Svijet kulture 130

SVIJET KULTURE 

S T A T U S N I M A G A Z I N J U T A R N J E G L I S T A 

BR. 130 

SVIBANJ 2022. 

GODINA X 

PUSSY RIOT 

EKSKLUZIVNO 

MAŠA 

ALJOHINA: 

KAKO SAM 

POBJEGLA IZ 

PUTINOVE 

RUSIJE


Nakladnik Jutarnjeg lista 

HANZA MEDIA d.o.o., Zagreb, Koranska 2 

Jutarnji list 

Glavni urednik 

Goran Ogurlić 

Urednica Nedjeljnog Jutarnjeg 

Marijana Sever Tot 

Urednica magazina Svijet kulture 

Pavica Knezović Belan 

Urednica Kritičara 

Tanja Tolić 

Art direkcija 

Tipometar d.o.o. Tomislav Botić 

Graika 

Sandra Pušćenik i Tajana Bukovec Polović 

Lektura 

Vilma Sudarević i Amalija Milovac 

Nakladnik 

HANZA MEDIA d.o.o., Zagreb, Koranska 2 

Uprava 

Ana Hanžeković Krznarić/članica Uprave 

Prokuristi 

Zorica Vitez Sever/direktorica Korporativnih poslova i Cropixa 

Amalija Bilušić/direktorica inancija, računovodstva i kontrolinga 

Nadzorni odbor 

Gvozden Srećko Flego, Maja Šilhard, Marijana Raguž, 

Krešimir Ćosić, Srđan Vrančić 

Izdavački savjet 

Damir Boras, Petar Miladin, Davor Majetić, 

Vesna Barić Punda, Dragan Ljutić, Mario Zovak 

Direktor izdavaštva 

Tomislav Wruss 

Direktor prodaje oglasnog prostora 

Igor Cenić 

Direktor digitalnih operacija 

Stipe Grubišić 

Direktorica korporativnih komunikacija i promocije 

Paola Ježić 

Direktor proizvodnje, pretplate i prodaje 

Igor Volarević 

Službenik za zaštitu osobnih podataka 

Adresa: HANZA MEDIA d.o.o., Koranska 2, 10000 Zagreb 

Službenik za zaštitu osobnih podataka 

e-mail: dpo@hanzamedia.hr, tel. 01/617 39 39 

Servisi i kontakti 

Prodaja novina: 01 617 3870 

Pretplata: tel. 01/2255-374, pretplata@hanzamedia.hr 

CROPIX: 01 610 3117, 01 610 3090 / fax: 01 610 3033, 

cropix@hanzamedia.hr, www.cropix.hr 

Adresa redakcije Jutarnjeg lista: Koranska 2, Zagreb 

www.jutarnji.hr, e-mail: jutarnji_list@hanzamedia.hr 

tel. 01/6103-100, 6103-101, fax. 01/6103-148, 6103-115 

Graička priprema Medijska produkcija, Zagreb 

© 2021. HANZA MEDIA. Sva prava pridržana. 

Za umnožavanje u bilo kojem obliku, iznajmljivanje, priopćavanje 

javnosti u bilo kojem obliku, uključujući internet, kao i prerađivanje 

na bilo koji način bilo kojeg dijela ili ove publikacije u cijelosti 

potrebno je zatražiti pisano dopuštenje nositelja prava. 

Kontakt: HANZA MEDIA 01/6103-250 

Ministarstvo 

kulture i medija 

suinancira 

izdavanje 

magazina Svijet 

kulture 

IMPRESSUM 

Tisak 

VJESNIK d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 4 

10 

Maša 

Aljohina 

24 

Agencija 

Muze 

28 

Rui Zink 

9 

Fantom 

20 

Mjesečev vitez 

26 

Harry 

Styles 

40 

Nick Mason 

UVODNIK 

LJETO ODAVNO VIŠE NIJE 

VRIJEME SAMO ZA 

ESKAPIZAM NEGO I ZA 

OZBILJNU UMJETNOST I 

VAŽAN AKTIVIZAM 

Ova ženska vremena su takva da 

htjele - ne htjele ne možemo izbjeći 

(umjetnički) aktivizam. Pokušaj 

intervjuiranja Maše Aljohine iz 

umjetničkog kolektiva Pussy Riot koji 

30. svibnja dolazi u zagrebački MSU pretvorio 

se tako u pravu avanturu. Nije nam bilo ni na 

kraj pameti da ruska umjetnica i aktivistica 

ne odgovara na naše pozive i mailove jer je 

upravo u bijegu iz Moskve. Do nje smo uspjeli 

doći tek kada je preko Bjelorusije i Litve našla 

privremeno utočište na Islandu. S njom je 

putem aplikacije Telegram eksplozivan intervju 

napravio Đino Kolega. 

U znaku ženskog aktivizma je i Kritičar, na 

čijoj je naslovnici umjetnički rad britanskoportugalske 

umjetnice Paule Rego, čije je 

trijumfalno predstavljanje opusa, piše naša 

omiljena suradnica Leila Topić, jedno od vrhunaca 

nedavno otvorenog Venecijanskog bijenala. 

Jurica Pavičić u svojem eseju o splitskoj 

modernističkoj arhitekturi, na što su nas 

inspirirali radovi mladog dizajnera Ivana Milasa, 

upozorava na devastaciju mediteranskih bisera 

koji se, iz pasatističko-kičastih motiva, ne 

želi revalorizirati kao važnu kulturnu baštinu. 

Karmela Devčić je razgovarala s "književnicom 

trenutka" Đurđicom Čilić, koja ima novu knjigu, 

a donosimo i zabavne analize zvjezdanih 

fenomena Nicolasa Cagea (Filip Pavić) i Harryja 

Stylesa (Mislav Živković). Posebno nam je drago 

što predstavljamo mrtvace Svena Klobučara, 

velikog majstora crteža, s kojim je razgovarala 

Patricia Kiš Terbovc. 

Kritičar je uobičajeno "napucan" i relevantan. 

Tomislav Čadež piše o novom romanu svojeg 

omiljenog pisca Karla Ovea Knausgårda "Jutarnja 

zvijezda", Aleksandar Dragaš je preslušao novi i 

dugoočekivani album Arcade Firea, a Snježana 

Pavić, koja je često protiv struje, obrazlaže 

zašto se njoj ipak svidjelo kazališno uprizorenje 

romana o generaciji X Virginie Despentes 

"Vernon Suboteks 1". 

Zahuktava se ljeto i pred nama je more 

festivala, koncerata i novih knjiga. Drž'te se 

Svijeta kulture jer ćemo vas, s besprijekornim 

ukusom, navigavati prema onom najboljem i 

najzanimljivijem. 

Pavica Knezović Belan 

3 

SVIJET KULTURE / SVIBANJ 2022. 

47 

Kritičar 

Fotograija na naslovnici AFP

4 


FESTIVAL 

Queer Zagreb 

od 24. svibnja do 5. lipnja 2022. 

MSU, HNK, Cvjetni trg 

Slavljenički 20. Queer Zagreb predstavlja se kroz 

spektar tema: seksualni rad, globalno nasilje, 

tijelo koje je kontra nacionalističkog nasilja, 

pitanja vlastite odgovornosti. U Zagreb dolazi 

100 umjetnika i aktivista iz cijelog svijeta, a 

sve počinje svečanim otvorenjem u HNK 24. 

svibnja predstavom Brune Isakovića i Nataše 

Rajković "Yira, yira", koja je nastala u suradnji s 

izvođačima, seksualnim radnicama/radnicima 

i queer aktivistima iz Argentine. Umjetnici 

Carlos Martiel s Kube i Wagner Schwartz iz 

Brazila svoje radove će predstaviti u Muzeju 

suvremene umjetnosti u četvrtak 27. svibnja. A 

to je tek dio programa. 

www.thisisadominoproject.org 

KAZALIŠNA PREMIJERA 

Ugo Betti: 

Zločin na Kozjem otoku 

18., 19., 21., 23. i 24. svibnja 2022. u 20 sati 

Produkcija HNK Zagreb igra se u Brodarskom 

institutu (Froudeova ulica 13, Zagreb). Paolo 

Magelli režira slavni komad talijanskog pisca. 

U priči o tri usamljene žene na pustom otoku - 

majka, kći i mlada usidjelica, čije živote remeti 

iznenadni dolazak jednog muškarca, gledat 

ćemo Ninu Violić, Ivu Jerković, Lanu Barić, 

Marina Klišmanića i Dušana Kojića. 

www.hnk.hr 

KONCERT 

Mizar 

3. lipnja 2022. 

Pogon kulture, Strossmayerova ul. 1, Rijeka 

Mizar, makedonska gothic rock grupa, nastala 

je 1981. godine u Skoplju i jedna je od pionira 

dark zvuka na ovim prostorima. Njihovo ime 

na arapskom jeziku znači zvijezda vodilja. 

Jedinstveni po pjevanju na materinjem jeziku, 

u svoj su zvuk na originalni način provukli 

prizvuke makedonskog etna i bizantskih 

tradicija, upakirane u prilično mračnu 

atmosferu kojoj posebno doprinose duboki 

vokali zasnovani na crkvenom slavenskom 

pjevanju. Od osnivanja grupe do danas 

jedina konstanta je skladatelj, gitarist i idejni 

vođa grupe Gorazd Čapovski, koji će na ovoj 

mini turneji, sa šesteročlanom postavom 

Mizara, predstaviti njihov nadolazeći šesti 

studijski album. 

@pogonkulturerijeka 

Mizar 

V 

O 

FESTIVAL 

D 

I 

IZLOŽBA 

Transformacija drva 

15. SUBVERSIVE FESTIVAL 

od 15. do 28. svibnja 2022. 

do 4. rujna 2022. 

Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 

Kino Tuškanac, Dokukino KIC, KIC, SPD Privrednik 

Ovogodišnja festivalska tema nosi naziv 

"Mikroizike protu-moći", a festival je posvećen 

ilmskom kritičaru i selektoru Draganu Rubeši 

(1956. - 2022.). Filmski program otvaraju Heroji 

radničke klase. U konkurenciji su i novi ilmovi 

Claire Denis, Hong Sang-sooa i Michelangela 

Frammartina. Dokumentarnu konkurenciju 

predvodi Mutzenbacher, pobjednik sekcije 

Encounters na ovogodišnjem Berlinaleu. 

Ovogodišnji Hommage, pod naslovom "Tko 

zna što će jučer donijeti?", donosi ilmove 

Haruna Farockija, Andreja Užice, Julesa Dassina i 

Pantelisa Voulgarisa, koji tematiziraju povijesne 

prekretnice u balkanskim zemljama u 20. 

stoljeću i njihov utjecaj na naše kolektivno 

sjećanje. Festival će zatvoriti posebna projekcija 

monumentalne "Prirode" kultnog armenskog 

redatelja Artavazda Pelešjana. 

Autorica izložbe Tatijana Gareljić odabrala je 

šezdeset dva djela hrvatskih umjetnika iz zbirke 

NMMU-a koja otkrivaju začudne forme drva 

kao iskonskog prirodnog materijala u bezbroj 

njegovih transformacija oblikovanih u proteklih 

stotinu godina. Odabrani umjetnici su: Grga 

Antunac, Petar Barišić, František Bilek, Peruško 

Bogdanić, Iris Bondora Dvornik, Vojta Braniš, 

Boris Brzić, Ferdo Ćus, Ljubo de Karina, Josip 

Diminić, Juraj Dobrović, Dušan Džamonja, Joško 

Eterović, Vinko Fišter, Kažimir Hraste, Ante 

Jakić, Ksenija Kantoci, Dora Kovačević, Kuzma 

Kovačić, Ivan Kožarić, Vasko Lipovac, Dubravka 

Lošić, Ivan Lovrenčić, Ivan Meštrović, Matko 

Mijić, Soija Naletilić Penavuša, Izvor Oreb, Šime 

Perić, Ivan Picelj, Branko Ružić, Petar Smajić, 

Damir Sokić, Aleksandar Srnec, Ante Starčević, 

Dalibor Stošić, Marin Studin, Juraj Škarpa, 

Miroslav Šutej, Goran Štimac, Šime Vulas, Josip 

Zeman, Zlatko Zlatić, Mirko Zrinšćak. 

Č 

www. subversivefestival.com 

www.nmmu.hr

FESTIVAL 

KONCERT 

Nipplepeople & Buč Kesidi 

KONCERT 

Dream Theater 

5 

11. lipnja 2022. 

Tvrđava sv. Mihovila, Zagrađe 21, Šibenik 

Veliki plesni tulum s grupama Nipplepeople 

i Buč Kesidi stiže na šibensku Tvrđavu sv. 

Mihovila. Fantastičan dvostruki koncert 

na najljepšoj dalmatinskoj pozornici na 

otvorenom predstavit će dva sjajna live benda. 

Maskirani pop-dvojac Nipplepeople već je 

nekoliko puta rasprodao ovu lokaciju, a na 

novi susret sa šibenskom publikom dolazi na 

krilima novog singla, "Jelena". Pridružuje mu 

se Buč Kesidi, jedno od najznačajnijih novih 

regionalnih imena i najbrže rastućih bendova. 

Sjajan dvojac iz Pančeva u svojoj biograiji ima 

rekordnih pet rasprodanih koncerata u dvorištu 

Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. 

27. svibnja 2022. 

Mala dvorana Doma sportova, Zagreb 

Nakon osam godina Dream Theater vraća se 

u Zagreb u sklopu velike "Top Of The World" 

serije koncerata, koja prati aktualan album "A 

View From The Top Of The World", a nastup 

u Hrvatskoj bit će jedini u regiji. Legende 

progresivne rock-glazbe u Dom sportova 

donose svoju kompletnu produkciju od zvuka 

do svjetla i videa, a kao predizvođač će im se 

pridružiti kanadski prog-metal pjevač i gitarist 

Devin Townsend. Zagrebački koncert trajat će 

čak četiri sata. 

www.eventim.hr 


Animafest 

od 6. do 11. lipnja 2022. 

Kino SC-a, Kino Tuškanac, MSU 

Pored brojnih retrospektivnih ilmskih i 

popratnih programa posvećenih 50. godišnjici 

Svjetskog festivala animiranog ilma Animafest 

Zagreb, u njegovu središtu i ove će se godine 

u Velikom natjecanju kratkometražnog ilma 

naći ponajbolji novi naslovi iz cijeloga svijeta. 

Globalna animirana produkcija poslala je 2022. 

u Zagreb zvjezdanu reprezentaciju u čijim 

se redovima nalaze Animafestovi pobjednici 

Yumi Joung ("Kuća postojanja"), Špela Čadež 

("Steakhouse") i Phil Mulloy ("Zauvijek sretni"), 

višestruki povratnici ove najprestižnije 

konkurencije, te ozbiljne veličine animiranog 

ilma poput Yoriko Mizushiri ("Tjeskobno 

tijelo"), Emme Calder ("Čuvajte se vlakova", 

svjetska premijera), Marte Pajek ("Nemoguće 

igure i druge priče I"), Izabele Plucińske ("98 

kg"), Juana Pabla Zaramelle ("Putnik", svjetska 

premijera) i Xi Chena ("Paklara", sa Xu Anom). 

Tu su i omiljeni gosti David Doutel, Vasco Sá 

("Garrano") i Pedro Rivero ("Dani koji (ni)su 

prošli") te mlade nade koje sada lete visoko - Tal 

Kantor ("Pismo prascu"), Malte Stein ("Stvar") 

i Sophie Koko Gate ("Hotel Kalura"). Domaće 

boje brane Darko Masnec ("Pozdrav Suncu", 

produkcija Studio u šumi, svjetska premijera), 

Branko Farac ("Psychographic", produkcija 

Zagreb ilm) te, u koprodukciji s Nizozemskom, 

Laura Martinović ("10 dana Lovida", produkcija 

Minya ilm i animacija). Konkurencija među 

ostalim sadrži za Oscara nominiran čileanski 

psihološki triler "Bestia" (r. Hugo Covarrubias) 

te francuski psihološki horor "Oderana" (r. 

Joachim Hérissé) koji će u Zagrebu imati 

svjetsku premijeru. 

www.animafest.hr 

www.tvrdjava-kulture.hr 

J’aime aussi 

une série haute 

couture shootée 

à Paris pino. 

Ime Prezime / 

Cropix 

NA TVRĐAVU SV. MIHOVILA U ŠIBENIKU 

STIŽU DVIJE PLESNE ATRAKCIJE: MISTERIOZNI 

NIPPLEPEOPLE TE SJAJAN DVOJAC KOJI JE VEĆ 

OSVOJIO ZAGREB - BUČ KESIDI 

Ranko Šuvar / Cropix 

GOSTOVANJE 

Ljubomir Simović: 

Putujuće pozorište Šopalović 

21. svibnja 2022. u 19.30 

HNK Zagreb, Trg Republike Hrvatske 

U Zagreb stiže beogradsko Jugoslavensko 

dramsko pozorište s predstavom u režiji jednog 

od najistaknutijih srpskih kazališnih redatelja 

Jagoša Markovića. U glavnim ulogama nastupaju 

Dragan Bjelogrlić, Jasna Đuričić, Marko 

Janketić, Jovana Belović, Nenad Jezdić, Anita 

Mančić, Urfan Mensur i drugi. 

www.hnk.hr 

KONCERT 

J. R. August 

11. lipnja 2022. 

MSU, Avenija Dubrovnik 17 

U sklopu programa "Ljeto u MSU" nastupa jedan 

od najznačajnijih kantautora nove generacije. 

Višestruki dobitnik domaćih glazbenih nagrada 

na velikom koncertu u Muzeju suvremene 

umjetnosti nastupit će u punom sastavu, sa 

svojim bendom i zborom. Novim pjesmama 

"Dealing With The Pain" i "I Forgive Her", 

inspiriranim vremenom u kojem živimo, J. R. 

August će uz već dobro znani materijal s albuma 

"Dangerous Waters" promovirati i svoj novi 

studijski album "Still Waters". 

www.msu.hr 

Goran Mehkek / Cropix

6 


STREAMING PREMIJERA 

Stranger Things 

od 27. svibnja 2022. 

Netflix 

Znamo što ćemo raditi ovoga ljeta - gledati 

četvrtu sezonu serije "Stranger Things", koja 

baš kao i "Ozark" dolazi u dva dijela. Prvi dio SF 

priče smještene u osamdesete gledamo krajem 

svibnja, a drugi na streaming platformu stiže 1. 

srpnja. Nova sezona počinje šest mjeseci nakon 

bitke kojom je završila treća sezona i jezgra 

grupe prijatelja, Eleven, Mike i drugi, još se bori 

s posljedicama strašnog događaja. Svatko je u 

svojoj srednjoj školi, a iz Upside Downa stiže 

najstrašnije stvorenje do sada. Brrrrr. 

www.netlix.com 

STREAMING PREMIJERA 

Žena vremenskog putnika 


HBO Max i HBO 

"The Time Traveler's Wife" imat će premijeru 

16. svibnja na streaming platformi HBO Max, a 

istog će dana prva epizoda biti prikazana i na 

kanalu HBO u 20.00 sati. Nastala u adaptaciji 

Stevena Mofata prema istoimenom romanu, 

serija "Žena vremenskog putnika" priča je o 

ljubavi Clare (Rose Leslie iz "Igre prijestolja") 

i Henryja (Theo James iz "Različite") i o braku 

s problemom - putovanja kroz vrijeme. Uz 

Rose Leslie i Thea Jamesa, u seriji glume 

Desmin Borges i Natasha Lopez. Serija je 

nastala u produkciji HBO-a i Warner Bros. 

Televisiona, a temelji se na romanu Audrey 

Nifenegger. Scenarist je Steven Mofat, redatelj 

je David Nutter, a obojica potpisuju i izvršnu 

produkciju, kao i Sue Vertue, Brian Minchin i 

Joseph E. Iberti. 

FESTIVAL 

IX. Kliofest 

od 17. do 20. svibnja 2022. 

NSK, Knjižnica B. Ogrizović i Hrvatski državni arhiv 

Nakon dvije godine, deveto izdanje Festivala 

povijesti Kliofest vraća se u punom formatu 

u Zagrebu te na nekoliko lokacija diljem 

zemlje. Publiku očekuju okrugli stolovi, 

promocije knjiga i knjige po promotivnoj cijeni; 

povjesničarski pub-kvizovi i povijesne ličnosti 

na sceni - sve to učinit će ovogodišnji Kliofest 

nezaobilaznim odredištem svih ljubitelja 

povijesti, baštine i zanimljivih priča. 

www.kliofest.hr 

www.hbomax.com 

STREAMING 

DOGAĐAJ KOJEM 

SE NAJVIŠE 

RADUJEMO NOVA JE 

SEZONA SERIJE 

"STRANGER 

THINGS" 

KINOPREMIJERA 

Top Gun: Maverick 


Cinestar 

Nakon više od trideset godina služenja kao 

jedan od najboljih pilota mornarice, Pete 

"Maverick" Mitchell (Tom Cruise) tamo je gdje 

pripada, izbjegava napredovanje u čin koji 

bi ga "prizemljio". Kad se nađe kako obučava 

odred mladih pilota Top Guna za specijaliziranu 

misiju, kakvu još niti jedan pilot nije vidio, 

Maverick susreće Bradleyja Bradshawa (Miles 

Teller), sina svojeg pokojnog prijatelja Nicka 

Bradshawa, zvanog Goose. Suočavajući se s 

neizvjesnom budućnošću i duhovima svoje 

prošlosti, Maverick se uvlači u sukob s vlastitim 

najdubljim strahovima. 

www.blitz-cinestar.hr 

PREDSTAVLJANJE 

Druga strana 

17. svibnja 2022. u 19 sati 

Oris Kuća arhitekture, Ulica kralja Držislava 3 

Prvi tiskani projekt Zaklade Josip Vaništa 

donosi vam urednik izdanja, likovni kritičar 

i povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović. U 

kreativnoj produkciji Marija Gigovića, uz dizajn 

Ive Mađora iz Kofeina, suradnju i potporu 

obitelji Krajačić, nastavlja se jasna linija skoro 

tridesetogodišnje kontinuirane suradnje Josipa 

Vanište s Kratisom, sada Printera Grupom i 

Kofeinom. Ovo tiskano izdanje poklonicima 

Vaniština lika i djela donosi uvid u odnose 

koje je slavni hrvatski umjetnik gajio s također 

slavnim suvremenicima. Bogato izdanje sastoji 

se od fotograija, kolaža i korespondencije u 

vlasništvu Zaklade Josip Vaništa. Vidjet ćemo i 

neke nikad objavljenje crtice i kuriozitete, za 

koje su, među ostalima, zaslužni Julije Knifer, 

Slavko Kopač, Matko Meštrović, Francois 

Morellet, Ivan Kožarić, Radoslav Putar, Marijan 

Jevšovar, Pavao Cajzek i Ivan Posavec. Na 

predstavljanju čija je moderatorica Antonija 

Ćosić kratko će predavanje održati urednik 

knjige i povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović, 

fotograf Ivan Posavec, te voditelj Zaklade Josip 

Vaništa Luka Filipović. Uz predstavljanje knjige 

"Druga strana" bit će izloženi zapisi i pisma 

članova umjetničke skupine Gorgona. 

www.oris.hr

8 


DRAGI MOJI GLUMCI. 

SAD STE PROFESIONALCI. 

MOŽETE SVE. MOŽETE 

IGRATI OD MOLIÈREA 

DO ULRIKE MEINHOF, 

MOŽETE SE BACATI DO 

KRVI PO POZORNICI, 

MOŽETE ŠUTJETI, SLUŠATI 

PUBLIKU, SLUŠATI SEBE I 

POKUŠAVATI ČUTI VRIJEME 

I PROSTOR U KOJEM 

ŽIVITE… 

Ne bih pisao o sebi. Pisao bih o svojim studentima. Diplomirali 

su prije malo više od tjedan dana. Glumu. Nakon pet 

godina studiranja. Novi, mladi glumci. Pa neka se za 

početak zna i tko su. 

Po abecedi - Filip Lugarić, Lara Nekić, Marin Stević, Ema 

Šunde, Korana Ugrina i Lana Ujević. Uz vas bili su tu i student glumac i 

glazbenik Igor Jurinić, asistenti, studenti režije i glume Kristina Grubiša, 

Tea Ćorluka, Tin Rožman, producentica Kristina Krešić, majstorica tona 

studentica Nela Gluhak, studentica s Muzičke akademije Neža Vasle, studenti 

sa snimanja i fotograije Ivan Buvinić, David Bakarić Mihaljević i Lara Varat, 

studentica s Likovne akademije Marta Dolenčić… netom diplomirana 

Martina Ptičar, kostimograf… i puno vaših profesora koji su vas učili 

pokretu, koreograirali vam, vodili radionice plesa, klaunova, dramaturgije… 

A tu je i nekoliko zagrebačkih gradskih kazališta, pa HNK, majstori, teta 

garderobijerke i prijatelji koji su svi radili oko vaše diplomske predstave. 

Predstava koju smo radili zvala se "Don Juan se vraća iz rata". Prema 

Ödönu von Horváthu, Hrvatu, Austrijancu. Govori o jednom poslijeratnom 

dobu, koje nama nalikuje na prijeratno ili baš kao i sada – ratno. Nakon što je 

napisan, Don Juan se već "vratio" iz dva rata, a opet se vraća i danas. Igrajući 

ga 2022. već znamo da tu nema početka ni kraja. Vraćaju se ti Don Juani, ti 

alfa mužjaci, vojnici, zavodnici, hedonisti, nakrcani medaljama raskošnih 

monologa povijesti, odlaze i dolaze iz ratova, romantično traže sve te 

žene koje su u međuvremenu upropastili, izdali, prevarili, dotukli, uništili i 

poubijali. I misle da još uvijek imaju neka muška prava na ovome svijetu. 

Taj tekst je malo tko čitao (osim Paola Magellija koji ga je i radio, hvala ti 

na lijepim riječima nakon predstave, Paolo), pa se i ne zna koliko je tu vaših 

tekstova, vaših riječi, vaše istine. Polovicu ste sami napisali. Dva glumca, 

četiri glumice, dvadeset četiri uloge, devetnaest suradnika na predstavi. Za 

sada tek pet izvedbi, bit će ih još… Pljesak publike i prijatelja, mama, tata i 

rodbine, čestitke svih generacija, radost i suze rastanka sa školom. 

Dragi moji glumci, kolege i prijatelji. Sad ste profesionalci. Možete sve. 

Možete igrati u kabaretu, u mjuziklu, u dramskom kazalištu, možete igrati 

komediju, karakterne drame i farse, snalazite se u plesnim predstavama, 

govorite jezike, sjajno pjevate, nastupili ste s orkestrom, u Lisinskom, 

u velikoj operi… Možete igrati od Molièrea do Ulrike Meinhof, sami si 

možete napisati monolog, napraviti scenu, surađivati s kolegama, možete 

se bacati do krvi po pozornici, možete šutjeti, slušati publiku, slušati sebe, 

slušati i pokušavati čuti vrijeme i prostor u kojem živite… možete sve, 

dragi moji glumci. 

Sad ste diplomirali. I tek sad počinje učenje. I neće nikad prestati. 

Počinje na svakoj probi, na svakoj predstavi, svakom ilmu, seriji, ma i 

reklami, sinkronizaciji crtića. Učenje ne zato da bi se svladavalo što više 

vještina, nego da bi što više bili slobodni, da vas se ne može manipulirati, 

da takvi, slobodni utječete na druge, da pronosite mudrost, znanje i 

ljepotu riječi, tijela, pokreta i učite druge. 

I da tada i oni postanu manje podložni manipulaciji. Da postanete 

posvećeni svojoj umjetnosti za dobrobit sebe i svih oko vas. Da to bude 

vaš smisao i pokušaj. I ne sumnjam da ćete uspjeti. Dragi Filipe, Lara, 

Marine, Ema, Korana i Lana. Možete razgrnuti more ispred sebe. Uopće 

PROFESORSKI 

DNEVNIK 

KREŠE 

DOLENČIĆA 

ne sumnjam u vas. Ja sumnjam u sebe. Sumnjam u nas s ove druge strane 

života. U svoju generaciju, ili nešto mlađu koja ima vlast. Donosi zakone, 

mjere, protumjere, namjere, propisuje i raspisuje natječaje, odlučuje, 

promišlja kroz ugaslu prizmu trenutka i razmišlja. Usko i jalovo. 

Upravo tako, dragi moji studenti. U ovoj poplavi nogometnog rječnika 

koji se prelijeva i na ratove i uopće na svaku poru našeg društvenog života, 

pri tome upotrebljavajući izraze pobjeda i poraza, penala, strategija, 

arsenala, broje se faulovi i žrtve, mrtvi, živi i nestali, slavi se, obilježava 

i stoji mirno, viče se puno, vrijeđa i dokazuje, prokazuje. U tom lavežu i 

galami, tko će vas čuti? Tko će nas čuti? Nas iz kazališta, iz kulture (i to je 

jedna sumnjiva kovanica "radnik u kulturi"). Da citiram svojeg prijatelja 

iz Ljubljane, koji već trideset godina vodi jedan od najvećih festivala u 

Europi - sad kad se svi diplomati međusobno protjeraju, onda ćemo 

opet mi početi prvi raditi na zbližavanju ljudi. Točno je rekao. Kad se sve 

moguće granice i žice ponovo uspostave, kad napokon zavlada "red" 

prepun maski, mjera, kontrola, s jasnim i čistim neprijateljem, ili više 

njih, kad sve to postane potpuno nepodnošljivo, a psihoze sazdane od 

neznanja i straha provale na ulice i pobjegnu krvavo iz glava, tad se odmah 

svi dosjete koliko ste im vi važni, dragi moji studenti, glumci. I svi ostali 

umjetnici, žongleri boljih stvarnosti. Tek tad, ne prije. 

Dragi moji kolege, bivši studenti, upravo se koplja neka slamaju oko 

zakona o kazalištu. I sve nekako ide prema tome da bi se smanjio broj 

glumaca, da bi se "preciznije" ustanovljavalo tko "valja", a tko "ne valja" i 

kako s ovima koji "ne valjaju", ili još gore koji "više ne valjaju". Gleda se kako 

bi oni koje se izabralo da vode kazališta što manje doista vodili kazališta. 

Koliko će biti kandidata koji bi svojim umjetničkim ili kakvim drugim 

profesionalnim autoritetom stajao iza svojih postupaka? Dovijeka će 

nositi svoje "prve pjesme na ogled" čekajući packe? Ili će pak doći na ta 

mjesta u budućnosti oni kojima i nije do nekog podizanja valova, pa će 

biti zadovoljni da sami i ne moraju odlučivati. I sve to ponovno u svrhu 

da nas je što manje. I da smo "tržišni". I da zarađujemo, punimo proračun, 

dokazujemo da nismo višak, da ne trpi proračun. Avioni će, o jao, doći bez 

dodatne opreme, a i biračko tijelo anonimni mrzitelji ne vole nas uhljebe 

koji ne kopaju krumpire nego uporno nešto skakuću, predstavljaju, 

pjevaju i plešu, glume, "bogaimnjihovoga lijenoga svebijatonagoliotok"! 

Kazališta puna publike u konačnici pune i budžet. Ne izravno, ali 

dugoročno. No tko da dugoročno razmišlja? Skrati, oduzmi, smanji, 

prištedi. I na kraju sigurno - izgubi. Ali činjenica je - kazališta su puna, 

publika dolazi, ljudi su vas željni. Živog čovjeka, ne ekrana, koji im uživo, 

ovaj čas, taj trenutak, nešto prikazuje. 

Čežnja za sadašnjošću. E, to ste vi. To je kazalište. A stvar je u tome 

da nas je jako, jako premalo, dragi moji mladi kolege. Imamo premalo 

kazališta, premalo predstava, premalo glumaca, premalo umjetnika, 

premalo obrazovanih i načitanih ljudi koji jedini mogu povesti ovaj 

narod preko mora u neku bolju zemlju. Množe se nepismeni i nenačitani, 

a smanjuje se broj učitelja. Vas. Oduzima vam se pravo na dostojanstvo 

ljubavi prema ovoj kulturi i narodu. Oduzima svakodnevno u bučnom 

urlikanju, lopovluku, korupciji, kriminalu. A kada bi bilo drugačije, onda 

bi se sad, ovaj čas, ove godine, u ovoj Hrvatskoj, duplo uložilo u kulturu 

i obrazovanje, zatim u obrazovanje, pa u kulturu, i na kraju, posebno, 

u kulturu i obrazovanje. I uopće se ne bi štedjelo. Izgradnjom kazališta 

gospodarski se ojačava svaka država, ulaganjem u sveučilišta, ilmove, 

dvorane, knjižnice, povećavanjem broja onih koji će nam to znanje, 

mudrost i ljepotu znati prenijeti, dobivamo bolje ljude, zdravu pamet, 

smanjuje se potreba za jahtama, a povećava za kazališnim pretplatama. 

Dragi moji studenti, ne dajte se zavesti pričama da se sad, evo, treba 

štedjeti na vama, a onda jednog dana, kad se avioni kupe i svi se namire, 

e onda ćete vi dobiti to mjesto koje zaslužujete. Laži su to. Nikome 

nije stalo. Ne brine se nitko za to da ljudi ostaju, da su obrazovani, da 

se pomogne potrebitima, da se gradi pravedno društvo. Nije istina i 

ne vjerujte. Jer ta se laž otkriva svaki put kad vam netko kaže da su se 

na žalost sredstva za kazališta opet smanjila, da nema dovoljno za vas i 

vaše nezavisne kazališne družine, kad vam otkažu premijeru, kad vam 

smanje honorare i plaće. Ne vjerujte im i borite se. Pucajte iz svih oružja 

plemenitosti i ponosa. Prošli ste našu školu. Svašta i o njoj govore, a kad 

tamo, eto baš vas nakon pet godina. Evo Filipa, Lare, Marina, Eme, Korane 

i Lane. I hvala svim mojim kolegama profesorima na vama ovakvima. 

Uvijek kad je teško sjetite se onog trenutka kad ste poželjeli raditi baš 

ovo, a zatim se sjetite i onog bljeska kad ste pročitali na popisu da ste 

primljeni na našu školu. Sjećate se? Ja se svojeg itekako sjećam. Imajte 

tremu, ali ne brinite. Borite se i tucite, ali mačevima riječi i pokreta, 

natječite se, ne rastepene svijesti na stotinu rukavaca tik-tok svijeta, 

nego se natječite u poštovanju, fokusu, prisutnosti, ljepoti trenutka žive 

predaje sebi i publici. Otvorite oči da biste mogli igrati zatvorenih očiju. 

Vičite tiho i gromko i šutite glasno i mudro! Neće uvijek biti lako, jer i ne 

treba biti lako. Iza zastora je buka i prašina, galama i kaos. I lijepo je. Dobar 

je život pred vama. Sretno!

9 

piše: Tena Šarčević 


NOVO UZBUDLJIVO GLAZBENO IME 

NA SCENI DOLAZI IZ SUSJEDSTVA 

FANTOM 

Momak iz Pančeva čiji je sanjivi 

i plesni pop osvojio regiju 

Promo 

Fantom me osvojio na prvu, kad mi je YouTube 

algoritam prije nekoliko godina ponudio njegovu 

pjesmu "Žena". "Kada dugo ne vidim te/Ne znam 

što bih radio pre/Sa tobom, sa tobom, sa tobom", 

pjevao je sanjivi, sneni glas iz mojeg zvučnika. 

Pratila ga je animacija koja prikazuje golu ženu, koja u noći 

stoji u sobi, okrenuta prema balkonu, pogleda usmjerenog 

prema punom mjesecu. Oko nje samo radio, jedna boca, i 

jedna čaša za martini. Ne okreće glavu, ali zato zamamno 

njiše bokovima u ritmu muzike. 

Dugo mi je asocijacija na Fantoma bila upravo ta slika. 

Sa zanimanjem sam pratila njegova nova izdanja koja je 

objavljivala vodeća regionalna izdavačka kuća za suvremeni 

pop, više-manje zauvijek, no Fantomu sam dozvolila da u 

mojoj imaginaciji doista ostane fantom. Iako sam ga pratila, 

prilično dugo nisam znala kako izgleda osoba koja stoji iza 

tog umjetničkog imena. Taman je stigla i pandemija pa nije 

ni bilo govora o tome da bi umjetnik mogao prirediti kakav 

koncert. Fantom je za mene bio deinicija internetske pojave. 

- Glavno sredstvo komunikacije pop-muzike s publikom 

su oduvijek bili masovni mediji. Bez njih, pop-muzike ne bi 

ni bilo. Danas je internet glavni masovni mediji, pa tako ne 

mogu zamisliti drugi način, ne znam kako bih došao do svojih 

slušatelja oline - kaže mi Petar Wagner, momak iz Pančeva 

koji stoji iza ovoga projekta koji je osvojio regiju. 

Njegovo mi je lice danas itekako poznato. Fantoma sam 

uživo slušala u KSET-u - u veljači je tamo rasprodao dva 

koncerta, dva dana za redom. Uz Petra, bend čine Luna 

Škopelja na klavijaturama i Todor Živković na gitari. Petrov 

glas na snimkama zvuči iltrirano, pomislite kako nema šanse 

da može tako pjevati i live. Pa mu dođete na koncert i on vas 

razuvjeri. Osim što ima sjajan vokal, u izvedbama uživo on 

i bend chillerski zvuk bez imalo muke pretvaraju u muziku 

za plesni podij, koja vas magično odvlači u nostalgiju za 

vremenom u kojem potencijalno niste ni živjeli. 

- Danas živimo u hladnom vremenu, a tijela i duša imaju 

potrebu za toplinom. Ta vremena su bila toplija, pa onda 

uključujemo teleport i bečimo tamo - govori Petar. 

Ne samo da njegova glazba sentimentom doziva tu u 

zadnje vrijeme popularnu retronostalgiju, on nerijetko 

koristi i ikonograiju pop-kulture bivše Jugoslavije. Nedavno 

je objavio pjesmu "Pioniri", koju je inspirirala Lepa Brena. 

- Malo je muzičkih izvođača na našim prostorima koje 

se mogu usporediti sa stranim zvijezdama po nekim 

vizualnim i audio standardima koje su držali tijekom cijele 

karijere. Brena i Čola su postali ikone pop-muzike na našim 

prostorima i ne izgleda da im se bilo tko od novijih izvođača 

može približiti - kaže Fantom. 

Također, spot za pjesmu "Barbara" je referenca na ilm 

"Kako je propao rokenrol". 

- Jugoslavenska kinematograija je bogata, raznovrsna i 

kvalitetna. Mnogo se ulagalo i zato imamo iz tog perioda 

ilmove koji su rame uz rame sa stranim produkcijama. Ne 

mislim nužno na "Kako je propao rokenrol" kada kažem 

ovo, ali svakako je kultni, zabavni ilm koji treba pogledati, a 

jugoslavenskoj kinematograiji se treba ozbiljno posvetiti i 

otkriti sve njene bisere - smatra Petar. 

Komentira i atmosferu bendova koji su se okupili na labelu 

više-manje zauvijek, za koji izdaje od početka. 

- Upravo su oni dobar gore spomenuti teleport, koji 

možete koristiti kada vam je potrebna ta toplina koje danas 

nema. Uđeš na etiketu i odmah si teleportiran u osamdesete - 

zaključuje Petar. 

A prva iduća prilika za teleportiranje je 21. svibnja u 

Pogonu Jedinstvo, kada label slavi pet godina postojanja i 

radi svoj veliki showcase. Osim Fantoma, nastupaju i Pseća 

plaža, Pitaj klince, Luul, Đutko i plodovi zemlje te Peki Pele.

EKSKLUZIVNO 

Razgovarali smo s članicom Pussy Riota, koji uskoro dolazi u 

Zagreb, tijekom njezina dramatičnog bijega iz Rusije 

MAŠA ALJOHINA 

BILA SAM U DVIJE ZATVORSKE KOLONIJE. TO JE POTPUNO PONIŽENJE 

ČOVJEKA I NJEGOVA DOSTOJANSTVA. RADI SE OD 8 DO 12 SATI DNEVNO, 

HRANA NIJE ZA LJUDE, A U BARAKAMA JE PO 80 ŽENA. TO JE SISTEM 

POSTGULAGA, ALI SA ZAČINOM RUSKE FEDERACIJE

piše: Đino Kolega 

Marija 'Maša' Aljohina iz Rusije 

je pobjegla tako što je prvo 

presjekla elektroničku 

narukvicu kojom su ruske 

vlasti nadzirale njeno 

kretanje. Presjekla ju je, kaže, 

u znak protesta prema krvavoj 

ruskoj invaziji na Ukrajinu. 

Stan u kojem je živjela bio 

je u okruženju ruske policije, ruske vlasti oduzele su je putovnicu, a ona, iz 

nekog privatnog inata, nije htjela Majčicu Rusiju napustiti ilegalnim putem. 

Onda se nekoliko dana skrivala po bjeloruskim selima, pa je prešla u Litvu, da 

bi joj Island konačno pružio privremeno utočište. Aljohina je danas veteranka 

art kolektiva Pussy Riot, veteranka ruskih zatvora, ruske represije, žena koja 

je u katedrali Krista Spasitelja u Moskvi odjevena u kričavu balaklavu molila 

Djevicu Mariju da odnese Putina. Gdje? Vjerojatno u pizdu materinu. Zbog tog 

su performansa ona i Nadežda Tolokonjikova odležale dvije godine u udobnim 

barakama ruskih zatvorskih kolonija za koje danas kaže: 'To su gulazi, gulazi 

sa začinom Ruske Federacije'. Aljohina s Pussy Riot 30. svibnja stiže u Zagreb, 

točno na Dan državnosti gdje će u sklopu programa 'Ljeto u MSU-u' kojeg 

kurira Branko Kostelnik, održati koncert na platou Muzeja suvremene. Ovaj 

je razgovor vođen kasno navečer, pozivom preko Telegrama, nakon što smo 

nekoliko dana pokušavali stupiti u kontakt s Mašom koja u svojoj zemlji 

budućnost ima jedino na robiji. 

• Marija, molim te, objasni što se sada događa u tvom životu? Nedavno si 

puštena iz zatvora? Zašto si bila tamo i gdje si sada? 

Trenutačno sam na Islandu, smatram da ću ovdje ostati još barem tjedan 

dana. Islanđani su nam ponudili da se ovdje uvježbavamo za naš sljedeći 

nastup. Dakle, bila sam u kućnom pritvoru u Rusiji, čak i za vrijeme trajanja 

formalne istrage. To je šesti put da su me uhitile ruske vlasti. Bila sam 

prisiljena nositi elektroničku narukvicu koja je nadzirala moja kretanja punih 

godinu i pol dana. 

• Tu elektroničku narukvicu si presjekla, protestirajući protiv ruske 

invazije na Ukrajinu? 

Točno. Zatim me, nekim čudom, nisu odmah zatvorili nego su me prištekali 

na drugu elektroničku narukvicu. Tako da sada imam dvije. Jednu koju sam 

presjekla i ovu drugu, koja će mi poslužiti za nadolazeće nastupe. Ja sam 

sakupljačica elektroničkih narukvica! 

• Kako si uspjela pobjeći iz Rusije u tim okolnostima? 

Bilo je veoma teško, ne zbog elektroničke narukvice nego zato što su mi 

oduzeli putovnicu, a ja naprosto nisam htjela pobjeći ilegalno i tražiti azil. 

Tražila sam legalne načine da odem iz svoje zemlje. 

• Čudo kako su te pustili... 

Prvo sam otišla iz stana koji je bio u teškom policijskom okruženju. Morala 

sam se prerušiti, išla sam na granicu u dva pokušaja, ali me nisu puštali. 

Uspjela sam iz trećeg pokušaja, ali sam u međuvremenu tjedan dana provela u 

dva bjeloruska sela i jednom gradu gdje sam se skrivala. 

• Jesi se bojala? 

Čuj, to je Bjelorusija. Lukašenko je jedini europski diktator. Oni ubijaju 

ljude, ljudi pod njegovim režimom naprosto nestaju. U pravnom sustavu 

poznaju smrtnu kaznu i ne ustručavaju se provesti je na ljudima koji se protive 

režimu. Bjelorusija je pravi pakao na zemlji, a Rusija ide u tom smjeru. 

• Smatraš da je u ovom trenutku Bjelorusija gora za život od Rusije? 

U smislu interne represije, deinitivno. Lukašenko je utjelovljenje zla. Putin 

je popriličan period svog vladanja Zapadu pokazivao umiveno lice, što se ne 

može reći za Lukašenka. 

• Jesi bježala sama, s djevojkom...? 

Ne, ona je otišla tri tjedna prije mene. 

• U redu, dakle sada ste obje na Islandu i sigurne? 

Točno, barem narednih tjedan dana. 

• Gdje je ostatak Pussy Riota? Jesu li sve napustile Rusiju? Gdje je, recimo, 

Nadežda Tolokonjikova? 

Nadežda živi u SAD-u, ja mislim od 2016. godine. Njoj je prijetila ozbiljna 

kriminalistička istraga i, čini mi se, to je za nju bilo pitanje života ili smrti. 

Neki naši članovi pobjegli su u Tbilisi, u Gruziju. S tim da su pobjegli još prošle 

godine. Bilo je ili - doživotni zatvor ili bijeg. Jedna djevojka je i dalje u Moskvi. 

Teško mi je uopće predvidjeti što bi se moglo događati. Sve se mijenja tako 

brzo i te promjene utječu i na našu grupu. Ja, primjerice, uopće nemam pojma 

gdje ću biti sljedeći mjesec. 

Prošlo je točno deset 

godina od performansa 

Pussy Riota u 

moskovskoj crkvi zbog 

kojeg su tri članice 

kolektiva završile u 

zatvoru 

Proimedia i AFP 

• Razumijem. Želim samo raščistiti neke stvari. Konsekventno poslije 

vašeg puštanja iz zatvora, nakon performansa u katedrali Krista Spasitelja 

u Moskvi, ti i Tolokonjikova ste se pojavljivali na raznim događajima diljem 

svijeta pod imenom Pussy Riot. Ali se nekim članovima to nije svidjelo, 

sjećam se izjava o tome da ne podržavaju činjenicu da se od branda Pussy Riot 

zarađuje. Što se dogodilo s tim? 

Nije bilo baš tako. Ustvari, Katja (Ekaterina Samutsevič, op. a.) je ta koja 

više nije htjela imati posla s grupom. Gle, provele smo dvije godine u zatvoru 

nakon tog performansa. Nakon što smo izašle osnovale smo aktivističke grupe 

za ljudska prava i prava zatvorenika. Katja se s time nije slagala i smatrala je 

da to ne bi trebao biti naš 'thing'. Ali u redu je. Ponekad se ljudi ne slažu s 

vama. Nije riječ o kapitalizmu ili socijalizmu, o novcu, itd., nego o različitim 

pogledima na život. Iz moje perspektive, veoma je feministički zauzeti se za 

bolji život zatvorenika. Katja se s time nije slagala. U redu je, događa se... 

• Kako su izgledale te dvije godine života u ruskim zatvorskim kolonijama? 

Najkraće rečeno, riječ je o legalnom ropstvu. Svi zatvorenici moraju 

raditi, odjeveni u uniforme ruske policije ili ruske vojske. Za taj rad ne 

dobijete gotovo nikakvu naknadu, eventualno 3 ili 4 dolara na mjesec. 

Radi se oko 8 do 12 sati na dan, šest dana u tjednu. Medicinske skrbi ima u 

tragovima. Hrana nije normalna ni dostojna čovjeka. To je potpuno poniženje 

čovjeka i njegova dostojanstva. To je sistem postgulaga. Kao gulag, ali sa 

začinom Ruske Federacije. Bila sam u dvije zatvorske kolonije. Jedna je 

smještana na planinama Urala, a druga je pored Nižnjog Novgoroda, to je, 

kako da objasnim... 

• Znam gdje je Nižnji Novgorod. Tamo si napadnuta nakon što si 

puštena iz kolonije? 

Da, napadnute smo triput nakon puštanja iz zatvora. Prvi put u Sočiju, 

drugi put u Nižnjem Novgorodu i treći put u Moldaviji. 

• U Sočiju su vas napali Kozaci - bičevima? 

Točno, Kozaci, ali i policija. 

• Kako se komunicira s vanjskim svijetom u ruskim zatvorskim kolonijama? 

Postoji nekoliko načina. Možete obaviti telefonski poziv, ali čuvari 

zadržavaju pravo da vam odbiju zahtjev. Možete pisati pisma i moguće je da 

vam netko dođe u posjet. U dulji posjet vam može doći isključivo obitelj, u 

kraći mogu doći i prijatelji. 

• Koliko je ljudi u jednoj ćeliji? 

U tome je stvar, to nisu ćelije. To su barake. Kao u gulagu. Oko 80 žena 

u jednoj baraci. Užasno iskustvo. Ali gle, svako užasno iskustvo te može 

nečemu naučiti. 

• Kakvo je raspoloženje među ljudima u Rusiji u ovom trenutku? Postoji li 

ikakva civilna skupina koja je u stanju organizirati masovni prosvjed, revolt, 

koja eventualno ne odgađa obračun s Kremljom? 

Imam mnogo prijatelja koji su po zatvorima. Shvaćam da otpor nije 

vidljiv ostatku svijeta, ali on postoji u Rusiji, među Rusima. Tisuće ljudi 

leži u zatvorima zbog antiputinovskih protesta, zbog antiratnih protesta. 

Doslovno tisuće. Na našem koncertu planirali smo izdvojiti trenutak u kojem 

ćemo pokazati njihove fotograije. Namjera mi je nešto reći o njima i poslije 

koncerta. Vjerujem da ih svijet treba upoznati jer je riječ o herojima. To su 

heroji. Svijet sada poznaje isključivo Alekseja Navalnog, i to je dobro, on je 

veliki heroj - ali nije jedini. 

• Invazija na Ukrajinu proizvodi i sve jaču globalnu rusofobiju. Riječ je o 

maloumnom fenomenu koji, čini mi se, funkcionira i kao neka vrsta virtue 

signallinga u trenucima kada treba demonstrirati antiratni sentiment. Izvan 

Rusije si već desetak dana. Jesi li se susrela s nečim sličnim? 

11 

SVIJET KULTURE / SVIBANJ 2022.

Aljohina je danas veteranka art-kolektiva Pussy Riot, 

veteranka ruskih zatvora, ruske represije, žena koja je u 

katedrali Krista Spasitelja u Moskvi odjevena u kričavu 

balaklavu molila Djevicu Mariju da odnese Putina 

Čitala sam na internetu o tome, dok sam još bila u Rusiji, shvaćam da postoji 

i da je uzelo zaleta. Mislim da sam spremna nositi se s tim, razgovarati s ljudima. 

Bila sam jučer ispred ruske ambasade i vidjela mnoge Ukrajince kako protestiraju 

protiv rata. Otišla sam razgovarati s njima. Nevjerojatno teško iskustvo. Čak 

i s mojom biograijom i mojim iskustvom... a znam da sam napravila mnogo. 

Osjećala sam se užasno posramljeno i teško je iz tog srama izaći... 

• Što su ti rekli? 

Pustili su me govoriti. Razmijenili smo kontakte i kada budemo nastupali 

na Islandu plan mi je da nekako podržim njihovu zajednicu ovdje. Bilo 

inancijski, nekako drugačije, onako kako mogu... ali je psihološki zaista teško. 

• U Rusiji ima mnogo mladih ljudi za koje je Putin, zapravo, jedini vođa 

na čelu države kojeg su ikad poznavali. Koliko je ta činjenica utjecala 

na rusku mladež - je li zato u ovoj situaciji manje ili više neprijateljski 

raspoložena prema državnim vlastima? Čitam da mladi Rusi zapravo 

pokušavaju promijeniti navike svojih starijih koji su naprosto naviknuti 

na tu jednosmjernu, ideološku distribuciju sadržaja preko državnih 

platformi i kanala? 

Da, taj dio Rusije postoji. Ali opet, teško je generalizirati. Mnogi mladi 

Rusi jednostavno žele pobjeći pa eventualno činiti neko dobro iz sigurnosti 

inozemstva. Jer, hej, ne žele provesti najbolje godine svog života u ruskim 

zatvorima. Postoje i oni koji se, kao što kažeš, hrvaju sa svojim roditeljima 

i koji su odlučili ostati. Većina starijih je sovjetski orijentirana. Postoji i 

ogromna, apolitička većina, najtužnija skupina ljudi koja se čak ne trudi ni 

zatvoriti oči pred krvlju, strahotama i užasima u Ukrajini - nego ih nije briga. 

Poanta je u tome da se ovakvo stanje kakvo gledamo u Rusiji može proizvesti 

bilo gdje na svijetu - ako obrazovni sistem, sve institucije, kultura i društvo 

funkcioniraju kao propaganda. Iz obrazovnog sistema se jednim potezom pera 

uklanjaju ljudi ako samo kažu nešto protiv rata, dapače, ako spomenu riječ 

'rat' ili 'okupacija'. Ilegalno je i objavljivati fotograije iz Mariupolja ili Buče, 

reći nešto što može okrznuti svetost ruske armije... 

• Možeš li mi reći nešto o tome kako trenutačno funkcionira medijski balon 

u Rusiji? Do koje mjere državna televizija utječe na javno mnijenje o ratu, što 

možete gledati na TV-u, pročitati na internetu, u novinama..? 

Situacija je užasna, naprosto užasna. Svi nezavisni mediji su uništeni i 

prema njima se odnosi kao sa stranom špijunskom agenturom. Generalno 

uzevši, ako je vaša organizacija, kakva god ona bila, proglašena nepoželjnom 

- mora prestati raditi. Televizija je u potpunoj kontroli Kremlja i ona je sada 

dio ratne mašinerije zadužen za propagandu. Ne možete ni zamisliti kako 

ta propaganda u svojoj praksi izgleda. Tu se koriste takve fraze i izrazi kakve 

ni u ludilu nisam mogla zamisliti. U prime-timeu se ozbiljno razgovara o 

mogućnosti da se atomska bomba baci na New York. Žao mi je što se takve 

stvari ne prevode s ruskog na europske jezike, vidjela sam neke isječke, ali 

nedovoljno... to je opće stanje ludila! 

• Da, čitao sam intervju urednika s portala Meduza, nezavisnog ruskog 

portala, kaže da onaj koga zanima kako izgleda ruska državna televizija u 

ovom trenutku treba posjetiti stranice ruskog ministarstva vanjskih poslova 

- ni milimetar se ne odstupa od zareza, fraza, izraza, rečenica, konstrukcije 

pasusa, itd. Ali ne treba zanemariti ni činjenicu da se na ruskim televizijama 

dogodio val otkaza i protesta neposredno nakon invazije. 

Točno tako. Znam za slučaj Marine Ovsjanikove koja je sada, čini mi 

se, zaposlena negdje u Njemačkoj. (Ruska novinarka koja je protiv rata 

protestirala na ruskom prvom kanalu, tijekom trajanja nacionalnih vijesti 

upala je u kadar s transparentom koji je pozivao na prekid rata, op. a.) 

