Monografija 101_2017

101. BRIGADA HV-a

101. BRIGADA HV-a 

HRVATSKI 

MEMORIJALNO – 

DOKUMENTACIJSKI CENTAR 

DOMOVINSKOG RATA 

Zagreb, siječanj 2013.

Autori: 

Ivan Brigović, prof. i Ivan Radoš, prof. 

Nakladnik: 

UHBDR 101. brigade Susedgrad 

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb 

Za nakladnika: 

bojnik Stjepan Bratković 

dr. sc. Ante Nazor 

Uređivački odbor: 

Predsjednik: Ante Radalj, dipl. ing. 

Urednik: 

stožerni brigadir Miro Andrić, prof. 

Članovi: 

stožerni narednik Stjepan Balaband, bojnik Stjepan Bratković, pukovnik Ivica Hrnčić, bojnik Franko Križman, dipl. ing., 

stožerni brigadir Jozo Petrašević, pukovnik Ahmet Puškar, pukovnik Stjepan Puškar, ing. i poručnik Mate Rupić, prof. 

Redaktor: 

mr. sc. Tomislav Pavić, prof. 

Recenzenti: 

general zbora mr. sc. Josip Lucić 

dr. sc. Davor Marijan 

dr. sc. Ante Nazor 

Lektorica: 

Julija Barunčić Pletikosić, prof. 

Obrada zemljovida: 

bojnik Jozo Stanić, ing. geod. 

Obrada shema: 

Nikola Perić 

Izrada kazala: 

Natko Martinić Jerčić, prof. 

Fotografije: 

Arhiv Udruge i osobni arhivi pripadnika 101. brigade ZNG-a/HV-a, Aleksandar Božić, Tomislav Bušljeta, 

Saša Kralj i Marko Perić 

Priprema za tisak: 

Mirtalis d.o.o. 

Tisak: 

Grafički zavod Hrvatske 

Naklada: 

1000 primjeraka 

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 826667 

ISBN 

978-953-57206-1-4 

978-953-7439-48-4

RIJEČ AUTORA 

Poštovani čitatelji, 

Nakon što je monografija 101. brigada HV-a izdana u nakladi 

od 1000 primjeraka i podijeljena u 2013. godini, povećana 

je njezina potražnja od pripadnika brigade i šire javnosti. 

Tijekom snimanja dokumentarnog filma 101. brigada HV-a, 

nastala je ideja umnožavanja Monografije, kao prilog filmu. 

Pred vama je monografija 101. brigada HV-a iz 2013. godine, 

u elektroničkom obliku, koju možete preuzeti na mrežnoj 

stranici Udruge HBDR 101. brigade ZNG-a/HV-a, Zagreb- 

Susedgrad i prema vlastitim potrebama prelistavati i čitati. 

Monografija je ažurirana i minimalno nadopunjena 2017. 

godine. Ispravljene su sitne pogreške, te je ažurirana točnim podacima 

o poginulim pripadnicima 101. brigade i pridodanim joj 

postrojbama. Nadopunjena je u dijelu: Uspomena na 101. brigadu 

ZNG-a/HV-a, u poglavlju VI. Čuvanje uspomena na 101. 

brigadu ZNG-a /HV-a. Iza 352. stranice dodane su četiri stranice, 

na kojima su prikazane ulice Miroslava Milića u Španskom, 

Nine Kinka i Zdravka Lozančića u Zaprešiću, Darka Mateše u 

Demerju, Nenada Jaklovića u Samoboru te Trg Stjepana Severa 

u Gornjem Vrapču, u spomen na poginule pripadnike 101. brigade 

HV-a. Zbog tih su nadopuna u nastavku stranice ponovno 

numerirane i ažurirano je Kazalo imena i Kazalo mjesta. 

Monografiju je ažurirao mr. sc. Tomislav Pavić, prof., a za 

tisak pripremio Mirtalis, d.o.o., iz Zagreba. 

Zagreb, srpanj 2017. 

Autori 

3

Kazalo 

Riječ autora ..................................................................................................................3 

Predgovor ...................................................................................................................7 

Riječ zapovjednika 101. brigade ZNG-a/HV-a: .................................................................................9 

Ivica Hrnčić, pukovnik u miru, ratni zapovjednik 101. brigade ZNG-a ............................................................9 

“Ne zaboravimo” – Jozo Petrašević, stožerni brigadir u miru, ratni zapovjednik 101. brigade ZNG-a/HV-a......................... 11 

Proces osamostaljenja Republike Hrvatske .................................................................................... 16 

Organizacija obrane na području grada Zagreba............................................................................... 20 

Organizacija obrane na području Susedgrada ................................................................................. 24 

Ratni put 101. brigade ZNG-a/HV-a 

1. Nastanak i ustrojavanje 101. brigade ZNG-a .............................................................................. 31 

1.1. Organizacijsko-stručne pripreme i aktivnosti za osnutak 101. brigade ZNG-a .......................................... 31 

1.2. Osnutak i postrojavanje 101. brigade ZNG-a........................................................................ 34 

2. Mobilizacija, naoružavanje i prve aktivnosti 101. brigade ZNG-a ........................................................... 37 

3. Prva bojna djelovanja 101. brigade ZNG-a ................................................................................ 46 

3.1. Novljansko bojište (27. rujna – 6. listopada 1991.)................................................................... 46 

3.2. Velika Buna – Kravarsko .......................................................................................... 54 

4. Sudjelovanje 101. brigade ZNG-a u obrani južnih prilaza gradu Zagrebu .................................................... 56 

4.1. Lasinjsko bojište (1. – 11. listopada 1991.) .......................................................................... 56 

4.2. Rakov Potok (11. – 31. listopada 1991.) ............................................................................ 63 

4.3. Pokupsko bojište – uspostava mostobrana i prijelaz na desnu obalu rijeke Kupe 

(26. listopada – 18. studenoga 1991.)............................................................................... 66 

5. Sudjelovanje 101. brigade HV-a u obrani istočne Slavonije (studeni 1991. – lipanj 1992.) ..................................... 89 

5.1. Pripreme za odlazak na istočnoslavonsko bojište ..................................................................... 89 

5.2. Dolazak u istočnu Slavoniju, preuzimanje prve crte obrane i prva bojna djelovanja...................................... 92 

5.3. Prvi boj za Paulin Dvor ..........................................................................................108 

5.4. Drugi boj za Paulin Dvor.........................................................................................121 

5.5. Boj za Antunovac................................................................................................127 

5.6. Odlazak na odmor, popunu i dodatnu obuku u Zagreb..............................................................135 

5.7. Povratak u istočnu Slavoniju, razmještaj i bojna djelovanja do “Sarajevskog primirja”...................................138 

5.8. Situacija na istočnoslavonskom bojištu nakon sklapanja “Sarajevskog primirja” ........................................172 

5.9. Reorganizacija 101. brigade HV-a i varljivo primirje na istočnoslavonskom bojištu ....................................189 

5.10. Izvlačenje s istočnoslavonskog bojišta i povratak u Zagreb ...........................................................212 

5

6. Demobilizacija brigade i prevođenje u pričuvu (lipanj – srpanj 1992.) ......................................................216 

7. Priprema brigade za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske..................................................217 

7.1. Ustroj i djelovanje Zapovjedništva za razvoj brigade ................................................................217 

7.2. Bojna obuka i odgoj zapovjedništava i postrojba brigade u 1993. godini na banovinskoj bojišnici 

(20. svibnja – 26. lipnja 1993. i 3. studenoga – 3. prosinca 1993.) ....................................................221 

7.2.1. Bojna obuka i uvježbavanje zapovjedništava i postrojba brigade u svibnju i lipnju 1993. godine ..................221 

7.2.2. Bojna obuka i uvježbavanje zapovjedništava i postrojba brigade u studenom i prosincu 1993. godine.............225 

7.3. Zapovjedništvo brigade u povećanom stupnju bojne spremnosti .....................................................230 

7.4. Metodičko – pokazna vježba “Mobilizacija brigade – pukovnije” (“Proljeće – ‘95”) ....................................231 

8. Sudjelovanje brigade u operaciji “Oluja” .................................................................................233 

8.1. Planiranje i priprema operacije ....................................................................................233 

8.2. Mobilizacija brigade .............................................................................................236 

8.3. Pripreme brigade za bojna djelovanja ..............................................................................239 

8.4. Početak operacije i bojna djelovanja brigade 4. – 7. kolovoza 1995. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 244 

8.5. Napadna bojna djelovanja brigade 8. – 14. kolovoza 1995............................................................260 

8.6. Vođenje i zapovijedanje te djelovanje ostalih postrojbi brigade u VRO “Oluja” ........................................273 

8.7. Demobilizacija brigade...........................................................................................284 

8.8. Zaključak .......................................................................................................285 

9. Djelovanje brigade do ukidanja iz mobilizacijskog razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske ...............................287 

USPOMENA NA 101. BRIGADU ZNG-A/HV-A 

I. U spomen na poginule i nestale pripadnike 101. brigade ZNG-a/HV-a.....................................................293 

· Poginuli pripadnici 101. brigade ZNG-a/HV-a .......................................................................293 

· Nestali pripadnici 101. brigade ZNG-a/HV-a ........................................................................304 

· Poginuli pripadnici 100. brigade ZNG-a/HV-a .......................................................................304 

· Spomenici i spomen-obilježja poginulim pripadnicima brigade.........................................................307 

II. Znakovlje 101. brigade ZNG-a/HV-a ...................................................................................315 

III. Odličja i priznanja 101. brigade ZNG-a/HV-a ...........................................................................318 

IV. Bilteni 101. brigade HV-a i izvaci iz tiskovina ............................................................................322 

V. Multimedijalni projekt “101. za Hrvatsku” ...............................................................................343 

VI. Čuvanje uspomena na 101. brigadu ZNG-a/HV-a ........................................................................348 

· Trgovi, parkovi i ulice u spomen na 101. brigadu ZNG-a/HV-a ........................................................350 

· Obilježavanje obljetnica 101. brigade ZNG-a/HV-a ..................................................................357 

· Dobrotvorno društvo “Čovječnost” iz Susedgrada ....................................................................375 

· HVIDRA Susedgrad ...............................................................................................377 

· UHBDR 101. brigade ZNG-a/HV-a Susedgrad ......................................................................380 

Zahvala nakladnika ........................................................................................................383 

Bilješka o autorima ........................................................................................................384 

Kazalo imena .............................................................................................................385 

Kazalo mjesta .............................................................................................................391 

Kratice ...................................................................................................................397 

Izvori i literatura ..........................................................................................................399 

Zemljovidi................................................................................................................401 

Sheme ....................................................................................................................402 

6

PREDGOVOR 

Suradnja s pripadnicima 101. brigade ZNG-a/HV-a Susedgrad 

započela je u lipnju 2010., kada smo od Uređivačkog odbora, 

sastavljenog od pripadnika brigade, angažirani za pisanje monografije 

o 101. brigadi ZNG-a/HV-a. Nakon prvih dogovora i 

pregleda raspoloživih izvornih dokumenata, novinskih članaka 

i relevantne literature uvidjeli smo da izvori kojima raspolažemo 

nisu dovoljni za pisanje monografije te da je svakako potrebno 

pregledati arhivsko gradivo 101. brigade ZNG-a/HV-a, koje je 

pohranjeno u Središnjem vojnom arhivu Ministarstva obrane 

Republike Hrvatske na Črnomercu u Zagrebu. Zbog propisane 

procedure o zaštiti tajnosti podataka, dozvolu za ulazak u arhiv 

čekali smo godinu dana, tako da smo tek u lipnju 2011. mogli 

započeti s radom i analizom dokumenata, te pisanjem ove 

knjige. Prilikom rada u arhivu posebno nam je svojim savjetima 

pomogao njegov djelatnik, bojnik Ante Samardžić, kojemu se 

ovim putem zahvaljujemo. 

Iako je arhivsko gradivo 101. brigade ZNG-a/HV-a dobro 

sređeno, njegova obimnost nije nam pružila dovoljno informacija 

o svim razdobljima postojanja i ratnog puta brigade. To 

se prvenstveno odnosi na nastanak, ustrojavanje i prva bojna 

djelovanja brigade 1991., što je iz dokumenata bilo vrlo teško 

rekonstruirati. Osim toga, dio gradiva sasvim sigurno nedostaje, 

primjerice, ratni dnevnici brigade. Zbog toga smo se u “rasvjetljavanju” 

manje jasnih događaja prvenstveno oslanjali na 

pripadnike brigade. Neke od najzanimljivijih priča pripadnika 

brigade te njihovih nadređenih zapovjednika i suboraca iz drugih 

postrojba Hrvatske vojske posebno su istaknute u tekstu, 

kao autentično svjedočanstvo ratnog puta 101. brigade ZNGa/HV-a 

u Domovinskom ratu. 

Ova monografija prikazuje ratni put 101. brigade ZNGa/HV-a, 

od njenog nastanka i početka ustrojavanja u lipnju 

1991. do ukidanja iz mobilizacijskog razvoja Oružanih snaga 

Republike Hrvatske 30. lipnja 2001. godine. Pritom je naglasak 

stavljen na bojna djelovanja brigade, koja su podijeljena na 

dva dijela – bojna djelovanja brigade tijekom 1991. – 1992. te 

njezino sudjelovanje u “Oluji”. Osim toga, opisane su i njezine 

pripreme za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske 

u razdoblju od 1992. do 1995., nakon što je brigada u 

lipnju – srpnju 1992. demobilizirana i prevedena u pričuvu, kao 

i sve druge aktivnosti u kojima je brigada sudjelovala tijekom 

Domovinskog rata. 

Tijekom pisanja monografije trudili smo se u nju unijeti što 

više detalja i svjedočanstava aktivnih sudionika, kako bi knjiga 

bila što cjelovitija i zanimljivija čitatelju. Pritom je vjerojatno 

nešto izostavljeno ili ostalo nedovoljno objašnjeno. Razlog tome 

nije naša želja da nešto prešutimo, već nepostojanje podataka u 

arhivskome gradivu ili saznanja o navedenim događajima. 

Tekst je popraćen sa sedamnaest zemljovida, četrnaest shema 

i s brojnim fotografijama ratnog puta brigade. Uz to, u knjigu 

su uvršteni i svi bilteni 101. brigade ZNG-a/HV-a (brojevi 

1 – 5), nastali tijekom boravka brigade na istočnoslavonskom 

bojištu 1991. – 1992., autentično svjedočanstvo tog vremena 

očima pripadnika brigade, njihovih suboraca, prijatelja i najbližih. 

Ovo je jedan pokušaj opisa ratnog puta 101. brigade ZNGa/HV-a, 

koji bi, najvjerojatnije, da ga je pisao netko drugi, bio 

drukčiji. Za razliku od nekih drugih monografija brigada Hrvatske 

vojske u kojima su one prikazane kao kolektiv, bez posebnih 

isticanja pojedinaca, u knjizi donosimo imena više pojedinaca 

koji su se istaknuli tijekom bojnih djelovanja brigade. Eventualne 

pogreške nisu rezultat naše želje da nečije zasluge uvećamo ili 

umanjimo, već ograničenosti raspoloživih podataka. 

Iako je knjiga uglavnom pisana na osnovu izvornog arhivskog 

gradiva – dokumenata brigade i nadređenih zapovjedništava, 

tekst je pisan bez znanstvenog aparata, čemu je razlog čudna 

arhivska politika u državi, koja traži da se deklasificiraju svi kori- 

7

šteni dokumenti s oznakom tajnosti, i to svaki ponaosob. Da smo 

to čekali, knjiga vjerojatno ne bi izašla još jedno duže vrijeme. 

Na kraju treba istaknuti da smo dali sve od sebe kako bi monografija 

101. brigade ZNG-a/HV-a bila što cjelovitija i bolja te 

zanimljivija čitateljima. U tome su nam pomogli brojni suradnici 

svojim nadopunama teksta, korisnim informacijama i sugestijama. 

To se prvenstveno odnosi na pripadnike brigade koji su 

svojim prilozima, utkanima u tekst i navedenima u popisu literature, 

obogatili ovu monografiju. Zahvaljujemo se članovima 

Uređivačkog odbora na dobroj suradnji i ponaosob gospodinu 

Tomislavu Paviću koji je marljivo, zajedno s nama, dorađivao 

tekst i prikupljao fotografije i svjedočanstva pripadnika brigade 

te osmislio sheme i zemljovide. Također, zahvaljujemo i bojniku 

Jozi Staniću, koji je za potrebe monografije izradio zemljovide, 

bez kojih bi ova knjiga bila puno siromašnija. Na razumijevanju, 

stručnoj potpori i tehničkoj podršci zahvaljujemo našoj matičnoj 

ustanovi, Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru 

Domovinskog rata, a posebno zamjeniku ravnatelja Mati 

Rupiću. Svima koji su sudjelovali u nastanku ove knjige jedno 

veliko HVALA. 

Zagreb, rujan 2012. 

Autori 

101. brigada ZNG-a/HV-a u Domovinskom ratu 1991. do 1995. 

8

RIJEČ ZAPOVJEDNIKA 

101. BRIGADE 

ZNG-a/HV-a 

IVICA HRNČIĆ, 

pukovnik u miru, ratni zapovjednik 101. brigade ZNG-a 

od formiranja do 15. studenoga 1991. 

Prošlo je dvadeset godina od dana kada smo praktički goloruki, 

u trapericama i tenisicama, ali s nabojem odlučnosti i hrabrosti, 

srčano krenuli u obranu Domovine. 

Formiranje brigade odvijalo se u vrlo složenim uvjetima, 

praćeno čestim uzbunama, prijetnjama JNA i nizom poteškoća. 

Postrojbe brigade od mobilizacije i dalje popunjavane su vojnim 

obveznicima isključivo s prebivalištem na području Susedgrada, 

a svi su bili dobrodošli bez obzira na nacionalnu, vjersku i stranačku 

pripadnost, svi oni koji su bili spremni braniti i sačuvati 

prije svega svoje glave, a onda i sve ono što su ostavili iza svojih 

leđa: djecu, obitelj, prijatelje, dom, posao itd. Zapovjedni kadar 

kao i pripadnici brigade, u cjelini gledano, nisu imali potrebita 

vojna znanja i vještine za vrlo odgovorno vođenje i zapovijedanje 

postrojbama u ratu. Veliki problem bio je i nedostatak naoružanja, 

MTS-a, vojnih odora i stručne literature. Smještaj ljudi 

i MTS-a organiziran je u objektima mjesnih zajednica, škola, 

vatrogasnih i drugih domova, poduzeća te u velikom broju 

objekata u društvenom i privatnom vlasništvu. Kako nije bilo 

vremena, problemi su se rješavali postupno i u hodu, usporedo 

s obavljanjem prvih bojnih zadaća, osloncem prije svega na 

vlastite snage, a zahvaljujući izuzetnoj požrtvovnosti i zalaganju 

pripadnika postrojbe. 

Tri dana nakon mobilizacije (21. rujna 1991.) otpočela su 

prva bojna djelovanja brigade, iako su postrojbe bile nedovoljno 

naoružane i opremljene, a pripadnici nedovoljno upoznati 

s osobnim naoružanjem, bez prethodnog gađanja. Nadređeni 

(Zagrebački korpus) su zapovijedali u pravilu usmeno, rijetko 

pismeno, a kada su i bile pisane zapovijedi, u pravilu su bile s 

vrlo kratkim vremenom pripreme do izvršenja (pripremne zapovijedi 

nisu niti izdavane), sa zadaćama za elitnu, naoružanu 

i uvježbanu djelatnu brigadu. U takvim situacijama Zapovjedništvo 

brigade moralo je mudro osmisliti načine izvršenja, a zapovjednik 

brigade, često puta ne svojom voljom, donositi vrlo 

9

izične i odgovorne odluke i zapovjediti njihovo izvršavanje. 

Izvršavane su u okviru mogućnosti s više ili manje uspjeha, znanjima 

koja su imali i umijećima koja su posjedovali, rekao bih sa 

srcem hrvatskih vitezova. Nikada nije odbijena niti jedna bojna 

zadaća, iako se na prve (Donja Lomnica, Gradići, Novska, Velika 

Buna i Lasinja) išlo uz velike poteškoće, u odorama JNA s 

oznakama ZNG-a, bez adekvatnog naoružanja i bez minimuma 

provedene obuke (posebno gađanja). Ono što se nije moglo 

pojedinačno rješavati nastojalo se nadomjestiti snagom vojnog 

kolektiva, temeljenog na međusobnom uvažavanju, povjerenju 

i jedinstvu, s poštivanjem osobnosti i brigom za svakog pojedinca, 

a posebice na crti vojnik – časnik i obrnuto. No, bilo je 

časnika i na višim razinama vođenja i zapovijedanja, koji nisu 

razumjeli da se nalazimo pred krvavim ratom i da zapovijedamo 

odraslim ljudima, koji nisu profesionalci niti vojnici na odsluženju 

vojnog roka, da bi ih se “drilalo” do uspjeha. 

Otprilike mjesec dana nakon mobilizacije brigade i prvih 

bojnih zadaća, stanje u postrojbama i u brigadi u cjelini bitno 

se promijenilo na bolje. Opskrbljene su i popunjene naoružanjem 

i MTS-om, uz bojna djelovanja provodilo se uvježbavanje 

postrojba, izvedena su gađanja osobnim naoružanjem, te provedene 

i druge aktivnosti i mjere za uspješno izvršavanje zapovjeđenih 

zadaća i funkcioniranje brigade u cjelini u uvjetima rata. 

Kako je vrijeme odmicalo, svakom novom aktivnošću, zadaćom 

i bojnim djelovanjem postrojba stjecana su dragocjena vojna 

znanja, vještine i iskustva, a samim time i otklanjane uočene 

slabosti i propusti. Jednom riječju, 101. brigada ZNG-a u vrlo 

kratkom vremenu stasala je u respektabilnu postrojbu ZNG-a/ 

HV-a, sposobnu za izvršavanje najtežih bojnih zadaća. 

Od samog početka brigada je bojne zadaće zapovjednika 

Zagrebačkog korpusa izvršavala u formacijama nižeg ranga, na 

razini bojni i satnija, bilo da su samostalno djelovale ili su bile 

podređene drugim zapovjedništvima. Iako je za takvo usitnjeno 

angažiranje nižih postrojba u početku rata bilo razumijevanja 

i opravdanja, ali ne i za angažiranje brigade, krajem listopada 

1991. u prvom napadnom boju na rijeci Kupi u Pokupskom. 

Pritom je razvlašteno Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a činilo 

odgovornim, a zapovjednika brigade sankcioniralo, posebice 

nakon briljantno izvedene “male operacije” na desnoj obali 

rijeke Kupe. Naime, krajem listopada 1991. postrojbe brigade, 

posebice Diverzantski vod i 1. bojna, podređeni Zapovjedništvu 

tek mobilizirane 10. brigade TO iz Velike Gorice (tijekom 

Domovinskog rata nisam pronašao primjer da se brigada ZNGa, 

s ratnim iskustvom blokada vojarni u Zagrebu i Samoboru te 

u obrani Novske, podređuje Zapovjedništvu brigade TO), briljantno 

su izveli napadni boj na rijeci Kupi. Tada su, umjesto postrojba 

10. brigade TO, prvi otpočeli i izveli isforsirani prijelaz 

rijeke Kupe, danju i pod žestokom minobacačko-topničkom paljbom 

neprijatelja, te iz neposrednog dodira odbacili neprijatelja 

3-5 km i na okupiranom teritoriju Banovine, na desnoj obali rijeke 

Kupe, na oslobođenom teritoriju uspostavili i 72 sata držali 

mostobran (nezabilježen slučaj čak i u novijoj vojnoj povijesti), 

a da se nije osiguralo ubacivanje svježih snaga za daljnji napad. 

Bila je to prva napadna akcija na prvoj crti obrane Zagreba, čiji 

je uspjeh iznenadio ne samo neprijatelja, već i našu višu instancu 

zapovijedanja. Nažalost, rezultati su pripisani drugima, a slabosti 

sankcionirane izmjenom kadra u Zapovjedništvu brigade, 

koje je imalo zadaće pričuve u toj akciji. Povijesna činjenica i 

stvarna uloga Zapovjedništva i postrojba 101. brigade ZNG-a u 

navedenoj zadaći još uvijek nije istražena niti valorizirana i sugeriram 

budućim vojnim znanstvenicima istraživanje svijetlih primjera 

i ostvarenih rezultata 101. brigade ZNG-a/HV-a tijekom 

Domovinskog rata 1990. – 1995. godine. 

Sa sudjelovanjem i važnom ulogom 101. brigade ZNG-a/ 

HV-a u Domovinskom ratu treba upoznati i mlađi naraštaj DA 

SE NE ZABORAVI. STOPRVA BRIGADA to i zaslužuje, jer 

je prošla težak i slavan put do konačne pobjede i krvarenjem 

njezinih pripadnika ispisala svete stranice povijesti Hrvata u 

ostvarivanju višestoljetnog sna za svojom Domovinom, slobodnom 

i neovisnom Republikom Hrvatskom. Svi pripadnici 

brigade mogu biti ponosni što su joj pripadali i uzdignuta čela 

isticati svoj obol postignuća kojih su i oni dio. Sve to ne bi bilo 

moguće da nismo imali razumijevanje, iskrenu potporu i pomoć 

naših obitelji (koje su uz nas nosile teret rata), šire zajednice, 

gospodarstvenika, obrtnika, medija, vrtićke i školske djece, 

te svih ljudi dobre volje koji su nam na bilo koji način pomogli 

da ustrajemo i u nametnutom ratu pobijedimo. 

Za sve navedeno plaćena je vrlo visoka cijena, 49 pripadnika 

brigade, naših prijatelja i suboraca, istinskih heroja Domovinskog 

rata položilo je život za Domovinu, i ako ni zbog čega drugog, 

onda zbog njih ne smijemo nikome i nikada dozvoliti da 

blati Domovinski rat ili ga pokuša potisnuti u zaborav! 

Kao čovjek i časnik HV-a želim istaknuti da sam, bez obzira 

na relativno kratko vrijeme provedeno u 101. brigadi ZNG-a, 

upravo s njom, s njezinim hrabrim pripadnicima, proživio najteže 

i najljepše trenutke u Domovinskom ratu. Ponosan sam što 

sam bio prvi ratni zapovjednik 101. brigade ZNG-a/HV-a. Ponosan 

sam što sam upoznao i surađivao s mnogim divnim, sposobnim 

i hrabrim ljudima i postrojbama, koje nosim duboko u 

srcu i neću ih nikada zaboraviti. Vjerovao sam i vjerujem ljudima 

koje sam vodio, trajno sam im zahvalan, a posebno ljudima 

iz Zapovjedništva 101. brigade ZNG-a. 

HVALA SVIMA, A NAŠIM POGINULIM SUBORCI- 

MA LAKA BILA HRVATSKA GRUDA! 

10

JOZO PETRAŠEVIĆ, 

stožerni brigadir u miru, ratni zapovjednik 101. brigade 

ZNG-a/HV-a od 7. studenoga 1991. do 30. travnja 1997. 

NE ZABORAVIMO 

Na području općine Susedgrad, 11. lipnja 1991. godine, u uvjetima 

neposredne ratne opasnosti, pred početak rata u Sloveniji, 

osnovana je 101. brigada “R” ZNG-a/HV-a (u isto vrijeme i 99., 

100. i 102. br) kao jedna od prvih većih organiziranih vojnih 

postrojbi grada Zagreba. 

Cjelovito okupljanje (smotra) pripadnika brigade provedena 

je 31. kolovoza 1991. godine, potpuna mobilizacija 17./18. 

rujna 1991. godine., a potom se brigada upućuje na obavljanje 

bojnih zadaća u obrani RH, djelomičnim ili cjelovitim angažiranjem 

postrojba. 

Brigada bojne zadaće obavlja u tri vremenska razdoblja Domovinskog 

rata: 

A/ U vremenu od 18. 9. 1991. do 20. 07. 1992. godine: 

Bojne zadaće brigada je obavljala na: 

– novljanskom bojištu, 

– lasinjskom bojištu, 

– pokupsko-banovinskom bojištu te 

– istočnoslavonskom bojištu. 

Znakovito pridonosi obrani RH (vojnoj povijesti OS RH) u: 

– blokadama vojarni i oduzimanja oružja te naoružavanju 

postrojbi HV-a u Zagrebu i šire, 

– zaustavljanju proboja JNA i pobunjenih Srba na Kupi 

prema Zagrebu, uspostavi mostobrana na rijeci Kupi, 

uporno ga držeći 72 sata, prva prelazi r. Kupu i odbacuje 

neprijatelja do 5 km u dubini pokupsko – banovinskog 

bojišta, 

– odlučujućem zaustavljanju proboja JNA i pobunjenih 

Srba nakon pada Vukovara na glavnom smjeru istočnoslavonskog 

bojišta, sprječavanju pada Osijeka i daljnjeg 

prodora okupatorskih snaga na teritorij RH, a koje crte 

bojišnica ostaju nepromijenjene tijekom Domovinskog 

rata. 

Brigada je za obavljanje zadaća na istočnoslavonskom bojištu 

ocijenjena od zapovjednika Operativne zone Osijek ocjenom 

vrlo dobar, a od Osječko-baranjske županije dobila je Povelju 

zahvalnosti. 

Načelnik GS HV-a general-zbora Anton Tus ocjenjuje: 

Bitke koje su vodili pripadnici i postrojbe brigade (101. brigade 

ZNG-a/HV-a) od osvajanja i držanja mostobrana na Kupi, 

a posebno u izvršavanju bojevih zadataka na istočnoslavonskom 

bojištu, odlučujuće su doprinijele slobodi i državnosti naše drage 

domovine Hrvatske. 

B/ U vremenu od 20. 7. 1992. do 30. 7. 1995. godine: 

Na osnovi visokog stupnja organiziranosti, mobilnosti, osposobljenosti 

i bojne spremnosti zapovjedništava i postrojbi 

brigade, te učinkovitog obavljanja bojnih zadaća koje su odlučujuće 

pridonijele stabilizaciji bojišnica, za očekivati je bilo da 

će brigada biti upućena na druge bojišnice, npr. Južno bojište 

(razvoj ratnih djelovanja je na to ukazivao), no nadređene instance 

vođenja i zapovijedanja odlučile su da se brigada demobilizira 

i prevede u pričuvu. Držim da je to bila velika pogreška. 

11

Od istaknutih zapovjedno-stručnih kadrova brigade s dokazanim 

vojnim znanjima i vještinama u Domovinskom ratu, 

prema zapovijedi osniva se: 

– Zapovjedništvo 101. brigade HV-a (razvojna jezgra), 

– Zapovjedništvo 145. brigade HV-a, 

– Zapovjedništvo TG 145, 

– zapovjedništva bojni i nižih postrojbi 145. brigade HV-a, 

koja s dijelom pripadnika brigade odlaze na preuzimanje dužnosti 

u 145. br HV-a na Južnom bojištu (Dubrovnik), dio pripadnika 

brigade dragovoljno odlazi u druge postrojbe HV-a, a 

veći dio demobilizira 20. srpnja 1992. godine. 

Zapovjedništvo brigade: 

– planira, organizira i provodi aktivnosti, mjere i radnje 

priprema zapovjedništava i postrojbi brigade za konačno 

oslobađanje okupiranih teritorija RH, 

– redovito provodi zapovjedno-stožerne vježbe zapovjedno-stručnog 

kadra brigade, 

– izvodi bojnu izobrazbu zapovjedništava i postrojbi na 1. 

crti bojišnice – na smjerovima planiranog napadajnog 

djelovanja za slučaj oslobađanja okupiranih teritorija 

RH, a 12. dp Petrinja omogućuje povlačenje i odmor, 

u trajanju od po 15 dana, kružnom izmjenom sa Zapovjedništvom 

brigade, 1. i 2. pb u 1993. godini. 

– priprema, organizira i izvodi, prema zapovijedi GS HVa, 

metodičko-pokaznu vježbu “Mobilizacija brigade – 

pukovnije” uz mobiliziranje Zapovjedništva brigade i 1. 

pb u studenom 1994., te u travnju 1995., koja je ocijenjena 

vrlo dobrom ocjenom, 

– redovito skrbi o obiteljima poginulih i ranjenim pripadnicima 

brigade, 

– obilježava i redovito obilazi mjesta pogibije pripadnika 

brigade u suradnji s obiteljima i predstavnicima općine 

Susedgrad, 

– u 1994. pridonosi izgradnji i postavljanju Velikog križa 

na mjesnom groblju Stenjevec, kao spomen-obilježja poginulim 

braniteljima, 

– obavlja temeljitu raščlambu pojedinačnih obola zapovjednika 

i pripadnika brigade u dosadašnjem tijeku 

Domovinskog rata, predlaže dodjelu odličja poginulim 

pripadnicima (posthumno) i zaslužnim pojedincima 

s detaljnim obrazloženjima, te predlaže promaknuća u 

više činove. Prijedlozi niti su prihvaćeni niti odbijeni, 

niti je ikada odgovoreno i pored više zamolbi. 

