specijalne policije iz Domovinskog

rata “Zebre” Nova Gradiška, recezent prof. Mato Rupić – Hrvatski

memorijalni dokumentarni centar Domovinskog rata, urednik

Tomislav Šulj, lektor Dubravka Sremac Kit – profesor hrvatskog jezika

i književnosti, a grafički ju je oblikovala Josipa Kuharić. Tiskala ju

je tiskara Arca d.o.o. Nova Gradiška u 1.000 primjeraka.

Zašto je nama Dolincima i Bosanskogradišćanima zanimljiva ova

knjiga?

Zbog toga što su mnogi ni krivi ni dužni robijali u ovom logoru. Na

žalost neki su izišli iz njega kao doživotni invalidi a neki su ubijeni bez

suđenja. Donosime kraće životopise nekih osoba s dolinskih i bosanskogradiških

prostora koje su osjetile sve strahote PAKLA SRPSKOG

LOGORA STARA GRADIŠKA 1991. GODINE

VONIÆ NEDJELJKO, sin oca Pavla i majke Mare r. Tomić, civil,

r. 26.08.1968., iz Donje Doline, općina Bosanska Gradiška, Hrvat.

Uhićen dana 09.10.1991. godine u mjestu Donja Dolina, općina

Bosanska Gradiška, od strane pripadnika „TO Bosanska Gradiška“,

doveden u logor „Stara Gradiška“ pod nadzorom pripadnika „SM Stara

Gradiška“. Smješten u samicu br. 19, gdje je boravio do 07.12.1991.

godine, kada je zajedno s još 22 logoraša odveden u zatvor „Okučani“,

u zgradu „SM Okučani“ pod nadzorom pripadnika „SM Okučani“. U

zatvoru „Okučani“ boravio je do 24.12.1991. kada je s još 11 preživjelih

zatvorenika ponovno doveden u logor „Stara Gradiška“ na IV.-

odjel pod nadzorom pripadnika Vojne policije banjalučkog korpusa

180


JNA, gdje je boravio

do 15.01.1992.

godine kada je

posredovanjem

Međunarodnog

komiteta Crvenog

križa pušten na slobodu.

Za vrijeme

boravka u zatvoru

i logoru svakodnevno

je tjelesno,

psihički i na druge

načine zlostavljan

i prisiljavan na

SPOMEN PLOČA NA GROBLJU GRADINA U DONJOJ DOLINI obavljanje poslova

unutar logora.Vonić

Nedjeljko ubijen je dana 18.02.1992. godine od strane pripadnika

„Vojske Republike Srpske“ u rijeci Savi prilikom bijega iz Bosne i

Hercegovine u Republiku Hrvatsku.

ÈEGRLJ LUKA, sin Ante, civil, rođen 19.03.1958. godine u

Donjoj Dolini, iz Brestovčine, općina Bosanska Gradiška, Hrvat.

Uhićen dana 06.10.1991. god. u obiteljskoj

kući u Brestovčini od strane pripadnika

„SUP-a Okučani“. Doveden u logor „Stara

Gradiška“ pod nadzorom pripadnika „SM

Stara Gradiška“, smješten u samicu br. 12,

gdje je boravio do 07.12.1991. godine kada je

s još 22 logoraša odveden u zatvor „Okučani“,

u zgradu „SM Okučani“, pod nadzorom paravojnih

pripadnika „SM Okučani“. U zatvoru

„Okučani“ boravio je do 24.12.1991. godine

kada je s još 11 preživjelih zatvorenika ponovno

doveden u logor „Stara Gradiška“, na IV.-

LUKA ČERGLJ

odjel pod nadzorom pripadnika Vojne policije banjalučkog korpusa

JNA, gdje je boravio do 15.01.1992. godine kada je posredovanjem

predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog križa pušten na slobodu.

Za vrijeme boravka u zatvoru i logoru svakodnevno je tjelesno,

psihički i na druge načine zlostavljan, a zbog čega mu je ukazivana

liječnička pomoć.

181


MAJDANDŽIÆ DRAGO, Jose, civil, rođen 17.09.1945. godine,

iz Kozinaca, općina Bosanska Gradiška, Hrvat, uhićen u Bosanskoj

Gradiški, doveden po „Vojnom policajcu“, Makiviću u logor „Stara

Gradiška“ pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška“ s vidljivim

povredama u predjelu lica, smješten u samicu br. 1. Istog dana u

12.45 sati prilikom nadzora samica od strane pripadnika „SM Stara

Gradiška“, pronađeno je mrtvo tijelo Drage Majdandžića. Mrtvo tijelo

pregledano je po poručniku doktoru Regoda Mladenu, koji je konstatirao

smrt. Dana 30.11.1991. godine u 09.30 sati po „vojnicima JNA“

Dragović Radinku i Branku (prezime nepoznato) mrtvo tijelo Drage

Majdandžića prevezeno je na obdukciju u Banja Luku. Posmrtni ostaci

Drage Majdandžića sahranjeni su na groblju u Bosanskoj Gradiški.

SANJICKI DARKO, Josipa, civil, r. 11.11.1967. godine, iz Bosanske

Gradiške, D. Obradovića br. 29, Hrvat. Uhićen dana 21.09.1991. godine

u mjestu Gornji Podgradci, općina Bosanska Gradiška, od strane

„Milicije SAO Krajine“. Tjelesno je zlostavljan do 22.09.1991.

godine, a potom je doveden u logor „Stara Gradiška“ pod nadzorom

pripadnika „SM Stara Gradiška“. Smješten

u samicu br. 19, gdje je boravio do 07.12.1991.

godien kada je s još 22 logoraša odveden u zatvor

„Okučani“ pod nadzorom pripadnika „SM

Okučani“. Dana 22.12.1991. godine iz zatvorske

ćelije odveden je od strane Teodorčević Dragana,

zvanog „Macola“ i više nije vraćen u ćeliju. Dana

24.10.1996. godine prilikom ekshumacije, u bunaru,

na staroj benzinskoj pumpi Okučani, uz

auto-cestu, Zagreb-Lipovac pronađen je leš NN

muškarca, a DNA analizom u Zavodu za sudsku

medicinu Zagreb, utvrđeno je da se radi o tijelu

SANJICKI DARKO

Sanjicki Darka. Dana 20.03.2009. godine Zavod za sudsku medicinu

Zagreb, Re broj: 60.922-1247/1996, izdao je „prijavu činjenice smrti“

na ime Sanjicki Darko s uzrokom smrti „TRAUMA CAPITIS“ - nasilna

smrt. Posmrtni ostaci Sanjicki Darka sahranjeni su na gradskom

groblju Nova Gradiška. Za vrijeme boravka u logoru svakodnevno je,

tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan, a zbog čega mu je ukazivana

liječnička pomoć.

TOMLJENOVIÆ MIRKO iz Bosanske Gradiške, Potkozarska br.

50/I, rođe 07. 07. 1946. godine od oca Vladimira, civil, Hrvat. Uhićen

dana 30. 09. 1991. godine u obiteljskoj kući u mjestu Bosanska Gradiška

182

TOMLJENOVIĆ MIRKO


od strane pripadnika „SM Stara Gradiška“.