Postojale su velike šanse da se protiv nje otvori kriminalistička istraga, stoga 

joj je jedan naš prijatelj osigurao stan u kojem se skrivala da bi naposljetku 

pobjegla u Njemačku. Ako Europa zaista želi pomoći, trebala bi na svojim 

leđima iznijeti zajedničku izjavu u kojoj jamče sigurnost i pomoć svakom 

ruskom čovjeku koji se odupire tiraniji Kremlja, koji ne želi biti unovačen, 

koji ne želi biti trbuhozborac Putinovoj propagandi - jer gledajte, ima 

mnogo čestitih ljudi koji naprosto ne žele gubiti glavu po ruskim zatvorskim 

sistemima i učinit će što trebaju da zaštite svoje obitelji i sačuvaju sebe od 

političkog progona. Ti bi ljudi trebali znati da nisu sami u ovoj situaciji. 

• Što misliš da je Putinova glavna motivacija u ovom ratu? Vidio sam negdje 

da kažeš - novac. Je li stvarno samo novac? Ne postoje li i mnogo lakši načini 

zarade? Kolika je uloga ideologije u ovom slučaju? Mnogi na Zapadu danas 

spominju Aleksandra Dugina i Leva Gumileva. U krajnjoj liniji ne misliš li da 

se boriš protiv nečeg mnogo opasnijeg nego što je administrativna korupcija 

viših državnih službenika? 

Prvo da kažem, Dugin je apsolutni luđak. Smatram da je veoma lako 

implementirati bilo kakvu luđačku ambiciju u politički program koji opravdava 

prolijevanje krvi i krađu novca. No, poznavajući Putina i njegov metje, ja i 

dalje smatram da se ovdje ne radi o ideologiji - nego o čistoj, neuništivoj 

gramzljivosti, o kupnji 100-metarskih jahti, o 12-sobnim vilama i slanju vlastite 

djece na najbolje europske i svjetske fakultete. O tome se ovdje radi. Naravno da 

Putin intimno sanja o obnovi ruskog imperija, ali pogledaj, zaboga, kako čovjek 

živi. Pogledaj gdje su njegova djeca, u kakvim novcima plivaju ti ljudi. 

• Misliš li da je u Rusiji trenutačno moguće nešto poput ruskog Majdana, 

velike narodne revolucije, koja bi možda bila motivirana upravo ovim ratom, 

ali ajde, i dvadesetogodišnjom korupcijom o kojoj pričaš? 

Voljela bih vjerovati - ali teško je voditi revoluciju i rat u isto vrijeme. Nisam 

sigurna ni na što će nalikovati Rusija i njeni ljudi kada jednom izađu iz ovog 

rata. Oni koji su i sanjali o velikoj ruskoj revoluciji koja bi svrgnula s vlasti ove 

ratne kriminalce i seronje danas pomažu Ukrajini. To im je, vjerujem, prva 

politička preokupacija. Jer ono što radi ruska vojska - to je jebena sramota. 

Nadam se da će kasnije svi trunuti po ratnim tribunalima. Ruke im se kupaju u 

krvi. Jebe se njima za ideje... 

• Postoje li neke političke ideje koje deiniraju Pussy Riot - osim što ste, 

zamisli, antiputinovski orijentirane. Jasno je i da ste protiv policijskog 

nasilja, protiv diskriminacije, protiv beskrajne vladavine istog predsjednika. 

Ali više pojedinosti - na primjer, stajalište Pussy Riota prema državnoj 

regulaciji gospodarstva ili individualnih sloboda i privatnog vlasništva - i 

nije baš artikulirano ili nije artikulirano uspješno. Kakve političke stavove 

imaju članovi Pussy Riota? Imaju li svi iste političke stavove? Postoje li 

područja neslaganja? 

Prvo, mi smo protiv Putina. To nas deinira. Mi nismo politička partija. Mi 

smo umjetnički kolektiv koji radi protestnu umjetnost. Naravno, mi smo živi 

kolektiv - tu su neki ljudi koji su u svemu bili otpočetka i neki koji su stigli 

nakon što smo već izgradili svoje ime. Da, postoje ljudi s različitim političkim 

stavovima, no u većini stvari nalazimo zajednički jezik. Naše akcije, uostalom, 

govore ljepše i bolje od naših riječi. 

• Ali, evo, ti si spomenula - neki članovi su tu dugo, neki su došli tek kasnije 

- kako se taj staž ogleda u hijerarhiji unutar grupe? Tko tu ima status autora, 

ideologa, volontera? 

To je veoma komplicirano pitanje - ali evo, odgovorit ću ti ovako: tko god 

želi napraviti Pussy Riot akciju, neka je napravi! I to će onda biti Pussy Riot 

akcija... To je to. Ja ne želim o nama misliti kao nekakvom klubu koji ima 

svoje članstvo. 

• Dakle, dovoljno je da je netko antiputinovski raspoložen i da na glavu 

navuče balaklavu - i to je onda Pussy Riot akcija? 

Točno. 

• Što kažeš na činjenicu da samo 19% Rusa prema jednoj nezavisnoj 

"polling" agenciji smatra da je vaš aktivizam ujedno i politički protest? Ostali 

vas vide kao huligane. 

Nikad nisam upoznala nijednog Rusa koji bi nam rekao da smo 

huligani, osim provladinih službenika i istražitelja. Ali razumijem. Ljudi 

nisu informirani. Bilo kakva oporba u Rusiji nema iste šanse i prilike kao i 

dominantna kremaljska pozicija. U društvu koje je tako bolesno informirano 

kao što je rusko, mi nemamo nikakve šanse. Ovakve statistike stoga nisu 

čudne, gotovo je svejedno stizale one iz nezavisnih ruskih ili ruskih državnih 

agencija. Ako samo država ima mikrofon, naprosto ne možeš očekivati da ćeš 

uspjeti ljudima objasniti i približiti svoju političku poziciju. 

• Hvala ti, Maša, na ovom razgovoru. Postoji li nešto što te nisam pitao, a 

htjela bi odgovoriti? 

Hvala tebi mnogo, mislim da je u redu. Strahovito sam iscrpljena od ovog 

puta od Rusije do Islanda i ovih nekoliko tjedana uopće. Sada se samo želim 

onesvijestiti za ovu večer.

ĐURĐICA ČILIĆ 

AUTORICA 

"FAFARIKULA" 

IMA NOVU 

KNJIGU 

"NOVI KRAJ" MOŽDA NI NIJE KNJIŽEVNOST, 

NEGO MALI OBITELJSKI ALBUM, S PROBRANIM 

FOTOGRAFIJAMA KOJE SU USLIKANE RIJEČIMA 

razgovarala: Karmela Devčić 

snimke: Matija Đanješić / Cropix

14 


I 

da 

su "Novi kraj", knjigu 

koju ovih dana objavljuje 

zagrebački Disput, nekim 

čudom tiskali bez imena 

autorice, lako bi bilo 

identiicirati na čijoj je 

tastaturi nastao. Onima 

koji su čitali "Fafarikul" 

sve će biti jasno. 

Prepoznatljivom poetikom, rečenicom i stilom 

te onim tipičnim malim zaokretom što uvijek čeka 

u posljednje dvije-tri rečenice priče, po svemu 

tome to je, kao i po temama kojima se bavi - vidi se 

iz aviona - napisala Đurđica Čilić. 

Te rečenice čitaju se lako, u svakoj je priči ili 

fragmentu ovog labavo uvezana romana neke 

jednostavne, iskonske radosti življenja, neke 

ljudske odvažnosti i u strahu, kao i stalno prisutna 

vječna samopreispitivanja, traženja prostora da se 

bude bolji, živi ljudskije. 

Čilić piše o sebi i svojima, ali i o svima koji 

u taj život stanu, makar i prolaznici, prisutni 

tek na trenutak. Piše o roditeljima, ljudima 

koji su je formirali, ali i onima koji je okružuju, 

o svakodnevnim interakcijama s usputnim 

namjernicima, o bosanskom djetinjstvu, 

zagrebačkom životu… 

Ovo je djelomično knjiga nostalgije. I knjiga 

koja kao da je napisana da pripomogne osigurati 

da se dio začina i čina što ih je bosanskim 

rođenjem baštinila zadrži i u njezinu životu daleko 

od Bosne. Negdje u njoj autorica zaključuje da što 

starijom biva ionako vjeruje, makar je iz Bosne 

otišla s devetnaest, da joj se sve što joj je važno, 

zapravo sve osim majčinstva - dogodilo u Bosni. 

• Otkuda svi ti detalji iz prošlosti? Imate li 

vi, Đurđice, slonovsko pamćenje? Ili ste puno 

toga uspjeli, potajice, zapisati dok je mama još 

nedavno pripovijedala… 

Imam slonovski zaborav, nevjerojatno je 

što sam sve uspjela zaboraviti. Upamtim samo 

ono što mi se više puta ispriča. Takav je slučaj s 

pričama o djetinjstvu mojih roditelja, koje su oni 

pripovijedali sestri i meni. Njihove su priče bile 

lišene moralne retorike i mistiikacija, ali su imale 

naglašenu emociju. Nama dvjema ti su trenuci bili 

važni jer su nam otvarali ulaz u svijet koji nam je 

inače bio posve nedostupan. Svi smo svjesni da su 

naši roditelji također nekad bili djeca, ali teško ih 

zamišljamo u toj ulozi jer odrastamo misleći da 

oni postoje samo da bi bili naši roditelji. 

• Zašto je u pričama prošlost često umirujuća, 

ušuškavajuća? Izgleda li prošlost idiličnija nego 

što je bila? Otkud nam taj poriv da je idealiziramo? 

I zašto nas rodni gradovi tako često i lako 

emotivno uznemire, iznova učine 'nemirnima 

i nedovršenima', čak i onda kad smo se iz njih 

davno odselili? 

Moja je prošlost šarolika, i ne nedostaje joj 

mračnih tonova, ali nisam za njima posegnula 

pišući ovu knjigu. Umorna sam od traumatičnih 

svjedočanstava u književnosti, pogotovo kad 

su pisana iz terapijskih ili pomodnih, a ne 

literarnih motiva. Uostalom, moja knjiga možda 

niti nije književnost, nego mali obiteljski album, 

s probranim fotograijama koje su uslikane 

riječima. Izbacila sam iz njega slike na kojima 

plačem. Međutim, taj nemir i nedovršenost 

koje spominjem u knjizi, a na koje se referirate, 

jedan su od razloga da se taj album izradi, da se 

napravi selekcija prošlih događaja i uspostavi 

neki pomirljiv odnos prema njima. Pokušala sam 

dovršiti jedno putovanje. A ono me dovelo u točku 

iz koje sam i krenula. Samo što sad sa sobom imam 

i album "Novi kraj". Što se mene tiče, vrijedilo je. 

• Jesmo li u rodnom gradu ponovo djeca ili 

se ponekad u tim posjetima gradu odrastanja 

dogode neki momenti da se baš tamo osjetimo - 

nikad starijima? 

U rodnom smo gradu djeca samo ako su tamo 

naši roditelji. Biti dijete može se jedino u odnosu 

na onog tko nas gleda i doživljava kao dijete. 

Sjećam se, kad je mojoj mami umrla majka, a 

davno prije toga ostala je bez oca, ona mi je, tada 

već četrdesetogodišnjakinja, rekla: "Ja sam sad 

siroče". Biti dijete nije samo stvar životne dobi 

nego i pitanje uloge. Ja još imam kome biti dijete u 

Vitezu. Staro dijete. To je dobra sintagma. 

• Na nekoliko mjesta spominjete i osjećaj 

krivnje vezane uz Vitez. Kakva je to krivnja, kakav 

ste si dug pripisali u odnosu na vaš Vitez i kako se s 

tim osjećajem nosite? 

Krivnja je naporan, ali dragocjen osjećaj jer 

nas drži u stalnoj zapitanosti gdje smo i prema 

kome bili nepravedni, ne da nam da zapadnemo 

u arogantnu samodopadnost i opasno uvjerenje 

da su naše odluke i djela, ili naša suzdržanost i 

šutnja, uvijek bili ispravni i opravdani. Može biti 

spasonosan korektiv i u našoj sadašnjosti, kad 

onim što govorimo i činimo djelujemo i na druge. 

Za Vitez prije rata imam samo nježnost i 

nostalgiju, to se, mislim, u mojim zapisima ne da 

sakriti. Što se tiče osjećaja koji me vežu za Vitez 

ratnih devedesetih, pokušavam stvari i događaje 

razumjeti unatrag, sa svim informacijama koje 

sada imam i sa svim posljedicama koje sada 

gledam, a o kojima onda nisam mogla razmišljati 

jer ih nisam naslućivala. Otud moj pogled na rat, 

koji odudara od službenog hrvatskog narativa. 

Vitez je danas politički podijeljen grad, ali u 

mnogim životnim segmentima nije i mene ti 

segmenti zanimaju. Da mogu, a jednom ću možda 

moći, radila bih na tom povezivanju, na zbližavanju 

onih koje su političke kvazielite razdijelile, ne iz 

nekih ideoloških uvjerenja ili svijesti o različitosti, 

nego isključivo za račun vlastitog interesa. 

• Je li mama pročitala knjigu? Je li stigla? Koliko 

je bila i svjesna da ju pišete? 

Znala je da ju pišem i da sam i nju unutra 

upisala. Tko god pročita 'Novi kraj', lako će 

pretpostaviti i što bi moja mama o toj knjizi mislila 

i kako bi je komentirala. Ta je knjiga na neki način 

napisana četveroručno i otpjevana dvoglasno. 

• Puno ste toga, štošta, raznima u životu htjeli 

dokazati, biti dobra kći, dobra majka… Sad kad već 

imate gotovo dva desetljeća majčinskog iskustva i 

kad ste i sami nedavno ostali bez majke, što biste 

rekli, što znači biti - dobra mati? 

Nemam pojma. Nikad nisam čitala literaturu 

koja daje neke naputke o tome, nisam imama 

vremena čitati recepte za dobro roditeljstvo, a da 

jesam, vjerojatno bi se ispostavilo da nemam sve 

potrebne sastojke. Moja mi je kći nedavno rekla da 

smo ja, njezina mama, i moja mama, njezina baka, 

potpuno iste u načinu na koji volimo i pokazujemo 

ljubav. Budući da je način moje mame za mene bio 

silno dragocjen, shvatila sam to kao pohvalu. Kako 

nisam slušala ničije savjete o tome kako biti dobra 

majka, pazim da ih nikome niti ne dajem. Svaki je 

odgoj u nekom svojem aspektu pogrešan i upravo 

na tom mjestu djeca dobiju svoju šansu. 

• Živite - pišete negdje - natrpan život. Zapravo, 

kažete, kao i drugi ili 'ne kao drugi'. U Lumbardi, 

na Korčuli, to se, spominjete, kaže 'kako ne drugi'. 

Za što ste u životu zahvalni? 

Gledano kroz prizmu materijalnog i 

građanskog uspjeha, airmirana sam i situirana. 

S obzirom na to da vozim 12 godina star auto 

i moram štedjeti za ljetovanje, netko stvarno 

imućan nasmijao bi se mojoj situiranosti i zato bih 

na popisu stvari za koje sam zahvalna dodala i fakt 

da nisam neskromna. Novac mi je važan, ali novac 

je skup i čovjek za njega često mora dati mnogo 

više nego što njime može dobiti, na primjer svoj 

integritet, svoja uvjerenja, svoje vrijeme, bliske 

ljude. Ja to nikad nisam učinila, a zahvalna sam i 

životu koji me nije odvukao u situaciju da moram. 

Zahvalna sam i što nisam ogorčena. Bivala sam 

takva u nekim fazama života, ne bez razloga. 

Ali mi je to, kao neka koža koju sam prerasla, 

otpalo. Zahvalna sam na ljudima koji me vole, a i 

na onima koji se meni daju voljeti. Zahvalna sam 

i što ovaj popis ovdje ne završava, nego sam još i 

odmjerena, pa sam navela samo jedan manji dio. 

• Ova knjiga doima se, donekle, kao posveta 

precima. Ipak, jeste li je, zapravo, pisali za 

potomke? U knjizi ste pristali biti most preko 

kojega generacije koje se možda i nisu srele mogu 

razgovarati. U knjizi je prošlosti i sadašnjosti; 

budućnosti tek prstohvat, u slutnji, povezanoj 

s generacijama koje čine prošlost i sadašnjost, 

uvezanoj u potrebi da se od mame nauči peći 

kolač koji je ona naučila peći od njezine majke i 

koji biste voljeli da od vas nauče peći vaša djeca. 

Lijepo ste to formulirali, ni sama ne bih znala 

tako. Nisam imala artikuliran cilj pri pisanju 

'Novog kraja', a još manje osviještenu ambiciju 

da ona natkrili daljine koje postoje između onih 

koji se nikad nisu sreli, osim u nekom genetskom 

zapisu, ni povezali, osim u nekoj duboko utisnutoj 

impresiji koja se naslijeđem prenosi. Knjige, 

kao i djeca, same nađu svoj put i to najčešće 

nije onaj koji smo im mi namijenili. Što manje 

ambicija postavimo pred njih to će biti opušteniji 

naš odnos s njima. 

Prvu sam knjigu, 'Fafarikul', posvetila svojoj 

djeci, ali je ona nisu pročitala. Eto divnog dokaza 

da je autorova namjera zapravo autorova zabluda. 

• Cijeli ste život, kažete, htjeli i pokušavali ne 

sličiti roditeljima. 'Otići od njih i kilometarski 

i kulturološki. Odbaciti njihovu vjeru, njihove 

navike, fraze, geste, stavove.' Sada, u 40-ima, 

shvaćate da je to nemoguće. Zašto je nemoguće? 

Moguće je, ali onda živimo pozu, pa čak i neku 

vrstu izdaje onoga što jesmo, odnosno onoga 

što nam je kroz odrastanje, jezikom, primjerom i 

odgojem ucijepljeno. Rado mislim i da je pomirba 

s vlastitim porijeklom i habitusom simptom 

zrelosti, koji se očituje u lakoći da se zbog onog 

što jesmo niti ne sramimo niti ne oholimo. Zbog 

mnogih sam se svojih odluka i koraka s roditeljima 

razilazila, ali nikad nisam izgubila njihovu ljubav 

i lojalnost. Ta vrsta njihove budne, neumorno

ČILIĆ PIŠE O SEBI I SVOJIMA, ALI I O SVIMA KOJI U TAJ ŽIVOT STANU, 

MAKAR I PROLAZNICI, PRISUTNI TEK NA TRENUTAK. PIŠE O RODITELJIMA, 

LJUDIMA KOJI SU JE FORMIRALI, ALI I ONIMA KOJI JE OKRUŽUJU, O 

SVAKODNEVNIM INTERAKCIJAMA S USPUTNIM NAMJERNICIMA, O 

BOSANSKOM DJETINJSTVU, ZAGREBAČKOM ŽIVOTU… 

kritičke, ali nepokolebljive ljubavi obeshrabrila 

je svaku moju ambiciju da budem netko 

suštinski drukčiji. 

• Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 

predajete poljsku književnost. Prevodite s 

poljskog. Je li vam majka, nastavnica ruskog, 

posredovala ljubav za slavenske jezike? 

Ne. Moja je mama otišla na studij ruskog jezika 

samo zato što je za nj dobila stipendiju. Zapravo 

je htjela studirati glazbu. Usadila mi je vjerojatno 

interes za čitanje. Pamtim je zadubljenu u knjigu, 

koja joj zaokuplja pozornost i čini isključenom iz 

neposredne okoline. Ta stanja očite uzdignutosti 

duha činila su mi se jako privlačna. S knjigom, 

mama je bila tu, a drugdje. Zato sam vjerojatno i ja 

posegnula za knjigama. 

• Puno prevodite poeziju i dojam je da vam je do 

toga jako stalo. Čime vas je poljska poezija osobito 

darovala, oplemenila? 

Vjerujem da mi je višedesetljetno, najprije 

čitateljsko, a potom i prevoditeljsko iskustvo 

s poezijom izgradilo osjećaj poštovanja prema 

jeziku, prema svemu što jezik može i što se 

može s jezikom. Osim toga, poezija najčešće 

progovara iz 'a', iz najosobnijeg, najintimnijeg 

zakutka unutarnjeg svijeta, nudeći vrlo 

subjektivan, pojedinačan rakurs. Međutim, 

upravo otkrivanjem mnoštva tih neponovljivih 

i fragmentarnih komadića šarenih psiholoških 

stakalaca stvara univerzalni kaleidoskop ljudskog 

iskustva. Emotivnog prije svega. Ali važnijeg od 

tog ionako nema. 

• Izaberite, molim vas, neke od vama 

antologijskih stihova i recite nam nešto o 

kontekstu u kojem su nastali. 

Nedavno sam objavila prijevod pjesme 

'Putovati u Lavov' poljskog pjesnika Adama 

Zagajewskog, kojeg se u posljednje vrijeme 

neopravdano spominje kao ukrajinskog. Ona 

počinje stihovima 'Putovati u Lavov. S kojeg 

kolodvora putovati u Lavov, ako ne u snu, u 

svitanje, kad je rosa na koferima i upravo se 

rađaju brzi i ekspresni vlakovi. Otputovati 

iznenada u Lavov, usred noći, po danu, u rujnu 

ili u ožujku. Ako Lavov još postoji...' Prema toj 

je pjesmi 'Putovati u Lavov', cijela zbirka Adama 

Zagajewskog, objavljena u Londonu 1985., dobila 

ime. U pjesmama unutar njezinih korica autor 

govori o obiteljskoj mitizaciji Lavova i prikazuje 

ga kao izgubljeni raj. Iz Lavova je njegova obitelj 

Čilić predaje na 

katedri za poljski jezik 

Filozofskog fakulteta 

u Zagrebu, a prevodi i 

poljske pjesnike kao što 

su Zagajewski, Milosz, 

Szymborska... 

Matija Đanješić / Cropix 

1945. otjerana u Šlesku. Sanjali su povratak, 

nikad se ne priviknuvši na novi život u zapadnoj 

Poljskoj. U obiteljskoj su predaji izgradili mitski 

Lavov i njime je Adam Zagajewski bio opsjednut 

iako je u tom gradu proveo samo prvih nekoliko 

mjeseci svojeg života i nikako ga se nije mogao 

sjećati. Grad je posjetio prvi put tek nakon izlaska 

te zbirke. Pjesma prikazuje idilični Lavov vrlo 

speciične poljsko-ukrajinske kulture, izgrađen na 

multikulturalnosti, toleranciji i bogatoj tradiciji - 

o čemu je Zagajewski mogao saznavati isključivo 

posredno. Pjesma je posvećena roditeljima koji 

su stvorili mit o tom gradu i napisana je jezikom 

bližim prozi negoli poeziji. Čini je magično 

uvezan niz asocijacija i slika onako iskazanih 

kako se pojavljuju u mislima lirskog subjekta, 

zbog toga su neke slike tek naznačene, neke 

asocijacije samo nagoviještene, nemirno se luta 

od jednog do drugog motiva: forzicije, kazalište, 

čičci... Časne sestre, Novi zavjet i katedrala u 

pjesmi upotpunjuju dimenziju sakruma. S druge 

strane, tekst je podšiven melankolijom koja ga 

brani od jednoznačnih interpretacija, pa je ova 

interpretativna skica tek mogućnost potpunijeg 

tumačenja pjesme. Za pjesnika Lavov postaje 

njegov privatni Jeruzalem jer mu je otet, odnosno 

jer je on iz njega istjeran. Plastičnost pjesničkih 

slika gradi ideju i kolorizira atmosferu grada i 

njegov izbrisani život, a završni stih 'Lavov je 

posvud' dojmljivo naglašava snagu onoga što nas 

određuje čak i kad to nije opipljivo, čak i kad ne 

znamo do kraja imenovati... 

• Kakva je suvremena poljska poezija, što je 

odlikuje? Pratite li mlađe poljske pjesnike, biste li 

među njima mogli izdvojiti nekoga? 

Pratim ih, čitam ih, pomalo i prevodim. Sve 

su moje simpatije uz njih, ali moj je pravi interes 

zadržan na onim poljskim pjesnicima koji su svoje 

već napisali: Zagajewskom, Miłoszu, Herbertu, 

Szymborskoj. Nije lako biti mladi poljski pjesnik, a 

imati prethodnike kakvi su ovi upravo nabrojani. 

Sviđa mi se kako pišu Jakub Kornhauser i 

Krystyna Dąbrowska. 

• Što je za poljsku književnost i Poljake značio 

Nobel nedavno uručen Olgi Tokarczuk? 

Peti Nobel za književnost još je jedna formalna, 

ali vrlo zvučna potvrda visoke kvalitete poljske 

književnosti. Meni bi bilo važno vidjeti što je taj 

Nobel zaista značio Poljacima, pogotovo onima 

koji su zahvaljujući toj nagradi prvi put pažljivije 

i skrupuloznije počeli slušati što u javnim 

nastupima govori i što u svojim knjigama piše 

Olga Tokarczuk, čiji su stavovi i vrijednosti koje 

zagovara suštinski drugačiji od stavova poljske 

vlasti, a bojim se i većine Poljaka. Mladen Martić, 

naš neumorni prevoditelj i promotor opusa 

Olge Tokarczuk, prevodi njezinu knjigu eseja 

'Tankoćutni pripovjedač', prvu koju je napisala 

nakon što je nagrađena. Ne mogu se sjetiti kad 

sam posljednji put čitala tako važnu i tako dobro 

napisanu knjigu. 

Pročitavši je, promijenila sam neke navike 

i uvjerenja, a mislila sam da sam prestara i 

preokoštala za takav prodor pisane riječi u tkivo 

vlastitog života. 

U toj knjizi Tokarczuk dotiče sve točke 

nepodnošljivog vremena u kojem živimo i 

nesnosnog svijeta koji nastanjujemo: pakao 

tržišta, licemjerje i zlonamjere religijskih 

institucija, neosjetljivost povlaštenih i beznađe 

diskriminiranih. Ona, međutim, ima nade za 

njega, vidi ga kao cjelinu jednakovrijednih bića, 

pri čemu ravnopravnost ne traži samo za sve 

ljude nego i za ona bića koja jedemo ili držimo na 

lajnama ili u akvarijima. I ima vjeru u književnost. 

Na jednom mjestu u svojem 'Tankoćutnom 

pripovjedaču' kaže: Nema strašnije bolesti 

nego kad čovjek izgubi individualni jezik pa 

kolektivni jezik preuzme kao svoj. Od toga pate 

birokrati, političari, akademici i svećenici. I tada 

jedinom vrstom terapije postaje književnost - 

komuniciranje s jezicima književnih autora djeluje 

kao cjepivo protiv vizije svijeta koja je stvorena 

ad hoc i korištena kao instrument. To je snažan 

argument u prilog čitanju književnosti (i klasične), 

jer književnost nam pokazuje da su u prošlosti 

kolektivni jezici funkcionirali drugačije, zato su 

se i pojavljivale različite vizije svijeta. Stoga vrijedi 

čitati - uočavati te druge vizije i uvjeriti se da je naš 

svijet tek jedan od mogućih i da nam zasigurno 

nije dan jednom zauvijek. 

• Što kažu vaši zagrebački studenti, što je njih 

motiviralo za studiranje poljskog, koji je veliki 

slavenski jezik? Čime se obično poslije u životu 

profesionalno bave, uspije li većina ostati u struci? 

Svi su naši studenti na dvopredmetnim 

studijima, dakle uz polonistiku studiraju još neki 

smjer na Filozofskom fakultetu, što jest zahtjevno, 

ali im nakon studija olakšava pronalazak posla i 

obogati ih znanjem i uvidima koje drukčije ne bi 

mogli steći. Poslodavci kod kojih naši studenti 

rade nakon diplome kao jednu od njihovih važnih 

prednosti u odnosu na one s drugih fakulteta 

ističu široku opću naobrazbu i lakoću učenja i 

stjecanja novih vještina. Polonisti s kojima sam u 

kontaktu rade u sustavu obrazovanja, kazalištima, 

ambasadi, Ministarstvu kulture, u turizmu. Neki se 

bave i prevođenjem. 

• Kako se kali dobar prevoditelj? 

Iluzija je da je za dobrog prevoditelja s poljskog 

dovoljno znati taj jezik. Jezik je svijet, i u tom 

svijetu valja provesti godine sustavnog, temeljitog 

i dobro osmišljenog obrazovanja. Prevoditelj koji 

ne poznaje kulturu, povijest, mentalitet, složeni 

sinkronijski i dijakronijski kontekst svijeta s čijeg 

jezika prevodi, isto je što i turist u egzotičnoj 

zemlji koji vidi samo ono što otprije zna, a 

promiče mu sve što je stvarno drukčije i strano. A 

cilj prevođenja nije da u našu kulturu donese ono 

što nam je već znano ili blisko, što je naše, no samo 

je, eto, iskazano drugim jezikom. Prijevod nas 

treba otvoriti za drugačije, tuđe, ne naše, on nas 

mijenja, a ne utvrđuje u vječno istim pozicijama. 

U tom je smislu prevedeno djelo uvijek nemjesto, 

ono stoji između. Između dva jezika i između dviju 

kultura. Prijevod ne ujedinjuje, nego povezuje. Ne 

osvaja, nego ugošćuje. 

15 


Oscar Isaac kao 

Marc Spector i 

božica Taweret 

MJESEČEV VITEZ 

BORAC PROTIV ZLA S DISOCIJATIVNIM 

POREMEĆAJEM U SVIJETU NAPUČENOM 

AVATARIMA EGIPATSKIH BOŽANSTAVA 

piše: Daniel Rafaelić snimke: Disney 

Khonsu je staroegipatski bog koji je sin Sunca i protektivnog strvinara - božice Mut. 

Prikazivan je kao mladić , omoton poput mumije s vladarskim žezlom u ruci (gore) 

Godinama među egiptolozima 

postoji mala zabavna igra. Kada se, 

kao u vicu, na jednom mjestu nađe 

više njih, jedno od prvih pitanja 

koje se postavlja je: "Koji ti je bog 

najdraži?" Od iznimno bogatog 

staroegipatskog panteona svatko 

onda licitira božansko ime, u nadi 

da će bar još jedan njegov kolega 

reći to isto ime – i time prevagnuti za pobjedu. Međutim, najčešće se dogodi 

da svatko ima svoje božanstvo – i da pobjednički savez ne bude sklopljen. 

To zabavno božansko coming-outanje, baš kao u astrologiji, okupljenim 

egiptolozima otkriva mnogo o onom drugom – i otvara nove teme razgovora. 

U takvim nevinim strukovnim nadmetanjima donedavno se jedno ime nikad 

nije moglo čuti – ono boga Khonsua. Njegov otac Amon, sunčani zaštitnik 

grada Tebe i patron hrama u Karnaku, često se spominjao u tom kontekstu. 

Oziris, Izida, Hator i Horus također. Moj izbor Sekhmet, opako privlačne 

lavice-čuvarice, obično je izazivao egzotično odobravanje, no apsolutni 

pobjednik uvijek je bio šakal-psihopomp Anubis, jednako omiljen kod djece i 

odraslih. No, da ste birali drevnoegipatsko božanstvo koje je sveprisutno, a o 

kojem se vrlo malo zna, onda biste svakako morali spomenuti boga Khonsua. 

Međutim, prije malo više od mjesec dana Khonsu je ušao na velika vrata u 

popularnu (masovnu) kulturu – u posve novom obličju i na posve neočekivan 

način. Platforma Disney+ šest je tjedana emitirala po jednu epizodu TV serije 

Moon Knight u kojoj je upravo Khonsu glavni pokretač radnje. 

Khonsu je staroegipatski bog koji se, kao sin Sunca i protektivnog strvinara 

(božica Mut), redovito povezivao s Mjesecom. Uz to je, jasno, vezana i 

tajanstvenost pa se o njegovim hramskim ritualima ne zna mnogo osim da 

je, pogotovo onima koji u tim hramovima prespavaju, uspješno donosio 

ozdravljenje. Prikazivan je kao mladić (obrijane glave s uvojkom), omotan 

poput mumije s vladarskim žezlom i bičem u ruci. Koliko je njegova slava 

prerasla povijesne granice Egipta, pokazuje i činjenica da su Khonsuova 

čudotvorna ozdravljenja u to davno vrijeme ušla u priče. Priče o bolesnima 

koje Khonsu diže iz kreveta i tjera iz njih zle demone koji ih opsjedaju toliko 

su dojmile čak i neke neposredne Kleopatrine predšasnike na faraonskom 

tronu da je u hramu u Karnaku postavljena dva i pol metra visoka stela od 

pješčenjaka s iznimno zanimljivom pričom.

17 

Autentičnost - bila je deviza autora serije o drevnom Egiptu kada 

su odlučili uključiti što više suvremenih egipatskih suradnika. 

Kao redatelj angažiran je Mohamed Diab, jedan od najpoznatijih 

egipatskih redatelja u svijetu, glavnu je žensku ulogu dobila 

egipatsko-palestinska glumica May Calamawy, a glazbu je 

skladao Hesham Nazih. No, ekranizacija ovog Marvelova stripa 

na kraju je ipak - propuštena prilika 

Pronašao ju je Jean Francois Champollion 1829. godine, a stela priča priču 

o slavnom faraonu Ramzesu II. koji u jednom od svojih velikih vojnih pohoda 

osvaja i Bakhtan (zapadna Sirija). Uz ostali plijen, poraženi je vladar Bakhtana 

Ramzesu ponudio svoju kćer za ženu. Budući da je, kako priča navodi, izgled 

princeze odmah obradovao faraonovo srce, on ju je ubrzo odveo u Egipat 

i postavio za kraljicu. Međutim, mnogo godina kasnije, izaslanstvo iz njene 

domovine stiglo je u Egipat obavijestiti faraona i njegovu suprugu da njenu 

sestru opsjeda demon. Kraljevski par odmah šalje u Siriju najbolje liječnike, 

no oni su pred demonom koji se naselio u kraljičinoj sestri – nemoćni. Šalje 

zato faraon svoje najmoćnije oružje – zlatni Khonsuov kip. Dugih sedamnaest 

mjeseci putuje kip do bolesnice, no kad ga ona napokon ugleda, demon 

doslovce iskoči iz nje i nestane. Sirijci, oduševljeni božanskim moćima, 

odluče zadržati kip protivno faraonovoj želji čak tri godine kako bi ozdravio 

što više ljudi po zemlji, no njihov vladar usne san u kojem se Khonsu, sada 

kao zlatni sokol, vraća u Egipat. Shvativši da se moćni bog može pretvoriti 

u njegova neprijatelja, on ga šalje natrag u domovinu, gdje ga uz svečanosti 

oduševljeno dočekuju. 

Ova nam je priča sve do našeg vremena bila jedini sačuvani narativ vezan 

uz boga Khonsua. 1975. se godine, međutim, pojavio Marvelov strip u kojem 

je Khonsu prvi put dobio svoje crtano uprizorenje: stvoren je Moon Knight. 

Crtao ga je Don Perlin, a pisao Doug Moench i lik je kroz godine postao i 

samostalni stripovski junak. Osmišljen je kao Mark Spector, plaćenik koji 

strada tijekom pljačke arheološke sonde. Teško ranjen, utječe se kipu boga 

Khonsua koji mu poklanja život, ali uz uvjet da mu služi kao "Mjesečev vitez" – 

borac protiv zla. No, da stvar bude još zanimljivija, Spector razvija slavni DID 

– disocijativni poremećaj, kojim stvara svojih nekoliko paralelnih ličnosti. 

To je autorima stripa omogućilo da se igraju ne s različitim perspektivama 

fragmenata psihe istog lika nego i s različitim stilovima. Naime, svaki je 

lik crtan na zaseban način pa dok vas sadržaj namjerno 

zbunjuje novim očištem, likovni stil vam paralelno 

pokazuje o kojem se liku i njegovu point-of-view radi. 

Ovakav uzbudljiv sadržajno-likovni koncept trebao je biti 

sjajna premisa za neko ilmsko-televizijsko uprizorenje, 

no ono nikako nije stizalo. Studio Marvel posljednja 

je dva desetljeća u svakom smislu obilježio svojom 

prisutnošću američki ilm, ali već neko vrijeme i televiziju. 

Financijski rezultati kakve su samo mogli sanjati prije pola 

stoljeća opravdali su njihovu multimedijsku ekspanziju 

i postavljanje najviše tehničke razine. Međutim, mračna 

strana čitave priče bili su nevjerojatno neinteligentni 

ilmovi (uz pokoji časni izuzetak poput prvog i trećeg Iron 

Mana, oba Ant-Mana te Deadpoola). Takvo ilmsko igranje 

na "najniži zajednički nazivnik" rezultiralo je masovnim 

zamorom malo zahtjevnije publike koja se s veseljem 

okrenula televiziji. Tamo su, napokon, oživjeli likovi koji nisu politički 

korektni, kojima seksualnost nije (auto)cenzurirana i kojima cancel-culture ne 

briše teme i ljude. Iako se na početku (2011./2012.) činilo da je Marvel i tu na 

putu da zagospodari tržištem, nakon samo nekoliko godina bez očekivanog 

uspjeha koji je kino redovito generiralo te nakon velikog broja otkazanih 

serija, projekt Marvel televizije je taman uoči pandemije i prerane smrti 

kina prestao postojati. U tom se kontekstu počeo stvarati i televizijski Moon 

Knight, kojem je od stare Marvelove televizijske aure ostao tek trademark. 

"Autentičnost" – bila je deviza autora serije o drevnom Egiptu kada su 

odlučili uključiti što više suvremenih egipatskih suradnika. Kao redatelj 

angažiran je Mohamed Diab, jedan od najpoznatijih egipatskih redatelja 

u svijetu (briljantni ilmovi Cairo 678 i Sukob), glavnu je žensku ulogu 

dobila egipatsko-palestinska glumica May Calamawy, a glazbu je skladao 

Hesham Nazih, koji je svijet oduševio svojim prošlogodišnjim spajanjem 

staroegipatskog i arapskog pijevnog jezika u monumentalnoj glazbi svečane 

procesije kraljevskih mumija. Serija obiluje i brojnim modernim egipatskim 

pjesmama, koje tematski ipak natkriljuje Engelbert Humperdinck. 

Posebno je zanimljivi i cast koji predvodi Oscar Isaac, nekoć Madonnin 

Jevgenij (W./E.), ali i Amenàbarov Orest (Agora), a danas svakako jedan od 

najboljih glumaca uopće. Tu je i pomalo zaboravljen, ali još uvijek upečatljiv 

Ethan Hawke te legendarni F. Murray Abraham kao Khonsu. Posebno je 

zanimljivo da je uz lokacije po Budimpešti, ali i Jordanu (Wadi Rum), značajan 

segment pilota serije (utrka po serpentinama) snimljen uz samu hrvatsku 

granicu, u slovenskoj Osilnici. Pogledate li detaljno odjavnu špicu, lako ćete 

uočiti i desetak naših prokušanih ilmskih radnika koje predvodi Pakt media. 

Narativni luk, koji kao što smo vidjeli seže u duboku prošlost, od priče o 

bakhtanskoj princezi do stripovskog plaćenika koji umire pred Khonsuovim 

kipom, trebao je ovoj seriji osigurati svježinu i zanimljivost. No ta se prilika 

negdje po putu izgubila. Bez obzira na vrlo intrigantan početak (jer zašto bi 

suvremena TV publika znala išta o Khonsuu i njegovim kulturnim odbljescima 

kroz tisućljeća), serija se vrlo brzo umori. Umjesto da slijedi strukturu i stil 

stripa (koji je ionako izravno inspiriran kinematograijom), pokušalo se već 

postavljenim likovima dati novu narativnu ovojnicu. 

Je li upravo 

monoteistička 

anksioznost u 

evidentno 

politeističkom 

suvremenom svijetu 

ključ za iščitavanje 

čitave serije? 

Redatelj Mohamed Diab 

i Oscar Isaac na setu 

Naš svijet je, priča serija, napučen avatarima egipatskih božanstava, 

u koje oni ulaze proizvoljno te ih, islužene, kasnije odbacuju (najčešće 

s teškim psihičkim poremećajima). Priča je koncentrirana oko pokušaja 

Artura Harrowa, vođe kulta, da oživi božanstvo Ammit koje, prema Knjizi 

mrtvih, nakon vaganja srca (nasuprot kojeg je pero), proždire ona opterećena 

grijehom. Njegovo oživljavanje značilo bi i trenutni nestanak većine grešnog 

čovječanstva. Steven, prodavač u muzejskom gift shopu, ubrzo se nađe na 

putu ovom kultu. On, naime, posjeduje zlatnog skarabeja koji vodi prema 

grobnici Ammita te u isto vrijeme stupa u kontakt s Laylom, suprugom 

Stevenove druge ličnosti, Markom. Oboje kreću u potragu za grobnicom. 

Bog Khonsu također od Stevena želi napraviti svog novog avatara (serija se, 

neočekivano, zabavno referira i na ilm Jamesa Camerona). Steven na tom putu 

uči kako od svoje podijeljene ličnosti stvoriti prednost – a ne invaliditet. 

Ovakva priča, jasno, otvorila je nekoliko motiva koje vrijedi istaknuti. Prvo 

je svakako empatija za osobe s mentalnim poremećajima, od kojih je DID 

najrjeđi (ako uopće i postoji), ali ujedno i ilmski najzahvalniji (sjetimo se samo 

Hitchcockova ilma Spellbound). Između Gregoryja Pecka tada i Oscara Isaaca 

danas prošlo je na desetke ilmova koji su ljude s DID-om redovito prikazivali 

kao opasne, poremećene manijake. Moon Knight ispravlja tu nepravdu. 

Druga velika tema je pljačka starina, ilegalna iskapanja, lov na artefakte 

i redovito uništenje arheoloških nalazišta. Publika se na taj veliki problem 

(prisutan i u Hrvatskoj) posebno senzibilizira, iako serija ponekad ode u 

nepotrebnu grotesku i neukus prikazujući drugu, gotovo ilmsko-arhetipsku 

stranu ovakvog žanra, a to je nemar arheologa za nalazišta, artefakte i 

arheološki kontekst te njihovo bezdušno uništavanje. 

Moon Knight se na početku iznimno trudi biti strukovno utemeljen. Vidi 

se to u scenografski izgrađenom muzeju, gift shopu, internim scenarističkim 

šalama kao i literaturi kojom obiluje pogotovo prva epizoda. No, kako serija 

progredira, svega toga nestaje i pretvara se u jedan najprije 

začudan, a zatim naporan kolaž ilmsko-egiptološke 

nemarnosti. Jedan je primjer možda i eklatantan. Kada 

Mark i Layla napokon pronađu žuđeni sarkofag, vidimo 

da je to, kako to često na ilmu biva, replika onog 

Tutankhamonovog. Saznajemo, međutim, da je u njemu 

pokopan Aleksandar Veliki. Steven to čita s hijeroglifa 

kojima je sarkofag prekriven – a koji u principu ne pričaju 

ništa. Ni to ne bi previše smetalo (i na to smo kroz godine 

navikli), da usred tih hijeroglifa nije, posve neprimjereno, 

urezan grčko ime λέξανδρος, iako se na sarkofagu lako 

mogu pročitati, doduše iz nejasnih razloga okljaštrene, 

faraonske kartuše samog Aleksandra. 

Serija nam također oživljava boginju Taweret, omiljenu 

egipatsku zaštitnicu trudnica i dojilja. Problem koji smo 

tek sad kao gledatelji uočili je njena hiperrealističnost. 

Naime, egipatska božanstva našem oku, naviklom na njihove kipove ili prikaze 

na grobnim slikarijama, na ilmu uspješno funkcioniraju samo ako ostaju u 

domeni nešto jednostavnije animacije. Nilski konj, koji ovdje stoji na dvije 

noge i ljupko progovara – jednostavno djeluju kao karikatura. Drugi pak 

bogovi gotovo i nemaju prostora u seriji, iako je stereotip o Anubisu ubojici i 

ovdje perpetuiran. 

Najveći je problem sam Khonsu. Sretnete li bilo kojeg od Marvelovih 

fanatika, reći će vam: "Pa tako je u stripu!" Strip je sakrosanktni medij koji se 

ne propituje – jasno, samo kad treba neku suludu ideju nejasno opravdati. 

Khonsu je, dakle, prikazan kao bog ljudskog tijela, s lebdećom lubanjom 

ibisa. Zašto je, pobogu, taj bog izjednačen s Thothom, bogom mudrosti i 

pisara, ostaje nejasno (mjesec je moguća poveznica), kad znamo da se Khonsu 

povremeno prikazivao s glavom sokola – nikako ibisa (Thotha). No, zaključimo 

ovu egiptološku gnjavažu; tako je u stripu. 

Na kraju, ostaje osjećaj iznevjerenog očekivanja. Obilje motiva s jedne 

strane ušlo je ovom serijom u milijune glava Marvelove ciljane publike – 

tinejdžera koji odavno odbijaju bilo kakvo sustavno obrazovanje, uz poznatu 

rečenicu: "To nam nikad u životu neće trebati". S druge strane serija je 

propustila priliku biti umjetnički inovativna, scenaristički svježa i postati 

referentna točka. Ona je uspješno izmigoljila svakom pokušaju dubinske 

analize – osim ako ne uzmemo u obzir jedan, tek epizodni motiv iz serije. 

Glavni lik pripada židovskoj obitelji. Njemu se, kao monoteistu, objavljuje 

jedan od mnogih staroegipatskih bogova pa mu on postaje drugo lice. To 

"drugo" lice možda u sebi sadrži sve one slojeve o kojima je pisao Freud u 

Čovjeku Mojsiju i monoteističkoj religiji, a kontekstualizirao i osuvremenio 

Jan Assmann u Mojsiju Egipćaninu. Je li upravo to ključ za iščitavanje čitave 

serije? Monoteistička anksioznost u evidentno politeističkom suvremenom 

svijetu? Pitanje identiteta židovskog naroda i angst u opreci s onim 

staroegipatskim i/ili pak modernim arapskim? Rapidno propadanje usmene 

i pisane tradicije u brutalnoj, ali nestalnoj digitalizaciji? Nestajanje kulture 

sjećanja? Da je serija imalo bolja, svakako bi zaslužila takvo iščitavanje. Na 

ovoj kvalitativnoj razini, međutim, ne zaslužuje ilozofsku analizu. Bar ne dok 

su dojmovi još svježi. 


Neboder Pomgrad - Vuko Bombardelli 

Splitski dizajner Ivan Milas sredinom travnja 

u splitskoj galeriji CTR+Z otvorio je izložbu 

"Graičko dekodiranje arhitekture". Izložio 

je dvanaest radova u kojima kroz graički, 

monokromni minimalizam reinterpretira 

dvanaest odabranih zgrada dalmatinske 

socijalističke arhitekture od 1958. do 1973. godine

SPLITSKA 

MODERNISTIČKA 

ARHITEKTURA 

OD OBOŽAVANJA I MITOLOGIZACIJE DO DESTRUKCIJE U ZBILJI 

Neboder i depandansa 

Doma Armije - Ivo Vitić 

NJU SE IZLAŽE U NJUJORŠKOJ MoMA-i, OVJEKOVJEČUJE U FILMOVIMA, O NJOJ PIŠU KNJIGE I 

DOKTORATE, MLADI JOJ UMJETNICI POSVEĆUJU RADOVE. NO, U ZBILJSKOM SVIJETU TA SE 

ARHITEKTURA MRCVARI, NEGIRA I UNIŠTAVA, I TO UZ NIJEMO ODOBRAVANJE ONIH KOJI BI JE 

TREBALI ŠTITITI: A TO SU MJESNE KONZERVATORSKE SLUŽBE I MINISTARSTVO KULTURE

Robna kuća Prima - 

Antun Šatara 

ZA PASATISTIČKO-KIČERSKI MENTALNI 

KONZERVATORA BETONSKE ZGRADE 

piše: Jurica Pavičić 

ilustracije: Ivan Milas 

Pred petnaestak godina urednica priloga 

koji čitate - Pavica Knezović - bila je 

jedna od urednica dnevne kulture u 

Jutarnjem listu. Jednog dana za oko joj je 

zapela serija lijepih fotograija splitske 

moderne arhitekture, uglavnom Splita 3. 

Predložila mi je da napišem esej o Splitu 

3 koja bi ilustrirala tim fotograijama. 

Naravno, pristao sam. 

Urednica je tada ideju iznijela na jutarnjem kolegiju lista. Zamisao je, 

prepričala mi je kasnije, dočekana s nevjericom. Nekoliko je urednika na 

kolegiju reklo kako ne shvaćaju zašto bi se novine bavile sivim, betonskim 

modernističkim zgradama koje su nastale praktički jučer. Urednicima velikog 

nacionalnog dnevnog lista bilo je neshvatljivo zašto bi netko pisao ili čitao o 

nečem kulturološki tako nebitnom kao što su socijalistički neboderi. 

Bilo je to, podsjećam, pred samo petnaestak godina. Takvo bi što danas - 

petnaest godina kasnije - bilo nezamislivo. 

U tih petnaest godina, naime, došlo je do velikog kulturološkog obrata, 

golemog prevrednovanja jugoslavenske, hrvatske, pa i splitske socijalističke 

arhitekture. Prvi žižak dali su - dakako - povjesničari arhitekture, nerijetko 

djeca iz istih tih sivih zgrada. Povjesničarima arhitekture pridružili su se 

umjetnici s nizom konceptualnih i galerijskih akcija koje tematiziraju 

socijalističku gradnju. Njima su se priključili pisci, od Selvedina Avdića koji 

je mapirao socijalističku Zenicu do Teoila Pančića koji je ispisao spomenik 

Mamutici. Brutalizam 70-ih otkrili su potom režiseri, pa se pojavio kao kulisa 

u ilmovima Miroslava Terzića, Ognjena Glavonića, Dane Komljena, Johanna 

Johannssona, pa čak i u Netlixovim serijama poput "Plemena Europe". 

Pretvaranju socijalističke arhitekture u hype pripomogla je i globalna moda, 

hipsterski interes za brutalizam i partizanske spomenike. Kruna tog obrata 

bila je velika izložba "Concrete Utopia" u njujorškoj MOMA-i koja je titovski 

brutalizam pretvorila u globalni đir. Nakon što su "ružne betonjare" ušle u 

MOMA-u, ni jedan urednik ni na jednom kolegiju ni jedne novine u Hrvatskoj 

ne bi riječ rekao protiv eseja o sivim, socijalističkim zgradama. 

Točku na i tom općem prevrednovanju donio je - barem u Zagrebu - potres. 

Kad su se jutro nakon trešnje stanovnici "sivih" i "dosadnih" socijalističkih 

zgrada probudili u netaknutim zdanjima usred srušenog grada, na svoje 

čvrsto zidane betonske nebodere više nisu gledali istim očima. Konačnu 

kanonizaciju socijalističke arhitekture poškropili su svetom vodicom 

nemilosrdni suci: Richter i Mercalli. 

To globalno prevrednovanje je, naravno, usisalo i splitsku modernu 

arhitekturu. Splitski brutalizam 70-ih već je neko vrijeme česta i omiljena 

kulisa ilmova - među ostalim - Sonje Tarokić, Danila Šerbedžije, Dana Okija. 

Splitski umjetnik Veljko Popović posvetio je ciklus radova Splitu 3. Udruga 

umjetnika Kvart - među njima Duška Boban i Boris Šitum - sagradili su cijelu 

mitologiju jednog od trećesplitskih kvartova - Trstenika. Artefakti splitskog 

moderniteta pojavljuju se u umjetnosti Sandre Vitaljić, Rina Efendića i Neli 

Ružić. Udruga Motel Trogir napravila je čitavu istraživačku knjigu sparenu s 

pratećim umjetničkim akcijama oko kompleksa trgovačkog centra Koteks. 

Dolje - u razizemlju pučku kulture - socijalističke se "betonjare" otjelovljuju 

kao baština na nebrojene, spontane načine. Među njima ponajviše - dakako 

- najvažnije zdanje splitskog modernizma, ujedno i "Hajdukov" dom: stadion 

Poljud Borisa Magaša. Magaševa školjka replicira se na toliko načina, od 

majica i šalica do loga slastičarnica, a Poljud je vjerojatno i jedino zdanje 

moderne arhitekture na svijetu koje možete redovito naći tetovirano na 

nečijoj nadlaktici. 

Tom obilju posveta splitskom modernizmu možemo ovih dana pridodati 

još jednu. Splitski dizajner Ivan Milas sredinom travnja u splitskoj galeriji 

CTR+Z otvorio je izložbu "Graičko dekodiranje arhitekture". Izložio 

je dvanaest radova u kojima kroz graički, monokromni minimalizam 

reinterpretira dvanaest odabranih zgrada dalmatinske socijalističke 

arhitekture od 1958. do 1973. Od dvanaest probranih zgrada samo dvije nisu 

splitske: trogirska robna kuća Prima Ante Šatare (1962.), te legendarni Dom 

JNA u Komiži (1961.) Ivana Vitića. Ostale su splitske: Palača pravde Stanka 

Fabrisa iz 1965., dječji dispanzer Dinka Vesanovića iz 1972., Stambenoposlovna 

zgrada na Bolu Ive Radića iz 1962., vinarija Dalmacijavina Stanka 

Fabrisa u splitskoj luci iz 1959., stambeni neboder i depandansa Doma JNA 

Ive Vitića iz 1966., stambena ulica u Splitu 3 Dinka Kovačića i Mihajla Zorića 

iz 1973., neboder Pomgrad Vuke Bombardellija iz 1962., stambeni neboder 

na Glavičinama Stanka Fabrisa iz 1963., spomen-svjetionik palim pomorcima 

Ivana Carića iz 1958. te stambeni neboder u Spinutu Ive Radića iz 1968. Mladi 

splitski dizajner očito je namjerno izostavio Koteks te stadion i plivalište 

na Poljudu smatrajući da im ne treba daljnja mitologizacija. Vjerojatno je iz 

istih razloga Splitu 3 posvetio samo jedan rad. Radovima je reairmirao neka 

arhitektonska djela koja i sam osobno smatram neopjevano neznanim remekdjelima 

(recimo, tri "siva" nebodera Ive Radića u Spinutu). U izložbi je pokrio 

različite funkcije arhitekture, od spomeničke, preko proizvodne do stambene 

i trgovačke. Izložbom je sastavio i mali "who is who" ondašnje arhitektonske 

scene, uvrstivši gotovo sve najvažnije protagoniste. Osobno mi je žao 

samo što na izložbi bar jedan graički rad nije posvećen izostalom klasiku - 

Lovri Perkoviću. 

Splitska modernistička arhitektura tako je dobila još jednu, tko zna koju 

umjetničku posvetu. Nju se izlaže u New Yorku u MOMA-i, ovjekovječuje

Vinski podrumi 

Dalmacijavina - 

Stanko Fabris 

SKLOP GLAVNOG SPLITSKOG 

MODERNITETA NE MOGU BITI BAŠTINE 

je se u ilmovima, o njoj pišu knjige i doktorati, mladi umjetnici joj 

posvećuju radove. No, iza te koprene hipsterske šik-nostalgije krije se, 

nažalost, i kudikamo gorče naličje. U zbiljskom svijetu - onom onkraj 

izložbi i umjetničkih posveta - ta se arhitektura mrcvari, negira i uništava, 

i to uz nijemo odobravanje onih koji bi je trebali štititi: a to su mjesne 

konzervatorske službe i Ministarstvo kulture. 