C/ U vremenu od 31. 7. do 26. 8. 1995. godine – VRO 

“Oluja”: 

Nakon nepotpuno provedene mobilizacije, brigada se upućuje 

na banovinsko bojište bez prethodne pripreme, na novi 

(neplanirani) smjer bojnog djelovanja: Komarevo – Zrinska 

gora – Dvor na Uni i na Kotarane (državna granica RH), te spaja 

s postrojbama 5. korpusa ABiH. Sudjeluje s ostalim postrojbama 

HV-a i MUP-a u čišćenju terena Zrinske gore i područja 

uz državnu granicu – oko 400 km 2 . 

Tijekom VRO “Oluja” brigada je sve zapovijedi uspješno 

izvršila i dala veliki doprinos u oslobađanju okupiranih teritorija 

RH. Rezultati obavljenih bojnih zadaća prema značenju, 

uvjetima, mjestu, vremenu, mogu se poistovjetiti sa zadaćama 

djelatnih gardijskih brigada ZNG-a/HV-a, iako s puno slabijim 

naoružanjem i drugim TMS-om. 

O doprinosu 101. brigade u VRO “Oluja”, zapovjednik sektora 

Sjever, general – pukovnik Petar Stipetić je rekao: 

101. brigada upućena je s nepotpuno obavljenom mobilizacijom 

na Komarevo, te dobila pravac... na terenu koji nije uvježbavala 

niti imala vremena provesti izviđanja protivnika. U takvim 

uvjetima brigada je naletjela na čvrstu obranu pobunjenih Srba, 

imala velike gubitke i u takvom stanju nije mogla ponoviti napad. 

Nakon pada Petrinje, na ostalim dijelovima fronte naređen 

je opći napad. Zapovjedništvu 101. brigade (6. kolovoza 1995.) 

zapovijedam pravac: Blinjski Kut – prema komunikaciji Žirovac 

– Dvor na Uni, između Zrina i sela Trgovi, sa zadaćom presjeći 

komunikaciju kao moguću odstupnicu protivničkih snaga iz pravca 

Gline – Žirovac – Dvor na Uni. 

Vrlo brzo napredovanje brigade na tom pravcu cijenim vrlo 

uspješnim jer već drugi dan presijeca komunikaciju Trgovi – Dvor 

na Uni i izbija na granice RH te se spaja sa snagama ABiH. Brigada 

je ovu zadaću obavila bez gubitaka. 

Ponosan sam na 101. brigadu i ostale brigade HV-a, što u tijeku 

izvršenja bojnih zadaća, posebno zarobljavanja neprijateljskog 

korpusa, nije bilo nikakvih incidenata, zločina, paljevina, uništavanja 

imovine i krađa. 

101. brigada HV-a bila je disciplinirana, dobro pripremljena, 

spremna na najveća žrtvovanja te je na kraju i pored početnih 

neuspjeha, koje je doživjela greškom rukovođenja i zapovijedanja 

Zapovjedništva ZP Zagreb tijekom prvih dana VRO “Oluja”, pobjedonosno 

završila svoj ratni put. 

Stoga velika hvala svim zapovjedništvima i postrojbama koje 

su časno i pošteno izvršile svoje borbene zadaće. 

Brigadu su većinom činili Susedgrađani i stanovnici općina 

Zaprešić, Centar, Medveščak, Sesvete te drugih zagrebačkih općina 

i Zagrebačke županije. 

12

Od 1991. do 1995. u postrojbama 101. brigade borilo se 

7225 pripadnika, od toga 13 žena, koje su odgovorno obnašale 

i časničke dužnosti u Zapovjedništvu brigade i bojni, informativno 

– propagandnoj djelatnosti, sanitetu, logistici i dr. 

Na slavnom ratnom putu brigade, nažalost, u grmljavini topova 

i kiši vrelog čelika, ugasiše se životi 48 naših dragih prijatelja, 

suboraca, sinova i očeva, a Tihomir Kiseljak još uvijek se 

vodi kao nestao, te ne doživješe sretni povijesni trenutak oslobođenja 

Hrvatske. 

Što su mislili kada su oko njih padale granate iz VBR-ova, 

tenkova, topova, minobacača svih kalibara, kad su se na njih 

obrušavali zrakoplovi zločinačke jugovojske, kad su iznad njihovih 

glava zviždali meci iz pušaka i strojnica? 

Netko je od njih mislio na svoju djecu, netko na roditelje, 

netko na suprugu, djetinjstvo, braću… Netko je možda molio 

krunicu. U svakome od njih, vjerujte, tinjala je nada. Bili su većinom 

mladi, razigrani, živjeli najljepše godine svoje mladosti ili 

muževne dobi. Obitelji su im se veselile, čekale njihov povratak, 

planirale budućnost u kojoj su baš oni trebali biti oslonac, pomoć, 

potpora, snaga, radost… 

Granate, bombe ili meci ipak su pogodili baš njih. U tom 

je trenutku misao prekinuta, nada razbijena, život ugašen, planovi 

propali. Ostalo je samo mrtvo tijelo s boli predano zemlji. 

Njihova jedina stranka bila je DOMOVINA HRVATSKA, a 

njihov je vječni dom HRVATSKA ZEMLJA. 

Pobijedili smo! Prije svega zahvaljujući dugačkim kolonama 

hrvatske mladeži koja je svoje živote ostavljala na brojnim 

ratištima, daleko od svojih domova, žrtvujući sve, pa i život, u 

borbi za slobodu svojeg naroda. 

HVALA IM, I NE ZABORAVIMO junaštvo što su ga pokazali 

za slobodu koju su nam podarili, jer sjena njihovih mladih 

života stalno prolazi kroz nas. Takvi ljudi ne mogu se i ne 

smiju ZABORAVITI! Branili su opstanak vlastite domovine 

(višestoljetni san o hrvatskoj državi), ne doživjevši njezino uskrsnuće. 

NE ZABORAVIMO, oni su krvlju posvetili hrvatsku zemlju! 

Njihove žrtve najveća su hrvatska svetinja! Oni su naš 

vječni plamen! Životima svojim posvjedočiše ime svoje domovine! 

Oni trajno i neizbrisivo obilježiše ratni put 101. brigade! 

NE ZABORAVIMO, Hrvatska je uskrsnula njihovom 

smrću! Hrvatska će postojati samo ako budemo cijenili njihovu 

žrtvu. Hrvatska će biti onakva kakvi budemo mi, jer Hrvatska 

smo mi živi, ali s jasnim i trajnim sjećanjima na njih – pale hrvatske 

vitezove koji su u borbi protiv srpske agresije na Hrvatsku 

dali sve što su imali – vlastiti mladi život. Zamislite kolike 

su godine prohujale i generacije Hrvata prošle kroz vrijeme, 

očekujući uskrsnuće svoje domovine, ali nisu ni slutili da će 

uskrsnuće biti natopljeno krvlju. 

Vi, koji izgubiste svoje najmilije, nemojte zdvajati. Svatko 

umire sam i svatko svoju bol nosi sam. Nitko ne može ničiju bol 

do kraja prihvatiti i do kraja podnijeti, ali je može razumjeti. 

Budite svjesni svoje nevolje, ali i ponosa zbog najveće žrtve vaše 

djece, braće, očeva, supružnika, za slobodu Domovine. Oni 

su se borili i za nas, našu slobodu. Branili su svoj i naš hrvatski 

dom, svoju i našu budućnost, svoju i našu Hrvatsku. 

S posebnim pijetetom svakom poginulom hrvatskom branitelju 

odajem počast i zahvalu za žrtvu koju su nesebično učinili. 

SLAVA IM I VJEČNI POKOJ! LAKA IM BILA HR- 

VATSKA GRUDA, koju su neizmjerno ljubili! 

Vi, koji ste bili s njima u istom rovu, na istom položaju, u 

istom jurišu, imali sreću ostati živi, možda ranjeni (više od 200 

pripadnika brigade), možda bez ruke ili noge, možda bolesni 

i umorni od napora, hladnoće, patnje; vi, što svjesno izabraste 

borbu za slobodu i obranu Domovine, svoje tjelesne snage staviste 

na obranu doma, HVALA VAM, i budite jaki u svojoj tjeskobi. 

Sjetite se i ne zaboravite vremena i nevremena provedena 

na bojišnici, sjetite se prijateljstava i susreta, sjetite se stare uzrečice 

“Svi za jednoga, jedan za sve”. Sjetite se noći provedenih u 

mokrim rovovima, na pustoj mjesečini, sjetite se kiše, snijega, 

vode u noćištima. Sve to žrtva je u obrani domovine. Sjetite se, 

dragi moji prijatelji, prijateljstava stvorenih uz plamen svijeće 

u mokroj noći, kad ste dijelili zajedno posljednji zalogaj kruha 

ili zadnju cigaretu. Sjetite se svih onih dobrih ljudi i prijatelja u 

Zagrebu, na terenima gdje smo krvarili, pripadnika drugih brigada 

i pučanstva, koji su nas podržavali, brinuli o nama, hrabrili 

nas da izdržimo. Neka vam sve to bude izvor sreće i mali tračak 

veselja, to se nikada ne zaboravlja. 

NE ZABORAVITE, jedinstveni u ratu, jedinstveni u miru! 

Dragi roditelji, supruge, djevojke, djeco poginulih branitelja 

– dragi moji suborci, prijatelji, budite ponosni što ste u 

najtežem povijesnom trenutku za hrvatski narod sudjelovali u 

Domovinskom ratu, pobijedili i stvorili samostalnu, slobodnu 

i suverenu državu Hrvatsku i ostvarili 9-stoljetne težnje hrvatskog 

naroda za vlastitom državom. Hrvatski narod vam to neće 

zaboraviti! 

Rado se sjećamo i 101. brigada HV-a najsrdačnije zahvaljuje 

svima vama i svim građanima Susedgrada, Zagreba i šire, našim 

dragim prijateljima u istočnoj Slavoniji, djelatnicima Područnog 

ureda za obranu Susedgrad i grada Zagreba, nadređenih zapovjedništava, 

djelatnicima općine Susedgrad, grada Zagreba i 

šire, gospodarstvenicima, obrtnicima, donatorima iz domovine 

i dijaspore, brojnim udrugama i drugim ustanovama, instituci- 

13

jama javnog priopćavanja, svim medijima i drugima koji su nas 

podržavali i pridonosili zajedničkoj borbi protiv neprijatelja u 

obrani zajedničke nam domovine Hrvatske. 

Posebno zahvaljujemo djeci i učenicima te osoblju vrtića i 

škola koji su nam vjerovali, pisali, slali pakete božićno – uskrsnih 

radosti, svoje radove i stalno poticali da izdržimo. 

NE ZABORAVIMO, upravo toj djeci – mladoj generaciji 

– nadi hrvatske budućnosti, prenositi sjećanja i poruke ratnih 

strahota koja smo proživljavali u užasu pakla, izloživši svoje živote 

udaru srbo-četničkih zvijeri, koje smo zaustavili i pobijedili 

hrabrošću i žrtvom, braneći hrvatsku i europsku kulturu i 

civilizaciju. 

Prenosite im poruke i sjećanja kako nam je bilo dok su granate 

padale po nama i oko nas; kako nam je bilo dok su dijelovi 

zemlje, kamenja, drveća, različitih objekata letjeli oko nas, kako 

nam je bilo kada smo kisnuli i smrzavali se! 

Ispričajte kako smo se osjećali dok smo razmišljali hoćemo 

li se uopće vratiti i vidjeti svoje najbliže; kako smo se osjećali 

gledajući svoje prijatelje i suborce kako ginu; kako nam je bilo 

slušajući njihove bolne i umirajuće vapaje; kako nam je bilo dok 

smo skupljali njihova raskomadana tijela; kako nam je tek bilo 

kad smo njihove roditelje, žene, djecu i rodbinu obavještavali o 

njihovoj pogibiji; kako smo se osjećali na zadnjim ispraćajima 

svojih prijatelja i suboraca! Kako nam je bilo kada smo odgovarali 

na pitanja kako su poginuli; zašto se nisu čuvali; je li bila 

njihova osobna pogreška, jesu li točno slušali i izvršavali zapovijedi; 

jesu li imali sve uza sebe; jesu li bili sami; jesu li bili sa 

suborcima; jesmo li poduzimali sve mjere sigurnosti; je li se stradavanje 

moglo ikako izbjeći? 

Svjesni smo bili da se sloboda ne dobiva – za nju se gine, 

da se mnogi od nas neće vratiti svojim domovima, obiteljima i 

najmilijima; da mnogi neće vidjeti svoju djecu, igrati se s njima 

i biti uz njih dok budu odrastala. 

Vi, koji niste sudjelovali u Domovinskom ratu, niste dijelili 

radosti i traume branitelja, niste izgubili bližnjeg svog; ako 

ste ostali po strani, pošteđeni, živi, poštujte žrtvu branitelja, invalida, 

stradalnika rata… Pomislimo nekada na njih i njihove 

nesretne obitelji! Molimo za njih! Nemojmo ih ZABORAVI- 

TI, zatajiti, odreći se i izdati njihove svete ciljeve i ideale! Jer 

mi smo se borili za slobodnu, demokratsku, neovisnu Hrvatsku, 

u kojoj će vladati suživot, život dobrote, čast, ponos, ljepota, 

prijateljstvo, ljubav, tolerancija, sloboda, pravda, demokracija, 

a ne stranačka zagrižljivost, gramzljivost, bezdušnost, mržnja, 

pronevjera, krađa… 

Nemojte od preživjelih branitelja okretati glavu, bilo zbog 

osjećaja krivnje što niste imali snage boriti se s njima, bilo zbog 

zavisti što su bili hrabriji od vas, nego ih s poštovanjem pogledajte 

u oči i zahvalite! Oni drugo ne traže niti očekuju. Izražavajući 

poštovanje prema njima, poštujemo poginule koji od svoje 

domovine i svoga naroda nikada neće tražiti ili dobiti više od 

lijesa i križa na komadiću zemlje u koju su položeni. 

NE ZABORAVIMO upitati se, koliko se danas sjećamo i 

koliko uistinu poštujemo one koji su bili prvi kad je trebalo, a 

kojih više nema? Iza njih, na žalost, sve više ostaju crne stranice. 

HEROJI, GDJE STE? U Domovinskom ratu, u obrani 

neovisne hrvatske države, istaknulo se na razne načine na tisuće 

branitelja, oba spola i razne dobi. Dragi suborci, sjetimo se i 

istaknimo naše suborce – hrabre vitezove koji su svojim djelima 

i tijelima to i dokazali. 

Teško je danas, 17 godina po završetku Domovinskog rata, 

sjetiti se i sve ih nabrojiti, teško je vrednovati njihove zasluge. 

Ako to danas ne možemo mi, tko će to napraviti sutra? Ne dopustimo 

da nam povijest pišu gubitnici. 

Nema heroja, junaka ili vitezova, ne ističu se herojska djela 

branitelja. Zašto? Možda zato što bi netko bio zaslužniji za stvaranje 

Hrvatske, odnosno, netko bi morao objasniti gdje je bio i 

što je radio dok su heroji ratovali – ginuli. 

Uvjeravaju nas da su heroji svi koji su stvarali Hrvatsku. 

Nisu! Vi to dobro znate. Iako smo imali iste želje, cilj, sredstva, 

mogućnosti… no, nije dovoljno samo biti branitelj. 

Danas nam pokušavaju reći, da su to tek oni kojih više nema. 

Zapravo, oni koji nikad nisu stigli iznijeti svoju priču jer su je 

odnijeli sa sobom na nebo. U redu, ali gdje su oni drugi mali 

ljudi čija imena nisu uklesana na hladne spomenike? Vratili su 

se, ali više nikada neće biti isti. Rat je ukrao njihova djetinjstva, 

osmijehe, iscrpio vedrinu, ranio srca, nema više sjaja u njihovim 

očima. Neznani junaci? Hoćemo li dopustiti da nam drugi djecu 

uvjeravaju, da je obrana Domovine zapravo zločin, zločinački 

poduhvat, pa prema tome, i oni koji su je branili – zločinci? 

Možda je netko ipak pogriješio, jesmo li sami tome pridonijeli, 

ima nas pola milijuna branitelja, za hrvatske prilike velika 

sila i brojna vojska! I svi su heroji? 

Svjetski moćnici serviraju nam ratne zločine, izjednačavanje 

krivnje. No, što je najgore, tako danas Hrvatsku vidi većina mlade 

populacije u Hrvatskoj. Stvara se anacionalna mladež i fućka 

im se za heroje Domovinskog rata. 

NE ZABORAVIMO, vodili smo pravedan i legitiman rat, 

obrambeni i oslobodilački, a ne agresivni i osvajački prema bilo 

kome, u kojem smo branili svoj teritorij od velikosrpske agresije, 

unutar međunarodno priznatih granica. Nije to bio građanski 

rat, kako nam se podvaljuje. 

14

Ponosan sam na sve vas, dragi moji suborci – prijatelji, i na 

sve hrvatske branitelje, invalide Domovinskog rata i civilne žrtve 

rata, a pogotovo na sve one koji dadoše najviše što su mogli 

dati na oltar Domovine – svoje mlade živote. 

Ponosan sam što sam hrvatski vojnik, branitelj, vaš zapovjednik, 

što pripadam generaciji Hrvata koja je ostvarila tisućljetni 

san. 

Ponosan sam što sam zapovijedao tako hrabrim dečkima, 

jedan od njih, njima ravan, ali sa zapovjednom odgovornošću 

zapovjednika 101. br HV-a od 7. studenog 1991. do 30. travnja 

1997. godine. 

Ponosan sam što smo se našli na pravom mjestu i u pravom 

trenutku u povijesti hrvatskog naroda i nakon teških bojeva u 

Domovinskom ratu pobijedili. Svijetli smo primjer vojne povijesti 

hrvatskoga naroda. 

NE ZABORAVIMO! Nismo se borili za činove, odličja, 

privilegije. Ne sramimo se svojih postupaka. 101. brigada 

ZNG-a/HV-a obavljala je bojne zadaće na prvoj crti bojišnica, 

u neposrednom dodiru s neprijateljem. Nije bilo incidenata, 

zločina, paljevine, uništavanja imovine ili krađa. 

Za 101. brigadom ZNG-a/HV-a ne vuku se “repovi”, niti 

je na nju ikada pala sumnja da se ogriješila o međunarodno 

ratno pravo i običaje. Naprotiv, časnim vojničkim ponašanjem 

pripadnika i bojnim učinkom u Domovinskom ratu, brigada je 

osvjetlala obraz Hrvatske vojske na ponos hrvatskog naroda, i 

može se svrstati uz bok elitnih gardijskih brigada HV-a. 

Za sve to, uz vas, dragi moji suborci, zaslužni su i vaši zapovjednici 

koji su vas vodili i zapovijedali vam u Domovinskom 

ratu, za što im odajem priznanje i zahvalnost! 

Predsjednik RH, u povodu 15. godišnjice brigade (2006. 

godine), za junački čin u ratu odlikovao je 101. brigadu ZNGa/HV-a 

Odličjem RED NIKOLE ŠUBIĆA ZRINSKOG. 

Uz Multimedijalni projekt “101. brigada za Hrvatsku”, pjesme 

koje su spjevali pripadnici 101. i susjednih brigada, na crti 

bojišnice 1991./92., a uglazbili poznati hrvatski glazbenici, u 

spomen na poginule branitelje, ova Monografija spomen je na 

101. brigadu ZNG-a/HV-a. 

Ova Monografija spomen je na vrijeme najvećeg hrvatskog 

jedinstva i pokreta hrvatskog naroda, koji je rezultirao stvaranjem 

hrvatske države. Spomen je na hrabre branitelje i sve ljude 

koji su podnijeli velike žrtve za svoju Domovinu. Spomen je na 

jednu od brojnih postrojbi HV-a koja je dala nemjerljiv doprinos 

u stvaranju hrvatske države i obrani hrvatskog suvereniteta. 

Ovo je povjesnica 101. brigade ZNG-a/HV-a, povjesnica 

101. susedgradske brigade. 

Na vojnim učilištima, povjesničarima, znanstvenicima, hrvatskoj 

mladeži i djeci je da istražuju i u povijesti hrvatskoga 

naroda zabilježe, adekvatnom valorizacijom, mjesta, uloge i doprinose 

herojskih podviga hrvatskih vitezova i pripadnika 101. 

brigade ZNG-a/HV-a u cjelini u Domovinskom ratu i stvaranju 

Hrvatske. 

15

Proces osamostaljenja 

Republike Hrvatske 

Rušenje Berlinskoga zida u studenom 1989. simbolično je 

označilo početak novog razdoblja europske povijesti, u kojem je 

u većini istočnoeuropskih država jednostranački, komunistički 

režim zamijenilo višestranačje i demokracija. Taj proces zahvatio 

je i većinu republika bivše Socijalističke Federativne Republike 

Jugoslavije (SFRJ), međutim ne i Socijalističku Republiku 

Srbiju. Njezini građani postali su taoci srpskih nacionalista, koji 

su sredinom 80-ih godina 20. stoljeća opet pokrenuli velikosrpski 

projekt iz 19. stoljeća, prema kojem je zapadna granica srpske 

države – tzv. velike Srbije – planirana duboko na hrvatskom 

teritoriju, smjerom Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – 

Karlobag. To je, otprilike, bila granica osmanlijskih osvajanja u 

Hrvatskoj od 15. do 17. stoljeća. U tom cilju, nakon što su na 

poticaj novoga “svesrpskog” vođe Slobodana Miloševića i njegovih 

suradnika organizirani protesti Srba na ulicama srbijanskih, 

vojvođanskih, kosovskih i crnogorskih gradova (tzv. događanja 

naroda ili mitinzi), krajem 1988. i početkom 1989. smijenjena 

su politička vodstva Kosova i Vojvodine te Crne Gore. Potom je 

Skupština SR Srbije potvrdila novi Ustav SR Srbije, kojim je “de 

facto” ukinuta autonomija pokrajinama Vojvodini i Kosovu, 

čime je zapravo srušen i Ustav SFRJ. No, prosrpski orijentirani 

predstavnici tih, prema važećem Ustavu SFRJ iz 1974., konstitutivnih 

dijelova SFRJ, ostali su u Predsjedništvu države, koje je 

brojalo osam članova (6 predstavnika republika i 2 autonomnih 

pokrajina). Time je s četiri “svoja” člana srbijansko vodstvo do 

1990. osiguralo uvjete za političku dominaciju Srbije nad ostalim 

jugoslavenskim republikama. 

Potaknuti politikom srpskih političara iz Beograda i propagandom 

srbijanskih medija, već u ljeto 1989. i početkom 1990. u 

SR Hrvatskoj (SRH) su organizirani mitinzi Srba, s ciljem destabilizacije 

Hrvatske. Ipak, ni takva agresivna srbijanska politika nije 

mogla zaustaviti proces demokratizacije u Sloveniji i Hrvatskoj. 

U travnju i svibnju 1990. u Hrvatskoj su održani prvi slobodni, 

višestranački izbori nakon II. svjetskog rata, na kojima je pobijedila 

Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), predvođena dr. 

Franjom Tuđmanom. Nakon dogovora sa srbijanskim vodstvom, 

reakcija vojnih vlasti SFRJ na rezultate izbora u Hrvatskoj bila 

je oduzimanje oružja hrvatskoj Teritorijalnoj obrani (TO), koja 

je bila legalna republička vojska, čime je Hrvatska već u svibnju 

1990. praktično razoružana. Oduzeto naoružanje hrvatske 

TO (procjene se kreću od oko 80.000 do oko 200.000 ”cijevi”) 

smješteno je u skladišta Jugoslavenske narodne armije ( JNA). 

Sabor SR Hrvatske potom je na konstituirajućoj sjednici višestranačkoga 

sabora 30. svibnja 1990. izabrao dr. sc. Franju Tuđmana 

za predsjednika Predsjedništva SRH, a 25. srpnja usvojeni su 

amandmani na Ustav SRH, kojima su utvrđeni novi (“povijesni”) 

grb i zastava te iz naziva države uklonjen pridjev “socijalistička”. 

Istoga dana na mitingu Srba u ličkom mjestu Srb, uz granicu s 

Bosnom i Hercegovinom, donesena je Deklaracija o suverenosti i 

autonomiji Srba u Hrvatskoj. Najavljeno je i održavanje “referenduma 

o srpskoj autonomiji”, od 19. kolovoza do 2. rujna 1990., 

koji nije bio utemeljen u republičkim i saveznim propisima. 

Uoči referenduma, nakon pokušaja hrvatske policije da 

uzme oružje pričuvne milicije, na području na kome je prijetila 

srpska pobuna, 17. kolovoza 1990. političko vodstvo pobunjenih 

Srba u Hrvatskoj je putem Radio Knina proglasilo “ratno 

stanje”, a naoružani srpski pobunjenici srušenim stablima (”balvanima”) 

i kamenjem zapriječili su prometnice na kninskom 

području. Pokušaj hrvatske policije da uspostavi red i osigura 

mir na tom području spriječila je federalna vojska – Jugoslavenska 

narodna armija. Tzv. Balvan revolucija bila je odgovor dijela 

Srba iz Hrvatske na demokratske procese u Hrvatskoj i može se 

shvatiti kao početak oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj 

protiv hrvatske, demokratski izabrane vlasti. Krajnji cilj zapo- 

16

Borovo Selo, pobunjeni Srbi početkom travnja 1991. (autor fotografije: Dragan Savić) 

čete pobune bio je pripajanje dijela teritorija Republike Hrvatske 

(RH) jedinstvenoj srpskoj državi, koja bi obuhvatila veći dio bivše 

Jugoslavije. Dakako, naoružavanje srpskih ekstremista oružjem 

JNA i pobuna Srba u Hrvatskoj dio su procesa pripreme za otvorenu 

oružanu agresiju Srbije i Crne Gore te JNA na Republiku 

Hrvatsku. Posebno žestoki bili su sukobi hrvatske policije sa srpskim 

pobunjenicima i teroristima u Pakracu 2. ožujka 1991. i na 

Plitvicama na Uskrs 31. ožujka, u kojem su poginuli jedan hrvatski 

policajac i jedan srpski pobunjenik, te 2. svibnja 1991. kad je iz 

zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara, 

a jedan na drugom kraju države u Polači kod Zadra. 

Zbog takvog neprihvatljivog stanja u državi i nametanja centralističke 

politike srbijanskog vodstva s ciljem jačanja političkog 

i gospodarskog položaja Srbije na račun ostalih republika u federaciji, 

hrvatsko i slovensko vodstvo predložilo je preustroj SFR Jugoslavije 

u konfederalnu državu. Međutim, srpsko vodstvo, koje 

je zagovaralo unitarnu Jugoslaviju, odbilo je takav preustroj, pa su 

Hrvatska i Slovenija krenule u proces osamostaljenja. 

Nakon što je 22. prosinca 1990. proglasio novi Ustav Republike 

Hrvatske, Sabor RH je 25. lipnja 1991., na temelju rezultata 

referenduma održanog 19. svibnja 1991., usvojio Deklaraciju o 

uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Povelju o 

pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH. Na zahtjev Europske 

zajednice stupanje Deklaracije na snagu odgođeno je na tri mjeseca, 

kako bi se pregovori o mirnom rješenju jugoslavenske krize 

mogli nastaviti. No, upravo tada, sukladno dogovoru srbijanskoga 

političkog vodstva i vodstva JNA, terorističke akcije srpskih 

ekstremista u Hrvatskoj prerasle su u otvorenu i nemilosrdnu 

agresiju JNA i srpskih naoružanih postrojbi iz Srbije, Crne Gore 

i Bosne i Hercegovine pod zapovjedništvom JNA na Republiku 

Hrvatsku. Budući da je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 

(UN) krajem rujna 1991. uvelo potpuni embargo na isporuku 

oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije, srpski stratezi su 

zbog trenutnih odnosa snaga, odnosno zbog ogromnog nesrazmjera 

u sukobu između odlično naoružane JNA i slabo naoružanih 

hrvatskih obrambenih snaga, bili uvjereni u brzu pobjedu. 

17

Sabor Republike Hrvatske, proglašenje Ustava RH, 22. prosinca 1990. 

Napad zrakoplova JNA 7. listopada na Banske dvore – sjedište 

Vlade Republike Hrvatske, u središtu Zagreba, glavnoga 

grada Republike Hrvatske, pokazuje da agresor nije birao sredstva 

za ostvarenje svoga cilja. Tim napadom prosrpsko vodstvo 

JNA namjeravalo je ubiti predsjednika Republike Hrvatske 

Franju Tuđmana, predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana 

Mesića i predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (”premijera”) 

SFRJ Antu Markovića, koji su u spomenutoj zgradi upravo tada 

imali sastanak. Pod dojmom toga događaja te slika razaranja i 

vijesti o brojnim žrtvama koje su pristizale iz ostalih napadnutih 

hrvatskih gradova i naselja, u okolnostima silovite agresije JNA 

te vojnih i paravojnih postrojba iz Srbije, Crne Gore i Bosne i 

Hercegovine na Republiku Hrvatsku, Sabor Republike Hrvatske 

sljedećeg je dana, 8. listopada 1991., proglasio neovisnost 

Republike Hrvatske. Naime, ustvrdivši da je istekla tromjesečna 

odgoda Ustavne odluke od 25. lipnja 1991., saborski zastupnici 

donijeli su Odluku o odcjepljenju Republike Hrvatske od SFRJ i 

njezinu osamostaljenju. Tako je “Republika Hrvatska raskinula 

sve državno-pravne veze na temelju kojih je zajedno s ostalim 

republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ” (Narodne 

novine 53, 8. listopada 1991.). 

Odmah potom Europska zajednica je na Konferenciji o 

Jugoslaviji u Haagu 18. listopada 1991., predstavnicima bivših 

jugoslavenskih republika izložila plan preustroja Jugoslavije u 

zajednicu suverenih država. “Sporazum o općem rješenju jugoslavenske 

krize”, poznat kao “Carringtonov plan”, predlagao 

je da se na prostoru bivše SFRJ konstituira “slobodan savez suverenih 

i neovisnih država sa sveobuhvatnim sporazumima o 

kontrolnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava i sa specijalnim 

statusom za određene skupine”. Predviđao je i “priznanje 

republika, koje to žele, unutar postojećih granica”. Predloženi 

plan prihvatile su sve jugoslavenske republike (čak i Crna Gora), 

18

osim Srbije. No, potom je pod pritiskom srbijanskih političara 

crnogorski predsjednik Momir Bulatović povukao svoj pristanak 

na plan. Tako je isključivost srbijanskoga političkoga vodstva 

i vojnoga vrha JNA onemogućila da se rat već tada zaustavi 

i spasi na tisuće života. Hrvatska je nakon toga ubrzala postupak 

za svoje međunarodno priznanje, temeljeći ga, između ostaloga, 

i na odredbama do tada važećega jugoslavenskog ustava iz 

1974., koji je afirmirao državnost republika, odnosno Ustava 

SR Hrvatske iz 1974., u kojem je istaknuto da je “hrvatski narod 

uspostavio svoju državu SR Hrvatsku na temelju prava na 

samoodređenje, uključujući i pravo na otcjepljenje”. 

Do kraja 1991. JNA, pod čijim zapovjedništvom su bile i oružane 

postrojbe pobunjenih Srba iz Hrvatske i srpski dragovoljci s 

raznih područja, okupirala je gotovo trećinu teritorija Republike 

Hrvatske. Pri tome su srpski ekstremisti počinili brojna ubojstva 

i zločine nad Hrvatima i ostalim nesrpskim stanovništvom, ali i 

nad Srbima koji nisu prihvatili velikosrpsku politiku. Na okupiranom 

teritoriju Republike Hrvatske pobunjeni Srbi su 19. prosinca 

1991. proglasili “Republiku Srpsku Krajinu” sa sjedištem u 

Kninu. S područja koje su nadzirali srpski pobunjenici protjerano 

je gotovo sve nesrpsko stanovništvo, a njihova imovina je uništena 

ili opljačkana. 