Doveden u logor „Stara Gradiška, iz Bosanske

Gradiška pod nadzorom istih, smješten u samicu

br. 22, gdje je boravio do 07.12.1991. godine

kada je s još 22 logoraša odveden u zatvor

„Okučani“, u zgradu „SM Okučani“ pod nadzorom

pripadnika „SM Okučani“. Istu večer iz ćelije

izveden od strane Šućur Miroslava, pripadnika

„SM Okučani“, odveden u prostoriju gdje je

tjelesno zlostavljan od strane Šućur Miroslava,

Rakonić Zdravka, Borjanić Slobodana zvanog

„Jordan“, Petković Nebojše, Guskić Predraga, Buvač Slobodana, a

potom vraćen u ćeliju, gdje je istu noć i preminuo. Dana 24.02.1992.

godine u mjestu Dragalić, općina Nova Gradiška, prilikom razmjene

između hrvatske i srpske strane, razmijenjena su NN tijela (leševi)

i sahranjeni kao NN lica na groblju u Slavonskom Brodu. Tijekom

2009. godine izvršene su ekshumacije sahranjenih tijela, a DNA analizom

identificirano je tijelo Mirka Tomljenovića. Dana 29.03.2009.

godine Zavod za sudsku medicinu Zagreb, Re broj:77.454-308/2009,

izdao je „prijavu činjenice smrti“ na ime Mirko Tomljenović s uzrokom

smrti „MORS E CAUSA IG – NOTA – NASILNA SMRT”.

Posmrtni ostatci Mirka Tomljenovića sahranjeni su na gradskom groblju

Nova Gradiška.

STRILIÆ PETAR, Stjepana, civil, r. 20.11.1949. godine, iz Bukovca,

općina Bosanska Gradiška, Hrvat. Uhićen u

obiteljskoj kući u mjestu Bukovac, od strane

pripadnika „SM Stara Gradiška“, doveden u

logor „Stara Gradiška“ pod nadzorom istih.

Smješten u samicu br. 11, gdje je boravio do

07.12.1991. godine kada je zajedno s još 22 logoraša

odveden u zatvor „Okučani“, u zgradu

„SM Okučani“pod nadzorom pripadnika „SM

Okučani“. U zatvoru „Okučani“ boravio je do

24.12.1991. godien kada je s još 11 preživjelih

zatvorenika ponovno doveden u logor „Stara

PETAR STRILIĆ

Gradiška“ na IV.-odjel pod nadzorom Vojne

policije banjalučkog korpusa JNA, gdje je boravio

do 15.01.1992. godine kada je posredovanjem Međunarodnog

komiteta Crvenog križa pušten na slobodu. Za vrijeme boravka u za-

183


tvoru i logoru svakodnevno je tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan.

PUJIÆ IVO, Petra, maloljetnik-civil, r. 20.11.1973. godine, iz

Čatrnje br. 57, općina Bosanska Gradiška, Hrvat. Uhićen dana

16.10.1991. u obiteljskoj kući u Čatrnji od strane pripadnika „SM

Stara Gradiška“. Doveden u logor „Stara Gradiška“ pod nadzorom

istih, smješten u samicu br. 22, gdje je boravio do 17.10.1991. godine

kada je pušten na slobodu. Za vrijeme boravka u logoru, tjelesno je i

psihički zlostavljan.

KITAROVIÆ, (udana Zdravković) TONA, zvana „Tonka“, Linarda,

civil, r. 24.06.1937. godine iz Bosanske Gradiške, Hrvatica. Uhićena

dana 26.09.1991. godine u svom stanu u Bosanskoj Gradiški, od strane

Mome Tendžerića pripadnika „SM Stara Gradiška“. Dovedena u

logor „Stara Gradiška“ pod nadzorom istih formacija, smještena u samicu

br. 10, gdje je boravila do 06.11.1991. godine kada je puštena na

slobodu. Za vrijeme boravka u logoru svakodnevno je tjelesno, psihički

i na druge načine zlostavljana te prisiljavana na obavljanje poslova

unutar logora.

BEHLIÆ NURHAN, civil, iz Bosanske Gradiške, Musliman.

Uhićen dana 30.10.1991. godine u Bosanskoj Gradiški, od strane

Vojne policije JNA, doveden u logor „Stara Gradiška“, pod nadzorom

pripadnika „SM Stara Gradiška“. Smješten u samicu br. 22, gdje

je boravio do 31.10.1991. godine kada je pušten na slobodu.

SEJRANOVIÆ KEMAL, Jakuba, zvani „Kemo“, civil, r. 31.01.1950.

godine, iz Bosanske Gradiške, Musliman. Uhićen dana 17.10.1991.

godine na području Bosanske Gradiške od strane pripadnika „SM

Stara Gradiška“, doveden u logor „Stara Gradiška“ pod nadzorom

istih. Smješten u samicu br. 1, gdje je boravio do 05.12.1991. godine

kada je odveden na IV.-odjel logora pod nadzorom pripadnika

Vojne policije banjalučkog korpusa JNA. U logoru „Stara Gradiška“

boravio je do 15.01.1992. godine kada je posredovanjem predstavnika

Međunarodnog komiteta Crvenog križa pušen na slobodu. Za vrijeme

boravka u logoru svakodnevno je tjelesno, psihički i na druge načine

zlostavljan.

TABAKOVIÆ EMIR, civil, iz Bosanske Gradiške, Musliman.

Uhićen dana 26.09.1991. godine na području Bosanske Gradiške,

od strane pripadnika „SM Stara Gradiška“, doveden u logor „Stara

Gradiška“ pod nadzorom istih. Smješten u samicu br. 1, gdje je boravio

do 16.10.1991. godine kada je pušten na slobodu. Za vrijeme

184



zlostavljan.

MERDANOVIÆ ENES, civil, iz Bosanske Gradiške, Musliman.

Uhićen dana 26.09.1991. godine na području Bosanske Gradiške,

od strane pripadnika „SM Stara Gradiška“, doveden u logor „Stara

Gradiška“ pod nadzorom istih. Smješten u samicu br. 15, gdje je boravio

do 16.10.1991. godine kada je pušten na slobodu. Za vrijeme


zlostavljan.

RAMIÆ HASAN, civil, iz Bosanske Gradiške, Hasana Brkića br.

1., Musliman. Uhićen dana 13.11.1991. godine u Bosanskoj Gradiški,

od strane pripadnika Vojne policije JNA, doveden u logor „Stara

Gradiška“ pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška“. Smješten

u samicu br. 1, gdje je boravio do 05.12.1991. godine kada je odveden

na IV.-odjel logora pod nadzorom pripadnika Vojne policije banjalučkog

korpusa JNA, gdje je boravio do 15.01.1992. godine kada je

posredovanjem predstavnika

Međunarodnog komiteta

Crvenog križa pušten na

slobodu. Za vrijeme boravka

u logoru svakodnevno

je tjelesno, psihički i druge

načine zlos tavljan, a zbog

čega mu je ukazivana liječnička

pomoć.Zahvalni smo

autoru ove knjkige gosp.

Vladi Radošiću što nam je

podario neprocjenjeno bogatstvo

i želimo mu mnogo

uspjeha u daljnjem radu a

naročito na priopremi II.

dijela ove knjige gdje ćemo

se također susresti s imenima

pojedinih Dolinaca.

PRESLIKA KNJIGE BORAVKA

OSUĐENIH OSOBA U SAMICI U

LOGORU STARA GRADIŠKA

185


SJETIMO SE NAŠIH STARIH

IZ OBITELJSKIH ALBUMA

“EVO OVO SU NAŠI DRAGI KOJI SU ŽIVJELI U NEKOM

VREMENU, NA NAŠIM PROSTORIMA. TO SU LJUDI KOJI

SU SVOJIM POSTOJANJEM I SVOJIM RADOM STVORILI

DOLINU KAKVE SE SJEĆAMO.