Jer, upravo u tjednima kad je otvorena izložba dizajnera Milasa, lokalne 

su novine izvještavale o novom ciklusu devastatorskih napada na splitske 

modernističke klasike. Pred nekoliko tjedana, splitski arhitekt Ante Kuzmanić 

podigao je javnu poviku zbog devastacije Osnovne škole Pojišan, vrhunskog 

djela arhitekta zastupljenog na Milasovoj izložbi - Dinka Vesanovića. Ta je 

škola arhitektonski unakažena tijekom energetske obnove. Netom što se 

taj skandal stišao, slična je afera buknula zbog adaptacije tzv. Koteksovog 

nebodera. Nešto prije, stanari su masakrirali neboder arhitekta stanka Fabrisa 

na Manušu (tzv. plavi radion) tako što su tri različita kućna savjeta izvorno 

modri neboder prebojili u tri različite boje uništavajući mondrianovski raster 

originalne zgrade. Na udar je dospjela i jedna od zgrada s Milasovih graika 

- Fabrisova palača pravde. Prvo je pred desetak godina popločana krivim 

kamenim popločanjem koje je ubilo njenu geometriju, a onda je dobila 

kopiju, predimenzioniranog dvojnika: novu zgradu suda Jerka Rošina, nastalu 

adaptacijom (tijekom te preobrazbe, uzgred, devastiranog) salona pokućstva 

Prima iz kasnih 70-ih. Devastiran je, na koncu, i Hotel Marjan Lovre Perkovića 

koji je tijekom adaptacije za investitora Željka Keruma dobio čitav kvart 

dogradnji, izgubio inu koprenu mrežastih terasa, ali i precizne omjere zlatnog 

reza. Hotel na najuočljivijoj lokaciji zapadne rive pretvorio se iz modernističke 

prozračne koprene u tamni, debeli stakleni uteg. 

Suvišno je i spominjati: svoju porciju devastacija prošao je i u MOMA-i 

ovjenčani i slavljeni Split 3. Široki prazni prostori između ulica/lamelaprostori 

koji su davali identitet urbanizmu slovenskih urbanista - pokazali 

su se kao savršeni očišćeni placevi za interpolacije, pa je ini minimalizam 

Splita 3 danas iniciran ubačenim crkvama, klinikama, trgovačkim centrima i 

divljom stanogradnjom. 

Modernistički se arhitektonski klasici u Splitu - ukratko - buše, 

nadograđuju, otimaju im se lođe i terase, zapunjaju šupljine, boji ih se u 

neizvorne boje. Neki su izloženi pasivnoj destrukciji i propadanju, poput još 

jedne od zgrada s Milasovih radova (Dalmacijavina). U najgorem ih se slučaju 

ruši, poput hotela Ambasador i Gusarovog doma pionira splitske moderne, 

češkog arhitekta Josipa Kodla. 

Zašto ljudi sve to rade? Odgovor je jednostavan: zato što mogu. Zato što za 

one koji formalno odlučuju što je u Splitu baština ni jedna od tih zgrada nije 

baština. A ako nije baština, onda se ne treba ni štititi. 

Da je tako - uostalom - ponajbolje svjedoči Registar kulturnih dobara 

Republike Hrvatske koji se može pronaći na stranicama Ministarstva kulture. 

Na administrativnom području Splita nalazi se 149 objekata koje taj registar 

štiti kao kulturno dobro. Na tom su popisu i arheološka nalazišta i sasvim 

neznatne crkvice u prigradskim selima, i mlinice i gotovo svaka međuratna 

građanska vila. Ipak, na tom je popisu samo pet arhitektonska djela nastala 

nakon 1945. Jedno je od njih Poljud, što valjda treba pripisati strahu od 

navijačkog gnjeva. Tu su zgrada Dalmacijavina i spomenik Svjetionik Pomorca, 

kojima se bavi i graičar Milas. Preostala dva su manje zgrade arhitekta Nevena 

Šegvića. Na listi zaštite nema osam od deset zgrada koje je ovjekovječio 

dizajner Milas. Na listi zaštite nema ni jednog jedinog metra Splita 3. Na 

listi zaštite nema ni jedne jedine zgrade Ive Radića, Lovre Perkovića, Ive 

Vitića, Frane Gotovca. Na listi zaštite nema "kineskog zida" Frane Gotovca, 

nema centra Koteks, nema plivališta na Poljudu, robne kuće Prima, nema 

zgrade suda, nema ni Hotela Marjan: zato je, uostalom, taj hotel Kerum i 

mogao masakrirati. 

Je li riječ o javašluku, nemaru, manjku pažnje lokalnih konzervatora? 

Kamo sreće. Riječ je o namjernoj i svjesnoj opstrukciji koju očito, sustavno i 

dugotrajno provode Ministarstvo kulture i vječni glavni splitski konzervator 

Radoslav Bužančić, čovjek koji je na toj funkciji dočekao sad već i četvrtog 

ministra/ministricu. Za pasatističko -kičerski mentalni sklop glavnog splitskog 

konzervatora betonske zgrade moderniteta naprosto nisu i ne mogu biti 

baštine. One su sure, sive, njih je napravio mrski neznabožački režim, te 

splitskoj konzervatorskoj službi ne pada napamet da zbog tih betonjara remeti 

harmoniju s investitorima kojima i te kako znaju klijentistički izaći na ruku. 

Taj stav dijelom je sagrađen na prijesnom pogodovanju i korupciji, a dijelom 

na malograđanskoj "gemütlih" ideologiji. Ne postoje strukovni argumenti 

koji taj stav mogu promijeniti. Kad su aktivisti i povjesničari iz Motela Trogir 

tražili od splitskih konzervatora da na listu uvrste Centar Koteks, oni su 

odbili s tvrdnjom da o zdanju i njegovoj kulturnoj i arhitektonskoj vrijednosti 

nedostaju podaci i prosudba. Potom su "trogirevci" sabrali tekstove 

četrdesetak autora, sačinili zbornik tekstova iz kojeg se moglo saznati sve 

o faktograiji i valorizaciji Koteksa. Tu su knjigu uručili konzervatorima u 

ruku. Rezultat? Nije ga bilo. Koteks ni do danas nema zaštitu. Skrutnutom, 

malograđanskom mentalitetu splitskog konzervatora nije ni u peti bilo da 

nekakvim zaštitarskim mrdanjem kvari idiličan odnos s vlasnikom zdanja - a to 

je Kerum, kao - uostalom - niti s jednim od krupnih splitskih investitora. 

To je stanje na terenu. To je realitet unutar kojeg mladi splitski dizajner 

Milas izlaže lijepe, vizualno čitke i dopadljive radove inspirirane arhitekturom 

socijalizma. Stoga njegovu izložbu ne treba gledati kao na prilog kanonizaciji 

ili mitologizaciji jedne ere. Naprotiv: bojim se prije da će ta izložba postati 

lista za odstrel, popis "lovine", katalog zgrada koje će se nezaštićene i nikom 

zanimljive prije ili poslije naći na udaru zatornika. Kad se to dogodi, nećemo 

više imati zgrade. Ali imat ćemo sjećanje: graičko dekodiranje arhitekture 

koju je barbarska era uništila.

ÉDOUARD 

LOUIS 

POSTOJI NEŠTO 

REVOLUCIONARNO U 

AUTOBIOGRAFIJI. ONA 

LIJEČI, ONA JE 

NEIZBJEŽNA, POGOTOVO 

AKO STE SUOČENI S 

NASILJEM, KLASOM, 

OPRESIJOM, MASKULINOM 

DOMINACIJOM, 

HOMOFOBIJOM 

piše: Srđan Sandić 

snimke: Marko Todorov / Cropix 

S 

Édouardom Louisom razgovarao sam 

prije nekoliko godina, kada je prvi put 

posjetio Zagreb u sklopu Subversive 

Festivala. Tada smo razgovarali o 

njegovu prvijencu "Raskrstimo s 

Eddyjem", koji je išamarao europsku 

intelektualnu, lijevu publiku. 

Naime, podsjetio ju je da, uz sve 

identitetske podrške i deklamacije 

koje je ona u stanju javno dijeliti i zastupati, nerijetko zaboravlja klasnu 

dimenziju tih politika. 

Siromaštvo pripada svima, ili većinskoj populaciji ovog planeta. Siromaštvo 

pripada "civiliziranim" zajednicama, dapače, da njega nema, ne bi bilo ni 

premoćno i iritantno bogatih koji svoj svijet grade na jeftinom ili besplatnom 

radu svojih podanika, pardon - radnika. 

U istoj je izdavačkoj kući (OceanMore koji rijetko kada u procjeni omaši) 

objavio i "Tko je ubio mog oca", "Povijest nasilja" te recentno "Borbe i 

metamorfoze jedne žene". Izdavačka kuća Multimedijalni institut objavila 

je knjigu koja je dijalog njega i velikog Kena Loacha. Naime, u televizijskom 

studiju Al Jazeere razgovarali su o perspektivama progresivne umjetnosti i 

politike. Dijalog tako sažima kako kolektivna povijesna tako i osobna iskustva 

ovih dvojice važnih umjetnika, a odgovori na pitanja iz publike služe da 

pojasne i zaoštre izrečene stavove. 

Ipak, povod ovom razgovoru, koji smo vodili preko WhatsAppa, knjiga je 

posvećena njegovoj majci - "Borbe i metamorfoze jedne žene" (OceanMore, 

2022.) - koja se velik dio života borila sa siromaštvom i muškim nasiljem. 

Dok ju je gledao kao dijete, sjeća se: "Njezin je život zauvijek izgledao 

predodređen: selo, bijeda, toksična prisutnost mojeg oca. U svojim 

tridesetima bila je poput sjenke, a ja sam sanjao o tome da je zamijenim, da 

imam drugu mamu, nasmijanu i veselu. Pobjegao sam od nje i od cijele obitelji 

na studij u Pariz. Između nas šutnja se produbila. Nisam je više poznavao. No 

jednoga dana, na njezin četrdeset peti rođendan, nazvala me je i rekla mi: 

'Gotovo je. Učinila sam to.' Napustila je mojeg oca. Otišla je od njega i našla 

posao. Preselila se u veliki grad, počela se šminkati i putovati. Kad sam je 

vidio u Parizu, nisam mogao vjerovati da je to moja majka koju poznajem iz 

djetinjstva. Smijala se, zbijala šale, ispričala mi čak da je upoznala Cathérine 

Deneuve. Ovo je priča o njezinu oslobođenju. O ženskom oslobođenju." 

Na moje poluprovokativno pitanje radi li se odista o autobiograiji, on 

samouvjereno, sa smiješkom kaže - da. "Imam osjećaj da se u autobiograiji 

krije nešto duboko subverzivno. To posebno vidim kada izjavljujem da je o 

autobiograiji riječ. Postoji nešto revolucionarno u autobiograiji. Ona liječi, 

ona je neizbježna, pogotovo ako ste suočeni s nasiljem, klasom, opresijom, 

maskulinom dominacijom, homofobijom. Tada ne možete koristiti sigurne 

zone koje inače nudi ikcija svojim izvođačima. Autobiograija ima moć da 

prisilili ljude u to da se zagledaju u ono što gledaju, čuju tekst na drugačiji 

način. Ipak, valja reći da autobiograija, unatoč svim kritikama o njezinoj 

sveprisutnosti i dalje nije nagrađena kao žanr. Većina ju je relevantnih nagrada 

u posljednjih desetak godina zaobišla. Nekada imam osjećaj da se ljudi 

osjećaju napadnuti ili porobljeni autobiografskim diskursom. Kao kada rasisti 

vide jednu crnu osobu na ulici, oni se naprosto počnu osjećati napadnutima. 

Ili kada se medijski progovara o trans temama, puno transfoba to osjeća kao 

napad, odnosno počinju osjećati izvjesnu paranoju sveprisutnosti trans osoba 

i tema u njihovim životima. Ista takva ili slična paranoja prati i autobiograiju 

danas u književnom svijetu. A ona je dobar znak. Zato na njoj i inzistiram." 

Podsjećam ga na element inherentne ikcije u autobiografskom diskursu, 

na to da je svaki naš govor o nama samima, o našemu iskustvu nužno u 

ispostavi ikcionaliziran jer se koristimo jezikom, i zato što su sjećanja, 

naprosto, nepouzdana. Louis mi i na tu tezu spremno odgovara da je zaista 

uvjeren da je ovaj moj stav, preuzet od obrazovnih institucija, upravo 

ekspresija staromodnog pogleda na književnost. "Znamo da je književnost 

duboko povezana s klasnim poretkom, da ju uglavnom privilegirani čitaju 

te da ju uglavnom isti takvi i proizvode, odnosno objavljuju knjige. Iz 

marksističke smo perspektive naučili da dominantna klasa razvija oružja i 

oruđa i strategije koje onemogućavaju promjenu poretka u kojem smo se 

zatekli. U našim životima postoje trenuci koje možemo proglasiti objektivnim 

događajima, a to možemo napraviti i preko autobiograije", objašnjava Louis.

MLADI 

FRANCUSKI 

PISAC GOVORI O 

SVOJOJ KNJIZI 

"BORBE I 

METAMORFOZE 

JEDNE ŽENE", 

KOJU JE UPRAVO 

OBJAVILA 

IZDAVAČKA KUĆA 

OCEANMORE 

Kontinuitet njegova rada vidi se u borbi spram ideje objektivne istine. 

Knjiga o njegovu ocu bila je također u fokusu medija, napadali su ga da se služi 

ucjenjivačkim književnim postupcima jer izlaže "tijelo" kao dokazni materijal 

svoje priče, tijelo koje je provjerljivo, tijelo koje je žrtva sustava, tijelo zbog 

kojeg nitko neće odgovarati. Louis je tu kritiku okrenuo na svoju stranu 

ustvrdivši da je to istina i da upravo preko književnosti traži takve prostore i 

takva tijela koja će biti depoziti društvenog nasilja. Tijelo je krajnja instanca 

napada različitih socijalnih mehanizama i struktura koje žele njime ovladati, 

Louis objašnjava svoj postupak: "Služim se svojim tijelom, tijelom svoje majke, 

tijelom svog oca kako bih pozvao na gledanje, kako bi ih pozvao da sagledaju 

što sve ta obdukcija može ponuditi. Obdukcija je to koja raskrinkava sve 

nevidljive mehanizme nasilja u našim životima. Tijelo konfrontira." 

U našem razgovoru dijelim s ovim proklamiranim autorom i svoje 

čitateljske impresije, intimne impresije koje nisu nužno interesantne javnosti, 

a na kojima on zahvaljuje i pokazuje dublji interes prema temi. Jedna od 

tih tema svakako je spas života, odnosno promjena životnog smjera koji je 

njegova majka učinila u svojem životu, a moja ili naše majke to nikada nisu 

uspjele. "Metamorfoze moje majke su me na samom početku posramljivale. 

Bojao sam ih se ispisati jer sam bio svjestan koliko priča postoji koje nisu 

nimalo lijepe ni inspirativne. Tako da je i ova knjiga u svojoj esenciji puna 

stida. Svaka riječ. Svaka rečenica. I pokušaja nadilaženja tog srama. Kada sam 

stvarao ovu knjigu, želio sam da bude lijepa, baš zato što sve druge moje 

knjige to nisu uspjele stvoriti", pojašnjava ovaj multitalentirani umjetnik. 

Eddy, Edouard, protagonist s kojim razgovaram, mladi je 

homoseksualac, uspješan pisac koji nas je kroz veći dio 

svojeg romana prvijenca (kao osnovnoškolac i srednjoškolac) 

upoznavao sa svojom disfunkcionalnom obitelji, potom sa 

svojom "disfunkcionalnošću" unutar nje, odnosno intimno, ali 

sasvim jasno iskonstruiranim osjećajem neadekvatnosti koja se manifestira 

kroz nedovoljnu "muškost /muževnost", pretjeranu feminiziranost, 

"afektiranost". Kazne su mu se vrlo rano isporučivale kroz emocionalno, 

psihološko i vrlo konkretno izičko nasilje. Akteri tog nasilja bili su redovito 

školski drugovi, otac i braća, majka. Roman je tada otvorio nekoliko pitanja 

na koja valja i danas obratiti pozornost i ovdje ću ih tek navesti: tko zapravo 

konzumira dvadesetstoljetni koncept adolescencije? Tko na isti zapravo 

ima pravo? Zlostavljanje je funkcionalno tek onda kada nije javno? (Slažu 

se i žrtva i njezin dželat, naime.) Zlostavljač o žrtvi puno manje misli negoli 

žrtva o zlostavljaču. Je li nasilje moguće zaustaviti? Njegov prijenos unutar 

obitelji? Kako skinuti stigmu uzroka, ali i posljedicu nasilja? Ima li izlječenja 

od autohomofobije? 

Ovaj "sadašnji" Louis djeluje kao da je nadišao te teme i kao da je "oprostio 

svima sve" (ah, taj popularni novopsihologijski nalog). Ipak, naglašava da mu se 

čini važna još jedna "pravična" promjena: "Ljudi koji su u mojim prethodnim 

knjigama i životima najviše patili, danas su na drugoj strani. Ne pate. Postali su 

pobjednici u svojem životu jer su uspjeli pobjeći iz života koji ih je osporavao. 

Dominacija uvijek nekoga isključuje, a to su u mojim romanima i životima 

bili žene i homoseksualci. Njima je bilo posebno teško vidjeti kako 'igra 

funkcionira' zapravo." 

Édouard Louis, rođen 1992. kao Eddy Bellegueule, odrastao je u selu 

Hallencourt na sjeveru Francuske. Prvi je u široj obitelji maturirao, a potom 

završio prestižnu École Normale Supérieure u Parizu. Godine 2013. službeno 

je promijenio ime u Édouard Louis. Njegov prvijenac "Raskrstimo s Eddyjem" 

(2014.) doživio je nesvakidašnju medijsku pozornost i brojne pohvale zbog 

književne iznimnosti, ali i izazvao kontroverze zbog načina prikazivanja 

radničke klase i vlastite obitelji. Od 2019. predaje na Visokoj školi za scenske 

umjetnosti La Manufacture u Lausannei. 

Rad Édouard Louisa u izvjesnoj je mjeri povezan i sa sociologijom: 

prisutnost Pierrea Bourdieua prožima njegove romane koji se pozivaju na 

teme društvene isključenosti, dominacije i siromaštva. Utjecaj je tu i Williama 

Faulknera, koji se nadaje u Louisovoj sveznajućoj perspektivi, u istoj rečenici 

koja zna spojiti različite razine diskursa - stavljajući puk u srce njegova pisanja. 

Autor kaže da radnim jezikom želi koristiti nasilje kao književni subjekt: 

"Želim nasilje u književnom prostoru, kao što je Marguerite Duras stvorila 

književni prostor ludila ili kao što je Claude Simon ratovao u književnom 

prostoru ili kao što je Hervé Guibert to učinio s bolešću". Najveći (suvremeni) 

utjecaj na Louisa, pak, dolazi od francuskog sociologa Didiera Eribona, čiju bi 

knjigu "Povratak u Reims", kako kaže Louis, "označio kao prekretnicu za svoju 

budućnost pisca". Također je uključio Jamesa Baldwina i Simone de Beauvoir 

kao "pisce koji su mu najviše značili". 

Viktor 

Vresnik 

VRESNIKOVA 

INVENTURA 

MUSK, TWITTER, PUTIN I KONTINUIRANA 

TRANSFORMACIJA SLOBODE GOVORA 

Na Jom kipur, židovski dan pomirbe i posta, 1937. godine, 

dvanaestogodišnjak je sjedio na trijemu u bostonskoj ulici koja 

vodi do sinagoge i polako jeo sendvič sa salamom. Pozlilo mu je. 

To je razbjesnilo njegova oca. Pola stoljeća poslije Nat Hentof je 

u memoarima napisao kako to nije napravio da bi skandalizirao 

Židove koji su ga bijesno gledali u prolazu. "Želio sam znati kakav je osjećaj 

biti izopćen", napisao je. Zaključak: "Osim očeve reakcije i razbolijevanja, 

pokazalo se da je bilo prilično ugodno". 

Hentof je 50 godina pisao za Village Voice, koji ga je 2017. nadživio tek 

nekoliko mjeseci. Osim za Voice, pisao je u New Yorkeru, Washington Postu, 

magazinu Down Beat, Wall Street Journalu i desecima drugih publikacija. U 

Hrvatskoj je njegove članke objavljivao kratkotrajni Pop Express, koji je 1969. 

uređivao Darko Stuparić, poslije Vjesnikov urednik kulture, a bio je jedno 

od prvih dizajnerskih remek-djela Mihajla Arsovskog. Pop Express počeo je 

izlaziti samo dvije godine nakon Rolling Stonea, ali nije doživio rođendan, 

stigao je prerano. Rolling Stone živi i danas (doduše, ne u Hrvatskoj, gdje je 

desetljećima zakasnjelo franšizno izdanje bilo kratkog vijeka). 

Hentofa sam se sjetio kada je Elon Musk krenuo u akciju preuzimanja 

Twittera i najavio da će aplikaciju pretvoriti u "raj slobodnog govora, gdje 

moderatori neće imati utjecaj na sadržaj, ali će se grubo obračunati s botovima 

i trolovima". Hentof, jedan od šezdesetosmaških pionira slobode govora, iako 

liberal, tada još blizak ljevici, zalagao se za pravo govora američkih neonacista, 

"jer sloboda ne smije imati ograničenja". Često je znao razbjesniti ljevičarske 

prijatelje napadima na političku korektnost, kritikama gay skupina, feministica, 

crnaca i drugih, koje je optuživao da pokušavaju cenzurirati protivnike. Uživao 

je u ulozi provokatora, braneći pravo ljudi da govore i pišu što god žele, čak i 

ako je to uključivalo uvrede, aparthejd i pornograiju. 

Dva desetljeća nakon Hentofovih 

Društvene mreže donijele 

su novu revoluciju. S 

Twittera je Donald 

Trump ušao u Bijelu 

kuću, a Vilibor Sinčić je s 

Facebooka otišao u 

Bruxelles. Posve je 

razumljiv Muskov interes 

za Twitter 

revolucionarnih početaka u Voiceu, 

10. svibnja 1988., zbog članka pod 

naslovom "Noć dugih noževa" 

zaplijenjena je cijela naklada 

Mladine, tjednika slovenskog 

ogranka Saveza socijalističke 

omladine. Jugoslavija se približavala 

raspadu, država je davno omekšala 

stisak nad medijima i izdavačima, 

što se nije očitavalo samo kroz 

Poletovo koketiranje s novim valom 

nego i, primjerice, kroz dodjelu 

Župančičeve nagrade Vitomilu 

Zupanu 1982. za "disidentski" 

roman "Levitan", u kojem je, 

mračnije nego ikada do tada, opisan dnevni zatvorski život "neprilagođenog 

građanina". Doduše, to je bila i godina kada su članovi Idola i Šarla Akrobate na 

zagrebačkim tulumima, sprdajući se s poviješću, napušeni trave i još koječega, 

sa zagrebačkim rokerima izmjenjivali četničke i ustaške pjesme, vozeći prema 

raspadu sustava, bez slutnje mračnog scenarija koji je uslijedio. 

Mladina je postala glavno glasilo dolazeće društvene promjene. Ljubljana je 

krajem osamdesetih bila središte demokratskih procesa u državi. Članak koji 

je otkrio plan intervencije JNA u slučaju građanskih nemira bio je ipak previše 

za vlast koja je bila navikla na većinom naivne udare. 

Suđenje slovenskoj četvorki (Janša, Borštner, Tasić, Zavrl) na vojnom 

sudu u Ljubljani 1988. Mladina je pretvorila u pravni reality show, prije nego 

što je žanr bio izmišljen. Optuženi su postali zvijezde, a dvojicu je proces 

katapultirao u velike karijere u novoj državi. Prvooptuženi, autor članka Janez 

Janša, u dva je navrata bio slovenski premijer. Tadašnji urednik Mladine Franci 

Zavrl danas je partner u PR tvrtki Herman i partnerji, suosnivač Pristopa, 

sestrinske kompanije marketinško-piarovskog ugaslog hrvatskog imperija 

Premisa-Digitel. Mladina izlazi i danas, više nije "revolucionarna". 

Društvene mreže donijele su "novu revoluciju". Kairo i Istanbul proživjeli 

su pobune na Twitteru, s Twittera je i Donald Trump otišao u Bijelu kuću, 

a Vilibor Sinčić s Facebooka u Bruxelles. Muskov interes za Twitter nije 

teško razumjeti. 

Zaokret je stigao s ratom u Ukrajini. Mreže se mogu blokirati, pobuna se 

zato vraća u tradicionalne medije, na njihove internetske stranice. Dvoje 

ruskih novinara zasulo je prokremaljsku web stranicu Lenta.ru antiratnim 

člancima na sam Dan pobjede. Nazvali su Putina "jadnim paranoidnim 

diktatorom" i optužili ga da vodi "najkrvaviji rat 21. stoljeća". Članci su u 

uklonjeni brzo, ali Google ne zaboravlja. 

23 


24 


Kako nastaje zanimljiv mali muzej? 

Marko Miščević / Cropix 

PA, ANGAŽIRATE MUZE! 

Agencija Muze Dragane Lucije Ratković Aydemir interpretira baštinu 

na specifičan način, a njezin je rad prepoznat i na međunarodnoj razini 

- od prvog projekta, Kuće o batani u Rovinju, preko Ivanine kuće bajki 

u Ogulinu, do recentnih i nagrađivanih projekata kao što su Centar za 

posjetitelje Medvedgrad i Centar za posjetitelje Poklon na Učki 

piše: Romina Peritz 

Centar za posjetitelje Medvedgrad (dolje) i onaj 

na Učki upravo su osvojili američke nagrade u 

zlatnoj kategoriji MUSE Creative Awards Foto: 

Damir Žižić 

Centar za posjetitelje Poklon na Učki (gore) 

smješten je na staroj, austrougarskoj cesti. Stari 

peradarnik pretvoren je u modernu građevinu 

Foto: Nikola Zelmanović

25 

Centar za posjetitelje Ivanina 

kuća bajke u Ogulinu. Iako je 

nevelik, njegova je unutrašnjost 

efektno uređena i pruža mnogo 

interakcije. Foto: Domagoj 

Blažević 

Kulturna menadžerica Dragana Lucija 

Ratković Aydemir sa svojim ženskim 

timom okupljenim u tvrtki Muze, 

koju je osnovala prije sedamnaest 

godina s idejom da spaja kulturu i 

ljude, napravila je pravu revoluciju 

u muzeološkoj praksi. Svojim 

izložbenim konceptima Muze 

su postale prepoznatljivo ime 

posljednjih godina ne samo na domaćoj, nego i na međunarodnoj sceni, pa su 

tako za svoje najnovije projekte, Centar za posjetitelje Medvedgrad i Centar 

za posjetitelje Poklon na Učki, oba inaugurirana prošle godine, ovih dana 

osvojile prestižne nagrade u zlatnoj kategoriji MUSE Creative Awards 2022. 

Riječ je o međunarodnoj američkoj nagradi koja prepoznaje kreativne uspjehe 

i inovativne pojedince koji pomiču granice i inspiriraju druge te na koju se 

godišnje prijavi više od 3000 projekata iz čitavog svijeta. 

"S malim projektima se čuda mogu napraviti. Takvi projekti daju jednu 

svježinu koje nema u uhodanim institucionalnim okvirima, čak ni u 

razvijenom svijetu", kaže Dragana Lucija Ratković Aydemir. 

Muze su prva privatna tvrtka u Hrvatskoj specijalizirana za interpretaciju 

baštine, djeluju kao stručni suradnik i konzultant u brojnim projektima koji 

spajaju kulturu i turizam, a ono po čemu su prepoznatljive su "custom made" 

izložbeni koncepti, odnosno baštinske priče i turističke atrakcije koje rade s 

uhodanim timom suradnika iz različitih područja. 

"Bavimo se fenomenima i pričama, a naša je uloga i upravljačka - mi smo 

ujedno i menadžerice u kulturi i turizmu, tako da upravljamo timovima i 

procesima, razvijamo metodologije i radne procese te artikuliramo strateški 

smjer. Našem timu su jako važni dizajneri koji oblikuju dvodimenzionalne i 

trodimenzionalne vizualne identitete izložbi koje radimo, kao i multimedija 

zbog upotrebe novih medija u komunikaciji s publikom", objašnjava Dragana 

Lucija Ratković Aydemir, inače diplomirana povjesničarka umjetnosti i 

komparatistica koja je prije gotovo dvadeset godina imala jasnu viziju onoga 

čime se želi baviti, nakon što je deset godina provela u konzervatorskoj službi 

Ministarstva kulture. U svojim projektima Muze se, kaže, obraćaju svima: 

"Naše izložbe i naši načini komuniciranja nikada nisu hermetični, ne robuju 

super znanstvenim metajezicima. Obraćamo se i djeci i obiteljima i ljudima 

različitih kognitivnih i drugih sposobnosti, i to je prepoznato". 

Iako su Muze osnovane 2005. godine, postoji i period Muza prije Muza, 

kaže njihova osnivačica, kada su se stvarali preduvjeti za njihovo djelovanje. 

"Deset sam godina radila u Ministarstvu kulture, a moje opredjeljenje 

za baštinu traje još od studentskih dana. Taj dio karijere mi je bio jako 

važan jer sam imala priliku upoznati različite procese zaštite baštine. Puno 

sam bila na terenu, radila sam popisivanje sakralnih zbirki, obišla cijelu 

Hrvatsku, upoznala sam se s različitim aspektima baštine, naučila jako puno. 

Istovremeno sam bila frustrirana jer me to nije više zadovoljavalo, intuitivno 

sam osjećala da je to što radimo potpuno odvojeno od ljudi. Fenomen baštine 

ne postoji bez čovjeka, mi smo ti koji nečemu dajemo vrijednost. Nema 

smisla da briga o baštini ostaje na uskom krugu stručnjaka jer se o baštini 

brine cijelo društvo. Svi izdvajamo za baštinu i od baštine možemo imati jako 

puno kvalitete u vlastitom životu. Ali ako je ta stvar toliko odvojena da kroz 

kulturnu politiku samo nešto štitite, a ne integrirate to u svakodnevni život, 

sve skupa za mene nema smisla." 

Počela je stoga, priča, raditi male crkvene zbirke. Prvi joj je bio projekt u 

crkvici u Svetvinčentu, a prekretnica se dogodila kada je osmislila izložbu u 

Franjevačkom samostanu u Rovinju. Tada su ju pozvali iz Grada Rovinja da 

napravi koncept za muzej posvećen batani, tradicionalnoj rovinjskoj ribarskoj 

brodici. Kuća o batani otvorena je 2004. , nakon čega je odlučila dati otkaz 

u Ministarstvu kulture i posvetiti se oblikovanju jedinstvenih izložbenih 

projekata s naglaskom na baštini kroz tvrtku koju je nazvala Muze. 

"Shvatila sam da je rad s baštinom dio šire kulturne priče. Kroz projekt 

Kuće o batani intuitivno sam razvijala temeljne smjerove naše metodologije 

rada koja se do danas nije promijenila, a to je rad sa zajednicom, međusobno 

povjerenje i biranje vrhunskih suradnika." 

Tajna uspjeha Kuće o batani, koja je međunarodno prepoznata, je u tome, 

kako ističe Ratković Aydemir, što ona nije samo izložba. "Ne možete samo s 

izložbom riješiti problem nematerijalne baštine, trebalo je osmisliti dodatne 

programe, povezati se s okolnim lokalitetima i aktivirati ih da bi tu našu priču 

učinili živom. Ekomuzej Batana, ujedno prvi ekomuzej u Hrvatskoj, bio je 

sjajno medijski popraćen te je dio mreže mediteranskih pomorskih muzeja. 

Batana je puno napravila i za Rovinj, ušli su s njom na listu UNESCO-a najboljih 

praksi očuvanja nematerijalne svjetske kulturne baštine. Posljedica Batane je 

i buđenje maritimnih muzeja u Hrvatskoj, cijelog jednog vala otvaranja takvih 

muzeja po našoj obali, od Mošćeničke Drage i Lovrana do Betine i Komiže." 

Jedan od prvih poslova Muza bio je "Ogulin zavičaj bajki", u sklopu kojeg 

su osmislile Ogulinski festival bajke i Ivaninu kuću bajki, koja slavi ovaj svima 

blizak književni žanr i djelo Ivane Brlić Mažuranić, koju je taj kraj nadahnuo u 

pisanju čuvenih priča za djecu. Uslijedio je niz zanimljivih projekata na kojima 

su Muze radile, no od kojih mnogi nažalost, priznaje Dragana Lucija Ratković, 

nisu doživjeli realizaciju. Direktorici Muza posebno je žao što nije u punom 

sjaju zaživio Ekomuzej čipke i čipkarstva u Lepoglavi i što nije realizirana Kuća 

A. G. Matoša u Tovarniku. 

No, njihovi zadnji projekti, na Učki i Medvedgradu, budući da se radi o 

parkovima prirode, imaju koncept koji se temelji na vezi prirode i čovjeka. 

Isto tako, u postavljanjima priča bilo im je važno odgovoriti na izazove 

suvremenog svijeta koji je u velikim promjenama. 

"Željeli smo naglasiti svijest o tome da je očuvanje prirode istovremeno 

i očuvanje čovjeka jer je način života na planini jednako ugrožen kao i sama 

priroda. Često se odvaja priroda od kulture pa se prirodne znanosti bave 

fenomenima prirodne baštine, dok se humanisti bave kulturnom baštinom. 

Međutim, u zadnje vrijeme sve više razumijemo da ne postoji djevičanska 

priroda. Priroda je oduvijek pod utjecajem čovjeka i to prije nije bilo protiv 

prirode. Dapače, čovjek je svojim djelovanjem doprinosio bioraznolikosti. 

Danas nestaju različita staništa poput pašnjaka jer više nema paše, nema 

pastira. Lokve se kao izvor vode za stoku više ne održavaju jer se stoka više ne 

vodi na ispašu. Nama je upravo bila zanimljiva ta poveznica između prirode 

i čovjeka i koliko od tradicijskih praksi mi danas možemo biti inspirirani u 

nalaženju rješenja za brojne izazove suvremenog svijeta." 

Centar za posjetitelje na Učki smješten je na lokalitetu Poklon na staroj 

austrougarskoj cesti, na srednjem dijelu planine, gdje je stari peradarnik 

pretvoren u suvremenu građevinu sa stalnim postavom, parkiralištem, 

prijemnim dijelom i edukacijskom dvoranom za djecu. 

"Riječ je o infrastrukturi koja je potrebna da se čovjeka prihvati, ne samo 

da mu se da informacija, nego da se na njega djeluje na sve moguće načine, 

da se zaljubi u te priče i poslije sam istražuje planinu. Park prirode je tim 

lokalitetom dobio jako puno kao organizacija zato što dosad nije imao 

dobro sjedište. Isto tako, Učka nije tip parka u kojem imate, kao recimo na 

Plitvicama, ulaznicu koju možete naplatiti ljudima. Učka je predivna, ima 

lijepe planinarske staze, ali nije bilo neke točke, nekog središta gdje će 

vas dočekati djelatnici ustanove koji će vam ponuditi oblik interpretiranja 

najvećih vrijednosti koje ćete susresti pri obilasku Učku." 

Za priče koje su Muze nastojale ispričati jako su puno radile s lokalnim 

zajednicama. "Recimo, na Učki imate dva jezika, vlaški i žejanski, koja su na 

UNESCO-ovoj listi jezika koji nestaju, zatim važna nam je bila i tradicijska 

prehrana tog kraja. Smisao stalne izložbe je da učimo od ljudi s te planine 

o životu na Učki kao nečemu što nas može inspirirati u vlastitom životu. U 

kaiću na primjer ljudi mogu doznati o mljekaricama s Učke." Sam prostor 

je oblikovan kao totalni dizajn, gesamtkunstwerk. "U našim izložbama ništa 

od izložbene scenograije nije kupljeno gotovo, sve osmišljava tim s kojim 

radimo. Na parkovima prirode surađujemo s dizajnerima, studijima Šesnić i 

Turković te Clinica, IT dizajnerom Vladimirom Končarom, Studijem Kultura 

za rasvjetu i tvrtkom AVC za multimediju." Cijela priča izložbe na Učki, priča 

direktorica Muza, u vizualnom smislu je nadahnuta planinom, a budući 

da centri za posjetitelje rijetko kad imaju autentične izloške, one s timom 

suradnika uvijek nastoje osmisliti neki "it" izložak. Na Učki je to inovativna 

maketa, jedinstvena u Hrvatskoj, koja predstavlja hidrauličnu planinu koju 

sami možete pomicati, kao i uranjajuće iskustvo izloška eholokacije šišmiša. 

I na Medvedgradu centar za posjetitelje zamišljen je kao mjesto gdje se 

interpretiraju kultura i priroda. No, smisao Medvedgrada i njegova posebnost, 

objašnjava, je njegova srednjovjekovna prošlost. Muze su na Medvedgradu 

razvile tri izložbe, dvije manje s dizajnerom Filipom Gordonom Frankom, a 

treću, glavnu, u južnoj kuli s ranije spomenutim partnerima. 

"Medvedgrad nam je bio izazov u ideji da se posjetitelju približi taj 

srednjovjekovni sloj priče, a s druge strane da se interpretira priroda koja nas 

okružuje i bioraznolikost Medvednice. Ovdje smo htjeli u vizualnom smislu 

komunicirati horror vacui, srednjovjekovnu estetiku koja ispunjava plohu 

i ima strah 'od praznine'. Tako je cijela južna kula obučena u ilustraciju koju 

je radio Tomislav Tomić s prikazom bukovih šuma, po čemu je Medvednica 

poznata, te odabranih biljnih i životinjskih vrsta koje se dinamično, 

zahvaljujući raznim efektima, pojavljuju kako bi ih posjetitelj mogao 

upoznavati. Priča se o crnoj kraljici, a gavran kao stanovnik Medvednice sada 

postoji kao lik koji nas spaja sa srednjovjekovnim legendama. Pazili smo 

da imamo određene susrete prirode i čovjeka, i to čovjeka srednjeg vijeka. 

Govorimo i o postanku same planine, o geološkim aspektima Medvednice. 

I samo prostorno kretanje priprema posjetitelje na određene priče. Kod 

nas se, naime, ne radi samo o kognitivnom prenošenju informacije, nego o 

tome da čovjek svojim tjelesnim, prostornim osjećajima doživljava stvari 

srcem, emocijom, da ga se ponekad i provocira pitanjima kako bi ga baština 

inspirirala i potaknula na razmišljanje, pa i djelovanje." 

Trenutačno, otkriva Dragana Lucija Ratković Aydemir, Muze rade na 

Muzeju bećarca u Pleternici, "to će biti najraspjevaniji i najduhovitiji muzej u 

Hrvatskoj", a završavaju i centar za posjetitelje na Telašćici na Dugom otoku 

te jedan mali projekt u Mošćeničkoj Dragi koji se temelji na pričama o starim 

Slavenima i njihovom panteonu koji su uvijek upisivali u krajolik. Brdo Perun s 

Učke tako je i dobio ime još od drevnih Hrvata koji su stigli na Jadransko more. 


HARRY 

STYLES 

RUŽIČASTA 

JE JEDINA 

ISTINSKA 

BOJA ROCK 

'N' ROLLA 

U IŠČEKIVANJU 

NOVOG ALBUMA 

"HARRY'S HOUSE" 

piše: Mislav Živković 

snimke: Proimedia 

Tijekom dvaju vikenda ovogodišnjeg 

izdanja kultnog Coachella festivala, jedan 

je glazbenik posebno plijenio pažnju. U 

roza kaubojskom autitu, pun šljokica i s 

nevjerojatnom količinom bombastične 

scenske prisutnosti, Harry Styles držao je 

publiku na nogama bez prestanka. Bivši 

frontmen benda One Direction, Styles već 

neko vrijeme pliva u osobnim glazbenim 

vodama koje, čini se, privlače još više slušatelja nego što su veliki hitovi benda 

to činili prije čitavog desetljeća. Prvi vikend na pozornicu je doveo Shaniju 

Twain za nevjerojatno zabavnu izvedbu njezina klasika "Man! I Feel Like a 

Woman", a drugog mu se pridružila pop-rap zvijezda Lizzo za izvedbu LGBT+ 

himne "I Will Survive" Glorie Gaynor. Koliko se god Harryjeve glazbene gošće 

možda nekome mogle doimati nasumično odabranima, slušateljima koji su 

upoznati s njegovim opusom jasno je koliko su one indikativne baš za glazbeni 

identitet i personu Harryja Stylesa. Shania Twain predstavlja crossover 

rock i country glazbe i popa, a Lizzo crossover popa i hip-hopa, a Harry je 

uvelike i sam crossover izvođač, zauzimajući mjesto upravo negdje između, 

kombinirajući onaj "mekši" dio rock tradicije sedamdesetih sa zvukom 

suvremenog popa, koji crpi puno iz R&B-ja i hip-hopa. 

Shania Twain nije jedina etablirana glazbena ikona s kojom je Harry 

nastupao. Legendarna Stevie Nicks ne samo da je početkom godine izvela 

svoj klasik "Landslide" u duetu s Harryjem, nego je blisko surađivala s njim 

na njegovom zadnjem albumu, "Fine Line", preslušavajući ga prije izlaska 

i sugerirajući mu kako da poreda pjesme na albumu te kako da ih doradi. 

Njihove karijere i imaju izvjesne sličnosti: oboje su prešli iz vodeće pozicije 

u popularnom bendu u jednako uspješnu solo karijeru, oboje su most 

između tradicionalnog i modernog, oboje su istinski zaljubljenici u glazbu 

koja ih je iznjedrila, kao i u glazbu kojoj su suvremenici, a tako i oboje 

spajaju glazbene svjetove koji ih inspiriraju. Njihovo prijateljstvo jedno je 

od najljepših primjera odnosa učitelj-mentor na današnjoj glazbenoj sceni. 

Stevie je više puta govorila kako joj je Harry kao sin ili kao "dijete ljubavi" nje 

i Micka Fleetwooda, s oduševljenjem pričajući o njemu kao osobi i njegovom 

glazbenom izričaju. Čak je i rekla da je njegov "Fine Line" ono što je "Rumors" 

bio za Fleetwood Mac i da bi sami Beatlesi bili ponosni na njegove melodije. 

I stvarno, Harryjeva ljubav za rock sedamdesetih i za glazbenike koji ga 

inspiriraju pršti iz svake pore tijekom njegovih nastupa. Dok sa Stevie izvodi 

"Landslide", možete mu vidjeti suze u očima kad ona prvi put počne pjevati 

refren. Dok sa Shaniom izvodi "Man! I Feel Like a Woman", ne može si pomoći 

da ne počne čagati dok Shania ima svoje dionice. Kao svoje glazbene uzore 

navodi upravo klasike sedamdesetih, poput Pink Floyda, Rolling Stonesa, 

Fleetwood Maca i Harryja Nilssona, ali Harry ne staje samo na glazbenim 

utjecajima, nego i kroz svoju modu i vizualnu estetiku živi buntovni, rodno 

luidni duh rock 'n' rolla tog doba. Citira basista The Clasha, Paula Simona, koji 

je rekao da je ružičasta "jedina istinska boja rock 'n' rolla", što se u njegovim 

nastupima i na crvenom tepihu itekako vidi - kod Harryja u modnom izričaju 

ružičasta je dominantna boja, a kad se govori o materijalima, on ne preže od 

perja, perlica, šljokica i šljaštećih sakoa. 

Njegov treći studijski album, "Harry's House", izlazi ovih dana, a najavio 

ga je odličan singl "As It Was", koji pokazuje da se Harry snalazi i u synthpopu 

kakav bi se prije čuo u osamdesetima i ranim dvijedesetima. Na uvodnoj stvari, 

"Music for a Sushi Restaurant", igra se s elementima funka, a na baladama 

"Boyfriend" i "Matilda" istražuje zvuk Laurel Canyon folka koji je posljednjih 

godina neizbježan među kritičkim miljenicima indie-pop glazbene scene, 

poput Lane Del Rey i Lorde. Od bojbendovskih dana u 1D-u ostalo mu je 

uho za melodiju, samo što je zvuk sad punokrvniji. Još kad je izdao svoj prvi 

singl, izvanrednu "Sign of the Times", Harryja su glazbeni kritičari nazvali 

"bakljonošom" koji donosi klasičan rock zvuk u mainstream, i to upravo i jest 

njegova trenutna pozicija na današnjoj glazbenoj sceni, uvelike slična onoj koju 

je zauzimao Robbie Williams prije dvadesetak godina, kad je i sam izašao iz 

megapopularnog benda i proslavio se pop-rock hitovima koji su slamali rekorde 

i donijeli mu planetarnu popularnost. Harryja i kritika često uspoređuje upravo 

s Robbiejem - bez problema možemo zamisliti kako Harryjeve hitove "Golden" 

ili "Watermelon Sugar" izvodi upravo Robbie, i nijedna stvar ne bi zvučala kao 

da nije na svom mjestu. Harry je suvremena iteracija tog pop-rock crossovera 

jer na sličan način povezuje staro i novo, spajajući Jaggerove plesne pokrete s 

milenijalskim senzibilitetom. 

Kad govorimo o milenijalskom senzibilitetu, mislimo prije svega na 

Harryjevu neproblematičnost i to što je usprkos njoj podosta politički 

vokalan. Podržao je sve politički progresivne ideje posljednjih par godina, od 

Black Lives Matter pokreta do dana vidljivosti LGBT+ osoba, identiicira se

27 

HARRY DANAS ZAUZIMA ONO MJESTO GDJE JE PRIJE DVADESETAK GODINA BIO ROBBIE WILLIAMS. NJEGOVO NOŠENJE HALJINA, 

LAKA ZA NOKTE I ŠMINKE IMA U SVOJOJ NARAVI POŽELJNO UKAZIVANJE NA DRUŠTVENU ISKONSTRUIRANOST RODA. NO, ON IPAK 

UPORNO GOVORI O TOME DA JE NJEGOVA SEKSUALNOST NJEGOVA PRIVATNA STVAR, TEK SUPTILNO ALUDIRAJUĆI NA 

BISEKSUALNOST I KVIRSTVO KROZ SVOJU ESTETIKU. STYLESOVO POIGRAVANJE RODOM MOŽE SE NA TRENUTKE DOIMATI KAO 

RAZMETANJE PRIVILEGIJEM KAKVU NEMAJU SVI MARGINALIZIRANI POJEDINCI 

kao feminist i izrazito radi na povećanju svijesti o mentalnom zdravlju mladih. 

Njegov slogan, TPWK (Treat People with Kindness), prerastao je svoje inicijalne 

pojavnice na majicama i bedževima koje su se mogle kupiti na njegovoj 

prvoj turneji i postao puno veća poruka podrške, ljubavi i prihvaćanja. Za 

Svjetski dan mentalnog zdravlja lansirao je online bot koji korisnicima daje 

airmativne poruke, a fanovi i suradnici opisuju ga kao prizemljenu, toplu i 

dragu osobu. Kao netko tko toliko brije na duh klasičnog rock 'n' rolla, Harry 

je stvarno jako daleko od imidža zločestog dečka kakav su popularizirali Sid 

Vicious, Syd Barrett i Iggy Pop. Baš naprotiv - po karakteru se može doimati 

kao pristojni dečko iz susjedstva. 

Naravno, nije sve toliko pozitivno kod načina na koji se Harry Styles 

prezentira. Dok njegovo nošenje haljina, laka za nokte i šminke svakako ima 

u svojoj naravi poželjno ukazivanje na društvenu iskonstruiranost roda, kao i 

naglašavanje da je sama ideja pridavanja roda odjeći besmislena, činjenica jest 

da se on služi vizualnim sredstvima koja se primarno vežu za LGBT+ zajednicu 

i queer kulturu, koja sačinjava značajan dio njegove fanbaze, i čija je estetika 

i politika jednako tako utjecala i na klasični rock. I naravno, ni to ne bi bio 

problem kad bi sam Harry to adresirao - što, međutim, nije slučaj. Daleko od 

toga da je Harry otvoreno problematičan ili nedajbože homofoban; on javno 

podržava LGBT+ prava, ali u intervjuima uporno govori o tome da je njegova 

seksualnost njegova privatna stvar, suptilno aludirajući na biseksualnost 

i kvirstvo kroz svoju estetiku, ali bez opredjeljenja. U privatnom životu, 

međutim, viđaju ga isključivo s djevojkama, a u spotovima je uvijek u centru 

romantična dinamika između njega i djevojke. Naspram queer izvođača koji 

se rodom poigravaju zbog nemogućnosti depolitizacije vlastitih identiteta, 

Stylesovo poigravanje rodom može se na trenutke doimati kao razmetanje 

privilegijom kakvu nemaju svi marginalizirani pojedinci. 

Billy Porter, glumac i vokalan član crnačke LGBT+ zajednice, raspravljao je 

o ovom problemu. Kao netko tko je posvetio život borbi za prava ekspresije 

marginaliziranih grupa te se pojavljivao u spektakularnim haljinama na 

dodjelama nagrada, Porter ističe da je Harry Styles neobična osoba za staviti 

na povijesnu naslovnicu Voguea i inicirati razgovor o rodnoj obilježenosti 

odjeće. "Borio sam se cijeli život da bih došao na mjesto gdje se mogu 

pojaviti na dodjelama Oscara u haljini a da me netko ne upuca. Sve što je 

on morao napraviti je biti bijel i strejt", tvrdi Porter, ukazujući na sistemsku 

nejednakost koja je uzrokom problema u pozadini Harryjeve naizgled 

revolucionarne naslovnice. Harry se uvelike koristi estetikom i vizualnim 

signalima marginalizirane zajednice, ali nije voljan preuzeti potencijalne 

reperkusije koje bi proizašle iz javnog opredjeljenja kao člana ili nečlana te 

zajednice, jer u prostoru ambigviteta može imati i jedno i drugo. Harryjeva 

stvarna seksualnost u cijeloj je priči zapravo relativno nebitna i naravno da 

on ima pravo voljeti koga hoće, kao i ne stavljati etiketu na to. Međutim, 

rod i seksualnost nisu samo osobna iskustva nečijeg postojanja, nego i 

modusi kulturne produkcije koji oblikuju način na koji publika i društvo 

percipiraju seksualnost i rod. I ako on kao javna osoba želi participirati 

u tim modusima, onda bi to valjalo adresirati, ako ništa drugo onda iz 

poštovanja prema pojedincima koji si zbog svojeg otvorenog kvirstva ne 

mogu dopustiti misterioznost i dvoznačnost na kakvoj Harry kapitalizira, kao 

i iz poštovanja prema zajednici koja je odigrala ključnu ulogu u otvaranju 

prostora za preispitivanja roda u javnom diskursu, kako u povijesti rock 

glazbe, tako i danas. 

Harry je uspio nadići i zvuk i imidž tinejdžerskih poskočica koje su ga 

proslavile te pronaći svoju nišu u glazbenoj industriji, koristeći se zvukom 

britanskih i američkih klasika, ali jednako tako interpretirajući ga kroz svježu 

mladenačku prizmu. Treba imati na umu da Harry svoje načine ekspresije 

duguje onima koji su došli prije njega, od Micka Jaggera i Freddyja Mercuryja 

do Eltona Johna te da je i on samo nastavak tog niza. Samim time, on možda 

nije revolucionar kakvim ga neki mediji predstavljaju, ali svakako jest znak 

da se glazbena industrija suočava s limitiranim prostorom koji je ostavila za 

nenormativne oblike ekspresije u mainstreamu. Proširenje ovog prostora 

zasigurno je jedna od najbitnijih promjena u glazbenoj industriji našeg doba, i 

dobro je da joj pridonosi netko s Harryjevim talentom i dosegom. 


28 


RUI ZINK 

MOJ DOBAR FAŠIST NIJE 

KONKRETNA OSOBA, ON JE VIŠE 

ODREĐENA VRSTA PONAŠANJA. 

NETKO TKO ĆE MALO-POMALO 

PODLEĆI NEUROZAMA I PARANOJI 

U "Priručniku za dobrog 

fašista" Zink izjavljuje da u 

današnje vrijeme svatko 

može biti fašist. Tako nudi 

čitateljima "fašistometar", 

sastavljen od 14 pitanja, 

pomoću kojeg možete 

otkriti koliko toga 

fašističkog ima u vama 

RAZGOVORI S 

PREVODITELJEM

29 

piše: Tanja Tarbuk 

snimke: Proimedia 

Ove godine nakladnička kuća 

Meandar objavljuje još jedno djelo 

portugalskog pisca Ruija Zinka, 

oštrog kritičara suvremenog 

društva općenito, ne samo 

portugalskog, profesora koji na 

lisabonskom Fakultetu društvenih 

znanosti predaje, među 

ostalim, urednikovanje, studij 

koji u Hrvatskoj još ne postoji. Zink je našoj publici predstavljen zbirkom 

pripovjedaka "Magična riječ", koja je izašla u izdanju Aore 2009. i u kojoj su 

već nagoviještene literarne preokupacije koje razrađuje u svojim distopijskim 

romanima poput "Turističke destinacije", objavljene 2011. u izdanju Meandra. 

"Turistička destinacija" dio je tetralogije, zajedno s romanima i pripovijetkama 

"A Instalação do Medo" (Instalacija straha), "A Metamorfose e Outras Fermosas 

Morfoses" (Metamorfoza i ostale roza morfoze) i "Osso" (Kost) u kojima 

se Zink bavi raznovrsnim svjetskim krizama, gospodarskom, prikazujući 

nestabilnost tržišta u Instalaciji straha, političkom, kao u romanu "Kost", koji 

se bavi terorizmom, dok je u "Turističkoj destinaciji" kriza etičke prirode. 

U tom romanu autor iznosi parodiju turizma, odnosno parodiju bogatog i 

razvijenog svijeta koji na kraju ostaje bez pravog odredišta. Naime, bogati 

Zapadnjaci više ne znaju što bi, pa putuju u zemlje s ratnim zbivanjima koje im 

pružaju dodatnu adrenalinsku zabavu. Zinkova djela govore nam o tome kako 

je u našem društvu sve postalo proizvod za konzumaciju, od vode do straha, 

govori o spektaklu boli koji ne uključuje empatiju ili milosrđe. 

U "Priručniku za dobrog fašista" Zink također analizira aktualnu situaciju 

u svijetu i zaključuje da nakon stotinjak godina ideologija koja je zamračila 

svijet i bila odgovorna za neke od najstrahotnijih epizoda svjetske povijesti 

ponovno zadobiva sljedbenike. Njegov je priručnik stoga upozorenje na 

ideologiju koja se vraća da zasjeni naše dane, napisan na duhovit i ironičan 

način, u kojem Zink izjavljuje da u današnje vrijeme svatko može biti fašist, ali 

može li biti dobar fašist, to je već drugo pitanje. Polazeći od ove premise, Zink 

je napisao 99 lekcija u kojima, suočen s nemogućnošću da sam utječe na tok 

zbivanja u svijetu, poziva čitatelje na zajedničko promišljanje i izaziva ih da 

ovu knjigu čitaju na jedan od dva načina: kao upozorenje o porastu fašizma 

i način na koji svi mi pridonosimo njegovoj propagandi ili kao jednostavan 

priručnik koji će čitateljima pomoći otkriti dobrog fašista koji se nalazi u 

svakome od nas – i to uz pomoć "fašistometra" sastavljenog od 14 pitanja. 

Koliko toga fašističkog ima u vama? Je li fašizam među nama ili u nama? 

Ova je knjiga stoga podsjetnik na rastuću snagu neofašizma te poziva na 

hitno razmišljanje o tome koliko svi pridonosimo propagandi te ideologije. 