19

Organizacija obrane 

na području 

grada Zagreba 

Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i samo dan nakon 

razoružanja TO (15. svibnja 1990.), načelnik Generalštaba 

oružanih snaga SFRJ Veljko Kadijević donio je zapovijed za 

preustroj snaga u Hrvatskoj i BiH. Između ostalog, ukinuta je 

Komanda obrane grada Zagreba, a umjesto nje za šire zagrebačko 

područje osnovan je Zagrebački (10.) korpus. U Komandi 

obrane grada Zagreba bilo je objedinjeno zapovjedništvo JNA i 

TO. Preustrojem se dvije komponente razdvajaju i svaka dobiva 

svoje zapovjedništvo. Osnovan je Gradski štab TO (GrŠTO) 

na čijem čelu se nalazio aktivni oficir JNA, a umjesto općinskih 

štabova ustrojena su 4 sektorska štaba TO. U Zagrebu i njegovu 

okruženju bile su razmještene brojčano jake i dobro naoružane 

snage JNA. 

Razoružavanjem TO suradnja između JNA i tijela uprave 

sve više se pogoršavala, što je zahtijevalo žurno organiziranje za 

obranu. Rješenja su se iznalazila na osnovi Ustavnih obveza i 

zakonskih okvira. 

U Zagrebu je zadaće organiziranja za obranu obavljao Gradski 

sekretarijat za narodnu obranu (GSNO) na čelu sa Zvonimirom 

Červenkom, koji je na tu dužnost postavljen nakon izbora 

u lipnju 1990., i u tome razdoblju uspio u dobroj mjeri organizacijski 

i kadrovski restrukturirati ustroj Sekretarijata. GSNO 

je također bio zadužen i za organiziranje i stručno funkcioniranje 

i ostalih komponenata obrane, prije svega Civilne zaštite i 

Službe motrenja i obavješćivanja te funkcioniranja sustava veza. 

Civilna zaštita kao široko postavljen i razgranat sustav zašite 

i spašavanja stanovništva i materijalnih dobara od ratnih razaranja, 

elementarnih i drugih nepogoda, reorganizirana je u sklopu 

demokratskih promjena i obuhvaćala je oko 77.000 građana 

u postrojbama raznih namjena. Na čelu joj je bio Gradski štab 

Civilne zaštite, a za zapovjednika je postavljen Ivan Parać, potpredsjednik 

Izvršnog vijeća Skupštine grada Zagreba. 

Također, u Zagrebu je unutar Gradskog i Općinskih sekretarijata 

za narodnu obranu postojao Centar za motrenje i obavješćivanje 

sa sustavom za uzbunjivanje koji je pokrivao cijeli grad. 

GSNO u novonastalim okolnostima inicira ustrojavanje 

“novog” GrŠTO uz pomoć prohrvatskih djelatnika u strukturama 

ranijeg GrŠTO. Skupština grada Zagreba 28. veljače 1991. 

donosi odluku o ukidanju postojećih sektorskih štabova Teritorijalne 

obrane i reorganizaciji GrŠTO. Sljedećeg dana, 1. ožujka 

1991., počelo je ustrojavanje novog Zapovjedništva i taj se datum 

smatra službenim datumom osnivanja GrŠTO Zagreb, odnosno 

kasnijeg Zapovjedništva obrane grada Zagreba (ZOGZ). 

Popunjavanje djelatnicima, uglavnom iz tadašnjih sektorskih 

štabova, trajalo je do travnja 1991. godine, a zapovjedništvo od 

8 članova je formirano u tajnosti. Za novog zapovjednika Gr- 

ŠTO Skupština grada Zagreba, uz suglasnost Ministarstva obrane, 

4. travnja 1991. imenovala je Darka Grdića. Zapovjedništvo 

GrŠTO najprije je brojalo pet, a krajem ljeta 1991. osam osoba. 

U to vrijeme pokušavalo se ustrojiti postrojbe na temeljima 

postojeće strukture TO, što nije uspjelo obzirom na ustrojbene 

mogućnosti. I dalje je jedina snaga na koju je Hrvatska mogla 

računati bio ZNG (osnovan Odlukom predsjednika RH od 20. 

travnja 1991.), koji se nalazio u sklopu Ministarstva unutarnjih 

poslova. Bez obzira na to, djelatnici GrŠTO dobili su određene 

ustrojbene dužnosti. Do kraja travnja novo je Zapovjedništvo 

preuzelo sva skladišta TO smještena izvan objekata JNA te je 

provelo postupak ukidanja bivših štabova TO. 

U sklopu GrŠTO ustrojena su, odnosno ostavljena je podjela 

na 4 sektorska štaba (Istok, Zapad, Jug i Centar) za zaštitu vitalnih 

objekata i nadzor teritorija u svojoj zoni odgovornosti. Za 

početak određeni su samo zapovjednici sektorskih štabova TO: 

ŠTO Sektora ISTOK – Branko Podolar, ŠTO Sektora ZAPAD 

– Stanislav Krulić, ŠTO Sektora JUG – Damir Goršeta, ŠTO 

20

SHEMA Br. 1 

SHEMA VOĐENJA i ZAPOVIJEDANJA OS RH (ZNG i HV (TO)) U ZAGREBU - RUJAN 1991. 

PREDSJEDNIK RH 

(VRHOVNI ZAPOVJEDNIK OS RH) 

REPUBLIČKI KRIZNI ŠTAB 

ZAPOVJEDNIŠTVO ZNG-a 

(GLAVNI STOŽER HV-a - od 21. RUJNA 1991.) 

ZAGREBAČKI KORPUS ZNG-a 

(3. OPERATIVNA ZONA - od 1. LISTOPADA 1991.) 

KRIZNI ŠTAB 

GRADA ZAGREBA 

KRIZNI ŠTAB 

SUSEDGRADA 

DJELATNE 

BRIGADE ZNG-a 

ZNG 

TO (HV) 

GRADSKI ŠTO 

ZAGREB 

MANEVARSKA STRUKTURA 

BRIGADE TO (HV-a) 

1. BRIGADA ZNG-a 

"TIGROVI" 

2. BRIGADA ZNG-a 

"GROMOVI" 

PRIČUVNE 

99. BR ZNG-a 

PEŠĆENICA 

100. BR ZNG-a 

ZAGREB-CENTAR 

101. BR ZNG-a 

SUSEDGRAD 

102. BR ZNG-a 

NOVI ZAGREB 

SAMOSTALNE 

POSTROJBE 

1. SAMOSTALNA 

SATNIJA 

PODSUSED 

SNAGE 

ZAGREBAČKE 

POLICIJE 

ATJ LUČKO 

SJP "ALFA" 

DRAGOVOLJAČKE 

SNAGE 

ODREDI NARODNE 

ZAŠTITE 

PROSTORNA 

STRUKTURA TO 

HOS 

SEKTORSKI ŠTO 

ISTOK, ZAPAD, 

CENTAR i JUG 

PODRUČNI ŠTO i 

OŠTO DUGO SELO 

8. BR TO 

9. BR TO 

10. BR TO 

1. BR TO 

2. BR TO 

3. BR TO 

4. BR TO 

5. BR TO 

6. BR TO 

7. BR TO 

Shema VIZ-a OS RH (ZNG-a/HV-a i TO) u rujnu 1991. 

Sektora CENTAR – papirnato je pripremljen, no za njegovim 

ustrojem i angažiranjem nije bilo potrebe. Najintenzivnije se 

prišlo ustroju Sektorskog štaba TO JUG (SŠTO JUG) zbog neposredne 

ugroženosti južnih dijelova grada i mogućeg proboja 

neprijatelja preko Kupe. U sektorima Istok i Zapad ustrojene 

su manje snage za nadzor prilaza gradu. Niža podjela slijedila je 

ustroj samoga grada, ovisno o stupnju ugroza općine, te je bilo 

planirano osnovati 14 područnih štabova TO i Općinski štab 

TO Dugo Selo. Za svaki sektorski štab TO bio je vezan određeni 

broj područnih štabova TO. 

Djelovanje Republičkog štaba TO, koji je bio usko vezan uz 

JNA, bilo je ograničeno i bez značajne uloge jer je kroz zakonodavno 

djelovanje Ministarstva obrane Hrvatske smanjen njegov 

utjecaj na niže strukture TO. 

Već od travnja 1991. u Zagrebu se ustrojavaju dobrovoljačke 

nenaoružane jedinice Narodne zaštite (NZ), sustava obrane zamišljenog 

kao oblik nenaoružanog samoorganiziranja građana 

u mjesnim zajednicama i općinama radi pružanja organiziranog 

masovnog otpora. Brojni Zagrepčani (preko 60.000) dragovoljno 

se prijavljuju u postrojbe NZ na razini mjesnih zajednica, 

sudjeluju u dežurstvima, kontrolama, obavješćivanju građana, 

blokadama vojarni, njihovom čuvanju i sličnim sigurnosnim 

zadacima. Dana 30. srpnja 1991. ustrojavaju se štabovi NZ na 

razini cijele Hrvatske. Zapovjednik Gradskog štaba NZ bio je 

Milivoj Kujundžić, ujedno i idejni pokretač sustava NZ. 

Na području Susedgrada Narodna zaštita brojala je 3814 

dragovoljaca u 10 mjesnih zajednica. Na čelu Područnog štaba 

NZ Susedgrad bili su Damir Škrlec i Željko Marić. 

Planovima razvoja ZNG-a, u početku, uz djelatne bilo je planirano 

da svaka policijska uprava ima do dvije pričuvne brigade 

ZNG-a ili samostalnih bataljuna. Prve takve vrste planirano je 

bilo ustrojiti pri Policijskoj upravi Zagreb, brojčane oznake 101. 

i 102. br ZNG-a, pričuvnog sastava, svaka sa zapovjedništvom, 

prištapskim i samostalnim postrojbama, i 4 bataljuna pješaštva 

(koji bi se mogli angažirati i za samostalno djelovanje), ukupnoga 

brojnog stanja od 2450 pripadnika. 

U skladu s time, a na osnovi Privremene formacije i uputa 

MORH-a o ustrojavanju pričuvnih brigada ZNG-a, u Zagrebu 

GSNO putem svojih ureda za obranu priprema prijedloge popune 

od vojnih obveznika planiranih za pričuvu policije. 

Sredinom svibnja 1991. preko Gradskog i Općinskih sekretarijata 

za narodnu obranu u svim općinama na području grada 

Zagreba odabrani su i pozvani budući zapovjednici pričuvnih 

brigada, koji su na sastanku u organizaciji Ministarstva obrane 

21

Vrhovni zapovjednik OS RH i predsjednik RH Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak ( foto: arhiv Glasnika Turopolja) 

22

primili zadaću da odaberu budući časnički i dočasnički zapovjedni 

kadar budućih brigada. 

Na osnovi odobrenih ustrojbenih knjiga, GrŠTO 11. lipnja 

1991. s većim intenzitetom započinje s formiranjem prvih četiriju 

zagrebačkih pričuvnih brigada ZNG “R”: 99. Peščenica, 

100. Centar, 101. Susedgrad i 102. Novi Zagreb (po jednu u 

svakom sektorskom ŠTO). 

Prve zagrebačke pričuvne brigade ZNG-a bile su planirane 

u sastavu od 4 pješačke bojne, ali su ustrojene s 3, iz razloga što 

nisu mogle biti adekvatno opremljene i naoružane. Njihova popuna 

obavljena je vojnim obveznicima iz već popunjene Privremene 

formacije uz nadopunu v/o na RR u ranijim brigadama 

TO navedenih općina i pričuvnim jedinicama JNA i policije, 

v/o – dragovoljaca mlađe dobi iz Narodne i Civilne zaštite. 

Odlukom predsjednika RH od 29. srpnja 1991. osnovan je 

Republički krizni štab i 13 regionalnih kriznih štabova, među 

kojima i Regionalni krizni štab za Zagrebačku regiju (RKŠZ), 

na čelu s predsjednikom Zdravkom Brzovićem. U sklopu njega 

osnovano je 14 područnih i 1 općinski krizni štab. Regionalni 

krizni štab djelovao je do 6. rujna iste godine kad su ukinuti 

regionalni krizni štabovi i osnovani krizni štabovi na čelu s 

predsjednicima izvršnih organa vlasti. Predsjednik Kriznog štaba 

grada Zagreba postao je Mladen Vedriš, predsjednik Izvršnog 

vijeća Skupštine grada Zagreba. Aktivnost kriznih štabova, 

gradskog, područnih, kao i mjesnih, trajala je do kraja ožujka 

1992. i njihova prestanka djelovanja. 

Budući da je među temeljnim zadaćama regionalnih kriznih 

štabova bilo da koordiniraju operacijama svih činitelja 

obrane i borbe protiv terorizma na čitavom području Hrvatske 

pa tako vojnim i policijskim komponentama, dakle oružanim 

sastavima, u Regionalnom kriznom štabu za Zagrebačku regiju 

za zapovjednika je, odlukom predsjednika RH Franje Tuđmana, 

imenovan Stjepan Mateša. Glavni zadatak bio je objediniti 

sve oružane snage u gradu, staviti ih pod nadzor i uključiti u 

jedinstveni sustav oružanih snaga Zagreba i Republike Hrvatske. 

Stoga je 30. srpnja 1991. osnovan Zagrebački korpus koji je 

obuhvatio sve sastave u gradu Zagrebu i općini Dugo Selo. Istoga 

dana ustrojeno je Zapovjedništvo ZNG-a na čelu s Martinom 

Špegeljem. Vojni zapovjednik u RKŠZ Stjepan Mateša bio 

je i zapovjednik Zagrebačkog korpusa. U sastav korpusa ušle su 

razne postrojbe i oružani sastavi: postrojbe ZNG-a, Teritorijalna 

obrana, postrojbe policije, dobrovoljački odredi, postrojbe 

HOS-a i odredi Narodne zaštite. Postavljen na tako širokim 

osnovicama, korpus je imao skoro 70.000 pripadnika. Usprkos 

raznolikosti postrojba, mogućim problemima u učinkovitosti i 

razinama zapovijedanja, očito je postojala potreba za ustrojavanjem 

jednog takvog zapovjedništva, tim više što je u drugoj polovici 

kolovoza 1991. otvoreno bojište na jugu zagrebačkog područja 

kad je 21. kolovoza minobacačima napadnuto selo Desni 

Štefanki, što je izazvalo prelazak ljudi na drugu obalu Kupe u 

selo Lijevi Štefanki koje se nalazilo na području Zagreba. 

Temeljem novoga Zakona o obrani, oružane snage RH čine 

jedinstvenu cjelinu i sastoje se od Hrvatske vojske (HV) i Zbora 

narodne garde (ZNG). Predsjednik RH 21. rujna 1991. uspostavlja 

Glavni stožer Hrvatske vojske (GSHV) s načelnikom 

generalom Antonom Tusom. 

U cilju potpunijeg vojnog organiziranja i učinkovitijeg suprotstavljanja 

agresiji, 1. listopada 1991. donosi se Odluka o 

osnivanju operativnih zapovjedništava i podjeli teritorija RH 

na 6 operativnih zona i 2 sektora, a u Zagrebu 3. operativne 

zone Zagreb (OZ) na čelu sa Stjepanom Matešom, dotadašnjim 

zapovjednikom Zagrebačkog korpusa, koji se reorganizira 

i ukida. Uz postojeće općine Grada Zagreba, vojna nadležnost 

3. OZ proširena je na teritorij 17 općina, od Hrvatskog zagorja, 

duž slovensko – hrvatske granice, do Korduna, cijele Banovine 

do Dvora na Uni i Hrvatske Kostajnice te na istok do Novske. 

Sve oružane postrojbe i zapovjedništva na području 3. OZ Zagreb 

podređuju se zapovjedniku OZ. 

Načelnik GSHV-a zapovjedio je formiranje 4 operativne 

grupe unutar 3. OZ: Zagreb, Posavina, Banija i Zagorje. Na 

čelo OG Zagreb, koja se kasnije transformira u Zapovjedništvo 

obrane Grada Zagreba (ZOGZ), postavljen je Darko Grdić, 

zapovjednik GrŠTO. ZOGZ je u studenome 1991. preuzeo 

neposredno zapovijedanje postrojbama u obrani južnih prilaza 

Zagrebu na rijeci Kupi. 

Još ranije, u noći 12./13. rujna 1991. započela je blokada 

svih vojarni i drugih objekata JNA na području Hrvatske, pa 

tako i Zagreba u organizaciji Kriznog štaba. Na širem području 

grada zauzeto je 46 vojnih objekata u kojima je osvojeno ili preuzeto 

oko 38.000 komada pješačkog oružja, 20.000.000 komada 

streljiva, 15.000 komada topničkog streljiva, 21.000 mina za 

minobacače, 100.000 mina, preko 500 sredstava veze, oko 150 

motornih vozila i veća količina druge opreme. Navedena sredstva 

iskorištena su za naoružavanje i opremanje postrojba kako 

u gradu Zagrebu tako i diljem Hrvatske. 

23

Organiziranje 

obrane na području 

Susedgrada 

Kao što je već navedeno, rukovodeća kadrovska struktura u 

GSNO koja nije odgovarala stvarnom stanju na terenu, promijenjena 

je nakon prvih višestranačkih izbora. Imenovani su 

novi sekretari za narodnu obranu tadašnjih općina pa tako i u 

Susedgradu. Na čelo Sekretarijata za narodnu obranu (SNO) 

Susedgrad imenovan je Željko Prpić, a za njegova zamjenika 

Miroslav Starčević. Nakon demokratskih promjena 1990., 

obvezu ratne popune JNA (kao i TO, policije, CZ, Sustava 

OiO) vojnim obveznicima i m/v iz pričuve, kao i pozivanja na 

smotre, vojne vježbe i mobilizaciju imali su sekretarijati NO 

općina, a ne GSNO. U ljeto 1990., pojavom prvih barikada 

pobunjenih Srba, i na području Zagreba uvode se mjere sigurnosti 

i započinju pripreme za obranu. Stanovništvo se masovno 

uključuje u obranu grada pristupajući po mjesnim zajednicama 

jedinicama Narodne i Civilne zaštite. Istodobno s tim aktivnostima, 

po mjesnim zajednicama formiraju se grupe naoružanih 

ljudi, tzv. “trojke.” Budući da je oružje TO bilo oduzeto, a šanse 

za njegovo vraćanje vrlo male, Sekretarijat je radio na kupovini 

i opremanju oružjem pojedinih dragovoljaca, često ilegalnim 

putem. 

Krajem kolovoza 1990. skupina ljudi s područja Susedgrada 

(Nediljko Matić, Ante Gladović, Tomislav Jelić i Željko Prpić) 

u tajnosti je počela s dogovorima za osnivanje dragovoljačke postrojbe 

koja bi se uvježbala i opremila za bojna djelovanja. Tako 

je 9. rujna 1990. osnovana 1. samostalna satnija Podsused, prva 

dragovoljačka postrojba u Hrvatskoj izvan sustava MUP-a. 1 Za 

opremanje, naoružavanje i obuku bio je zadužen Željko Prpić 

Željko Prpić i Miroslav Starčević 

1 Satnija je ustrojena od 3 voda, a svaki vod od 3 roja (desetina). Imala je svoja obilježja i pod tim nazivljima (koja nisu identična ZNG-u i HV-u) izvodila je 

bojna djelovanja u Domovinskom ratu. 

24

Sjećanje general-pukovnika Marijana Marekovića 

(Izvadak iz dokumentarnog filma Samostalna satnija 

Podsused, HTV, Dokumentarni program, rujan 

2010.) 

Sjećanje bojnika Siniše Ratkovića 

Moj prvi susret s pripadnicima Samostalne satnije Podsused 

zbio se u kasnu jesen 1990. na zajedničkim zadaćama 

priprema Specijalne jedinice policije Rakitje i Samostalne 

satnije Podsused za obranu grada Zagreba, posebice u siječnju 

1991., u vrijeme prijetnji i mogućeg izvršenja državnog 

udara od strane JNA. U njima, imali smo idealnog partnera 

i bili potpora jedni drugima. Mogu slobodno reći, od samog 

početka bili su to ljudi koji su vrlo odgovorno obavljali 

zadaće sve vrijeme djelovanja postrojbe. Kolege, slobodno 

mogu reći moji prijatelji, koji su nakon demobilizacije satnije 

i dalje ostali u HV-a, pa i nakon “Oluje”, bili su izuzetno 

odgovorni časnici. 

ispred SNO Susedgrad. Za zapovjednika je izabran Siniša Ratković, 

a za zamjenika zapovjednika Gordan Čačić. 

Također, već od listopada 1990. izrađuju se planovi zaprečivanja, 

organiziraju dežurstva u poduzećima, pripremaju prepreke, 

izvode gađanja i priprema ratna proizvodnja. 

U Uredu obrane nalazila se i vodila kartoteka v/o kojima 

su se popunjavale postrojbe JNA, TO (između ostalog i bivša 

susedgradska brigada TO T-4103) i pričuvne policije. Ove zadaće, 

prema tadašnjim zakonima, bile su u nadležnosti JNA, s 

kojom su tijela obrane morala surađivati, a u isto vrijeme u tajnosti 

pripremati snage za boj protiv nje. Na istom katu zgrade 

bio je smješten i Sektorski ŠTO Zapad ranijeg GrŠTO. Bez obzira 

na lojalnost nekih od članova toga štaba, odnosi i međusobna 

komunikacija su se pogoršavali sve do izbora novog GrŠTO. 

Napori oko organiziranja za obranu, prikupljanja oružja, raz- 

Jedan od najtežih perioda u ratu bio mi je u siječnju ‘91. 

godine. U subotu, 17. siječnja, Satnija je dobila uzbunu i 

u vrlo kratkom vremenu okupila svojih 108 pripadnika s 

punom ratnom opremom i naoružanjem. Zajedno s dečkima 

iz Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje, u 

punoj bojnoj spremnosti dobili smo zadaću obrane zapadnih 

prilaza gradu Zagrebu. Satnija je bila raspoređena od 

brežuljka nad križanjem za Zaprešić do jankomirskog mosta 

s težištem obrane na staroj Samoborskoj cesti i mostu te 

kontroli ulaza u grad. 

Smjestili smo se po kućama u Podsusedu koje su nam vlasnici 

dragovoljno dali na raspolaganje. 

Uz pomoć poduzeća Susedgrada, blokirali smo most, postavili 

protutenkovske zapreke i mine, uspostavili kontrolne 

punktove, pripremili oruđa za PO borbu i čekali... 

Zašto jedan od najtežih? Pa, naša Hrvatska je u to vrijeme 

još uvijek bila duboko u Jugoslaviji, vrijedili su savezni 

zakoni, a po njima smo državni neprijatelji, teroristi i rušitelji 

ustavnog poretka. Predsjednik Tuđman je bio na pregovorima 

u Beogradu, JNA je podigla stupanj pripravnosti 

ultimativno zahtijevajući raspuštanje svih “paravojnih” 

postrojbi u Hrvatskoj, prijeteći državnim udarom. Naša 

zadaća je bila da ih, u slučaju da JNA izađe iz vojarni i 

pokuša srušiti legalno izabrano rukovodstvo Hrvatske, ako 

već ne možemo zaustaviti, bar pokušamo usporiti, dajući 

vremena Vrhovništvu da se skloni na sigurno. 

Tijekom Domovinskog rata bili smo, poput svih vojnika, 

puno puta u opasnosti. Ali da je JNA tada krenula i uspjela 

ne bi stradali samo mi, nego i naše obitelji. Križni putovi 

bili bi dugački, a jame bi se ponovo punile. 

25

Na području Susedgrada u poduzeću “Jedinstvo” i drugdje započela je ratna proizvodnja ubojitih sredstava i oklopnjaka, Zagreb, svibanj 1991. 

govora s ljudima spremnima na suradnju, u tadašnjim uvjetima 

bili su prilično nesigurni i opasni za djelatnike Sekretarijata te se 

mnogo toga moralo obavljati u tajnosti. 

U siječnju 1991., u tijeku opasnosti od vojne intervencije 

JNA, u Ured obrane Susedgrada angažiran je Mate Obradović 

u planiranju obrane te osnivanju i uporabi snaga u obrani 

područja Susedgrada. Tijekom siječnja ustrojen je novi sustav 

raznosača mobilizacijskih poziva. 

Nakon toga slijedi planiranje i priprema za osnivanje brigade 

Narodne garde, te se provodi izbor zapovjednog kadra, 

pričuvnih časnika. Izbor zapovjednih kadrova i v/o koji su dali 

dragovoljni pristanak obavljali su Mate Obradović, koji je bio 

predložen za zapovjednika brigade, i Miroslav Starčević. Na 

temelju Privremene formacije, početkom travnja formirana 

je brigada Narodne garde s prištapskim jedinicama, ali samo s 

dvije bojne. Naravno, radilo se samo o shemama i planiranju, 

a ne o stvarnom okupljanju ljudstva. Popuna je obavljena v/o 

predviđenim za pričuvu i popunu snaga policije i v/o na RR u 

pričuvnim postrojbama JNA. Kasnije, u lipnju, na temelju te 

formacije bit će mobilizirana samo 1. bojna 101. brigade. 

Ured obrane ustrojio je tijekom svibnja Inženjerijski vod 

kojim je zapovijedao Srećko Kurelja. Vod je upućen u Rakitje 

na obuku za namjenske zadaće, ponajprije za onesposobljavanje 

mostova preko rijeke Save. 

Početkom lipnja ustrojen je Diverzantski vod (32 pripadnika) 

kojim je zapovijedao Želimir Milašin – Gašo. Djelovao je u 

sastavu 1. samostalne satnije Podsused. Vod je na području Susedgrada 

osiguravao značajne objekte, sudjelovao u blokadama 

i zauzimanju vojarni JNA, a nakon toga odlazi na banovinsko 

bojište gdje ostaje do pada Petrinje 21. rujna 1991. godine. U 

sklopu 101. brigade izvodili su obuku s mobiliziranim pripadnicima 

i sudjelovali u bojnim djelovanjima. 

Nakon osnivanja ZNG-a, a posebice u svibnju i lipnju, započinje 

zajednička suradnja Ureda obrane Susedgrada i GrŠTO 

u popuni i ustrojavanju pričuvne brigade ZNG-a na području 

Susedgrada, umjesto ranije TO brigade. 

Među tih 14 područnih kriznih štabova u zagrebačkoj regiji 

nalazio se i peteročlani Krizni štab Područnog ureda Susedgrad 

osnovan 9. kolovoza 1991., koji je nadalje brinuo o ustrojavanju 

kriznih štabova po svojim mjesnim zajednicama. Na čelu Kriznog 

štaba Područnog ureda Susedgrad od kolovoza do rujna 

bio je Ivan Bevanda, a potom Mihovil Klapšić, predstojnik Područnog 

ureda gradske uprave. 

Na području tadašnje općine Susedgrad nalazila su se četiri 

vojna objekta JNA, koje je temeljem zapovijedi Kriznog štaba 

grada Zagreba trebalo blokirati i osvojiti. Svakako najvažniji 

od njih bila je vojarna Prečko između Susedgrada i Trešnjevke, 

koja je predstavljala jednu od najopremljenijih logističkih baza 

na području 5. vojne oblasti. Ostali objekti bili su garnizonsko 

strelište Vrapčanski potok, Vojni sabirni centar u Zagrebačkoj 

ulici i studentski dom Senjak na Oranicama. Početkom rujna 

1991. oko svih objekata raspoređeni su pripadnici Narodne 

zaštite. Manje važni objekti, vojni sabirni centar i dom Senjak, 

koje je čuvao manji broj starješina i vojnika JNA, predali su se 

bez otpora 16. rujna 1991. godine. Dan ranije, 15. rujna, nakon 

pregovora i pritisaka na posadu, bez pružanja otpora okončana 

je akcija blokade strelišta Vrapčanski potok u Gornjem Vrapču. 

Vojarnu Prečko, u kojoj su bila smještena vozila, pohranjeni 

26

ezervni dijelovi za vozila i uskladištene veće količine oružja i 

streljiva, čuvalo je oko 90 starješina i vojnika JNA. Nakon nekoliko 

dana blokade i uspješnih pregovora, 18. rujna 1991. izvršena 

je mirna predaja vojarne. Vojarnu su preuzeli Zvonimir 

Červenko, Željko Prpić i Siniša Ratković, predstavnik policije 

i Narodne zaštite, a potom službeno i predstavnici Zagrebačkog 

korpusa, Sekretarijata za narodnu obranu Grada i MUP-a. 

Oprema i naoružanje podijeljeno je uglavnom policiji i gardistima. 

Neposredne pripreme, koordiniranje aktivnosti svih sudionika 

i pregovaranje tijekom blokade, predaje i preuzimanja 

vojnih objekata vodio je Željko Prpić, član KŠ Susedgrada i sekretar 

obrane Susedgrada. U blokadi i čuvanju objekata sudjelovala 

je NZ mjesnih zajednica Susedgrada kojima je rukovodio 

zapovjednik ŠNZ Susedgrad Željko Marić. Snagama za bojna 

djelovanja (1. samostalna satnija Podsused i ostale dragovoljačke 

postrojbe) u osvajanju i preuzimanju vojarni zapovijedao je 

Siniša Ratković. 

Pripadnici Diverzantskog voda na obuci izviđača 

Dio Diverzantskog voda 101. brigade kao osiguranje VBR-a u 

djelovanju na Vrginmostu, rujan 1991. 

1. samostalna satnija Podsused pred osvajanje Vrapčanskog potoka, 

rujan 1991. 

Nakon osvajanja Vrapčanskog potoka 

27

RATNI PUT 

101. BRIGADE 

ZNG-a/HV-a

30

1. Nastanak 

i ustrojavanje 

101. brigade ZNG-a 

1.1. Organizacijsko-stručne 

pripreme i aktivnosti za 

osnutak 101. brigade ZNG-a 

U proljeće 1991. u Zagrebu su bile ustrojene postrojbe pod zapovjedništvom 

MUP-a, sastavljene od pričuvnog sastava TO, 

JNA i neraspoređenih obveznika. Zbor narodne garde (ZNG) 

osnovan je 20. travnja 1991. Odlukom predsjednika RH, a 28. 

svibnja 1991. na stadionu u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu održana 

je smotra pripadnika ZNG-a. 

Tijekom lipnja, uz veće sudjelovanje GrŠTO intenziviraju 

se pripreme oko ustroja postrojba ZNG-a. Tako je na sastanku 

u GrŠTO, koji je vodio zapovjednik Darko Grdić, 11. lipnja 

1991. odlučeno da se prema zapovijedi Ministarstva obrane 

od pričuvnog sastava MUP-a započne s ustrojavanjem četiri 

brigade ZNG-a (99. Peščenica, 100. Centar, 101. Susedgrad i 

102. Novi Zagreb), po jedna u svakom sektorskom štabu TO. 

Trebalo je što žurnije ustrojiti po jednu bojnu iz svake brigade 

i popunjavati ju iz izdvojene pričuve v/o za popunu pričuvnih 

postrojba policije i v/o na RR ranije brigade TO Susedgrad 

T-4103. Naloženo je da se brigade popunjavaju v/o do 35 (25 

za djelatne) godina starosti, osim kod deficitarnih VES i časničkih 

dužnosti. Odobreno je da se zapovjedništva bojni ustroje 

sa šest, a brigade s osam pripadnika. Svi časnici na ustrojbena 

mjesta postavljani su usmenim zapovijedima. 

Kao što je rečeno, 101. br ZNG-a je na osnovi Privremene 

formacije osnovana i popunjena još u travnju 1991. s v/o predviđenim 

za pričuvu i popunu snaga policije, te v/o na RR u JNA 

i to samo s dvije bojne i dijela samostalnih postrojba, dok se u 

popunu ranije brigade TO nije diralo, do definiranja njihova 

statusa. 

U lipnju 1991. zapovjeđeno je da se raspoređenim v/o može 

priopćavati RR, pozivati ih na smotre i zaduživati opremom, a 

da se za mobilizaciju pripremi samo 1. bojna 101. br ZNG-a. 

Tada se po prvi puta počinje javno koristiti i brojčana oznaka 

brigade (101.). Kako za sve pripadnike bojne nije bilo opreme 

i naoružanja, odlučeno je da se za mobilizaciju pripremi oružja 

koliko ima, te da se ne ide na priopćavanje RR. Naloženo je da 

se brigada složi privremeno od više područnih ureda, jer je svaki 

ured imao nešto oružja. 

Za provedbu zapovijedi zadužen je Stanislav Krulić, zapovjednik 

Sektorskog ŠTO Zapad, koji je predložen i za zapovjednika 

101. br ZNG-a. U Zapovjedništvo brigade predloženi su i 

Ivan Solenički, kao pomoćnik za operativne poslove, i Miroslav 

Daić (iz Ureda za obranu Susedgrad) za organizacijsko – mobilizacijske 

poslove. Sjedište brigade bilo je na adresi Turopoljskog 

odreda 2., Susedgrad. 