ONI SU DALI NAS

I NITKO NE MOŽE REĆI DA NISU POSTOJALI!”

PAVLE VONIĆ (1900. - 1947.) DRŽI U RUCI

BILJEŽNICU U KOJOJ JE BILJEŽIO OVRŠENU

PŠENICU – UŠUR, A NA MAŠINI MAJSTOR

ANTO STOJIĆ (1900.- 1945.). OSTALE OSOBE

NA SLICI SU NEPOZNATE. AKO IH NETKO

PREPOZNA, OČEKUJEMO DA NAM SE JAVE.

SLIKA JE NAČINJENA 1939. GODINE.

FLORIJAN ORŠULIĆ (1932. - 1991.), NJEGOVA

MAJKA ANA (1910.- 1980.) I SUPRUGA RUŽA R.

STOJIĆ (1929. - 2011.) KĆI ANTE STOJIĆA NA

GORNJOJ SLICI. SLIKA JE NAČINJENA U BOSAN-

SKOJ GRADIŠCI 1951. GODINE.

186


NAŠI AKADEMICI

USPJEŠNA DJECA NAŠIH DOLINACA

DIJANA KNEŽEVIĆ rođena je 22. travnja 1985. godine u Novoj

Gradiški, po zanimanju liječnica, djelatnik Opće bolnice Nova Gradiška.

Kćer je Darka i Štefi ce, a unuka Luke Knežević i Mare rođene Terzić.

Luka je rođen 1935. godine, a Mara 1930. u Donjoj Dolini. Otac Darko je

također rođen u Donjoj Dolini 1961. godine.

Djed Luka je još davne 1965. „trbuhom za kruhom“ otišao raditi u

Njemačku, a onda je cijela obitelj 1967. preselila u Novu Gradišku i tu

žive sve do danas.

Moj otac se ovdje školovao i osnovao obitelj, 1982. godine se oženio

sa Štefi com Pajdić iz Vrbja.

U Novoj Gradiški sam pohađala

Osnovnu školu „Mato Lovrak“ te

završila Gimnaziju. S obzirom da

sam bila odlična učenica, više naklonjena

prirodnim znanostima,

puna interesa i entuzijazma za napredovanjem

odlučila sam upisati

Medicinski fakultet Sveučilišta u

Zagrebu što sam i uspjela nakon

položenog prijemnog ispita

2004.g. Studij je zahtijevao puno

napora, truda i upornosti, s čime

sam se uspješno uhvatila u koštac

te diplomirala u srpnju 2010.g.

Nakon završenog pripravničkog

staža i položenog državnom ispita

zaposlila sam se u našoj bolnici

u Novoj Gradiški. Trenutno sam

na specijalizaciji iz Opće interne

medicine koju obavljam u KBC

Zagreb. Područja interesa su mi

kardiologija i nefrologija.

Moja sestra Sandra, rođena

1990. g., studentica je

Menadžmenta Veleučilišta u

DIJANA KNEŽEVIĆ

Slavonskom Brodu. Pri kraju je

187


PROMOCIJA, MED. FAKULTET ZAGREB

trogodišnjeg studija te se nada da će po završetku uspjeti naći nekakav

posao u struci što je danas veliki problem, a pogotovo u manjim gradovima

poput našega.

Iako sam rođena ovdje, za Dolinu me vežu moji djed i baka, tata i

ostala rodbina. Rado mi pričaju o kraju gdje su se rodili, o svim lijepim i

ponekad manje lijepim sjećanjima.

Redovito pročitam „Suzu Dolinsku“ i suosjećam sa svim našim ljudima

koji su prognani iz svojih domova. Neka im dragi Bog podari sreću,

zdravlje i da im snage za miran i sretan život u lijepoj našoj Hrvatskoj.

Puno pozdrava svima!

188


NATAŠA VIDIĆ - rođena

sam 4. lipnja 1987. godine

u Bosanskoj Gradiški, od

Zdravka i Dobrile Vidić rođ.

Dakić.

Do pete godine živjela sam

u Novom Selu. U rujnu 1992.

zbog ratnih okolnosti s roditeljima

odlazim u Hrvatsku, potom

u München (Njemačku).

U svibnju 1993. selimo se u

Italiju gdje u rujnu iste godine

upisujem prvi razred osnovne

škole u San Roccu di Piegara

(Verona).

U sedmom razredu selimo

se u Grezzanu (Verona), gdje

završavam osnovnu školu.

Od 2001. do 2006. godine

pohađala sam srednju školu u

znanstvenoj gimnaziji, smjer

tehnologija - Liceo Scientifi co “G. Fracastoro” indirizzo Tecnologico u

Veroni. Moje srednjoškolsko obrazovanje nije obilježeno samo odličnim

ocjenama nego i značajnim sportskim uspjesima u rukometu i atletici.

Po završetku srednje škole upisujem Građevinski fakultet - Facoltà di

Ingegneria Edile u Padovi, gdje sam uz studij radila na promociji i prodaji

maslinovog ulja i vina za tvrtku Redoro s.r.l. Godine 2010. završavam

preddiplomski studij i stječem trogodišnju diplomu, dok 2012. stječem

magistarsku diplomu i akademski naziv DOTTORE IN ARCHITETTURA

E INGEGNERIA EDILE. Iste godine sam osvajila nagradu Territorio per

Azioni u Padovi i položila državni ispit te stekla

pravo upisa u državnu komoru inženjera

- Ordine degli Ingegneri di Verona, kao prvi

stranac.

Nakon odrađenog staža, zaposlila sam

se u istom privatnom tehničkom studiju arhitekture,

gdje i trenutno sa zadovoljstvom

radim.

Povremeno projektiram za lokalnu tvrtku

koja se bavi proizvodnjom mramora i granita.

189


NATALIJA VONIĆ je rođena 24. travnja 1985. godine u Bosanskoj

Gradiški, kćer Dobrice i Ivanke rođ. Kalizan.

Prve tri godine svoga života provodi u Novom Selu, pa se s roditeljima

seli u Novsku, gdje živi sve do početka rata. Godine 1991. odlaze

u Austriju.

Nakon završene osnovne i srednje škole

(ekonomski smjer) u Donjoj Austriji, godine

2005. upisuje bakalaureat na Sveučilištu u

Beču, smjer pismeno i usmeno prevođenje za

njemački, bosanski/hrvatski/srpski i engleski

jezik. Po završetku istog nastavlja s masterskim

studijem na istom fakultetu (isti smjer),

diplomira 2013. godine i steče akademsku titulu

MASTER OF ARTS.

Od 2007. godine radi u prevoditeljskom

uredu u Beču i stoji na raspolaganju glede

prevodilačke, pravne i druge pomoći svima, a

naročito našim Dolincima.

190


GABRIJELA VIDIĆ - rođen sam 1. kolovoza 1987. godine u

Bosanskoj Gradiški, međutim zbog pogreške koja se dogodila prilikom

izrade hrvatske domovnice i rodnog lista svugdje u dokumentaciji se

Gornja Dolina navodi kao moje rodno mjesto.

Rođena od oca Dragana i majke Suzane Vidić (rođ. Oršulić), svoje

djetinjstvo do pete godine provela sam u Gornjoj Dolini. Zbog ratnih

okolnosti 1992. godine odlazimo iz Gornje Doline prvo u Hrvatsku, potom

u Njemačku. U Njemačkoj

sam u tri različite osnovne

škole s odličnim uspjehom

završila prva četiri razreda

osnovne škole. No kako

smo u Njemačkoj boravili

kao izbjeglice, 1998. godine

se vraćamo u Hrvatsku gdje

u Osnovnoj školi Ljudevita

Gaja u Novoj Gradiški završavam

ostatak svog osnovnoškolskog

obrazovanja.