Ali istodobno, ova je knjiga i priručnik s uputama koji će čitatelju pomoći da 

otkrije dobrog fašista u njemu samome i kako ga bolje njegovati, koje vitamine 

uzimati, koje vježbe raditi da ga usavrši. Za dobrobit nacije, očito. 

S puno ljubavi i pažnje, Rui Zink predstavlja nam promišljanje o ideologiji 

koja se vratila, kako sam kaže, da pomrači naše dane i, ako ne pripazimo, i 

dane naših praunuka. 

Znanstveno zamišljen kao vodič, "Priručnik za dobrog fašista" uključuje 

slučajeve koji mogu biti stvarni. 

• Rui, tvoj je opus raznolik, pišeš romane i stripove, eseje i knjige za djecu, 

čak i poeziju, a sad si evo napisao i jedan priručnik koji se sastoji od 99 lekcija 

u kojima čitatelje poučavaš kako da postanu dobri fašisti, pa im osim savjeta, 

zadaješ i vježbe. Odakle ti ideja za ovakav priručnik? 

U prosincu 2014. išao sam prema kući svoje majke da vidim ima li kakve 

pošte. Zamalo me pregazio automobil na pješačkom prijelazu. Iznervirao sam 

se, ali, kako više ne trčim kao prije, stao sam glasno negodovati. A onda sam 

stao pisati. Nakon dvadeset minuta imao sam popis koji sadrži naslove većine 

lekcija u knjizi. Međutim, moglo bi se reći da začetak ove knjige seže ranije, u 

vrijeme kad sam završavao roman "Instalacija straha". Teme mojih knjiga iz tog 

desetljeća bile su sve političke ikcije, prerušene u ikciju apsurda. Pisao sam o 

strahu, terorizmu, fašizmu i o Alzheimerovoj bolesti. Volio bih da sam pisao i o 

tribalizmu, ali vrijeme je proletjelo. No sad bih želio promijeniti temu, ako mi 

svijet dopusti. 

• Vjeruješ da se fašizam vraća u velikom stilu, što je dovelo do toga? 

Da, vjerujem da smo svjedoci uspona fašizma diljem svijeta. Što je bio 

Trump u Sjedinjenim Državama? Nakon mnogih desetljeća prva vlada kojoj 

je zapljeskao vođa Ku Klux Klana. A Bolsonaro u Brazilu? A uspon autokrata 

diljem svijeta, pa i u Europi, s Erdoganom, Orbanom i čelnikom Bjelorusije? 

Život se ne kreće ukrug, nego spiralno. Iako ne proživljavamo iste trenutke, 

oni su slični. Godine 1918. Europa se probudila iz masakra zaklevši se "nikad 

više". Godine 1945. probudila se iz drugog masakra i zaklela se "sada stvarno 

nikad više". Godine 1991... U svakom slučaju, u ovom novom tisućljeću bit 

će drukčije. Godine 2001. najmoćnija država svijeta doživjela je strahotan 

napad. A s obzirom na to da nisu uspjeli uhvatiti odgovornu osobu, udarili su 

onoga koga je bilo lakše uhvatiti. Bio je to lijep početak 21. stoljeća. A za neko 

vrijeme, godinu više ili manje, možda ćemo na Tajvanu ili u Ukrajini imati još 

jedno ubojstvo nadvojvode nakon neke Kristalne noći. 

U prijevodu Tanje 

Tarbuk i u izdanju 

Meandra uskoro i 

na hrvatskom izlazi 

"Priručnik za dobrog 

fašista" 

• Kakav je doista taj dobar fašist? Tko je to? 

Moj dobar fašist nije konkretna osoba, on je zapravo više određena 

vrsta ponašanja. Netko tko će malo-pomalo podleći neurozama i paranoji. 

Zato kažem da se, prema mojem mišljenju, "Isijavanje" Stephena Kinga 

može čitati kao studija o usponu fašizma. Postajemo "fašisti" kada ti sitni 

nagoni i ponašanja postanu redoviti ili čak dominantni. A društvo postaje 

fašističko kada se razumni glasovi više ne mogu čuti suočeni s kolektivnim 

oduševljenjem u jednom plitkom zadovoljstvu u uznemiravanju drugih. 

• Ovaj je priručnik ujedno i kritika društva, ali prvenstveno portugalskog, 

s mnogo referencija na portugalsku političku scenu, pa se može reći da je za 

razliku od tvojih distopijskih romana ovo djelo uglavnom lokalnog karaktera. 

Što se to u Portugalu zbiva? 

U Portugalu se ne događa ništa što se ne bi događalo i u drugim zemljama, 

ali svaka zemlja ima svoje nijanse, svoju lokalnu boju. Portugal ima svoju 

posebnost. Nakon što je četiristo godina bio carstvo na pet kontinenata i 

vodio kolonijalne ratove na nekoliko frontova između 1961. i 1974., Portugalci 

se i dalje smatraju "najmanje rasističkom zemljom na svijetu". Drugim 

riječima, klišej smo uzdigli na komičnu razinu: dokaz naše superiornosti nad 

drugim narodima je taj što, za razliku od njih, nismo skloni toj niskoj pobudi 

zvanoj rasizam. Zamislite! 

• Zanimljiva je i anketa na kraju knjige, nazovimo je fašistometar. Misliš da 

u svima nama ima nešto od dobrog fašista? 

Mislim. I nije čak važno koje ideje netko prihvaća. Važno je hoće li ih 

koristiti da ih podijeli s drugima ili će njima nekoga napadati. Primjerice, 

u Sjedinjenim Državama vidimo tendencije cenzure i apetit za čistkama i 

na lijevoj i na desnoj strani. Što evangelici i zagovornici woke kulture imaju 

zajedničko? Puritansku želju za uništenjem, za eliminacijom neprijatelja. 

Mladi ljevičari koji sanjaju o mučenju i sami su, ne shvaćajući to, fašisti. 

Meni je, recimo, jako bitan i ton kojim nešto govorimo. Kao što nas najbolje 

kazališne predstave uče, uvreda ili agresija mogu biti više u načinu na koji 

nešto kažemo, nego u sadržaju. Cijenim ono što govori Greta Thunberg, ali 

od onoga "How dare you?", usmjerenog na starije generacije, sav se stresem. 

I bojim se da ću za nekoliko godina živjeti na ulici (vjerojatno i zbog toga što 

se moje knjige baš i ne prodaju naročito) i da ću naići na grupu mladih ljudi 

koji kao da su ispali iz "Paklene naranče" (A Clockwork Orange, Anthonyja 

Burgessa) koji će me polijevati benzinom dok me budu cipelarili, optužujući 

me da pripadam generaciji koja je "uništila njihovu budućnost". Brr! 

• Kako se tome suprotstaviti? 

Baš onda kad pomislimo kako nemamo svi potencijalnog fašista u sebi, 

on dobiva moć. Svi smo jako dobri u upiranju prstom u druge. Fašizam se, 

kako ga vidim, hrani našom slabošću. Slabi muškarci tuku žene, ponekad ih 

čak i ubijaju. Frustrirane zajednice, ili čak zemlje, u stanju su počiniti grozne 

zločine kada su gurnute u takvo stanje frustracije. A stupanj frustracije nema 

veze sa stvarnošću, već s individualnim i kolektivnim očekivanjima. Ono što 

će potaknuti neko društvo na počinjenje zločina drukčije je u Njemačkoj ili u 

Ruandi. A možda je razlika i u dostupnoj tehnologiji. Ali motivacija je u osnovi 

ista: dosegnuo sam razinu frustracije zbog koje sam u stanju poludjeti – jesam 

li tu razinu dosegnuo zato što je voda manje vruća ili nema brašna na tržištu, 

to su samo detalji. 

• Može li fašizam doći na vlast putem izbora? 

Da, i došao je na više mjesta. A ljudi koji su glasali za te vlade čak i nisu 

"fašisti". Ali glasali su. U Portugalu je ove godine stranka čiji je čelnik rekao 

crnoj zastupnici da se vrati u Afriku dobila četiristo tisuća glasova. Ne radi se 

o četiristo tisuća fašista, nego o četiristo tisuća ljudi kojima ne smeta glasati 

za stranku koja je već pokazala da se želi čvrsto obračunavati s onima koji 

imaju manje moći. 

• Spomenuo si crnu zastupnicu kojoj je jedan portugalski političar rekao da 

se vrati u Afriku. Koliko je velik problem rasizma u Portugalu? 

Crna zastupnica koju sam spomenuo je Joacine Katar Moreira. Nikoga 

nikada nisu tako žestoko napali kao nju u posljednja tri desetljeća. Siloviti 

napadi došli su i slijeva i zdesna. Kritizirali su je zbog svega, nekad "s 

pravom", nekad ne. Ali čak i kad su je kritizirali "s pravom" (naprimjer, zato 

što je rekla nešto ne baš razborito), nerazmjer napada bio je zapanjujuć. A 

najnevjerojatnije je da je vrlo malo ljudi u Portugalu to primijetilo. Zatekao 

sam se kako razgovaram s obrazovanim i dobro mislećim prijateljima koji su 

mi objašnjavali: "Jesi li ti vidio te gluposti?" A ja sam samo odgovarao: "Je li 

to prva zastupnica/zastupnik koji je rekao nešto glupo?" Izgledalo je kao da 

smo na nogometnoj utakmici: faul protivničkog kluba bio je "očit". Ona je bila 

Druga u svom punom sjaju. 

• Što misliš o nedavnim izborima u Francuskoj, pronalaziš li u 

kandidatkinji Le Pen neka obilježja protagonista tvoje knjige? 

Le Pen ih ima sve. Pogotovo stoga što je dobar fašist u mojoj knjizi običan 

građanin, a ne samo politički vođa. 

Kao što sam rekao, moj dobar fašist nije konkretna osoba. Moja ideja bila 

je da će čitatelj, čitajući ovaj "Priručnik" i ponekad se smiješeći, u jednom 

trenutku izgubiti volju za smijehom kad se prepozna u portretu mog 

protagonista. Lekcije u "Priručniku" govore o osobinama i ponašanjima koje 


30 


svi možemo imati, neki više, neki manje. Ja, kao Rui, imam trenutke kad sam 

"dobar fašist". Mnoga naša ponašanja naizgled su bezazlena. Ono što želim je 

da se čitatelj, koji uvijek misli da je demokratski i dobar, zapita: Ups! Jesam li ja 

tako dobar kao što mislim? 

• Kriza, društvena, moralna, politička… dovodi do uspona fašizma? 

Da. Kao i gospodarska kriza. Fašizam se rađa iz straha: iz straha od drugoga, 

od toga da ne osiromašimo, da nas Cigani ne pokradu, da nam imigranti ne 

uzmu posao, itd. Fašizam se hrani strahom. 

• Strah je glavna tema tvojeg romana "Instalacija straha", koji je objavljen 

2012. i za koji si dobio nagradu za najbolji strani roman u Francuskoj. U 

romanu se navodi da je lako kontrolirati narod kojim 

vlada strah. To je naposljetku cilj instalatera koji ljudima 

objašnjavaju kako je strah proces suradnje. Može li se 

ta teza primijeniti na portugalsko društvo, odnosno na 

suvremeno društvo općenito? 

Vjerujem da se može primijeniti na sva društva. A 

rat u Ukrajini u tom smislu samo je pogoršao situaciju. 

Međutim, ja govorim prvenstveno o svojim strepnjama i o 

problemima svoje zemlje (ukratko, govorim o onome što se 

mene tiče), jer je to jedino što mogu ponuditi čitateljima. 

Mogao bih pisati knjige u kojima likovi imaju američka 

imena i čija se radnja odvija u New Yorku, ima pisaca koji to 

rade, ali meni se to ne sviđa, mislim da takve knjige djeluju 

lažno i da nisu naročito dojmljive. Međutim, kao čitatelj, 

nemam ništa protiv čitanja priča iz prošlosti gdje god ih 

autor želio ubaciti. Recimo, islandski detektivski romani u 

modi su upravo zato što prikazuju drukčiji krajolik i ljude 

nego što je to uobičajeno. 

• Kriza je i tema tvojih velikih distopijskih romana, 

kao što je "Turistička destinacija", dio tvoje tzv. 

tetralogije krize?… 

To je bila moja tema cijelo jedno desetljeće i proteže 

se kroz četiri knjige. Roman "Kost", recimo, govori 

o terorizmu, a roman "Turistička destinacija" nehotice je vrlo sličan 

Kusturičinom ilmu "Podzemlje", samo s tom razlikom što su u "Podzemlju" 

prevareni obični ljudi, a u "Turističkoj destinaciji" ti obični ljudi varaju turiste. 

Europska unija je poput mačka u vreći: ona je raj samo za one koji su izvan 

nje i žele ući. Ja sam za to, ali tenzije rastu. "Turistička destinacija" objavljena 

je (ako se ne varam) 2008., i govori o nečemu što me i dandanas smeta, a 

to je ideja moćnih zemalja da moju zemlju pretvore u svojevrsnu Floridu, 

tematski park, Disneyland siromaštva s very typical stvarčicama. Pa već ovdje 

u Portugalu imamo i tuktukove koji su u zemljama trećeg svijeta prijevoz onih 

manje siromašnih među siromašnima. 

Što evangelici i 

zagovornici woke 

kulture imaju 

zajedničko? Puritansku 

želju za uništenjem, za 

eliminacijom 

neprijatelja. 

Mladi ljevičari koji 

sanjaju o mučenju i 

sami su, ne shvaćajući 

to, fašisti 

• Živimo li već u svijetu koji je zamišljen u romanima "Turistička 

destinacija" i "Kost"? Je li sve postalo spektakl? 

Da. Počevši od najopasnijeg od svih, rata. Ali ako je sve spektakl, sve može 

biti i sadržaj. Pozor, ne prilazim problemima da bih rekao: ja ću to riješiti, 

prepusti to meni, ja to znam! Prilazim problemu govoreći: ovo me zanima, 

ovo me brine, dat ću svoj doprinos da donekle skinem masku, da razotkrijem 

taj problem. Volim čitati ljubavne pjesme, ali nemam strpljenja za lirske 

pjesnike. Posebno za one koji ujutro rade u tvornicama oružja, a navečer idu 

na demonstracije za mir. 

• U intervjuu za časopis Tema, prije više od deset godina, rekao si da u svojoj 

literaturi pokušavaš nabrojati sve negativnosti svijeta, 

nadajući se da se one zatim u stvarnosti neće ostvariti. Jesi 

li iscrpio taj popis? 

Jako mi je žao i grize me savjest što prije nekoliko godina 

nisam napisao roman koji ikcionalizira rusku invaziju na 

Ukrajinu. Mislim da se to ne bi dogodilo da sam napisao tu 

knjigu... Osjećam se jako krivim. 

• Reci nam nešto o svojem javnom djelovanju, koliko 

jedan intelektualac može utjecati na društvo kako bi se u 

njemu nešto promijenilo? Trenutno pišeš kolumne u listu 

Correio de Manhã, a i čuvena emisija, "Noć zlih jezika", 

u kojoj si zajedno s Miguelom Estevesom Cardosom i 

Manuelom Serrãom, tamo dalekih devedesetih, komentirao 

portugalsko društvo na nadasve duhovit, ironičan i "zločest" 

način, koliko vidim, vratila se na male ekrane… 

Volim zarađivati, što je u svijetu kulture, čini se, sramota. 

I volim se zabavljati. Silno sam uživao sudjelovati u javnim 

nastupima gdje sam mogao spojiti korisno s ugodnim: 

zabaviti se, zaraditi, pomagati drugima, bilo tako da se 

zabave ili da malo razmišljaju. Emisija "Noć zlih jezika" 

prije otprilike dvadeset pet godina postigla je velik uspjeh 

prvenstveno zato što smo svi mi bili slobodni ljudi, s 

potpuno suprotnim idejama, ali smo se, unatoč tome, 

odlično slagali. Dvadeset pet godina poslije imamo podcast i svi mogu vidjeti 

u čemu je tajna našeg uspjeha: nitko od nas nema veliki ego, nitko od nas 

ne treba publiku, svi se volimo igrati ozbiljnim stvarima. Tako smo mi, nas 

četvero, Júlia Pinheiro, Manuel Serrão, Rita Blanco i ja, sretan par. 

Tanja Tarbuk objavila je stotinjak knjiga prijevoda s portugalskog i 

španjolskog jezika među kojima se ističu autori: Fernando Pessoa, José 

Saramago, García Márquez, Felisberto Hernández, Julio Cortázar, José Eduardo 

Agualusa, Mia Couto, Ana Hatherly, António i João Lobo Antunes, Rui Zink, 

Raduan Nassar, Jorge Amado, i drugi 

LJETO 

U 

MSU 

30/5 18/6 

PUSSY RIOT 

IZLOŽBE / KONCERTI / 

KAZALIŠTE / FILMOVI / 

PERFORMANSI 

KONCERTI POČINJU 

U 21:00 (ULAZ OD 20:00) 

GRŠE 

2022 

4/6 

MIZAR 

25/6 

VLADO KRESLIN 

MUZEJ SUVREMENE 

UMJETNOSTI ZAGREB 

11/6 

2/7 

J. R. AUGUST SARA RENAR 

VELEPOSLANSTVO 

REPUBLIKE SJEVERNE 

MAKEDONIJE

PROMO 

31 


U 

EPICUREAN WEEKEND EXTRAVAGANZA 

LH&V ORGANIZIRA JOŠ JEDAN 

GASTRONOMSKI SPEKTAKL 

Hotel Alhambra ponovno je središte nenadmašne 

gastronomske čarolije u režiji sedam vrhunskih chefova 

lošinjskom boutique hotelu Alhambra od 20. do 

22. svibnja održat će se ekskluzivan i nezaboravan 

gastronomski spektakl pod nazivom "Epicurean 

Weekend Extravaganza". Gurmane koji će 

posjetiti ovo događanje očekuje ekstravagantno 

hedonističko iskustvo u izvedbi zvjezdanog 

ansambla sedmorice vrhunskih chefova na 

jednako zvjezdanoj "pozornici" - u pitoresknoj 

uvali Čikat, gdje su smješteni boutique hotel 

Alhambra, jedan od deset najboljih europskih 

hotela, te njegov signature restoran Alfred Keller. 

Treba istaknuti da je Alfred Keller dobitnik 

prestižne Michelinove zvjezdice i da ga je cijenjeni 

Gault & Millau ocijenio s visokih 16,5 bodova. 

Značajnu ulogu u cjelokupnom događanju imat 

će i njegov chef Michael Gollenz, kojemu je Gault 

& Millau nedavno dodijelio prestižno priznanje 

"Veliki chef sutrašnjice". 

Ovaj jedinstveni gastronomski događaj počet 

će u petak, 20. svibnja, upravo u restoranu Alfred 

Keller, s večerom u šest sljedova. U pripremi 

ovog po mnogočemu jedinstvenog gourmet 

iskustva domaćinu Michaelu Gollenzu i njegovu 

mentoru, nagrađivanom velemajstoru s dvije 

Michelinove zvjezdice Christianu Kuchleru, 

pridružit će se još dvojica vrhunskih chefova - 

Matija Bogdan iz zagrebačkog restorana Mano 

te Marcin Przybysz iz varšavske Epoke, također 

jedan od chefova s Michelinovom zvjezdicom. 

Chefovi Gollenz i Kuchler svojim su izvanrednim 

kulinarskim kreacijama razveselili nepca brojnih 

gurmana koji su posjetili restoran Alfred Keller, a 

u suradnji sa chefovima Bogdanom i Przybyszom 

zasigurno će gostima ponuditi istinsku 

gastronomsku senzaciju. 

Boutique Hotel Alhambra smješten je u pitoresknoj uvali Čikat, a u njegovom signature restoranu 

Alfred Keller, koji je dobitnik prestižne Michelinove zvjezdice, održat će se gastronomski spektakl 

Subota je, pak, rezervirana za iskustvo o kojem 

mnogi sanjaju. Na plaži ispred boutique hotela 

Alhambra, sa svjetlucavim tirkiznim morem u 

pozadini i uz veličanstven zalazak Sunca, subotnja 

večera u Alhambra Beach Clubu oduševit će 

goste šampanjcem, kavijarom i senzacionalnim 

sljedovima koje će za njih pripremiti tri chefa čiji 

su restorani nositelji ukupno četiri Michelinove 

zvjezdice i dobitnici ukupno 54,5 bodova Gault & 

Millaua. Elegantnu sjedeću večeru pokraj mora, 

koju će pratiti zvuci harfe i violine, kreirat će Max 

Natmessnig (Chef's Table Rote Wand), "Najbolji 

chef 2022. godine" prema Gault & Millau Austria, 

te Peter Hagen (Restaurant Ammolite Rust) i 

spomenuti Christian Kuchler (Taverne zum Schali 

Wigoltingen), koji se mogu pohvaliti s po dvije 

Michelinove zvjezdice. 

Savršen vikend u jednoj od najljepših 

mediteranskih uvala zaokružit će vibrantna 

nedjeljna večer koja će biti prožeta 

zabavom, a sedam spomenutih zvjezdanih 

chefova goste će povesti u nezaboravnu 

gastronomsku avanturu. Večera će se odvijati 

u ekskluzivnom ambijentu luksuzne vile 

Captain's Villa Rouge, odnosno na posebno 

osmišljenim postajama u unutrašnjosti i 

okruženju ovog lošinjskog bisera, a ovo 

izvanredno iskustvo bit će upotpunjeno i 

sjajnim glazbeni izvedbama. 

Budući da se radi o dugo iščekivanom 

i ekskluzivnom događaju te je broj mjesta 

ograničen, sudjelovanje je moguće isključivo 

uz prethodnu rezervaciju.

Glumac, popkulturni 

spomenik, meme i 

"je*ena 

filmska zvijezda" 

CNICOLAS 

KAD GLEDAMO FILM NICOLASA 

CAGEA, MI GLEDATELJI VEĆ 

RAČUNAMO NA SPEKTAKL, 

EKSCES, NA PRETJERANOST, 

SUBVERZIJU, NA SUSRAMLJE, 

NA NEPOTREBNE, PRETJERANE, 

EKSTREMNE IZLJEVE BIJESA, 

TUGE, LJUBAVI, SVEGA ONOGA 

ŠTO NJEGOVA VJERNA SLJEDBA 

"ALL HAIL NICOLAS CAGE" ZOVE 

"CAGE RAGE" 

GE 

ANATOMIJA 

JEDNE 

NEOBIČNE 

HOLIVUDSKE 

ZVIJEZDE 

piše: Filip Pavić

33 

Nicolas Cage snimljen 

na početku karijere, 

kada je, kako bi izbjegao 

nepotizam, promijenio 

svoje pravo prezime - 

Coppola 

Foto: Shutterstock 

M 

oramo se pitati zašto gledamo ilmove Nicolasa Cagea. 

Je li to zbog njegova talenta i glumačkog raspona? Jer 

58-godišnji oskarovac jednakom uvjerljivošću može glumiti 

psihopata, ubojicu i obiteljskog čovjeka, odanog supruga 

i oca - i to u istom ilmu, kultnom "Čovjeku bez lica". Ili 

zato što publika nepogrešivo može osjetiti njegovu patnju kada pretjeranom 

šekspirijanskom gestom viče "Oh, neeeee! Samo ne pčele!" u "Čovjeku od pruća". 

A možda zato što je nepopravljivi romantik. Njegovo zavođenje Penelope 

Cruze, urlajući joj u lice "bella bambina" u ilmu "Mandolina kapetana Corellija", 

istovremeno je šarmantno i jezivo. Ili zato što nas plaši: "Jesi li ikad bio odvučen na 

pločnik i isprebijan dok nisi - propišao krv", kaže u jednom od vulkanskih izljeva 

bijesa u ilmu "Šibicari". 

Kao što je netko već rekao, uloge Nicolasa Cagea "nadrastaju ljudskost 

koju pokušavaju prikazati". Cage odavna nije samo glumac. On je glumac, ali i 

popkulturni spomenik, meme i "je*ena ilmska zvijezda", kako sam za sebe kaže u 

novom ilmu "Nepodnošljiva težina golemog talenta" (2022.). 

Kad gledamo ilm Nicolasa Cagea, mi računamo na spektakl, eksces, na 

pretjeranost, subverziju, na susramlje, na nepotrebne, pretjerane, ekstremne 

izljeve bijesa, tuge, ljubavi, svega onoga što njegova vjerna sljedba - a štovatelja 

kulta Nicolasa Cage samo na Redditu ima 150.000 pod imenom "All hail Nicolas 

Cage" - zove "Cage rage". On to, pak, pretenciozno naziva "zapadnjačkim 

kabukijem" ili "novošamanizmom" (što god to značilo). A radi se, ukratko, o svim 

onim provalama čistog "cageizma", glumačke ekscentričnosti, riskantnih rješenja 

koja bi pokopala svakog drugog prosječnog glumca. Ali ne i Cagea. Sjetimo se samo 

čuvene scene "Hallelujah" iz "Čovjeka bez lica", kada Cage, maskiran u svećenika, 

navali na zbor seksi opatica, trljajući se o jednu i razrogačeno gledajući u kameru. 

Ili kada Cage u ludilu metodske glume pojede živog žohara u ilmu "Poljubac 

vampira" iz 1988. 

Puno je nevjerojatnih primjera Cageova ludila na setu i izvan seta. O njima piše 

i ilmski kritičar Keith Phipps u svojoj lanjskoj knjizi "Age of Cage: Four Decades 

of Hollywood Through One Singular Career". Phippsova je teza, nakon što se 

probio kroz cijeli Cageov korpus (svaka čast!), da se na njegovim ilmovima može 

prepoznati postupna transformacija holivudske ilmske industrije. Cage je, tvrdi, 

nepokolebljivo ostao isti. Ostao je čudan. Phipps to pripisuje činjenici da je mladi 

Cage, pravog imena Nicolas Coppola, rođen 1964. u Kaliforniji, morao zbog bremena 

prezimena i optužbi za nepotizam - uvijek biti drugačiji, ekstremniji, luđi. Njegov 

je ujak slučajno Francis Ford Coppola, jedan od najcjenjenijih redatelja na planetu 

("Kum", "Apokalipsa danas"). Iako je Cage promijenio svoje ime i prezime - u Nicolas 

Cage - kako bi utro svoj ilmski put, činjenica je da je ujaka iskoristio kao odskočnu 

dasku. Coppola mu je dao prvu ulogu 1983. godine u ilmu "Štemer", a onda opet 

tri godine poslije u ilmu "Peggy Sue se udala". Tu je, kako bilježi Phipps, Cage već 

počeo pokazivati znakove... ekscentričnosti. Došao je na set s idejom da želi da 

njegov lik priča kao lik iz crtića i ima lažne zube (iako to ne piše nigdje u scenariju). I 

dobio bi zbog te improvizacije otkaz da ujak Coppola nije intervenirao. Poslije toga, 

u "Poljupcu vampira" Martina Scorseseja, u kojem glumi našmrkanog književnog 

agenta koji umisli da je vampir, pojede živog žohara, goluba i seksualno se uzbudi na 

šišmiša (iako to od njega nitko nije tražio). Također, za ilm "Cotton Club" zahtijevao 

je da mu preliju vrući jogurt preko nožnih prstiju kako bi se pripremio za scenu 

seksa, a na snimanju ilma "Napuštajući Las Vegas", koji mu je donio Oscara 1995., 

dovukao je sa sobom pijanca na set jer mu studio nije dopuštao da pije dok snima, 

što je, naravno, smatrao nužnim kako bi ušao u ulogu pisca alkoholičara. 

Ima tu puno samomistiikacije. Cage je za sebe znao govoriti da je, kada glumi, 

kao "pantera koja traži toplinu" ili, još opskurnije, "vrtuljak koji svijetli u mraku". 

Ali ako stavimo na stranu Cageove osebujne interpretacije vlastitog glumačkog 

umijeća, moramo priznati jednu činjenicu. Cage je jedini holivudski glumac koji 

je dosljedno uspio pomiriti luđačku ekstravaganciju i profesionalizam. Na jednom 

kraju njegova bića ulaze razni utjecaji: njemački ilmski ekspresionizam, "Kabinet 

doktora Caligarija", Pero Djetlić, trubaduri i kabuki (tradicionalno japansko 

kazalište), a na drugom kraju izlazi holivudski glumac kadar izvesti ulogu vrijednu 

Oscara, ali i hrpetinu osrednjih i tužnih uloga u jednako osrednjim i tužnim 

ilmovima koje neumoljivo štanca posljednje desetljeće. No, Cage je Cage, pa čak 

i tavorenje u osrednjosti diže na razinu umjetnosti. Tako se u tom kupusu ilmske 

hiperprodukcije mogu naći blistavi primjeri cageovske pompoznosti, primjerice, 

ilm "Put osvete" iz 2011., u kojem istovremeno ispaljuje runde metaka, vodi ljubavi 

s glumicom Charlotte Ross i poteže iz boce viskija. Ili psihodelični trash "Mandy" 

iz 2018., u kojem, krvav od glave do pete, neprijatelje iz sotonističkog kulta ubija 

motornom pilom. A čak je i lanjska "Svinja" bila dobro primljena od publike i 

kritike, ilm u kojem tumači nekakvu pustinjačku varijantu Johna Wicka, samo je 

umjesto psa - ljubimac svinja. Ipak, ruku na srce, više je onih ilmova kojima nitko 

živ ne zna naslove i koji padaju u anonimnost i prije nego što izađu na DVD-u. Od 

1986. godine Cage snima najmanje jedan ilm godišnje, a ponekad i do šest, kao što 

je to slučaj 2019., ali rijetko koji vrijedan spomena. Mala je vjerojatnost da je i sam 

Cage pogledao sve svoje ilmove, njih više od stotinu. Neki su pametnjakovići na 

Stanfordu otkrili da se godine u kojima je izbacivao veliki broj loših ilmova, kao 

2016., statistički podudaraju s povećanim stopama samoubojstva u SAD-u. 

Ipak, Cageu se ne može oteti titula popkulturnog fenomena. Njegove groteskne, 

nelagodne grimase, "preko ruba dobrog ukusa", sada su zarobljene u vječnim 

petljama GIF-a i kruže internetom kao samorazumljivi meme. Netko te iznervirao? 

Imaš Cagea kako luđački bulji i podrugljivo govori "Ma nemoj mi reći", što je 

scena iz ilma "Vampirov poljubac". Osjećaš se spokojno i sretno? Imaš Cagea kako 

blaženo sklopljenih očiju uživa povjetarac slobode kao južnjački mačo kažnjenik 

u ilmu "Opasan let". Hoćeš se nekome narugati? U grupni razgovor pošalješ Cagea 

koji se suspreže od smijeha trljajući bradu da bi onda prasnuo u manijakalni 

grohot u ulozi psihoubojice Castora Troya u ilmu "Čovjek bez lica". Pojavila se čak i 

bedasta, ali, čini se, istinita priča da je Cage, odnosno njegova slika iz ilma "Arizona 

Junior", s glumicom Holly Hunter i malom bebom svojedobno bila naslovnica 

srpskog udžbenika iz biologije. Eto dokle seže Cageov potencijal za meme. On 

sam ipak je izrazio negodovanje oko svojih memeova, govoreći da predstavljaju 

"redukciju umijeća koje on unosi u svaku svoju ulogu": "Još uvijek ne razumijem 

u potpunosti zašto je ta fascinacija mojim licem i izrazima lica u tim memeovima. 

Kao, u čemu je točno stvar?" 

Da, u čemu je stvar? Zašto, pobogu, gledamo ilmove Nicolasa Cagea? Zato 

što je Nicolas Cage veći od svakog ilma s Nicolasom Cageom. Nicolas Cage, kažu 

neki, upropasti svaki ilm zato što je Nicolas Cage, ali oni koji to govore propuštaju 

vidjeti da je upravo to razlog zašto gledamo Nicolasa Cagea. Jedino što je Cageu 

sada preostalo, u zasebnoj kategoriji u kojoj samo Nicolas Cage jest - biti Nicolas 

Cage. Zato u novom ilmu "Nepodnošljiva težina golemog talenta", njegovu 

trećem u 2022. godini, a 119. od početka karijere 1982., Nicolas Cage glumi samog 

sebe. Točnije, on je Nick Cage, interpretacija Nicolasa Cagea koju može izvesti 

samo Nicolas Cage. 

Metailmski Nick Cage je 58-godišnji ofucani glumac na zalasku karijere, koji 

upadljivo boji kosu i bradu u crno, pokušavajući prikriti činjenicu da ga je vrijeme 

pregazilo. Istovremeno ganja zadnju "ulogu života", onu koja će ga vratiti na stare 

staze slave i riješiti dugova koje je nabio raskošnim životnim stilom (živi u hotelu). 

Razveden je od ilmske visažistice Olivije (Sharon Horgan), a ne nalazi zajednički 

jezik ni sa svojom 16-godišnjom kćeri Addy (Lily Sheen, kći glumaca Michaela 

Sheena i Kate Beckinsale). Očajan i dužan, bez nove uloge na vidiku, Cage nevoljko 

prihvaća neobičnu gažu - da se pojavi na rođendanu superobožavatelja Javija na 

Mallorci za milijun dolara. 

R 

aspravljati o sličnostima s pravim Nicolasom Cageom 

vjerojatno je promašeno. Naprosto je pitanje koliko je 

Nicolas Cage iz tabloida - s pet propalih brakova iza sebe i 

bez 150 milijuna dolara bogatstva, koje je, navodno, spiskao 

na bizarne kupovine ukletih europskih dvoraca, albino kobri, 

kostiju dinosaura i grobnica u piramidi - "pravi" Cage, a koliko konstrukt 

šoubiznis magazina. 

"Nepodnošljiva težina" i time se bavi. Inače, ilm slabo poznatog redatelja i 

scenarista Toma Gormicana računa na to da gledatelj intimno poznaje lik i djelo 

Nicolasa Cagea. Recimo, iritantni alter ego Nicky Cage, koji se pojavljuje u ilmu 

kao njegov svojevrsni "vrag na ramenu", temeljen je na Cageovoj ulozi u ilmu 

"Divlji u srcu" koji je snimio 1990. s Davidom Lynchom. Osim toga, tu su reference 

na "Čovjeka bez lica", tu je zeko iz "Opasnog leta", scena jurnjave automobilima koja 

evocira ilm "Nestali u 60 sekundi" i motorna pila iz ilma "Mandy". Šale se zbijaju 

i s Cageovim privatnim životom, poglavito njegovom sklonošću kolekcionarstvu. 

Kada u Javijevoj vili pronalazi svoju statuu u pravoj veličini iz ilma "Čovjek bez 

lica", s dva kultna zlatna pištolja, Cage kaže: "To bih trebao biti ja? ... Groteskno. Dat 

ću ti 20.000 dolara za to." 

Prvi dio ilma, dakle onaj koji se bavi egzistencijalnom krizom Nicka Cagea, 

propitkuje njegove sumnje u vlastiti glumački talent, a sprda se i s posljedicama 

slave, djeluje kao da ga je pisao predani fan, sljedbenik kulta Nicolasa Cagea, 

dobro upoznat s njegovim "unutarnjim umjetničkim previranjima". I baš kada se 

gledatelj ufura da bi to mogao biti Cageov "JCVD" (ilm Jean-Claude Van Dammea iz 

2008. u kojem se on emocionalno otvara govoreći o svojem životu glumca i javne 

osobe), ilm skrene u generičku akciju. I to djeluje nespretno, barem na površini. 

Cagea, naime, regrutira CIA, uvjeravajući ga da je njegov domaći Javi, s kojim je 

u međuvremenu izgradio prijateljstvo, trgovac oružjem i otmičar. Sad, kako to 

izgleda - imamo metailmsku priču o Nicolasu Cageu, je*enoj ilmskoj zvijezdi, 

koja se odvija na podlozi, ni manje ni više, mediteranskog maijaškog ilma? 

Neizbježne su usporedbe s ranijim Cageovim ilmom "Adaptacija" iz 2002. 

U tom ilmu Spikea Jonzea, koji je Cageu donio posljednju i jedinu nominaciju 

za Oscara nakon ilma "Napuštajući Las Vegas", on glumi Charlieja Kaufmana, 

scenarista. Film se odvija kao Kaufmanov metapokušaj da napiše ilm i tako ustvari 

napiše ilm koji gledatelji gledaju. I to je neobična i bolje promišljena struktura 

metailma od ove banalne maijaškog u koju skrene "Nepodnošljiva težina". 

No, možda je upravo u tome stvar. Film Nicolasa Cagea "Nepodnošljiva težina" 

upravo je onakav kakav bi trebao biti. Naprosto, ilm Nicolasa Cagea. Generički, 

nepamtljiv do blago iritantan za mainstream snobovsku kritiku i s nekoliko 

prepoznatljivih epizoda čuvenog Cage ragea. Na jednom mjestu u ilmu čak, kada 

Cage i njegov obožavatelj Javi maštaju o ilmu koji će zajedno snimiti, sprdaju se 

s time: "Mogli bismo početi ilm kao egzistencijalnu dramu glavnog lika, a onda 

završiti kao akcijski ilm", kaže Javi. Cage se slaže: "Da, ne želimo da nam publika 

umre od dosade". Na kraju, to je razlog zašto gledamo ilmove Nicolasa Cagea. Zato 

što je to Nicolas Cage. I zato što nije dosadno. 


34 


SVEN 

KLOBUČA 

SLIKAR KOJI 

VOLI MRTVACE 

piše: Patricia Kiš Terbovc 

BAŠ MI JE 

NEVJEROJATNO 

ODBOJNA 

AMBICIOZNOST. 

UVIJEK IMAM OSJEĆAJ 

DA AMBICIOZNI LJUDI 

UZIMAJU BOLJIMA 

PRILIKU, KAŽE OVAJ 

SLIKAR, PRIPADNIK BAD 

BLUE BOYSA, KOJI VEĆ 

OSAM GODINA ZA 

SVOJ KLUB ŽESTOKO 

NAVIJA IZ - 

DUBROVNIKA. I 

NEPRESTANO CRTA 

MRTVACE

35 

R 

MOJI LIKOVI SU MRTVI 

ILI NISU SVJESNI ŽIVOTA, 

LUĐACI. ILI PAK TEK 

TREBAJU POLUDJETI, TAKO 

NEKAKO, NE ZNAM. 


36 


Kipari su najbolji crtači jer 

jedini razumiju prostor. Slikar 

ne vidi dalje od formata, u 

njemu je zarobljen, u startu 

mu je onemogućeno šire 

gledati. Mi gledamo da se ne 

možemo zaustaviti 

Š 

krto 

i nepovezano, baš mrtvački", 

naziv je nove knjige Svena Klobučara, 

koju je ovih dana promovirao u 

Dubrovniku, gradu u koji se preselio 

iz Zagreba. Tema smrti, umrlih, onih 

koji su se našli na pola puta između 

života i smrti, već godinama zaokuplja 

ovog umjetnika. Ponajprije kroz 

medij crteža kojim sjajno vlada. Osim 

na izložbama, protagoniste iz mašte ovog umjetnika, s prilično zanimljivim 

životnim pričama, imamo prilike gledati i na društvenim mrežama, gdje ih 

objavljuje, gotovo svakodnevno. 

• Kad sam vas nazvala da dogovorimo intervju, bili ste u društvu kipara 

Vojina Hrastea i redatelja Davida Lušičića. Kreativna ekipa? 

- To su mi prijatelji s kojima se svaki dan čujem. David je posve u ilmovima 

i projektima, stalno nešto snima i planira. Svjedočio sam trenutku kada se 

odlučio baviti samo ilmom: dok se nas nekolicina zabavljala u Greti, on je 

malo dalje, u mraku, s glavom osvijetljenom od monitora nešto tipkao. Kasnije 

nam se pridružio. Ja sam si nekako zamislio da je tad prelomio i odlučio 

postati ilmaš. Isto tako mislim kako će za dvadesetak godina u jednom 

trenutku otići živjeti na barku. Na žalost, mislim i da će postati jedan od onih 

čudaka koji će se derati na turiste, nikad neće kročiti na kopno, nego će mu se 

potrepštine dodavati nekim štapom. Vojin i ja smo prijatelji više od dvadeset 

godina. Od akademije, bili smo u klasi zajedno. Ne pretjerujem ni najmanje 

kada kažem da 95 posto vremena glumimo. Otkako se znamo. Ne u kontekstu 

zabave za ljude, nego zato što nam očito odgovara takav odnos. Na akademiji, 

u klasi gdje smo bili sami, znali smo po cijele dane glumiti, a da to nitko 

nije vidio ni čuo. Ne znam da li igdje postoji slučaj da netko ima prijatelja s 

kojim non-stop glumi. Svaki dan razmjenjujemo poruke u kojima izmišljamo 

događaje kroz koje prolazimo. Trenutno su Vojinu majmuni preuzeli kuću, a 

on živi u vrtu. Prije nekoliko mjeseci smo nas trojica osnovali bend, zovemo 

se "Urlik 51". Ja pišem, interpretiram i glumim u spotovima, Vojin radi 

glazbu, a David režira spotove. Za sada imamo jedan vani i upravo radimo 

na drugoj stvari. 

• Nedavno ste promovirali novu knjigu, dizajner je Orsat Franković. Tko je 

dao naziv knjige "Škrto i nepovezano, baš mrtvački"? 

- Prije tri ili više godina prijateljica i voditeljica Art radionice Lazareti 

Srđana Cvjetić pitala me bih li htio raditi artist book i ja sam, dakako, 

pristao. Zapravo već i imamo takav odnos da me ni ne treba pitati nego samo 

napomenuti. To što rade, ne samo za dubrovačku kulturnu scenu, fantastično 

je. Međutim, kako mislim da ništa ne treba forsirati (prezirem, naime, 

ambicioznost jer smatram da samo vodi do prosjeka i često ide na štetu 

drugih), "odlutao" sam i čekao da se pojavi nešto pogodno za knjigu. Međutim, 

Srđana je uzela stvar u svoje ruke i na druženju poslije otvorenja izložbe u 

Lazaretima pitala Orsata bi li mi dizajnirao knjigu. Istodobno je pozvala i mene 

i pitala želim li da mi on radi knjigu. Poznajemo rad jedan drugoga i što se 

mene tiče, to je bio taj trenutak kada sam odlučio raditi materijal za knjigu. 

Nakon nekog vremena donio sam mu materijal, ispričao priču, odnosno ideju 

o knjizi. Rekao sam mu da je to bilo to od mene, da znam da će on napraviti 

odlično i da mi uopće ne mora ništa slati na provjeru. Nije me poslušao, pa 

mi je znao poslati neki primjer i tražiti moje mišljenje. Sada mogu reći da sam 

mu lagao da sam pogledao. On je dizajner i nije na meni da mu govorim kako 

treba biti, to bi bilo bezobrazno. On je umjetnik s kojim sam htio surađivati, 

a ne majstor koji će raditi kako ja namignem. Knjiga se radila pet mjeseci i 

niti u jednom jedinom trenutku mi nije palo na pamet pitati ga kako ide ili 

Marko Miščević / Cropix 

RADIM KAO LUD, PIŠEM I CRTAM KONSTANTNO. 

NIKAD NISAM IMAO KREATIVNU KRIZU, NIKAD MI 

SE NIJE DESILO DA BULJIM U PAPIR. BAŠ NIKAD 

kada će biti gotovo. Rezultat je bio takav da je nadmašio i moja očekivanja 

koja su bila velika. Autor sam teksta i crteža pa tako i naslova. Uvijek uz sebe 

nosim neku bilježnicu u koju pišem kad mi nešto sine, a to je stalno. Imam ih 

tko zna koliko s raznim tekstovima. Kada je trebalo, pred sam tisak, odrediti 

naslov jer ga nismo imali, a niti ikad pričali o njemu, izvukao sam ga iz neke 

od tih bilješki, bez puno razmišljanja, ionako je sve što pišem vezano uz temu 

kojom sam opterećen. 

• Upravo sam vas i to željela pitati. U posljednje vrijeme, može se pratiti 

na vašim društvenim mrežama te na izložbama, skupnim ili pojedinačnim, 

bavite se isključivo temom smrti. Vaši se likovi, zapravo, nalaze na razmeđi 

života i smrti. Zašto ova tema? 

- Društvene mreže koristim za promociju, uglavnom svaki dan objavim 

nešto, neki novi rad. Instagram ne razumijem baš dobro. Pametniji od mene 

kažu da trebaš imati puno pratitelja, inače si nevidljiv, tako da mi je što se 

tiče društvenih mreža glavni Facebook, o ostalima nemam pojma. Potpuno 

sam nezainteresiran za računalnu pismenost, izaziva mi muku. Izlaganja u 

galerijskim i muzejskim prostorima ipak su mi najdraža. Ipak sam i kipar pa mi 

je prostor jako važan i uživam u postavljanju izložbi koja se moraju dogoditi 

brzo. Kada previše razmišljam o postavu, ne ispada mi dobro. Izložbu volim 

postavljati sam, iako do sada nisam imao negativnih iskustava s kustosima 

oko postava. Tema smrti me počela zaokupljati kad sam se prvi put susreo s 

njom, s odlaskom bliske osobe. Reklo bi se da je išlo prirodnim putem. Imao 

sam četrnaest godina kada je moj djed umro. Ipak ne baš klinac, pa mi je sve 

bilo jasno, ali sam se s time susreo prvi put. I to prateći njegovo umiranje. 

Kada je već umro, neko sam vrijeme bio sam s njim u sobi i gledao u tijelo. 

Mislio sam kako je disao do maloprije, a sad je umro. Doslovno sam svjedočio 

smrti. Umislio sam da sam je i vidio. Od tada se bavim tom temom. Tada sam 

upoznao Mirogoj, groblja i zavolio skulpturu. Crtam otkad znam za sebe, ali 

sam skulpturu prvi put doživio na groblju. Nevjerojatan osjećaj je bio upoznati 

skulpturu na groblju, toliko moćan da sam u sebi stvorio sliku kao da grmi kad 

sam je ugledao. Moji likovi su mrtvi ili nisu svjesni života, luđaci. Ili pak tek 

trebaju poludjeti, tako nekako, ne znam. Nemam zapravo likove koji su negdje 

između života i smrti. Mislim da nema stanja prelaska. Epikur je rekao (moram 

naglasiti da se krivo ta izjava pripisuje nedavno preminulom Igoru Mandiću): 

Smrt nas se ne tiče, jer dok smo tu nje nema, a kada dođe, više nas nema. 

• Koji je prvi crtež koji ste naslikali na temu smrti, jeste li odmah znali da 

ćete nastaviti rad na ovoj temi? 

- Moram priznati da ne znam. Nisam to odlučio, to se jednostavno tako 

dogodilo i još traje. Jedino što sam shvatio jest to da moji raniji radovi imaju 

drukčiji pristup smrti nego sadašnji. To je povezano s godinama, sigurno ne 

s tim da je bolje shvaćam. Mi o njoj nemamo pojma. Valjda, kako se bliži, sve 

sam je svjesniji, pa je i rad drukčiji. Puno je širi i odlazi u druge medije. Sve 

to kroz horor žanr u kojem je smrt prisutna, odnosno taj strah od nje, taj 

potpuno iracionalan strah. No, ja sam s njom na "ti". Jasno da bih htio doživjeti 

dobar komad godina, ali kad dođe, tu sam. 

• Koji je najneobičniji način na koji je preminuo neki od vaših protagonista? 

- Od tuge. No kad je umro, nastavio je biti tužan, zapravo još tužniji, ali kako 

je za života naučio da smrću prestaju sve muke, on je uvjeren da je to stvarno 

tako. Postaje iskreno veseo i vedar mrtvac, omiljen na groblju i potpuno 

zadovoljan, no kako nije zapravo svjestan da mu tuga nije prošla, on nije ništa 

drugo nego luđak. 

• Imate li nekog nacrtanog lika za kojeg ste posebno vezani? 

- Nemam, imam mnogo likova i mogu bez svakoga od njih bez ikakvog 

problema. Doći će već netko drugi. Jedino imam dva lika koji su takvi da se 

trebam još baviti njima, odnosno tek sam počeo pa bih valjda morao biti 

malo vezan uz njih. 

• Kako dolazite na ideje o pojedinim protagonistima? 

- Ne znam, vjerojatno me oni pronađu. 

• Radite li svaki dan? 

Radim kao lud, pišem i crtam konstantno. Nikad nisam imao kreativnu 

krizu, nikad mi se nije desilo da buljim u papir. Baš nikad. Da ne ispadnem

37 

bahat, ne govorim o kvaliteti rada, o tome ne razmišljam jer to ne mogu 

mijenjati, govorim o tome da stalno radim. 

Nedavno sam radio na jednom poslu izvan struke gdje sam po dvanaest 

sati bio na nogama. I tada sam, ako ništa drugo, bar nešto napisao, bar koju 

rečenicu ili napravio nekoliko krokija. 

• Svidio mi se vaš performans, u prostoru galerije MSU sjedili ste petnaest 

minuta u tišini sučelice odabranim djelima iz Zbirke Benka Horvata i 

okrenuti leđima vlastitim radovima. Bio je to dijalog sa zbirkom? 

- To je bilo za vrijeme nesretnog lockdowna, otvorenje bez posjetitelja, kao 

stvoreno za izložbu o smrti. Za vrijeme trajanja izložbe muzej je bio otvoren, 

ona priča o nekoliko ljudi u jednom prostoru, tako nekako. No kustosica, 

Martina Munivrana, sjetila se kako bi bilo dobro da imamo otvorenje online, 

a da bi to mogli napraviti tako da izvedem neki performans. Predložila je 

da budem okrenut prema zbirci na kojoj je jedan rad okrenut leđima i drži 

lijevu ruku u zraku tako da ja stojim u toj istoj pozi. Meni se nije dalo stajati 

pa sam sjeo gdje me je točno u glavu udarao relektor. Digao sam ruku kao 

na slici, ali sam se zapravo štitio od svjetla. Usred performansa u sebi sam mu 

dodao još jedno značenje. Ja sam se zapravo kao smrt štitio od svjetla koje u 

modernim mitovima predstavlja život u onom poznatom tunelu. Tako da je taj 

performans bio točka na i odličnoj suradnji između Martine i mene. 

• Izveden je u tri ujutro? Kako izgleda noćni život u muzeju? 

- To je bilo doba lockdowna i potresa, kolektivnog ludila, sve je izgledalo 

sablasno i strašno. Kao da je uvijek bilo tri ujutro. 

• Iz Zagreba ste, živite u Dubrovniku s partnericom Rozanom Vojvodom. 

Kako biste opisali život u ovom gradu? 

- Pravi sam Zagrepčanin, dečko s Britanca, nisam mogao zamisliti život 

izvan Zagreba pa smo nekoliko godina održavali vezu na daljinu. Česta 

putovanja su bila naporna pa smo na kraju odlučili da ja, kao freelancer, 

dođem živjeti u Dubrovnik zato što je Rozana poslom vezana uz njega. U 

njemu sam već sedmu godinu i obožavam ga. To je moj dom i ne mislim se 

micati iz njega, ali želim biti pokopan u Zagrebu. Odemo do Zagreba dva ili 

tri puta godišnje, taman kad nam zafali. Život u Dubrovniku je kao stvoren za 

mene, ne volim velike gradove. Da moram živjeti u Londonu ili New Yorku, 

posve bih poludio. 

• A kako ide zajednički život umjetnika i povjesničarke umjetnosti? 

- Mi smo obitelj i super nam je, volimo se i zaljubljeni smo kao i prvoga 

dana, ja više. Tu i tamo nešto komentiramo o struci, uglavnom ne, jer se meni 

to ne da. Uživam kada mi priča o svojim projektima, jako sam ponosan na nju. 

Sada prvi put surađujemo, kustosica mi je za izložbu koju ću imati krajem 

svibnja u Salonu Galić u Splitu. Inače nam se profesije uopće ne isprepliću, 

živimo normalno, jako se puno smijemo, čak sam je zarazio nogometom 

pa gleda Dinamo kada igra u Europi. Na dobrom sam putu da ga počne 

pratiti i inače. 

• Kakva je lokalna scena u Dubrovniku? Nedavno je u ruke umjetnika 

vraćena Galerija Flora koja im je pripadala? 

- Scena je s obzirom na veličinu grada odlična. Flora je vraćena ili bolje 

rečeno ostala gdje je i trebala biti, među dubrovačkim umjetnicima. To je bila 

i oporučna želja Flore Jakšić čija je kuća i bila. Vratio se Slaven Tolj i počeo 

raditi na programu u Flori, već je napravio nekoliko izložbi, ali ono što je 

također novost jest to što je pokrenuo MediaTeku. Prostor gdje se umjetnici 

i ne samo umjetnici mogu doći družiti, listati knjige, pogledati video itd. 

Postoji i već spomenuta Art radionica Lazareti, nude sjajne izložbe, književne 

večeri, predstave i još puno toga. Dakako, postoji i Umjetnička galerija koja 

također nudi sjajne izložbe, kazalište u koje svi rado dolaze gostovati i još 

drugih kulturnih ponuda. Koliko su ta mjesta lijepa zbog lokacija na kojima se 

nalaze, suvišno je govoriti. 

• Diplomirali ste kiparstvo, i to u klasi Slavomira Drinkovića, no bavite se 

crtežima. Zašto ovaj medij? 

- Kako sam već rekao, u kiparstvo sam se zaljubio na groblju. Upisao sam 

Školu za primijenjenu umjetnost, a paralelno sam išao u ZKM na dramsku 

grupu, gdje sam poludio za kazalištem, totalno me očaralo, obožavam 

kazalište i kada bih gledao koji likovni medij je najbliži kazalištu, a koji 

se nudio u školi, bilo je to kiparstvo. Zbog kazališta i groblja sam upisao 

kiparstvo. Ovo sve govorim iz ove perspektive, sigurno kao klinac nisam tako 

razmišljao, nisam imao pojma ni o čemu. Zanimalo me samo naganjanje 

lopte. Mislim da se to dogodilo podsvjesno, privuklo me iz tih razloga, ali 

nisam znao da je zbog toga. Kada sam završio srednju školu, nisam upao 

na akademiju, pa sam morao u vojsku. Tamo sam dobro vagao bih li išao na 

likovnu ili na dramsku akademiju. Jako sam volio glumiti, jedan period sam i 

bio siguran da ću probati upisati glumu. Likovna umjetnost je dio mene i to 

se neće promijeniti, dugo mi je trebalo da shvatim da to može biti profesija. 

Mislio sam da se za profesiju moraš odlučiti negdje nakon srednje škole, a ne 

u najranijem djetinjstvu. Ipak sam nekako odlučio otići na likovnu akademiju, 

na kiparstvo i nakon druge godine završio u Drinkovićevoj klasi. Shvatio sam 

prostor, prazninu, a ne samo plastiku kao dio skulpture. Prvi mi je otvorio oči 

u tom smjeru. Ni jednog profesora nisam slušao jer sam inače nezainteresiran 

za mudrovanje oko umjetnosti, ali ono od njega je najviše doprlo do mene. 

Kipari su inače najbolji crtači jer jedini razumiju prostor. Slikar ne vidi dalje 

od formata, u njemu je zarobljen, u startu mu je onemogućeno šire gledati. Mi 

gledamo da se ne možemo zaustaviti. 

• U radovima su prisutne mnoge reference na popularnu kulturu - 

stripove, SF i horor-ilmove. Koje biste horor ilmove izdvojili, koji su vam 

bliski? Koje stripove? 

