Taifas Literary Magazine No. 6, December, 2020

46
Taifas Literary Magazine No. 6, 2020, December
vojnike, kao najobičnije pijune, s čijim
životima i sudbinama mogu činiti šta im je
volja. Srbiju i Hrvatsku vidio je kao klasične
agresore na BiH, ali je i bosanske političke
vođe ocijenio kao nedozrele avanturiste,
heterogenu mješavinu različitih svjetonazora,
ideoloških deklarisanja i političkih ambicija,
uglavnom: krive vođe, u krivo vrijeme i na
krivom mjestu, nedorasle najdelikatnijoj
historijskoj situaciji u kojoj se našla BiH. Znao
je da će takvu skupu, krvavu cijenu platiti
bošnjački narod svojim životima, krvlju,
zdravljem i materijalnim dobrima. I pitao se:
“A šta ću ja ovdje?!
Zar ću da pristanem na to da budem njihov
pijun, njihova topovska
hrana, da budem
demagogijom zaglupljeni
magarac, koji će bez truna
kritičkog promišljanja,
baš kao i sva marva, ići za
svojim vođama pravo na
klanicu? Biti tako glup za
me je, jednostavno,
poniženje, ispod ljudskog
dostojanstva i časti, i
nepodnošljiva sramota,
zbog koje se stidim
samoga sebe.” I, umjesto da ostavi nahuškane
glupandere neka se istrijebe do posljednjeg na
Balkanu, a zarad interesa svojih bolesnoumnih
vođa, i da krene u bijeli svijet, u potragu za
svojom izvjesnijom i svakako boljom
sudbinom, on bi tvrdoglavo ostajao, ne znajući
objasniti prave razloge ni sam sebi.
Nije ih znao objasniti, ali ih je kao savjesna,
visokomoralna osoba itekako osjećao. Osjećao
je da ne može na milost i nemilost krvožednim
četnicima ostaviti roditelje, braću, familiju,
prijatelje, poznanike, cijeli naivni i zavedeni
bošnjački narod.
Znao je, ako bi to učinio, da nikada i nigdje
više ne bi pronašao duševni mir, niti miran
san, jer bi ga stalno progonila nepotkupljiva i
ISSN 2458-0198 - ISSN-L 2458-0198
nepodnošljiva savjest, kao najstrožiji sudija i
dželat, dželat – koji nikada ne prašta. I ostao je
sa svojim narodom, sa svojim ratnim
drugovima, svojim seljanima, da brani od
bestijalnog agresora svoj zavičaj i svoju jedinu
domovinu, Bosnu i Hercegovinu.
Ostao je do prvog septembra, do svoje
junačke pogibije, kada je na Gajevima
zaustavljajući četničke nemani postao prvi
šehid koji je braneći svoj Kalošević položio
svoj mladi život.
A otuda je ušao u legendu naroda ovoga
kraja i pravo u moj roman, kao bošnjački epski
junaci u epsku narodnu pjesmu, priču i
legendu, kako bi tu vječno živio. Isprepletena
ratnim zbivanjima, gotovo
kroz cijeli roman provlači
se, kao crvena nit,
ljubavna balada o
glavnom junaku Ibri i
ljepotici Zaimi.
U predratna i ratna
vremena bila je to ljubav
skoro kao ljubav Omera i
Merime, iz istoimene
narodne balade. Njihova
ljubav planula je naglo,
sjala poput najsjajnijeg
meteora, da bi se tako Ibrinom smrću naglo i
ugasila.
Nakon Ibrine smrti, pa do kraja romana,
uloga glavnog junaka prenijela se na junakinju
Zaimu Fazlić. Svi koji su znali kolika je njena
ljubav prema Ibri, znali su i to da neće moći
lahko da ga preboli.
Tako je i bilo. Pošto je u postelji odbolovala
Ibrinu pogibiju, tražila je smisla i načina da se
ponovo povrati u život. I našla ga je u Armiji
RBiH.
Zamijenila je poginulog borca Ibrahima
Bošnjića. Istina, ne na liniji, ne u rovu, jer su joj
rekli da za nju tamo nema mjesta, već u
Sanitetskoj službi, gdje je svojom
požrvovanošću dala veliki doprinos kako u
TAIFAS LITERARY MAGAZINE