2002. godine upisujem

Ekonomsku školu u Požegi,

smjer Hotelijersko-turistički

tehničar. Tijekom srednje

škole uspješno sam sudjelovala

na brojnim natjecanjima

iz njemačkog jezika.

2006. godine kao prva

na prijemnom ispitu upisujem

preddiplomski sveučilišni

studij Kultura i turizma na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti,

Sveučilište u Zadru, potom na istom Odjelu diplomski sveučilišni studij

Poduzetništvo u kulturi i turizmu. Tijekom preddiplomskog i diplomskog

studija izlagala sam i sudjelovala u organizaciji nekoliko međunarodnih

znanstvenih konferencija. Također sam sudjelovala i na mnogim stručnim

usavršavanjima i seminarima. 2011. godine dodijeljena mi je Rektorova

nagrada Sveučilišta u Zadru. U rujnu 2012. godine diplomirala sam među

10% najboljih studenata i stekla akademski naziv magistra ekonomije. U

prosincu iste godine upisujem doktorski studij na Ekonomskom fakultetu

u Zagrebu, smjer Ekonomija. Od 1. travnja 2013. godine zaposlena sam

kao suradnik u nastavi - asistent na Odjelu za turizam i komunikacijske

znanosti na Sveučilištu u Zadru.

191


ALEN ORŠULIĆ je rođen 20. siječnja 1990. godine u Šempetru

pri Novoj Gorici (Slovnija) od oca Ive rođenog u Novom Selu i majke

Gordane r. Grobenski iz Koprivnice.

Osnovnu školu “Fran Erjavec”

pohađa u Novoj Gorici od školske

godine 1997/1998. do 2004/2005.

Kao zanimiljivost istakao bih kako

sam bio zadnja generacija kojoj

je Osnovna škola trajala 8 godina

- razreda, jer sada traje 9

godina. Od školske 2005/2006

do 2009/2010. godine pohađam

Tehničku gimnaziju u Novoj Gorici.

Škola se zvala TŠC (Tehniški šolski

center) Nova Gorica. Po završetku

gimnazije se upisujem

na Univerzitet smjer Fizika I. Taj

program traje 3 godina, zato što je

kod nas svugdje bolonski sustav.

Na Institutu “Jozef Stefan” u

Ljubljani diplomirao i stekao akademsku

titulu INŽINJER FIZIKE.

Iduće godine namjeravam upisati

magisterij, a tada ćemo se opet vidjeti u “Suzi dolinskoj”.

192


IZ RJEČNIKA UČE STIPE

RIJEČI SU KAO I LJUDI: “ŽIVE, OSTARE I UMRU“

prof. dr. Anto Ćosić

- A -

aba

adet

aferim

ajziban (njem. Eisenbahn)

akšam

alajbeg

alodij

an(nj)fort

an, amišta

ambar

ambra

amerikanka

amper

aps

astal (mađ. Asztal)

asura, hasura, rogozina

ašikovati (tur.)

aščija

ašlama

avizirati (tal. avisio)

avlija (tur. Avlu, gr. Aule)

auzlog (njem. Auslage)

domaće sukno

običaj

bravo

vlak

prvi mrak

starješina posjednika u Turskoj

slobodan pogled

prolaz ispod kuće u dvorište

ham, konjska oprema za vuču

dvorišna zgrada, spremište za žito i kukuruz

mirisna lučevina

velika ručna pila za obaranje drveća

vedro, kabao

pritvor

stol

pokrivač od rogoza, lana ili konoplje,

plahta od gruba tkanja

udvarati se, ljubakati, ljubovati

kuhar

trešnja

obavijestiti, anvijestiti

dvorište

izlog

193


ZA ONE KOJI SEBI ŽELE POMOĆI

KISELI KUPUS - HRANA ZA SNAŽAN IMUNITET

U našim krajevima oduvijek postoji tradicija kiseljenja kupusa ili zelja.

Kiseli kupus je našim precima bio jedna od glavnih zimskih namirnica

i izvor vitamina C.

Danas još uvijek slijedimo tradiciju spravljanja kiselog kupusa za zimnicu.

Istina je da mnoge tradicije izumiru, ali ovoj se to ne bi smjelo dogoditi,

jer je kiseli kupus izuzetno hranjiv i ljekovit.

Bogatstvo kiselog kupusa

Kiselo zelje oduvijek je bilo cijenjeno, posebice kao lijek. Način njegove

pripreme potječe od Slavena, a koristi se i dan danas.

Poznato je da je moreplovac James Cook svoju posadu hranio kiselim

kupusom za prevenciju od opasnog

skorbuta.

Sebastian Kneipp njime je liječio

dijabetes, giht, opekline i upale.

Ljekovitost kiselog zelja nadilazi

ljekovitost mnogih poznatih biljaka.

Sto grama sirovog kiselog kupusa

sadrži čak 20 mg vitamina C. Slijede

vitamin A, folna kiselina, magnezij,

željezo, fosfor, kalcij, kalij, natrij, balastne

tvari i bjelančevine.

Odličan je izvor vitamina B12,

zbog toga se posebno preporučuje

vegetarijancima i veganima.

Crveno zelje je i do sedam puta ljekovitije od bijelog, a njegova boja

ukazuje da sadrži i ljekovite antocijanine.

Lijek za probavni sustav

Ono po čemu se kiselo zelje razlikuje od sirovog su probiotičke bakterije.

194


Kiseli kupus je izvorna fermentirana hrana prirodno bogata probiotičkim

kulturama.

Zbog toga je kiselo zelje jako bitno u liječenju bolesti prouzrokovanih

disbalansom crijevne fl ore, posebice nakon terapije antibioticima ili

kemoterapije.

Blagotvorno djeluje na želudac i crijeva, na njihovu mikrofl oru i na

peristaltiku, čime pogoduje probavi.

Pomaže i u probavljanju masnih obroka, te ubrzava metabolizam

što pospješuje izlučivanje štetnih tvari iz organizma te čisti i regenerira

jetru.

Tako čisti krv, usporava starenje i jača otpornost organizma.

Zacjeljuje rane i opekline

Kiselo zelje pospješuje zarastanje rana, a djeluje i kod reume i upale

vena.

Lokalno ga možete koristiti za ublažavanje svrbeža na koži uslijed

različitih alergijskih upala, manjih opekotina i uboda insekata, posebno

pčele ili ose.

Na zahvaćeno mjesto stavite oblog od lista kiselog zelja i omotajte

ga zavojem ili gazom.

Imate li glavobolju, na čelo položite list kiselog kupusa i omotajte ga

gazom.

Za podizanje raspoloženja te općenito dobro zdravlje, svaki dan pojedite

dvije do tri žlice naribanog kiselog zelja.

Ljudi koji konzumiraju puno kiselog kupusa jači su i otporniji na bolesti.

Zbog toga se kiseli kupus posebno preporučuje starijim osobama,

osobama s oslabljenim imunitetom i djeci.

Blagodati soka kiselog kupusa

Rasol - sok kiselog zelja – ima mnogo povoljnih učinaka po zdravlje.

Bogat je vitaminima C, E, K i B, kao i vitaminom U, jednim od najrjeđih

vitamina, važnim za liječenje čira na želucu i dvanaestercu.