- Na to je nemoguće odgovoriti. Što sam stariji, manje volim slasher horore, 

ostajem vjeran starim kultnima, ali samo zato što osjećam nostalgiju prema 

njima. Inače ih ne volim previše, jer su mogući. To sam shvatio kad je onaj idiot 

iz Norveške pobio mlade na otoku. Slična stvar, s manje žrtava, dešava se i u 

"Noći vještica", "Petku 13.", "Vrisku" i sl. "Stravu u ulici brijestova" ne računam, 

on je paranormalan. To su vrhunski ilmovi i rado ih pogledam, ali su mogući, 

no "Teksaški masakr motornom pilom" ipak je malo nerealniji. Najdraži su mi 

paranormalni, s duhovima, zombijima ili pak sa seljačinama na američkom 

jugu. "Brda imaju oči" ili "Krivo skretanje" (svi nastavci), tako nešto. Inače, 

mi sada živimo u najboljem razdoblju snimanja horor ilmova, nikad boljem. 

Godišnje barem desetak vrhunskih horora izađe, i to dugometražnih, visoke 

produkcije. S niže budžetnima i kratkima, tko zna koliko. Imao sam još na 

faksu neke radove letećih tanjura pa je netko zaključio da volim SF, no ja ga ne 

volim uopće. Većinu kultnih ilmova kao "Star Wars", "Blade Runner" i slično 

nisam uopće pogledao, pokušao sam nekoliko puta, ali nisam mogao. Totalno 

mi je to bez veze. Nedavno sam pogledao "Dinu" jedva, na silu, jer Rozana voli 

SF. Pojma nemam o čemu se radi, samo sam gledao na sat kada će završiti. 

Volim stripove, ali sigurno ne spadam u fanove. Svakako Alana Forda i od 

ostalih Dylan Doga. Ništa Zagor i takve slične. Kao klinci su ih svi čitali osim 

mene. Volim ih crtati i jako poštujem strip kao medij. 

• Je li još uvijek u funkciji Wolfgang Gring, grobar koji živi život pokojnika? 

- Itekako, on je moj prvi i glavni lik. Kako se razvija, možda ga proglasim 

i samom smrti, još ne znam. Zasad joj je kao neka desna ruka. Vjerojatno 

zvučim kao da sam lud, ali on mi se sam pojavio, u stilu neke spodobe bez 

kojeg nastavak mog rada ne bi imao smisla. David Lušičić i ja upravo snimamo 

eksperimentalni ilm "Wolfgang Gring". Predložio mi je da snimimo ilm o 

njemu i s oduševljenjem sam pristao. U njemu će biti još dosta drugih likova. 

Štos kod Wolfganga je da on ni ne mora biti dominantan u mojim radovima, ne 

mora se čak ni spomenuti, ali ja znam da je on tu, uvijek prisutan. 

• A doktor Kleo Schubert koji je u 19. stoljeću bio vlasnik i ravnatelj 

privatne umobolnice? 

- I on isto tako. On je psihijatar koji je kao vlasnik ludnice, dok je bio živ, 

eksperimentirao nekim metodama liječenja koje su zapravo prava tortura, 

pogotovo iz današnje perspektive. Njegovi pacijenti nisu mu služili kako bi ih 

zaliječio ili ublažio bolest da bi mogli funkcionirati izvan zidina umobolnice, 

na njima je eksperimentirao uime svog ega i znanosti. Često je i normalne 

pokušavao pretvoriti luđacima. Potpuno je bio opsjednut ljudskim umom. 

Sada, kad je mrtav, među žive pacijente pridodao je i mrtve. Mrtvace koje 

muči mrtvačko ludilo, tako da se više ne zna tko je živ a tko mrtav u njegovoj 

umobolnici. Totalna ludnica. 

• To nisu, zapravo, strašni likovi, oni ponekad u nama znaju izazvati i 

suosjećanje, reklo bi se? 

- Ovisi, ali nekog klasičnog negativca, babarogu, zombija, nemam. To su 

uglavnom više-manje nesretni mrtvaci. Kao i kod živih, ima svakakvih, ali baš 

strašnih kojih bi se trebali bojati nema, ne želim ih. Ima nekih koji nenamjerno 

preplaše neke žive. Ima jedan lik, Magda, koja kod mene budi suosjećanje. Ona 

je živa i tužna, najbolji i jedini joj je prijatelj jedan mrtvac koji jako pati i cijelo 

vrijeme joj se žali na svoju duševnu i izičku bol, tako da nikada ne saznamo 

što nju muči. Nema se vremena požaliti jer cijelo vrijeme on kuka. Jednostavno 

to nikog ne zanima. 

• Koji vas je od tih likova i samog najviše iznenadio? 

- Upravo njih dvoje. S njima se sada najviše bavim. To je odnos Magde i 

Vojčeka (tako se zove taj njezin jedini prijatelj). On je mrtav Poljak, stradao u 

Prvom svjetskom ratu, jako pati. Ona je živa i radi kao cvjećarica na groblju, 

također tužna. Odnos je takav da joj se on cijelo vrijeme žali i da joj najavljuje 

samoubojstvo koje je naravno nemoguće zbog toga što je već mrtav. Pokušava 

se ubiti, a ona ga u tome ohrabruje znajući da ga neće izgubiti. Iznenadilo 

me to, kada sam ih počeo razrađivati, da je on zapravo teški egomanijak i 

konstantno se žali, ne može se uopće za njega reći kakav je zapravo, dobar ili 

loš, a ona se pretvorila u nježnu siroticu za koju ga nije briga. 

• Na izložbi, svojedobno pokazanoj u Galeriji Greta, bavili ste se temom 

ludila i luđaka, kao protagoniste ste angažirali glumce te kolege. Bio je to 

poprilično zanimljiv projekt. Planirate li nešto slično? 

- Evo ilm koji radim s Davidom Lušičićem. Bit će i tamo luđaka. Planiram 

i druge projekte u drugim medijima. Puno pišem pa bih htio radio dramu ili 

nešto takvo napraviti. Neke tekstove koje pišem mi stvaraju sliku radnje za 

kazalište. Tko zna, daleko sam od toga, ali jednog dana, zašto ne? Ništa ne 

forsiram, samo mora doći. Baš mi je nevjerojatno odbojna ambicioznost. 

Uvijek imam osjećaj da ambiciozni ljudi uzimaju boljima priliku. Nikad se 

nisam javio na neki natječaj samo zato što je raspisan pa sad razmišljaj što ćeš. 

Neka ljudi rade kako im paše, meni treba doći samo. 


38 


Iako smo na 

margini, uvelike 

mijenjamo 

sveukupnu sliku 

hrvatskog 

kazališta. Publike 

za to što radimo, 

očito, ima dovoljno, 

samo joj treba 

pružiti takav 

sadržaj. Mi smo 

pokušaj i, nadamo 

se, početak 

promjene koju 

želimo vidjeti na 

kazališnoj sceni 

KUNST 

ONI SU PREDVODNICI 

NEZAVISNE KAZALIŠNE SCENE: 

DOMAGOJ JANKOVIĆ, 

ROMANA BRAJŠA I IVAN PLANINIĆ 

piše: Srđan Sandić 

snimke: Marko Miščević / Cropix 

KunstTeatar promijenio je kulturni 

krajolik zagrebačke Trešnjevke, ali 

i cjelokupni imaginarij nezavisne 

scene. Otvoreno progovaraju o 

stanju na toj nezahvalno "slobodnoj" 

sceni koja nužno radi preko svojih 

granica za nejednake budžete koji 

se inanciraju iz džepa svih građana 

ove države, i grada. Oni su Romana 

Brajša, Ivan Planinić i Domagoj Janković. 

Romana Brajša producentica je KunstTeatra, osnivačica umjetničke 

organizacije Punctum te producentica Kazališne družine KUFER, uz Ivana 

Penovića. Osim na nezavisnoj sceni, angažirana je i kao vanjska suradnica na 

ADU u zvanju umjetničke asistentice. Ivan Planinić redatelj je koji je osim na 

Akademiji dramske umjetnosti diplomirao i na Pravnom fakultetu u Zagrebu. 

Režirao je u ZeKaEmu, HNK Varaždin, HNK Split, Teatru &td, Mini teatru 

u Ljubljani. Radi na ADU kao vanjski suradnik. Domagoj Janković radi kao 

glumac, slobodni umjetnik te je dominantno angažiran u polju nezavisne 

kazališne scene. U svojoj biograiji bilježi više od 15 televizijskih uloga, 20- 

ak ilmskih (dugog i kratkog metra), a kazališnih komada već ni on ne može iz 

prve pobrojati. 

Njih troje naime žive (i) od toga što rade u Kunstu. Iako dobiti u smislu 

proita nema, ali za tim nisu ni išli kada su pokretali ovaj teatar. Važno im je 

bilo da stvore nove predstave, ispune maksimalan potencijal broja izvedbi 

s obzirom na okolnosti te održavaju kontakt s publikama, a u posljednje 

vrijeme i da provode radioničke programe kako bi što više zainteresirane pa i 

potencijalne buduće suradnike i publike uključili u Kunst. U razgovoru s ovo 

troje umjetnika ponudio sam nekoliko teza i osobnih uvida vezanih uz svijet 

kazališta i svijet kulture koji određuje dosege mogućih kreativnih univerzuma. 

Kultura je odraz društva - ako je kazalište preslika tog jednog dijela društva, 

kakva nam je anamneza, pitam Ivana Planinića, koji duhovito pojašnjava: "Iako 

pacijent nema akutne napade, bolest je kronična i degenerativna, mogućnost 

trajnog izlječenja je neizvjesna, ali je, nekim čudom, moguće da će pacijent 

doživjeti duboku starost i dočekati prirodnu smrt". 

Na to se ponešto ozbiljnije nadovezuje Romana Brajša koja pojašnjava da 

nezavisna scena i u normalnim okolnostima jedva preživljava te pojašnjava: 

"Pravo je čudo da smo uspjeli opstati tijekom pandemije. Kulturni sadržaj 

kakav Kunst proizvodi nažalost je u društvu na margini, ali mi ne odustajemo 

jer još uvijek imamo dovoljno prkosa i entuzijazma, a i drugih poslova uz 

koje preživljavamo da bismo se mogli baviti ovim. Dok imamo zainteresirane 

publike, koja se tek sada polako vraća u mjeri kao prije pandemije, 

zadovoljni smo." 

Janković se nadovezuje te pojašnjava perspektivu kazališne margine koja 

gotovo uvijek nudi ponešto jaču kritičku oštricu: "Iako smo na margini, 

znatno mijenjamo sveukupnu sliku hrvatskog kazališta. Publike za to što 

radimo očito ima dovoljno, samo im treba pružiti takav sadržaj. Nadamo se da 

ćemo s KunstTeatrom inspirirati mlađe generacije da se počnu baviti ovom 

vrstom posla. Mi smo pokušaj i, nadamo se, početak promjene koju želimo 

vidjeti na kazališnoj sceni." 

Kulturna politika, kao što znamo, ne prepoznaje (istu) vrijednost proizvoda 

koje isporučuju umjetničke organizacije i institucionalni prostori, premda

TEATAR 

NAJBOLJE 

ZAGREBAČKO 

KAZALIŠTE JE NA 

TREŠNJEVCI 

Brajša pojašnjava razliku svoje poslovno-privatne situacije: "Moja 

pozicija je tu malo drugačija i načelno ne riskiram potencijalne suradnje, 

ne opterećujem se time hoću li se kome zamjeriti, a i volim vjerovati da se 

suradnici angažiraju na temelju kvalitete njihova rada, zajedničke vizije 

i ciljeva, pristupa radu i sl. Barem nastojimo tako angažirati suradnike u 

Kunstu." Janković dobacuje duhovitu opservaciju: "Kad nema novca, sve je 

skupo. Ali kad pogledamo koja količina novca se troši za kulturu, vidimo da 

to i nije neka ozbiljna suma. Ne mislim da je problem u skupoći tih sustava, 

dapače bilo bi lijepo da se za kulturu odvaja još veća količina novca, ali da 

se on malo racionalnije troši." 

Ponajveći problem s kojim se umjetničke organizacije susreću, poetskim 

jezikom rečeno - izostanak je budućnosti, odnosno nemogućnost 

planiranja, nemogućnost konkretne poslovne strategije. Kako tome 

"doskočiti"? Bacam kosku svojim sugovornicima, svjestan da odgovor nije 

jasan, dapače, slojevit je. Prvu moguću soluciju redateljski reducirano 

ponudio je Planinić: "Prvo, na razini inanciranja programa potrebno 

je osigurati višegodišnje inanciranje umjetničkih organizacija jer život 

predstave, od pripreme preko premijere i izvedbi do gostovanja, traje 

nekoliko godina, a u postojećem sustavu inanciranja takvo planiranje 

nije moguće. Drugo, većina djelatnika u umjetničkim zanimanjima, osim 

onih koji su stalno zaposleni u institucionalnim kazalištima, nemaju 

adekvatno riješen radni status i prava koja se vežu uz radni odnos u 

obliku mirovinskog i zdravstvenog osiguranja." Romana Brajša nudi onu 

strožu, konkretniju producentsku anamnezu: "Trenutno je inanciranje, 

s iznimkom Zaklade Kulture nove, u najboljem slučaju jednogodišnje. 

Rezultati za tekuću godinu često se objavljuju već u toj godini, tek na 

proljeće ili kasnije, a takav sustav je neodrživ jer onemogućava bilo 

kakvo planiranje. Nakon objave rezultata prođe i po nekoliko mjeseci 

do dospijeća sredstava, a manje umjetničke organizacije ili one koje tek 

počinju s radom, koje najčešće osnivaju mlade umjetnice i umjetnici, ovise 

često jedino o tim sredstvima." Janković dodaje da problemu dodatno 

"doskaču" tako što redovito prijavljuju projekte na gotovo sve moguće 

natječaje, skupljaju pomalo sa svih strana jer jedino sve skupa donekle čini 

situaciju održivom. A to, u prijevodu, znači jako puno volonterskog rada, 

uloženog vremena i požrtvovnosti. 

39 


su im produkcijski i ljudski uvjeti neusporedivi. Može li se to promijeniti 

i što kaže novi Zakon o kazalištu, pitam svoje sugovornike. Planinić 

optimistično vjeruje da je moguće, iako dosadašnji uvid u stanje govori 

nešto sasvim drugo: "To se može promijeniti samo ako kreatori kulturnih 

politika shvate da je nezavisna scena jednako važna koliko i institucionalna. 

Nažalost, naše kulturne politike, neovisno o tome tko je bio na vlasti, to nisu 

shvaćale i spram nezavisne scene odnosile su se, manje-više, maćehinski. 

Sve su te politike promatrale kulturu odozgo prema dolje i nisu imale 

hrabrosti značajnije mijenjati ustroj i ulogu institucija, a povećati utjecaj 

umjetničkih organizacija." 

Novim zakonom možda se htjelo ići u smjeru otvaranja ansambala prema 

samostalnim umjetnicima, ali trenutna verzija djeluje kao da će se ionako 

nesigurna pozicija učiniti samo još nesigurnijom. "Zašto i mi kao radnici 

u kulturi ne bismo imali pravo na mogućnost stalnog radnog odnosa, na 

mirovinsko i zdravstveno osiguranje, na bolovanje, porodiljni, redovite 

mjesečne prihode. Pa tu su neke dosta elementarne stvari, zar ne? Zašto 

bi umjetnici čekali 20 godina da bi dobili mogućnosti zapošljavanja na 

neodređeno?" opravdano se pita Brajša. 

Pitam ih na čemu valja inzistirati i mogu li oprimjeriti spomenuti 

problem. Mnogi pogoni i cijene rada u institucijama suludo su skupi - kako 

propitati taj sustav, a time ne riskirati gubljenje mogućih poslovnih suradnji? 

Incestuoznost sustava kao i inherentna "narcisoidnost" malog kruga kao što je 

kazališni, posebno je toksična. Planinić se slaže te pojašnjava da odgovor leži 

u bolesti pacijenta iz prvog dijela teksta: "Cijelo društvo, pa tako i kazalište, 

boluje od loših strana i prethodnog i sadašnjeg političkog sustava. Ili kako se 

to jednostavnije kaže, dobili smo najgore i od socijalizma i od kapitalizma. 

Tako je i u kazalištu. Institucije naginju ocvalom socijalizmu, a nezavisna scena 

raspojasanom kapitalizmu." 

Naime, izuzev izuzetno komercijalno orijentiranog 

kazališnog programa, kazališna produkcija ne može biti 

samoodrživa bez inanciranja iz javnih izvora, barem 

u onom dijelu koji se tiče javnih potreba u kulturi. 

Višegodišnje inanciranje osiguralo bi veću stabilnost 

organizacije, lakše planiranje programa i projekata, veću sigurnost svih 

uključenih, a posljedično i kvalitetniji rad na projektima. 

Mnoge ljude, pogotovo one ponešto klasno deprivilegirane koji su 

"zapeli"u takvim umjetničkim zanimanjima, ovakvo stanje demotivira i 

isključi iz lanca poslovanja jer naprosto ne mogu naplatiti svoj rad unatoč 

(ne)prepoznatom "talentu"? Planinić se slaže s konstatacijom i dodatno 

podebljava: "A posebno ih demotivira kada vide da deprivilegiranje nije 

isključivo klasno, nego i klanovsko-interesno i da je pristup sigurnosti i 

hladovini javnih institucija nekima jednostavniji nego drugima". Brajša 

se slaže te razlaže moguće razloge: "Tako je, oni koji nemaju inancijsko 

zaleđe ili neke druge izvore prihoda u ovom sektoru mogu opstati jedino 

uz jako puno besplatnog rada u najčešće neadekvatnim uvjetima u nadi da 

će jednog dana situacija biti povoljnija, da će se dovoljno dokazati ili da će 

se sustav promijeniti na bolje. Ali neće sam od sebe." 

Naš duh palanke izrazito izbjegava kritičarski diskurs pa se nerijetko 

upravo iz umjetničkih krugova čuje "jauk neprepoznavanja". Međutim, 

ovaj kreativni trio nije patetičan niti melankoličan za prošlim vremenima 

"sjajnih" medija i kritičara. Brajša nam prepričava zajedničko iskustvo: "S 

mlađom generacijom kritičarki i kritičara imamo dobar odnos, redovito 

nam dolaze na nove predstave, a u razgovorima kasnije iskreno ih zanima 

što radimo, čak i ako se ponekad ne slažemo, što je sasvim u redu. Mislim da 

kritika također treba imati svijest o uvjetima nastanka predstave, pa uzeti u 

obzir da je podosta različito raditi predstavu redatelja debitanta, prema još 

neizvedenom tekstu s glumcima tek izašlim s Akademije u okviru budžeta 

od 30, 40 ili 50 tisuća kuna u odnosu na, primjerice, gradska kazališta. 

Naprosto proces ne može biti isti, ali ne znači da je rezultat lošiji, dapače." 

Prošlu nedjelju obilježila je premijera predstave "Dobar, loš, mrtav 2: 

Pakao" po tekstu Pavla Vrkljana i u režiji Ivana Planinića. Produkciju je 

potpisala Brajša, a glavnu ulogu igra Domagoj Janković. Naime, topos Pakla 

kao česta destinacija ljudske mašte kroz mnoga umjetnička razdoblja nudi 

mnoštvo prepoznatljivih usporednih motiva, kao i mjesta za uspostavljanje 

drukčijeg odnosa prema smrti, jedinom nezaobilaznom trenutku našeg 

života, ovdje je obrađena duhovito, razigrano i redateljski vješto. Možda 

(ne)svjesna poruka ovog komada da kulturno politički "raj" mora biti 

pretpostavka "paklenih" predstava. Znam, zvuči nategnuto, upravo kao i 

identitet kulturne politike koja to - nije.

JEDAN OD 

NAJSLAVNIJIH 

BUBNJARA U 

POVIJESTI ROCKA 

EKSKLUZIVNO ZA 


NICK 

MASON 

Syd Barrett je bio 

nevjerojatan talent 

koji se mogao 

realizirati i bez 

glazbenika koji su 

tvorili Pink Floyd 

piše: Aleksandar Dragaš 

Pandemija korone je prošla, 

barem za sada, pa će u Zagrebu 

napokon, 31. svibnja na Velesajmu, 

nastupiti Nick Mason's Saucerful 

Of Secrets, odnosno novi sastav 

bubnjara Pink Floyda koji uživo izvodi neke 

od najstarijih skladbi tog slavnog rock-benda. 

Pink Floyd nikada nije nastupio u Hrvatskoj, 

a nakon nastupa Rogera Watersa u Zagrebu i 

Splitu te Davida Gilmoura u Puli, koncert Nick 

Mason's Saucerful Of Secrets zaključit će "tris" 

pojedinačnih dolazaka članova Pink Floyda 

u Hrvatsku. Bit će to prigoda za suočavanje s 

pjesmama Pink Floyda koje je taj bend relativno 

rijetko izvodio tijekom 80-ih i 90-ih godina 20. 

stoljeća. Njima se nisu pretjerano bavili ni David 

Gilmour ni Roger Waters, pa se može reći da Nick 

Mason na svoj način vraća dug Sydu Barrettu, 

geniju iz rane, psihodelične faze Pink Floyda, koji 

je nakon odlaska/izbacivanja iz benda, nažalost, 

doživio psihički slom. 

Što nas otprilike očekuje na Zagrebačkom 

velesajmu možete čuti na dvostrukom albumu 

uživo "Live At The Roundhouse", koji je Nick 

Mason's Saucerful Of Secrets objavio u rujnu 

2020. godine. Budući da većina fanova Pink 

Floyda najbolje poznaje pjesme s albuma "The 

Dark Side of The Moon" i kasnijih, Nick Mason 

je nakanio baciti naglasak na pjesme prvih dvaju 

albuma Pink Floyda, "The Piper At The Gates Of 

Dawn" (1967.) i "A Saucerful of Secrets", koji su bili 

kameni temeljci britanske psihodelične rockglazbe 

i snažno su utjecali na razvoj britanskog 

post-punka kasnih 70-ih i ranih 80-ih. Stoga 

ne čudi da su u postavi sastava Nick Mason's 

Saucerful of Secrets glazbenici poput Garyja 

Kempa iz Spandau Balleta i Leeja Harrisa iz The 

Blockheadsa pokojnog Iana Duryja. 

Uživo bi Nick Mason's Saucerful Of Secrets 

trebali izvesti i pokoju pjesmu s Floydovih 

albuma "Atom Heart Mother", "Meddle" i 

"Obscured By Clouds", a sudeći po albumu "Live 

At The Roundhouse", posrijedi je daleko manje 

monumentalan pristup ostavštini Pink Floyda u 

odnosu na Watersov i manje dorađen u odnosu na 

Gilmourov, ali slobodniji, pa i eksperimentalan. 

Trebala bi to biti zgodna prigoda za live susret 

s manje "izraubanom" ostavštinom Pink 

Floyda, a time i za intervju putem e-maila s 

Nickom Masonom, u čije strasti izvan rockglazbe 

valja ubrojiti i opsjednutost Ferrarijevim 

automobilima, utrkama i nogometom. Valja 

navesti i Masonovo zalaganje, kroz neproitnu 

organizaciju Featured Artists Coalition, za prava 

mladih glazbenika u glazbenoj industriji čije 

promjene štete razvoju talenata kakav je nekoć 

bio i Syd Barrett, bez kojeg pak ne bi bilo ni Pink 

Floyda, a time ni Nicka Masona kao jednog od 

najslavnijih bubnjara u povijesti rocka. 

• Koja je tajna Nick Mason's Saucerful Of 

Secretsa? Konkretnije, koja je ideja iza osnivanja 

vašeg sastava? Očito je da novac nije glavni 

pokretač te ideje. 

- Zapravo je ideja o Nick Mason's Saucerful 

Of Secretsu krenula od gitarista Leeja Harrisa, 

koji je bio na jednom koncertu Davida Gilmoura 

i pomislio kako bi bilo sjajno da se učini nešto 

slično, ali s manje eksploatiranim pjesmama 

grupe Pink Floyd. Uhvatio me je u pravom 

trenutku jer sam nakon rada na izložbi 'Pink Floyd: 

Their Mortal Remains' za londonski Victoria & 

Albert Muzej shvatio koliko mi nedostaje sviranje i 

izvođenje glazbe umjesto da o njoj samo govorim. 

• Pretpostavljam da bi tisuće glazbenika rado 

svirale s vama kao legendarnim bubnjarem Pink 

Floyda. Kako ste i zašto na koncu osnovali Nick 

Mason's Saucerful Of Secrets s glazbenicima 

poput Garyja Kempa iz Spandau Balleta, Leeja 

Harrisa iz sastava The Blockheads pokojnog Iana 

Duryja, Guya Pratta i Doma Bekena? Čini mi se 

pomalo čudnim da glazbenike za svoj sastav niste 

birali između članova ranih britanskih prog-rock 

bendova iz 70-ih. 

- Deinitivno nisam imao namjeru oformiti 

još jedan tribute bend čiji bi članovi bili ludi za 

time da od note do note sviraju točno onako 

kako su to činili Pink Floyd ili skidaju svaki ton 

gitare Davida Gilmoura. Umjesto toga, želio sam 

surađivati s ljudima čije interesantne glazbene 

ideje ne potječu iz prog-rock ostavštine, a uz to i 

da su moji prijatelji s kojima bih bio sretan raditi

neko vrijeme. Važno mi je bilo i da su posrijedi 

glazbenici koji cijene rane skladbe Pink Floyda i 

tretiraju ih s poštovanjem, ali i kao šansu da se u 

njima izraze na svoj način i da ih sviraju drugačije, 

pa i na nov način. 

• Zašto je većina repertoara sastava Nick 

Mason's Saucerful Of Secrets temeljena na 

skladbama s prva dva albuma Pink Floyda, "The 

Piper At The Gates Of Dawn" i "A Saucerful of 

Secrets", uz pokoju pjesmu s albuma "Atom Heart 

Mother", "Medle" i "Obscured By Cloud"? Znači li 

to da preferirate raniju, psihodeličnu fazu Pink 

Floyda, u kojoj je predvodnik bio Syd Barret? 

- Jedini kriterij pri odabiru pjesama koje 

izvodimo bio je da su nama najinteresantnije 

i najzabavnije za sviranje, u nastojanju da 

postignemo balans između regularnih pjesama, 

improvizacijskih komada i vrlo strukturiranih 

komada poput 'Echoes'. 

• Ipak, s obzirom na vaš koncertni repertoar, 

možete li objasniti koliko je Pink Floyd bio 

drugačiji sastav sa Sydom Barretom u odnosu na 

Pink Floyd bez Syda Barretta? 

- Rekao bih da nije nužno na meni da to 

pojašnjavam. Dovoljno je slušati glazbu Pink 

Floyda sa Sydom Barrettom, čiji je autorski rad 

bio totalno unikatan, i bez njega, tako da nam i 

nije ostalo drugo, nakon njegova odlaska, nego 

da preuzmemo stvar u svoje ruke i krenemo 

nekim svojim smjerom, premda i dalje tada kao 

Pink Floyd. Ta razlika očita je kao i razlika između 

Bubnjar Pink Floyda Nick Mason sa 

svojim bendom Saucerful Of Secrets uživo 

izvodi neke od najstarijih skladbi kultnog 

britanskog benda. Uoči njegova nastupa 

na Zagrebačkom velesajmu 31. svibnja 

dao je intervju našem rock-kritičaru. 

Lijevo na slici je postava grupe iz 1967. 

godine: Roger Waters, Nick Mason, Syd 

Barrett i Rick Wright Foto Proimedia 

grupe Genesis s Peterom Gabrielom i grupe 

Genesis u kojoj nakon njegova odlaska Phil Collins 

postaje glavni autor i odvodi taj sastav u neki 

posve drugi pravac. 

• Znači li to da se Pink Floyd sa Sydom 

Barrettom i bez njega može percipirati ne kao 

jedan, nego kao dva benda? Također, vidite 

li u nekim današnjim sastavima potomke ili 

nasljednike grupe Pink Floyd? 

- Ne želim govoriti ljudima kako bi trebali 

gledati na grupu Pink Floyd sa Sydom Barrettom 

i bez njega. Ipak, rekao bih da posrijedi nisu bila 

dva posve različita benda, ali moje mišljenje je da 

je nakon odlaska Rogera Watersa, koji je nastavio 

izvoditi dijelove repertoara Pink Floyda, dok 

smo s druge strane ostali Gilmour, Wright i ja, 

bilo moguće govoriti o različitim kontinuitetima 

tog sastava. Na svakom je da samostalno zaključi 

koliko je to imalo ili nije imalo smisla. Naravno, 

uvijek sam ponosan kad se razmatra koliko je 

bendova nastalo pod utjecajem Pink Floyda, ali 

odrediti koji bi to bend mogao biti 'sljedeći Pink 

Floyd', nadilazi 'moju maštu'. 

• Na Reading Festivalu 1989. godine upoznao 

sam Petera Jennera, tada menadžera Billyja 

Bragga. U to doba nisam znao da je Jenner bio 

prvi menadžer Pink Floyda, dok je Syd Barrett 

još bio u bendu. Biste li bili toliko ljubazni pa mi 

rekli zašto je Jenner ostao sa Sydom Barrettom 

umjesto da je nastavio raditi kao menadžer Pink 

Floyda? Je li moguće da je Jenner više vjerovao u 

Syda Barreta nego u Pink Floyd? 

- To je pitanje na koje bi Peter Jenner jedini 

mogao dati najtočniji odgovor. Mislim da je 

Peter smatrao da je Syd nevjerojatan talent koji 

se može dokazati i realizirati i bez glazbenika 

koji su nastavili tvoriti grupu Pink Floyd, ali i da 

je podcijenio mogućnost da Syd može doživjeti 

psihički slom, što se na koncu i dogodilo. Također 

je bilo teško anticipirati koliko Roger Waters 

i David Gilmour mogu napredovati kao autori 

pjesama i koliko sjajno David može funkcionirati 

ne samo kao gitarist, nego i kao vokalist. Morate 

uzeti u obzir i trenutak u kojem je Peter Jenner 

donio odluku kakvu je donio. Iskreno, moguće 

je da bih i ja, da sam bio na njegovu mjestu, svoj 

novac, trud i vrijeme uložio u Syda umjesto u Pink 

Floyd, koji su u to doba bili najprepoznatljiviji 

kroz personu i autorstvo Syda Barretta. 

• Jedini ste od svih članova svirali na svim 

albumima Pink Floyda. Nedostaje li vam 

Pink Floyd za koji je nakon smrti Richarda 

Wrighta teško pretpostaviti da bi se mogao 

ponovo okupiti? 

- Mislim da sam se zaista odmaknuo od ideje 

da se članovi Pink Floyda ponovo okupe i uživo 

sviraju zajedno, osim ako posrijedi ne bi bio 

nastup za neku posebnu prigodu zbog koje bismo 

se jednokratno okupili, poput Live Aida ili nekog 

koncerta nalik tome. 

• Možete li reći što su bile vrline, a što mane 

Pink Floyda? Kako ste se nosili sa slavom, 

popularnošću, pa i bogatstvom koje ste 

stekli zahvaljujući nevjerojatnim nakladama 

vaših albuma i grandioznim koncertima? 

Koliko je teško bilo ostati normalan usprkos 

veličini Pink Floyda? 

- Uh, ovo vaše pitanje zahtijeva mnogo više 

prostora od jednog paragrafa ili jednog novinskog 

članka. No, ukratko, trebali smo naučiti bolje 

surađivati i snimiti više albuma, bez obzira na to 

koliko bi to bilo lošije ili bolje za bend. S druge 

strane, pronalazio sam interes i u hobijima izvan 

benda koji su me održavali u normali, a ništa vas 

ne može tako dobro odmaknuti od životnog stila 

rock-zvijezde kao što to mogu obitelj i djeca. Ipak, 

nisam siguran koliko sam u svemu tome uspio 

ostati normalan. 

• Čini mi se da vi možete i s Gilmourom 

i s Watersom, ali da njih dvojica odavno ne 

mogu jedan s drugim, osim ako posrijedi nisu 

jednokratni, dobrotvorni nastupi kakav je bio 

Live 8 2005. godine. Zašto je zavada između 

Gilmoura i Watersa tako duboka? 

- To je pitanje za Davida i Rogera, a ja zaista 

više nemam volje dokučiti zbog čega su se 

toliko zavadili da više ne mogu zajedno. Volio 

bih da to mogu razriješiti, ali, nažalost, to je 

izvan moje moći. 

• Radili ste na nizu reizdanja i kompilacija Pink 

Floyda. Je li ostalo nešto materijala koji bi mogao 

osvanuti na nekom novom "arhivskom" albumu? 

- Ne! Zaista smo iscrpili svaku skladbu koju smo 

snimili, svaku demo vrpcu, pa i svaki alternativni 

outtake. Ako nešto i postoji izvan onoga što smo 

objavili, o tome nemam saznanja. 

• Ekstenzivno ste radili na izložbi "Pink Floyd: 

Their Mortal Remains" za londonski V&A Muzej. 

Koji je bio vaš najveći izazov u radu na toj izložbi 

čiji je naslov prilično depresivan iako obuhvaća 

važnu kulturnu baštinu? 

- Osnovni izazov bio je kako izložbu učiniti 

zanimljivim i onima koji nisu poklonici grupe 

Pink Floyd. Slažem se s vama da je naziv 

izložbe čemeran iako je posrijedi, kako kažete, 

važna kulturna baština i to je bila nit vodilja u 

organizaciji i prezentaciji izložbe i onoga što 

ona obuhvaća. Nadali smo se da možemo pružiti 

iskustvo učenja kroz izložbu i elemente koji 

bi mogli privući i mlađu publiku. Odnosno, da 

možemo uvući mlađu publiku u određene aspekte 

glazbene industrije koji bi rezultirali nečim 

interesantnijim od pukog slavljenja nekih dobrih 

ideja Pink Floyda ili arhiviranja slavnih trenutaka 

benda. Nadam se da su posjetitelji mogli 

raspoznati da je Pink Floyd bio nešto više od četiri 

tipa s mop tops frizurama (aluzija na The Beatlese, 

op. a.) koji su stvarali rock ili pop glazbu. Naravno, 

takva izložba zahtijevala je i rad tima sjajnih ljudi 

koji su jedan pomalo nejasan koncept uspjeli 

uobličiti u izložbu koja je i nalik teatru. 

• Možete li nešto reći i o novoj skladbi "Hey, 

Hey, Rise Up", objavljenoj pod imenom Pink 

Floyda, uz bitno učešće ukrajinskog glazbenika 

Andrija Hlivnjuka? 

- To je bio projekt Davida Gilmoura u koji sam 

se vrlo rado uključio. David je imao i osoban 

razlog za jednu takvu pjesmu jer je njegova snaha 

Ukrajinka i mislim da je obavio sjajan posao kad je 

Andrijev vokal ekstrahirao i uspio oko njega složiti 

skladbu u kojoj smo mi ostali sudjelovali. I da sve 

skupa na kraju zvuči kao organska pjesma, a ne tek 

poput popratne glazbe za Andrijev glas i njegove 

stihove. Posrijedi je zaista pametan komad 

digitalnog glazbenog snimanja i montiranja za 

koje nisam vjerovao da je ostvarivo. Uz to, David je 

prije pet godina svirao s Andrijevim bendom pa je 

bilo lako kontaktirati ga. Poruka pjesme je jasna, 

ali, nažalost, nisam siguran koliko može zaustaviti 

rat. Bojim se da odgovornost razrješavanja rata 

u Ukrajini počiva na raznim vladama, a ne na 

jednom starom rock-bubnjaru. 

41 


CARLOS 

MANUEL 

PAD 

EKSKLUZIVNO 

DONOSIMO ULOMAK 

IZ ROMANA 

KUBANSKOG PISCA 

KOJI UPRAVO IZLAZI 

U IZDANJU DISPUTA 

ÁLVAREZ 

Álvarez je jedan od 

najzanimljivijih mladih 

hispanofonih pisaca 

Proimedia 

CASTROV SOCIJALIZAM POD TROPSKIM PALMAMA ISPRIČAN 

KROZ OPTIKU JEDNE OBITELJI I PRIČU O TIHOJ 

NEMOGUĆNOSTI OTPORA PROPADANJU DVIJU GENERACIJA 

Los caídos ili, doslovce, 'oni koji su pali' polifoni 

je roman u kojem četiri člana jedne kubanske 

radničke obitelji – sin, majka, otac i kći – kroz 

unutarnje monologe i uz glas vrlo diskretnog 

pripovjedača vode čitatelja kroz estetiku 

ruševina u kojima žive posljednjih desetljeća 

Castrova socijalizma pod tropskim palmama. 

Sin se protivi režimu bez konkretnijih 

ideoloških uvjerenja, bolesnoj majci patnja 

donosi mir i oslobađa je napora sudjelovanja u društvenoj stvarnosti, otac 

je hendikepiran muškarac rascijepljen između svojih ideala i nemogućnosti 

njihova ostvarenja, kći je opterećena rutinom kućanskih poslova, što je 

dovodi do emocionalne ravnodušnosti... 

U tom naletu introspekcija kubanska se stvarnost očituje kao slobodan 

pad u beskrajno vruće poslijepodne, u kojem se čini da je društvo tog 

karipskog otoka zatočeno u cikličkom ponavljanju povijesnih obećanja i 

ideala, u ostavštini revolucije i njezinih dostignuća i promašaja, siromaštva 

i dosade. Prisutna u cijelom romanu, ta dosada i "lavina vremena koja se sa 

svakim tvojim korakom obruši na tebe" očituju se kao tiha nemogućnost 

otpora propadanju dviju različitih generacija, onome što otac naziva "umijeće 

oskudice", kao urušavanje u kojem članovi obitelji – rastrgane između izičke 

slabosti, ekonomskog pada i izostanka svakog horizonta očekivanja – i ne 

pokušavaju ostvariti međusobnu komunikaciju. 

Carlos Manuel Álvarez, rođen 1989. u kubanskom Matanzasu, urednik je 

kubanskog online časopisa El Estornudo, a redovito piše za New York Times, 

Internationale, El Malpensante, Gatopardo, Al Jazeeru i BBC World. Dosad je 

objavio dva romana: Los caídos (Pad, 2018; nije objavljen na Kubi, nego ga je 

objavio madridski izdavač Sexto Piso) i Falsa Guerra (Lažni rat, 2021). Granta 

magazin ga je 2021. uvrstio među četrdeset najboljih hispanofonih pisaca 

mlađih od 35 godina. 

Od 2015. živi između Ciudad de Méxica, Havane i New Yorka. Zbog svog 

novinarskog djelovanja i otvorene kritike odnosa kubanskog režima prema 

umjetnicima i novinarima kao član pokreta San Isidro bio je privođen, uhićen i 

držan u pritvoru. (jl)

Carlos Manuel 

Álvarez 

PAD 

CARLOS MANUEL ÁLVAREZ 

PAD 

Sa španjolskoga prevela Alja Gudžević 

Disput, biblioteka "Kaleidoskop", 

urednik Josip Pandurić, 2022. 

izvornik: Los caídos, Sexto Piso España, 

Madrid,2018. 

**************** 

OTAC 

Dani kao bijesni psi. Ali ja sam postojan čovjek koji zna da su heroji 

domovine bili još ustrajniji, čovjek koji zna da pravi ljudi nose svoj križ. 

Automobil je opet ostao bez benzina. Nissan iz '95, prilično moderan. Radije 

bih imao Ladu, Fiat, neko jeftino vozilo. Bilo bi mi dovoljno. Na Ladi se mogu 

upotrijebiti zamjenski dijelovi, dijelovi drugih automobila, može ići posvuda, 

ne bi me iznevjerila kao što me sad iznevjerio Nissan. Ne žalim se, snalazim se. 

Stao je po tko zna koji put i ostavio sam ga ondje, na pola puta, uz cestu. Pola 

sata pokušavao sam zaustaviti nekoga, dok me nije pokupio autobus. To traje 

već tjednima, ali guram nekako s gorivom koje mi je dodijeljeno. Mora biti da 

spremnik negdje propušta. U radionici su mi rekli ne, sve je odlično. Tko zna, 

možda mi lažu, ne isključujem ni to. Nitko ne suosjeća sa šefovima. Zapravo 

ni ja sam. No razlika je u tome što su moji šefovi korumpirani, a ja sam pošten 

i besprijekoran šef, kao Che Guevara kad je posjetio tvornicu bicikala i kad je 

ulizica od upravitelja njegovoj kćeri htio pokloniti bicikl, a Che ga je ukorio 

rekavši da ti bicikli nisu njegovi, upraviteljevi, nego državni i da ih on ne može 

poklanjati. Sad svi uzimaju i ono što im je dano i ono što nije. Katkad mislim, 

premda, naravno, o tome ne govorim, da je herojima domovine bilo lakše nego 

meni. Kažu da su to bila teška vremena, ali teška vremena zapravo su vremena 

kad nitko ne želi ništa raditi, vremena krize vrijednosti, duhovne iscrpljenosti, 

izostanka upornosti. Mehaničari u radionici ne žele raditi. Provode dane 

sjedeći u autima, puše, pričaju priče ili koještarije, umotani u svoje umašćene 

kombinezone, i salijeću žene u prolazu iza hotela. Vozači, mehaničari i limari. 

Svima bi trebala čvrsta ruka. 

Poslušno me gledaju, ali obuzima ih ogorčenost. Vidim to dok jedan 

od njih odvozi moj Nissan do hotela. Još nije ni devet ujutro, a već im je 

dosta. Ponekad je ova zemlja predobra prema svojim ljudima. Puno daje, a 

zauzvrat malo dobiva. 

Popnem se do svog ureda. Nekoliko radnika pozdravi me putem. Tajnica 

mi kaže da je na stolu nekoliko dokumenata koje moram potpisati, pita me za 

Marianu, kažem joj da je bolje, ode do kuhinjice da mi donese kavu. Moj ured 

je više nego skroman. Stropni ventilator, stol, kauč, tri stolice za sastanke, 

telefon, stolni kompjutor, slike moje djece, kristalna piramida kao pritiskač 

za papir i drvena ploča u vidu pergamenta s urezanom rečenicom Ho Ši Mina: 

"Prvi koji prelazi rijeku, posljednji koji stiže na gozbu". 

Tajnica mi nosi kavu. Pijuckam je, pregorka je za moj ukus. Potpišem 

sve dokumente osim jednog koji mi je poslao partijski dužnosnik. Kažem 

tajnici da mi zakaže sastanak s njim. Pita me u koliko sati. U jedan, kažem, 

nakon ručka. Moja tajnica nije mlada, nije zgodna, nije diskretna. Starica 

je od šezdeset godina, bila je tajnica upravitelja hotela i dvije trećine svog 

života radila u turizmu, puno prije nego što je postojala industrija turizma 

kakvu danas znamo. 

Obavljam dnevni obilazak prostorija: praonice, kuhinje, specijaliziranih 

restorana, bungalova na plaži. Usred smo sezone. Moram intervenirati na 

bazenu jer su se, nakon što je svaki strusio bocu votke, dva Rusa potukla, a 

još nije ni podne. 

Ručam u radničkoj kantini. María se približi i pita me imam li minutu. 

Odgovorna je za salu kreolskog restorana. Ne okoliša. Sviđa mi se to kod 

nje. Živimo u vremenu, znam to, u kojem se sadržaji izriču s trostruko više 

poštapalica, riječi i zapleta nego što je potrebno. Gotovo da se ne razumije 

ono što se želi reći. María želi razgovarati o Renéu. Nemamo o čemu 

razgovarati, kažem joj. Kaže mi da mu dam priliku. Kažem joj da cijenim njezin 

rad, da je ona moja kći, poštujem je i uvažavam, ali bolje neka sada ide. 

U kantini mi se više nitko ne obrati. Vratim se u ured na sastanak s 

partijskim dužnosnikom, koji me čeka u predvorju, sjedi i lista glavne novine. 

Kažem mu da uđe, otvorim vrata i pustim ga da uđe prvi. Ne podnosi me. Prije 

godinu dana, za rođendansko slavlje svoje kćeri, u hotelskoj je slastičarnici 

naručio tortu na tri kata, a ja sam otkazao narudžbu. Ispričao sam mu zgodu o 

Che Guevari i biciklu. Nisam siguran da je razumio. 

Kažem mu da ne mogu potpisati to što traži. Želi da odobrim otpust 

barmena i hotelskog recepcionara kako bi ih na mjesec dana poslao na vojnu 

obuku. Jedni su od mojih najsposobnijih radnika. Pita me jesu li mi prijatelji, 

kažem mu da nisu. Kaže mi da onda mogu poslati ta svoja dva radnika na 

vojnu obuku i zaposliti po jednog barmena i recepcionara koje je on odabrao 

iz hotelskog resursa. Pitam ga zašto ne pošalje tog neiskusnog barmena i 

recepcionara na obuku. Odlično, kaže i ode. 

Poslijepodne lagano tone u san, tableta za smirenje veličine sunca. Spava 

mi se, ali ne želim zaspati. Ne želim prizvati loše misli koje mi već neko vrijeme 

donose snovi. Nesanica je čist simptom želje za kontrolom života. Tajnica 

traži dopuštenje da prisustvuje roditeljskom sastanku svog unuka koji ide 

u osnovnu školu i dam joj ga. Zatim se dan nastavlja uobičajenim ritmom, 

između telefonskih poziva i čitanja godišnjih proračuna. 

Prije povratka kući, oko šest poslijepodne, neko vrijeme stojim pred 

bazenom. U ruci čvrsto držim aktovku. Čujem protok klorirane vode, vode 

koja prodire u vodu. Kleknem, umočim prste i približim ih regulacijskom 

ventilu. Zatim ustanem i odem do parkirališta, uđem u svoj Nissan, aktovka je 

na suvozačevu sjedalu, upalim automobil i odem bez pozdrava. 

Mariana je opet pala. María je već ondje. Izlazi iz hotela prije mene i vozi 

se radničkim autobusom. Našla je majku u dnevnoj sobi, opruženu između 

naslonjača i police za knjige, s daljinskim upravljačem u ruci. Opet je ozlijedila 

ključnu kost i rasjekla bradu. Sad spava, ja pripremam večeru. Ne izgovorim to, 

ali ne znam što ću, što ćemo s tim. María odlazi u svoju sobu. 

Dajem sve od sebe. Gulaš, grah i kuhana riža, zreli avokado. Već sam to 

raspravio s Marianom, ne želim da ona kuha ni da se približava štednjaku. Ne 

želim da barata noževima, ne želim da je iscrpi znoj što se izlučuje u kuhinji. Ona 

je uporna, danju mi izmakne i stoga se dogodi to što se dogodi. Peku me oči. 

Nakon nekog vremena osjetim da mi se približava sjenka. Jedva se dovukla 

do kuhinje. Obično se u ovo doba probudi. Poljubi me u kut usana. Nosi izlizan 

kućni ogrtač. Visoka je, posve blijedog tena, okruglih, unatoč svemu još uvijek 

sjajnih očiju. Svi ti tragovi na koži. Još uvijek je smatram lijepom. Ona kaže da 

nije, ali ja kažem da jest. Ona kaže da nije, ali ja mislim da jest, premda joj ne 

proturječim, jer kome udovoljiti ako ne svojoj ženi. 

Kako je bilo danas, pita me. Kažem joj da je Nissan opet ostao bez benzina. 

Pita me kako je moguće da još uvijek za to nisam pronašao rješenje. Kažem 

joj da više ne znam što da radim. Na popravku su ga već pregledali. I ja sam 

ga pregledao, premda se ne razumijem dovoljno, ali ni ja nisam pronašao 

oštećenja. Kaže da bi ga, da je dobrog zdravlja, ona pogledala i da bi nešto 

pronašla. Kažem joj da je to istina, i zaista jest. Mariana je uvijek imala rješenje 

za sve, bila je jako društvena. Lijepo je imati ženu koja te nadopunjuje. 

Postavim stol, pozovem Maríju. Svi sjednemo. Nismo uvijek tako dobro 

jeli, ali danas jedemo, i zato uvijek kažem: na stolu poštenog čovjeka, koji ne 

poslužuje više nego što je potrebno, vidi se je li zemlja napredovala ili nije. I 

kad mi kažu da je sve gore, pomislim na svoj stol, na svoj stol sada i na svoj stol 

prije deset godina, i znam da nije sve gore, već sve itekako ide nabolje. 

Čujemo lupkanje vilica, tanjura i žlica. Čujemo zvuk usta koja žvaču. 

Čujemo zvuk klimavog stola i zvuk nečijeg uzdaha koji zvuči kao da smo sve 

troje uzdahnuli. Čujemo grlen zvuk vode u grlu, poput cvrkuta. Mariana kaže 

da su je ponovno zvali. 

Počinje me boljeti želudac, ali ostajem sasvim miran, eto, uvijek sam 

sasvim miran. Glas koji naziva kreštav je i podrugljiv. Ne želim stalno čeprkati 

po tome. Moramo na policiju, kažem. Ne na policiju, kaže Mariana. María ne 

kaže ništa. Ne znam kako skrenuti s teme i zato počnem priču o partijskom 

dužnosniku. Mariana si ravna kosu, ono malo što je od nje ostalo, i kori me. 

Onda sjednemo pred televizor i gledamo dnevnik. Pažljivo pratimo dio 

s vremenskom prognozom, to je tradicija. Gledamo sapunicu, gdje zločesti 

počinju gubiti. Zatim odemo u krevet. Pokrijem Marianu dvjema plahtama. 

Brzo uspijemo zaspati, ali usred noći telefon ponovno zazvoni i probudimo 

se. Zazvoni jednom, dvaput. Mariana me gleda. Tri puta, četiri. Možda je Diego, 

kaže. Možda se nešto desilo, kaže. Ništa. Ne činimo ništa. Ona bi htjela, ali ja je 

spriječim. Ne zna se što kaže telefon ako nitko ne digne slušalicu.

Nitko ne suosjeća sa šefovima. Zapravo, ni ja sam. No, razlika je u tome što su moji šefovi 

korumpirani, a ja sam pošten i besprijekoran šef, kao Che Guevara kad je posjetio tvornicu bicikla 

i kad je ulizica od upravitelja njegovoj kćeri htio pokloniti bicikl, a Che ga je ukorio rekavši da ti 

bicikli nisu njegovi, upraviteljevi, nego državni i da ih on ne može poklanjati 

**************** 

KĆI 

Mama tvrdi da joj u pozivima govore da sam lezba. Govore joj: Tvoja kćerka 

je lezba. Govore joj: Tvoj muž je komunistički cinkaroš. Govore joj: Tvoja 

kćerka je izopačena, to si ti odgojila. Govore joj: Sin će ti ubiti muža. Govore 

joj: Ovo ti je zadnja godina života. Mama kaže da je glas kreštav, bezličan, glas 

koji zna. Glas ponekad prasne u smijeh i nakon toga doda: U tvojoj sam glavi, 

pičko, u tvojoj glavi. 

Mama kaže da je zove Migdalia, ali mislim da ni sama baš ne vjeruje u to. To 

kaže samo da bi nešto rekla, da bi našla krivca. Misao da krivca nema postaje 

nepodnošljiva. Sasvim sam sigurna da nije Migdalia. Kad se vraćam kući s 

posla, vidim Migdaliju kako na ulici razgovara s nekim od susjeda, uđem u 

kuću, a mama vrišti da su je upravo zvali. Dakle, Migdalia ne može biti. Mama i 

dalje tvrdi da jest. 

Razumijem njezinu opsesiju. Nepravedna je, ali je razumijem. Migdalia je 

bila njezina najbolja prijateljica. Premda, u redu, da budem iskrena, mislim da 

najbolje prijateljice ne postoje, nitko nije ničiji prijatelj, svi su sami. I Migdalia 

i mama bile su same, ali su se neko vrijeme pretvarale da nisu. Istina, dugo 

vremena. Godinama su glumile bliskost, ljubav, razumijevanje. 

Susjede su, obje učiteljice u srednjoj školi, predavale su u istoj školi. 

Migdalia iziku, a mama španjolski. Običavale su zajedno odlaziti na posao 

i vraćati se s njega. Svaka sa svojom torbom u ruci, odjevene u sivu ili crnu 

suknju i bluzu s uzorkom. Dijelile su glasine, spletke. Pričale su si tajne i 

gluposti. Čini mi se da su uvijek bile spremne saslušati jedna drugu. Kažu da 

je to prijateljstvo. Saslušati prijatelja ili mu pokloniti pažnju, pa i kad te ne 

zanima ono što prijatelj govori, ili pogotovo tada. 

Ali ima tome sad već dvije godine da su televizori i telefoni došli u svaki 

mjesni odbor, po jedan televizor i jedan telefon za cijelu zgradu. Počelo je 

nadmetanje po zaslugama i odlikama. Govorilo se da je to nagrada za dobrotu, 

ali bilo je posve suprotno: sjeme uništenja. Prvo su počele kružiti glasine, a 

već je to bilo kobno, jer su komentari sa stubišta pogubni. Jasno, dovoljno je 

vidjeti što se događa iz dana u dan, susjedstvo je poput vlažnog krumpira što 

truli u košari. 

Migdalia nas je prestala posjećivati ili bi dolazila samo kad je nešto trebala. 

Znala bi nas posjetiti reda radi, a i mama bi ponekad iz istog razloga posjetila 

nju. Zatražila bi od nas malo šećera ili bocu hladne vode ili leda, a mama 

bi od nje zatražila malo luka, češnjaka ili tko zna čega. Sve se to nastavljalo 

jer drugačije nisu znale. Recimo da je njihovo prijateljstvo bilo poput 

automobila koji se, kad se ugasi, nastavi kretati još nekoliko metara. Kako 

se može prekinuti prijateljstvo između dviju osoba koje će zauvijek ostati u 

istom naselju i koje će jedna drugoj morati gledati u lice i sretati se na ulici 

do kraja svojih dana? Mislim da su se toga bojale i o tome nisu razgovarale. 

Mislim da nisu razgovarale kad je trebalo, ali ne znam, stvarno ne znam. Znam 

da je trenutak kad su to mogle raspraviti prošao i da su obje okrenule glavu 

na drugu stranu. 

A onda je došao taj dan i premda je bio naš red za televizor, osjetila sam 

da je prekasno, šteta je već bila počinjena. Imala sam dvadeset godina. Diego 

petnaest. Što nam je tad mogao značiti televizor? U osam i trideset navečer, 

nakon dnevnika, svi su se susjedi okupili na ulici. Nagurali smo se oko 

stubišta. Na jednom su balkonu izvjesili zastavu. Povjerenik zadužen da nam 

objasni o čemu se radi zamolio nas je da se približimo. On u sredini, s nekim 

papirima u ruci. Bili smo mirna zgrada, koliko je to bilo moguće. Pitala sam 

se zašto nam žele udovoljiti. Svaka obitelj koja nije posjedovala ni televizor ni 

telefon priželjkivala je televizor i telefon. Ja ne, Diego ne, ali mama da. Svi su 

bili u strahu dok je povjerenik govorio, lica su im se skamenila kao da su od 

gipsa. To olakšanje koje su televizor i telefon donosili, taj, ne znam, privilegij 

prekinuo bi osjećaj zajedništva što ga je veliko siromaštvo, to ljepilo oskudice, 

uspjelo stvoriti. 