Zamisao je bila ustrojiti brigadu sastavljenu od tri bojne; 1. 

bojnu trebaju ustrojiti općine Susedgrad i Črnomerec, 2. bojnu 

općina Trešnjevka, a 3. bojnu općina Zaprešić. Dogovoreno je 

da se ustroji ono što se može (200 – 500 ljudi po bojni), da se 

prištapske postrojbe ne popunjavaju te da se ustrojavanje obavi 

31

do 19. lipnja 1991. godine. To je uključivalo sređivanje popisa 

ljudstva, slaganje kartoteke koja se iz sigurnosnih razloga čuvala 

u Rakitju, određivanje mobilizacijskih zborišta i izrađivanje poziva 

za ljude. Određeni problem pritom je predstavljala bojazan 

dijela ljudi da ih lažnim pozivima zapravo poziva JNA. 

Do 19. lipnja 1991. obavljeni su navedeni poslovi i pripremljeni 

postrojbeni popisi i mobilizacijski pozivi 2 pripadnika 

brigade i vlasnika motornih vozila. Sljedeći korak, nakon 19. 

lipnja, bila je izrada kratkih mobilizacijskih planova i planova 

uporabe postrojba brigada. Stanislav Krulić je pri ustrojavanju 

brigade zatražio pomoć Ivice Hrnčića, načelnika stožera u bivšoj 

susedgradskoj brigadi TO, koji je poznavao časnike i znao 

koje su dužnosti obnašali. Tako su do 20. lipnja 1991. na papiru 

ustrojena zapovjedništva postrojba, određena mobilizacijska 

zborišta, osiguran smještaj, prehrana (u RO “Jedinstvo”) te 

zdravstvena zaštita pripadnika u Domu zdravlja Susedgrad. 

Dan nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske i 

Slovenije, 26. lipnja 1991. JNA je počela rat u Sloveniji želeći 

izbiti na državnu granicu SFRJ. Stoga je GrŠTO predložio, a 

Zapovjedništvo ZNG-a odobrilo mobilizaciju samo 4 bojne. 

U Sektoru Zapad 28. lipnja u 7,45 sati započela je mobilizacija 

1. pješačke bojne 3 ZNG-a Susedgrad – Črnomerec, kojom je 

zapovijedao Ivica Hrnčić. Mobilizacijska zborišta i razmještaj 

bojne bili su u širem području Podsuseda (sportska dvorana 

Sutinska vrela) i Stenjevca. 1. satnija sa zapovjednikom Antom 

Kokićem i Zapovjedništvo bojne mobilizirani su u dvorani Sutinska 

vrela, dok je mobilizacija 2. satnije sa zapovjednikom Farukom 

Čerimagićem provedena u dvorani kina Stenjevec. Mobilizacija 

je izvedena na vrijeme, osim za 3. satniju Črnomerec, 

koja zbog nečijeg propusta nije mobilizirana. S mobiliziranim 

pripadnicima provedena je kratka obuka i upoznavanje sa zadaćama. 

Zadaća postrojbe bila je obuka pripadnika, priprema 

za protuoklopni boj, bojna djelovanja u naselju, osiguranje i 

nadzor prilaznih komunikacija Zagrebu sa zapada te osiguranje 

i praćenje cisterni goriva koje je JNA upućivala za Sloveniju. Posebno 

je trebalo organizirati obranu pruge i tunela u Podsusedu 

te Podsusedskog mosta koji su u slučaju potrebe bili predviđeni 

za zaprečivanje i blokadu. 

Mobilizaciji se od ukupno pozvanih odazvalo 71% (15 časnika, 

1 dočasnik i 245 vojnika), te osam m/v. 

Josip Lucić 

Od naoružanja bojna je bez 3. satnije imala: pušaka M48, 7,9 

mm 20 kom., PAP M59/66 7,62 mm 5 kom. i AP M70/70A, 

7,62 mm 64 kom., 4 puške MK “Pump” uz osobno oružje od 

12 raznih pištolja, što znači da su jedno oružje dijelila 4 pripadnika, 

odnosno da je oružje uvijek bilo u pripravi za uporabu u 

rukama pripadnika na bojnoj zadaći. Također je nedostajalo 

streljiva za oružje, te je na raspolaganju bilo 14,3 metka po vojniku 

ili 42 metka po pušci. 

2 Pripremljena su 1392 mobilizacijska poziva za vojne obveznike po sljedećem rasporedu: za 1. bojnu 275 v/o iz Općine Susedgrad i 118 iz Općine Črnomerec, 

za 2. bojnu 422 v/o iz Općine Trešnjevka i za 3. bojnu 582 v/o iz Općine Zaprešić. 

3 Ovako sastavljena bojna nije iz sastava pripremljene 101. br ZNG-a, već je presložena prema posebnoj zapovijedi i naputku i od v/o iz pripremljene brigade 

NG i ranije TO. 

32

Od intendantske opreme zaduženo je: 30 maskirnih kapa 

(11% od potrebnoga), 60 SMB kapa/domobranskih (22%), 90 

oznaka za kape (34%) i 40 maskirnih košulja (15%). Ovi podaci 

jasno pokazuju kakvo je bilo stanje opremljenosti hrvatskih 

snaga početkom rata i s čime se krenulo suprotstavljati daleko 

naoružanijem i opremljenijem agresoru. Usprkos tome, moral i 

motiviranost pripadnika bojne bili su na visokoj razini. 

U noći 28./29. lipnja, na oduševljenje pripadnika bojne, 

pristiglo je streljivo (11.200 metaka 7, 62 mm) nabavljeno uz 

pomoć časnika 1. “A” brigade ZNG-a Josipa Lucića, Joze Miličevića 

i Željka Prpića, sekretara SNO Susedgrad. 

Dana 30. lipnja 1991. bojnu je obišao sekretar GSNO Zagreba, 

Zvonimir Červenko, i obavio nadzor položaja 2. satnije. 

Ispred GrŠTO suradnju i koordinaciju bojne s ostalim postrojbama 

na zapadu Zagreba imao je Stanislav Krulić. 

Zadaće na zapadnim prilazima Zagrebu bojna je obavljala 

u suradnji s ranije ustrojenim dragovoljačkim postrojbama: 1. 

samostalnom satnijom Podsused kojom je zapovijedao Siniša 

Ratković, 1. A brigadom ZNG iz Rakitja i snagama PP Črnomerec. 

Upravo su prve dvije postrojbe zbog svoje kompaktnosti, 

jasne zapovjedne strukture i dobre opremljenosti podnijele najveći 

teret u tim zbivanjima. 

Početkom srpnja stanje u postrojbi ocijenjeno je dobrim. 

Probleme koji su se javljali uglavnom je karakterizirala loša opremljenost 

naoružanjem i odorama kojih ili uopće nije bilo ili su 

se kombinirale razne varijante, od civilne odjeće do SMB odora 

s hrvatskom trobojnicom. U tom razdoblju, 3. srpnja 1991. 

zapovjednik bojne Ivica Hrnčić od rezervnih vojnih starješina 

(RVS) grada Zagreba pribavio je 10 MK pušaka i 550 metaka. 

U poslijepodnevnim satima 5. srpnja 1991. postrojba je demobilizirana, 

a višak naoružanja, dobrim dijelom prikupljen zalaganjem 

samih pripadnika, je vraćen (11.200 metaka 7,62 mm, 

100 ručnih bombi domaće izrade, 100 Molotovljevih koktela, 

10 MK pušaka, 100 plinskih boca i 1 kamion s PT minama te 

oko 600 kg eksploziva). 

U vremenu mobilizacije i djelovanja postrojbe, časnici koji 

su obavljali određene dužnosti postavljani su usmenim zapovijedima 

i provodili su usmene zapovijedi nadređenih. 

33

1.2. Osnutak i postrojavanje 


Nakon demobilizacije bojne, tijekom srpnja nastavljene su aktivnosti 

na ustrojavanju brigade. Pokušalo se otkloniti iskazane 

slabosti ratne popune. No, i nadalje je brigada popunjavana s 

područja više općina. 

Do sredine srpnja 1991. sklop brigade čine: bojna Susedgrad 

– Črnomerec, bojna Zaprešić, bojna Samobor, a nakon 

toga se reorganizira od bojne Susedgrad – Črnomerec, odreda 

TO Zaprešić i odreda TO Samobor. Na koncu, odustalo se od 

takvog sklopa i postrojbe brigade popunjavane su vojnim obveznicima 

s područja Susedgrada na ratnom rasporedu u ranijoj 

brigadi TO i iz pričuve za popunu policije. Obavljene su i kadrovske 

promjene u Zapovjedništvu brigade i nižim postrojbama. 

Za zamjenika zapovjednika, ujedno načelnika stožera 101. 

br ZNG-a, predložen je dotadašnji zapovjednik 1. bojne Ivica 

Hrnčić. 

U međuvremenu odobreni su i mobilizacijski razvoji pričuvnih 

brigada 4 ZNG-a i TO grada Zagreba, koje je GrŠTO 

predložio još u travnju. Ministar obrane RH, Martin Špegelj, 

29. srpnja 1991. zapovjedio je ustrojavanje pričuvnih brigada 

ZNG-a, a na osnovi druge po redu Privremene formacije brigada 

ZNG-a, po ustroju 100.200, odobrene 11. lipnja 1991. 

godine. 

Slijedom toga, 31. srpnja 1991. GrŠTO uputio je Gradskom 

sekretarijatu za narodnu obranu zahtjev za ustrojavanje 

i popunu pričuvnih “R” ZNG i TO brigada na području Zagreba. 

Trebalo je ustrojiti četiri brigade “R” ZNG-a (Peščenica, 

Centar, Susedgrad i Novi Zagreb) i deset brigada TO (Črnomerec, 

Dubrava, Maksimir, Medveščak, Samobor, Sesvete, 

Trešnjevka, Trnje, Velika Gorica, Zaprešić). Sekretar GSNO 

Zvonimir Červenko podijelio je načelnicima područnih ureda 

zadaće, uručio Privremenu formaciju i naložio da do sljedećeg 

jutra 101. brigada, kao i ostale, bude spremna za mobilizaciju. 

Na području Susedgrada trebalo je ustrojiti 101. brigadu ZNGa 

“R” brojnog naziva NG-9113 od v/o većim dijelom iz dotadašnje 

brigade TO Susedgrad T-4103 i pričuvnog sastava policije 

i JNA. Glavninu posla oko pripreme formacijskog ustroja 

Ivica Hrnčić, ratni zapovjednik 101. brigade ZNG-a, danas 

se sa zadovoljstvom prisjeća prijema kod predsjednika 

RH i vrhovnog zapovjednika OS RH dr. Franje Tuđmana: 

U trenucima neposrednih priprema Zapovjedništva i postrojba 

brigade za smotru bio sam počašćen pozivom na prijam 

kod predsjednika RH, kao zapovjednik 101. brigade 

ZNG-a. Nakon obavljenih priprema za prijam i prijavak, 

vrhovni zapovjednik OS RH, Franjo Tuđman, 24. kolovoza 

1991. u Banskim dvorima primio je zapovjednike pričuvnih 

brigada ZNG-a. Ispred Zapovjedništva 101. brigade 

ZNG-a podnio sam prijavak, nakon kojeg mi je stiskom 

ruku osobno čestitao na postavljenju i pripadnicima brigade 

uputio tople pozdrave i želje da odlučno brane svoju Domovinu 

i čuvaju ljudske živote i materijalna dobra. Upoznao 

nas je s vojno-političkom situacijom i saslušao izvješća zapovjednika 

brigada o stanju na područjima iz kojih dolaze, 

posebice o stanju u istočnoj Slavoniji. Na kraju priopćio nam 

je zadaće, zaželio puno uspjeha u vođenju i zapovijedanju 

postrojbama, s posebnim naglaskom na čuvanju ljudskih života. 

Taj čvrsti stisak ruku Vrhovnog zapovjednika, rekao 

bih roditelja, osjećam i danas, koji me obvezivao tijekom 

obnašanja dužnosti u ZNG-u/HV-u i hrabrio sve vrijeme 


4 Razlika između tih pričuvnih brigada bila je u ustroju. Naime, četiri brigade ZNG-a imale su po 2200 pripadnika (u tri bojne) i bile podređene zapovjedniku 

Zagrebačkog korpusa, a brigade TO po 1600 pripadnika (u dvije bojne) i bile podređene zapovjedniku GrŠTO. 

34

SHEMA ORGANIZACIJSKO ZAPOVJEDNOG SUSTAVA 101. BR ZNG-a/HV-a 1991./1992. GODINE 

SHEMA Br. 2 

ZAPOVJEDNIK BRIGADE 

STOŽER BRIGADE 

ODJEL INP 

ZAMJENIK - NAČELNIK STOŽERA 

ODJEL 

OMKP 

ODJEL 

OPĆIH 

POSLOVA 

SPOZNAJNI 

ODJEL 

POMOĆNICI ZAPOVJEDNIKA 

BRIGADE ZA 

URED ZAPOVJEDNIKA 

VEZE 

PZO 

NAČELNICI RODOVA 

TOPNIŠTVA 

INŽENJERIJE 

RKBO 

OMP 

SIS 

IPD 

KOORDINACIJU 

NA TERENU 

LOGISTIKU 

PRAVNE POSLOVE 

INFORMATIČKE 

POSLOVE 

NAČELNICI STRUKA 

ZA SKRB RANJENIH 

I OBITELJI 

POGINULIH 

TEHNIČKE 

OPSKRBNE 

VOD VEZE I KZ 

VOD PZO 

BITNICA MB 120 MM 

PROTUOKLOPNI ODRED 

INŽENJERIJSKI VOD 

RKBO VOD 

OKLOPNI VOD 

PROTUDIVERZANTSKI VOD 

DIVERZANTSKI VOD 

IZVIDNIČKI VOD 

VOD VOJNE POLICIJE 

PROMETNE 

SANITETSKE 

FINANCIJSKE 

SAMOSTALNE POSTROJBE BRIGADE 

LOGISTIČKA SATNIJA 

TEHNIČKI VOD 

1. SAMOSTALNA SATNIJA 

PODSUSED 

PRIDODANE POSTROJBE 

BITNICA TOPOVA B-1 IZ 153. 

BRIGADE HV-a 

3. PJEŠAČKA BOJNA 100. 

BRIGADE HV-a 

OPSKRBNI VOD 

PROMETNI VOD 

SANITETSKI VOD 

1. PJEŠAČKA BOJNA 



SAMOSTALNE POSTROJBE BOJNE 

DESETINA VEZE 

IZVIDNIČKA DESETINA 


SAMOSTALNI PRATEĆI VOD 

VOD BsT 


LOGISTIČKI VOD 

1. PJEŠAČKA SATNIJA 



Organizacijsko zapovjedni sustav 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992. 

odradio je Sekretarijat za narodnu obranu Susedgrad na čelu sa 

Željkom Prpićem i Miroslavom Starčevićem. Početkom kolovoza 

na sastanku s njima dvojicom Ivica Hrnčić pristao je preuzeti 

dužnost zapovjednika 101. brigade. 

Zapovjednik 101. br ZNG-a, s ostalim zapovjednicima brigada 

ZNG-a u RH, pozvan je na prijem kod predsjednika RH 

i vrhovnog zapovjednika Franje Tuđmana, 24. kolovoza 1991., 

na kojem je upoznat s vojno-političkom situacijom i zadaćama 

brigade. 

Nakon što je određen termin postrojavanja i odobren prijedlog 

ratne popune 101. br ZNG-a, pristupilo se pripremi 

za pozivanje na postrojavanje, priopćenje RR, međusobnom 

35

Bruno Čavić obučava pripadnike brigade u rukovanju 

s puškostrojnicom M53 

upoznavanju i zaduživanju opreme. Pripremni skup obnašatelja 

dužnosti u Zapovjedništvu brigade, zapovjedništava bojni, 

satnija i samostalnih postrojba održan je u Zapovjedništvu Gr- 

ŠTO 29. kolovoza 1991. godine. 

Postrojavanje i jednodnevna smotra pripadnika 101. br 

ZNG-a provedena je 31. kolovoza 1991. u Zagrebu, na Zagrebačkom 

velesajmu. Na postrojavanje se odazvalo više od 70% 

pripadnika brigade. 

Tom prilikom, uz međusobno upoznavanje, pripadnicima 

brigade priopćen je ratni raspored, opremljeni su SMB odorama, 

izvedena je kratka obuka o mobilizacijskim i bojnim 

zadaćama. Okupljenima se obratio zapovjednik brigade Ivica 

Hrnčić, naglasivši u svom govoru domoljubnu dužnost obrane 

domovine te objektivnost problema s kojima se postrojba tada 

susretala. 

Do 18. rujna održano je nekoliko sastanaka u cilju kvalitetnije 

popune brigade zapovjednim kadrom, međusobne suradnje 

i djelovanja na zadaćama ažuriranja mobilizacijskih dokumenata 

i obavljanja što bolje pripreme za mobilizaciju postrojbe. 

Zaključno sa sastankom Zapovjedništva brigade i nižih zapovjednika 

do razine satnija, te izvršitelja mobilizacije, koji je 

održan u subotu 14. rujna 1991., razmotreno je izvršenje postavljenih 

zadaća i provedene su dodatne pripreme za mobilizaciju 

brigade. 

36

2. Mobilizacija, naoružavanje 

i prve aktivnosti 


U vrlo složenoj situaciji u Zagrebu i Hrvatskoj, Miroslav Starčević, 

zamjenik predstojnika PU obrane Susedgrad, od Zvonimira 

Červenka, sekretara GSNO, zaprimio je zapovijed za mobilizaciju 

101. brigade s početkom u 2 sata ujutro. Dana 18. rujna 

1991. brigada je mobilizirana u cijelosti na četiri mobilizacijska 

zborišta na području Susedgrada, na kojima su uspostavljena i 

zapovjedna mjesta brigade i bojni tadašnje Općine Susedgrad. 

Tako su u OŠ “Dragutina Domjanića” mobilizirani Zapovjedništvo, 

pristožerne postrojbe, mješovita PO bitnica, bitnica MB 

120 mm, LARV PZO, Inženjerijski vod i Logistička satnija; u 

OŠ “Matija Gubec” (danas OŠ “Bana Josipa Jelačića”) mobilizirana 

je 1. bojna, u OŠ “Vlado Prišlin” (danas OŠ “Gornje 

Vrapče”) mobilizirana je 2. bojna, a u OŠ “Ada Prica” (danas OŠ 

“Stenjevec”) 3. bojna. Prema istome rasporedu uspostavljena su 

zapovjedna mjesta brigade i bojni. 

Brigadom je zapovijedao Ivica Hrnčić, 1. bojnom Željko Cipriš, 

2. bojnom Ivan Banovac, a 3. bojnom Ivan Drvar. Na istim 

lokacijama ustrojene su sekcije za prijem m/v i osam ekipa za 

izuzimanje i prijevoz MTS-a. Sredstva se izuzimaju iz skladišta 

ratnih rezervi GrŠTO. Mobilizacijska zborišta osiguravali su 

pripadnici NZ s područja Susedgrada lovačkim oružjem. Dva 

dana kasnije (20. rujna 1991.) zapovijeđu zapovjednika brigade 

Ivice Hrnčića obavljena su postavljenja na časničke dužnosti. 

Između ostalih, za zapovjednika 3. bojne umjesto Ivana Drvara 

postavljen je Bruno Čavić. 

Teška vojno-politička situacija u zemlji, česte zračne uzbune 

u Zagrebu i snažan domoljubni naboj u to vrijeme odrazili su se 

na vrlo dobar odaziv na mobilizacijske pozive. Do 9,00 sati 18. 

rujna odazvale su se 1042 v/o, do 13,00 sati 1126 v/o, do 20,00 

sati 1263 v/o, a po završetku mobilizacije 19. rujna ukupno se 

odazvalo 1315 v/o, od čega 62 časnika, 129 dočasnika i 1124 

vojnika. Cjelokupni sastav brigade bio je s područja Susedgrada. 

Materijalna sredstva brigade (osim naoružanja i streljiva) 

bila su još u kolovozu pripremljena i uz prateću dokumentaciju 

pohranjena u skladištu brigade u Policijskoj postaji Črnomerec 

– Susedgrad, pod rukovodstvom Darka Spasojevića, prvog 

djelatnog časnika 101. brigade ZNG-a, i tijekom mobilizacije 

postrojbama propisno izdavana na uporabu. 

Mobilizacija i formiranje brigade odvijali su se u otežanim 

okolnostima zbog nedovoljne logističke potpore (samo 933 cijevi) 

i neiskustva, ali uz veliki napor i zalaganje Zapovjedništva, 

postrojbe su ustrojene, oboružane (ovisno o brzini pristizanja 

naoružanja iz zauzetih vojarni) i pripremljene za prve zadaće. 

U nemogućnosti da se opremi, naoruža i pripremi brigada 

kao ustrojbena cjelina, postrojbe su se isprva upućivale na bojne 

zadaće po bojnama i satnijama. 

Prema izvješću logistike brigade iz studenoga 1991., naoružavanje 

brigade u prva dva dana mobilizacije (18./19. rujna 

1991.) provedeno je bez potrebnih dokumenata i pod stalnim 

uzbunama zračne i opće opasnosti. Iako je mobilizacija 

započela tijekom noći 18. rujna 1991., oružje i streljivo dopremljeni 

su tek oko 12,00 sati. Potom je Zapovjedništvo brigade 

dobilo nalog da iz skladišta u Dubokom Jarku preuzme 

dio naoružanja i streljiva, koje je pristizalo iz zauzetih vojarni 

tijekom tog i idućeg dana. Uz pristiglo oružje i streljivo koje 

je trebalo podijeliti, nije bio niti jedan popratni dokument 

s popisom pripadajućih cijevi postrojbama i popisom osoba 

ovlaštenih za izuzimanje i podjelu nižim postrojbama. Izradi 

spomenutih dokumenata Zapovjedništvo 101. brigade ZNGa 

pristupilo je naknadno. 

Dopremom velikih količina naoružanja i streljiva, u dvorištu 

Osnovne škole “Dragutin Domjanić” i na cesti ispred nje 

zatekao se velik broj kamiona, punih oružja i streljiva, što je 

37

Razmještaj i djelovanje postrojbi 101. brigade ZNG-a u rujnu 1991. 

38

SHEMA Br. 3 

SH 

POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 101. BR ZNG-a/HV-a 1991./1992. GODINE 

POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 101. BR ZNG-a/HV-a 1991./1992. GODINE 

STOŽER 101. BRIGADE 

STOŽER 101. BRIGADE 


1. IVICA HRNČIĆ 

2. JOZO PETRAŠEVIĆ 


1. IVICA HRNČIĆ 


ODJEL 

OPĆIH 

POSLOVA 

ODJEL INP 

ODJEL 

OMKP 

ODJEL 

SPOZNA- 

OPĆIH 

JNI 

POSLOVA 

ODJEL 

ODJEL INP 

ODJEL 

OMKP 


1. JURE JERGOVIĆ 2. JOZO PETRAŠEVIĆ 

SPOZNA- 3. STJEPAN PUŠKAR 

4. IVAN CUKINA, JNI 5. BRUNO ČAVIĆ 

ODJEL 


1. JURE JERGOVIĆ 2. JOZO PETRAŠEVIĆ 

3. STJEPAN PUŠKAR 

4. IVAN CUKINA, 5. BRUNO ČAVIĆ 

POMOĆNICI ZAPOVJEDNIKA BRIGADE ZA 

POMOĆNICI ZAPOVJEDNIKA BRIGADE ZA 

PNS ZA OPĆE 

POSLOVE 

1. ZLATAN 

KATIĆ 

2. VESNA 

REŠIDOVIĆ 

3. IVAN 

JURILJ 

URED 

ZAPOVJEDNIKA 

BRIGADE 

1. DAMIR 

FILIPOVIĆ 

2. MLADEN 

FILIPOVIĆ 

3. STJEPAN 

BENGEZ 

4. TUGOMIR 

PETRAČ 

5. DRAGAN 

NIKOLIĆ 

6. MARKO 

AUGUSTINOVIĆ 

7. IVAN 

ŽIVKOVIĆ 

8. DARKO LADIŠIĆ 

PNS ZA OMKP 

1. ŽELJKO 

ČORBA 

2. MILAN 

REBIĆ 

IZVJESTITELJI 

OMKP 

1. TIHOMIL 

HORVAT 

2. JOSIP 

KRČELIĆ 

3. MILAN REBIĆ 

4. VESNA 

REŠIDOVIĆ 

5. KREŠO 

PROFETA 

6. KRUNOSLAV 

SAMOŠĆANEC 

PNS ZA 

PNS ZA OPĆE 

SPOZNAJNE 

PNS ZA IZVEDBENO- 

PNS POSLOVE ZA IZVEDBENO- 

POSLOVENAČELNICI NAČELNICI RODOVA 

KOORDINA 

RODOVA 

PNS ZA OMKP NASTAVNE POSLOVE 

NASTAVNE 1. ZLATAN POSLOVE 

1. BRANKO 

CIJU 

1. ŽELJKO 1. NENAD PEROŠ 

1. KATIĆ NENAD PEROŠ 

TOMAŠKOVIĆ 

NA TERENU 

ČORBA 2. JOZO PETRAŠEVIĆ 

2. JOZO 2. VESNA PETRAŠEVIĆ 

2. VLADO 

1. FARUK 

2. MILAN 3. ANTE RADALJ 

REŠIDOVIĆ 

3. ANTE RADALJ 

DOBRANIĆ 

ČERIMAGIĆ 

REBIĆ 

4. 3. BRUNO IVAN ČAVIĆ 

VEZE 4. BRUNO ČAVIĆ 

VEZE 

3. SLAVKO 

2 

5. PETAR JURILJKLANAC 

1. MLADEN MARŠANIĆ 5. PETAR KLANAC 1. MLADEN MARŠANIĆ 

MLINAREK 

2. MLADEN TOMISLAV LABAŠ 

2. MLADEN LABAŠ 4. ZLATKO FEL 

TOLIĆ 

TOPNIŠTVA 


2. DARKO MARKULIN 

3. IVAN CUKINA 

4. IVAN CUGELJ 

PZO 

URED 

1. DUBRAVKO ROGALE 

ZAPOVJEDNIKA IZVJESTITELJI 2. GORDAN LAZIĆ 

BRIGADE 

OMKP 

IZVJESTITELJI INP-a 

IZVJESTITELJI 

1. DAMIR 

INP-a 1. TIHOMIL INŽENJERIJE 

1. ZDRAVKO HORVAT 

1. ZDRAVKO 

FILIPOVIĆ 

HORVAT HORVAT 1. KAZIMIR ŠPANIĆ 

2. ŽELJKO MIHOLČIĆ 

2. 

2. 

ŽELJKO 

MLADEN 

MIHOLČIĆ 2. JOSIP 2. IVAN KURJAN 

3. STIPE ČORAK 

FILIPOVIĆ 

3. STIPE ČORAK KRČELIĆ 3. NENAD PETKOVIĆ 

4. STIPE MADUNOVIĆ 

4. STIPE 

3. STJEPAN 

MADUNOVIĆ3. MILAN REBIĆ 

5. SLOBODAN KRSTIĆ 

5. SLOBODAN 

BENGEZ 

KRSTIĆ 4. VESNA RKBO 

6. PETAR KLANAC 

6. 

4. 

PETAR 

TUGOMIR 

KLANAC REŠIDOVIĆ 1. ANTE RADALJ 

7. TOMISLAV PAVIĆ 

7. TOMISLAV 

PETRAČ 

PAVIĆ 5. KREŠO 2. PERO ROGULJA 

8. STJEPAN PUH 

5. 

8. 

DRAGAN 

STJEPAN PUH PROFETA 3. STJEPAN ŠKREBLIN 

9.ŽELJKO PAVIČIĆ 

9.ŽELJKO PAVIČIĆ 6. KRUNOSLAV 

SAMOŠĆANEC OMP 

1. MATO KRPAN 

2. BAŠKIM LADROVCI 

3. ŽELJKO PETRAČ 

NIKOLIĆ 

6. MARKO 

AUGUSTINOVIĆ 

7. IVAN 

ŽIVKOVIĆ 

8. DARKO LADIŠIĆ 

TOPNIŠTVA 


2. DARKO MARKULIN 

3. IVAN CUKINA 

4. IVAN CUGELJ 

PZO 

1. DUBRAVKO ROGALE 

2. GORDAN LAZIĆ 

INŽENJERIJE 

1. KAZIMIR ŠPANIĆ 

2. IVAN KURJAN 

3. NENAD PETKOVIĆ 

RKBO 

1. ANTE RADALJ 

2. PERO ROGULJA TEHNIČKE 

3. STJEPAN ŠKREBLIN 1. DAVOR 

SENJANOVIĆ 

OMP 2. ŽELJKO 

1. MATO KRPANŠOMOĐI 

2. BAŠKIM LADROVCI 3. KREŠIMIR 

3. ŽELJKO PETRAČ KUĆINOVIĆ 

PDPNS ZA 

PD 

1. SPOZNAJNE SIS 

1. IVAN 

IVAN 

TUŠEK POSLOVE 1. DAVOR 

TUŠEK 

KOORDINA LOGISTIKU 

2. MIRKO 1. BRANKO BELANOVIĆ 2. MIRKO 

CIJU 1. DAMIR RUDEŽ 

TOMAŠKOVIĆ 2. STJEPAN 

LATIN 

LATIN 

NA TERENU 2. VLADIMIR 

2. 3. VLADO BRATKOVIĆ 

3. 

1. FARUK BRAJAK 

RADOSLAV DOBRANIĆ 

RADOSLAV 

ČERIMAGIĆ 3. ZVONIMIR 

PUŠIĆ 3. SLAVKO 

PUŠIĆ 

2 

APELT 

MLINAREK 

TOMISLAV 4. TOMISLAV 

4. ZLATKO FEL 

IZVJESTITELJI TOLIĆ SIS KAČIĆ ALESIĆ 

IZVJESTITE- 

IZVJESTITE- 1. VLADIMIR 

LJI IPD-a 

LOGOŽAR OPERATIVCI 

LJI IPD-a 

1. BISERKA 2. PETAR ČOGA 1. 

1. 

VLADIMIR 

BISERKA 

3. STJEPAN 

PAVEŠIĆ 

BRAJAK 

PAVEŠIĆ 

BRATKOVIĆ 

2. 

2. BRANKO 

2. 