Vrlo je popularan narodni recept za liječenje nagluhosti pomoću

rasola. Navečer, prije spavanja, namočite vatu u rasol od zelja i stavite

je u uho. Tako spavajte i izvadite je ujutro.

Između ostalog, rasol djeluje protiv gljivica i bakterija, štiti od upala,

pomaže kod čira i liječi mamurluk.

195

Kiselo zelje u kulinarstvu


Da biste iskoristi sve hranjive tvari u kiselom kupusu konzumirajte ga

sirovog, kao i njegov rasol.

Najzdraviji je u obliku salate uz dodatak bučinog ulja. Osim toga, možete

ga kuhati, pržiti, peći, pirjati i kombinirati sa žitaricama, na primjer

ječmom.

Priprema kiselog kupusa

15 kg zelja

0,5 kg soli

šest lovorovih listova

žlica papra u zrnu

komadići dunje radi žuće boje

po izboru ljupčac, kim, komorač, vinova loza ili jabuke

U plastičnu bačvu složite red rezanog zelja, a zatim red soli i začina.

Nastavite tako dok sve ne potrošite. Sve zalijte vodom dok ona prekrije

zelje i hermetički zatvorite.

Prvo držite zelje na sobnoj temperaturi dok se ne ukiseli, za što je

potrebno oko mjesec dana.

Zatim ga premjestite na hladno mjesto poput podruma i čuvajte na

temperaturi ne većoj od pet stupnjeva.

Ako bačva nije puna do vrha, napunite najlonsku vreću vodom i stavite

je kao uteg na zelje, da ga pritišće.

Trodnevna dijeta od zelja

S ovom dijetom možete izgubiti do tri kilograma u tri dana, i pritom

detoksicirati organizam.

Prvi dan pojedite do kilogram i pol kiselog zelja raspoređenog u

obroke. Pijte puno vode s nekoliko kapi limuna.

Drugi dan za užinu pojedite pola kilograma zelja, komadić kruha i

nekoliko žlica svježeg sira. Za ručak ponovite, ali u zelje dodajte jabuke

narezane na kockice.

Za večeru zelju dodajte dva kuhana krumpira, pet grama maslaca,

malo luka i kima (ili nekoga drugog začina prema želji) i sve to malo

prepecite.

Trećeg dana iskombinirajte jelovnike prvih dvaju dana kako vam najbolje

odgovara

196


ZABAVNA STRANICA

MAĆA

MALTA

JED.

GRČKO

OD AM.

SLOVO

DRŽAVA

SAD

SMO

. . .

ČILI

ŠA-

....

ŽEN-

SKO

IME

OZ.

AUTO

ŠKOLE

INDIJA-

NAC

Ć

suza

dolinska

20 G

OD

SMRTI

suza

dolinska

PO-

TVRD-

NA RJ.

GRAD NA

MORU

M. Š. BIO

JE

U VINU

JE

ISTINA

RUMUNJ-

SKA

ČESTO

SE SELI

VENERA

MJESTA

VARA

ISTINA

(LAT.)

ZANATI

KOJI

TOKARI

LOS

ANGE-

LES

Ž. IME

ŠIPAK

SEKUN-

DA

SLO-

VEN.

PIĆE

ITALIJA

suza

dolinska

AU-

STRIJA

OS

U

... PAPI-

RA

MUŠK.

IZ

ILOKA

PJE-

SNIK

UJEVIĆ

VEZNIK

AMERI-

KANCI

suza

dolinska

AMMO

DOMINI

ŠVI-

CAR-

SKA

SVE U

REDU

1 OD

KOMP. U

GNOJI.

POTVR-

DA

Č

OSVJE-

ŽAVAJU-

ĆE PIĆE

VOLT

AMPER

OZLJEDA

DIVLJA

MAČKA

NOĆ I

MIR

BEZ M

AUTO

OZ. ZA

NAŠICE

RJEŠENJA IZ PROŠLOG BROJA: DOLINI, ABEL, LOVA, J, SIRANA, I, OD, ATINA, IDAHO, H, L, I, OL, PY, J,

LI, PAN, G, ON, ROM, OSI, ORO, OKO, T, ZINKA KUNC, O, A, ROE, TALAS

JESTE LI ZNALI...?

Prije 4.000 g. u Babilonu je bio običaj da otac mlade

opija zeta mjesec dana poslije svadbe. Piće je bilo

vrsta piva

dobivenog od meda...Otuda potiče izraz “medeni

mjesec’’ ili na engleskom “honeymoon’’......

Sove su jedine ptice koje vide plavu boju.

Civilizirani svijet, od proteklih 3.500 godina povijesti,

samo 230 godina je imao mir..!!?

Najveće drvo na Zemlji ,,Sherman’’ drvo koje se nalazi

u Nacionalnom parku sekvoja u SAD. Visina mu je

91m, a najveći promjer mu je 12 m.

Kikiriki se koristi prilikom pravljenja dinamita...!!?

Zemljine tektonske ploče kreću se istom brzinom

kojom raste ljudski nokat.

Na Zemlji je svaki dan duži za 0,00000002 sec. od

prethodnog uslijed usporavanja Zemljine brzine..!!?

Nula je jedini broj koji se ne prikazuje rimskim brojem.

Štakori mogu živjeti duže bez vode nego deve..!!?

U šahu izraz “šah mat’’ na perzijskom jeziku znači

“kralj je mrtav’’

Katastrofu Titanika preživjela su i dva psa...

Nilski konj ima kožu debelu oko 6,5 cm i štiti ga čak i

od metka.

Može narasti i preko 3 m, težiti do 4 tone, ali može i

trčati brže od čovjeka.

Albert Einstein je progovorio u 6. godini..!!?

Američki astronauti moraju biti niži od 180 cm.

Najduži crijevni parazit koji je pronađen u čovjeku bio

je dugačak 33 m.

Prvi E mail preko Interneta poslan je 1972. godine.

Ljudska dlaka može izdrzati težinu do 3 kg.

Škare je izumio Leonardo da Vinci..!!?

Samo dvije životinje nemaju potrebu okrenuti glavu da

bi vidjele iza svojih leđa, zec i papagaj.

Leonardo da Vinci je bio u stanju da istovremeno

jednom rukom piše, a drugom crta.

197


ROĐENI VJENČANI UMRLI

Novorođenče je član obitelji koji ljubav čini jačom, dane

kraćima, noći dužima, novčanik tanjim, dom sretnijim,

odjeću otrcanijom, prošlost zaboravljenom i budućnost

vrijednom življenja.

R O Đ E N I

ADAM DAKIĆ, sin Rudija (Gornja Dolina) i Jasminke r. Jurković,

rođen 1. listopad 2012. godine u Veroni (Italija).

NIKOLA VONIĆ, sin Tomislava Vonić (Donja Dolina) i Milene r.

Varcar (Glamočani) rođen 4. prosinca 2012. god. u Bosanskoj Gradiški.

MATIJAS VONIĆ, sin Tomislava Vonić (Donja Dolina) i Milene r.

Varcar (Glamočani) rođen 4. prosinca 2012. god. u Bosanskoj Gradiški.

“. . . Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek

ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno

tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi,

čovjek neka ne rastavlja!”

V J E N Č A N I

ROBERT / sin Rade i Ljubice r. Knežević/ ORŠULIĆ (Novo Selo) i

IVANA SOLDO vjenčani 18. svibnja 2013. godine (Župna crkva Bezgrješnog

začeća BD Marije)

MAJA /kći Ive i Gordane/ ORŠULIĆ (Nova Gorica – Novo Selo) i

TADEJ /Marijana/ JUG, vjenčani 25. svibnja 2013. godine u Novoj Gorici.