Televizor i telefon pripali bi kućanstvu s najviše postignutih zasluga 

na različitim petogodišnjim natjecanjima. Računalo se koja je obitelj bila 

najmanje povučena, koje je kućanstvo imalo najviše članova spremnih na 

razgovor, koji su susjedi najčešće pozdravljali ili koji su se s balkona na 

balkon u razgovoru s drugima najviše dovikivali. Razlozi su mogli biti različiti: 

ispraznila se cisterna za vodu, ili je nekom zatrebao začin ili sapun za kupanje. 

Važno je bilo doznati koje obitelji nemaju sve što im treba. Koje su češće 

tražile pomoć od susjeda? Uvijek smo morali paziti da nam nešto nedostaje jer 

je to jamčilo altruizam. 

Gledalo se usto i koja je obitelj imala najsiromašnije pretke. Koje je prezime 

najviše stradalo kroz povijest? Zasluge koje su mogli prikupiti živi nisu bile 

dovoljne. Kad bi se dokazalo da je nečiji pradjed umro od gladi u nekom od 

logora u devetnaestom stoljeću, ili nešto slično, taj bi skupio dodatne bodove 

za glavni zgoditak. 

Čuli smo i druge priče. Jedan bi susjed imenovao drugoga. Drugi bi 

imenovao trećega. Ljudi su se i dalje trudili zadržati pristojno ponašanje, ali 

je borba među simpatizerima jednog ili drugog susjeda pojačavala napetost. 

Odabrani su se trudili ostati postrani, ali, naravno, svaki je odabrani vodio 

računa o svojim prijateljima i neprijateljima. Zatim bi netko rekao riječ 

previše, drugi bi ga uvrijedio i počeli bi ispadati kosturi iz ormara, kao da 

su se susjedi čitav život odmjeravali da bi izravnali račune na dan kad stignu 

televizor i telefon. 

Na nekim su sastancima prijavljena premlaćivanja, žene bi se počupale, 

muškarci se potukli. Ipak, dugoročno su manje opasne bile tučnjave u kojima 

je potekla krv. U mnogim su se slučajevima susjedi pomirili, a bilo je i onih 

koji bi svoj televizor stavili na raspolaganje svima. Telefonu je ta uloga bila 

dodijeljena već otprije. Dobila bi ga jedna obitelj i zatim bi morala odrediti 

vrijeme za javnu upotrebu uređaja, po mogućnosti u kasnim večernjim satima. 

Premda se u našoj zgradi njime nitko nije htio koristiti, a ni dan-danas se nitko 

ne koristi. Zašto? Upravo zato što nije potekla krv. Sve je ostalo ispod površine 

poput hematoma koji nas je u tišini opustošio i rastočio. 

Povjerenik je zaključio svoje izlaganje. Pogledali smo se i netko je pročistio 

grlo za njega i za sve ostale. Dobro, dajte prijedlog, rekao je povjerenik. Ništa 

nije ukazivalo na to da bi se naša zgrada po čemu razlikovala od drugih, 

uostalom, svi smo doživljavali iste stvari. No ipak se razlikovala. Nitko nije 

progovorio, nitko nije ništa rekao, pet minuta posvemašnje tišine. Ljudi koji 

su čitav život proveli pričajući toliko da bi progovorili i na lakat, odjednom 

su zanijemjeli kao ribe. Dajte prijedlog, ponovio je povjerenik. Mariana i 

Armando, rekla je Migdalia. 

U koliko je drugih naselja netko imenovao svog suparnika u toj utrci? 

Migdalia je to učinila. Postojalo je nepisano pravilo kojeg su se svi natjecatelji 

sa stvarnim zaslugama držali. Ne bi nikoga imenovali, već bi se nadali da će 

drugi imenovati njih. Uvijek ima susjeda s više zasluga od drugih i svi znaju na 

kome je red da bude imenovan i od koga mogu očekivati imenovanje. Migdalia 

nije trebala imenovati, mogla se samo nadati da će netko imenovati nju, ali 

ipak je to učinila. 

Otac je rekao Diegu da skine zastavu. Svi su se vratili u svoje stanove. 

Migdalia i mama ne razgovaraju već tri godine. Ni riječi nisu razmijenile. Činilo 

se da mamu nije bilo briga sve dok se nije razboljela, premda znam da Migdalia 

nije ta koja je zove. Ustvari, svi u kući to znamo. Mislim da mama zna tko je 

zove, ali ne želi reći. 

Pitam se, premda je sasvim sigurno da se pitam i puno drugih stvari. Otkud, 

naprimjer, mamina bolest? Sviđa li se meni moj posao? Sviđa li mi se što sam 

cijelu kuću natovarila na svoja leđa? Ili kakvi su bili moji roditelji kad nisu bili 

roditelji? No, prije svega, veliko pitanje, pitanje za milijunski iznos, pitanje 

koje se čitav život pitam i koje se čini smiješno, iako to zasigurno nije: zašto 

nitko od njih dvoje ne jede piletinu spremljenu na bilo koji način i zašto se 

nikad ne dotiču te teme? 

Nikad znači nikad, je li? Ne jedu piletinu, ne govore o tome. Nikad.

46 


Hram na Blackoutu 

Foto Go_Tell_Art 

TENINE 

VIKEND- 

ZORNICE 

Tena Šarčević 

Pa svi mi u ekipi osjećamo dužnost i, što je još važnije, želimo 

nekad s Mijom otići na "njenu glazbu". 

Ja sam ju tako zamolila da me odvede na Blackout Hip Hop 

večer, koja se prošlog petka odvila u Aquariusu. Potrudila sam 

se da se uklopim, pa sam obukla reklamnu Smokingovu majicu i 

visoke Adidas čarape, činilo mi se da je to dovoljno ghettovski, 

da ne sramotim Miju. 

Mia kaže da je nastupao "best of" aktualne hip-hop scene. A 

to su Hram, ONI, Noti Limun, GIR, uz DJ podršku koju su činili 

Phat Phillie i Re:tro Flava. 

Bilo je odlično, ekipa koja izlazi na repere zna kako napraviti 

dobar hype. Publika je euforična i točno se osjetilo kako su se 

ljudi u prvim redovima mijenjali s izmjenama izvođača. Reperi 

očigledno imaju baš jake fan baze, pa su Sensiju iz Hrama na 

stage doletjela čak dva grudnjaka, a GIR je bez beda iz publike u 

sekundi izvukao dva frajera koja znaju njegove tekstove da mu 

budu back vokali (ili kako se to već zove u hip-hopu). 

Mia kaže da je, generalno, to bio jedan od jačih hip-hop 

događaja na kojima je bila, barem po masovnosti publike. Phat 

Phillie, koji stoji iza Blackout Hip Hopa, kontinuirano rastura, pa 

uskoro u Zagreb dovodi i Rakima, za kojeg kažu da je baš velika 

faca u tome svijetu. 

Mia nam je sve omogućila. Ako ju sretnete u gradu, jasno je da 

ćete ju prepoznati po tome što pije kavu. Pozdravite ju, ogrnite 

ju svojim kaputom, hudicom ili dekom, pa ju odvedite na neki 

dobar reperski koncert. 

DISKO KUGLA 

MIA NE VOLI NI TECHNO NI HOUSE, 

NO ZATO ME JE ODVELA NA HIP-HOP 

J 

edna od osebujnijih ličnosti u našem velikom društvu je 

Mia. Svi smo mi veliki obožavatelji elektronike, a put nas 

obično odvede, da se grubo i široko izrazim, na house i 

techno partyje, uz povremene žanrovske izlete. Mia nije 

osobit fan ni housea ni techna, no voli svoje društvo pa 

redovito pristaje na kompromise i s nama se uputi u klub. 

Mia je posebna u svemu što radi. Za primjer, ona vani ne pije 

alkohol ni sokove, nego kavu (!), koja, logično, nije u ponudama 

klupskih šankova. Iznimno je snalažljiva, izvodi neizvedivo, pa 

je jedina od svih nas poznaje neke susjede klubova u koje često 

idemo. Ima iznimnu sposobnost uvjeravanja, jedna je to od 

njezinih na prvu najistaknutijih osobina, pa joj ti susjedi rado 

kuhaju kavu u najčudnija doba dana i noći. Žena je fenomen. 

Na "naše" partyje ne ide radi glazbe, nego radi druženja, što ju 

neće spriječiti da nam zbog iste glazbe i prigovori, da nam da do 

znanja što sve trpi radi nas. 

"Ovo je najgora glazba koju sam ikada u životu čula", rekla 

nam je u našem posljednjem izlasku, u kojem je došla na 

podij samo kako bi 

nam to priopćila. 

Također, mjesta na 

koja izlazimo često 

ne zadovoljavaju 

minimalne tehničke 

uvjete, što nekad postaje 

problematično jer je 

Mia zimogrozna. 

Dakle - osim što radi 

nas sluša najgoru glazbu 

na svijetu, nerijetko 

joj bude i hladno. 

"Otkad se družim 

s vama, nikada mi 

nije bilo toplo", 

izjavila je nedavno. 

No, i dalje je ona tu, 

radi se o velikoj ljubavi i 

odanosti. Jednom je čak viđena kako pleše na techno, učinila je 

to kao znak podrške za prijatelja DJ-a. Velika je žena. 

Kad pokraj sebe imate tako nesebičnu osobu, nekad morate 

pristati na ustupke. Mia ne voli house i techno, ali je fan 

elektronike kojom dominira bas i hip-hopa. 

Foto Go_Tell_Art 

ŠIBENSKA LINIJA 

U TUNEL 

Reka, španjolska DJ-ica 

S 

ekipom iz šibenskog RatCata u obiteljskim sam 

vezama, pa je jasno da je sve što o njima kažem 

apsolutno pristrano. No, nužno je napomenuti da se 

bliži posljednja prilika da u ovoj sezoni doživite magiju 

njihova (odnosno našeg) nakon koronapauze ponovno 

otvorenog kluba Tunel. 

Tamo im 28. svibnja dolazi Reka, španjolska DJ-ica i 

producentica s diplomom iz genetike, za koju kažu da donosi 

najbolje od suvremenog techna i onoga u što se razvio 

wave i electro. 

Reka je zvijezda srednjeg ranga koja je na putu da postane 

velika, pa dobivate jedinstvenu priliku da se jednom pohvalite 

da ste ju slušali prije nego što je postala (baš baš jako) cool. 

Da ne budem ja ta koja će hvaliti Tunel kao takav, prenosim 

riječi prijateljice Maje, jedne od bivših "jabučara" s velikim 

ugledom na party sceni i iznimno proinjenim ukusom za 

glazbu, koja se osvrnula na prethodni party u Tunelu, na kojem 

je svirao duo Local Suicide. 

"Čim su se pojavili, pozitivna vibra postala je opipljiva i 

već su nas s prvom pjesmom moćnom glazbom i energijom 

teleportirali u svoj prostorno-vremenski kontinuum, u 

kojem su gotovo četiri sata proletjela u treptaju oka", rekla 

je Maja, za koju se mogu kladiti da ćete ju 28. moći ponovno 

sresti u Tunelu. 

Inače, podrška Reki lokalni je mađioničar Fikcio Monger.

KNJIGE FILM & TV GLAZBA TEATAR ART 

KRITIČAR 

PAULA 

REGO 

Na Venecijanskom 

bijenalu trijumfirala 

umjetnica čija je serija 

slika o ilegalnom 

pobačaju pomogla da se 

legalizira abortus u 

Portugalu 

Serija skulptura Paule 

Rego "Sedam smrtnih 

grijeha" (2019.) izložena 

je na Venecijanskom 

bijenalu na središnjoj 

izložbi "Mlijeko snova". 

Foto: Proimedia

48 


KNJIGE 

Jahina je pripovjedač mase u 

gibanju, kolektivnih sudbina, 

naroda i društvenih skupina 

koje povijest baca po 

geografskim prostranstvima. 

Jahina je u neku ruku i primjer 

staromodnog 

istočnoeuropskog pisca koji se 

bavi tako istočnoeuropskom 

tematskom opsesijom: 

sudbinom kolektiviteta u 

povijesti 

EŠALON ZA SAMARKAND 

ROMAN O ŽILAVOM OČAJANJU, U VLAKU BEZ DNEVNOG REDA 

Guzel Jahina 

Ešalon za Samarkand 

Hena com, 2022. 

prijevod Tanja Radmilo 

448 str., 159 kn 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑ 


Godine 1959. mladi je redatelj Veljko 

Bulajić predstavio publici svoj prvi 

dugometražni ilm. Naslov tog ilma bio 

je "Vlak bez voznog reda". U tom trenutku 

Bulajić je imao trideset i jednu godinu. 

Za sobom je imao sudjelovanje u ratu. Kao tinejdžer 

se pridružio crnogorskim partizanima, odratovao 

s njima čitav rat, pa kao demobilizirani veteran po 

partijskom naputku prešao na druge poslove: u 

kinematograiju. Ostalo je povijest. Postao je najveći 

meštar za jugoslavenske ratne spektakle. 

Film kojim je stekao međunarodnu slavu - 

"Vlak bez voznog reda" - bio je epska priča o 

poslijeratnoj kolonizaciji. Film je pratio organiziranu 

akciju poslijeratne komunističke države koje je 

seljake iz gladnog i bezvodnog zaleđa Dalmacije 

iseljavala u Baranju i Vojvodinu. Kao i obično kod 

Bulajića, tema je ilma bilo je kolektivno gibanje, 

socijalni inženjering u velikom mjerilu. A mjesto 

radnje gotovo čitavog ilma bio je jedan vlak: 

vlak koji gladne vozi k mjestu gdje ima žita. (Eks) 

jugoslavenskom čitatelju neizbježno će na um pasti 

Bulajićev "Vlak bez voznog reda" čim u ruke uzme 

roman "Ešalon za Samarkand" ruske književnice 

Guzel Jahine. Jer, i roman Guzel Jahine gotovo se 

cijeli zbiva u jednom vlaku bez voznog reda. I taj 

vlak - poput bulajićevskog - vozi gladne na mjesto 

gdje ima kruha. I roman Guzel Jahine, kao i Bulajićev 

ilm, bavi se kolektivnim gibanjem, socijalnim 

inženjeringom u režiji Komunističke partije. No, 

koliko god između starog jugoslavenskog ilma i 

romana rusko-tatarske književnice ima sličnosti, 

toliko postoji i razlike. Jer - Bulajićev ilm je ilm 

o nadi pomiješanoj sa strepnjom, ali ipak nadi. 

Roman "Ešalon za Samarkand" bavi se ogorčenom 

borbom za preživljavanje. Taj roman je roman o 

žilavom očajanju. 

Roman tatarsko-ruske književnice odvija se u 

jesen 1923. u okolici Kazanja, u ruskom Tatarstanu. 

Komunistički Sovjeti pobjeđuju u građanskom ratu 

i počinju učvršćivati vlast. No, na području Volge 

zbog rata i suše je propalo nekoliko žetvi za redom. 

Vlada stravična glad - tolika da ljudi jedu lipovu 

koru, čak i vlastite mrtve. Uokolo stepom tumara 

siročad. Stoga lokalne vlasti organiziraju vlak bez 

voznog reda u koji će ukrcati tatarsku djecu bez 

skrbi. Cilj ešalona je Samarkand u Uzbekistanu koji 

kod Jahine funkcionira kao bulajićevska Baranja: 

mjesto gdje ima kruha, čak i grožđa, mitskog ploda 

koji povolška djeca još nisu okusila. Ali - pred vlakom 

s pet stotina djece je dugi, višetjedni put. Da bi 

što više djece preživjelo transport, pratitelji vlaka 

putem moraju naći hranu, lijekove i gorivo za parnu 

lokomotivu. Za taj posao je zadužen zapovjednik 

ešalona - komandir Dejev. Glavni junak romana 

Dejev čovjek je koji nas podsjeća upravo na mladog 

Bulajića. Kao tinejdžer bio je uvučen u građanski 

rat. Mladost je proveo ratujući u komunističkoj 

vojsci. Gorljivo je, nepokolebljivo odan novoj vlasti 

i ideologiji. Sad - kad rata više nema - razvojačeni 

veteran dobiva od partije novi, mirnodopski zadatak. 

Bulajiću je taj zadatak bio da snima ilmove. Dejevu 

ČITKA I ZANIMLJIVA 

ZBIRKA ESEJA CARLA 

ROVELLIJA KOJEG 

NAZIVAJU NOVIM 

STEPHENOM 

HAWKINGOM 

piše: Tanja Rudež 

Članak u dnevnim novinama pomalo 

nalikuje na japanski koan ili europski 

sonet: ograničen dimenzijom i formom, 

može prenijeti tek nešto više od 

jedne informacije, jedne teme, jednog 

promišljanja, jednog osjećaja. Ali, može govoriti 

o svemu, piše u prologu svoje knjige "Na krilima 

leptira: Postoje mjesta gdje je ljubaznost važnija 

od pravila i druge misli o ilozoiji, izici i svijetu" 

talijanski teorijski izičar Carlo Rovelli, kojeg 

nazivaju "novim Stephenom Hawkingom". Uistinu, 

od 1988. godine, kad je Hawking objavio glasovitu 

"Kratku povijest vremena", niti jedna popularnoznanstvena 

knjiga nije se tako prodavala kao 

Rovellijevih "Sedam kratkih lekcija iz izike". Od 

2014. godine, kad je knjigu objavila talijanska 

izdavačka kuća Adelphi, ona je prevedena na 52 

jezika, uključujući i hrvatski (izdavač je Vuković & 

Runjić), te je prodana u više od milijun primjeraka. 

I ostale Rovellijeve knjige - "A što ako vrijeme 

ne postoji", "Stvarnost nije kakvom se čini" 

"Anaksimandrova revolucija ili kako je rođena 

znanstvena misao" (sve tri je objavio TIM press) 

te "Red vremena" (izdavač Ljevak) - postale su 

svjetski bestseleri. 

Istodobno, Carlo Rovelli (65) prometnuo 

se u planetarnu zvijezdu za koju se otimaju 

vodeći svjetski mediji. Jer, Rovelli nije samo 

sjajan u popularizaciji izike, nego je i osoba 

bogate biograije te sjajan sugovornik u što 

sam se uvjerila u jesen 2018. godine kad sam ga 

intervjuirala u Londonu. Rođen je u imućnoj 

obitelji u Veroni, a u tinejdžerskoj dobi bio 

je dugokosi buntovnik čiji su poznanici bili 

u Crvenim brigadama. U dobi od 20 godina, 

nakon prve godine studija izike na Sveučilištu 

Bologna, devet je mjeseci autostopom putovao 

Amerikom. Inspiriran piscima beat generacije

Guzel Jahina (1977.) 

hrvatskoj publici 

nije nepoznata. 

Prije "Ešalona za 

Samarkand" na hrvatski 

su joj prevedena i 

prethodna dva romana, 

"Zulejha otvara oči" 

(2017.) i "Volgina djeca" 

(2019.), također u 

izdanju nakladničke 

kuće Hena com. 

Foto: AFP 

Karolina 

Lisak Vidović 

ŠTO JE 

KLASIK? 

GOETHE NAS JE NAUČIO 

DA JE LAKO VLADATI, 

ALI NE I UPRAVLJATI, I 

DA DOMOLJUBLJE KVARI 

POVIJEST 

49 


je zadatak da isprati djecu u Samarkand, da im bude 

stražar, logističar, učitelj i dadilja. Jahina Dejeva 

ocrtava kao utjelovljenje proturječja. Prošao je rat. 

Da se shvatiti da je nemilosrdno ubijao. Nagledao se 

surovosti. Tijekom opsade grada Svijažska na svoje 

je oči vidio kako Lav Trocki kažnjava vlastite vojnike 

koji su se preplašili, kako ih je kao dezertere dao 

postrijeljati, a onda naložio da riječna torpiljarka 

propelerom izgazi njihova tijela. Dejeva ništa od 

toga nije pokolebalo: te 1923. on je i dalje religiozni 

vojnik partije. Tog i takvog Dejeva lako možete 

zamisliti kao dio ruskog imperijalističkog rata koji 

se upravo odvija u Ukrajini. Možete ga zamisliti 

kako sa slovom Z na tenku opsjeda Harkiv, da puca 

i ubija pun nepokolebljive vjere u "denaciikaciju" 

i "demilitarizaciju". Istodobno - taj i takav Dejev 

je čovjek koji kod Jahine iskazuje nevjerojatnu 

dobrotu. Bori se za svako dijete, svakog preminulog 

mališa osobno ukopa uz prugu, u ešalon prima 

neregistriranu djecu koju kupi putem. Zbog toga 

ulazi u sukobe s tvrdokornijom, racionalnijom i 

nemilosrdnijom partijskom komesaricom koja 

nadimak nosi po boji kose: Bijela. 

Ali, svom proturječnom liku Jahina smišlja 

domišljatu pripovjedačku klopku. Jer, tijekom 

višetjednog putovanja Dejev će biti prinuđen 

birati između vlastitog ideološkog čistunstva 

i humanitarne dobrote. Da bi doveo djecu do 

Uzbekistana - naime - trebat će pomoć vlastitih 

ideoloških neprijatelja: kozaka, bijelih hajduka. 

Tu Jahina ispisuje možda i najbolju scenu knjige. 

Kozački odmetnici - "jabučari" - nude Dejevu i 

eksperimentirao je s LSD-om, ali dok su njegovi 

prijatelji nastavili tražiti sebe u Indiji, Carlo 

Roveli vratio se u Italiju gdje je diplomirao, a 

zatim i doktorirao teorijsku iziku. Potom je 

ostvario respektabilnu znanstvenu karijeru. 

No, podjednako dobro ide mu pisanje: Rovelli 

je osoba široke naobrazbe i s lakoćom piše o 

različitim temama. 

"Na krilima leptira" zbirka je članaka i eseja 

koje je Rovelli objavio u talijanskim i britanskim 

medijima između 2010. i 2018. godine. Raspon 

tema o kojima piše je širok: od znanstvenih tema 

poput Higgsove čestice i crnih rupa, znanstvenih 

veličina kao što su Newton, Kopernik, Marie Curie, 

Roger Penrose, Kip Thorne, do odnosa znanosti i 

vjere, problema talijanskih sveučilišta, ilozoije i 

pokojeg Rovellijeva putovanja, uključujući ona u 

Tanzaniju i Senegal. Rovellijevi članci i eseji lijepo 

su i nadasve čitko štivo, čak i za one koji malo 

znaju o znanosti. 

Bijeloj ogrjev, rublje i hranu. Zauzvrat traže samo 

jedno: da se pomole u jednom od vagona vlaka 

koji je zapravo prenamijenjena putujuća kapelica. 

Zdvojni Dejev mora, da bi spasio dječje živote, 

pregristi jezik i u svoj vlak bez voznog reda primiti 

"reakciju", "opijum za narod". 

Guzel Jahina (1977.) hrvatskoj publici nije 

nepoznata. Prije "Ešalona za Samarkand" na hrvatski 

su joj prevedena i prethodna dva romana, "Zulejha 

otvara oči" (2017.) i "Volgina djeca" (201.9). Jahina - 

koja je podrijetlom Tatarka - i u tim se romanima 

bavi vlastitom regijom, te velikim kolektivnim 

gibanjima: deportacijama Kozaka u Sibir, usudom 

povolških Nijemaca… Poput Bulajića, Jahina je 

pripovjedač mase u gibanju, kolektivnih sudbina, 

naroda i društvenih skupina koje povijest baca po 

geografskim prostranstvima. Jahina je u neku ruku i 

primjer staromodnog istočnoeuropskog pisca koji se 

bavi tako istočnoeuropskom tematskom opsesijom: 

sudbinom kolektiviteta u povijesti. Jahina je 

istodobno i jako dobar pisac. Dobra je upravo u 

onome u čemu je dobar bio njezin daleki poetički 

rođak Bulajić. Zna aranžirati epski spektakl, a da ne 

izgubi intimno. Zna pripovijedati o masi, a da ne 

izgubi pojedinca. U svoju velebnu, epsku priču umije 

utkati humorno, te - pogotovo - melodramsko. U 

veliku fresku zna utkati upečatljivu epizodu. "Ešalon 

za Samarkand" mogao bi se zamisliti kao veliki, 

epski bulajićevski ilm. Neki mlađi Bulajić - mlad 

kao Dejev - taj bi ilm sjajno i snimio. Taj zamišljeni 

ilm, dakako, nikad nećemo vidjeti. Ali je zato tu pred 

nama epopeja na papiru vrijedna čitanja. 

Carlo Rovelli 

Na krilima leptira 

TIM press, 2022. 

prijevod Hana Klak Ustolin 

213 str., 130 kn 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑ 

Goethe je krčio nove putove u 

književnosti. Sebe je nazvao 

osloboditeljem književnika. U prvi 

je plan stavljao koncept umjetničke 

originalnosti i slobodu od izvještačenih 

konvencija. Umjetnik mora živjeti iz svoje nutrine 

i poticati individualizam, smatrao je, i to je ostala 

konstanta umjetničkog stvaranja. Mnogi će reći 

da je najveći njemački pjesnik i najveći Nijemac 

koji se ikada rodio, no on pripada višoj vrsti nego 

što su to nacionalne književnosti, kako je napisao 

Nietzsche, tvrdeći da je u povijesti Nijemaca ostao 

događaj bez ikakvih posljedica. "Dolaze i pitaju 

me koju sam ideju htio utjeloviti u svojem Faustu. 

Kao da ja to znam i kao da bih to mogao izreći!", 

govorio je, pa nije za čuditi se da se mi do dana 

današnjeg dovijamo što li je to pjesnik ustvari htio 

reći. Čim je 1790. objavio fragment prvog dijela 

suvremenici su govorili da, iako prikazuje sudbinu 

jednog čovjeka, govori o sudbini čovječanstva. 

Djelo nudi bezgranične mogućnosti tumačenja. 

Sam Goethe nazvao ga je inkomenzurabilnim, 

nesmjerljivim. Tematika te vizionarske poetske 

drame koju je nazvao tragedijom zaokupljala ga je 

još od mladosti, pisao ju je u rasponu od šezdeset 

godina, tu dramu duše i unutarnjih previranja koja 

prikazuje tragediju novovjekovnog intelektualca. 

Njegov drugi dio (1832.), puno manje 

poznat i pročitan, teško je prepričljiva poetska 

fantazmagorija koja sabire tri tisuće godina 

povijesti, s književnim aluzijama od Homera do 

Lorda Byrona, s opisom pojave kapitalizma i 

imperijalizama 1820-ih. Pjesnički je to obračun 

pjesnika s njegovim vremenom, u kojemu više 

nije fokus na Faustovoj duši, nego na društvenim 

fenomenima kao što su psihologija, povijest i 

politika. Zanimljivo je kako tematizira dobre i 

loše strane industrijske revolucije i gospodarskog 

rasta. Kao ministar inancija na sudu u Weimaru, 

Goethe je bio u dobroj poziciji da to komentira, 

a njegovi su uvidi i danas zapanjujuće relevantni. 

Opisuje instrumente koji su omogućili taj rast 

kao što je stvaranje papirnatog novca, koje je 

počelo u Engleskoj u 17. stoljeću i čini osnovu 

našeg globalnog valutnog sustava, ili pak izum 

parnog stroja Jamesa Watta, koji je označio 

početak industrijske revolucije. No, kad govori 

o ekonomskom napretku, uočava i njegove 

potencijalne opasnosti. Napredak podrazumijeva 

obuzdavanje prirode izgradnjom umjetnog svijeta, 

gradova, industrije, pojačanog transporta i razvoja 

poljoprivrede, što je u Faustu simbolizirano 

izgradnjom nasipa i melioracijom. Pronicljivo 

Goethe govori da zahvat u prirodni okoliš može 

imati nepredvidive posljedice. Mi danas znamo 

koliko je bio u pravu i kad, prikazujući tendencije 

razvoja kapitalizma, Meistofeles na ciničan način 

proriče vlast novca i bezobzirnog materijalnog 

egoizma. Kao klasični liberal zalagao se Goethe za 

manje državne rashode i što veće osobne slobode. 

Njegove su misli da je lako vladati, ali ne i 

upravljati, da domoljublje kvari povijest te da 

je najbolja vlada ona koja nas uči da vladamo 

sami sobom. Baš kao i ona da ratovi čine mnoge 

nesretnima dok traju, a nikoga sretnim kad završe.

50 


AKO SE ŽELITE 

PRIPREMITI ZA 

APOKALIPSU, 

ČITAJTE "JUTARNJU 

ZVIJEZDU" 

Karl Ove Knausgård 

Jutarnja zvijezda 

Naklada OceanMore, 2022. 

prijevod Anja Majnarić 

592 str., 249 kn 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑ 

piše: Tomislav Čadež 

Naklada OceanMore objavila je nedavno 

opširan roman Karla Ovea Knausgårda 

"Jutarnja zvijezda", prvi u novoj seriji 

od pet romana, kako je pisac najavio. 

Autor glasovitog ciklusa "Moja borba", 

šest autobiografskih romana te još mnogo i u nas 

prevedenih proza, iznenadit će mnogog čitatelja 

ovdje svojom maštom i, rekao bih, intuicijom. 

Roman je, kao i ciklus "Moja borba", čitko i pitko 

prevela Anja Majnarić, a radnja teče ovako: u 

kolovoškoj noći Arne i Tove zatekli su se u svojoj 

ljetnoj kući za odmor, na jugu Norveške, sa svojom 

djecom. U blizini je odsjeo i njihov prijatelj Egil. 

Kathrine, svećenica, vraća se kući avionom s nekog 

biblijskog seminara, propitkujući vlastiti brak. Tu 

je i novinar Jostein, koji se cijele noći opija dok 

se za to vrijeme njegova supruga Turid našla u 

problemu na radnom mjestu. Radi noćnu smjenu 

Posrijedi je klasičan europski roman, koji baštini sve tradicije i 

romantizma, i klasicizma, i postmoderne, koji je u svojoj potki i 

satiričan i političan, a u iskazu strpljiv, bogat riječima i 

sadržajem. Čita se lako, ali zahtijeva mnogo vremena 

kao medicinska sestra na psihijatrijskom odjelu 

kad jedan njezin pacijent, eto, pobjegne. Nad svima 

njima iznenada se pojavi sjajna, velika zvijezda 

koja u njima budi različite slutnje. Svima se njima 

počinju događati čudne stvari, devetoro ljudi 

ujedinjuje odjednom neobičan sklop događanja… 

Knausgård je u ovome romanu, rekao bih, 

ujedinio sve svoje spisateljske snage te sašio zbilja 

lijepu i funkcionalnu proznu odoru. Rekao bih da je 

"Jutarnja zvijezda" dobro umiješan koktel u čijoj su 

recepturi glavni sastojci Knausgårdova prva prozna 

knjiga "Ima vrijeme za sve" (koja ga je bila smjesta 

proslavila, još eto sad već gotovo davne 1998., a u 

nas ju je objavila naklada Vuković&Runjić godine 

2017. u prijevodu Muniba Delalića) i neke dionice 

"Moje borbe". U opširnom romanu (više od 500 

stranica) "Ima vrijeme za sve" demonstrirao je da, 

što se kaže, suvereno vlada unošenjem fantastike, 

pa i kršćanske mistike u književni tekst. A u "Mojoj 

borbi" je demonstrirao da hipnotičkim stilom 

zna uvući čitatelje u tekst. U "Jutarnjoj zvijezdi" 

povezao je pak, mnogi će čitatelj kazati, banalne 

opise svakodnevice s fantastikom. 

Znači, pokazao je, među ostalim, kako itekako 

zna pisati tekstove koji se ne oslanjaju na 

autobigrafski ili pseudoautobiografski diskurs. 

Ovdje upravo uzbudljivo lako ulazi u razne 

likove u prvom licu, muške ili ženske, s tim da 

bismo lako mogli dodati i činjenicu da su možda 

najzanimljiviji oni muški likovi koji podsjećaju 

na samog Knausgårda. Štoviše, dojma sam da 

u toj polifoniji glasova uspijeva čak puno bolje 

progovoriti o sebi nego u cijelom ciklusu "Moja 

borba". Neću, dakako, ovdje detaljno prepričavati 

radnju i otkrivati karakteristike likova, mnogi 

čitatelj radije će ih detektirati sam, no, što se mene 

tiče, najviše me privukao jedan njegov lik koji 

otvoreno ispovijeda da zapravo ne podnosi svoju 

ludu, maničnu ženu i da osjeća olakšanje uvijek kad 

ga zatvore u sanatorij, tvrdi da čak i nema empatiju 

prema drugima, ali se zato itekako požrtvovno 

brine za svoju djecu, i stalno ga prati bojazan da će 

kasnije i netko od njegove djece naslijediti majčinu 

psihičku bolest. 

Nenadmašan je i lik Jostena, novinara crne 

kronike, kojeg su za kaznu prebacili u rubriku 

kulture. Njegov prezir prema umjetnicima o 

kojima mora pisati ravan je pasažima iz romana 

Knausgårdova omiljenog pisca Thomasa 

Bernharda. Mnogi će se od nas novinara prepoznati 

u njegovim sarkazmima, a cijela stvar je i komična 

dozlaboga jer, dakako, u stvarnosti nema lakšeg 

posla u novinarstvu negoli pratiti kulturu i nema 

težeg posla negoli pratiti crnu kroniku… 

Knausgård, među ostalim, ovim romanom 

demonstrira, što se kaže, visoku načitanost. 

Rukopis dokazuje dakle da je Knausgård, 

uz takozvanu visoku književnost, Tolstoja i 

Dostojevskog primjerice, iščitavao i mnoge 

krimiće, trilere, znanstveno-fantastične romane 

te horore. Nešto smo znali i otprije. Primjerice, 

na jednom mjestu u ciklusu "Moja borba" 

tvrdi da mu je Stockerov roman "Drakula" bila 

najomiljenija knjiga u mladosti. Te elemente 

žanrovske književnosti doista je vješto unio u 

"Jutarnju zvijezdu". 

Ne moramo uvijek biti ozbiljni ili smijemo biti 

barem lirski raspoloženi dok pišemo recenziju pa 

zaključujem i ovo: nakon što pročitate ovaj roman, 

moguće je da ćete svako malo pogledavati u nebo i 

pitati se hoće li se stvarno pojaviti ta nova zvijezda 

i napokon nas uvesti u nešto Novo (neodređeno, 

ali s velikim početnim slovom!). Za tim "Novim" 

Knausgård čezne u svim svojim djelima. Možda 

nije vrijeme, ili jest upravo za to, pada mi na pamet 

kako u svojem kratkom romanu "Proljeće" čak 

priželjkuje da Švedsku i Finsku napadnu Rusi samo 

da se napokon nešto počne događati. U "Jutarnjoj 

zvijezdi", štoviše, kao da priželjkuje apokalipsu i 

eto konačni kraj svijeta. A taj će nas kraj odvesti 

u nešto novo, kao što nas Knausgård odvodi u 

svakoj svojoj knjizi. 

Dakle, ako se želite pripremiti za apokalipsu, 

čitajte Knausgårda. Prosječna ili natprosječna 

temperatura koja nas stiže sad već pred ljeto, 

mogla bi postati idealna podloga za čitanje, jer 

i u romanu vlada ogavna vrućina, što je, kako 

stoji u Apokalipsi u Bibliji, siguran znak da je 

nečastivi tu negdje u blizini. Promatra nas i čeka 

trenutak iskrcavanja svojih legija. To polagano 

iskrcavanje demona na zemlju odlično je dakle 

Knausgård opisao u ovome svojem romanu. 

Doduše, nismo sigurni da su posrijedi demoni, 

jer su nalik anđelima iz romana "Ima vrijeme za 

sve". Tko su zapravo ta bića, saznat ćemo u idućim 

romanima iz petoknjižja, za koje se nadamo da 

će se naći na domaćem tržištu, kao i cijeli ciklus 

"Moja borba". Još bih dodao jedan detalj za koji 

mislim da je važan. Ovaj je Knausgårdov roman 

idealan za čitatelja koji se nikad nije susreo s 

njegovim djelom. Posrijedi je, zapravo, jedan 

klasičan europski roman, koji baštini sve tradicije 

i romantizma, i klasicizma, i postmoderne, koji 

je u svojoj potki i satiričan i političan, a u iskazu 

strpljiv, bogat riječima i sadržajem. Čita se lako, 

ali zahtijeva mnogo vremena. Ukratko vraća vjeru 

u pisanu riječ, što se kaže. U ovome našem sve 

više slikovnom i nepismenom svijetu, ovakve se 

knjige doimlju kao svjetionici za izgubljene duše, 

svjetiljka za mušice koje i same ne znaju zašto lete, 

kuda lete i kamo lete. Ili se barem nama tako čini 

da jest. A možda i nije. 

UREDNIK PREPORUČUJE 

VLADIMIR CVETKOVIĆ 

SEVER: "SLIKAR PLUTAJUĆEG 

SVIJETA" GOVORI O 

IDEALIZMU U SLUŽBI 

IMPERIJALIZMA 

Vladimir Cvetković 

Sever vlasnik je 

sve propulzivnije 

nakladničke kuće 

Mitopeja, a ujedno 

i prevoditelj novog 

naslova nobelovca 

Ishigura. 

Neja Markičević/ Cropix 

Roman "Slikar plutajućeg svijeta" Kazua 

Ishigura dobio je nagradu Whitbread 

još 1986. godine, ali premda daje 

važan prikaz idealizma stavljenog u 

službu imperijalističke ideje, što će se 

protagonistu osobno kao i rodnome mu Japanu 

itekako obiti o glavu, na hrvatskom je ugledao 

svjetlo dana tek ove godine. 

Pri radu na prijevodu morao sam prenijeti 

dojam kako je riječ o djelu čiji pripovjedač ne 

piše izvorno na engleskome, kao sâm pisac: 

Ishiguro engleskim tu dočarava japanski. Slikar 

Masuji Ono u tekstu se prisjeća mlađih dana 

provedenih u svijetu boemštine koji Ishiguro 

naziva "loating world" i bilo mi je stalo zadržati 

taj odabir i u hrvatskom prijevodu. (Japanski 

pojam "ukiyo-e" doslovce znači "slike plutajućeg 

svijeta".) Usput, između dva moguća prijevoda 

tog pojma u metaforičkom smislu - i "lebdenje" 

u zraku i "plutanje" u vodi na engleskome su 

"loating" - odlučio sam se za potonji ne bih li 

zadržao barem podsvjesnu konotaciju svijeta koji 

je "odnijela voda". 

Pazio sam na tu i sve pripadajuće konotacije 

pripovjedačeva jezika pri radu na svakoj rečenici, 

mahom kroz trud da zatomim svako isuviše britansko 

fraziranje. Htio sam i da se Onovo stavljanje 

svojega dara u službu nečega što će u konačnici 

dovesti do velikog zla odražava i na samoj naslovnici, 

koja donosi autorovo ime i naslov estetizirane 

u oblake na zrakama izlazećeg Sunca, s jedne strane 

nužno vrlo svijetle, a s druge zloslutno tamne. 

Kad god mogu, u nakladi Mitopeja dopuštam da 

mi tekst tako zada izgled pojedinog djela. 

Proizvodne poteškoće s kojima se svi u branši 

suočavamo izazvale su kašnjenje i poskupljenje, 

nažalost; "Slikar" je tako zasad dostupan jedino 

u luksuznome izdanju, izravno iz Mitopejine, 

još neko vrijeme, samo internetske trgovine. 

Namjera nam je do ljeta to ispraviti mekim 

izdanjem za knjižare, kao i otvaranjem Salona 

Mitopeja na Novoj Vesi.

ZBIRKA NIJE NEZANIMLJIVO 

ZAMIŠLJENA, NO KOMPONIRANJE I 

STIL PAPIRNATI SU DO KRTOSTI 

Četrnaest priča u 

novoj knjizi Nade Gašić 

izloženo je pretežno 

u ja-formi, u obliku 

samoopravdavajućih 

solilokvija, očajničkih 

pisama, transkribiranih 

iskaza. 

Vedran Peteh / Cropix 

Dražen Dabić 

BIBLIOFIL 

ZA MANGELOSA 

DANAS ZNAJU 

NAJVAŽNIJI SVJETSKI 

KUSTOSI, GALERISTI I 

AUKCIJSKE KUĆE 

51 


Nada Gašić 

Posljednje što su vidjele 

Sandorf, 2022. 

177 str., 135 kn 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Posuditi ☑ 

piše: Vanja Kulaš 

O 

ne iz zbirke "Posljednje što su vidjele" 

koja objedinjuje priče Nade Gašić 

autodijegetske su pripovjedačice ili pak 

protagonistice o kojima se pripovijeda 

u objektiviziranom trećem licu. One 

su žrtve obiteljskog nasilja, psihičkih oboljenja, 

urođenog invaliditeta, prirodnih katastrofa ili 

naprosto usamljenosti, a mahom su starije dobi. 

Mjesto radnje u pravilu je pandemijski Zagreb 

s pokojim prostorno-vremenskim ekskursom u 

mediteranski ili alpski ambijent, u ratne devedesete 

ili u nedeinirane davnine u koje nas odbacuje 

dekonstrukcija bajke o Modrobradom. Čak i bez 

navođenja ulica iz šireg zagrebačkog središta, poput 

Fišerove, Zvonimirove i Šubićeve, čitatelju je jasno 

da se kreće donjogradskim rasterom međuratnih 

zgrada gdje se stanovi osiromašene pa i ostarjele 

srednje klase otvaraju na sjenovita dvorišta, inače 

intimna, a ovdje odjednom zlokobna. Četrnaest 

priča izloženo je pretežno u ja-formi, u obliku 

samoopravdavajućih solilokvija, očajničkih pisama i 

transkribiranih iskaza. 

Pripovijesti su to eksplicitno ili implicitno 

prijeteće atmosfere, a opasnost, stvarna ili 

umišljena, vreba izvana, no još više iznutra. 

Izvanjsku pogibelj predstavlja štošta, od 

hipertroiranog gradskog kaosa, suviše diskretnih 

susjeda ili invazivnih suputnika u javnom prijevozu, 

do virusa, na kraju i potresa. Unutarnju ugrozu 

nerijetko potencira vlastita obitelj, kao moguće 

klizište u bešćutnost i agresiju, no ponajveća 

prijetnja proizlazi iz protagonistica samih, 

generirajući se iz prestravljenosti od neizbježnog 

starenja, progresivnog izičkog i mentalnog 

propadanja, bolesti i nemoći, konačno, iz činjenice 

da život pri kraju gubi na dignitetu i odmotava 

se u ništavilo. Sablasti, antropomorfne životinje, 

povratnici iz onostranog koji epizodno promiču 

mizanscenom simbolički su adekvatni realnim 

bojaznima žena u poznim godinama. 

U dvjema pričama nalazimo motiv utočišta koje 

se promeće u klopku: novokupljeni zagrebački stan 

neprijateljski se postavlja spram svoje stanarke, 

kao i staro otočko zdanje prema svojoj gošći, 

pa prva priča priziva jezovitost romana "Tlapnje 

jednog stanara" Rolanda Topora i Polanskijevih 

košmarnih drama ("Stanar", "Odvratnost"), a druga 

kostimiranog horora uklete kuće. Motiv uljeza u 

sigurnosti doma naći ćemo u priči gdje čovjek u 

crnom trkačkom odijelu, nalik štakoru, sije smrt 

najprije u, kako vremešna svjedokinja sumnja, 

jednom slovenskom izletištu, da bi i sama umrla kad 

ga preneražena ugleda sa svog zagrebačkog balkona. 

Somnambulna je situacija i ona u kojoj prolaznik 

pogiba pod tramvajem u pokušaju da pomogne 

starijoj gospođi, i to jer ga ona panično odgurne 

prepoznavši u njemu mornara iz svoje mladenačke 

more. "Njega sam vidjela posljednjeg" ostaje 

najuspjelija priča u zbirci, objedinivši autoironiju 

i efektno izvedenu napetost u crnohumorni 

komentar o mukotrpnosti književnog rada. 

Autorica ispisuje kratke horore koji ustvari to 

nisu, krimiće koji to samo uvjetno jesu, jer intrige 

nema, svjedočimo tek kaznenom djelu iz nehata 

ili milosrđa, kao u romanima Karin Fossum, gdje 

su fatalni ishodi posljedica nesretnog slučaja, 

nikad poremećenog uma ili kriminalne kalkulacije. 

Tako u jednoj od priča postarija udovica u afektu 

kamenom udara novog koncesionara koji ju tjera 

s plaže gdje se godinama kupala sa suprugom i on 

pada mrtav. U drugoj starica, izravno pogođena 

devastacijom pitomog starinskog kvarta, vrtnim 

škarama napadne jednog od radnika koji kraj njene 

kućice zidaju urbanu vilu, kad se ovaj po nalogu 

investitora okomi na njeno stablo marelice. U 

trećoj čitamo minijaturu s jastukom poput one u 

Hanekeovoj "Ljubavi". 

Tematski i sadržajno zbirka nije nezanimljivo 

zamišljena, no komponiranje, a ponajprije 

stil, papirnati su do krtosti pa se u pretjeranoj 

artiicijelnosti praktički nijedan od ženskih likova 

ne uspijeva otkinuti tipskom pojednostavljivanju i 

u tekstu autonomno zaživjeti. Riječ je nesumnjivo o 

visoko pismenom i vrlo osviještenom rukopisu koji 

čitatelj ipak, osim prolazno, ne doživljava dovoljno 

afektivno snažnim, onda nažalost ni osobito 

umjetnički potentnim. 

Autorica ispisuje kratke 

horore koji ustvari to nisu, 

krimiće koji to samo uvjetno 

jesu, jer intrige nema, 

svjedočimo tek kaznenom 

djelu iz nehata ili milosrđa 

Veliki izbor Mangelosovih izdanja u 

Biblioilu. Darko Tomaš / Cropix 

I 

najvažniji svjetski kustosi, galeristi i 

aukcijske kuće danas znaju za Dimitrija 

Bašičevića Mangelosa (1921. - 1987.). 

Veliku ulogu u tome ima povjesničarka 

umjetnosti Branka Stipančić, koja osim 

što se brine za art Mladena Stilinovića, brine i o 

Mangelosu. Izdanje "Pythagoras" (Peter Freeman 

NY, 2012.) lijepo ilustrira o kojoj se razini radi. Ima 

još nešto zajedničko Mangelosu i Stilinoviću; to 

da su publikacija ili Knjiga umjetnika bili iznimno 

bitan i znatan dio njihove umjetnosti. Mangelos 

je, osim što je poznat po svojim globusima, 

radovima na daskama, kartonu i papiru, 

izrađivao i unikatne Knjige umjetnika. Obično 

temperom na već tiskanim papirima. Najčešće 

ih je zacrnio ili zacrvenio te ispunio simbolima i 

svojim prepoznatljivim rukopisom. Ovdje ćemo 

predstaviti pet najvažnijih tiskanih izdanja. Iako 

je likovno stvarao već cijelo desetljeće, Mangelos 

se prvi put predstavio javnosti u Piceljevoj "ediciji 

a", u broju 6, s "Nonstories", 1964. godine. Ulje na 

platnu istog naziva (35 x 45cm) danas je u Kolekciji 

Anišić. Zanimljivo je da je u tom periodu bio član 

Gorgone, no nije objavio svoje službeno izdanje 

istoimenog antičasopisa. Publikaciju za izložbu 

"Fenomen Picasso" (Novi Sad, 1972.) izradio je 

sitotiskom u boji na svega dva lista. Za izložbu 

"Shid-theory (no art)" u kultnom Podroomu, 1978. 

godine objavio je jedno od najljepših izdanja u 

našoj umjetnosti uopće. Na četiri lista, formata 

35x25, također u sitotisku. Kada je u Atelieru Toše 

Dapca, 1978. godine, na zidovima izlagao svoje 

crne i bijele manifeste, objavio je i art katalog 

"Manifesti" u crnoj i bijeloj verziji. Naravno, 

izradio je i zanimljive pozivnice, u sitotisku, 

crne i bijele. Za izložbu u Galeriji Dubrava, 1979. 

godine objavio je lijepu art publikaciju "Energija 

(no 9)" i pojasnio - "najilozofskije i najteoretskije 

objašnjenje noarta glasi: noart". Pored sveg ovoga, 

Mangelos je bio doktor povijesti umjetnosti, 

kustos, voditelj u kulturnim institucijama, likovni 

kritičar, urednik i član redakcija važnih izdanja, a i 

sin čuvenog Ilije Bosilja. 

Biblioil je specijaliziran za prva i rijetka izdanja, 

avangardu u književnosti i djeluje kao galerija 

suvremene umjetnosti (Antuna Bauera 9, Zagreb).

52 


Jasna 

Kovačević 

NA 

POSUDBI 

Što se najviše čita u knjižnicama 

Mira Furlan 

Voli me više od svega na svijetu 

Umjesto prvog mjesta najčitanijih 

knjiga, ovaj put ću napraviti 

presedan i ovdje staviti knjigu 

koja je najtraženija i ima najviše 

tzv. rezervacija na online katalogu 

Knjižnica grada Zagreba, a riječ je o 

autobiografskoj knjizi Mire Furlan 

"Voli me više od svega na svijetu" 

(Fraktura). Naime, zbog inancijskih 

problema i nemogućnosti kupnje u dvije knjižnice 

su se, privatnom donacijom, pojavile tri knjige koje 

su odmah posuđene i na njima je dvoznamenkasti 

broj rezervacija. Budući da su knjižnice sada u 

mogućnosti kupiti navedeni naslov, pozivamo 

čitatelje da čitaju izvanrednu knjigu prerano 

preminule zagrebačke ilmske i kazališne dive Mire 

Furlan u kojoj pripovijeda o sudbini majke Branke 

i oca Ivana, bake Ljube, ali i supruga te sina Marka, 

kojemu je knjiga i posvećena. 

Renato Baretić 

Zadnja ruka 

Ovo dugotrajno vrijeme pandemije 

iznjedrilo je nove čitateljske 

ukuse, ali i potražnju za hrvatskim 

piscima, pa i poezijom. Tako se 

na drugom mjestu najčitanije 

knjige našao hrvatski novinar, 

književnik i scenarist Renato 

Baretić s romanom "Zadnja ruka" 

(Hena com). Nakon što je poharao 

književnu scenu 2003. godine svojim romanom 

"Osmi povjerenik" i našao svoje zasluženo mjesto 

u lektiri za srednje škole, ali i na ilmskom platnu 

(2018.) pod vještom i vrlo uspješnom palicom 

ilmskog producenta Joze Patljaka, ovaj put 

Baretićev je fokus na bivšem novinaru i nekada 

zapaženom piscu Zvonku Fildu, koji se nalazi u 

stvaralačkoj krizi. Riječ je o romanu u kojemu 

opet dolaze do izražaja jezična karakterizacija 

likova i vještina pripovijedanja koja će svojim 

neočekivanim završetkom "zarobiti" čitatelja. 

Brit Bennett 

Moja nestala polovica 

Na ljestvici čitanosti svoje 

zasluženo mjesto našao je roman 

američke spisateljice Brit Bennett 

"Moja nestala polovica" (Mozaik 

knjiga). Brit Bennett osvojila 

je američko čitateljsko tržište 

već svojim prvijencem "Majke" 

(2016.). Kako je obitelj inače u 

fokusu ove američke spisateljice, 

tako i u "Mojoj nestaloj polovici" tematizira 

više naraštaja obitelji, i to od američkog Juga do 

Kalifornije, obuhvaćajući razdoblje od pedesetih 

do devedesetih godina 20. stoljeća kroz emotivnu 

priču o blizankama Vignes koje su odrastale 

šezdesetih godina u Mallardu u Louisiani, gradiću 

u kojem žive samo crni ljudi svijetle kože, što će 

se pokazati presudnim za razdvajanje blizanki, ali i 

izvrsnim temeljem za istraživanje povijesti. 

Jasna Kovačević voditeljica je najpopularnije 

zagrebačke knjižnice - “Bogdan Ogrizović” 

SRPSKI HIT-ROMAN O ŽRTVI 

ZLOSTAVLJANJA KOJA JE PRISTALA NA 

TANGO SA PSIHOPATOM 

Milica Vučković 

Smrtni ishod atletskih povreda 

Fraktura, 2022. 

176 str., 139,90 kn 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑ 

piše: Jadranka Pintarić 

Za tango, kao i za vezu sa psihopatom, 

potrebno je dvoje. Takva veza često 

započinje magijom prvog susreta - 

onom opčinjavajućom kemijom, kad 

je "nešto bilo divlje u zraku". Na tome 

se poslije i održava kad je kritično - prepričavaju 

se do u tančine ti trenuci, pogledi, riječi, geste… 

Na poslovnoj zabavi njezine irme Viktor sjedne 

pored Eve, priča joj nešto što ona baš i ne razumije, 

ali zgodan je kao Apolon. Eva je već bila odustala 

od muškaraca. Iza sebe ima neuspio brak sa 

Zagrepčaninom, mrtvim puhalom koji je "smeran 

i nenapadan" i sinčića s kojim živi kod roditelja u 

kući u Železniku, beogradskom predgrađu koje 

mrzi. Obožava oca, zamjera štošta majci koja 

pak sebi zamjera što nije studirala, nego radi kao 

piljarica; ima znatno mlađu sestru Veru s kojom 

nema nikakav odnos. Da bi se što prije osamostalila, 

Eva je završila višu i zaposlila se kao tajnica u IT 

irmi. Ne uživljava se u posao, nije ambiciozna. Ona 

je obična, prosječna žena i osim neuspjelog braka, 

ništa dramatično joj se nije dogodio. 

Dok nije zaplesala s Viktorom. Čak i u fazi 

"leptirići u stomaku" bilo je znakova njegove 

patološke ličnosti, ali ih je ona, uredna kakva već 

jest, mela pod tepih. Viktor je intelektualac i nabija 

joj na nos njezinu neobrazovanost. Poslije joj 

nabije šaku. No, kasno je, ulovila se u vrzino kolo 

- kad je dobar, najbolji je na svijetu, kad pobjesni, 

sama je kriva. Dakako, Viktor je jako pametan - kad 

ste čuli da je, hajmo reć', osoba s poteškoćama u 

intelektualnom razvoju psihopat? 

Posljednjih godina mnogo smo doznali o 

psihopatiji i sociopatiji, istražuju se te anomalije 

sa svih aspekata: psiholoških, socioloških, 

antropoloških, fenomenoloških. I da, statistika 

kaže da je znatno više muškaraca u toj kategoriji. A 

živimo u vremenu u kojem svatko ima pravo javno 

izraziti svoje mišljenje pa neki je opći diskurz - 

zlostavljač je uvijek kriv, jadna žrtva. 

Milica Vučković pokazuje širu sliku. Žrtva je 

pristala na tango sa psihopatom, štoviše, trudi se. 

Eva nije ni malodobna ni maloumna, zašto trpi 

zlostavljanje? Čak i kad se zapita: "Koje su granice 

ljudske izdržljivosti?", autorica postupno, ali 

detaljno opisuje taj "preobražaj" obične žene u onu 

koja ne samo da trpi zlostavljanje, nego počinje 

i sama njime uzvraćati. Vučković nije pristala na 

kičast prikaz žrtve kao jadne i bespomoćne. Njezina 

je Eva prije Viktora bila samostalna, snažna osoba. 

Upravo zato ju je i odabrao! 

Autorica je roman posvetila nekim 

prijateljicama, ali i "svim ostalim ljudima koji ćute". 