4. STJEPAN 

DUBRAVKO 

MANZZONI 

DUBRAVKO 

BALABAND 

TRŠINSKI 

TRŠINSKI 

3. MARIN 

3. MARIN 

PERKOVIĆ 

PERKOVIĆ 

NAČELNICI 

SIS 

1. DAVOR 

NAČELNICI 

STRUKA 

TEHNIČKE 

OPSKRBNE 

OPSKRBNE 

1. DAVOR 

1. DUBRAVKO SANITETSKE 

1. DUBRAVKO 

PROMETNE 

SENJANOVIĆ 

MAREKOVIĆ (LIJEČNICI) 

MAREKOVIĆ 

1. NIKOLA 

2. ŽELJKO 

2. ZORAN 1. Dr. DEBIĆ JOSIP ŽMIRE 

2. ZORAN DEBIĆ 

BESEDNIK 

ŠOMOĐI 

3. AUGUST 2. Dr. DRINKO 

3. AUGUST 

2. SREĆKO 

3. KREŠIMIR 

RANOGAJEC BALIČEVIĆ 

RANOGAJEC 

PLANINČIĆ 

KUĆINOVIĆ 

4. NIKOLA 3. Dr. KORDIŠ GORAN VUJIĆ 

4. NIKOLA KORDIŠ 

LOGISTIKU 

BELANOVIĆ 

SKRB 

1. DAMIR RUDEŽ PRAVNE 

2. PRAVNE STJEPAN 

RANJENIH 

2. VLADIMIR POSLOVE 

BRATKOVIĆ 

POSLOVE INFORMATI I 

BRAJAK 1. ZDRAVKO 

1. ZDRAVKO ČKE OBITELJI 

3. ZVONIMIR VLADANO- 

VLADANO- POSLOVE POGINULIH 

APELT 

VIĆ 

VIĆ IVAN ŽELIMIR 

4. TOMISLAV 2. ANTE 

2. ANTE KURJAN MAJETIĆ 

IZVJESTITELJI KAČIĆ ALESIĆ 

BUŠIĆ SIS 

BUŠIĆ 

IVAN 

1. VLADIMIR 

LAŽETA 

LOGOŽAR OPERATIVCI 

2. PETAR ČOGA 1. VLADIMIR 

3. STJEPAN 

BRAJAK 

BRATKOVIĆ 

2. BRANKO 

4. STJEPAN 

MANZZONI 

BALABAND 

STRUKA 

INFORMATI 

ČKE 

POSLOVE 

IVAN 

KURJAN 

SANITETSKE 

PROMETNE 

(LIJEČNICI) 

1. NIKOLA 

FINANCIJSKE 1. Dr. JOSIP ŽMIRE 

BESEDNIK 

1. PETAR BILIĆ 2. Dr. DRINKO 

2. SREĆKO 

2. JOSIP ŽEŽELJ BALIČEVIĆ 

PLANINČIĆ 

3. Dr. GORAN VUJIĆ 

R 

P 

FIN 

1. PE 

2. JO 



INŽENJERIJSKI 

VOD 

1. ZVONKO 

KRALJ 

2. MLADEN 

WEINGARTNER 

3. NENAD 

PAVLIĆ 

4. DUŠKO 

DRAGAŠEVIĆ 

VOD PZO 

1. ZVONIMIR TOPIĆ 

2. JOSIP VERUNICA 

3. ŽELJKO LES 

4. BOGDAN MILIĆ 

VOD RKBO 

1. STJEPAN 

ŠKREBLIN 

2. STJEPAN 

AŠLER 

4. DUŠKO 

DRAGAŠEVIĆ 

BITNICA MB 120 

VOD PZO MM 

PROTUOKLOPNI 

1. ZVONIMIR 1. TIHOMIR TOPIĆ 

ODRED 

2. JOSIP VERUNICA FEKETE 

1. TOMISLAV 

3. ŽELJKO 2. SERGIJE LES 

KOS 

4. BOGDAN DRAŽIĆ MILIĆ 

2. MIJO MATOŠA 

3. DAMIR 

MARKOTIĆ 


VOD 

1. ZVONKO 

KRALJ 

PROTUDIVER- 

2. MLADEN 

ZANTSKI 

WEINGARTNER 

VOD 

3. NENAD 

1. ___________ 

PAVLIĆ 

2. IVAN ŠIMIĆ 

DIVERZAN- 

TSKI VOD 

VOD 1. ŽELIMIR RKBO 

1. STJEPAN MILAŠIN 

ŠKREBLIN 2. BRUNO 

2. STJEPAN MAJETIĆ 

AŠLER 3.ŽELJKO 

PAVIČIĆ 

4. CANE 

BOJKOVSKI 

PROTUOKLOPNI 

OKLOPNI VOD 

ODRED 

1. ŽELJKO 

1. TOMISLAV 

LENARTIĆ 

KOS 

2. ILIJA 

2. MIJO MATOŠA 

MILEUSNIĆ 

BITNICA MB 120 

MM 

1. TIHOMIR 

VOD VOJNE 

FEKETE 

POLICIJE 

2. SERGIJE 

1. BORIS 

DRAŽIĆ 

BARBARIĆ 

3. DAMIR 

MARKOTIĆ 

IZVIDNIČKI 

VOD 

1. BRANKO 

PROTUDIVER- 

TOMAŠKOVIĆ 

ZANTSKI 

2. DAVOR 

VOD 

TUŠEK 

1. ___________ 

3. DAVOR 

2. IVAN ŠIMIĆ 

MESIĆ 

4. ASIM 

MAHMUTOVIĆ 

5. _________ 

DIVERZAN- 

TSKI VOD 

1. VOD ŽELIMIR VEZE I 

MILAŠIN KZ 

2. 1. BRUNO MLADEN 

MAJETIĆ LABAŠ 

3.ŽELJKO 2. 

KRUNOSLAV 

PAVIČIĆ 

SVJETLIČIĆ 

4. CANE 

BOJKOVSKI 

OKLOPNI VOD 

1. ŽELJKO 

LENARTIĆ 

2. ILIJA 

MILEUSNIĆ 

IZVIDNIČKI 

VOD 

1. BRANKO 

TOMAŠKOVIĆ 

2. DAVOR 

TUŠEK 

3. DAVOR 

MESIĆ 

4. ASIM 

MAHMUTOVIĆ 

5. _________ 


1. TOMISLAV GRDOVIĆ 

VOD VEZE I 

2. MARIO KRAMAR 

KZ 

1. MLADEN 

LABAŠ 

2. 

KRUNOSLAV 

SVJETLIČIĆ 

TEHNIČKI VOD 

1. DARKO SPASOJEVIĆ 

VOD VOJNE 

POLICIJE 

1. BORIS 

BARBARIĆ 

OPSKRBNI VOD 

1. SREĆKO MACEKOVIĆ 

PROMETNI VOD 

1. ANTE MARIĆ 


1. TOMISLAV GRDOVIĆ 

2. MARIO KRAMAR 


1. Dr DRINKO BALIČEVIĆ 

2. Dr GORAN VUJIĆ 

3. Dr NATALIJA KOŽNJAK 

TEHNIČKI VOD 

1. DARKO SPASOJEVIĆ 

OPSKRBNI VOD 

1. SREĆKO MACEKOVIĆ 

PROMETNI VOD 

1. ANTE MARIĆ 


1. Dr DRINKO BALIČEVIĆ 

2. Dr GORAN VUJIĆ 

3. Dr NATALIJA KOŽNJAK 

3. BOJNA 

1. IVAN DRVAR 

2. BRUNO ČAVIĆ 

3. FRANKO KRIŽMAN 

4. MARIN PERKOVIĆ 

5. MARIJAN BUČAR 

2. BOJNA 

1. IVAN BANOVAC 

2. TIHOMIR FERENČINA 


3. BOJNA 

4. AHMET PUŠKAR 

1. IVAN DRVAR 

2. BRUNO ČAVIĆ 

3. FRANKO KRIŽMAN 



1. BOJNA 

1. ŽELJKO CIPRIŠ 

2. MIRO ANDRIĆ 

3. IVAN 2. BOJNA MLINAR 

1. IVAN BANOVAC 




1. BOJNA 

1. ŽELJKO CIPRIŠ 

2. MIRO ANDRIĆ 

3. IVAN MLINAR 

3. BOJNA 100. BR HV-a 

ŽELJKO BOSAK 

1. SAMOSTALNA SATNIJA PODSUSED 

SINIŠA RATKOVIĆ 

BITNICA TOPOVA B-1 IZ 153. BR HV-a 

SINIŠA NOVAK 

3. BOJNA 100. BR HV-a 

ŽELJKO BOSAK 

1. SAMOSTALNA SATNIJA PODSUSED 


BITNICA TOPOVA B-1 IZ 153. BR HV-a 

SINIŠA NOVAK 

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992. 

39

Bruno Čavić, zapovjednik 3. bojne, na Jankomirskom mostu tijekom blokade vojarne u Samoboru, 22. rujna 1991. 

40

41 

predstavljalo veliku opasnost za pripadnike brigade i stanovnike 

naselja. Zbog toga je pripadnicima brigade dijeljeno što žurnije. 

Osim naoružanja, streljiva i maskirnih odora postrojba je 

bila popunjena ostalim materijalno-tehničkim i opskrbnim 

sredstvima 70%. Prvi sljedeći prijem oružja i streljiva postrojbi 

101. brigade ZNG-a bio je 27. rujna 1991., i od tada je brigada 

primala i zaduživala naoružanje, streljivo i materijalno-tehnička 

sredstva putem reversa. Tada su zaprimljene i prve maskirne 

odore (21 komplet). 

Brigada je mobilizirana u SMB odorama, s kapama i obilježjima 

ZNG-a koje su pripadnici brigade zadužili 31. kolovoza 

1991. na smotri na Zagrebačkom velesajmu. Daljnja popuna 

maskirnim odorama obavljana je prema mogućnostima 

nadležnog GrŠTO. Zbog prilično otežane nabave i polovičnog 

opremanja pripadnika brigade odorama, na prve zadaće brigade 

na novljanskom i lasinjskom bojištu pripadnici su upućivani u 

odorama SMB i s oznakama pripadnosti ZNG-a. Od 15. listopada 

1991. veći broj pripadnika brigade opremljen je maskirnim 

odorama. 

Nakon mobilizacije postrojbe brigade se razmještaju u rajone 

razmještaja na sjeverozapadnom području Susedgrada, od 

ušća rijeke Krapine u Savu, kraj Zaprešića do potoka Vrapčak: 

– Zapovjedništvo brigade i samostalne postrojbe brigade 

sa ZM brigade u: OŠ “D. Domjanić”, Gajnice bb – do 30. 

rujna; i u prostorijama poduzeća “Continental prijevoz”, 

Samoborska cesta 92 – do 3. listopada. IZM brigade bilo 

je smješteno u Susedgradu, Kostanjek 4a (u obiteljskoj 

kući Faruka Čerimagića). 

– 1. bojna u rajonu Podsuseda: Dolje – Jagodište – Jarek, 

– 2. bojna u rajonu Gornje Vrapče, 

– 3. bojna u rajonu Glavica – Ponikve (Zelenom magistralom 

iznad Borčeca). 

– Logistička baza u Stenjevcu, samostalne postrojbe (osiguranja) 

na ZM brigade, a ostale u rajonu Borčec – Ponikve. 

– protuzračno osiguranje postrojbama brigade u rajonima 

razmještaja pružao je Vod PZO brigade s paljbenih položaja 

na području Susedgrada: 1. desetina PZO u rajonu 

Bizeka iznad ZM brigade i ostalih postrojba brigade, a 2. 

desetina PZO u rajonu Perjavice (iznad naselja). 

Prehrana v/o za vrijeme boravka na području Susedgrada 

osiguravana je pripremom hrane na području općine (restorani 

Banija, Grmoščica, Bologna), a od 26. rujna 1991. priprema hrane 

centralizirana je u Studentskom centru u Zagrebu. 

Tehnička struka je održavanje i popravke naoružanja obavljala 

u tvornici “Jedinstvo”, a od listopada 1991. u 303. logistič-

SHEMA Br. 4 

POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 1. BOJNE 101. BR ZNG-a/HV-a 1991./1992. GODINE 

ZAPOVJEDNIK BOJNE 

1. ŽELJKO CIPRIŠ (18. 9. - 30. 10. 1991.) 

2. MIRO ANDRIĆ (30. 10. 1991. - 10. 6. 1992.) 

3. IVAN MLINAR (10. 6. - 20. 7. 1992.) 

ZAPOVJEDNIŠTVO BOJNE 

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA 

BOJNE ZA IPD 

1. IVICA GORIČKI 

2. RADOSLAV PUŠIĆ 

(20. 11. 1991. - 4. 4. 1992.) 

3. MARKO DUJMOVIĆ 

(4. 4. - 20. 7. 1992.) 

ZAMJENIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE 

1. MIRO ANDRIĆ (9. 10. - 30. 10. 1991.) 

2. TOMISLAV KAČIĆ ALESIĆ 

(30. 10. 1991. - 31. 3. 1992.) 

3. IVAN MLINAR (11. 4. - 10. 6. 1992.) 


BOJNE ZA SPOZNAJNE 

POSLOVE i SIS 

1. ______________ 

2. STJEPAN JURINA 

(20. 10. 1991. - 21. 5. 1992.) 

SAMOSTALNE POSTROJBE BRIGADE - 

ZAPOVJEDNICI 


BOJNE ZA RKBO 

1. RADOSLAV PUŠIĆ 

2. ANDRIJA KAČIĆ ALESIĆ 


BOJNE ZA OPĆE POSLOVE 

1.___________________ 

2. DRAGUTIN RUŽAK 

3. TOMISLAV BERNAT 

ZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE 

1. MARIJAN VUČENIK 

(18. 9. - 9. 10. 1991.) 

2. STJEPAN BRATKOVIĆ 

(9. 10. 1991. - 9. 2. 1992.) 

3. IVAN GABIN (9. 2. - 23. 4. 1992.) 

4. DARKO MATIJEVIĆ 

(23. 4. - 20. 7. 1992.) 


1. ŽELJKO MIHOLČIĆ 

(18. 9. - 9. 10. 1991.) 

2. IVAN MLINAR 

(9. 10. - 23. 12. 1991.) 


(24. 12. 1991. - 14. 6. 1992.) 

4. DRAŽEN SREŠ 

(15. 6. - 20. 7. 1992.) 


1. DARKO JEDJUT 

(18. 9. - 12. 10. 1991.) 

2. MARKO DUJMOVIĆ 

(12. 10. 1991. - 31. 3. 1992.) 

3. STJEPAN FILIPOVIĆ 

(1. 4. - 20. 7. 1992.) 

DESETINA VEZE 

1. ________________ 

2. DARKO ŠTAHAN 

3. JOSIP TRUBELJA 


1. SVEBOR TOMPAK 

2. MLADEN ARMANO 


BOJNE ZA LOGISTIKU 

1. IVICA CEROVIĆ 

2. IVAN GODINIĆ 


IZVJESTITELJI STRUKA 

TEHNIČKE 


2. IVAN ZLATIĆ 

3. ALOJZ ČANČER 

OPSKRBNE 

1. KREŠO VITELIĆ 

2. ALOJZ VNUČEC 

SANITETSKE - LIJEČNICI 

1. Dr. GORAN VUJIĆ 

(12. 10. - 8. 12. 1991.) 

2. Dr. IGOR MOLNAR 

3. Dr. ANTE LEKIĆ 

DOZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE 

1. STJEPAN BRATKOVIĆ 

(18. 9. - 9. 10. 1991.) 

2. STJEPAN BALABAND 

(9. 10. - 28. 12. 1991.) 

3. BORIS BAŠIĆ 

(28. 12. 1991. - 23. 4. 1992.) 

4. IVAN ŠOŠTARIĆ 

(23. 4. - 20. 7. 1992.) 

IZVJESTITELJ OPĆIH POSLOVA 

1. LUKA ŽIVKO 

(18. 9. - 27. 11. 1991.) 

2. STJEPAN BALABAND, 

3. NIKŠA MANENICA 

ZAPOVJEDNIK 1. 

VODA 

1. STJEPAN 

BRATKOVIĆ 

2. ILIJA ZUKANOVIĆ, 

3. BORIS BAŠIĆ 2. 

4. DARKO MATIJEVIĆ VODA 

5. STJEPAN ŽALAC 

6. IVICA JANDRIJEVIĆ 

1. STJEPAN BALABAND 

2. IVAN ŠOŠTARIĆ 

3. ZDRAVKO KESER 

3. 

VODA 



(16. - 23. 12. 1991.) 


(23. 12. 1991. - 31. 3. 1992.) 

3. DRAŽEN SREŠ 

(31. 3. - 14. 6. 1992.) 

4.ŽELJKO OBRADOVIĆ 

(15. 6. - 20. 7. 1992.) 


1.IVICA JAGUŠT 

(18. 9. - 17. 11. 1991.) 

2. IVAN LEŠNJAK 

(18. 11. 1991. - 13. 5. 1992.) 

3. GORAN MARAVIĆ 

(14. 5. - 20. 7. 1992.) 

ZAPOVJEDNIK 1. VODA 


(18. 9. - 23. 12. 1991.) 

2. ŽELJKO OBRADOVIĆ 

(24. 12. 1991. - 20. 7. 1992.) 

2. 

VODA 

1. ALEKSANDAR 

GLESINGER 

(9. 10. - 5. 12. 1991.) 

2. JOSIP ŠKRINJARIĆ 

(5. 12. 91. - 13. 5. 92.) 

3. ZDRAVKO SOČIĆ 

(13. 5. - 20. 7. 1992.) 

3. 

VODA 


1. BRANKO ČERNELJIĆ 

2. KREŠIMIR TUŠEK 

3. ROMANO ŠIROKI 


1. JAKŠA UJEVIĆ 


1. KREŠIMIR TUŠEK 

2. MILAN MIKOLČIĆ 

1. ________________ 

2. ŽELJKO LABAŠ 

2. 

VODA 

3. 

VODA 


1. LADISLAV PUŽ 

2. IVICA GRETIĆ 


1. MIRO ANDRIĆ (28. 9. - 8. 10. 1991.) 

2. SLAVKO BOGADI 

(9. 10. - 20. 11. 1991.) 

3. KRASNODAR KIŠUR-RORA 

(20. 11. 1991. - 20. 7. 1992.) 

VOD BsT 

1. MORIS SORGAR (18. 9. - 27. 11. 

1991.) 

2. GORAN BOROŠAK 

(27. 11. 1991. - 20. 7. 1992.) 

ZAPOVJEDNIK INŽENJERIJSKOG 

VODA 

1. IVAN JANEŠ 

2. SULEJMAN KRKIĆ 

ZAPOVJEDNIK LOGISTIČKOG 

VODA 

1. IVICA PETKOVIĆ 

1. IVICA GORIČKI 

2. MARIO HOTKO 

1. LADISLAV PUŽ 

(9. 10. - 7. 11. 1991.) 

2. BRANKO ŠKRLEC 

(8. 11. 1991. - 19. 3. 1992.) 

3. MARIJAN KIŠUR 

(19. 3. - 20. 7. 1992.) 

1. __________________ 

2. DAMIR PAVLOVIĆ 

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 1. bojne 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992. 

42

koj bazi smještenoj u vojarni Prečko. Popuna i popravci motornih 

vozila brigade obavljani su u servisima susedgradskih 

gospodarstvenika. Popuna m/v obavljena je vozilima iz popisa. 

Brigada je većinu zadaća realizirala vlastitim vozilima, a grupna 

prevoženja obavljana su autobusima iz civilnog sektora, najčešće 

ZET-a. 

Na planu zdravstvenog zbrinjavanja i skrbi, privremene prihvatne 

ambulante organizirane su preko Doma zdravlja Susedgrad. 

Popuna zdravstvenog kadra brigade bila je na zadovoljavajućoj 

razini. 

Zbog nemogućnosti da se opremi, naoruža, pripremi i bojno 

uporabi cijela brigada kao ustrojbena cjelina, isprva je brigada 

bojne zadaće izvršavala uporabom satnija i bojni na samostalnim 

zadaćama. 

Prve zadaće nakon mobilizacije brigada je dobila 21. rujna 

1991. od nadređenog Zapovjedništva Zagrebačkog korpusa 

ZNG-a, iako se upozoravalo da postrojbe nisu osposobljene za 

bojna djelovanja, niti je s pripadnicima izvedeno bojno gađanje, 

te je zapovjednik brigade zapovjednicima bojni zapovjedio da se: 

Faruk Čerimagić, pričuvni 

pukovnik HV-a, prisjeća 

se tih dana: 

Pomoćnik zapovjednika 

brigade za SIS Davor Belanović 

sa suradnicima, 

između nekoliko objekata 

za smještaj i siguran rad 

Zapovjedništva brigade 

na području Susedgrada, 

odabrao je i kuću moje 

četveročlane obitelji. Služba SIS-a utvrdila je i Zapovjedništvu 

brigade predložila da se IZM brigade u potpunoj 

tajnosti uspostavi u mojoj obiteljskoj kući, u prizemlju. U 

podrumu su djelovali operativci i osiguranje. U nenaseljenu 

kuću do moje smjestili su se izviđači, a iznad straža. 

Užurbane pripreme i obavljanje prvih bojnih zadaća, s čestim 

izmjenama zapovijedi, nametali su i desetak sastanaka 

u toku dana, sa stalnom frekvencijom ljudi u odorama. 

Unatoč tomu, moja obitelj, pa i svi susjedi, doživjeli su taj 

boravak Zapovjedništva u Kostanjeku 4 a vrlo ponosno i s 

ushićenjem. Bili su to dani kojih se sjećamo s velikim zadovoljstvom 

u srcima. 

Neposredno nakon razmještanja brigade u širem rajonu zapovjednog 

mjesta, na području Susedgrada, Hrvatska televizija je 

uz pomoć pripadnika 101. brigade snimila jedan od prvih filmova 

o Domovinskom ratu pod nazivom “Kako se brani grad”. Dijelovi 

filma obrađuju zračnu uzbunu, izdavanje bojne zapovijedi, 

djelovanje snaga PZO i aktivnosti diverzanata. 

– iz treće pješačke bojne: 21. rujna – 1. satnija, ojačana 

Diverzantskim vodom brigade i u suradnji s 8. br TO 

Samobor, angažira u blokadi vojarne “Sedam sekretara 

SKOJ-a” u Samoboru, a 22. rujna – 3. satnija razmjesti 

na Ranžirnom kolodvoru, na području Novog Zagreba, 

sa zadaćom šire blokade vojarne “Maršal Tito”. 

– iz prve pješačke bojne: 22. rujna – 2. satnija razmjesti na 

području Črnomerca, sa zadaćom čvrste blokade vojarni 

TŠC “Ivan Gošnjak” i “Kumrovec”, u suradnji s ostalim 

postrojbama. ZM svih snaga blokade u zgradi Policijske 

postaje Črnomerec. 

– iz druge pješačke bojne: 1. listopada – 3. satnija prebaci i 

razmjesti u rajonu Lasinja – Desno Sredičko. 

Neprijateljska aktivnost na području Zagreba u to vrijeme 

svodila se na djelovanje iz vojarni po civilnim ciljevima i snajpersko 

djelovanje u cilju stvaranja panike i nesigurnosti kod stanovništva. 

Operativno izvješće brigade Zagrebačkom korpusu od 23. 

rujna 1991. pokazuje kakav je bio život brigade i s kakvim se 

poteškoćama susretala tijekom mobilizacije i u obavljanju prvih 

zadaća. Početne aktivnosti svodile su se na motrenja, izviđanja, 

patroliranja i povećanje b/s. Nadređeno zapovjedništvo 

(Zagrebački korpus) upozorava se na nužnost definiranja bližih 

i daljih zadaća i često se traži popuna MTS-om od oružja, 

MES-a, odora, oznaka, pa do porcija i maski, popuna vozilima, 

a predlaže se i izvođenje bojnog gađanja. Nedostatak oružja i 

manjak informacija posebno su negativno djelovali na moral 

ljudstva. Za provođenje obuke nedostajali su priručnici i pravila 

bojne uporabe. U tom razdoblju Sanitetska služba cijepila je 

protiv tetanusa 1228 pripadnika brigade. Od topništva ustrojene 

su desetine MB 82 mm (tri oruđa) u 1. i 2. bojni. Također, u 

Rakitju je osposobljena desetina voda PZO za rad sa Strijelom 

“S-2M”, iako nisu imali ni oruđa ni projektila. Brigadno topništvo 

raspolagalo je sa 6 minobacača 120 mm i 240 mina. 

Namjera postrojba JNA i snaga lokalnih pobunjenih Srba 

razmještenih na desnoj strani Kupe, a organiziranih u Operativnu 

grupu 1 (OG-1) bila je da se spoje sa snagama JNA okru- 

43

ženima u zagrebačkim vojarnama i omoguće njihovo izvlačenje. 

Tomu je trebao prethoditi prodor kroz područje koje su držale 

hrvatske postrojbe. Izvlačenje je planirano u dva smjera, snage 

iz Zagreba su se trebale izvlačiti prema Petrinji, a snage iz Samobora 

prema Lasinji. Do kraja rujna JNA i pobunjeni Srbi zauzimaju 

veći dio Banovine, grad Petrinju te izbijaju na rijeku Kupu 

koja najvećim dijelom postaje granica razdvajanja. 

U takvim okolnostima zapovjednik Zagrebačkog korpusa 

Stjepan Mateša 24. rujna 1991. izdao je zapovijed 101. brigadi 

ZNG-a da u noći 24./25. rujna 1991. izvrši pregrupiranje 

postrojba brigade uz istovremenu popunu jedinica te najbolje 

pripremljenu bojnu uputi na bojne zadaće. Sukladno zapovijedi, 

zapovjednik brigade zapovjedio je da se 1. bojna premjesti u 

rajon Donja Lomnica – Gradići – Petrovina sa zadaćom okruženja 

Zračne luke Pleso s jugozapadne strane i sprječavanja spajanja 

snaga JNA s područja Banovine s onima iz Velike Gorice i 

Zagreba. Detaljnije određeni zadaci obuhvaćali su prikupljanje 

obavještajnih podataka s naglaskom na djelovanje Pete kolone 

i snajperista. Bojna je bila ojačana jednim tenkovskim vodom 

iz sastava Zagrebačkog korpusa kojim je zapovijedao Mato Krpan. 

Iz operativnog izvješća brigade vidljivo je da tijekom razmještanja 

bojne i zaposjedanja položaja nije planirana niti osigurana 

topnička potpora 1. bojne s BrAG-om 101. iz razloga 

što brigada nije djelovala kao cjelina. 

Susjedne postrojbe bile su iz 99. brigade ZNG (Zagreb – 

Peščenica) i postrojbe TO prostorne strukture iz Velike Gorice 

(10. br TO mobilizirana je 3. listopada 1991.). Za vrijeme 

boravka na tome području pripadnici bojne bili su smješteni u 

Domu kulture u Gradićima, a logistički su se naslanjali na vlastite 

kapacitete i na SŠTO JUG. 

Ostale postrojbe 2. i 3. bojne 101. brigade, u rajonu razmještaja 

na području Stenjevca i Podsuseda pripremale su se za očekivane 

zadaće. 

Radi pojačanja snaga obrane Novske zapovjednik Zagrebačkog 

korpusa ZNG-a, 26. rujna 1991. Zapovjedništvu 101. 

brigade zapovijeda pripremu i prebacivanje jedne bojne u širi 

rajon Novske do 2 sata ujutro 27. rujna, a na njezino mjesto trebalo 

je razmjestiti jednu satniju ojačanu tenkovskim vodom. 

Zapovjednik brigade 26. rujna zapovjedio je da se 1. bojna 

pripremi za izvlačenje i prebacivanje u Novsku, a da 3. bojna bez 

3. satnije preuzme položaje 1. bojne i uspostavi ZM u s. Gradići 

sa zadaćom sprečavanja prodora oklopno-mehaniziranih snaga 

JNA iz vojarne “Maršal Tito” u Zagrebu i iz vojarne Pleso u Velikoj 

Gorici prema rijeci Kupi i Petrinji te njihovog prebacivanja 

na okupirano područje Banovine i spajanja s tamošnjim snagama 

JNA i pobunjenih Srba. U kasnim večernjim satima 1. bojna 

započela je hodnju, koju je osobno pratio zapovjednik 101. br 

ZNG-a, i u Zapovjedništvu obrane Novske 27. rujna ujutro regulirao 

smještaj i definirao zadaće bojne. 

Problematika izvršenja mobilizacije, izvođenja obuke i upućivanja 

postrojba na bojne zadaće razmatrana je na sastanku Zapovjedništva 

brigade održanom 27. rujna te je zaključeno: 

• Od samog početka mobilizacije nije se vodilo dovoljno 

računa o kvaliteti pozvanog ljudstva (starosna dob, fizička 

i psihička spremnost, društveno negativne osobe – kriminalci 

i sl.). Poseban problem je predstavljalo popunjavanje 

mimo VES-ova, a što je bilo uvjetovano nedovoljno definiranom 

strukturom postrojbi. 

• Od samog početka mobilizacija je bila oslonjena na vlastite, 

neuhodane i neprofesionalne kadrove brigade, istovremeno 

bez ikakve pomoći nadležnih organa Gradskog štaba 

Teritorijalne obrane Zagreb i Zapovjedništva Zagrebačkog 

korpusa ZNG-a. 

• Veliki dio mobilizacijskog i vremena predviđenog za obuku 

utrošen je na izuzimanje naoružanja i MTS-a te njihovo razvrstavanje 

i zaduživanje po osnovnim jedinicama. MTS-a 

izuzimana su mimo planova i iskazanih potreba. Zbog toga 

postrojbe još uvijek nisu popunjene odgovarajućim naoružanjem, 

kako po broju tako i po vrsti. Isti problem nedostatka 

vrijedio je i za osnovna MTS (nedostajalo je eksploziva, 

mina, odora, kapa, oznaka i amblema), a velik problem 

predstavljala su i neispravna oružja i vojna tehnika. 

• Od samog početka 101. brigadi ZNG-a nisu definirane 

bliže i daljnje kako vremenske tako i prostorne zadaće. Na 

sve ovo Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a upozoravalo 

je kontinuirano kroz dnevna operativna izvješća nadređenim 

zapovjedništvima, ali se stanje nije poboljšalo. Obećavano 

je rješenje gore navedenih problema i potreba s čime 

je Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a upoznalo vojnike i 

časnike, pripadnike brigade. Kako se problemi nisu riješili 

u obećanim rokovima, a pripadnici brigade su bili bez odora, 

oružja i drugih, prijeko potrebnih materijalno-tehničkih 

sredstava, došlo je do značajnog pada morala i volje za izvršenjem 

postavljenih zadaća. Uz to, došlo je i do osipanja pripadnika 

brigade, što je posebno došlo do izražaja u 1. bojni 

101. brigade ZNG-a. 

• Tijekom rasprave časnika 101. brigade ZNG-a konstatirano 

je da s postrojbama nije izvršena potrebna obuka i psihofizičke 

pripreme kako bi se iste mogle maksimalno angažirati 

u izvršenju bojnih zadaća. Veliki prigovori prouzročeni su i 

angažiranjem postrojbi brigade van teritorijalne pripadno- 

44

sti, što se također negativno odrazilo na moral pripadnika 

brigade. 

• S obzirom na sve rečeno, Zapovjedništvo 101. brigade 

ZNG-a predložilo je da se ubuduće mobilizacija izvodi 

postupno, u skladu s raspoloživim i predviđenim naoružanjem, 

odorama i ostalim MTS-om. Predložilo je i da se 

pravodobno planira bojna uporaba postrojbi 101. brigade 

ZNG-a, a ne kao što je to bio slučaj s 1. bojnom. Naime, 

način i vrijeme upotrebe 1. bojne ne samo da se negativno 

odrazio na nju, nego i na ostale postrojbe brigade, a sve je 

bilo popraćeno masovnim protestima pripadnika brigade i 

njihove rodbine. 

• U pojedinim postrojbama ima pojava da pojedini zapovjednici, 

časnici i dočasnici nedovoljno poznaju svoje ljudstvo te 

da neažurno vode njihove popise. 

• Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a konstatiralo je da su 

postrojbe brigade, posebno rodovske jedinice, dobile nedovoljnu, 

pa čak i nikakvu pomoć od strane Gradskog štaba 

TO grada Zagreba i Zapovjedništva Zagrebačkog korpusa. 

Pritom je istaknulo kako ubuduće trebaju biti češće posjete i 

veća pomoć 101. brigadi ZNG-a od strane djelatnih i stručnih 

osoba iz Zapovjedništva Zagrebačkog korpusa. 

• Istaknuto je kako je 1. bojna 101. brigade ZNG-a upućena 

na bojnu zadaću u krizno područje, a da u trenutku angažiranja 

nije bila u potpunosti formacijski (u ljudstvu i MTSu) 

popunjena i spremna za izvršenje bojnih zadaća na razini 

bojne. 

• Iz navedenog razloga, na sastanku je predloženo da se spomenuta 

bojna vrati u početno područje razmještaja. 

Zaključci su upućeni zapovjedništvima Zagrebačkog korpusa 

ZNG-a i GrŠTO, sa zamolbom da u svojoj nadležnosti 

pomognu brigadi u njihovu otklanjanju. 

Zapovjedništvo 101. br ZNG-a 30. rujna u 16,55 sati telefonom 

je zaprimilo zapovijed zapovjednika Zagrebačkog korpusa 

ZNG-a za stavljanje u punu bojnu spremnost. 

45

3. Prva bojna djelovanja 


3.1. Novljansko bojište 

(27. rujna – 6. listopada 1991. godine) 

U sklopu planova Generalštaba OS SFRJ za presijecanjem Hrvatske 

na nekoliko smjerova, važan smjer predviđen je za područje 

zapadne Slavonije na kojemu je nositelj napadnih djelovanja 

trebao biti 5. (Banjalučki) korpus. Nakon što osnovna 

zadaća prodora prema sjeveru i spajanja s 32. (Varaždinskim) 

korpusom zbog njegove predaje nije uspjela, Banjalučki korpus 

nastavio je s napadima na Jasenovac, Novsku, Pakrac i Novu 

Gradišku. Glavne snage koje su napadale smjerom Okučani – 

Rajić – Novska činila je 16. proleterska motorizirana brigada iz 

Banja Luke pojačana borbenom skupinom 265. mehanizirane 

brigade. Na pomoćnom smjeru Prijedor – Jasenovac – Novska 

napadala je 11. partizanska krajiška brigada iz Prijedora. Na 

smjerovima prema Novoj Gradiški i Lipiku, odnosno Pakracu, 

napadale su: 343. motorizirana brigada iz Prijedora s četiri bataljuna 

pobunjenih Srba iz TO Zapadna Slavonija i 5. kozaračka 

brigada TO BiH. Dijelovi ovih postrojba napadali su i prema 

Novskoj smjerom Subocka – Kričke – Bair, a prema Novom 

Grabovcu iz smjera Bujavice i Korita. Na smjeru Okučani – 

Nova Gradiška napadala je 329. oklopna brigada iz Banja Luke 

uz pomoć lokalnih Srba. 