SLAVEN / sin Ljuboslava i Vesne - Snježane/ KNEŽEVIĆ (Novo Selo)

i IVANA /Pavla/ ORŠULIĆ (Novo Selo) vjenčani 10. kolovoza 2013. godine

u Novoj Gradiški (Župna crkva Kraljice sv. Krunice).

SNJEŽANA /Dragana i Marine/ VIDIĆ (Gornja Dolina) i IVAN /Nikole/

KALIĆ (Slav. Dolina), vjenčani 14. rujna 2013. godine u Cerniku.

198


ROBERT I IVANA

IVAN I SNJEŽANA

199


TADEJ I MAJA

SLAVEN I IVANA

200


OBITELJIMA

PREMINULIH

ISKRENA SUĆUT

Uredništvo

“JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT: TKO U MENE VJERUJE, AKO I

UMRE ŽIVJET ĆE”

(Iv 11,25)

U M R L I

RADOVAN /Vinka/ MATKOVIĆ rođ. 1935. godine u Novom Selu.

Umro 24. prosinca 2011. godine u Novoj Gradišci. Sahranjen na groblju u

Novoj Gradišci.

IVO /Vinka/ MATKOVIĆ rođ. 1948. godine u Novom Selu. Umro 20.

rujna 2012. godine u Austriji. Sahranjen na groblju u Novoj Gradišci.

JAGA /Veselka/ Trkulja r.Oršulić, 1922. godine u Novom Selu. Umrla

21. siječnja 2012. god. u Ljupini. Sahranjena u Novoj Gradiški.

ANTO /Vinka/ KNEŽEVIĆ rođen 1930. godine u Novom Selu. Umro

17. ožujka 2013. godine. Sahranjen na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini.

BRANKO - BRANE /Pavla/ ORŠULIĆ, rođen 1940. god. u u Novom

Selu. Umro 8. travnja 2013. godine u Slavonskom Brodu. Sahranjen u Novoj

Gradiški.

MIROSLAV /Branka / ORŠULIĆ, rođen 1960. godine u Novom Selu.

Umro 30. svibnja 2013. godine. Sahranjen u Novoj Gradiški.

PAVLE /Pavla/ ČEGRLJ rođ. 1931. god. u Donjoj Dolini. Umro 31.

svibnja 2013. god. Sahranjen na groblju u Goricama kod Nove Gradiške.

PAVLE /Mije/ TUTIĆ rođ. 1935. god. u Gornjoj Dolini. Umro 4. lipnja

2013. godine u Požegi. Sahranjen u Cigleniku.

MARA /Valentina/ GUBIĆ r. Stojić rođ. 14. veljače 1943. god. u Donjoj

Dolini - Proševici. Umrla 4. srpnja 2013. god. u Melbourne (Australija)

gdje je i sahranjena.

201


DAMJAN - DANE /Luke/ ŠOKIĆ. rođen 5. listopada 1957. godine

u Donjoj Dolini. Umro 6. travnja 2013. godine u Švicarskoj. Sahranjen u

Velikoj Gorici.

MARA /Pavla/ VONIĆ r. Tomić rođ. 1942. god. u Donjoj Dolini. Umrla

25. lipnja 2013. godine u Donjoj Dolini. Sahranjena na groblju “Gradina”

u Donjoj Dolini.

SLAVKO /Blaške/ VONIĆ – RICO rođen 1955. godine u Gornjoj Dolini.

Umro 6. srpnja 2013. godine u Slavonskom Brodu. Sahranjen na groblju

u Gornjim Bogićevcima.

MATO / Ante/ ŠOKIĆ rođ. 1936. godine u Donjoj Dolini. Umro 20.

srpnja 2013. godine u Novoj Gradišci. Sahranjen na groblju u Gornjim Bogićevcima.

MARIJA /Mirka/ VIDIĆ rođ. 1948. god. u Gornjoj Dolini. Umrla 18.

kolovoza 2013. godine u Bodegraju. Sahranjena na groblju Nova Gradiška.

IVO /Mate/ DAKIĆ rođ. 1948. godine u Gornjoj Dolini. Umro 19. rujna

2013. godine u Šumetlici. Sahranjen u Novoj Gradišci.

MANDA /Luke/ JURIŠIĆ r. Vonić, rođ. 1932. god. u Gornjoj Dolini.

Umrla 22. listopada 2013. godine u Dubovcu. Sahranjena u Gornjim Bogićevcima.

ZVONIMIR - ZVONKO /Pavla/ VONIĆ rođ. 1942. god. u Novom Selu.

Umro 10. studenog 2013. godine u Bos. Gradišci. Sahranjen u katoličkom

groblju Brestovčina kod Bos. Gradiške.

202


BRANKO – BRANE /Pavla/ ORŠULIÆ

je nakon duge i teške bolesti preminuo 8. travnja

2013. god. u 73. godini života.

Ispraćaj dragog nam pokojnika obavljen je 9.

travnja 2013. god. na groblju u Novoj Gradiški.

POÈIVAO U MIRU BOŽJEM!

Ožalošćeni: supruga KATA, sinovi MIROSLAV, ANTO i

BRANISLAV, kćerka VIOLETA , sestre, zetovi, snahe, unučad,

praunučad te ostala tugujuća rodbina i prijatelji

MIROSLAV /Branka/ ORŠULIÆ

je nakon kratke i teške bolesti preminuo

30. svibnja 2013. god. u 53. godini života.

Ispraćaj dragog nam pokojnika obavljen je 1. lipnja 2013.

god. na groblju u Novoj Gradiški.


Ožalošćeni: majka KATA, supruga ŽELJKA, sin SAŠA,

kćerka SANELA, braća ANTO i BRANISLAV, sestra

VIOLETA, unučad BRUNO i KATJA, zet GORAN, snaha

SANJA i ostala tugujuća rodbina i prijatelji

203


SLAVKO VONIÆ - RICO

je nakon kraće bolesti preminuo 6. srpnja


Ispraćaj dragog nam pokojnika obavljen je 9.

srpnja 2013.

god. na groblju u Gornjim Bogićevcima.


Ožalošćeni: tekta LJUBA sa obitelji, bratić ANTO s obitelji i

ostala tugujuća rodbina i prijatelji

MATO /Ante/ ŠOKIÆ

je nakon kraće bolesti preminuo 20. srpnja


Ispraćaj dragog nam pokojnika obavljen je

22. srpnja 2013. god. na groblju u Gornjim Bogićevcima


Ožalošćeni: supruga: JANJA, sinovi p. DAMIR i BORIS, kćerke

BILJANA i BORICA zetovi GEERT i MATO, unučad NICK,

KOBE i SANDRA te ostala tugujuća rodbina i prijatelji

204


MARA /Valentina/ GUBIÆ

r. Stojiæ

je preminula 04. srpnja 2013. god.

u Melbourne u 70. godini života.

SVETA MISA ZA DRAGU NAM POKOJNICU

SLUŽENA JE 11. SRPNJA 2013. GODINE U HKC

DUHA SVETOGA (BRAESIDE), A POSLJEDNJI

ISPRAĆAJ OBAVLJEN NA GROBLJU SPRINGVALE

(SPRINGVALE BOTANICAL CEMETARY).

Uspomena na život kojim je živjela, u miru, slozi i potpunoj

odanosti svojoj obitelji, ostat će urezana u pamćenju

svih onih koji su je voljeli i poznavali.

POÈIVALA U MIRU BOŽJEM!