E, to je ključno! Zato bi ovaj roman trebala pročitati 

svaka žena od 15. godine nadalje i staviti ju na 

nahtkasl, ponavljati gradivo. Vučković je prekršila 

zavjet šutnje. Mudro je našla i riječi i način, bez 

teorijskog dociranja i psihologiziranja. Samo gola 

kost psihopatije. Isprva, Eva ne shvaća što joj se 

dogodilo. Našla se u odnosu u kojem je zlostavljana 

i voljena, zlostavlja i voli. Poslije ju je sram. Šuti. 

Uvjerava se u usmenu predaju da ljubav boli. 

Isprali su joj mozak da je u ljubavi (valjda kao i 

ratu) sve dopušteno - i nasilje. Muškarac koji te 

tobože voli, štoviše obožava, smije te ponižavati, 

vrijeđati, manipulirati, iskorištavati, ucjenjivati, 

mlatiti. Nikome se nije povjerila, a kad su bliske 

osobe shvatile što se događa, spremno je zanijekala. 

Usavršavala je umijeće opravdavanja i njega i 

sebe. Pristojno, svi oko nje imaju "slijepo polje". 

Ono naše čuveno: "Ne bi se šteli mešati". A kad 

ishod bude smrtni, onda: "Bili su divni susjedi. 

Uvijek ljubazni…". 

Tako je red. Posipamo se pepelom neznanja, 

šutnje i žmirenja. Kad žena ima šljivu na oku, to je 

privatna stvar. Između redaka Vučković ispisuje i 

daljnje upozorenje. A što je s djetetom koje gleda 

mamu sa šljivom na oku? Ništa. Djeca su nedužna. 

Jesu li? A što je s onim da upijaju sve kao spužva? 

Sve znanosti nisu riješile dilemu jesmo li prirodno 

dobri ili loši. 

Zato je na nama da ih odgojimo kao dobre. Osim 

informatičke, medijske i ine pismenosti, potrebna 

nam je i psihološka. Djevojčice, stavite ovaj 

roman pod uzglavlje! 

Milica Vučković (1989.) beogradska je slikarica 

i spisateljica. Za pisanje je dobila mnogo nagrada, 

pa tako i za ovaj roman, koji je doživio nekoliko 

izdanja i postao hit. S pravom. 

Milica Vučković (1989.) beogradska je slikarica i 

spisateljica. Za pisanje je dobila mnogo nagrada, pa 

tako i za ovaj roman. Foto: kunst.weekly 

Autorica postupno, ali 

detaljno opisuje 

"preobražaj" obične žene u 

onu koja ne samo da trpi 

zlostavljanje, nego počinje i 

sama njime uzvraćati

53 

Gordana Benić dosad je 

objavila dvadeset knjiga 

poezije, zavrijedila 

nagradu Goranov 

vijenac i Kvirinovu 

nagradu za ukupan 

doprinos hrvatskoj 

poeziji. 

Foto: Ana Peraica 

Gordana Benić 

JUTRO PETO * CRVENI POMAK 

iz zbirke "Zemlja nulta" 


na stolu 

nepodnošljivo 

crvenilo ruža u orbiti 

gori velika duša Carlosa Castanede 

izgaraju komadi satelita krhotine raketa 

korov svemira samo je tamna korona 

čudnih zvijezda 

soba udaljena deset svjetlosnih godina sitni kukci 

pustoše zidove prema dubini mogu mapirati 

modrinu u sjeni odreći se poetike 

Mjeseca levitacije plamtećih 

zvijezda melankolije 

grobnih čempresa 

crne kaligraije 

lastavica 

guste 

mreže 

svjetlosti 

u granama borova 

možda je dizajnirao Piranesi 

atomski nizovi povezuju nas u 

savršenu geometriju 

VRT SVEMIRSKE APSTRAKCIJE (epilog) 

Već dugo traje potraga za drugom 

Zemljom, premda 

ne postoji čvrsto tlo, već samo 

mitološki horizont koji 

nas razdvaja 

*** 

U zvjezdanim jatima možda je Zemlja izgubljena, 

preoblikovala se u svemirsku mandalu koju lako 

otpuhne solarni vjetar 

U 

rutini svakodnevnih stvari, 

vječito okupirani preživljavanjem, 

banalnostima, vlastitom ugodom, 

odnosima, osjećajima i ambicijama, 

opsjednuti mjestom svoje male 

osobe u kozmosu, tko bi se još stigao zapitati 

kako je bilo u svemiru i na Zemlji prije nas, 

ljudi, i kako bi moglo biti jednom ako se ugasi 

civilizacija? "Možda je već kraj vremena i 

zvjezdana prašina/pada po zemaljskim putovima" 

u jednom stihu svoje posljednje pjesničke knjige 

"Zemlja nulta" (Hena com, 2022.) piše Gordana 

Benić, naša jedina pjesnikinja koja ispisuje 

poetiku kozmičkog. 

Dosad je objavila dvadeset knjiga poezije, 

zavrijedila nagradu Goranov vijenac i Kvirinovu 

nagradu za ukupan doprinos hrvatskoj poeziji, 

nagradu "Tin Ujević" za knjigu "Laterna Magica", 

nagradu HAZU za knjigu "Nebeski ekvator"... 

Ova splitska pjesnikinja, nekoć novinarka, 

posvećenica je stiha; najvažnije su teme njezine 

poezije Mediteran, Dioklecijanova palača 

(o kojoj je napisala šest pjesničkih knjiga) 

i svemir/kozmos. 

Tek objavljenom knjigom "Zemlja nulta" 

završila je niz poetskih knjiga iz ciklusa 

ŽIVOT 

POEZIJE 

Sanja Baković 

SVEMIRSKI 

ROMANTIZAM 

KAO UTJEŠNA 

NADA ZA STROJ 

NAŠE 

ČOVJEČNOSTI 

kozmizama, petoknjižje "svemirskog romantizma", 

pojma koji je opisala u svojoj predzadnjoj knjizi 

"Vremenski putnici" (Litteris, 2020.), kazavši kako 

"svemirski romantizam možda pruža utješnu 

nadu za stroj naše čovječnosti koji posve izmiče 

deiniciji ljudskoga". 

Knjigu "Zemlja nulta" čini četrdeset pjesama, 

sparenih u dvadeset kozmičkih dijaloga u kojima 

sudjeluju "noćne" i "jutarnje" pjesme, uz epilog. 

"Svemirski leksik" Gordane Benić fascinantan je 

kao i imaginacija kroz koju prosijava konkretno 

znanje kojim raspolaže o temi o kojoj piše, 

njezine su pjesme prave studije o svemirskim 

pojavnostima, dok njezin pjesnički čin pokreće 

jedinstveno iskustvo kozmičkog prostora. Pjesme 

nas vode kroz svemirska prostranstva i elemente, 

tematizirajući istodobno prapočetak i kraj svijeta 

(svojevrsnu postapokalipsu). Oslobođene su 

interpunkcije, pisane slobodnim stihom - vizualno 

se stihovi doimaju organizirani u ritmu valova. 

Autorica je izgradila zahtjevan i enigmatičan 

narativ kozmičnosti, njezina poezija poziva na 

zadubljivanje u svemir vlastitog bića i na učenje, 

uvijek na učenje o sebi i prostranstvu kojem 

pripadamo, odvraćajući nas od egoistične 

/"sebecentrične" ideje da svemir pripada nama.

54 


FILM&TV 

Taylora Sheridana kao 

glumca proslavila je 

uloga zamjenika šerifa 

Davida Halea u seriji 

"Sinovi anarhije", no već 

prvi realizirani scenarij 

"Sicario" u režiji Denisa 

Villeneuvea pokazao 

je za što ima najviše 

talenta. Proimedia 

Proimedia 

TAKO REALISTIČNU SERIJU O OSVAJANJU DIVLJEG ZAPADA JOŠ 

NISTE VIDJELI, OVDJE SE LAKO I BEZ OKLIJEVANJA UBIJA 

1883 

am. vestern-serija, 2021. - 2022. 

Tvorac: Taylor Sheridan 

Glume: Sam Elliott, Tim McGraw, 

Faith Hill, Isabel May, LaMonica Garrett 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ***** 

piše: Nenad Polimac 

Taylor Sheridan ima već 52 godine, ali 

i nevjerojatno bogatu karijeru. Kao 

glumca proslavila ga je uloga zamjenika 

šerifa Davida Halea u seriji "Sinovi 

anarhije", no već prvi realizirani scenarij 

"Sicario" u režiji Denisa Villeneuvea pokazao je 

za što ima najviše talenta. Drugi scenarij "Sve ili 

ništa" bio je još uspješniji, ilm je režirao David 

Mackenzie, sakupio je četiri nominacije za Oscara, 

glavne uloge igrali su Jef Bridges, Chris Pine i Ben 

Foster, a okušao se i kao redatelj u ostvarenjima 

"Wind River" s Jeremyjem Rennerom i Elizabeth 

Olsen te "Oni koji mi žele smrt" s Angelinom Jolie. 

Od 2018. Sheridan se upustio u svoj 

najambiciozniji pothvat, s Johnom Linsonom 

piše scenarije za suvremeni vestern "Yellowstone" 

u kojem Kevin Costner igra Johna Duttona, 

vlasnika najvećeg ranča u Montani. Četiri sezone 

već su emitirane, peta se priprema, i to u dva 

dijela (svaki po sedam epizoda), no tu i tamo 

iskrsnuli bi lashbackovi u kojima su se pojavljivali 

pripadnici prve generacije Duttona, supruzi James 

i Margaret, koje su glumile velike country zvijezde 

Tim McGraw i Faith Hill, u privatnom životu 

također bračni par. Odatle i ideja da se jedna 

posebna sezona posveti početku osamdesetih 

19. stoljeća, kad su se Duttoni zaputili prema 

Montani, tzv. Rajskoj dolini u kojoj su osnovali 

ranč Yellowstone. 

Zanimljivo, Sheridan nije počeo od sinopsisa, 

nego je upoznao mladu glumicu Isabel May, koja 

ga je inspirirala za lik Else Dutton, svojeglave 

17-godišnje kćeri Jamesa i Margaret, koja 

stjecajem okolnosti postaje kauboj i bira sebi dva 

neobična životna partnera. Isabel je u intervjuima 

priznala da snimanje baš nije bilo ugodno jer je 

Sheridan inzistirao na krajnjem realizmu, šminka 

nije dolazila u obzir, a ni brijanje ispod pazuha. 

Morala je, osim toga, dobro naučiti jahati, ulaziti 

s konjem u hladne rijeke i još koješta takvog. 

Ispalo je, međutim, da je imao instinkt za glumce, 

jer je djevojka postala svojevrsna duša serije, a 

povremeno i narator. 

Još kao glumac, Sheridan je razvio averziju 

prema ekspozicijama, a kao scenarist bi započeo 

Taylor Sheridan piše scenarije 

za "Yellowstone", a serija "1883" 

svojevrsni je spin-off. Sheridan 

nije počeo od sinopsisa, nego je 

upoznao mladu glumicu Isabel 

May, koja ga je inspirirala za 

lik Else

priču trenutkom kad se radnja već razmahala. 

Tako je i u seriji "1883.": u jeku je napad Lakota 

Indijanaca na kola s doseljenicima, Elsa leži na 

zemlji potpuno obamrla, sve oko nje je u plamenu 

i kad se djevojka pribere, posegne za pištoljem 

koji je u bisagama. Indijanac je u nju uperio luk 

i strijelu, dovoljno precizno da je probode, ali i 

ona je pucala u njega: scena izgleda nevjerojatno 

s probodenom junakinjom koja stoji uspravno 

i Indijancem koji se ruši od njezina metka, no 

to su tek neki od prizora u ovoj seriji koje ćete 

zasigurno dugo pamtiti. 

Vraćamo se unatrag, u kuću u kojoj živi Shea 

Brennan (Sam Elliott), zaposlenik Pinkertonove 

agencije, sa svojom obitelji. Te obitelji, zapravo, 

više i nema, jer su mu žena i kći umrle od 

epidemije velikih boginja. Shei ne preostaje 

drugo nego da spali kuću i zaputi se prema 

Fort Worthu, zapuštenom mjestu koje služi kao 

raskrižje putova prema Istoku i Zapadu, krcato 

je banditima i uistinu se mora biti vješt na oružju 

da bi tamo preživjelo. Shea se brzo poveže s 

Afroamerikancem Thomasom (LaMonica Garrett), 

i on radi za Pinkertona, a u Građanskom ratu 

bio je pripadnik jedinice koju su zvali "Bufalo 

Soldier". Tu upoznaju Jamesa Duttona, koji čeka 

svoju obitelj da stigne vlakom iz Tennesseeja, pa 

da nastave dalje na Zapad. James se u Građanskom 

ratu borio na strani konfederacije. Kad su ga 

zarobili, proveo je tri godine u zatvoru Unije, 

međutim, sada je rat završen i želi što dalje od 

mjesta za koje ga vezuju neugodne uspomene. 

Shea i Thomas dobiju zadatak da povedu grupu 

doseljenika prema Oregonu, gdje još navodno 

ima slobodne zemlje. Kad shvate da ljudi koji 

su im povjereni ne znaju jahati, ne znaju voziti 

kola sa zapregom, a pritom ne znaju ni engleski 

(uglavnom su to Nijemci i Poljaci), najradije 

bi odustali od tog posla, no za to je prekasno. 

Nema druge nego pokušati uvesti kakav-takav 

red među njih, izabrati im šefa (jedinog među 

njima koji zna bar malo engleski, tako da su u 

stanju komunicirati) i natjerati ga da se snađe u 

takvim uvjetima. Već kod prve ozbiljnije prepreke, 

prelaska rijeke, njihova se karavana prepolovila, 

stalno ih napadaju banditi koji žele oteti njihovu 

stoku, a Indijanci su još najmanje zlo jer se s njima 

bar može pregovarati (to, naravno, rade Shea, 

Thomas i James, a ne neiskusni imigranti). 

Nova domovina kao da se urotila protiv njih, 

kola im se teško probijaju kroz krševit i blatnjav 

krajolik, dobivaju i upute kako da se ponašaju 

kad ih napadnu zmije, a u svemu tome žene se - 

reklo bi se - puno bolje snalaze od muškaraca. 

Pogotovo se Elsa lako prilagođava toj sredini, 

izvrsna je jahačica, ne plaši se pucati u čovjeka, 

a doživljava i prva seksualna iskustva. Zapravo, 

tako realističnu seriju o osvajanju Divljeg zapada 

još niste vidjeli, na trenutke će vas podsjetiti na 

"Vrata raja" Michaela Cimina, međutim, ono je 

ipak bio vestern s golemim budžetom i bavio se 

borbom već etabliranih tajkuna protiv siromašnih 

doseljenika, no ovdje su s jedne strane pljačkaši, 

a s druge sirotinja. Da ih ne štite Shea, Thomas i 

James Dutton, potonji bi bili lak plijen za strvinare 

koji su se na njih namjerili. 

Vjerojatno nikad niste gledali vestern-seriju 

u kojoj se ljude tako lako i bez oklijevanja ubija. 

Nema tu upozoravanja, prijetnji, samo se izvuče 

pištolj i puca protivniku u čelo ili u grudi. Uzgred, 

Sheridan je napisao svih deset epizoda i obavio 

je odličan posao, režirao je samo prvu epizodu, a 

ostale su raspodijelili Ben Richardson i Christina 

Alexandra Voros. U epizodama se pojavljuju Tom 

Hanks i njegova supruga Rita Wilson; on je u 

lashbacku iz Građanskog rata, a ona je vlasnica 

dućana koja se napije s Margaret Dutton. Billy 

Bob Thornton je, pak, autoritativan u kratkoj 

pojavi kao šerif Jim Courtright. Šteta što je fabula 

tako zatvorena da ne dopušta nastavak, no bit 

će još dvije sezone koje će se odigravati u prvoj 

polovici 20. stoljeća. 

STRUČNO OKO 

"The Leftovers" je 

televizijsko remekdjelo 

vrijedno svake 

vaše sekunde 

ADRIAN PEZDIRC Svaki put kad 

krenem tražiti novu seriju za gledanje, 

krećem iz razočaranja jer sam "The 

Leftovers" (HBO, 2015.) već pogledao i 

nikada više neću imati priliku gledati ih 

prvi put. Ono što ću napisati zvučat će kao 

spoiler, ali to je tek premisa iz koje serija 

duga tri sezone kreće na svoj put. Priča 

započinje tri godine nakon "iznenadnog 

nestanka", globalnog događaja koji je 

rezultirao nestankom dva posto sveukupne 

svjetske populacije. Najveća vrijednost 

serije leži upravo u tome što se ona ne 

bavi traženjem odgovora na pitanja kako, 

gdje i zašto su ti ljudi nestali, nego što 

je bilo s onima koji su preostali. Na rubu 

ikcije, psihološkog trilera i realizma, ova 

serija prati živote običnih ljudi te njihove 

odnose unutar društva, politika i religija 

svijeta kakvog poznajemo. Policajac s 

familijom, udovica i novi vjerski kult čiji 

pripadnici ne prestaju gasiti cigarete samo 

su neki od rukavaca ove nevjerojatno 

razgranate priče. Scenarij se zasniva na 

romanu "Preostali" autora Toma Perrotte, 

ujedno i jednog od koscenarista. Glumački 

ansambl u kojem i "najmanja" uloga ima 

svoj prostor i vrijeme za ispričati priču 

predvođen je fenomenalnom Carrie Coon, 

a glazba Maxa Richtera cijeloj seriji daje 

posebnu atmosferu. Ako odlučite početi 

gledati seriju, znajte da vam autor ovog 

teksta zavidi jer ćete vidjeti nešto posebno 

i sasvim novo. Mali televizijski masterpiece 

u kojem su, unatoč popularnosti, autori 

serije sami odlučili kada je kraj - vrijedan je 

svake vaše sekunde. 

Adrian Pezdirc 

od 2016. godine 

član je ansambla 

Zagrebačkog 

kazališta mladih, 

a gledali smo ga 

u predstavama 

"Črna mati 

zemla", 

"Čarobni brijeg", 

"Neprijatelj 

naroda" i dr. 

Tomislav Krišto/ 

Cropix 

Vlatka 

Kolarović 

NAJBOLJE 

S TREĆEG 

PRATITE S NAMA 

OVOGODIŠNJI ZAGREB 

BOOK FESTIVAL 

KOJI JE POSVEĆEN - 

APOKALIPSI 

Apokalipsa je riječ kojom se 

razmahujemo već dugo, dio je naše 

pop-kulture i medijske svakodnevice, 

ali možda je došlo vrijeme za istinsko 

razumijevanje tog pojma jer nikada 

kao danas svijet nije bio tako krhak, a njegova 

vrtnja tako mahnita, sudnji bi dan mogao svanuti 

već sutra. I zato će ovog proljeća i književnost 

progovarati o neizvjesnoj budućnosti, mogućem 

kraju svijeta do koji nas dovode politika, 

ekonomija i novi društveni odnosi. O svemu tome 

na Zagreb Book Festivalu koji ove godine nosi 

naziv "Apokalipsa danas". 

Od svog osnutka, HTV3 zamišljen je 

kao medijska podrška kulturnoj sceni, a u 

pandemijskim godinama ta se njegova otvorenost 

kulturnoj produkciji pokazala presudnom 

za opstanak i ostvarenje brojnih festivala. 

Mnogi su se održavali isključivo online i na 

Trećem, od Festivala prava djeteta do Zagreb 

Book Festivala. Na Sunčanoj strani Prisavlja i 

našoj ljetnoj pozornici otvarali smo Festival 

svjetske književnosti, ugostili brojne umjetnike, 

glazbenike, plesače, predstavljali knjige, održavali 

koncerte u trenucima kada se ništa drugo u zemlji 

nije moglo održati. U studiju emisije "Posebni 

dodaci" dva smo puta dodjeljivali nagradu 

Oktavijan. U doba tišine, dali smo kulturi glas. 

Srećom, to je gluho doba iza nas, a uživo je 

uvijek bolje! No Treći je i dalje tu, za svaki slučaj. 

Pa tko nije u Zagrebu i ne može doći čuti uživo 

brojne književnike, teoretičare i umjetnike 

na Zagreb Book Festivalu, koji se održava od 

23. do 28. svibnja, djelomično ga i ove godine 

može pratiti na Trećem. U emisiji "Knjiga ili 

život" Koraljke Kirinčić i Gordana Nuhanovića 

gostovat će neki od gostiju festivala, dok ćemo 

neke od panela i predstavljanja prikazati na 

našem programu. 

Festival, koji već godinama popularizira 

kulturu knjige, ukazuje na važnost čitanja, ali i 

kritički promišlja današnje društvo, kroz program 

"Apokalipsa danas" bavit će se odnosom prirode 

i čovjeka. U Zagreb nam stižu islandski pisac, 

redatelj i aktivist Andri Magnason, dobitnica 

Flamanske nagrade za književnost Rachida 

Lamrabet, nizozemska ilozofkinja i književnica 

Eva Meijer, profesor ekologije Andreas Malm, a 

tu su i naše književne snage Edo Popović, Julijana 

Matanović, Olja Savičević Ivančević, Goran 

Čolakhodžić i brojni drugi. 

Književnici, pjesnici, ilozoi, teoretičari, 

publika, svi će oni zajedno, pod istim 

kataklizmičkim svodom promišljati: 

zabrinjavajući trenutak u kojem se nalazimo, 

budućnost naših života na Zemlji, pokrete koji 

su nastali kao odgovor na trenutačno stanje 

svijeta. Govorit će o klimatskim promjenama, ali 

i o ratu u Ukrajini te budućnosti Europe. Bavit 

će se gradovima, a najviše ipak - knjigama. A 

kako i publika Trećeg voli knjige, vjerujemo da 

će biti s nama i tijekom književnog tjedna. Kroz 

emisije i snimke s festivala, prenijet ćemo djelić 

dobre atmosfere, da nam ta strašna nadolazeća 

apokalipsa možda ipak izgleda malo - radosnija. 

55 


56 


Redatelj Frammartino 

upućenijoj art-publici 

nije nepoznat. Riječ je o 

54-godišnjem Milanezu 

kalabreškog podrijetla 

koji je do "Rupe" snimio 

samo dva ilma: "Dar" i 

"Četiri lica" 

DIVAN, SPIRITUALNI FILOZOFSKI FILM O JEDNOM 

SPELEOLOŠKOM POTHVATU I JEDNOM STARCU 

RUPA 

(Il buco, Italija, 2021.) 

Režija: Michelangelo Frammartino 

Subversive Film Festival 

Kino Tuškanac, Zagreb, ponedjeljak, 21 sat 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ***** 


Godine 1961. skupina mladih torinskih 

speleologa stigla je u zabačeni gradić 

Cerchiara na kalabreškom jugu. Nakanili 

su istražiti jamu Bifurto, neistraženu 

pećinu na obližnjoj planini Pollino. Na 

koncu su se spustili do 690 metara dubine: Bifurto 

se ispostavio kao treća najdublja tada poznata 

kraška jama u svijetu. Taj davni speleološki pothvat 

tema je ilma koji zagrebačka publika može vidjeti 

ovog ponedjeljka. Na Subversive Film Festivalu - 

koji počinje danas - zagrebački će ilmoili moći 

vidjeti ilm "Il buco" (Rupa) talijanskog režisera 

Michelangela Frammartina. Riječ je o ilmu koji 

u Zagreb stiže s festivala u Veneciji, na kojem je 

dobio Specijalnu nagradu žirija. 

Frammartinov ilm naoko se bavi jednom 

davnom i zapravo ne tako izuzetnom speleološkom 

ekspedicijom. No - u zbilji se bavi zapravo nečim 

kudikamo krupnijim, nečim što i nas dodiruje kao 

društvo. "Il buco" je ilm o paralelnim društvima: 

onima usisanim u modernizaciju i onima koje je 

ona zaobišla. Režiser Frammartino upućenijoj 

art publici nije nepoznat. Riječ je o 54-godišnjem 

Milanezu kalabreškog podrijetla koji je do "Rupe" 

snimio samo dva ilma: "Dar" ("Il dono", 2003.) 

i "Četiri lica" ("Quatro volte", 2010.). Oba su, 

međutim, bili mali, kultni art naslovi. "Quattro 

volte" - ruralna freska bez dijaloga u kojoj su glavni 

likovi koze - igrao je i na hrvatskim festivalima. 

U "Rupi" Frammartino brižljivo rekonstruira 

speleologiju ranih 60-ih. Redatelj je za glumce 

na audiciji odabirao stvarne speleologe. Film 

je sniman na zbiljskoj lokaciji jame Bifurto, u 

koju je tijekom snimanje jednom čak provalila 

kišnica. Frammartino je rekonstruirao i tehniku i 

opremu speleologa 60-ih: tako se njegovi špiljari 

u jamu spuštaju s plamenom na plin, a traktove 

osvjetljavaju tako što zapale i u bezdan puste 

listove tadašnjih novina (uključujući časopis "Life"). 

No, Frammartina više od špiljara zanimaju mještani 

pospanog kalabreškog mjesta koji s čuđenjem 

gledaju na sjeverne dokoličare. Jer tadašnja 

Kalabrija faktički živi u produljenom srednjem 

vijeku. Kuće još nemaju struju, u crkvi se drži misa 

po pretkoncilskom obredu na latinskom, a mještani 

iznesu stolce na pjacetu da bi zajedno gledali 

program na jedinom TV-u u mistu. Na TV-u je crnobijela 

reportaža o gradnji Pirellijevog poslovnog 

tornja u Milanu, tada najviše zgrade u Europi. To je 

paralelni svijet iz kojeg dolaze špiljari/furešti: no, 

kalabreškim južnjacima taj je svijet dalek kao što je 

danas Silicijska dolina daleka nekom u Somaliji. 

Taj sudar svjetova Frammartino ocrtava bez 

dijaloga, sa situacijskim humorom koji katkad 

podsjeti na Jacquesa Tatija. Speleolozi tako - pošto 

hotela nema - spavaju u sakristiji, uz pobacana 

raspela i kipove od gipsa. Prolaze mjestom dok 

liječnik u prvom planu mjesnoj djeci pregledava 

krajnike. "Rupa" se, kako ide kraju, fokusira na dvije 

paralelne fabularne linije. Speleolozi dopiru sve 

dublje u špilju, brižljivo dokumentirajući njezin 

oblik i mjere. Sve vrijeme čudne pridošlice s brda 

promatra stari pastir. No, on padne u krevet. Leži 

u zabačenoj kolibi daleko od naselja. O bolnici ili 

liječniku nema ni govora: čoban je star, poživio je 

svoje, i sad mu predstoji umrijeti po redu, kao što 

umire bilje i blago. Uz krevet mu stoji vremešni 

sin i čeka da se neumitno dogodi. Obje "radnje" 

Frammartino zaokružuje paralelno. Speleolog 

pristiže do dna rupe i gestom pokazuje "nema više". 

Sin prekrije starca dekom preko lica. Tamo u rupi 

zbio se "povijesni događaj". No, kao da ilm sugerira, 

pravi događaj nije taj. Pravi je "događaj" onaj 

nepovijesni, nezabilježeni: jedan ciklus života koji 

se zatvorio po prirodnom redu. 

"Il buco" je divni, spiritualni ilozofski ilm koji 

podsjeća na Ermanna Olmija. Istodobno, to je i 

veliki ilm o Mediteranu: o prostoru koji je, baš kao 

i u Frammartinovu ilmu, rastrzan pokušajima i (ne) 

uspjesima modernizacije. 

BINGE 

MJESECA 

ŠVEDSKA SERIJA 

"CLARK": ŽIVOTOPIS 

KRIMINALCA KOJI JE 

"IZUMIO" STOCKHOLMSKI 

SINDROM 

Stockholmski sindrom ne bi se 

trebao zvati stockholmski, nego 

Olofssonov sindrom. 

Ja sam ga stvorio, trebao bi se zvati po 

meni, samo je jedna od neskromnih, 

hvastavih izjava koje izgovori glavni junak 

švedske serije "Clark". Taj junak - Clark Olofsson 

- u osnovi je karijerni kriminalac. No - istodobno 

(i ironično) - Olofsson je 70-ih imao status 

celebrityja, masmedijske zvijezde s nemalom 

popularnošću. Zašto? Serija "Clark" pokušava 

odgovoriti na to pitanje. 

Šestodijelna Netlixova serija redatelja i 

scenarista Jonasa Åkerlund prati životopis 

kriminalca od tinejdžerskih dana do trenutka kad 

mu je na pragu starosti dosuđena višegodišnja 

robija za dilanje. Ključna i najslavnija epizoda 

Olofssonove kriminalne karijere glasovita je 

opsada Norrmalmstorga, pljačka banke koja se 

izvrgnula u talačku situaciju. 

Olofsson (kojeg u seriji glumi Bill Skarsgård) 

tijekom opsade je toliko šarmirao i opčinio 

taoce da su poslije stali na njegovu stranu, a 

kudili policiju. 

Taj bizarni obrat postao je osnova za fenomen 

znan kao stockholmski sindrom. 

Ta dogodovština, međutim, ne dominira 

radnjom Åkerlundove serije. Serija prati trideset 

godina lopužine karijere i prikazuje kako se u 

životu uvijek provlačio igrajući na iste karte: 

šarm, zavođenje, seksipil i slatkorječivost. 

Iste je ljude (ponajprije žene) iskorištavao 

i instrumentalizirao katkad i desetljećima, 

svaki se put znao bijegom izvući iz zatvora, a 

slatkorječivošću iz nevaljalštine. Švedska serija 

uronjena je u 60-e i 70-e ne samo radnjom 

i ikonograijom, nego i stilom. Luckasto 

stilizirana, psihodelična, režijski se doima kao 

čedo glam-rocka, ABBA-ina koncerta i LSD tripa. 

Šlag na torti je najmlađi od braće/sinova 

Skarsgård - Bill - koji drži karizmom šest epizoda. 

(Jurica Pavičić)

OSTARJELI FRANCUSKI SOCIOLOZI U 

POTRAZI ZA MLADIMA KOJI MOGU 

IZNIJETI POBUNU 

À demain mon Amour 

Francuska, 2022. 

Karmela 

Devčić 

DOX PREPORUKA 

Režija: Basile Carré-Agostini 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ***** 

Koliko su socijalne razlike u Francuskoj 

ne samo velike, već i ukorijenjene, 

koliko su snažni i društvena struktura 

i javni narativ koji ih čuvaju, ponešto 

pokazuje ilm "À demain mon 

Amour" (engleski naslov je "A Guide to Love 

and Fighting Capitalism", a pod kojim će se 

nazivom pojaviti u nas nije zasad poznato). 

Redatelj Basile Carré-Agostini o francuskom 

društvu, ali i šire, pripovijeda kroz priču o 

bračnom paru, francuskim sociolozima Monique 

i Michelu Pinçon-Charlotu. Pinçon-Charlot 

svoje su karijere posvetili istraživanju onih jako 

bogatih, proučavanju mehanizama koji u društvu 

betoniraju socijalne nejednakosti te istraživanju 

društvenih pokreta. Riječ je o ilmu koji je prije 

dva mjeseca stigao u francuska kina, a kod nas će 

se moći pogledati u sklopu Subversive Festivala. 

Film prati život to dvoje sociologa, njihovu 

svakodnevicu. Iako su oboje u mirovini, nisu 

prestali raditi, i dalje provode sociološka 

istraživanja, a aktivni su i na građanskoj sceni. 

Jest, kažu da bi radije možda u tim godinama 

putovali oko svijeta, ali obećali su sami sebi da 

će nastaviti s poslom. Jer, sociologija njima nije 

samo profesija, već poziv. Silno im je stalo do 

toga da mladim ljudima objašnjavaju strukturu 

društvene nejednakosti i obrasce koji osiguravaju 

da bogati postaju još bogatijima, da proučavaju 

novije socijalne pokrete i gledaju tko su ti koji, 

eventualno, na leđima i u glavi mogu iznijeti 

socijalnu pobunu i otpor postojećem stanju. 

Monique i Michel Pinçon-Charlot potječu iz 

bitno različitih društvenih slojeva, što saznajemo 

Redatelj Basile Carré- 

Agostini o francuskom 

društvu, ali i šire, 

pripovijeda kroz priču 

o bračnom paru, 

francuskim sociolozima 

Monique i Michelu 

Pinçon-Charlotu. 

Pinçon-Charlot svoje 

su karijere posvetili 

istraživanju onih jako 

bogatih, proučavanju 

mehanizama koji u 

društvu betoniraju 

socijalne nejednakosti 

te istraživanju 

društvenih pokreta 

kroz anegdotu s davnog obiteljskog objeda, s 

početka njihove veze, ručka na koji su njezini 

pozvali njegove roditelje. Michelov otac, radnik, 

nije znao iletirati serviranu ribu, Monique se 

uplašila da će se, režući je kao meso, ugušiti 

kostima, uskočila je maknuti suvišno iz ribe. 

Prisjećajući se bahatosti vlastita oca i niza detalja 

iz tog susreta, zaključuje - da se klasno nasilje 

ogleda u tisuću detalja. 

To da je u zemlji sve veće socijalno raslojavanje, 

znak je da je ugrožena demokracija, ističu 

Monique i Michel Pinçon-Charlot, jer demokracija 

za njih, među ostalim, znači stvoriti uvjete za 

socijalnu pravdu. Točno tu rečenicu o demokraciji 

prije gotovo petnaest godina kazao mi je kolega 

para Pinçon-Charlot, poznati francuski sociolog 

Alain Touraine u razgovoru koji smo za Globus 

vodili u pariškoj L'École des hautes études en 

sciences sociales, gdje je davno osnovao nekad 

u struci vrlo utjecajan Centar za proučavanje 

socijalnih pokreta. I Touraine je, kao i par Pinçon- 

Charlot, bio "terenski sociolog", društvene pokrete 

proučavao iz najbliže moguće perspektive, gotovo 

insajderske. Tako je proučavao studentski pokret 

1968., a poslije se preselio u Poljsku da izbliza 

prati Solidarnost. Touraine danas ima 96 godina i, 

koliko mi je poznato, više ne radi istraživanja i ne 

piše. Pinçon-Charlot u kasnim su sedamdesetima, 

još vrlo aktivni i vitalni. 

Ovo je ilm o znanstvenicima aktivistima, ali 

i o ljubavi, životnoj predanosti koju njih dvoje 

osjećaju jedno za drugo. Redatelj ih prati izbliza, 

bilježi intimnost njihova doma; izički ostarjeli, 

no i dalje angažirani i mladi, njih dvoje zajedno 

čitaju u krevetu, zajedno pišu članke, hodaju po 

prosvjedima, oko sebe okupljaju mlade ljude 

kojima objašnjavaju koliko su nejednake šanse 

koje rođeni u različitim klasama imaju u društvu. 

Dok s tim mladima šeću po elegantnoj pariškoj 

Avenue Montaigne, govore o nelagodi koju 

osjećaju na toj adresi bogatih. To je ona dobro 

znana nelagoda koju su mnogi oćutjeli, a koju je 

Pierre Bourdieu nazivao - simboličkim nasiljem. 

Damjan 

Raknić 

SVIJET 

GEJMERA 

STIGLA JE "FIFA 22", ALI OPREZ: 

NE ŽELITE SE NAVUĆI NA 

KOCKANJE! 

Pretplatnici Sonyjevog PlayStation Plus 

servisa u svibnju su na dar dobili igre 

"Tribes of Midgard", "Curse of the Dead 

Gods" i "FIFA 22". Od te tri igre najveći 

je ulov dakako "FIFA", koja će vlasnike 

PlayStation konzola koštati preko 500 kuna. 

Najveći i - najproblematičniji. Ugledavši se na 

hobi prikupljanja Paninijevih sličica nogometaša, 

studio za razvoj i izdavanje videoigara EA 

Sports, podružnica izdavača Electronic Artsa 

(EA), uveo je sličnu mogućnost u igri "FIFA 09" i 

pronašao rudnik zlata. "Ultimate Team" igračima 

je omogućio da pomoću kupovanja, prodavanja, 

razmjenjivanja i aukcija nogometaša izgrade 

momčad iz snova te s njom igraju protiv drugih 

igrača. Spomenute transakcije realiziraju se 

pomoću virtualne valute, a ona se može stjecati 

ili učestalim igranjem ili kupovanjem za pravi 

novac. Igrači FIFA-e ne znaju koje će igrače dobiti 

u "Ultimate Team" paketima pa se izgradnja 

idealnih momčadi svodi na ono što kolokvijalno 

zovemo srećom. Ako vas spomenuto neodoljivo 

podsjeća na kockanje i druge igre na sreću, 

dojam vas ne vara. 

Belgija je 2018. tzv. kutije s plijenom (eng. 

loot box), što paketi igrača u "Ultimate Teamu" 

nedvojbeno jesu, proglasila ilegalnima, a 

jedan je sud u Nizozemskoj 2020. tamošnjim 

regulatorima omogućio da izdavača FIFA-e zbog 

tih mikrotransakcija kazni maksimalnom kaznom 

od 5,85 milijuna američkih dolara. Stručnjaci 

koji se bave ovisnošću o kockanju tvrde da 

mehanike poput "Ultimate Teama" iskorištavaju 

neuroraznolike osobe te ovisnike i da ne bi smjele 

biti prisutne u igrama koje su dostupne mlađima 

od 18 godina. Bivši šef EA Sportsa Peter Moore 

lani je ustvrdio da "Ultimate Team" nije kockanje. 

Glavni direktor za iskustva u EA-u Chris Bruzzo 

Eurogameru je također rekao da tek 20 posto 

igrača FIFA-e u njoj troši stvarni novac te da igrači 

mlađi od 18 godina čine "nizak" postotak igrača 

FIFA-e. Istovremeno, Bruzzo je tada ustvrdio da 

FIFA-u igra 100 milijuna ljudi. Konteksta radi, 

analitičar Daniel Ahmad ustvrdio je da je neto 

prihod EA-a u 2021. od "Ultimate Team" moda 

igranja u svim svojim sportskim igrama iznosio 

1,62 milijardi dolara. Moore je pak u spomenutom 

razgovoru rekao da je neto prihod EA-a od 

"Ultimate Teama" u 2020. godini iznosio 1,49 

milijardi dolara te da je predstavljao 27 posto 

ukupnog neto prihoda izdavača. Stoga, prije nego 

što preuzmete FIFA-u iz PlayStationove trgovine, 

prisjetite se Laokonta i njegove poznate: "Bojim se 

Danajaca i kad darove nose". 

"Ultimate Team" igračima je omogućio da pomoću 

kupovanja, prodavanja, razmjenjivanja i aukcija 

nogometaša izgrade momčad iz snova te s njome igraju 

protiv drugih igrača 

FIFA 22 

57 


58 


GLAZBA 

Proimedia 

ARCADE FIRE 

NAJBOLJI SU KAD IZRAŽAVAJU 

BRIGU ZA ZAJEDNICU KOLIKO 

I ZA POJEDINCA, A KLONE SE 

CINIZMA I HLADNOĆE 

ARCADE FIRE 

WE 

Columbia/Menart 

Žanr: art-rock 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .***** 

piše: Aleksandar Dragaš 

Arcade Fire je jedan od posljednjih velikih bendova etabliranih u 

rock glazbi. Koliko je to porazna činjenica, jer su se trendovi i ukusi 

promijenili više nego što nema zanimljivih novih rock bendova, 

toliko time novi album grupe Arcade Fire dobiva na većoj važnosti. 

No i da nije tako, "WE" bi bio jedan od najiščekivanijih ovogodišnjih 

izdanja jer Arcade Fire je opravdano jedan od najcjenjenijih kolektiva u 

popularnoj glazbi unatrag dvadesetak godina koliko je zamalo prošlo od 

antologijskog debi albuma "Funeral" (2004.). Taj je album za temu imao niz 

pogreba uže i dalje rodbine članova benda, ali i nadu koja ostaje nakon odlaska 

najbližih. Uz to, "Funeral" se dotakao teme smrt(nost)i kojom se u popularnoj 

glazbi uglavnom bave stariji kantautori, a to je bilo neočekivano pa i hrabro 

od jednog tada novog indie-rock benda jer popularna kultura posljednjih je 

dvadesetak godina uronjena u kult mladosti i ljepote više nego ikad prije. Ubrzo 

su fanovi grupe postali David Bowie, Brian Eno, David Byrne i U2, a nije prošlo 

ni mnogo vremena da se Arcade Fire prometne u indie-rock zvijezde s kojima 

je nastupao i sam Bowie i koje U2 uzima za predgrupu ili pušta njihove pjesme 

prije svojih koncerata na "Vertigo" turneji. 

Album "Neon Bible" (2007.) bavio se apokaliptičnim scenarijem sukoba 

civilizacija i religija, a kroz "The Suburbs" (2010.) je postalo jasno da su Arcade 

Fire i nastavljači tradicije Brucea Springsteena pa se spomenuti album mogao 

iščitati kao 2.0 verzija Springsteenova "Darkness On The Edge Of Town". Samo 

što u fokusu više nisu bili radnici teške industrije koji gube posao i životnu 

perspektivu nego klinci iz bjelačkih srednjoklasnih predgrađa koji iz svoje 

"beživotnosti" bježe ka svjetlima velegrada ili dosadu svojih života zasićenih 

internetom pokušavaju pretvoriti u nešto smislenije. Pokušavaju, ali pitanje je 

bilo koliko i uspijevaju u tome. 

Moglo bi se reći da su ta prva tri albuma, jer su se bavila velikim temama, 

bili i najbolji u opusu Arcade Firea. Naime, "Relektor" (2013.) je James Murphy 

(LCD Soundsystem) savršeno producirao kao ovovjeku interpolaciju alterrocka 

i avangardnijih elektronskih i dance strujanja, ali činio se hladnijim

Win Butler i njegova 

supruga Regine 

Chassagne, pod 

dojmom pandemije, 

počeli su pisati pjesme 

koje u prvoj polovini 

albuma donose sumnju, 

neizvjesnost, tjeskobu, 

apatiju i bojazan. 

Proimedia 

DISKO VEČER 

ANTE TOMIĆA 

GOTOVO DA BIH ŠAPNUO 

NEILU YOUNGU: "ČOVJEČE, 

DRŽI GA, PAST ĆE" 

59 


i distanciranijim od prethodnika. Bila je to dopadljiva koketerija s discom, 

donekle nastala i po uzoru na "Remain In Light" Talking Headsa, "Sandinistu" 

The Clasha, "Power, Corruption & Lies" New Ordera, "Screamadelicu" Primal 

Screama i "Achtung Baby" U2, uz naklon berlinskoj fazi Bowieja i Iggyja, 

ali album s grčkim mitološkim potkontekstom nije isijavao pokušajem 

objedinjavanja benda i slušatelja. Isto je vrijedilo i za cinični i slabiji "Everything 

Now" (2017.) o tome kako na internetu i u životu želimo sve i odmah, a i 

koketerija s popom u stilu ABBA-e bila je inferiorna svemu što su Arcade Fire 

ranije snimili. 

Srećom, koncerti su im bivali sve veći, a popularnost rasla, no nakon 

pandemije korone tijekom koje je mnogo toga stalo i preselilo na 

internet bilo je jako važno s kakvim će albumom izaći Arcade Fire i 

što će nam njime poručiti. A poruka je više nego jasna i dobrodošla. 

Album "WE" nazvan je po distopijskoj noveli "Mi" ruskog književnika 

Jevgenija Zamjatina, napisanoj prije stotinjak godina i izvorno objavljenoj 

na engleskom jeziku (1924.) u New Yorku jer Sovjetski Savez nešto tako ne bi 

istrpio pa je rusko izdanje objavljeno tek 1988. Osim što je "Mi", koji sam davno 

čitao, utjecao na "1984" Georgea Orwella i "Vrli novi svijet" Aldousa Huxleyja, 

njegova radnja smještena je u društvo u kojem je sve naizgled ugodno i 

udobno, ali je to društvo ipak totalitarističko. 

Krenuvši iz te pozicije, Win Butler i njegova supruga Regine Chassagne, 

pod dojmom pandemije, počeli su pisati pjesme koje u prvoj polovini donose 

sumnju, neizvjesnost, tjeskobu, apatiju i bojazan iz kojih tijekom druge 

polovine albuma izlaz traže u isključivanju "s mreže", odjavi streaming servisa s 

bezbrojnim serijama i ilmovima, bezuvjetnoj ljubavi i zajedništvu u stvarnom 

životu. Ako ih u prvoj polovini plaše vijesti s TV-a, radija i interneta pa doista 

počinju sumnjati u sve i svašta - kao u uvodnim stihovima "Ovo je doba sumnje, 

ali sumnjam da ćemo išta shvatiti/Jesi li ti ili sam ja?/Doba je tjeskobe" iz 

prve skladbe "Age Of Anxiety" - kroz drugu polovinu traže spas koji pronalaze 

u povratku istinskoj ljudskoj zajednici, zapisanoj u stihovima "Bit ću tvoja 

rasa i religija/Ti možeš biti moje tijelo i moja duša" iz pretposljednje skladbe 

"Unconditional II (Race And Religion)" u kojima se bendu glasom pridružuje 

i Peter Gabriel. Na koncu "WE" iz distopije prelazi u normalniju sadašnjost, 

samo slušatelj se pita koliko je to istina, a koliko privid ili čak utopijsko 

promišljanje stvarnosti. 

Zauzvrat, zaista je nemoguće ne oćutjeti koliko nas Arcade Fire novim 

pjesmama u produkciji Nigela Godricha, pouzdanog producenta Radioheada, 

uvlače u priču dok nas kratkim stihovima, plesnim ritmom i uznositim 

melodijama pokušavaju i uspijevaju prebaciti iz čemera i jada, usamljenosti 

i tjeskobe u stanje da ponovno prihvatimo sebe kakvi jesmo i ljude oko sebe 

kakvi jesu. Odnosno, da pronađemo i prakticiramo zajedništvo ili barem 

pokušamo shvatiti što nas to veže i spaja, više nego što nas dijeli i sukobljuje. 

Arcade Fire su najbolji kad izražavaju komunalnost, odnosno brigu za zajednicu 

koliko i za pojedinca, a kad se klone cinizma i hladnoće. "WE" je upravo takav 

album, sačinjen od četiri "dvodijelna singla" koji tvore A i B stranu albuma, 

prelomljenog kratkim instrumentalnim preludijem i završenog naslovnom 

kodom. Osim što je vrlo inteligentno konstruiran, "WE" je i lijep album u kojem 

nakon plesnijih i napetijih "Age Of Anxiety I & II" slijedi "End Of The Empire" 

s čak četiri "stavka" u kojima se Arcade Fire dotiču melodija kakvih se ne bi 

posramili ni John Lennon ni David Bowie iz najboljih faza karijera. Doslovce kao 

da su stopili atmosferu "Imagine" i "Space Oddity" dočim također dvodijelna 

"The Lightning" izrasta u springsteenovsku stadionsku grandecu. 

"Unconditional I (Lookout Kid)" kreće iz indie-folka da bi se u "Unconditional 

II (Race And Religion)" rasplamsala u tour de force u kojem Peter Gabriel kao 

da asistira Talking Headsima i U2 dok zajedno sviraju u režiji Briana Enoa. 

Neki kažu da Win Butler nije naročit pjesnik, no stih "Some people want the 

rock without the roll/But we all know, there's no God without soul" krasna je 

metafora o usponima i padovima u životu te vjeri u sebe i ljudskost Boga, ako 

taj Gospodin postoji. Na koncu, nježna i poluakustična odjavna skladba "WE" 

osmišljena je i izvedena u stilu "Comfortably Numb" Pink Floyda. Poanta je da 

je samoća prevladana, da smo opet zajedno, da smo više prisutni uživo nego 

virtualno, ali ovog slušatelja izjeda crv sumnje. Koliko je to istina, a koliko samo 

utopija i možemo li izaći iz matrice koju je davno ispisao Jevgenij Zamjatin. 

Nepobitno, ono što se ne može poreći grupi Arcade Fire - iz koje je nakon 

snimanja albuma, kako je i najavio, otišao Winov brat Will Butler - iskrenost je i 

dobronamjernost kojima su sačinili emotivan album o tome da unatoč svemu 

što kusamo posljednje tri godine barem pokušamo biti (za)jedno. 

Nema, ako mene pitate, tužnije priče u povijesti rokenrola. I pored 

Jimija Hendrixa, Janis Joplin, Amy Winehouse i Hanka Williamsa, 

nijedna od mnogih smrti talentiranih, mladih i lijepih muzičara nije 

mi potresnija od načina na koji je otišao Danny Whitten. Jedan za 

kojega vi vjerojatno i ne znate. Bio je gitarist i pjevač grupe Crazy 

Horse, a cijela je njegova tragedija stala u dva stiha u refrenu pjesme "I Don't 

Want to Talk About It": 

If I stay here just a little bit longer 

If I stay here, won't you listen to my heart? 

U čemu je stvar, pitate vi sad, ovo se ne čini posebno tužno. I nije, složit 

ću se, samo po sebi neće vas natjerati u suze, ali poslušajte priču. Whitten 

je s bubnjarom Ralphom Molinom i basistom Billyjem Talbotom koncem 

šezdesetih godina prošlog stoljeća u Los Angelesu osnovao The Rockets. 

Uskoro su postali prateći bend Neila Younga, koji ih je preimenovao u Crazy 

Horse i s njima snimio svoju drugu ploču "Everybody Knows This Is Nowhere". 

Whittena ćete čuti u pjesmi "Cinnamon Girl", gdje s Youngom dijeli glavni 

vokal, a navodno je dosta utjecao na Youngov prepoznatljiv gitarski stil i, 

generalno, pomogao mu na početku karijere da oslobodi čitav svoj umjetnički 

potencijal. Kao autor, Whitten je najpoznatiji po gore citiranoj pjesmi, 

koju je napisao i snimio za debitantsku ploču svog benda, a kasnije su je 

mnogi obradili. 

Svi koji su ga poznavali tvrde da je bio i darovit umjetnik i krasna osoba, 

no otkrio je heroin i ne trebam vam vjerojatno govoriti što je dalje bilo. U 

kratkom se vremenu tako upropastio da su Crazy Horse otpušteni sa snimanja 

Youngove sljedeće ploče "After the Gold Rush", a i Talbot i Molina ga uskoro 

izbacuju iz benda koji su zajedno osnovali. Young mu je ipak dao još jednu 

šansu i u jesen 1972. pozvao u svoju kuću nedaleko od San Francisca na probe 

za turneju nakon ploče "Harvest". 

Međutim, sve je bilo uzaludno. Whitten naprosto nije funkcionirao. Ništa 

nije mogao zapamtiti. Na gitari je pospano i smeteno udarao nekakve akorde 

koji nisu bili nezanimljivi, ali nisu imali veze s onim što su svirali drugi, pa 

mu je napokon Young prišao i teška srca ga još jednom otpustio. Whitten 

se na to slomio. "Čovječe, nemam gdje drugo otići", rekao je. "Što ću kazati 

prijateljima." Young je slegnuo ramenima, dao mu pedeset dolara i avionsku 

kartu i otpratio do ulaza. Kasnije 

Nijedna od mnogih smrti 

talentiranih, mladih i 

lijepih muzičara nije mi 

potresnija od načina na 

koji je otišao Danny 

Whitten. Svi koji su ga 

poznavali tvrde da je bio i 

darovit umjetnik i krasna 

osoba, no otkrio je heroin i 

ne trebam vam vjerojatno 

govoriti što je dalje bilo 

te večeri nazvao ga je mrtvozornik 

iz Los Angelesa da ga obavijesti 

da je njegov prijatelj umro od 

predoziranja. Neil Young bio je 

uništen. Manje od godinu kasnije 

snimio je "Tonight's the Night", 

svoju najmračniju ploču, velikim 

dijelom nadahnutu smrću Dannyja 

Whittena. Mnogi će kazati da je on 

stvarno kriv za tu smrt, da je trebao 

biti oprezniji, strpljiviji, blaži, ali ako 

ste ikad upoznali nekoga na heroinu, 

znate da to nije jednostavno. Čovjek 

je daleko od vas, nedostupan, 

zaključan duboko dolje. U tamnici 

svoje ovisnosti on ne čuje što mu 

govorite. Lako je izgubiti živce s 

njim. Rod Stewart je 1975. objavio 

"I Don't Want to Talk About It" prvo kao singl, a zatim i na albumu "Atlantic 

Crossing" i to je ostala najčuvenija, najbolja obrada. Uzgredno govoreći, ako 

postoji više verzija neke pjesme i dvoumite se koju biste slušali, moj vam 

je savjet da prvo provjerite je li Rod Stewart to otpjevao. U devet od deset 

slučajeva ne treba vam dalje tražiti. Stara je engleska bitanga svojim poznatim 

senzualnim, hrapavim glasom i ovo razvalila. 

Premda je napisana i objavljena više od godinu i po prije nego je njezin 

autor umro, pjesma kao da predskazuje tragični događaj. Kad počne refren, 

pred oči mi uvijek dođe slika jadnog, drogiranog gitarista koji više ne može 

pogoditi pravi akord. Young mu pruža pedeset dolara i avionsku kartu, a on 

ga preklinje da ga ne tjera, da ostane uz njega. "Ostanem li samo malo dulje 

ovdje, hoćeš li poslušati moje srce?" pjeva Danny Whitten jadnim glasom, a ja 

se, koliko god puta stavio da mi ova pjesma svira, čisto prepadnem. Gotovo da 

bih šapnuo Neilu Youngu: "Čovječe, drži ga, past će."

60 


JAZZ 

CHARLES MINGUS: THE LOST ALBUM 

FROM RONNIE SCOTT'S 

POKLON SLADOKUSCIMA ZA MINGUSOV 

STOTI ROĐENDAN 

Jazz treba slušati uživo, po mogućnosti u manjem prostoru, sve ostalo 

je rezerva. Resonance records, mala izdavačka kuća iz Los Angelesa, 

ogranak neproitne zaklade Rising Jazz Stars, namijenjene otkrivanju 

dolazećih zvijezda jazza, odlučila je povesti brigu da nam taj život na 

rezervi postane kvalitetniji. Nakon serije odličnih koncertnih albuma 

Billa Evansa, Thada Jonesa, Sonnyja Rollinsa i još nekoliko teškaša iz zlatnog 

razdoblja jazza, 22. travnja u odabrane prodavaonice gramofonskih ploča u 

SAD-u i Europi stigla je davno izgubljena snimka nastupa Charlesa Mingusa u 

londonskom klubu Ronnieja Scotta u kolovozu 1972. 

"The Lost Album From Ronnie Scott's", primarno je zamišljen kao 

diskoilski raritet, u trgovine je stiglo ukupno 3000 raskošno opremljenih 

trostrukih albuma (tekstove za prateću brošuru pisali su među ostalima 

Christian McBride i Fran Lebowitz). Ono po čemu se ističe izuzetna je kvaliteta 

snimke vrućeg klupskog nastupa koja je već tada bila namijenjena za objavu, 

ali je, nakon što je Columbia odbacila većinu svojeg jazz kataloga, završila 

u bunkeru. Mingusa prati kvintet - Jon Faddis na trubi, Charles McPheerson 

na saksofonu, Bobby Jones na tenoru i klarinetu, John Foster za klavirom 

i Roy Brooks za bubnjevima. Kako sve ipak ne bi opet završilo u rezervatu, 

nakon inicijalnih 3000 vinila u trgovine je stigla i standardna pošiljka CD-a, 

a album se može nabaviti i u digitalnom formatu u visokoj rezoluciji izravno 

od izdavača. Nakon "božićnih" paketa s kraja prošle godine, ovo je prvo 

veliko ovogodišnje izdanje jazza, s Mingusom u vrhunskoj formi, u potrazi za 

novom promjenom. Da je živ, Mingus bi 22. travnja proslavio stoti rođendan. 