Zračnu potporu Banjalučki korpus primao je s obližnjeg 

aerodroma JNA u Mahovljanima kraj Banja Luke. Nakon što 

sredinom rujna snage JNA i pobunjenih Srba zaposjedaju šire 

područje Nove Gradiške, Okučana, Lipika i Pakraca, snažnim 

topničkim i oklopnim snagama nastavljaju napredovanje na zapad 

prema Novskoj. 

Snage obrane Novske bile su organizirane od brojnih postrojba 

ZNG-a, prostorne strukture, samostalnih dragovoljačkih 

postrojba, Narodne zaštite, HOS-a i snaga civilne policije. 

Obranom je zapovijedalo Zapovjedništvo obrane Novske kojem 

su pridodane i podređene jače snage izvan područja Novske: 1. 

A br ZNG-a, samostalne postrojbe i snage civilne policije. 

Može se reći da je obrana Novske u tome razdoblju prerasla 

lokalnu razinu i postala jedna od ključnih otpornih točaka u 

agresiji na Hrvatsku, što dovodi do većeg naprezanja hrvatskih 

postrojba u fazi obrane i potrebe za slanjem novih. Tako već od 

14. rujna 1991. na području Novske borave snage 1. A brigade 

ZNG-a. S tim ciljem, na zapovijed zapovjednika Zagrebačkog 

korpusa od 26. rujna 1991., 1. bojna 101. brigade (225 v/o i 18 

m/v), pod zapovijedanjem Željka Cipriša, pridodaje se snagama 

obrane Novske i podređuje njezinom Zapovjedništvu od 2 sata 

ujutro 27. rujna 1991. godine. 

Zapovjednik 101. br ZNG-a Ivica Hrnčić u suradnji sa 

Zdravkom Andabakom iz 1. A br ZNG-a na ZM-u u s. Brestača, 

zapadno od Novske, zapovjednikom Zapovjedništva obrane 

Novske, Franjom Nikićem i zapovjednikom 1. bojne Željkom 

Ciprišem, 27. listopada s početkom u 6,00 sati regulirao je smještaj 

i definirao zadaće bojne. 

Zadaća 1. bojne 101. brigade ZNG-a bila je: u suradnji s već 

raspoređenim hrvatskim snagama izvoditi aktivnu obranu Novske 

i šire (Stari i Novi Grabovac, Košutarica, Jasenovac, Novska), 

odnosno od granice s BiH na Savi do Novog Grabovca 

46

SHEMA Br. 7 

POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI 1. SAMS/101. BR ZNG-a/HV-a OD LISTOPADA 1991. DO OŽUJKA 1992. 

ZAPOVJEDNIK SATNIJE 


DOZAPOVJEDNIK 

MLADEN VUK 

ZAPOVJEDNIŠTVO 

POSTROJBE 

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA ZA 

IPD 

MILJENKO DUGANDŽIĆ 

1. VOD - ZAPOVJEDNIK MLADEN 

TUCIBAT 

ROJ MINOBACAČA 

ZAPOVJEDNIK DAMIR 

BOŽIČEVIĆ 


SPOZNAJNE 

POSLOVE i SIS 

KRUNOSLAV BADEL 


OPĆE 

POSLOVE 

ĐUKICA JURIČAN 


LOGISTIKU 

SLAVKO JAMBRIŠAK 

2. VOD - ZAPOVJEDNIK MLADEN 

VUK 

3. VOD - ZAPOVJEDNIK NIKOLA 

MARCIUŠ 

GRUPA ZA VEZU 

ZAPOVJEDNIK TOMO 

JAMBRIŠAK 

INŽENJERIJSKA GRUPA 

ZAPOVJEDNIK ZVONIMIR 

JOHN 

NAČELNIK SANITETA 

Dr. MARIJAN CEROVEC 

4. VOD - ZAPOVJEDNICI: 

DUŠAN BARBARIĆ i TOM 

KAČINARI 

Obnašatelji sklopnih dužnosti 1. sams/ 101. br ZNG-a/HV-a od listopada 1991. do ožujka 1992. 

( Jamaričko brdo). Postrojbe bojne razmještene su na širokom 

prostoru, bez dodira i međusobne suradnje tijekom bojnih djelovanja. 

Zapovjedništvo, pristožerne postrojbe i sanitet 1. bojne 

smješteni su u motel “Stari Jug” (na kojem je uspostavljeno ZM), 

kraj autoceste, koja je nešto istočnije od motela bila zapriječena. 

Prva satnija, pod zapovijedanjem Marijana Vučenika, smještena 

je u motel “Stari Jug” sa zadaćom sprječavanja prodora snaga 

JNA i pobunjenih Srba iz smjera Jasenovca i Košutarice. Druga 

satnija, pod zapovijedanjem Željka Miholčića, i 3. satnija, pod 

zapovijedanjem Darka Jedjuta, raspoređene su između Starog 

Grabovca i Paklenice sa zadaćom zaustavljanja prodora snaga 

JNA i pobunjenih Srba iz smjera Okučani – Rajić. Samostalni 

prateći vod, pod zapovijedanjem Mire Andrića, raspoređen 

je u rajonu Novog Grabovca sa zadaćom zaustavljanja prodora 

oklopno-mehaniziranih snaga JNA i pješaštva pobunjenih Srba 

iz smjera Lipika (Kričke, Subocke i Korita). Logistički vod razmješten 

je zapadno od Novske, u s. Brestača. 

Prema zapovijedi zapovjednika Zagrebačkog korpusa, brigadi 

se od 28. rujna 1991. podređuje 1. samostalna satnija Podsused. 

U jutarnjim satima 29. rujna satnija od 98 dragovoljaca 

organiziranih u tri voda sa sanitetom i ostalom logistikom, pod 

zapovijedanjem Siniše Ratkovića, priključuje se 1. bojni 101. br 

ZNG-a i sudjeluje u obrani Novske. Razmješta se u s. Plesmo u 

ribičkom domu na r. V. Strug. Od zapovjednika 1. bojne dobiva 

zapovijed Zapovjedništva obrane Novske, za obranu u rajonu 

Drenov Bok – rijeka Sava, sa zadaćom, da u suradnji s 1. satnijom 

1. bojne i 3/62. samb iz Novske, spriječi prodor i nasilni 

prijelaz snaga JNA i TO BiH preko rijeke Save od Jasenovca, 

Drenovog Boka do Krapja. 

Tijekom noći 30. rujna u Novsku je stiglo pojačanje 1. bojni 

od 86 ljudi (1 časnik, 3 dočasnika, 82 vojnika), te desetina 

Strijela “S-2M” iz Voda PZO brigade, koje je zapovjednik bojne 

odmah rasporedio južno od Novske, na crti od Jasenovca do 

autoceste, koja je cijeloga dana bila izložena jakoj minobacačkotopničkoj 

vatri JNA s teritorija BiH. 

47

101. brigada ZNG-a u obrani Novske, 27. rujna do 6. listopada 1991. 

48

Valja istaknuti da su pripadnici 101. brigade ZNG-a na područje 

Novske stigli u najkritičnijem razdoblju obrane Novske i 

njezinog šireg područja, krajem rujna i prvih šest dana listopada 

1991. godine. 

Manjak dokumenata i izvora umnogome otežava potpunu 

rekonstrukciju tih događanja i bojnih djelovanja postrojba 101. 

brigade. Izvješća su manjkava, nepotpuna, što se uklopilo u sliku 

Novske tih dana, koju je karakterizirala konfuzija, nesnalaženje, 

velik broj postrojba, njihova nepovezanost i nekoordinacija 

obrane. Često se nije znalo tko odlazi, a tko dolazi te tko se i 

gdje nalazi u području obrane Novske. 

Bojna djelovanja postrojbe 101. br ZNG-a u obrani Novske 

izvodile su u suradnji s: 1. A br ZNG-a u rajonu Brestača, Novi 

Grabovac i G. Rajić; 56. samostalnom bojnom iz Kutine u rajonu 

sela Bair; 65. samostalnom bojnom iz Ivanić Grada u rajonu 

Jazavica – Stari Grabovac; 62. samostalnom bojnom iz Novske 

u rajonu G. Rajić – Paklenica, Kozarice – Novi Grabovac i uz 

lijevu obalu Save: Drenov Bok – Jasenovac – Košutarica – Mlaka; 

i sa snagama civilne policije iz Kutine (jačine voda) u Novskoj 

na obavljanju javno-policijskih zadaća, iz Novske u rajonu 

od Kozarice do Pujića, te iz Zaboka u rajonu od s. Bročice, s. 

Košutarice i s. Jazavica. 

Prvi bojni zadatak 1. satnije i BsT voda 1. bojne bio je na 

području Košutarice 5 i Jasenovca. U Košutarici trpe topničku 

vatru s desne obale Save s teritorija BiH te se zbog nezaštićenosti 

na otvorenom prostoru i hladnoće ukopavaju i učvršćuju 

položaje. Nakon par dana neprekidnog granatiranja, a bez mogućnosti 

odmora, nakon što se 1. listopada 1991. iz Košutarice 

povukla pričuvna policija, sutradan se 1. satnija i BsT vod 1. bojne, 

te tenkovski vod 1. A brigade ZNG-a, po zapovijedi povlače 

do motela “Stari Jug” kod Novske. 6 Na ovoj lokaciji (ujedno i 

ZM bojne) objašnjena je situacija u kojoj su se našli pripadnici 

bojne, te su upoznati s razlozima povlačenja. Skupina pripadnika 

revoltirana lošim i konfuznim zapovijedanjem, ostavila je 

oružje i vratila se u Zagreb. Istoga dana, po prijemu nove zadaće 

5 Na samom početku djelovanja satnije, 27. rujna 1991. ranjen je Josip 

Šparavec – prvi ranjeni pripadnik brigade. 

6 U vrlo konfuznoj i nejasnoj strukturi zapovijedanja, zapovijedi su se izdavale 

i prenosile putem motorola, koje je prisluškivala i JNA. Radi žurnosti, 

zapovijed o povlačenju putem motorole prenio je Luka Živko, a kako 

se nije sjetio kodne oznake, predstavio se: “ovdje Đezer”. Njegovi suborci, u 

“šumi” kojekakvih poruka, pa i s neprijateljske strane, ipak su prepoznali glas 

i shvatili tko je Đezer, te izvršili zapovijed, a Luka je od tada dobio ratni nadimak 

Đezer. Niti pola sata nakon što su Zapovjedništvo bojne, pripadnici 

1. satnije i BsT voda otišli iz motela “Stari Jug”, motel i Novsku raketirali su 

zrakoplovi JNA i bilo je žrtava među civilima i snagama obrane Novske. 

49

Pripadnici BsT voda 1. bojne, Košutarica, početak listopada 1991. 

50

Robert Majerić, pripadnik BsT voda 1. bojne, prisjeća se 

prve zadaće: 

Mlinarić i Majerić (desno), pripadnici BsT voda, Košutarica, 

početak listopada 1991. 

Nakon nekoliko mjeseci obavljanja zadaća pričuvne policije, 

mobiliziran sam u brigadu i odmah upućen na bojišnicu 

Novske, u Košutaricu. Bio je to moj prvi susret s ratnom zbiljom. 

Nismo djelovali, a po nama su stalno “prali”. Dobro 

se sjećam zadnje noći. Padala je kiša “minobacačka”. Probudila 

me i sklonio sam se u kupaonici prizemnice, bila je u 

sredini pa mi se činilo da sam tamo na sigurnom. Tamo su 

već bili i ostali dečki, nas desetak. Posložili smo se kao sardine, 

po podu i u kadi i spavali… I onda pukne u daljinu, brojim 

u sebi, čujem kako u sebi i drugi broje… 6, 7, 8… pa 10, 

11, jer do 8 je padalo ispred, a poslije 10 iza kuće… Srećom, 

nitko od nas nije stradao. Stigla je zapovijed za povlačenje. 

pojačanja Pratećeg voda, 1. satnija i BsT vod prebacuju se u Novi 

Grabovac i podređuju zapovjedniku Pratećeg voda 1. bojne. 

U Novom Grabovcu teren je bio vrlo težak, crta obrane neutvrđena, 

koordinacija i suradnja loša, zapovijedanje nedosljedno 

i konfuzno (najčešće posredno putem nižih zapovjednika ili 

neposredno iz Zapovjedništva obrane Novske), a neprijateljska 

djelovanja sve intenzivnija. U takvim uvjetima pripadnici bojne 

ojačavaju crtu obrane, ukopavaju se i dodatno je uređuju za bojna 

djelovanja i sprječavanje prodora neprijatelja iz smjera Lipika 

– D. Subocke – Trokuta i Lipika – Korita – Lovske. Pobunjeni 

Srbi i JNA ne samo da su djelovali topništvom iz Bujavice, Lovske, 

Korita, Trokuta i Brezovca Subockog, već su se i pošumljenim 

stazama približavali položajima bojne, izvodili prepade i 

napade pješaštvom. U rajonu Trokuta i Mikuljić brda palili su 

napuštene kuće i gospodarske objekte. 

Postrojbe 101. brigade na novljanskom ratištu 29. rujna 

1991. obišao je načelnik topništva brigade Stjepan Puškar. 

Osnovni zadatak njegova boravka bio je da u ime Zapovjedništva 

brigade obiđe postrojbe, utvrdi moral i stanje obrane, te 

postrojbama bojne pruži pomoć u konsolidiranju crte obrane. 

Također je trebao posadama MB 82 mm i BsT 82 mm bojne 

pružiti stručnu pomoć, obići paljbene položaje Samostalnog 

pratećeg voda 1. bojne u Novom Grabovcu, te satniju i BsT 

vod u Košutarici. O zatečenom stanju podnio je pisano izvješće 

zapovjedniku brigade 1. listopada 1991. godine. U izvješću se 

navodi da je stanje u Novskoj karakterizirala loša koordinacija u 

vođenju operacija i nazočnost previše raznih oružanih postrojba, 

nepoznavanje pravog rasporeda hrvatskih snaga i loše procjene 

neprijateljskih snaga. Opisujući viđeno prilikom obilaska, 

Puškar je u svome izvješću upozorio na poteškoće s kojima se 

susretala 1. bojna. Prilikom raspoređivanja mjesni vodiči su ih 

raspoređivali više po nahođenju, nego po zahtjevu situacije, a 

postrojbe su, suprotno dogovoru, gurnute na prvu borbenu liniju 

bez prethodnog upoznavanja terena. Usprkos početnom 

nesnalaženju, iskopani su rovovi i napravljeni zakloni, u čemu se 

posebno istaknuo prateći vod. Njegova desetina MB 82 mm u 

suradnji s postrojbom iz sastava 1. A brigade ZNG-a djelovala je 

s paljbenog položaja u Novom Grabovcu, dok bestrzajni topovi 

BsT voda bojne u Košutarici nisu bili upotrijebljeni. Istaknuo 

je negativan utjecaj dezinformacija o poginulima i snazi neprijatelja 

te ukazao na manjkav sustav veza i nepravilno rukovanje 

sredstvima veze. Njegovi prijedlozi bili su da se na prvu borbenu 

liniju šalju samo pripadnici aktivnog sastava ZNG-a te da se 

postrojbe 101. brigade upotrebljavaju na precizno danim zadacima 

u skladu s obučenošću i opremljenošću postrojbe. Naglasio 

je problem manjka energičnosti u nastupu časnika, potrebu 

da na ključnim mjestima u brigadi budu postavljeni profesionalni 

kadrovi te nužnost izvršenja bojnog gađanja s osnovnim 

postrojbama brigade u Zagrebu. 

U Zapovjedništvu 1. bojne, na novoj lokaciji, 2. listopada 

1991. razmatrana je bojna uporaba postrojba bojne i 1. samostalne 

satnije Podsused prema Bairu, te stanje u postrojbama 

bojne na osnovi iskazanog nezadovoljstva pripadnika postrojba 

sa zapovjednom strukturom. Potom Siniša Ratković od Zapovjedništva 

obrane Novske prima novu zapovijed: da se s ojačanim 

vodom pridruži snagama obrane u selu Gornji Rajić. Na 

ovu zadaću upućuje 1. vod i 1. roj 3. voda satnije. 

Na putu prema Gornjem Rajiću (3. listopada) pripadnici 

satnije bili su izloženi minobacačkoj vatri neprijatelja, te pred 

51

sam cilj nailaze na postrojbe 1. A brigade ZNG-a u povlačenju 

iz G. Rajića, uslijed žestokog napada i prodora snaga JNA. Posjedaju 

položaj u Roždaniku, a potom u selu Jazavica, na kojem 

je raspoređen i tenkovski vod 1. A brigade ZNG-a. 

Navedeni podatak treba uzeti s rezervom, jer prema knjizi 

Davora Marijana Novska u Domovinskom ratu, Gornji Rajić 

je pao 2. listopada 1991. i u njemu nakon toga nije bilo hrvatskih 

snaga. Autor pretpostavlja da zapovjednik satnije nije ni 

topografski poznavao stanje na bojištu pa je izmiješao naselja, 

što nije bilo ništa tragično u takvoj ratnoj zbilji. Po Marijanu, 

moguće je da je ojačani vod satnije bio u Roždaniku, odakle se 

povukao prvo u Jazavicu, a potom u Plesmo. 

U ranu zoru 3. listopada, iz Zagreba, s Ranžirnog kolodvora, 

kao pojačanje uvodi se 3. satnija 3. bojne 101. br ZNG-a 

pod zapovijedanjem Marka Jelinića. Zapovjednik 3. bojne, Bruno 

Čavić i operativac iz Zapovjedništva Zagrebačkog korpusa 

ZNG-a toga jutra u Zapovjedništvu obrane Novske definirali 

su zadaće i pripadnike 3. satnije rasporedili na položaje kod Starog 

Grabovca. 7 

Do kraja dana, snage obrane Novske povlače se do s. Jazavica, 

a JNA zauzima s. Kričke. Ojačani vod 1. samostalne satnije 

Podsused raspoređuje se u s. Jazavica, uz groblje, sjeverno od ceste, 

desno od njih 1. satnija 65. samb-a iz Ivanić Grada, a lijevo 

1. satnija 62. samb-a iz Novske. Snage obrane pružale su snažan 

otpor, ali nije bilo šansi zaustaviti daljnji napad i prodor snaga 

JNA i pobunjenih Srba. 

U izvješću Zapovjedništva brigade od 3. listopada 1991., 

o stanju morala postrojba na području Novske, rečeno je da 

je ono slabo, razlog čemu je već spomenuto loše vođenje i zapovijedanje 

te izgubljeno povjerenje u Zapovjedništvo obrane 

Novske, samovolja zapovjednika i nedovoljna pripremljenost 

pripadnika za zadaće na prvoj crti obrane. Zbog toga su se do 

17,00 sati 2. listopada iz Novske vratila 93 pripadnika 1. bojne s 

kojima se, prema mišljenu nadređenih, trebalo na nižim razinama 

zapovijedanja razgovarati, razjasniti sva sporna pitanja i motivirati 

ih za odsudnu obranu. Zagrebački korpus zapovjedio je 

da se odmah pošalje nova ojačana satnija u Novsku. Poslana je 

3. satnija 3. bojne i raspoređena kod Starog Grabovca, kako je 

naprijed opisano. 

Zbog sve jačeg napada i prodora snaga JNA, na glavnom 

smjeru napada: Okučani – Rajić – Novska, iscrpljene snage 

obrane Novske 5. listopada povlače se do Starog Grabovca, 

utvrđuju i odsudno brane novu crtu obrane. U isto vrijeme u 

obranu Novske uvode se svježe snage 1. A brigade ZNG-a i druge 

dragovoljačke postrojbe i provodi postupna zamjena snaga 

na bojišnici. 

Potom se Zapovjedništvo, 2. i 3. satnija 1. bojne, te 3. satnija 

3. bojne s glavnog smjera napada, prema zapovijedi zapovjednika 

obrane Novske, postupno izvlače sa zapadnoslavonskog 

bojišta, tijekom noći 5./6. listopada, i prebacuju na prvu crtu 

obrane Zagreba ili angažiraju u blokadama vojarni JNA. 

Prije samog izvlačenja snaga bojne (Samostalni prateći vod, 

1. satnija i BsT vod), tijekom žestokog djelovanja neprijatelja na 

pomoćnom smjeru: Novi Grabovac – Lovska – Trokut – Korita 

– Lipik, a zbog čestih konfuznih zapovijedi, njihov zapovjednik 

Miro Andrić odlazi u Zapovjedništvo obrane Novske provjeriti 

istinitost zapovijedi. No, ondje ne nalazi nikoga (očito je 

bilo izmješteno na drugu lokaciju), vraća se na položaje i crtu 

obrane predaje zapovjedniku tek pristigle 1. bojne 1. A brigade 

ZNG-a, Ivanu Rašiću. 

Potom se preostale snage bojne posljednje izvlače prema 

Novskoj i Zagrebu, a na odlasku Miro Andrić ponovno ne pronalazi 

nikoga iz Zapovjedništva obrane Novske, da bi podnio 

izvješće o obavljenoj zadaći. 

Sljedećeg dana izvlači se i 1. samostalna satnija 101. brigade 

ZNG-a. 

Najteži dan za obranu Novske svakako je bio 6. listopada 

1991., koji je, prema mnogim podacima, obilježio opći kaos te 

je pravo čudo kako Novska nije pala. Opći udar JNA potresao je 

obranu, palo je selo Košutarica, zauzeti su moteli “Sjever” i “Stari 

Jug”, a pod dojmom stalnih napada zapovjednik obrane Novske 

Franjo Nikić donio je odluku o povlačenju svih postrojba 

obrane Novske, te je i sam s nekoliko suradnika napustio grad. 

Grad ipak nije pao, a obrana Novske će se konsolidirati tek 

9. listopada 1991. dolaskom Rudija Stipčića za zapovjednika 

novoustrojene Operativne grupe Posavina. 

Izvješće o stanju naoružanja i streljiva u brigadi napisano u 

studenome od strane Pozadine 101. brigade, osvrće se i na razdoblje 

provedeno na novljanskome ratištu. Kaže se tako da je 

pri prvoj bojnoj uporabi postrojbi 101. brigade ZNG-a, odnosno 

pri odlasku 1. bojne iz Gradića u Novsku velik broj vojnika, 

pa i časnika, odbio otići u Novsku i napustio je postrojbu, 

odbacujući oružje ili odnoseći ga sa sobom kućama. Potom su 

pripadnici koji su odlučili ići u Novsku, u velikom broju svoje 

starije oružje zamijenili za poluautomatske i automatske puške 

od pripadnika postrojbe koji su odbili odlazak. Nakon što je 1. 

7 Tom prigodom, na samom početku bojne zadaće, dogodilo se još jedno ranjavanje – ranjen je pripadnik 3. satnije 3. bojne. 

52

ojna 101. brigade ZNG-a s oko 50% popunjenosti otišla braniti 

Novsku, okupljani su dragovoljci iz preostalih bojni da im 

se pridruže. Pritom je, također u žurbi, zamjenjivano oružje, a 

određeni broj dragovoljaca nije ni otišao u Novsku. To je rezultiralo 

nepotpunom i neažurnom evidencijom pripadnika i 

pregledom zaduženja naoružanja po bojnama te pogodovalo samovolji 

vojnih obveznika u neizvršavanju bojnih zadaća i napuštanju 

postrojbi. Pri samovoljnom povratku pripadnika 1. bojne 

101. brigade ZNG-a iz Novske, naoružanje je nemarno ostavljano 

kod drugih pripadnika postrojbe, često i bez nadzora. 

Naravno, osim Novske, koja je zbog bojnog djelovanja dijela 

brigade bila u prvom planu, Zapovjedništvo brigade je moralo 

voditi računa i o zadaćama ostalih postrojba na zagrebačkoj bojišnici, 

te im osigurati preduvjete za bojno djelovanje i učinkovito 

funkcioniranje. U izvješćivanju i svakodnevnoj komunikaciji 

s nadređenim Zapovjedništvom potencirani su i obnavljani 

zahtjevi za nabavom oružja, odora i drugih MTS. Isticana je 

potreba za časnicima odgovarajućih VES u logistici, ukazivalo 

se na popunu postrojba neodgovarajućih VES i redovito izvješćivalo 

o stanju u brigadi. 

Problemi koji su se javljali u 101. brigadi nisu se razlikovali 

od većine pričuvnih pa i djelatnih postrojba na početku rata 

i stvaranja Hrvatske vojske. Tako početkom listopada 1991. 

Zapovjedništvo brigade izvješćuje nadređene da pridodani 

tenkovski vod ima neobučenu posadu, koja nije u stanju obaviti 

bojne zadaće te zahtijeva njihovu obuku. Također, iznose se 

problemi popune v/o i m/v. Prva bojna je prema popisima bila 

popunjena s 420 v/o, a u postrojbi ih je bilo puno manje (veliki 

odljev zbog bolovanja i dr. razloga), od toga 30% starosne dobi 

iznad 40 godina. 

Osim na novljanskoj bojišnici, postrojbe brigade u to vrijeme 

bile su raspoređene na širokom području, bez međusobnog 

dodira i suradnje tijekom bojnih djelovanja, što je onemogućavalo 

učinkovito vođenje i zapovijedanje brigadom, te su djelovale 

kao samostalne postrojbe, za zadaće za koje nisu bile opremljene, 

naoružane i osposobljene. 

53

3.2. Velika Buna – KravarskO 

Temeljem zapovijedi zapovjednika Zagrebačkog korpusa 

ZNG-a Stjepana Mateše, od 2. listopada 1991., zapovjednik 

brigade zapovjedio je zapovjedniku 3. bojne da ojačanu 1. satniju 

izmjesti u područje sela Kravarsko i Velika Buna, smještenih 

između Velike Gorice i Pokupskog, i rasporedi na crti Podvornica 

– Kravarsko, u spremnosti za bojna djelovanja. 8 Zauzevši 

položaje, pripadnici ojačane 1. satnije 3. bojne imali su zadaću 

sprječavanja prodora oklopno-mehaniziranih snaga JNA iz 

vojarne “Maršal Tito” u Zagrebu smjerom Velika Gorica – Pokupsko 

prema rijeci Kupi, s ciljem prebacivanja na okupirano 

područje Banovine i spajanja s tamošnjim snagama JNA i pobunjenih 

Srba. Navedena zadaća bila je dio plana SŠTO JUG, 

koji je imao zadaću da u koordinaciji sa snagama MUP-a RH i 

Narodne zaštite spriječi nasilan izlazak i proboj snaga JNA iz 

vojnih objekata na području grada Zagreba smjerovima Velika 

Gorica – Velika Buna – Kravarsko – Pokupsko, Velika Gorica 

– Vukovina (Buševec) – Lekenik – Žažina, Velika Gorica – Lomnica 

i Zagreb – Lomnica – Lukavec – Lukinić Brdo prema 

rijeci Kupi te onemogući njihovo spajanje sa snagama pobunjenih 

Srba i JNA na okupiranom području Banovine. 

Moral pripadnika satnije bio je vrlo dobar, usprkos njihovoj 

slaboj popunjenosti ljudstvom te nedostatku naoružanja i vojnih 

odora. Osim navedene zadaće, 1. satnija 3. bojne (brojnosti 

138 pripadnika), pod zapovjedništvom Tihomira Dubrete i 

ojačana s desetinom minobacača brigade (dva minobacača 120 

mm), s paljbenog položaja u rajonu Kozjača sudjeluje u opsadi 

vojarne “Velika Buna” u kojoj je bio stacioniran 315. centar 

za elektronsko izviđanje i ometanje Komande 5. vojne oblasti 

JNA i u čijim su se skladištima nalazile velike količine pješačkog 

oružja, MTS-a, vojne tehnike i vrlo vrijedne opreme. U vojarni, 

koja je bila minirana, dobro utvrđena i pripremljena za kružnu 

obranu, nalazilo se oko 250 pripadnika JNA, na čelu sa zapovjednikom, 

pukovnikom Nikolom Ivkovićem. 

U blokadi, koja je započela 14. rujna 1991., i zauzimanju 

vojarne “Velika Buna” sudjelovale su, uz 1. satniju 3. bojne 101. 

brigade ZNG-a, snage Narodne zaštite Velika Gorica, 10. brigade 

TO Velika Gorica, specijalne postrojbe MUP-a RH te 

postrojbe i bitnica minobacača 120 mm iz sastava SŠTO JUG. 

Cjelokupnu aktivnost pregovaranja o predaji vojarne vodio je 

Krizni štab Velika Gorica na čelu s Josipom Zidarom, a blokadu 

i osvajanje vojarne SŠTO JUG na čelu sa zapovjednikom Damirom 

Goršetom. 

Tijekom pripremanja akcije odlučeno je da nositelj napada 

bude Specijalna jedinica policije Alfa iz Zagreba pod zapovijedanjem 

Vladimira Fabera. U slučaju neuspjeha pregovora, 

njihova zadaća bila je upad u i osvajanje vojarne, dok su ostale 

postrojbe hrvatskih branitelja imale zadaću blokade pristupnih 

cesta na širem području Velike Bune, s ciljem sprječavanja intervencije 

snaga JNA iz smjera Siska i Jastrebarskog te vojarne 

“Maršal Tito” u Zagrebu i Zračne luke Pleso. 

Nakon neuspjelih pregovora, hrvatske snage napale su 6. 

listopada 1991. u 18,00 sati blokiranu vojarnu “Velika Buna” 

snažnom topničkom i vatrom iz pješačkog oružja, na koju su opkoljeni 

pripadnici JNA žestoko uzvratili. Došlo je do žestokog 

sukoba koji je trajao neko vrijeme. Na kraju, upadom u vojarnu 

Specijalne jedinice policije Alfa, a nakon nje i ostalih postrojbi 

hrvatskih branitelja, suočeni s neminovnim porazom, pripadnici 

JNA predali su se oko 13,30 sati 7. listopada 1991. godine. 

Zauzimanjem vojarne “Velika Buna” osvojeno je više tisuća 

komada pješačkog naoružanja, divizijun samohodnih topova 

76 mm M-18 (18 komada), tridesetak motornih vozila, među 

kojima su bila i specijalna vozila s elektronskom opremom za 

prisluškivanje i ometanje veze, bitnica minobacača 120 mm i 

manji broj minobacača 82 mm te oprema i sredstva inženjerije, 

veze i radiološko-biološko-kemijske obrane (RBKO). Uz to, zarobljeno 

je i oko 250 pripadnika JNA. 

Odmah po njezinom zauzimanju započelo je izvlačenje 

naoružanja, vojne opreme i tehnike iz vojarne, jer je postojala 

opasnost od odmazde Armije. To se i dogodilo 8. listopada 

1991., kada je šest zrakoplova JNA raketiralo vojarnu te naselja 

Kravarsko, Mala i Velika Buna, pri čemu su poginule tri osobe, 

a više ih je ranjeno. No, u trenutku raketiranja vojarne osvojeno 

naoružanje bilo je već “na sigurnom”. 

Važnost zauzimanja vojarne “Velika Buna” za pripadnike 

3. bojne, kao i za cjelokupnu 101. brigadu ZNG-a bila je time 

veća, jer je većina njezinih pripadnika opremljena isključivo 

8 Zapovjedništvo bojne nalazilo se i dalje na ZM-u bojne u s. Gradići, 3. satnija bila je razmještena na Ranžirnom kolodvoru, dok se 2. satnija pripremala za 

odlazak na novljansko bojište, gdje od 4. listopada 1991. bojno djeluje kao pojačanje 1. bojne brigade. 

54

naoružanjem i vojnom opremom iz ratnog plijena osvojenog u 

spomenutoj vojarni. Ostatak brigade opremljen je zarobljenim 

naoružanjem iz drugih zauzetih vojnih objekata na području 

grada Zagreba. 

Nakon zauzimanja vojarne, postrojbe 3. bojne 101. brigade 

ZNG-a (Zapovjedništvo, 1. satnija, logistički vod, desetina 

veze, izvidnička desetina, inženjerijski vod i brigadna desetina 

minobacača 120 mm), bez 2. i 3. satnije bojne koje su i dalje bile 

raspoređene prema ranijim zadaćama, težište djelovanja prenose 

na područje Kravarskog, u kojem je uspostavljeno i ZM 

bojne. U suradnji sa satnijom TO Kravarsko, Zapovjedništvo 

bojne organiziralo je obranu na tom području sa zadaćom kontrole 

ceste Gornji Hruševec – Kravarsko – Velika Buna i u spremnosti 

za bojna djelovanja s ubačenim diverzantskim grupama 

i desantnim snagama neprijatelja. 