Ožalošćeni: suprug VALENTIN, sinovi: MARIJAN,

VLADIMIR, JOHNNY i IVAN, kći: SLAVICA, snahe:

SUZANA, NEVENKA, MERI, ELISA, zet MARIJAN, unučad:

ADAM, TANYA, NATASHA, SARAH, ANTHONY,

KEVIN, DANIEL, NICHOLAS, MICHAEL, STEVEN,

MAXTON, MOLLY i ostala tugujuća rodbina.

205


MARA /Pavla/ VONIÆ r. Tomiæ

je blago u Gospodinu i preminula

25. lipnja 2013. god.

u 71. godini života.

Ispraćaj drage pokojnice obavljen je

26. lipnja 2013. godine na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini.

POÈIVALA U MIRU BOŽJEM!

Ožalošćeni: suprug PAVLE, kćerka ŽELJKICA, sestra

JELENA. zet SAŠA, unučad TOMISLAV, HELENA,

NEDJELJKO i IVANA te praunučad MATIJAS i NIKOLA te

ostala tugujuća rodbina i prijatelji

ZVONIMIR - ZVONKO /Pavla/

VONIÆ

je iznenada preminuo 10. studenog

2013. god.

u 71. godini života.

Ispraćaj dragog nam pokojnika obavljen je 12. studenog 2013.

god. na katoličkom groblju u Brestovčini.


Ožalošćeni: supruga: ZLATICA – Zlata, sin IGOR,

snaha DANIJELA, unučad IDORA i NIKA te

ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

206


U SPOMEN

PROŠLA JE TUŽNA GODINA OD

KADA NISI S NAMA

MIRA /Mate/ MATKOVIÆ

1944. - 2012.

TVOJI NAJMILIJI: brat ZVONIMIR,

sestre EVA, MANDA, JANJA,

ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

U SPOMEN

PROŠLE SU DVIJE TUŽNE GODINE

OD KADA NISI S NAMA

RADOVAN /Vinka/ MATKOVIÆ

1935. - 2011.

TVOJI NAJMILIJI: kćeri VESNA – SNJEŽANA i

DUBRAVKA - BILJANA, sinovi: MATO i VINKO te ostala

tugujuća rodbina i prijatelji.

207


U SPOMEN

PROŠLA JE TUŽNA GODINA OD

KADA NISI S NAMA

IVO /Vinka/ MATKOVIÆ

1948. - 2012.

TVOJI NAJMILIJI: supruga JELENA, kćerke

IVANČICA

i KORNELIA, sin IVICA , snaha SILVANA, zetovi

NENAD i MARIO, unučad: VJEKOSLAV, DARIO

BARBARA, BORNA, LEO, IVONA i LEA te ostala tugujuća

rodbina i prijatelji.

208


RODOSLOVLJE

RODOSLOVLJE OBITELJI LUKE KNEŽEVIĆA - MAĆINE

STJEPAN

KNEŽEVIĆ

RUŽA GUBIĆ

FILIP (Filipa) KNEŽEVIĆ (1845.-1954)

KATA (1845. -

ANTO (Tunja) KNEŽEVIĆ ( - 1928.)

ŠOKIĆ (prva žena)

RUŽA BARIŠIĆ (1870 - 1942.)

IVO KNEŽEVIĆ

(1873.)

JANJA (1875.)

LUKA (Ante) KNEŽEVIĆ (1902-1978.)

JULKA PETROVIĆ (1904-1945.)

JELENA GUBIĆ (druga žena -1925.-2011)

FILIP (Ante) KNEŽEVIĆ (1904-1945.)

ANA PETROVIĆ (1909-1998.)

MIJO KNEŽEVIĆ (1905-1945.)

MARA TOMIĆ (1910.-1942.)

3

2

1

8

JULA - Juca (Ante)

KNEŽEVIĆ (1896.)

MATO (Ilije) MATKOVIĆ

(1898.)

JAGA (Ante) KNEŽEVIĆ

MATO KNEŽEVIĆ

(Zvonitelj - G. Dolina)

MARTIN (Ante) KNEŽEVIĆ (1909-1967.)

MARA ŠOKIĆ (1913.-1945.)

MANDA JURIŠIĆ (1914-1969.)

MARA (Ante) KNEŽEVIĆ (1916-1999.)

ANTO JAKARIĆ

KATA (Ante) KNEŽEVIĆ (1901-1974.)

STIPO PETROVIĆ (1902-1958.)

JANJA (Ante) KNEŽEVIĆ (1908-1984.)

PAVLE MARINOVIĆ (1908 - )

MIRKO (Ante) KNEŽEVIĆ (1903-1923.)

JANDRIJA (Ante) KNEŽEVIĆ (1906-1976.)

JAGA ORŠULIĆ (1922) - nisu imali djece

6

5

7

4

9

10

PAVA - KEKA (Ante)

KNEŽEVIĆ (1889.)

IVAN ŠOKIĆ (zvani Jovan)

(1886-1943.)

MATO (Ante) KNEŽEVIĆ

(1885 -) zvani Riđo

ANKA MATIJAŠEVIĆ (1885-)

PEJO (Ante) KNEŽEVIĆ

(1914-1922.)

DRAGICA KNEŽEVIĆ

(1910-1920.)

ANKA (Ante) KNEŽEVIĆ (1918-1994.)

KARLO PETROVIĆ (prvi muž - nestao u II.

svjetskom ratu

PEJO JURIŠIĆ

I JOŠ DEVETERO DJECE

209


JULA - Juca (Ante) KNEŽEVIĆ (1896.)

MATO (Ilije) MATKOVIĆ (1898.)

8

MATO (Ilije) MATKOVIĆ

(1928-1979.)

KATA KALIZAN

LJUPKO MATKOVIĆ

(1922.)

(Nestao u II. svetskom ratu)

NADA

VLADO

VLADO MATKOVIĆ

(1923.)

(Nestao u II. svetskom ratu)

MIRKO MATKOVIĆ (1935-1987.)

GINA BANOVIĆ (1939.)

DRAGICA MATKOVIĆ

(1925.)

MATO MATKOVIĆ (1963.)

MARINA DAKIĆ

JULA MATKOVIĆ

MILE (Tadijin) KOVČEVIĆ

VEDRANA

210


PAVA - KEKA (Ante) KNEŽEVIĆ (1889.)

IVAN ŠOKIĆ (zvani Jovan) (1886-1943.)

9

ANKA ŠOKIĆ (1912.) BORISLAV ŠOKIĆ (1913.)

KATA ?????????

MILKA ŠOKIĆ (1919.)

VINKO KOVAČEVIĆ

(Nadimak Katić)

SLAVA

ZLATA

RUDOLF ŠOKIĆ

(1924-1945.)

DANICA - Darinka ŠOKIĆ (1919.)

DANICA - Darinka ŠOKIĆ (1919.)

211


MATO (Ante) KNEŽEVIĆ (1885 -) zvani Riđo

ANKA MATIJAŠEVIĆ (1885-)

10

MANDA (Mate) KNEŽEVIĆ (1905 -1992.) JAKOV

ĆORKOVIĆ (1904-1945.)

STIPO ĆORKOVIĆ

(1925-1997.)

NEVENKA JURIŠIĆ (1939.)

VINKO KNEŽEVIĆ

(1909 -1989.)

KATA KOVAČEVIĆ

(1909-1974.)

(Obrađeno u 27 broju

“Suze”)

JELENA (1958.)

ALEN ĆORKOVIĆ (1983.)

VLADO ĆORKOVIĆ

(1938-2003.)JULKA ĆOR-

KOVIĆ (1941.)