Ta obljetnica omogućila je i Draženu Kokanoviću da ponovo najavi dolazak 

vanserijskog Mingus Big Banda na ZG Jazz festival, ovaj puta konačno u 

Zagreb, 22.studenoga, u Lisinskom. (Viktor Vresnik) 

STREAM 

OTKRIĆE 

NOVO 

Belle & Sebastian 

A Bit of Previous 

Matador 

Stari sve, pa tako i najdraži bendovi. 

Deseto studijsko izdanje grupe 

koju sam toliko volio da je postala 

značajan dio mog identiteta zatječe 

ih ostarjele, umorne i kanda mrvicu 

razočarane. No, to i dalje ne znači 

da nisu sposobni napraviti izvrsnu 

pop-pjesmu, ali je nevolja u tome što 

one povremeno zvuče kao da se u 

prazno poseže za davno prokušanim 

vlastitim trikovima. Iako, logično, 

pjevaju o starenju i dalje na momente 

uspijevaju biti novi i svježi. Samo je 

tih momenata mrvu premalo. (A. Š.) 

Butcher Boy 

You Had a Kind Face 

Needle Mythology 

Evo još malo dragulja škotskog popa! 

Butcher Boy su najbolje skrivana 

tajna na Otoku, a dio razloga sigurno 

leži i u njihovoj samozatajnosti. 

Ova ploča je ustvari kombinacija 

pjesama s prethodnih albuma 

(svojevrsni best of, iako to nije) 

podebljan s tri nove pjesme. Ako 

vam treba zdrava doza melankolije, 

pjesme s genijalnim tekstovima, 

ludo ljepljivim melodijama, 

orkestracije istovremeno grandiozne 

i dirljive i puno srce nježnosti - ne 

tražite dalje! (A. Š.) 

Leut Magnetik 

NIGHT VERSES, "FROM THE GALLERY OF 

SLEEP" KONCEPTUALAN METAL ALBUM BEZ 

VOKALA TREBA SLUŠATI BEZ PREKIDA 

Bendovi su živi organizmi, nadasve nepredvidljivi. Nebrojeno se 

mnogo puta moglo čuti i da su poput braka. Baš kao i brakovi, 

podložni su razvodima. Kada određeni glazbeni brak prestane 

funkcionirati, bendovi članove koji se više ne uklapaju obično 

samo zamijene drugim glazbenikom sličnog proila ili sposobnosti. 

Metallica je tijekom svoje 40-godišnje karijere tri puta mijenjala basista 

- počeli su s Clifom Burtonom, nastavili s Jasonom Newstedom, a sada 

sviraju s Robertom Trujillom, kojeg su inače, "preoteli" Ozzyju Osbourneu. 

Basisti su se mijenjali, ali Metallica je i dalje bila Metallica. Zvuk im se nije 

bitno promijenio. 

Kada govorimo o promjenama sastava bendova, metal bend Night Verses 

iz grada Fullertona u američkoj saveznoj državi Kaliforniji 2017. povukao 

je još drastičniji potez. Nakon što je kao kvartet od 2012. do 2016. izdao 

kratkosvirajući album "Out of the Sky" te dugosvirajuće "Lift Your Existence" 

i "Into the Vanishing Light", bubnjar Aric Improta, basist Reilly Herrera i 

gitarist Nick DePirro odlučili su da će bend nastaviti kao trio i pozdravili 

se s pjevačem Douglasom Robinsonom. Prvi album koji su izdali kao 

instrumentalni sastav, "From the Gallery of Sleep" koji je izašao 2018. godine, 

pokazao je da su ispravno odlučili. 

Night Verses svira dinamičnu inačicu nečega što bi se moglo nazvati 

postmetalom. Bend vješto kombinira glasne, nerijetko frenetične dionice s 

mirnim i atmosferičnim pasažima. Pjesme im ne slijede klasičnu strukturu, 

nego meandriraju poput kakve rijeke, a nose ih beskrajno kreativni te unikatni 

Improtini ritmovi. Malo koji metal bubnjar ima ovako smjela rješenja i pravi 

je užitak slušati ih. Herrera i DePirro zvuk benda dodatno oplemenjuju 

zanimljivim dionicama koje često uopće ne zvuče kao bas i gitara. Izostanak 

vokala Night Verses na pojedinim pjesmama zna nadoknaditi diskretnim, ali 

efektnim semplovima. "From the Gallery of Sleep" konceptualan je album 

i treba ga slušati od početka do kraja, po mogućnosti bez prekida. Ipak, 

minijatura koju čine pjesme "No Moon", "Glitch in the You I Thought I Knew" i 

"No. 0" osobito je impresivna i zaslužuje posebnu pažnju. (Damjan Raknić) 

Leuti su se vratili! Bez 

najave i bez pripreme 

stigao je novi album 

splitskog kolektiva koji 

je s dva prethodna 

doista stekao kultni 

status. Sada su ga 

samo potvrdili 

Celuloza 

Mudri brk 

Leuti su se vratili! Bez najave 

i bez pripreme stigao je novi 

album splitskog kolektiva koji 

je s dva prethodna doista stekao 

kultni status. Sada su ga samo 

potvrdili. Opet se igraju žanrovima 

i stilovima, malo plešu između 

avant-jazza, rocka i synth-popa, kao 

i uvijek vješti (i sasvim namjerno!) 

izbjegavaju svrstavanje u ladice 

i zavode slušatelja genijalnom 

međuigrom saksofona i klavijatura u 

prvom te svih ostalih instrumenata 

u drugom planu. Sjajno! (A. Š.) 

Pink Mountaintops 

Peacock Pools 

ATO Records 

Ovo je peti album istinskog rock 

and roll luđaka Stephena McBeana 

pod ovim imenom. Njegova je 

strast prema žestokom rock zvuku 

i naklonost ka psihodeličnim 

utjecajima ovdje dopunjena nizom 

smjerova u koje se odlučio zagaziti 

- od gotovo klasičnog, pravovjernog 

rocka do folka, popa pa čak i (mudro 

doziranog) poigravanja elektronikom 

iz nekog drugog vremena. Dušu dalo 

za one koji vole glasno, nabrijano i 

pomalo pomaknuto. (A. Š.)

61 

KLASIKA 

LANA KOS JE DRAMATIČNA I SUGESTIVNA, NJEZINE SU 

VOKALNE KVALITETE NA VRHUNCU I NOSI CIJELU OPERU 

Traviata 

Giuseppe Verdi 

Opera HNK u Zagrebu 

Dirigent: Josip Šego 

Redatelj, scenograf i kostimograf: Hugo de Ana 

Uloge: Lana Kos, Raffaele Abete, Ljubomir Puškarić i dr. 

piše: Jelena Knešaurek Carić 

U 

nizu opernih predstava koje su zauzele 

i zadržale svoje mjesto na repertoaru, 

Verdijeva Traviata izdvaja se sjajnom 

dramaturgijom libreta nastalog prema 

Dami s kamelijama Alexandrea Dumasa 

ml., koja je svojom kompozicijom omogućila 

skladatelju da pokaže svu raskoš svoga dara. 

Potaknula ga je da stvori dojmljiv ženski lik koji 

unutarnjom dramom nosi cijelu operu, bivajući 

na sceni od početka do kraja. Ta se drama u 

glazbenom opisu glavne junakinje Violette 

Valéry otkriva najprije kao koloraturni, potom 

kao dramski i na kraju kao lirski sopran. Jasno 

je, stoga, da je Traviata, ona koja je skrenula s 

društvenim normama utabanog puta, vjerojatno 

najzahtjevnija uloga sopranskoga faha. Uz to, osim 

što podrazumijeva iznimne vokalne vještine, velik 

raspon glasa i čistoću podjednako u dubinama, 

tako i u visinama, ona od pjevačice traži i 

sposobnost i spremnost na glumački angažman 

koji u ovom slučaju ne može ostati površni ukras 

onom pjevačkom. Traviata Lane Kos nastavlja 

tradiciju velikih svjetskih interpretatorica Verdijeve 

junakinje kristalno jasnim visinama, promišljenim 

i proinjenim bojanjem tona, pokretljivošću glasa 

i vrsnim glumačkim metamorfozama. Koketna i 

Zbor je također važan sudionik zbivanja i nositelj barem 

dva hita koja se pjevuše i danas, a za uspjeli nastup uz 

same izvođače zaslužan je i zborovođa Luka Vukšić. 

Biljana Blivajs / Cropix 

zanosna u prvom činu, usrdna u divnom ljubavnom 

duetu drugog čina i ariji Amami, Alfredo, koketna 

na zabavi na kojoj biva ponižena vlastitom 

odlukom. Osobito je potresna pjevački i glumački 

na kraju opere i svoga života kada, vjerujem, nije 

bilo slušatelja koji nije bio duboko ganut labuđim 

pjevom žene koja se usudila živjeti onako kako 

joj je nalagala ljubav. Lana Kos je dramatična i 

sugestivna, njezine su vokalne kvalitete na vrhuncu 

i, bez obzira na povremeno slabije razumljivu 

dikciju i usporavanje tempa, ona je pjevačica koja 

uistinu nosi cijelu operu. Nažalost, Rafaele Abete 

u ulozi Alfreda Germonta nije se pokazao odviše 

sretnim odabirom. Ugodnoga glasa, svijetlog timbra 

i dobre pjevačke tehnike u cjelini se doimao suviše 

ukočenim, a njegov glumački doprinos predstavi 

ostavlja još puno prostora za rad. Osobito je to 

bilo vidljivo u scenama sa sjajnim Ljubomirom 

Puškarićem kojega krasi iznimno lijep i dobro 

školovan glas, istinsko razumijevanje uloge i 

sposobnost da istu donese pjevački i glumački 

uvjerljivo. Duet Giorgia Germonta i Violette Valery 

svakako je i pjevački i glumački bio jedan od 

vrhunaca izvedbe. 

Argentinski redatelj Hugo de Ana bio je 

zadužen za tri ključna scenska elementa: režiju, 

kostimograiju i scenograiju. Režijom se ugledao 

na tradicionalne redateljske interpretacije koje, 

srećom, ne ometaju, već diskretno podcrtavaju 

dramaturški i glazbeni tijek opere. Nejasno je, 

međutim, zašto se kostimografski i scenografski 

sam sa sobom nije dogovorio oko razdoblja u 

koje smješta radnju. Scena priziva (pre)bogato 

urešene pariške salone u stilu restauracije uz 

Bukovčeve slike u prvom planu nastale krajem 

19. stoljeća, a kostimograija pripada dijelom La 

Belle Époque, a dijelom dvadesetim godinama 

prošloga stoljeća. Dirigent Josip Šego, koji je 

ravnao izvedbom, odlično se snašao u svojoj ulozi. 

Orkestar u Traviati ima niz vrlo zahtjevnih dijelova, 

poput uvertire operi koja je, ustvari, retrogradna 

glazbena reminiscencija opere ili pak prigušenog, 

tragičnog trećeg čina. Uz to, brojne su glazbeno i 

scenski vrlo složene skupne scene kojima je Šego 

vrlo kompetentno upravljao. Zbor je također važan 

sudionik zbivanja i nositelj barem dva hita koja 

se pjevuše i danas, a za uspjeli nastup uz same 

izvođače zaslužan je i zborovođa Luka Vukšić. 

Traviata posjeduje nužnu dozu patetike. Međutim, 

nadaje i mnoštvo još aktualnih tema za razmišljanje. 

Onima, pak, kojima se ne razmišlja previše, nudi 

dva i pol sata sjajne glazbene predstave poslije koje 

će, osim napitnice Libiamo, ne' lieti calici, u ušima 

ponijeti još barem cabalettu Violette Sempre libera, 

ariju i cabalettu Giorgia Germnota Di Provenza il 

mar… i zborsku numeru iz drugog čina Di Madride 

noi siamo mattadori. Sasvim dovoljno da joj se opet 

vratite i možda povedete djecu da upoznaju ovaj 

klasik opernoga repertoara. 


KATHRYN I MARK NISU U 

LJUBAVNOJ VEZI, SAMO U 

GLAZBENOJ, NO TA JE 

GLAZBENA LJUBAV OČITA 

VEĆ NA PRVI POGLED 

piše: Andrija Škare 

Frontperson 

Parade 

Oscar Street Records, 2022. 

Žanr: pop 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ***** 

S 

voj su susret Kathryn i Mark opisali 

kao glazbenu ljubav na prvi pogled. 

Između njih, znači, postoji neka 

podudarnost koja je samo čekala da 

ispliva i da se materijalizira. Kad se sluša 

drugi album koji su objavili pod zajedničkim 

imenom Frontperson ta se ljubav i povezanost 

itekako osjete. Kathryn Calder članicaje indie 

supergrupe The New Pornographers (uz Neko 

Case, AC Newmana i Dana Bejara), a Mark Andrew 

Hamilton je godinama vukao svoj šarmantni 

bend Woodpigeon i njihov spoj na papiru djeluje 

interesantno, ali njihov slučajan susret u tonskom 

studiju u kojem su se upoznali i koji je na koncu 

doveo do toga da zajednički oforme bend daleko 

je uzbudljiviji. Svatko od njih dvoje je u ovu priču 

donio nešto speciično svoje, a ispostavilo se da taj 

spoj funkcionira baš… besprijekorno. 

Već su na prvom zajedničkom albumu 

"Frontrunner" dali naslutiti koji je to glazbeni 

teritorij kojim se kane kretati, koje pejzaže 

ocrtati, ali ovdje sve dižu na razinu više, potpuno 

sigurni sami u sebe i jedno u drugo. Kathryn je 

u kombinaciju donijela slatku melodioznost i 

autentičnu indie-rock dramatičnost, a Markov 

su forte naizgled mirnije, introspektivne pjesme 

ponekad oplemenjene sugestivnim orkestracijama. 

Rezultat je divna, jedinstvena pop-mješavina koja 

se zna zamaskirati u gotovo plesni, lijepo ritmični 

indie-rock, otploviti u smjeru synth-popa (s 

diskretnim naklonom neizbježnim osamdesetima), 

prigrliti raskošni, barokni pop ili se ogoliti u 

akustičnom ruhu koje dodatno podvlači ljepotu i 

tankoćutnost ove ploče. 

Neke su pjesme, uvjetno rečeno, njezine, a druge 

su, opet uvjetno rečeno, njegove. Iako je na nekima 

njezin vokal u prvome planu, a u drugima njegov, 

oboje sudjeluju u svim pjesmama i sve su, bez imalo 

ograda – njihove. Glasovi im se nadopunjavaju 

fascinantno, kao da im je jedina zadaća na ovome 

svijetu bila da zapjevaju zajedno, a niti jedno se 

od njih dvoje ne pokušava nametnuti ili preuzeti, 

oboje su tu u službi onoga za što znaju da je veće i 

važnije od njih. U službi pjesme! 

Uz neminovne paralele s matičnim bendovima, 

na momente će podsjetiti i na bolje dane 

Belle&Sebastian (s tim da dobacuju dalje od 

njihova novog albuma), na Sufjana Stevensa i na više 

nepostojeći čikaški bend The 1900s. Skoro bi bilo 

nepravedno isticati pojedine pjesme jer album je 

očito mišljen kao cjelina i kao cjelinu bi ga valjalo 

i konzumirati, ali oni koji za sebe vjeruju da imaju 

vremena samo za singlove (ili one pjesme koje bi 

to trebale biti) neka provjere meni najdražu "Messy 

Roomz" koja svakim novim slušanjem otkriva nove i 

nove slojeve umalo nepodnošljive ljepote, "Calgary 

'88" koja ima snagu i potencijal synth-pop hita, 

nježnu i melankoličnu "Ostalgie (Für C. Bischof)" 

ili ugodno skokovitu "Table of Contents" na kojoj 

njihovi glasovi djeluju skoro kao jedan i jedinstven 

instrument. Kathryn i Mark nisu u ljubavnoj vezi, 

samo u glazbenoj, a ta njihova glazbena ljubav 

na prvi pogled čak će i najpovršnijem slušatelju 

biti sasvim očita. Harmonije, nadopunjavanja, 

čarolija čiste ljepote. To se sve čuje odmah, a onda, 

neizbježno, to morate čuti još poneki put.

62 


TEATAR 

izbačen iz društva, ispljunut kao višak. Vernon 

Suboteks postaje točka oko koje će se okupiti 

izgubljena generacija. Tu roman počinje, a 

predstava staje. 

Glavna je mana predstave što je preduga, razvučena, sa završetkom nedovoljno efektnim da bi se to opravdalo. 

S "VERNONA" JE IZAŠLO 20 POSTO 

GLEDATELJA. IZAŠLO BI IH I VIŠE DA JE 

GOSTOVALA INOVATIVNIJA PREDSTAVA 

Virginie Despentes 

Vernon Suboteks 1 

Gostovanje teatra Schaubühne u HNK Zagreb 

Režija: Thomas Ostermeier 

Uloge: Joachim Meyerhoff, Julia Schubert, Holger 

Bülow, Stephanie Eidt, Mano Thiravong i dr. 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . GLEDATI ☑ 

piše: Snježana Pavić 

Gostovanje berlinskog teatra 

Schaubühne u Zagrebu s "Vernonom 

Suboteksom 1" u režiji Thomasa 

Ostermeiera vrhunski je društveni 

događaj o kojem smo danima 

raspravljali jer je predstava pobudila snažne, često 

suprotstavljene osjećaje i stavove. Da će žešće 

odjeknuti bilo je jasno kad su gledatelji upadljivo 

počeli izlaziti. Stolci u HNK starinski su neudobni 

za četverosatnu predstavu s jednom pauzom. 

Odoka, možda se i dvadeset posto gledatelja 

nije vratilo nakon pauze. No, ja sam uživala u 

svakom trenutku. U trilogiji "Vernon Suboteks" 

(OceanMore, prijevod Ita Kovač) Virginie 

Despentes (52) piše o svojoj generaciji trideset 

godina kasnije. Valjda je to red, da nakon što 

pređeš pedesetu tvoja generacijska kultura stigne 

na scenu HNK? U tom zagušljivom, kičastom 

okruženju osjećala sam se kao doma, sve tu znam, 

od Dead Kennedysa s početka do Pixiesa s kraja 

osamdesetih, u izvedbi benda uživo. Ostermeier 

je postavio roman na scenu slažući monolog na 

monolog i odvajajući ih svirkom benda. Čudo su 

ti njemački glumci, suočeni s gomilom teksta na 

pozornici rade sve osim da ukočeno stoje i mašu 

rukama. Prvih 20-ak minuta predstave Joachim 

Meyerhof samo oblači cipele. Kakvo majstorstvo! 

Glavna je mana predstave što je preduga, 

razvučena, sa završetkom nedovoljno efektnim da 

bi se to opravdalo. 

Ostermeier je naglasio socijalno-kritičku 

komponentu predloška, a ublažio generacijsku. 

Osim utreniranog 55-godišnjeg Meyerhofa 

koji igra Suboteksa, većina ostalih su premladi 

za uloge koje igraju. Zar je zbilja scenski toliko 

bolno prikazati likove od 50+ kako duvaju, 

napijaju se i plešu? Suboteks je antijunak, nitko 

i ništa, prodavač u dućanu s pločama koji nakon 

zatvaranja dućana leti na ulicu. Doslovno je 

Čudo su ti njemački glumci: 

prvih 20-ak minuta predstave 

Joachim Meyerhoff samo 

oblači cipele. Kakvo 

majstorstvo! 

Thomas Ostermeier najpoznatiji je po 

režijama klasika, ali i frankoil koji 

već nekoliko godina sezonu svog 

popularnog berlinskog kazališta 

otvara predstavama po francuskim 

romanima. Režirao je "Povratak u Reims" Didiera 

Eribona, romane Édouarda Louisa, nedavno je 

bila premijera "Sjećanja jedne djevojčice" po 

Annie Ernaux. To su knjige po kojima se snimaju 

ilmovi, o kojima se posvuda puno priča i piše. 

U tom ključu socijalne kritike Ostermeier čita 

i ovaj predložak. Društvo je okrutna igraonica 

bez puno milosti za slabe i siromašne. S jedne je 

strane Vernon Suboteks kojeg izbacuju na ulicu 

jer nije platio tri stanarine, a s druge inancijski 

mešetar u stanu od 300 kvadrata, s tulumima s 

pićem i drogom za sve. Stvar završava monologom 

Suboteksa beskućnika, s ispruženom rukom na 

cesti: ljudi se samo boje da ne završe na mom 

mjestu, kaže on. I to je sva istina o društvu u 

kojem živimo, taj potmuli strah ispod svega. 

Sjajan mi je bio način na koji predstava 

analizira muško-ženske odnose: dok je za Emilie 

njihova veza ispunjenje sna, Vernon se guši. Lakše 

mu je biti beskućnik nego uspostaviti istinsku 

vezu. Emilie igra sjajna glumica Julia Schubert 

(40), no problem je što je petnaest godina 

premlada za Vernonovu vršnjakinju. Svi su bili u 

bendu u kojem je Emilie svirala bas. Iako će svi 

reći da je rock muška stvar, kaže Emilie, ona se tu 

osjećala super. Posvuda je išla s dečkima, bila je 

jedna od njih. Onda se bend raspao i više ju nitko 

nije zvao kad bi išli na piće. I ona očajava. Krenula 

je na psihoterapiju, radi, ali to joj ništa ne vrijedi u 

očima roditeljske kulture jer nema djece. Pokušaj 

ženske emancipacije kroz rock'n'roll nije uspio. 

Roman prikazuje različite strategije preživljavanja 

pripadnika druge punk generacije, tih koji su 

pljuvali po društvu i htjeli sve drugačije: neke su 

se posvetile djeci, razvele, nisu se razvele, neki su 

solo, uspješni, neuspješni. U sporednim ulogama 

su dvije trans osobe, Mano Thiravong (kao 

prelijepa Brazilka Marcia) i muzičar Daniel (Henri 

Maximilian Jakobs). Daniel je prije bio porno 

glumica, zaljubljen je u bivšu kolegicu Pamelu 

Kant. Možda je to prema njoj osjećao i kao žena, 

kaže. Odrastao je kao debela, nesretna djevojčica 

kojoj je doktor s 19 godina prepisao dijetu pa 

je radikalno smršavila. Prvi pornić je snimila iz 

ljubavi, jer su dečku trebale pare. Opisuje ženu 

distanciranu od svog tijela koja na nekom tulumu 

upoznaje tipa koji je promijenio spol i to joj se 

jako svidi. Jer je prihvatljivije mijenjati spol, nego 

biti žensko? Jer je lakše promijeniti spol, nego 

sebi i drugima priznati da si lezbijka? Daniel kaže 

da mu je super kad kao muško uđe u dućan, svi ga 

tretiraju ozbiljno. 

Da, Ostermeier je površno i izvana gledano 

prilično konvencionalan redatelj, ali da su u HNK 

pozvali neku inovativnu berlinsku predstavu, 

ne bi izašlo dvadeset posto gledatelja, nego 

osamdeset posto.

QUEER LJUBAVNI AKTIVISTI PLEŠU NA 

FRAGMENTE ROLANDA BARTHESA 

Lover's disco(urse) 

VRUM (Austrija), gostovanje u ZKM-u 

Redateljica i koreografkinja: Sanja Tropp Frühwald 

Izvođači: Gat Goodovitch, DaDa JV, Milano Leeb, Giordana 

Pascucci, Maira Darja Horvath i Bandi Meszericz 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . GLEDATI ☑ 

piše: Katarina Kolega 

Čekajući u predvorju Zagrebačkog 

kazališta mladih početak predstave 

"Lover's disco(urse)" osjetila sam 

val pozitivnih vibracija. Među nama 

gledateljima bili su plesači - neki su se, 

poput mene, šetali uokolo i promatrali ljude oko 

sebe, a drugi su zaraznim ritmom energično plesali 

pozivajući nas da im se pridružimo. Tulum je tako 

počeo, a nastavio se ulaskom u kazališnu dvoranu 

gdje nas je dočekao DJ koji je vodio kroz program 

"House of Lovers". Pozornica je bila okružena 

zrcalima te obasjana svjetlucavim iskricama disko 

kugle, a taktovi elektronske glazbe, koju je DJ 

puštao, pokretali su izvođače, ali i mnoga tijela u 

publici.Tako je ostvareno zajedništvo koje se može 

osjetiti u klubovima, zajedništvo među anonimcima 

koji su do kraja večeri upoznali jedino domaćine - u 

ovom slučaju izvođače. 

Redateljica i koreografkinja Sanja Tropp 

Frühwald pomno ih je birala kako bi samom 

njihovom pojavom dala do znanja da ljubav, kao 

ni ples i zabava, ne poznaju dobne, rasne, ni bilo 

koje druge granice. Okupila je stoga izvođače svih 

triju rasa i različitih godišta i nacionalnosti, sa 

širokim rasponom plesnog i životnog iskustva, 

rodne nomenklature i seksualne opredijeljenosti. 

Upoznajemo, primjerice, šezdesetogodišnju 

Talijanku i njezinu ljubavnu priču, Tajvanca koji se 

odijeva u privlačnu ženu i sjajno pleše na visokim 

petama, korpulentnu šesnaestogodišnju Austrijanku 

prekrasnoga glasa, zanosnu Izraelku koja godinama 

skuplja kutije, sitnog, ali plesno dinamitnog Mađara, 

Slovenca crne boje kože. Odjeveni su u kostime 

živih boja, neki nose svjetlucave majice, drugi 

čizme što bliješte, pojedinci su odjeveni u donje 

sintetičke dijelove trenirke uparene s košuljom, a 

svojim nas izgledom, već na prvi pogled, podsjećaju 

na osamdesete godine i estetiku kiča koja je tada 

vladala, a koju je prigrlila današnja queer scena. 

Nadahnuta poznatim djelom francuskog 

semiotičara Rolanda Barthesa iz 1977. "Fragmenti 

ljubavnog diskursa", Sanja Tropp Frühwald s 

izvođačima progovara o različitim vrstama ljubavi 

putem citata iz same knjige, ali i referenci na 

mnoge poznate pop-pjesme koje tematiziraju 

ljubav, poput "Love Is the Battleield" (Pat Benatar), 

Vodeći se Barthesovom 

mišlju o tome da u 

ljubavnom diskursu 

riječi i jezik posjeduju 

jednaku težinu kao 

dodir i gesta, Sanja 

Tropp Frühwald o 

ljubavi progovara kroz 

koreograiju. 

Foto: Alek Kawka/VRUM 

"Love Hurts" (Cher), "Love is a Game" (Adele) ili 

"Love Trap", ljubavnoj zamci o kojoj pjevaju mnogi 

popularni glazbenici. Dramaturg Cornelius Edlefsen 

vrlo je vješto i duhovito ispleo tekst od različitih 

fragmenata, Barthesovih pojmova i naslova 

pjesama te monologa samih izvođača. Vodeći 

se Barthesovom mišlju o tome da u ljubavnom 

diskursu riječi i jezik posjeduju jednaku težinu 

kao dodir i gesta, Sanja Tropp Frühwald o ljubavi 

progovara kroz koreograiju, uglavnom duete 

heteroseksualnih i homoseksualnih parova, ali i 

putem ispreplitanja tijela svih izvođača. 

Kad se piše o ljubavi, smatra Barthes, jezik 

je istovremeno pretjeran (zbog preplavljenosti 

osjećajima) i siromašan (zbog kodova na koje ga 

ljubav ograničava). Francuski ilozof zaljubljeni 

subjekt promatra kroz sustav znakova koji se očituju 

u ponašanju i gestama, igurama usmjerenim prema 

voljenom Drugome te ne čudi da je koreografkinji 

to djelo bilo nadahnuće za plesne sekvence, kontakt 

improvizacije i mnoge neverbalne vježbe u paru 

koje su fragmentarno postale dijelom predstave. 

Izmjenjivanje energije između izvođača, nježni i 

grubi dodiri, sramežljivi susreti i okrutna odbijanja, 

strastveni dueti, mimoilaženja i razilaženja govore 

tijelom više od bilo koje riječi, emitiraju krhke 

osjećaje koji izgovaranjem gube na težini. Riječi 

se utjelovljuju u pokret, ali se i ispisuju na zrcala u 

kojima možemo prepoznati sebe, vlastite obrasce 

ponašanja i međusobnog ophođenja prema nama 

samima, a potom i drugima. Ovdje nije riječ samo 

o ljubavi između dvoje ljudi, virtuozni pokreti 

pojedinih plesača govore o ljubavi prema plesu, 

glazbi i umjetnosti, a najvažnija poruka napisana 

na zrcalu je: "Ljubav je zaljubiti se u sebe". Kako bi 

se zavoljeli drugi, važno je prije svega voljeti sebe, 

samim time i život. 

U plesnom ritmu austrijski transgeneracijski 

kolektiv VRUM u koprodukciji s našim Kliker 

festivalom i bečkim kazalištem za djecu i mlade The 

Dschungel Wien, pomoću mnogih pitanja i rijetkih 

odgovora, slavi ovom predstavom ljubav u svim 

njezinim obličjima, kompleksnost i puninu života. 

Sjajni izvođači Gat Goodovitch, DaDa JV, Milano 

Leeb, Giordana Pascucci, Maira Darja Horvath i 

Bandi Meszericz nam poručuju: "Mi volimo, živimo 

i plešemo iz dubine našeg srca, naša nas strast 

određuje, mi smo Kuća ljubavnika!" U predstavi 

"Lover's disco(urse)" darovali su nam mnoštvo 

pozitivne energije s kojom smo dobro raspoloženi 

otišli iz Kuće ljubavnika vlastitoj kući. 

Redateljica je okupila 

izvođače sa širokim 

rasponom plesnog iskustva, 

rodne nomenklature i 

seksualne opredijeljenosti 

USKORO 

16. 5. / HNK Osijek 

Fedra 

Robert Raponja 

Posljednja dramska premijera ove sezone ogledno 

je djelo francuskog klasicizma što ga Jean 

Racine tematski preuzima od grčkog tragičara 

Euripida koji prvi bilježi tragičnu priču o Fedrinoj 

zabranjenoj ljubavi, zatomljenoj strasti i sramoti. 

17. 5. / HNK Split 

Onjegin 

Vasilij Medvedev 

Puškinovo remek-djelo obiluje neočekivanim 

zapletima, pa ne čudi da su mnogi umjetnici 

godinama pronalazili inspiraciju u "Onjeginu". 

Ruski koreograf i pedagog Vasilij Medvedev prvu 

baletnu verziju Puškinova djela postavio je 1999. 

19. 5. / Brodarski institut, Zagreb 

Zločin na Kozjem otoku 

Paolo Magelli 

Kozji otok je stvaran, ali istodobno i mentalni 

prostor u koji su izopćene junakinje Agata, Silvia 

i Pia. Vrijeme je poslijeratno, a muž, brat i otac 

Enrico nestao je negdje u zarobljeništvu, u logoru 

te su njegove tri žene ostale same. 

21. 5. / HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka 

Brod plovi 

Igor Pison 

Federico Fellini je ilmom „I brod plovi“ (1983.) 

prenio sliku o umjetnosti koja vene i o društvu 

koje nije svjesno događaja oko sebe. Ova socijalna 

kritika nasmijat će vas i dirnuti, kroz slike sukoba 

klasične i popularne glazbe i nadrealnih likova. 

24. 5. / HNK Zagreb 

Yira, yira 

Bruno Isaković & Nataša Rajković 

Predstava je nastala u suradnji sa seksualnim 

radnicama/ima i queer aktivistkinjama/ima iz 

Argentine: Juan Ejemplo, Leandra, Pichón Reyna 

i Sofía Tramazaygues. Njihove priče otkrivaju 

skrivene aspekte prostitucije. 

27. 5. / HNK Zagreb 

Tosca 

Mario Pontiggia 

Premijerna izvedba jedne od najpopularnijih 

svjetskih opera, "Tosce" Giacoma Puccinija. 

Floriju Toscu utjelovit će Valentina Fijačko Kobić, 

Marija otpjevati Tomislav Mužek, a uloga baruna 

Scarpije pripala je Davoru Radiću. 

3. 6. / ZKM, Zagreb 

Čitač 

Boris Liješević 

Beogradsko dramsko pozorišta izvodi predstavu 

po romanu Bernharda Schlinka. Analiza je to 

konlikata poslijeratne generacije s Holokaustom 

i konc-logorima. 

63 


64 


ART 

Na izložbi promatramo hibridna tijela, kritiku racionalnog i prepuštanje oniričkim svjetovima, a sve je to, dakako, 

srce nadrealističke imaginacije. Stoga Alemani i ne krije kustosku povezanost s nadrealisticama. Proimedia 

OVAJ JE BIJENALE SJAJAN PODSJETNIK 

DA JE TREBALO 127 GODINA DA ŽENE 

NAPOKON PRESTANU BITI - MUZE 

59. Venecijanski bijenale 

Venecija, Italija 

Kustosica: Cecilia Alemani 

Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . RAZGLEDATI ☑ 

piše: Leila Topić 

Nesumnjivo, ovogodišnja 59. smotra 

suvremene umjetnosti u Veneciji, 

svidjelo se to kritici ili ne, ući će 

u povijest kao ženski Venecijanski 

bijenale. Prvi put u povijesti 

venecijanskih bijenalnih prikazivanja predstavlja 

se više umjetnica i nebinarnih autora nego 

umjetnika - izbor koji odražava trendove na 

međunarodnoj umjetničkoj sceni. Posvuda, 

od Giardinija do Arsenala, a napose na glavnoj 

skupnoj izložbi "Mlijeko snova" kustosice Cecilije 

Alemani, dominiraju umjetnice. Spomenuta izložba 

duguje naziv knjizi Leonore Carrington, u kojoj ta 

nadrealistička umjetnica opisuje čarobni svijet u 

kojem se život neprestano iznova osmišljava kroz 

prizmu mašte i u kojem se svatko može promijeniti 

i postati nešto ili netko drugi. 

Na izložbi promatramo hibridna tijela, kritiku 

racionalnog i prepuštanje oniričkim svjetovima, 

a sve je to srce nadrealističke imaginacije, pa 

stoga Alemani i ne krije kustosku povezanost s 

nadrealisticama. Ponajbolji dio njezine izložbe 

zapravo čine takozvane vremenske kapsule. Naime, 

krećući se središnjom izložbom, susrećemo pet 

povijesnih konstelacija sa slikama, fotograijama, 

dokumentima, dnevnicima koji pletu inu mrežu 

referencija s djelima suvremenih umjetnika koje ih 

okružuju. Cecilia Alemani vremenskim kapsulama 

pokazuje kako u povijesti umjetnosti ne postoji 

samo ideja izravnog nasljeđivanja ili pobune 

protiv tradicije prethodnika nego i brojni oblici 

srodnosti, solidarnosti, uzajamnosti i, dakako, 

sestrinstva - pripovijesti koje (još) nisu ušle u 

povijesnoumjetnički kanon. 

Najfascinantnija je kapsula ona naslovljena 

"Vještičja kolijevka", koja okuplja nadrealistice, a 

koje su mnogo odvažnije od svojih kolega prekidale 

s heteronormativnošću i hrabro kretale u ponovno 

Kustosica Cecilia Alemani 

"vremenskim kapsulama" 

pokazuje da u povijesti 

umjetnosti postoje brojni oblici 

srodnosti, solidarnosti, 

uzajamnosti i sestrinstva 

očaravanje svijeta. 

Apsolutno trijumfalno predstavljanje opusa, 

kritike su jednoglasne, ono je britanskoportugalske 

umjetnice starijeg naraštaja Paule 

Rego. Žene, njihova zadovoljstva i boli, trijumi i 

iskušenja, oduvijek su bili njezin fokus. Regoine 

igurativne slike, istodobno nježne i uznemirujuće, 

pripovijedaju o ženskom iskustvu oblikovanom 

nevoljama. Odrastajući pod Salazarovom 

diktaturom, Rego je svojim slikama zarana 

tematizirala ugnjetavanje i institucionalno nasilje 

nad ženama u političkim tiranijama. Međunarodni 

je ugled stekla slikama iz ciklusa "Bez naslova 

1998". Naime, 1998. godine, kada je referendum za 

legalizaciju pobačaja u Portugalu propao, napravila 

je seriju pastela kojima prikazuje strah, bol i 

opasnosti ilegalnog pobačaja. Ta serija o pobačaju, 

koja prikazuje žene nakon ilegalnih pobačaja, bila je 

toliko moćna da je zaslužna za utjecaj na javnost u 

kampanji za drugi referendum 2007., nakon čega je 

u Portugalu pobačaj konačno legaliziran. 

Također, jedan od najposjećenijih nacionalnih 

paviljona je onaj francuski, s umjetnicom Zineb 

Sedira. Ta umjetnica rođena u Alžiru uvodi nas 

u ilmske setove - dnevne boravke u Alžiru 50- 

ih, Parizu 60-ih i Londonu 80-ih - da bismo ih 

ponovno gledali na platnu staromodnog arthouse 

kina u stražnjem dijelu paviljona. Sedira prikazuje 

ilm koji njezinu obiteljsku priču upleće u 

postkolonijalnu povijest koristeći medij samog 

ilma na vrlo zanimljivije načine. Čini nam se da 

gledamo isječak iz crno-bijelog remek-djela Gilla 

Pontecorva iz 1966., "Bitka za Alžir". Potom ruka 

umjetnice poseže u scenu i preuređuje ilmski 

set pred našim očima. Ili: umjetnica se pojavljuje 

među Alžircima koji stižu u Francusku 50-ih 

godina, prije nego što se uopće rodila, zajedno s 

prijateljima i obitelji. 

Zanimljivo je da je jedan od likova u Sedirinu 

ilmu nitko drugi nego Sonia Boyce - Sedirina 

dugogodišnja prijateljica i prva crnkinja koja, u 

susjednom paviljonu, predstavlja Britaniju. Njezin 

glazbeno-scenski ambijent naslovljen "Feeling her 

way" kolaborativan je rad, pjevna i zabavna ženska 

polifonija koja uključuje pet pjevačica, uključujući 

čudesne Tanitu Tikaram i Jacqui Dankworth, koje 

glasom improviziraju na nizu odvojenih ekrana. Od 

bluesa do folka, popa i jazza, pjevušeći i pjevajući, 

tiho i grleno, visoko i drhtavo - žene pjevaju da bi 

čitav rad završio u fantastičnoj unisonoj melodiji. 

Ne čudi da su Britanci, koje oduvijek krasi smisao 

za prožimanje popularne kulture i "visoke" 

umjetnosti, odabravši Soniju Boyce za predstavnicu 

na Bijenalu - nagrađeni Zlatnim lavom za najbolje 

nacionalno predstavljanje. 

Brojni su glasovi muške likovne kritike 

negodovali zbog previše vezova, tkanja, tekstila, 

boja, plodnosti, ekofeminizma, svih ostalih 

feminizama i uglavnom odveć žena. 

Međutim, ovaj je Venecijanski bijenale sjajan 

podsjetnik da je trebalo sto dvadeset i sedam 

godina da žene prestanu biti alegorije i nadahnuće 

umjetnicima. Leonora Carrington je zapisala 

kako nije imala vremena biti nečija muza jer je 

imala previše posla učeći biti umjetnicom. Ova je 

generacija svladala taj nauk - umjetnice su napokon 

prestale biti muze.

Iz ciklusa 

"Stablo u otoku 

II", akrilna boja 

i kit na drvenom 

panelu, 125x105 

cm, 2021. 

Feđa Gavrilović 

SIMPTOM 

U SLICI 

PAPA JE U KAPITALIZMU SVOJIM 

OVČICAMA OBEĆAVAO SIGURNOST, A 

PJEVAČICA TAJČI LUDU ZABAVU. TKO 

BI IH MOGAO ODBITI? 

65 


VEKIĆ JE PROMIJENIO SMJER, 

STIŠAO NARATIV I OTIŠAO U 

KONTEMPLACIJU PRIRODE 

Matko Vekić / Stabla u otoku 

Galerija Waldinger, Osijek 

do 25. svibnja 2022. 

Ocjena: . . . . . . . . RAZGLEDATI ☑ 

piše: Romina Peritz 

Novi ciklus Matka 

Vekića, predstavljen 

prošle godine na 

izložbi "Arhipelag" u 

zagrebačkom Muzeju 

suvremene umjetnosti, dočekan je 

s oduševljenjem i kritike i publike. 

Vekić je pobrao i neke važne 

nagrade za taj ciklus i izložbu, 

Grand Prix na 6. bijenalu slikarstva, 

a ovih dana i Nazora. Ne čudi s toga 

da Vekić nastavlja i dalje razvijati 

ovu svoju nagrađivanu i hvaljenu 

seriju. U galeriji Waldinger u Osijeku 

na izložbi "Stabla u otoku" izložio 

je uz neka već predstavljena djela 

iz "Arhipelaga" i neka nova nastala 

tijekom ove godine. No, čime je 

Vekić zaslužio sve te pohvale za 

svoje recentne radove? 

Sigurno je to iznimna slikarska 

vještina, način na koji pristupa 

određenoj temi koju si zadaje, ali 

ponajviše je to njegov speciičan 

način promatranja svijeta oko sebe 

kakav je, uostalom, imao od samih 

početaka. U "Arhipelagu" je Vekić, 

međutim, napravio možda najveći 

preokret u svom radu i taj je njegov 

hrabri potez prepoznat. Prirodu i 

pejzaž, naime, nije slikao dvadeset 

godina, sve do nedavno, do radova 

koje će okupiti u "Arhipelagu". Vekić 

je ime stvorio na posve drugačijim 

motivima i temama. Pratili smo ga 

kako zadnjih dvadesetak godina 

slika svijet iluzija suvremenog 

čovjeka i simbole današnjice - 

od skupih automobila, stadiona, 

nogometaša i manekenki do žena 

teroristkinja i upečatljivih scena s 

ilmskih i TV ekrana. Kao da je bio 

u nekoj svojoj misiji raskrinkavanja 

medijske kulture i potrošačkog 

društva, slikao je i rovokopače, 

dalekovode, vijadukte, kukce… 

a njegove slike tumačene su kao 

ironični komentari suvremenog 

svijeta, statusnih simbola, 

agresivnih reklamnih kampanja, 

preobrazbe gradskih prostora. 

Vekićevi "janjci koji se vrte na 

ražnju" u raznim varijantama gotovo 

da danas imaju kultni status među 

radovima nastalim na suvremenoj 

sceni početkom milenija. 

Krajem drugog desetljeća tog 

istog milenija ovaj umjetnik mijenja 

smjer, stišava narativ i odlazi u 

svojevrsnu kontemplaciju prirode. 

Nadahnuo se u recentnim slikama 

ostvarenih tehnikom akrilne 

boje i kita na drvenom panelu, 

mediteranskim pejzažem što je 

rezultat njegova duljeg boravka u 

prirodi. Kreće od motiva, uglavnom 

su to crna debla stabala koja su mu 

polazište za kompoziciju ("Stablo 

u otoku", "Mitsko stablo"). Oko 

Vekićevih stabala naslućuje se 

pejzaž koji ih okružuje kroz pomno 

odabran kolorit - zelene, plave, 

bijele, smeđe plohe asociraju na 

nebo, more, tlo i raslinje. Rezultat 

su razvedeni oblici koji su izbili 

na platnu, a koje je umjetnik 

usporedio s arhipelazima, odatle 

i naziv cijelog ciklusa. Pa iako ovi 

radovi imaju za polazište konkretni i 

stvaran motiv, oni nikako nisu puka 

preslika viđenog. Po načinu kako 

tretira površinu slike, koju grebe 

i brusi na pojedinim mjestima, 

čime postiže stanovitu reljefnost, 

i kako pristupa motivu, Vekić se 

u ovim radovima više približio 

apstrakciji nego iguraciji, po kojoj 

je dosad bio poznat. U nekim, pak, 

radovima dolazi do čiste apstrakcije 

te u njima i najmanja aluzija na 

predmetni svijet posve iščezava, 

a rezultat su monokromi u sivoj, 

narančasto-žutoj, plavoj, pa čak 

i crnoj boji ("Siva šuma", "Plava 

šuma", "Prosvijetljena šuma"). U 

tim radovima autorica izložbe 

Iva K̈rbler vidi metaforičkosimbolički 

element Vekićeva 

slikarstva koji u pozadini nosi i 

spiritualnu dimenziju. 

Natjecanje televizijskih mreža za najbolju pjesmu Europe, Eurosong 

ili Eurovizija, danas se smatra spektaklom kiča, a i sama je 

manifestacija prigrlila tu oznaku. Od svoga početka 1956. (kada 

su se na festivalima prenošenima na televizijama stvarali novi 

hitovi) do danas Eurosong je preživio jer je prihvatio estetiku 

svjesnog kiča ili campa. Krajem 1980-ih, dok je MTV rušio Sovjetski Savez, 

organizatori Eurosonga nisu ni slutili budućnost i estetiku prema kojoj će se 

kretati to natjecanje. Ali budućnost ih je već sustigla. Na ovom je natjecanju 

iz godine u godinu sve više jednostavnih pa i (tekstualno i glazbeno) banalnih 

skladbi. Dakle, na Eurosongu nećete čuti šansone ni progresivnu rock ili 

elektronsku glazbu. 

Odluka o pobjedniku nerijetko je obilježena političkom oportunošću pa 

je tako 1989., u predvečerje raspada Jugoslavije, pobjedu odnijela pjesmica 

zadarske grupe Riva. Zato je sljedeće godine Eurosong održan u Zagrebu, 

gdje je svojedobno popularna Tajči duboko releksivnim stihovima "Hajde da 

ludujemo" najavila novo, tržišno i tranzicijsko razdoblje bivših socijalističkih 

zemalja, koje se rasteže već tridesetak godina i čiji se najnoviji čin odigrava 

posljednjih mjeseci u Ukrajini. Papa je u kapitalizmu svojim ovčicama 

obećavao sigurnost ("Ne bojte se", rekao je već na svom inauguracijskom 

govoru 1978., aludirajući na blagodati 

slobodnog tržišta), a Tajči ludu 

zabavu. Tko bi ih mogao odbiti? 

A tko je tada, kada je buka 

umiranja starih i rađanja novih 

bogova otupila sva osjetila, mogao 

uvidjeti da se radi samo o jednoj 

nakaznoj metamorfozi, ako ne čovjek 

proinjena sluha i senzibiliteta 

poput Josipa Vanište? Umjetničkoj 

grupi Gorgona, čiji je bio vjerojatno 

najaktivniji član i spiritus movens, 

ime je dao upravo on, prema 

mitskom čudovištu koje utjelovljuje 

užas, ženi s kosom sačinjenom od 

živih zmija. Na Rubensovoj slici iz 

1618. odrubljena glava Meduze ili 

Gorgone oko sebe rasipa zmije koje 

se pretvaraju u dvoglave gmazove, a 

oni se međusobno grizu i kolju. 

Zamor tim beskonačnim 

društvenim preobrazbama, 

previranjima i međusobnim 

borbama različitih čudovišta, ali 

i istovremena uronjenost u takvu 

svakodnevicu kroz njezinu duboku 

i prilično pesimističnu percepciju, 

karakteristika je opusa Josipa Vanište. 

Možda ga je takav svjetonazor i 

približio Miroslavu Krleži, s kojim je 

prijateljevao sve do piščeve smrti. 

Senzibilitet njih obojice težio je 

skladu i u društvu i u umjetnosti. 

Socijalne nepravde bile su im 

jednako odbojne kao i umjetničke 

Josip Vaništa: "Grupa Riva", 1989., 

lavirani tuš, 29 x 36,5 cm, Zaklada Josip 

Vaništa, Zagreb. Foto: Ivan Posavec 

Vaništa je glasan i 

nametljiv spektakl koji ga 

je napadao s televizijskog 

ekrana i novinskih 

stranica komentirao u 

svojim kolažima i 

karikaturama. Jednom 

ga je prilikom nazvao 

"vučjim licem 

kapitalizma" 

vulgarnosti. Krleža je od početka svoga stvaralaštva (još od ranog romana 

"Vražji otok") pisao o krčmama i bordelima u kojima se pjevaju domoljubne 

pjesme, a rakija i pivo teku u potocima. Vaništa je glasan i nametljiv spektakl 

koji ga je napadao s televizijskog ekrana i novinskih stranica komentirao 

u svojim kolažima i karikaturama. Nazvao ga je jednom prilikom "vučjim 

licem kapitalizma". 

Unatoč svemu tome, i u Krležinim prozama i poeziji, kao i u ovakvim 

Vaništinim karikaturalnim crtežima i literarnim crticama osjećamo tek ironiju, 

ali ne i gađenje. Čini se da su obadva umjetnika dopustila da ih suvremenost 

prožme u svim svojim aspektima - i kroz aktualne umjetničke i društvene 

rasprave, i kroz jednostavnu i pretjerano agresivnu zabavu. Shvativši sve strane 

stvarnosti mogli su ju gledati s distancom i komentirati smireno, s blagom 

tugom, ali i ubojito precizno.

66 


Lana 

Cavar 

TIPOGRAF 

ZAŠTO JE NA VENECIJANSKOM 

BIJENALU TAKO TEŠKO VIDJETI 

DOBRO DIZAJNIRAN PLAKAT? 

Osim izložbama Venecijanskog bijenala, svake dvije godine 

ispočetka se radujem vidjeti i dizajn njihovih plakata. No, već 

desetljećima, koliko pratim tu manifestaciju, njihov se dizajn 

rijetko kad odmiče od prosjeka. Je li moguće da je u moru izložbi 

najvećeg događaja suvremene umjetnosti danas tako teško 

vidjeti dobro dizajniran plakat? Čak i kada dolazi iz zemalja s respektabilnom 

tradicijom dizajna ili ga potpisuju eminentni dizajneri, plakati izložbi na 

venecijanskim ulicama rijetko su zanimljivi i ambiciozni, a još rjeđe posjeduju 

naznake prepoznatljivog dizajnerskog rukopisa. Generičnost tih plakata 

uglavnom se podudara s već uobičajenim standardom reprezentacije 

umjetničkih djela: reprodukcija djela i "nevidljiva" tipograija na bijeloj 

podlozi. Bez iskoraka ili tumačenja sadržaja, interpretacije samog djela 

ili likovnog koncepta koje plakat tematizira. Bez ijedne geste koja će 

potencijalno ugroziti "auru" umjetnika, njegova djela i, još važnije, institucije 

koja ih predstavlja svijetu. Nije li apsurdno da je upravo likovni sadržaj na 

plakatima posredovan s najmanje hrabrosti i inovativnosti? Zar je dizajnu 

najsrodnija disciplina doista odustala od dizajna? 

Pritom, naravno, ne mislim da je dizajner izuzet iz sveukupnog folklora 

koji prati prezentaciju umjetničkog djela. Međutim, njegova uloga, posebno 

kada se radi o visoko institucionaliziranoj umjetnosti, odavna je izgubila 

svoju istinsku medijacijsku funkciju i tretirana je na gotovo "korporativan" 

način: dizajner uglavnom nije pozvan da promisli, interpretira te u konačnici 

vizualno posreduje ideju i karakter djela, nego je prisutan kao fenomen visoko 

razvijenog društva, alat kojim će se osigurati očekivana "razina" kultiviranosti 

1) "to where the lowers are blooming", Gwangju Biennale 5.18 Democratization 

Movement Special Exhibition, Venice Biennale 2022.; Dizajn: Everyday 

Practice, Seoul 

2) "Angela Su: Arise, Hong Kong in Venice", Venice Biennale 2022.; Dizajn: 

Wkshps (Chris Wu & Ming Hsun Yu), Berlin/New York 

3) "Nicolas Bourriaud: Planet B: Climate Change & the New Sublime" Presented 

by Radicants,Venice Biennale 2022.; Dizajn: M/M (Paris) 

događaja. Ipak, tu i tamo postoje situacije u kojima su prisutni ambicija 

i dizajnerski iskorak. U slučaju Bijenala, to su najčešće prateći događaji 

marginalnijeg karaktera ili kustoske koncepcije koji su dizajnerima otvorili 

prostor za rizik, a izložbama omogućili da se u moru istih istaknu (i) dizajnom. 

FOTO- 

GRAFIJA 

PRODUKT 

DIZAJN 

Niko Kralj bio je 

pionir i središnja 

ličnost slovenskog 

poslijeratnog 

industrijskog 

dizajna. Umro je 

2013., u 92. godini 

AKO NISTE IMALI SREĆE I NAŠLI NEKU OD 

OD STOLICA NIKE KRALJA NA KRUPNOM 

OTPADU, UVIJEK IH MOŽETE KUPITI - NOVE 

Fotograija "Polje lopoča #2" Fedora Džamonje jedan je od radova 

izloženih na samostalnoj izložbi tog fotografa u Nacionalnom muzeju moderne 

umjetnosti koja donosi presjek njegova stvaralaštva od kraja 70-ih do danas. 

Iako je snimljena 1995. godine, fotograija je izrađena sedamnaest godina 

kasnije i taj podatak autor bilježi u njezinu potpisu. Džamonji su lopoči bili 

neki od prvih motiva kada se počeo baviti umjetničkom fotograijom, snimao 

ih je posvuda tijekom godina što je rezultiralo ciklusom "Polja lopoča". U 

njemu Džamonja taj cvijet vidi kao simbol obnavljanja prirode, no on je ujedno 

i njegova posveta Monetu. "Sjećam se, kada sam prvi put vidio lopoče u Parizu 

u Musée de l'Orangerie, ne znam je li me ijedno slikarstvo toliko dirnulo kao 

ti lopoči", kaže autor. U ovom ciklusu vidljiv je Džamonjin slikarski pristup 

mediju fotograije. Proces stvaranja slika, za razliku od fotograije, dugotrajan 

je, pa je i uživanje i otkrivanje tog procesa puno dugotrajnije, smatra ovaj 

fotograf. U radovima s motivom lopoča Džamonja je nastojao što više približiti 

fotograiju takvom jednom procesu. 

(Romina Peritz) 

Ako niste među sretnicima koji su 

našli neku od stolica legendarnog 

slovenskog produkt dizajnera N i k e 

Kralja na smeću, a koje su se do 

unatrag 30-ak godina mogle naći 

u brojnim javnim prostorima i bile 

standard pri namještanju prosječnih 

privatnih stanova - već deset godina 

postoji mogućnost da ih kupite i 

nove. Namještaj po njegovu dizajnu 

danas zastupa i proizvodi tvrtka 

Rex Kralj iz Slovenije koju su 2012. 

osnovali Žiga Vrhovec i Tomaž Sešlar. 

Imaju ekskluzivna prava za izradu 

najvažnijih dizajna namještaja Nike 

Kralja, a kod nas ih zastupa Intera. 

Niko Kralj bio je pionir i centralna 

ličnost slovenskog poslijeratnog 

industrijskog dizajna. Umro je 2013. 

godine u 92. godini. Spekulira se 

brojkom od dva milijuna komada 

njegova namještaja, poglavito 

stolica, koliko ih je proizvedeno 

od 1950-ih naovamo. Danas su 

njegove stolice posebno na cijeni, 

a nalaze se i u kolekciji MOMA-e u 

New Yorku. Najpopularniji komad 

namještaja Nike Kralja danas je Rex 

Lounge stolica koja je vječni klasik i 

globalno prepoznata ikona. (pkb)

Svijet kulture 130

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?