NADA (Mira) (1961.)

JOSIP VIDIĆ

DALIBOR

IVAN

KATA

(1967-

1967.)

ANKICA VIDIĆ (1983.)

RUŽA (1964.)

STEVO CVIŠIĆ

SUZANA

(1987)

SANDRA

(1988)

VINKO ĆORKOVIĆ (1944.)

MANDA BERIŠA

MARKO - Mirko ĆORKOVIĆ

(1920-2005.)

MARA MARINOVIĆ (1934.)

PAVLE

(1957.)

SILVANA

PAVKA

(1960.)

VALENTINA

EDO

NADA ĆORKOVIĆ

MILAN KESER

MARA ĆORKOVIĆ (1929-2000.)

MIRA MIKOLČEVIĆ

VLADO

ANKA ĆORKOVIĆ

(Umrla od 12

godina)

JOSIP

IVO ĆORKOVIĆ (1933-1963.)

FANIKA SIMON (1933-1986.)

VLADO

ŽELJKO

Priredio:

MATO KNEŽEVIĆ - MAĆA

212


PUTOM BROJNIH INTERNETSKIH STRANICA I SMS PORUKA

POČETKOM SIJEČNJA 2013. POSLANA JE OVA OBAVIJEST

Poštovani posjetitelji ove internetske stranice,

U èetvrtak, 10. sijeènja 2013. godine,

HRVATSKA RADIO TELEVIZIJA na svom PRVOM PROGRAMU

u vremenu od 15,05 sati æe emitirati emisiji POZITIVNO u kojoj æe

biti prilog o našem

GODIŠNJAKU Uznesenja Blažene Djevice Marije

Dolina bosanska “SUZA DOLINSKA”. Svakako pogledajte!

Ako ne stignete tog dana pogledati emisiju POZITIVNO, HTV æe

na svom DRUGOM PROGRAMU u SUBOTU 12. SIJEÈNJA 2013.

GODINE emitirati REPRIZU iste emisije s poèetkom u 15,40 sati te u

emisijskaa ŽUPANIJSKA PANORAMA.

S poštovanjem,

UREDNIK “SUZE DOLINSKE”

Milorad Oršulić - Mican

O B A V I J E S T

KOJOM SE OBAVJEŠTAVAJU SVI ONI KOJI ŽELE DATI

SVOJ DRAGOVOLJNI NOVČANI PRILOG ZA UREĐENJE

CRKVE, KAPALICE I ODRŽAVANJE GROBLJA «GRADINA»

U DONOJ DOLINI TO MOGU UČINITI KOD PAVLA MUSIĆA

U NOVOJ GRADIŠKI, ILI MILORADA ORŠULIĆ – MICANA U

OKUČANIMA.

ZA SVAKI, I NAJMANJI PRILOG, ČLANOVI ODBORA SE

UNAPRIJED ZAHVALJUJU.

213


O B A V I J E S T

Ovaj broj, kao i prethodne brojeve

„Suza dolinska“

možete nabaviti na navedenim adresama:

Pavle i Ivanka Vonić, Nova Gradiška,

Zagrebačk ulici br 15,

Ljuboslav Knežević, Nova Gradiška,

ulica kralja Zvonimirau 324,

Ante i Dubravka Vonić, Nova Gradiška,

Bartola Kašića12,

Zvonke Oršulića,

Ljupina 361A

Jozo Kalizan, Novska,

Zagrebačka br. 102,

Janja Ćorković,

Zagreb, Čulinec 90,

Marina i Dragan Vidić,

Šumetlica br. 6,

Ljiljan i Nevenka Oršulić,

Ratkovica 25 kod Pleternice,

Nada Budić,

Ciglenik br. 51,

Zdenko i Zdenka Vonić,

Slavonski Kobaš, Savska obala 10,

Župni ured Orubica kod vlč. Milivoja Knežević,

Župni ured u Bosanskoj Gradišci kod vlč. Pere Čolić,

Milan – Mile Kalizana u

Stockerau, Austrija.

Mate Kneževića - Maće,

Gorice 61, Dragalić

U uredništvu „Suze dolinske“,

Okučani, ulica Bljesak 15.

214


NAŠI DAROVATELJI U 2013. GODINI

Vlč. Milivoj Knežević, Orubica ......................................................... 1000 kn

Mile i Zdenka Knežević, Kostanz .......................................................200 kn

Anto Oršulić, Zenica ............................................................................ 200 kn

Petar Jurišić - Pero, Okučani .............................................................. 200 kn

Zvonko Oršulić-Feni, Ljupina ..............................................................200 kn

Mato i Terezija Oršulić, Australija .........................................................50 eura

Tvrtko i Patricia Oršulić, Belgija ............................................................50 eura

Josip i Nada Budić, Austrija ...................................................................50 eura

Pavle i Slavica Ćorković, Okučani ........................................................150 kn

Mijo i Dragica Ćorković, Nova Gradiška ............................................150 kn

Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac ....................................................100 kn

Budimir i Slavica Dakić, Kovačevac ...................................................100 kn

Rudi i Jasminka Dakić, Zagreb ...........................................................100 kn

Ljuboslav i Snježana -Vesna Knežević, Nova Gradiška ......................100 kn

Denis i Ivana Vonić, Trnava ..................................................................100 kn

Antun i Natali Oršulić, Ljupina ............................................................100 kn

Pavao i Marica Golub, Okučani ...................................................... 100 kn

Zdravko Knežević – Cici, Okučani ....................................................... 100 kn

Danijela Grgić r. Budić, Staro Petrovo Selo ........................................100 kn

Marijan i Pavka Boršić, Nova Gorica ...................................................100 kn

Rudolf i Igor Dakić, Okučani ..............................................................200 kn

Pavle i Marija Kovačević, Trnava .........................................................100 kn

Petar Kičić, Smrtić ................................................................................ 100 kn

Anka Petrović, Bos. Gradiška ...............................................................150 kn

Ljubiša Petrović, Berlin ...........................................................................20 Eu

Milan i Julkica Vidić ..............................................................................250 kn

Herman i Anita Morman, Austrija .......................................................100 kn

Darko /Luke/ Knežević ........................................................................ 100 kn

Zlata /Mate/ Matković, Ljupina ...........................................................100 kn

Slavko i Justa Stipančević, Nova Gradiška ..........................................100 kn

Filip Stipančević, Nova Gradiška .........................................................100 kn

Pavle i Greta Oršulić, Nova Gradiška ..................................................100 kn

Stjepan Musić, Nova Gradiška .............................................................100 kn

SVIM DAROVATELJIMA I PODUPIRATELJIMA ISKRENO SE

ZAHVALJUJEMO I ŽELIMO IM ČESTIT BOŽIĆ I OBILJE BOŽJEG

BLAGOSLOVA U NOVOJ 2014. GODINI.

Uredničko vijeće

215

SUZA DOLINSKA, X (2005.) 22

NASLOVNA STRANICA:

TROJICA PAPA

LJUBAV, VJERA I NADA

ZADNJA STRANICA:

ŽUPLJANI ŽUPE DOLINA U NARODNOJ NOŠNJI SA SVOJIM

ŽUPNIKOM MSGR. KAZIMIROM VIŠATICKIM

22. LIPNJA 2003. NA PETRIĆEVCU - BANJA LUKA

TISAK: “MAGNUS” - Malino, tel. (035) 436-84 i 436-536

Unos teksta: Kristina Hudolin-Ćorković i Ružica Renić

Računalna obrada: By Loyzo

Suza Dolinska - Broj 30

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?