SHEMA Br. 6 


1. IVAN DRVAR (18. 9. - 21. 9. 1991.) 

2. BRUNO ČAVIĆ (22. 9. - 6. 11. 1991.) 

3. FRANKO KRIŽMAN (7. 11. 1991. - 27. 2. 1992.) 

4. MARIN PERKOVIĆ (28. 2. - 21. 3. 1992.) 

5. MARIJAN BUČAR (22. 3. - 17. 7. 1992.) 



BOJNE ZA IPD 

1. __________________ 

2. DOBROMIR RADUŠIĆ 

(7. 11. 1991. - 17. 7. 1992.) 


BOJNE ZA SPOZNAJNE 

POSLOVE i SIS 

1. DAMIR SPORIŠ 

(18. 9. - ? 1991.) 

2. ZDESLAV TEŽULATI 

(12. 12. 1991. - 17. 7. 1992.) 


1. BRUNO ČAVIĆ (18. 9. - 21. 9. 1991.) 

2. BOŽO DAJAK (22. 9. - 6. 11. 1991.) 

3. ĆAZIM KARDAŠEVIĆ (7. 11. 1991. - 12. 2. 1992.) 

4. MARKO JELINIĆ (15. 2. - 21. 3. 1992.) 

5. DAMIR CMRK (21. 3. - 17. 7. 1992.) 

6. JOSIP PETRETIĆ 

SAMOSTALNE POSTROJBE BOJNE - 

ZAPOVJEDNICI 


BOJNE ZA RKBO 


BOJNE ZA OPĆE POSLOVE 

1. GORDAN MARIĆ 

2. IVAN REPOVEČKI 


1. TIHOMIR DUBRETA 

(18. 9. - 29. 10. 1991.) 

2. MIRKO MIHALJ 

(7. 11. - 12. 12. 1991.) 

3. DAMIR CMRK 

(12. 12. 1991. - 21. 3. 1992.) 

4. DARKO AHEC 

(21. 3. - 17. 7. 1992.) 


1. VLADIMIR HURSA 

(18. 9. - 12. 12. 1991.) 


3. VITO MARKEŽIĆ 


1. MARKO JELINIĆ 

(18. 9. - 9. 11. 1991.) 

2. VLADIMIR OVČAR 

(9. 11. - 12. 12. 1991.) 


(12. 12. 1991. - 21. 3. 1992.) 

4. VLADO ĐOPAR 

5. ZORAN CVETKOVIĆ 

DESETINA VEZE 

1. DAMIR LAZAR (18. 9. - 12. 12. 1991.) 

2. DRAGAN VUKELIĆ 

(12. 12. 1991. - 17. 7. 1992.) 


1. DAMIR SMOGAR 

2. BRANKO MARKOVIĆ 

(22. 12. 1991. - 17. 7. 1992.) 


BOJNE ZA LOGISTIKU 

IVAN KOS 

( 18. 9. 1991. - 20. 7. 1992.) 


TEHNIČKE 

1. _____________ 

2. ŽELJKO ILIĆ 


1.MATE RUPIĆ 

2. NENAD LJELJAK 

3. MLADEN SEKOL 

4. _____________________ 


1. TOMISLAV GLAVIČIĆ 

2. DANIJEL ŠOKEC 


1. DARKO ĐERI 

2. VITO MARKEŽIĆ 

3. ________________ 


DAVOR LESJAK 


1. ____________________ 

2. VLADIMIR OVČAR 

3. VLADO ĐOPAR, 

4. ZDRAVKO ŽINIĆ 


1. _________________ 

2. KREŠO ERDELIĆ 

3. BOŽIDAR GOMUZEK 



1. MIROSLAV FEKETE 

(18. 9. - 18. 11. 1991.) 

2. ANĐELKO ČOLIĆ 

(18. 11. 1991. - 17. 2. 1992.) 

3. MIRKO KOSMAT 

(17. 2. - 17. 7. 1992.) 

OPSKRBNE 

1. _____________ 

2. DAMIR PROS 


1. Dr. BRANKO 

MILINKOVIĆ 

2. Dr. VALTER NUTRIZIO 

ZAPOVJEDNIK 

LOGISTIČKOG VODA 

1.____ BAGARIĆ 

2. MIRKO KOSIĆ, 

3. NIKOLA KORDIŠ 


1. DAMIR CMRK 

2. DARKO AHEC 

3. MLADEN SEKOL 

2. 

VODA 

1. _____________ 

2. DAMIR GEBERT 

3. ZDRAVKO METELKO 

3. 

VODA 

1. __________________ 

2. MILAN GJUREKOVIĆ 

3. IVAN ROČIĆ 


1. _____________________ 

2. NEDJELJKO MARŠIĆ 

3. DAMIR MALENICA 

2. 

VODA 

1. __________________ 

2. DARKO TOPLAK 

3. ___________________ 3. VODA 

1.________________ 


3. _______________ 


1. ________________ 

2. MARIJAN BUČAR, 

3. ZDRAVKO ŽINIĆ 

4. ANTUN BRDOVČAK 

2. VODA 

1. ____________________ 

2. DRAGUTIN SEVERIN 

3. JOSIP PREMERIĆ 

3. VODA 

1. ______________ 

2. VLADO ĐOPAR 

3. ZORAN CVETKOVIĆ 

VOD BsT 


DARKO LETINČIĆ 

(18. 9. 1991. - 17. 7. 1992.) 


55

4. Sudjelovanje 101. brigade 

ZNG-a u obrani južnih 

prilaza gradu Zagrebu 

4.1. Lasinjsko bojište 

(1. – 11. listopada 1991. godine) 

Plan JNA i pobunjenih Srba bio je da, uz snažnu podršku zrakoplova 

i topništva, izvrše napad glavnim snagama smjerom 

selo Gornja Bačuga – Petrinja – Lekenik, a pomoćnim snagama 

Vojnić – Karlovac, razbiju hrvatske snage na smjerovima napada, 

izbiju na rijeku Kupu na crti Petrinja – Karlovac, zauzmu 

mostove na Kupi u Jamničkoj Kiselici i Brestu Pokupskom, 

uspostave mostobran na području selo Mala Gorica – selo Jazvenik 

i nakon pregrupiranja nastave napad glavnim snagama 

smjerom Petrinja – Lekenik – Velika Gorica, a pomoćnim izvrše 

deblokadu garnizona Karlovac, te tako omoguće izvlačenje 

snaga JNA iz garnizona Zagreb prema Petrinji i Jastrebarskog, 

preko Zdenčine, prema Lasinji. 

Napad je započeo 29. rujna 1991. godine. Nositelj napada 

bile su snage JNA – 622. motorizirana brigada (mtbr) iz Petrinje, 

ojačana oklopnim bataljunom iz sastava 51. mehanizirane 

brigade (mbr) iz Pančeva, baterijom višecjevnih bacača raketa 

(bVBR) 128 mm i haubičkom baterijom (hab) 152 mm, te 544. 

mtbr iz Šapca, ojačana divizijunom samohodnih oruđa 90 mm 

(bez raketne baterije). Podržavale su ih snage Taktičke grupe 

– 1 (TG-1) pobunjenih Srba, sastavljene od 1. i 3. odreda TO 

Vrginmost, 2. i 3. odreda TO Glina te topničkih i oklopnomehaniziranih 

snaga. Navedene snage napadale su na glavnom 

smjeru Čremušnica – Pokupsko. 

Snage 169. mtbr iz Loznice te 3., 4. i 5. odreda TO Vojnić, 

uz podršku zrakoplova i topništva, napadale su na pomoćnom 

smjeru Ladvenjak – Karlovac i Slunjski Moravci – Ribari, s ciljem 

razbijanja hrvatskih snaga na tom području i izbijanja na 

rijeku Kupu. 

Općinski štab TO Vojnić (bez 3., 4. i 5. odreda) imao je 

zadaću razbiti hrvatske snage i ovladati desnom obalom rijeke 

Kupe u području Kablar – Banski Kovačevac, dok je Općinski 

štab TO Vrginmost (bez 1. i 3. odreda) imao zadaću razbiti 

hrvatske snage u širem području sela Lasinja, ovladati mostom 

na rijeci Kupi u Jamničkoj Kiselici, uspostaviti mostobran i biti 

spreman prihvatiti postrojbe 4. oklopne brigade (okbr) JNA iz 

Jastrebarskog u slučaju njihova izvlačenja. 

Prema zapovijedi nadređenog zapovjednika Zagrebačkog 

korpusa ZNG-a, obranu na području Lasinje (crta Desno Sredičko 

– Desni Štefanki – Crna Draga), 20. rujna 1991., odmah 

nakon mobilizacije, preuzela je 1. bojna 99. brigade ZNG-a Zagreb-Peščenica, 

sa zadaćom odsudne obrane i sprječavanja prijelaza 

snaga JNA i pobunjenih Srba na lijevu obalu Kupe. Prilikom 

organiziranja obrane, Inženjerijski vod 99. brigade ZNG-a 

pripremio je za rušenje most u Jamničkoj Kiselici. 

Snage obrane Lasinje, koje su sačinjavali i pripadnici MUPa 

RH te slabo naoružani mještani, ojačane su 29. rujna 1991. 

s 89 pripadnika 8. brigade TO Samobor, a idućeg dana s dodatnih 

50 pripadnika samoborske brigade. Navedena ojačanja 

razmještena su u rajonu Desni Štefanki, Lasinja i Novo Selo 

Lasinjsko. 

Prema zapovijedi nadređenog zapovjednika Zagrebačkog 

korpusa ZNG-a, 1. listopada 1991. obrana Lasinje ojačana je i 

3. satnijom 2. bojne 101. brigade ZNG-a koja je razmještena u 

56

Na prvoj crti obrane Zagreba: Lasinja – Jamnička Kiselica, listopad 1991. 

57


SHEMA Br. 5 


1. IVAN BANOVEC 





POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA 

IPD 

1. MLADEN HRŽINA 


3. SVETOMIR PARLOV 



2. PETAR DIDAK 


4. MARKO BIJELIĆ 


SPOZNAJNE POSLOVE i SIS 

1. STJEPAN SEVER, 

2. MILJENKO KARANOVIĆ 

3. IVAN ANTUNOVIĆ 


ZAPOVJEDNICI 

DESETINA VEZE 

1. ZVONIMIR FIOLIĆ 

2. DARKO HABLJAK 

3. IVICA KRSNIK 


PUČANSTVO i RKBO 

ŽELIMIR MAJETIĆ 


OPĆE POSLOVE 

1. DAVORIN LJUBIĆ 

2. GORAN MUHAR 

3. ANĐELKO VRBANOVIĆ 


1. ZLATKO PAVINA 

2. DRAGAN DUPAN 

3. DRAGAN DUKMENIĆ 




3. ANĐELKO LETINČIĆ 


1. VLADO KRAMARIĆ 

2. STJEPAN MIHALJINEC 

3. NENAD MOMČILOVIĆ 

4. MILAN POPOVIĆ 

5. ŽELJKO PETRAČ 

6. VLADIMIR ŠAVOR 

7. NEVEN SAKS 


1. MILENKO JOZINOVIĆ 

2. MIROSLAV MARGUŠIĆ 


LOGISTIKU 

1. IVICA CERANOVIĆ 

2. KREŠIMIR KUČINOVIĆ 


TEHNIČKE 

1. DARKO LUBINA 

2. ŽELJKO PIŠĆETEK 


1. DRAGAN DUPAN 

2. DRAGAN DUKMENIĆ 

3. VLADO TRBOJEVIĆ 


MARIJAN DODIGOVIĆ 


1. DANIJEL BOLFAN 



4. VJEKOSLAV KUŠTRAK 


MIROSLAV DRUŽIĆ 


1. KREŠIMIR KUČINOVIĆ 

2. VLADIMIR ŠAVOR 

3. STJEPAN JEŽ 


MLADEN KOVAČIĆ 


MATIJA ARAČIĆ 


IVICA ČIČAK 

OPSKRBNE 

1. ŽELJKO RUKAVINA 

2. IVAN ĆAPELNIK 

3. KRUNOSLAV BULE 


1. Dr. JOSIP HAT, 

2. Dr. KARLO OBROVAC 

3. Dr. DRAGO PAUŠEK, 

4. Dr. TOMISLAV PRODANOVSKI, 

5. Dr. MLADEN MITAK 


VLADO TRBOJEVIĆ 

2. 

VODA 

1. IVICA GOMPIĆ 

2. NIKOLA BOROMISA 

3. 

VODA 


1. MLADEN MAJDAK 



2. 

VODA 

1. VJEKOSLAV KUŠTRAK 

2. ANTUN JALŠOVEC 

3. 

VODA 


1. TOMISLAV PARLOV 

2. JOZO ORLOVIĆ 

2. 

VODA 

1. ŽELJKO BRZAK 

2. DRAGO ZLAČKI 

3. 

VODA 

VOD BsT - POG 

IVAN KATUŠIĆ 


1. BORIS GREGORINA, 

2. ŽELJKO FUĆKAR 

3. DAVOR ŠALKOVIĆ, 

4. IVAN LAŽETA 

5. MARIJAN DRAŽIĆ 

ZAPOVJEDNIK LOGISTIČKOG VODA 

1. ZORAN CVITKOVIĆ 

2. MIRKO HARAMINA 

RANKO NOVOSEL 


2. MIROSLAV ŠELER 

1. MATIJA ARAČIĆ 

2. VELJKO JENDRUŠA 

3.STJEPAN JEŽ 

DESETINA VOJNE POLICIJE 

1. IVAN DEDIĆ 

2. TRPIMIR VICKOVIĆ - VICKO 


selu Desno Sredičko (na najisturenijem položaju na lasinjskom 

smjeru). Satnijom, koja se sastojala od četrdesetak branitelja, 

slabo opremljenih i naoružanih, bez prijeko potrebnog protuoklopnog 

naoružanja, streljiva, inženjerijskih sredstava i alata 

za uređenje bojišnice te hrane, zapovijedao je Vlado Kramarić. 

Pod djelovanjem topništva JNA i pobunjenih Srba, pripadnici 

satnije uspjeli su u rajonu obrane iskopati zaklone i rovove te 

prihvatiti napadni boj, iako su raspolagali samo s osobnim oružjem 

i jednim ručnim bacačem M57 s nekoliko mina. 

Početkom listopada, JNA i pobunjeni Srbi intenzivirali su 

minobacačko djelovanje po položajima hrvatskih branitelja 

na području Lasinje. Bez prijeko potrebnih topničkih oruđa i 

sredstava za protuoklopna bojna djelovanja, hrvatski branitelji 

počeli su se 3. listopada 1991. povlačiti s područja Lasinje. 

Zbog sve jačih napada snaga JNA i pobunjenih Srba na 

smjeru Vrginmost – Lasinja i u skladu s novonastalom situacijom 

na području Lasinje, zapovjednik 101. brigade ZNG-a 

dobio je 3. listopada 1991. zapovijed od nadređenog Zapovjedništva 

3. operativne zone (OZ) Zagreb 9 , da odmah uputi jednu 

bojnu u rajon Lasinje, s ciljem učvršćenja crte i odsudne obrane 

te sprječavanja prodora neprijatelja preko rijeke Kupe. GS HV-a 

i Zapovjedništvo 3. OZ Zagreb očekivali su žestoki napad i prodor 

snaga JNA i pobunjenih Srba iz smjera Vrginmosta, s ciljem 

deblokade i spajanja sa snagama JNA u vojnim objektima u Zagrebu, 

Jastrebarskom i Dugom Selu. 

9 Početkom listopada 1991. Zagrebački korpus ZNG-a preimenovan je u 3. operativnu zonu Zagreb. 

58

Pripadnici 1. voda 3. satnije 2. bojne, slijeva: Dragan Lončar, Jozo Orlović, Tomislav Parlov i Zdravko Anić pred odlazak u Slavoniju, 

Zagreb, studeni 1991. 

Dobivši zapovijed, zapovjednik 101. brigade ZNG-a uputio 

je u večernjim satima 3. listopada 1991. u područje Lasinje 

ojačanu 2. bojnu na čelu sa zapovjednikom Tihomirom Ferenčinom, 

sa zadaćom zaposjedanja položaja u širem području sela, 

uporne i aktivne obrane teritorija te sprječavanja prijelaza snaga 

JNA i pobunjenih Srba preko rijeke Kupe. 

Za izvršenje dodijeljenih bojnih zadaća na području Lasinje 

i držanje crte obrane Novo Selo Lasinjsko – Lasinja – Crna 

Draga – Desni Štefanki – Luketići, 2. bojna 101. brigade ZNGa 

ojačana je samostalnim i pristožernim postrojbama brigade, 

2. satnijom 2. bojne 8. brigade TO Samobor, dragovoljačkim 

vodom GrŠTO Zagreb, 1. satnijom i minobacačkom bitnicom 

61. samostalne bojne ZNG-a Jastrebarsko, vodom tenkova te 

snagama policije i branitelja s područja Lasinje. Naknadno joj 

je pridodana i satnija TO iz Križevaca, brojnosti oko 100 ljudi. 

Svim snagama obrane Lasinje, prema zapovijedi zapovjednika 

3. OZ Zagreb, koordinirao je i njihovim bojnim djelovanjima 

zapovijedao zapovjednik 101. brigade ZNG-a, uz pomoć 

koordinatora Petra Plejića iz Zapovjedništva 3. OZ Zagreb. 

Zbog otežane popune odorama, pripadnici 101. brigade 

ZNG-a upućeni su na lasinjsko bojište uglavnom u SMB odorama 

s oznakama Zbora narodne garde. Tek 15. listopada 1991. 

svi pripadnici brigade zaduženi su maskirnim odorama. 

Došavši na područje Lasinje tijekom noći 3./4. listopada, 

postrojbe brigade razmjestile su se u jutarnjim satima 4. listopada 

1991. u sljedećim rajonima obrane: 

– Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a s pristožernim i samostalnim 

postrojbama – Izvidnički vod, Diverzantski 

vod, Vod Vojne policije i Sanitetski vod – na području 

Gorice Jamničke, sa zadaćom zapovijedanja svim snagama 

obrane Lasinje (ZM 101. brigade ZNG-a nalazilo se 

u selu Jagari); 

– Vod BsT-a brigade nalazio se u pričuvi u rajonu Dvoranci 

(Vujanić); 

– Vod PZO brigade u rajonu Bregana Pisarovinska, a 1. 

desetina PZO s 2 PAT-a 20/1 u rajonu Crna Draga na 

desnoj obali Kupe; 

– desetina MB 120 mm u selu Marušići na desnoj obali 

Kupe; 

– sanitet brigade pri područnoj ambulanti u Pisarovini; 

– logistika brigade u krugu “Jamnice” u Jamničkoj Kiselici; 

– Zapovjedništvo i samostalne postrojbe 2. bojne u rajonu 

Vujanić – Jandreji – Selsko Brdo (ZM 2. bojne nalazilo 

se na Vujanić brdu); 

– 1. satnija 2. bojne, kojom je zapovijedao Zlatko Pavina, u 

rajonu Novog Sela Lasinjskog na desnoj obali Kupe; 

59

– 2. satnija 2. bojne, kojom je zapovijedao Stjepan Puh, na 

području sela Lasinja, držeći prvu crtu obrane Britveci – 

Mihelji – Lukači na desnoj obali Kupe; 

– Prateći vod 2. bojne, kojim je zapovijedao Ivica Čičak, u 

rajonu Novog Sela Lasinjskog na desnoj obali Kupe 10 ; 

– Sanitet 2. bojne u Lovačkom domu u Lasinji, i 

– Logistički vod 2. bojne u Lovačkom domu u Lasinji, a 

logistička baza u krugu “Jamnice” u Jamničkoj Kiselici. 

Pridodane i podređene postrojbe 101. brigadi ZNG-a razmjestile 

su se u sljedećim rajonima: 

– Dobrovoljački vod grada Zagreba, sastavljen od dragovoljaca 

s područja Trešnjevke, Črnomerca i Zaprešića, u 

rajonu Novog Sela Lasinjskog na desnoj obali Kupe; 

– 1. satnija iz 61. samostalne bojne ZNG-a Jastrebarsko u 

rajonu Veliki breg (tt 107), od kanala Kupa – Kupa do 

ušća potoka Velika u Kupu, na lijevoj obali Kupe; 

– bitnica 120 mm (6 oruđa) iz 61. samostalne bojne ZNGa 

Jastrebarsko, ojačana s topovima ZIS M42 76 mm (3 

komada), u rajonu tt 120 i Mađeri na desnoj obali Kupe; 

– Tenkovski vod (4 tenka i 1 OT) u rajonu Dvorjanci, i 

– postrojbe pričuvne policije (Križevci, Bjelovar, Virovitica) 

i ostale snage MUP-a RH u rajonu Gradac i na punktu 

kod mosta u Jamničkoj Kiselici. 

Dana 4. listopada 1991., nakon žestoke topničke pripreme, 

snage pobunjenih Srba i JNA pješačkim i oklopno-mehaniziranim 

snagama krenule su u žestoki napad na obrambene položaje 

hrvatskih branitelja na lasinjskom području i mostu na Kupi 

kod Jamničke Kiselice. Snage 1. i 2. odreda TO Vojnić pobunjenih 

Srba prodrle su uz Kupu do Prkosa Lasinjskog, napadajući 

s crte Božići – Bućani. Snage 2., 4. i 5. odreda TO Vrginmost 

pobunjenih Srba napadale su s crte Rovine – Orečići, kontrolirajući 

desnu obalu Kupe s položaja u Trepči i Dugom Selu Lasinjskom. 

Potporu su im pružale 169. mtbr te topničko-raketne 

snage JNA. Tempo napada bio je intenzivniji na bokovima te je 

prijetila opasnost da postrojbe 2. bojne 101. brigade ZNG-a u 

rajonu Crna Draga budu opkoljene i odsječene. 

Ujutro 5. listopada pješaštvo pobunjenih Srba, uz raketnotopničku 

potporu, intenzivira napad, čisteći teren pred sobom 

s težištem djelovanja obuhvatom desnom obalom Kupe, čime 

su postrojbe 2. bojne na crti obrane dovedene u poluokruženje. 

Na lijevom krilu obrane, ispred Desnog Sredičkog, pripadnici 

3. satnije prihvaćaju napadni boj i žestoko se odupiru svim raspoloživim 

oružjem. Pritom su pripadnici satnije na čelu s Tomislavom 

Parlovom i Jozom Orlovićem zarobili poručnika JNA ili 

pobunjenih Srba Pavla Borotu iz Vrginmosta, koji je nakon saslušanja 

poslan u istražni zatvor u Zagrebu. 11 Uslijed sve žešćeg 

napada oklopno-mehaniziranih snaga i pješaštva nadmoćnijeg 

neprijatelja, četrdesetak slabo naoružanih pripadnika 3. satnije, 

10 Zadaća mu je bila pružati topničku i protuoklopnu podršku postrojbama hrvatskih branitelja na tom području, s ciljem obrane dodijeljene zone odgovornosti 

i sprječavanja prijelaza snaga pobunjenih Srba i JNA na lijevu obalu Kupe. 

11 Kasnije su pripadnici brigade saznali da je on bio prvi ratni zarobljenik u zoni odgovornosti 3. OZ Zagreb. 

60

Pripadnici Diverzantskog voda brigade; slijeva stoje: Zdravko Bolfan, Ignac Brdovčak, Branimir Herceg, Goran Augustinović i Zvonko Šeler; 

čuče: Želimir Milašin, Josip Makovec i Ljubo Cvitković. Jamnica, listopad 1991. 

na lijevom krilu obrane, počelo se u 14,00 sati, prema zapovijedi 

zapovjednika 2. bojne, izvlačiti iz rajona Desno Sredičko prema 

Lasinji. Uslijed toga, i hrvatske snage u rajonu Crna Draga izvlače 

se na drugu crtu obrane u rajonu Topolnjaci. Na desnom 

krilu obrane djelovanje snaga JNA i pobunjenih Srba bilo je 

slabijeg intenziteta, pa su se postrojbe bojne, uz neznatno povlačenje, 

uspješno odupirale njihovim napadnim djelovanjima. 

U nastaloj situaciji, zapovjednik 101. brigade ZNG-a imenovao 

je Jozu Petraševića zapovjednikom 2. bojne, koji će tu dužnost 

obavljati idućih deset dana. 

Dana 6. listopada hrvatske snage na desnoj obali Kupe utvrđuju 

drugu crtu obrane: Turkalji – r. Kupa, ispred same Lasinje. 

Povlačeći se prema Lasinji i dalje prema Jamničkoj Kiselici, 

pripadnici 2. bojne 101. brigade ZNG-a pomagali su civilima, 

uglavnom starijim i nemoćnim osobama, da se izvuku iz neprijateljskog 

okruženja na sigurno. 

61

Dana 7. listopada 1991. snage pobunjenih Srba i JNA poduzimaju 

žestoki napad i probijaju crtu obrane hrvatskih branitelja 

na području Lasinje. Uslijed toga, postrojbe 2. bojne 

101. brigade ZNG-a, prema zapovijedi, počinju se izvlačiti iz 

područja Lasinje na lijevu obalu rijeke Kupe. Prilikom povlačenja, 

zadnji se s položaja u Lasinji povukao Logistički vod bojne, 

kojim je zapovijedao Zoran Cvitković, štiteći izvlačenje ostalih 

postrojbi bojne. Prilikom povlačenja, iako su i sami bili slabo 

naoružani, pripadnici voda izdvojili su manju količinu oružja 

(48 komada pušaka M48) i streljiva, koje su dali hrvatskim 

braniteljima s tog područja. Prilikom povlačenja na lijevu obalu 

Kupe, opskrbna desetina Logističkog voda prebacila je do 

Inženjerijskog voda bojne, razmještenog u neposrednoj blizini 

mosta u Jamničkoj Kiselici, eksploziv kojim je trebalo pojačano 

minirati i srušiti spomenuti most. No, rušenje mosta nije odobreno 

od nadređenog Zapovjedništva. 

Nakon prebacivanja postrojbi brigade na lijevu obalu Kupe 

i pregrupiranja u širem rajonu Pisarovine, na području Jamničke 

Kiselice, sa zadaćom osiguranja mosta na Kupi, ostali su Vod 

MB 120 mm, Vod BsT-a, Diverzantski i Vod PZO 101. brigade 

ZNG-a te sanitetska stanica i dio potrebne logistike 2. bojne 

iz njezinog sastava, koji su pod neposrednim zapovijedanjem 

zapovjednika 101. brigade ZNG-a imali zadaću spriječiti prodor 

pobunjenih Srba i JNA preko mosta u Jamničkoj Kiselici na 

lijevu obalu Kupe. 

Izvlačenjem 2. bojne 101. brigade ZNG-a na lijevu obalu 

Kupe, na području Lasinje ostali su samo pripadnici 61. samostalne 

bojne ZNG-a Jastrebarsko i lokalne snage hrvatskih 

branitelja, ali su se i oni uslijed žestokih topničkih i tenkovskih 

napada neprijatelja, noću 7./8. listopada 1991. povukli na lijevu 

obalu Kupe u selo Donja Kupčina. Povlačenjem hrvatskih branitelja, 

snage pobunjenih Srba i JNA izbijaju 8. listopada 1991. 

na desnu obalu Kupe, zauzimaju most i uspostavljaju mostobran 

na području Jamničke Kiselice, prelaze na lijevu obalu te 

pljačkaju i spaljuju tvornicu u Jamničkoj Kiselici. Time je nastala 

situacija izravne ugroze prostora južno od i samog Zagreba, 

zbog mogućnosti njihovog daljnjeg prodora i spajanja sa snagama 

JNA u Jastrebarskom, Zagrebu i Dugom Selu. 

Izbijanjem snaga pobunjenih Srba i JNA na Kupu u području 

sela Lasinja i njihovim prijelazom na lijevu obalu u području 

Jamničke Kiselice, nastala je alarmantna situacija, koja 

je zahtijevala brzu reakciju. U novonastaloj situaciji, Zapovjedništvo 

3. OZ Zagreb brzo je reagiralo i istoga dana (8. listopada 

1991.) formiralo Zapovjedništvo za obranu Pokuplja na čelu sa 

zapovjednikom Željkom Gašparićem, sa zadaćom konsolidacije 

obrane na Pokuplju i zatvaranja svih smjerova koji od Kupe 

vode prema Zagrebu, s težištem obrane na lasinjsko-jamničkom 

i pokupskom smjeru. Stanje obrane na lijevoj obali Kupe bilo je 

vrlo kritično od 8. do 10. listopada 1991., nakon čega su angažirane 

svježe snage 5. brigade TO Zagreb-Trnje, 6. brigade TO 

Zagreb-Trešnjevka i 61. samostalne bojne ZNG-a Jastrebarsko, 

uz pomoć oklopno-mehaniziranih i topničkih postrojbi ZNGa, 

uspjele 19. listopada 1991. potisnuti snage JNA i pobunjenih 

Srba natrag na desnu obalu rijeke i stabilizirati crtu obrane na 

tom području s osloncem na Kupu. 

Tijekom bojnih djelovanja na području Lasinje smrtno su 

stradala dvojica pripadnika 2. bojne, dok ih je sedam bilo ranjeno. 

Prvi pripadnik brigade koji je smrtno stradao u obrani Domovine 

bio je Zdenko Režek koji je poginuo u boju 5. listopada 

1991. u Novom Selu Lasinjskom. Dva dana kasnije, prilikom 

povlačenja postrojbi 2. bojne, u Jamničkoj Kiselici nestao je pripadnik 

desetine bestrzajnih topova Ante Zeljko. Suborci su ga 

zadnji put vidjeli na livadi uz kukuruzište sto metara od Kupe 

prema pogonu “Jamnice”, a nisu odmah primijetili da ga nema 

u grupi koja se povlačila. Kad su shvatili da ga nema, krenuli su 

u potragu za njim. 

Od 7. do 9. listopada 1991. pripadnici brigade, nakon povlačenja 

postrojba brigade s područja Lasinje te prodora JNA 

i pobunjenih Srba na lijevu obalu Kupe, u više navrata, noću, 

pretraživali su teren uvjereni da će pronaći svojeg nestalog suborca. 

Stjepan Puškar (načelnik topništva brigade), organizirao 

je skupinu dragovoljaca, koje je poveo u pretraživanje terena. U 

toj akciji sudjelovali su pripadnici Diverzantskog voda brigade 

iz DG-1 (četvorica pripadnika), ojačani sa Zlatkom Muhvićem 

i Zdravkom Boronićem iz DG-2, kojima je zapovijedao Zlatko 

Pušić, te Dragan Nikolić, Anđelko Maršanić i jedan broj 

pripadnika iz drugih postrojba brigade. Nakon što su se sporednim 

cestama dovezli do sela Gradac, nadalje su uz kanale, 

šikarom i šumom, pretraživali teren prema Jamničkoj Kiselici, 

ne znajući točno gdje se nalaze položaji neprijatelja. U jednom 

trenutku prema njima svojim motorom BMW nailazio je teklić 

brigade Ivan Franjić, kojega je neprijatelj zamijetio i prema njemu 

otvorio žestoku paljbu, ali se uspio izvući. Neprijatelj je potom 

otvorio žestoku paljbu i na njih, pa se skupina našla u situaciji 

moguće pogibelji te bila prisiljena obustaviti pretraživanje 

terena. Akciju su ponovili još jednom, tijekom noći, izlažući se 

novoj pogibelji, ali nestalog Antu Zeljka nisu uspjeli pronaći. 

62

4.2. Rakov Potok 

(11. – 31. listopada 1991.) 

Nakon zamjene i izvlačenja snaga 101. brigade ZNG-a s područja 

Novske i Lasinje brigada se, prema zapovijedi zapovjednika 

3. OZ Zagreb, od 11. listopada 1991. podređuje GrŠTO-u 

Zagreb (koji razvija OG Zagreb i dobiva zadaću organiziranja 

obrane te vođenja i zapovijedanja postrojbama na lasinjskom 

i pokupskom smjeru), te se njezine postrojbe raspoređuju na 

nove bojne zadaće u širem rajonu Stupnika i Rakova Potoka. Na 

ovom području postrojbe brigade imale su zadaće zaustavljanja 

prodora snaga JNA iz blokiranih garnizona u Zagrebu, Kerestincu 

i Jastrebarskom prema Kupi, biti u spremnosti za prihvat 

hrvatskih postrojbi u povlačenju iz smjera Pokupskog i Lasinje 

te za žestoki protunapad smjerom Pisarovina – Lasinja – Vrginmost, 

i izvođenja ubrzane obuke postrojbi brigade. Prema 

prvotnim planovima zapovjednika 3. OZ Zagreb, na ovim zadaćama 

trebala je biti angažirana 101. brigada ZNG-a u cjelini, 

no razvoj situacije na bojišnici to nije dopuštao, pa je angažirana 

bez 3. bojne i 1. samostalne satnije Podsused. 

Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a te pristožerne i samostalne 

postrojbe brigade razmješteni su u selu Horvati, gdje se 

nalazilo i ZM brigade. 

Druga bojna (bez 1. satnije) nakon izvlačenja s područja Lasinje 

te pregrupiranja na širem području Pisarovine izmještena 

je, prema zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb, na novu zadaću 

u rajonu Stupnik – Rakov Potok – Goli Vrh – Kupinec. Tu 

su pripadnici 2. bojne imali zadaću osigurati nesmetan odlazak 

postrojbi JNA iz Zagreba i Jastrebarskog, preko Karlovca, prema 

Bosni i Hercegovini. Uz to, trebali su pratiti i situaciju u 

vojarni u Kerestincu u kojoj su se još uvijek nalazile postrojbe 

155. raketnog puka (rp) RV i PVO. 

Prema novoj zadaći postrojbe 2. bojne 101. brigade ZNG-a 

razmještene su na većoj međusobnoj udaljenosti, pa je njihovo 

djelovanje bilo jedino moguće po nižim postrojbama, odnosno 

satnijama i samostalnim vodovima. Zapovjedništvo bojne 

i pristožerne postrojbe nalazile su se na ZM-u u rajonu Rakova 

Potoka. 

Prva satnija i dalje se nalazila raspoređena na lijevoj obali 

Kupe u selu Lijevi Štefanki (gdje će crtu obrane držati do 25. 

listopada 1991.), sa zadaćom zaustavljanja prodora snaga JNA 

i pobunjenih Srba iz smjera Jamničke Kiselice prema Pokupskom. 

Dana 27./28. listopada 1991. satnija se razmješta na području 

Kupinca, u selu Mikuševići, sa zadaćom nadzora ceste 

Jastrebarsko – Jamnička Kiselica, zbog opasnosti od prodora 

oklopno-mehaniziranih snaga JNA iz vojarne u Jastrebarskom. 

Tu ostaje razmještena petnaestak dana. 

Druga satnija razmjestila se na području Horvati – Kupinec, 

sa zadaćom sprječavanja spajanja oklopno-mehaniziranih 

snaga iz Jastrebarskog sa snagama JNA iz vojarne “Maršal Tito” 

u Zagrebu. 

Treća satnija razmjestila se na području Ašpergeri – Horvati, 

gdje djeluje od 11. do 30. listopada 1991. godine. Zadaća 

joj je bila nadgledati i osiguravati neometani prolazak oklopnomehaniziranih 

snaga JNA iz vojarne “Maršal Tito” u Zagrebu 

prilikom njihova izvlačenja preko Karlovca na područje Bosne 

i Hercegovine. 

Prateći vod 2. bojne razmjestio se na području Goli Vrh – 

Kupinec – Cerje Pokupsko sa zadaćom zaustavljanja prodora 

oklopno-mehaniziranih snaga JNA iz Jastrebarskog prema rijeci 

Kupi i njihovog spajanja sa snagama pobunjenih Srba i JNA 

na okupiranom području Banovine i Korduna. 

Logistički vod 2. bojne razmjestio se na području Kupinečkog 

Kraljevca, gdje je sudjelovao u osiguranju autoceste Zagreb 

– Karlovac prilikom povlačenja snaga JNA iz Zagreba prema 

Bosni i Hercegovini. 

Zbog teške situacije na bojištu, zapovjednik Zagrebačkog 

korpusa ZNG-a izdao je zapovijed podređenim postrojbama 

za izvođenje obuke, u kojoj je istaknuo potrebu brze i stručne 

obuke postrojbi u ratnim uvjetima. U skladu s tom zapovijedi, 

pripadnici i postrojbe 1. i 2. bojne 101. brigade ZNG-a održali 

su od 23. do 26. listopada 1991. ubrzanu obuku, u kojoj su 

sudjelovali svi vojnici te zapovjednici od razine voda do razine 

bojne. 

Tijekom boravka na tom području, 15. listopada 1991. novim 

zapovjednikom 2. bojne imenovan je Ahmet Puškar umjesto 

dotadašnjeg Joze Petraševića, koji odlazi na novu dužnost 

zamjenika zapovjednika, ujedno načelnika stožera brigade. Po 

preuzimanju dužnosti, Ahmet Puškar upoznao se s budućim suradnicima 

i kompletnim ljudstvom bojne te je pristupio ustrojavanju 

nižih postrojbi i njihovoj izobrazbi, koliko je to bilo moguće 

u danim okolnostima. Izobrazbu po satnijama i vodovima 

izvodili su njihovi zapovjednici, uz pomoć hrvatskih branitelja 

63

U spremnosti za bojna djelovanja: Rakov Potok, 11. do 31. listopada 1991. 

64

koji su nedavno bili izašli iz JNA. U razdoblju od 23. do 26. 

listopada 1991. pripadnici i postrojbe bojne proveli su ubrzanu 

teorijsku i taktičku obuku, bojna gađanja, obuku na protuoklopnim 

sredstvima te fizičko-kondicijske pripreme, vježbe kretanja 

i topografske orijentacije u nepoznatom prostoru. Osim 

toga, provodi se i popuna postrojbi bojne nedostajućim i prijeko 

potrebnim naoružanjem, MTS-om i vojnim odorama. 

Nakon izvlačenja s novljanskog bojišta, 1. bojna 101. brigade 

ZNG-a razmješta se 12. listopada 1991. na širem području 

Rakova Potoka sa zadaćom osiguravanja zapadnih dijelova grada 

Zagreba od prodora snaga JNA iz Jastrebarskog te ubrzane 

pripreme i osposobljavanja Zapovjedništva i pripadnika postrojbi 

bojne za predstojeća bojna djelovanja. Postrojbe bojne 

ostale su na tom području do 25. listopada 1991. godine. 

Dana 9. listopada 1991. dozapovjednikom bojne imenovan 

je Miro Andrić, zapovjednicima satnija imenovani su Stjepan 

Bratković (1. satnija), Ivan Mlinar (2. satnija) i Marko Dujmović 

(3. satnija), a Zapovjedništvo bojne ojačava se časnicima Tomislavom 

Kačićem Alesićem i Radoslavom Pušićem. 

Tijekom boravka na području Rakova Potoka, u postrojbama 

bojne provodi se taktička obuka i fizičko-kondicijske pripreme 

i vježbe te su izvršeni popisi ljudstva, njihovih VES-ova 

i raspoloživih MTS. Osim toga, sanitetska desetina 1. bojne 

provela je obuku sanitetskog zbrinjavanja i izvlačenja ranjenika 

na bojištu, koju je osobno vodio dr. Goran Vujić. Nakon skromne 

obuke, opterećene brojnim problemima, postrojbe 1. bojne 

101. brigade ZNG-a upućene su 26. listopada 1991. u rajon 

Pokupskog. 

Sve postrojbe brigade “mučili su isti problemi”, koji su se prvenstveno 

očitovali u slaboj popunjenosti postrojbi ljudstvom 

te nedostatku naoružanja, streljiva, maskirnih odora, vojne 

opreme i tehnike, što je uvelike otežavalo njihov boravak na položajima 

i bojna djelovanja. 

Pripadnici 2. bojne, slijeva stoje: Ivan Pavlek, Boris Frljak, Željko Čovran, Zdenko Svečak i Teodor Pretić; čuče: Alojz Dugorepec, Franjo Dijanić i 

Robert Kučinac. Horvati, listopad 1991. 

65

4.3. Pokupsko bojište – 

uspostava mostobrana 

i prijelaz na desnu obalu rijeke Kupe 

(26. listopada – 18. studenoga 1991.) 

Tijekom rujna i listopada 1991., zahvaljujući svojoj tehničkoj i 

brojčanoj nadmoći, snage pobunjenih Srba i JNA potisnule su 

malobrojne i samo pješačkim oružjem naoružane postrojbe hrvatskih 

branitelja na području Banovine i Korduna te izbile na 

desnu obalu rijeke Kupe. Osloncem na pogodno zemljište, ukopale 

su se na desnoj obali rijeke Kupe, čekajući pogodan trenutak 

za prelazak na lijevu obalu i proboj prema Jastrebarskom i Zagrebu, 

kako bi se spojile sa snagama JNA u tamošnjim garnizonima. 

Analizirajući dotadašnji rad zapovjedništava hrvatskih snaga 

na području Pokupskog i Lasinje, Zapovjedništvo 3. OZ 

Zagreb ocijenilo je da ona nisu osigurala učinkovito obavljanje 

postavljenih zadaća, zbog čega se pristupilo formiranju jedinstvenog 

zapovjedništva na lasinjsko – pokupskom bojištu. Iz tih 

razloga, zapovjednik 3. OZ Zagreb smijenio je dotadašnjeg zapovjednika 

lasinjsko – pokupske bojišnice Željka Gašparića te 

formirao novo zapovjedništvo iz sastava Zapovjedništva Operativne 

grupe Zagreb, na čelu sa zapovjednikom Miroslavom 

Bilotom, koji preuzima zapovijedanje na lasinjsko – pokupskom 

bojištu 27./28. listopada 1991., te stabilizira crtu obrane 

i intenzivira pripreme za napadna djelovanja. Podređuje mu se 

i formirano Zapovjedništvo pokupskog smjera na čelu sa zapovjednikom 

Damirom Goršetom, zapovjednikom SŠTO JUG, 

koje će zapovijedati napadnim djelovanjima tijekom prijelaza 

na desnu obalu rijeke Kupe kod Pokupskog. 

Konsolidiravši crtu obrane na lijevoj obali rijeke Kupe, hrvatske 

snage na lasinjsko – pokupskom bojištu počele su se pripremati 

za napadna bojna djelovanja, s ciljem prebacivanja na 

desnu obalu Kupe i oslobađanja okupiranog područja Banovine 

i Korduna. Zamisao Zapovjedništva 3. OZ Zagreb bila je da se 

istovremenim napadom hrvatskih snaga na tri smjera isforsira 

prijelaz na desnu obalu rijeke Kupe, probije crta obrane i poti- 

Hrvati napuštaju svoje porušene domove, Pokupsko, jesen 1991. 

66

snu snage pobunjenih Srba i JNA te time stvore uvjeti za oslobađanje 

okupiranog područja Banovine i Korduna. 

U skladu s tim zamislima, zapovjednik 101. brigade ZNG-a 

primio je 25. listopada 1991. usmenu zapovijed zapovjednika 

3. OZ Zagreb Stjepana Mateše, da tijekom 26. listopada iz rajona 

Rakova Potoka prebaci 1. bojnu, potom Zapovjedništvo i 

samostalne postrojbe brigade, i razmjesti ih u širi rajon Vukomeričkih 

gorica, sa zadaćom pripreme za izvođenje napadnih 

bojnih djelovanja na rijeci Kupi. 

Za obavljanje ove zadaće 101. brigada ZNG-a podređena je 

SŠTO-u JUG, odnosno zapovjedniku pokupskog smjera. 

Na područje Vukomeričkih gorica najprije je prebačena 1. 

bojna, koja je razmještena u rajonu Gornji Hruševec – Novo 

Brdo, po dubini Gornja Opatija, a potom Zapovjedništvo i samostalne 

postrojbe brigade, koje su razmještene u širem rajonu 

Kravarskog. ZM brigade organizirano je u Kravarskom. Logistika 

brigade razmještena je na području Donje Lomnice. 

Po zaposjedanju zone odgovornosti, sa zapovjednicima do 

razine vodova obavljeno je upoznavanje s bojnom zadaćom te je 

provedeno zapovjedno izviđanje u širem rajonu Cerja Pokupskog. 

Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a razvilo je i izmješteno 

zapovjedno mjesto (IZM) na području Šestak Brda, što 

bliže polaznom rajonu razvoja postrojbi brigade za bojna djelovanja, 

otkuda su planirana i vođena napadna i obrambena bojna 

djelovanja postrojbi brigade na desnoj i lijevoj obali rijeke Kupe. 

Dolaskom postrojbi brigade počela su se planirati napadna 

djelovanja na desnu obalu rijeke Kupe preko oštećenog mosta u 

Pokupskom, koji je već dvadesetak dana bio “ničije vlasništvo”. 

Zbog oštećenja, most je bio neprohodan za tenkove i motorna 

vozila, ali je pješaštvo moglo prijeći s jedne na drugu obalu 

rijeke Kupe. Upravo zbog toga, snage JNA i pobunjenih Srba 

čvrsto su branile most i prostor oko njega. 

Zapovjednik 101. brigade ZNG-a Ivica Hrnčić zaprimio 

je u 16,40 sati 27. listopada 1991., na IZM-u SŠTO-a JUG u 

Kravarskom, od zapovjednika pokupskog smjera Damira Goršete 

usmenu zapovijed za napad: istovremenim i isforsiranim 

napadom hrvatskih snaga na svim smjerovima Pokuplja (od 

Slane do Lasinje) izvršiti nasilni prijelaz rijeke Kupe i iz neposrednog 

dodira snage JNA i pobunjenih Srba na desnoj obali 

Kupe potisnuti prema Glini i Vrginmostu, te prvog dana napada 

doseći crtu: s. Slana – Taborište Donje – Čremušnica. Prema 

zapovijedi, za napad na pokupsko – glinskom smjeru postrojbe 

10. brigade TO Velika Gorica i 101. brigade ZNG-a trebalo je 

pregrupirati u dva smjera: 

a) na glavnom smjeru napada: Pokupsko (oštećeni most) 

– Slatina Pokupska – Taborište Gornje, pod zapovijedanjem 

zamjenika zapovjednika SŠTO-a JUG Stjepana Turčića, trebale 

su napadati snage 3. bojne 10. brigade TO (Pokupsko – Sv. 

Trojstvo – Slatina Pokupska – Taborište Gornje), nakon što se 

Izvidnički, Diverzantski, Inženjerijski i Vod PZO 101. brigade 

ZNG-a prvi prebace preko Kupe i osiguraju prolaz. Nakon što 

se 3. bojna 10. brigade TO prebaci preko Kupe, razvije i potisne 

neprijatelja, uvela bi se 1. bojna 101. brigade ZNG-a na desnom 

boku (Pokupsko – šuma Kobiljača – Kaurići – Bučica Gornja – 

Desni Degoj – Čremušnica), s ciljem izbijanja na komunikaciju 

Lasinja – Vrginmost i spajanja s hrvatskim snagama iz smjera 

Lasinje. U pričuvne snage na glavnom smjeru, pod zapovijedanjem 

zapovjednika 101. brigade ZNG-a Ivice Hrnčića, određene 

su 3. bojna (bez 3. satnije, koja je bila na Ranžirnom kolodvoru 

u Zagrebu) 101. brigade ZNG-a u očekujućem rajonu 

Šestak Brda, i satnija TO Pokupsko koja je trebala osiguravati 

crtu Pokupsko – Lijevi Degoj – Auguštanovec. 

b) na pomoćnom smjeru napada: Šišinec – Gračanica Šišinečka 

– Hrastova Kosa – Taborište Gornje, pod zapovijedanjem 

zapovjednika 10. brigade TO Velika Gorica Stjepana 

Baćurina, trebale su napadati snage 2. bojne 10. brigade TO, 

nakon što im pričuvne snage na tom smjeru jačine ojačane 1. 

bojne 10. brigade TO, pod zapovijedanjem Nenada Pipinića, 

načelnika operativno-nastavnih poslova u navedenoj brigadi, 

napadom i prodorom iz smjera Slane na lijevom boku dosegnu 

crtu: Jurčevac (tt 213) – Hrastova Kosa (tt 115) i osiguraju mjesto 

nasilnog prijelaza Šišinec – Gračanica Šišinečka. Nakon forsiranja 

rijeke Kupe, 2. bojna 10. brigade TO trebala je nastaviti 

prodor prema Zaloju, od Bukovaca do Gajdekova, i na desnom 

boku spojiti se sa snagama 3. bojne 10. brigade TO. 

Zapovjeđeno je da napad počne u 6,00 sati 28. listopada 

1991. godine. Istodobno s napadom na pokupskom smjeru, u 

napad su trebale krenuti i postrojbe Hrvatske vojske na njihovom 

desnom i lijevom boku – na području Lasinje i Nebojana. 

I ova bojna zadaća bila je isplanirana tako da su postrojbe 

101. brigade ZNG-a, kao i do tada, angažirane po bojnama i 

satnijama, a ne u sklopu brigade kao cjeline, tako da vođenje 

i zapovijedanje brigadom nije moglo adekvatno funkcionirati. 

Po prelasku na desnu obalu rijeke Kupe, postrojbe 101. 

brigade ZNG-a i 10. brigade TO Velika Gorica trebale su se 

utvrditi na zauzetim položajima i očistiti prostor od zaostalih 

snaga neprijatelja. Pritom je zapovjednik SŠTO-a JUG obećao 

da će u roku od 24 sata biti popravljen most preko Kupe 

u Pokupskom i postavljen pontonski most na starom skelnom 

67

Pokupsko – napadni boj i uspostava mostobrana 26. listopada do 18. studenoga 1991. 

68

69 

prijelazu te da će se razminirati minska polja na desnoj obali 

rijeke, čime će se omogućiti prijelaz svježih postrojbi i oklopno-mehaniziranih 

snaga Hrvatske vojske na desnu obalu 

Kupe. 

Topničku potporu pješačkim postrojbama 101. brigade 

ZNG-a i 10. brigade TO Velika Gorica trebali su pružati haubički 

divizijun-bitnica 203 mm, bitnica topova B1 76 mm, bitnica 

PAT 40/1, bitnica LMB 120 mm i 55. tenkovska satnija. 

Dodatnu potporu pripadnicima i postrojbama 101. brigade 

ZNG-a dao je načelnik GS HV-a Anton Tus koji ih je iznenadnim 

posjetom 27./28. listopada 1991. došao ohrabriti uoči 

zahtjevne bojne zadaće prelaska na desnu obalu rijeke Kupe u 

području Slatine Pokupske. 

Prema spoznajnim podacima, na području napada postrojbi 

101. brigade ZNG-a na desnoj obali Kupe, u selima Slatina 

Pokupska, Gornja Bučica i Taborište Donje bilo je raspoređeno 

4-5 tenkova, od kojih su se dva nalazila na brdu kod Slatine Pokupske, 

a ostali na raskrižju putova. Uz to, neprijatelj je imao 

dobro utvrđene bunkere u Slatini Pokupskoj i duž obale rijeke 

te osmatračnice na najvišim kotama na desnoj obali rijeke s kojih 

je u potpunosti nadzirao i kontrolirao područje i prilazne 

putove Pokupskom. Na tom području bilo je raspoređeno oko 

300 vojnika, pretežno stanovnika okolnih sela, organiziranih u 

vodove do 30 ljudi. Na području Slatine Pokupske položaje je 

držala 5. četa 3. odreda TO Glina pobunjenih Srba, kojom je 

zapovijedao Mile Mraović i koja je, ojačana tenkovskim vodom 

JNA, prednji kraj obrane imala organiziran ispred naselja na samoj 

desnoj obali rijeke Kupe. ZM 3. odreda TO Glina bilo je 

organizirano na području sela Mali Gradac, a IZM u Taborištu 

Gornjem. Topničku i raketnu potporu pružale su topničke postrojbe 

JNA sa svojih paljbenih položaja na dominantnim kotama 

na okupiranom području Banovine i Korduna. 

U ranim jutarnjim satima 28. listopada 1991. postrojbe 

101. brigade ZNG-a, iz rajona razmještaja u širem području 

Vukomeričkih gorica, krenule su prema Pokupskom na polazne 

položaje za napad. U 5,00 sati ujutro u Pokupskom je održana 

koordinacija zapovjednika glavnog smjera sa zapovjednicima 

postrojbi koje su trebale prve prijeći preko mosta na desnu obalu 

Kupe, na kojoj su još jednom razjašnjena i usuglašena bojna 

djelovanja. 

Napad na pokupskom smjeru započeo je u 6,00 sati 28. listopada 

1991. jakom topničkom pripremnom paljbom hrvatskih 

snaga po položajima pobunjenih Srba i JNA na desnoj obali 

rijeke Kupe, od Gračanice Šišinečke, preko Slatine Pokupske, 

do Čremušnice. Neprijatelj je uzvratio svom snagom. U planirano 

vrijeme, polazne položaje u neposrednoj blizini porušenog

Robert Majerić – Bačvar, ciljač na BsT-u: 

Nakon što su Gašini dečki i dečki iz satnija 1. bojne prešli 

preko mosta, došao je red i na nas. Uz pomoć dečki iz pratećeg 

voda bojne vučemo ili nosimo topove i sanduke sa streljivom 

preko porušenog mosta, peru po nama, a mi idemo dalje… 

Nailazimo na izmasakrirana tijela, streljivo, topove, 

vojnu opremu i hranu. Prvo sam “zarobio” konzervu “29. 

novembar”, sjećam je se od prije rata, dobra je bila. Od streljiva 

biramo što nam treba, ne možemo nositi preveć toga. 

Idemo dalje i zauzimamo paljbeni položaj, nekako uvijek 

uz dečke iz pratećeg voda bojne. 

Nailaze tenkovi, čujem pucnjeve sa svih strana i tenkovi 

pucaju. Tu sam prvi puta čuo kako nakon eksplozije frču 

šrapneli i zabijaju se oko mene. Trčim do topa, ciljam, narihtavam 

daljinu od oka i pucam. Opet i opet i pogodak. 

84-vorka je u dimu. Bravo, bravo, pogodil si ga, dečki od 

veselja viču i iskaču iz rovova, kad iz dima izlazi tenk, možda 

drugi, i piči dalje i puca po nama. Bemti, fulal si, viču 

moji “beesteovci”, pucaj, pucaj! Ne sjećam se koliko sam ih 

ispalio, ali se dobro sjećam da tenkovi dalje nisu mogli. Pa 

nisam im ja za to kriv. Što nisu mislili prije no što su krenuli. 

U toj frci Zubo (punjač BsT-a Branimir Narančić, op.a.) 

viče: Metak ne ide u top. Pitam se što je sad i baš ovoga trenutka? 

Nema druge, Zubo mora očistiti garež iz cijevi topa, 

onako na paljbenom položaju. Mi svi u rovu, a on, flegma, 

čisti, čisti… Kraj nas frču zrna streljiva, šrapneli i ne znam 

što sve ne, a on i dalje na otvorenom čisti li čisti. Meni se čini 

da to čišćenje traje danima… 

mosta zauzeo je, uz pomoć vodiča, 12 samo Diverzantski vod 

101. brigade ZNG-a, koji je čekao dolazak pripadnika 3. bojne 

10. brigade TO Velika Gorica kojima je, kao prethodnica, trebao 

osigurati prijelaz na desnu obalu Kupe. No, umjesto njih, u 

Pokupsko su počeli pristizati pripadnici 1. bojne 101. brigade 

ZNG-a. Kada su uvidjeli da se pripadnici velikogoričke brigade 

nisu pojavili, zapovjednicima postrojbi 1. bojne postalo je 

jasno da je sve ostalo na njima. Tako su pripadnici 1. bojne 101. 

brigade ZNG-a, umjesto drugog ešalona, dobili bojnu zadaću 

glavnih snaga napada – isforsiranim napadom izvršiti nasilni 

prijelaz rijeke Kupe i iz neposrednog dodira snage JNA i pobunjenih 

Srba na desnoj obali potisnuti prema Glini i Vrginmostu. 

Kako je kasnio početak napada, pobunjeni Srbi na desnoj 

obali rijeke zamijetili su žurno pregrupiranje hrvatskih snaga 

oko porušenog mosta te su otvorili žestoku topničku vatru po 

Pokupskom i prilazima mostu, najžešće u trenutku kada su se 

postrojbe 101. brigade ZNG-a počele pripremati za napad. S 

obzirom da je izostao faktor iznenađenja, cijela akcija dovedena 

je u pitanje. Oko 9,30 sati zamjenik zapovjednika 1. bojne 101. 

brigade ZNG-a Miro Andrić dolazi do zapovjednika Diverzantskog 

voda brigade Želimira Milašina u području srušenog 

mosta. U neposrednom dogovoru, oni odlučuju pokrenuti akciju, 

bez čekanja 3. bojne 10. brigade TO Velika Gorica. 

Nakon što im je napad odobren od zapovjednika pokupskog 

smjera, dogovoreno je da će Diverzantski vod 101. brigade 

ZNG-a prvi prijeći most, napraviti i osigurati prolaze kroz 

minska polja na desnoj obali Kupe te potom, uzvodno prema 

skelnom prijelazu, prijeći u napad i ovladati Sv. Trojstvom. Prvi 

pokušaj prelaska mosta, uslijed snažnog djelovanja pobunjenih 

Srba, nije im uspio. Nakon pregrupiranja, odlučeno je da se 

pokuša još jednom. U pomoć su im pristigli tenk i transporter 

55. oklopne satnije, pod zapovijedanjem Ivana Čejaka, koji 

iz zaklona kod zadnjih kuća prije mosta otvaraju snažnu vatru 

na Sv. Trojstvo. Nakon što su ispalili svih 11 granata kojima su 

raspolagali, kompletan Diverzantski vod krenuo je ponovno 

u akciju te je, pod žestokom vatrom snaga JNA i pobunjenih 

Srba, uspio prijeći preko porušenog mosta na desnu obalu rijeke 

Kupe i osigurati mostobran. 13 Po prelasku krenuli su uzvodno 

uz rijeku, krećući se sporo po blatnjavoj obali, čisteći teren od 

neprijateljskih snaga. Neprijatelja potiskuju prema Sv. Trojstvu, 

zaobilazeći pritom sam vrh (tt 199), s kojeg su pobunjeni Srbi i 

dalje djelovali. 

Odmah za njima Kupu prelaze pripadnici 1. bojne 101. brigade 

ZNG-a na čelu sa zamjenikom zapovjednika bojne Mirom 

Andrićem i pomoćnikom zapovjednika bojne za sigurnost Stjepanom 

Jurinom. Na desnu obalu Kupe prebacili su se pripadnici 

1. satnije sa zapovjednikom Stjepanom Bratkovićem, 2. satnije 

sa zapovjednikom Ivanom Mlinarom, 3. satnije sa zapovjednikom 

Markom Dujmovićem, Prateći vod bojne sa zapovjednikom 

Slavkom Bogadijem, Vod BsT sa zapovjednikom Morisom 

Sorgarom, te ostale postrojbe 1. bojne. Zadaća satnija i Pratećeg 

12 Bili su to Josip Zidar – Braco, prvi predsjednik Kriznog stožera Velika Gorica i načelnik spoznajnih poslova SŠTO Grada Zagreba Jug, i Darko Lisac – Foxy, 

pripadnik velikogoričke brigade HV-a. 

13 Osim osobnim naoružanjem, pripadnici Diverzantskog voda 101. brigade ZNG-a bili su naoružani s 10 zolja, 20 trenutnih mina, 10 kumulativnih mina i 

4 sanduka streljiva 7,62 mm. 

70

Pripadnici BsT voda 1. bojne, Gornji Hruševec – Novo Brdo, kraj listopada 1991. 

Brigadni vod PZO, Cerovski vrh, 27. listopada 1991. 

71

voda 1. bojne bila je napadom iz neposrednog dodira potisnuti 

snage pobunjenih Srba i JNA prema Slatini Pokupskoj i dalje, 

što oni i čine odmah po prelasku na desnu obalu rijeke Kupe. 

Potom Kupu prelaze pripadnici Izvidničkog voda brigade, 

Inženjerijskog voda brigade sa zapovjednikom Zvonkom Kraljem, 

koji je tijekom akcije teško ranjen, i dio Izvidničkog voda 

10. brigade TO Velika Gorica. Ubrzo se preko Kupe prebacuje 

dio PZO i Protuoklopnog voda brigade, koji su s paljbenih 

položaja na južnim padinama Sv. Trojstva “dobro pokrivali” cestu 

prema Bučici i Taborištu, te pripadnici saniteta 101. brigade 

ZNG-a, koji su se smjestili i razvili SnSt u jednom čvrstom 

objektu uz samu obalu rijeke. 

Nakon prelaska na desnu obalu rijeke Kupe i slamanja otpora 

snaga JNA i pobunjenih Srba, pripadnici Diverzantskog 

voda i 1. bojne 101. brigade ZNG-a kreću u čišćenje terena. Po 

prelasku Kupe, pripadnici Diverzantskog voda brigade razvili 

su se na desnoj obali rijeke sa zadaćama čišćenja terena, ovladavanja 

Sv. Trojstvom i izbijanja na područje Dobrenića brda (tt 

222). Do 15,00 sati pripadnici Diverzantskog voda i 1. bojne 

101. brigade ZNG-a ovladali su Slatinom Pokupskom, Andrijevićima 

i Zalojem te preko Hrgovića izbijaju na Dobrenića brdo 

(tt 222). Nakon obavljene zadaće, oslobođeni prostor – mostobran 

brane pripadnici 1. bojne, a pripadnici Diverzantskog 

voda 101. brigade ZNG-a izvlače se na lijevu obalu Kupe, radi 

prijema nove bojne zadaće. 

Prilikom prelaska na desnu obalu Kupe i tijekom bojnih 

djelovanja, dio pripadnika 1. bojne 101. brigade ZNG-a uletio 

je u minsko polje, pri čemu su trojica ranjena, 14 a jedan je ranjen 

prilikom čišćenja terena. Ranjene suborce pripadnici brigade, 

nakon što im je pružena pomoć u brigadnoj SnSt, izvukli su natrag 

u Pokupsko, odakle su prebačeni na liječenje u Zagreb. 

Na desnoj obali Kupe postrojbe 101. brigade ZNG-a uspostavile 

su širi mostobran na crti šuma Kobiljača – Dobrenića 

brdo (tt 222) – Gajdekovo i tako stvorile uvjete za prebacivanje 

svježih hrvatskih snaga na desnu obalu Kupe s ciljem produženja 

napada. Prva i druga satnija 1. bojne dosegle su do potoka 

Vinica te u rajonu Gajdekova spojile se sa snagama 2. satnije 2. 

bojne 10. brigade TO Velika Gorica nakon njihova prelaska 

rijeke Kupe čamcima, dok su 3. satnija, Samostalni prateći i 

Vod BsT-a 1. bojne 101. brigade ZNG-a dosegli do Sv. Trojstva 

i Slatine Pokupske, a po dubini oko dva kilometra prema selu 

Taborište Donje. Navedene položaje pripadnici 1. bojne 101. 

brigade ZNG-a držali su do izvlačenja na lijevu obalu Kupe. Jedan 

bestrzajni top postavljen je ispred Sv. Trojstva (na južnom 

izlazu), a drugi na izlazu iz Slatine Pokupske, na smjeru prema 

Taborištu Donjem. 

Pripadnici 101. brigade ZNG-a zadaću napada na desnoj 

obali rijeke Kupe izvršili su usprkos snažnom otporu neprijatelja 

i u vrlo teškim vremenskim uvjetima, iako su bili slabo naoružani 

te nedovoljno opremljeni i pripremljeni za napad. No, 

imali su veliko domoljubno srce i hrabrost, kojima su odlično 

obavili jednu od najtežih zadaća napadnih djelovanja i uspjeli 

potisnuti znatno nadmoćnijeg neprijatelja u dubinu okupiranog 

područja Banovine. Forsiranje rijeke Kupe te uspostava i 

držanje mostobrana bilo je prvo napadno bojno djelovanje takve 

vrste tijekom Domovinskog rata, što je cijelom pothvatu 

davalo još veću težinu. 

Do kraja dana snage pobunjenih Srba i JNA odbačene su 

na crtu rijeka Kupa – šuma Kobiljača – Bučica – Taborište Donje 

– Zaloj – Bukovci – rijeka Kupa. U akciji čišćenja terena na 

desnoj obali rijeke Kupe, pripadnici 101. brigade ZNG-a našli 

su mnoštvo granata te top 100 mm i BsT 82 mm bez ciljničkih 

sprava, s pripadajućim streljivom, koje su nakon kompletiranja 

koristili u daljnjem napadu. 

Nakon slamanja otpora snaga pobunjenih Srba iz sastava 

brigade TO Glina, ojačanih tenkovskom satnijom JNA i dragovoljačkim 

odredima iz Srbije, pripadnici 1. bojne 101. brigade 

ZNG-a prodrli su u dubinu neprijatelja tri do pet kilometara. 

Na dosegnutim se položajima učvršćuju, u nadi da će se uspostaviti 

pontonski most preko rijeke Kupe i da će im doći obećana 

pomoć u ljudstvu i oklopno-mehanizirane snage, koje će im dati 

podršku u daljnjem prodoru i čišćenju terena. Kako je već rečeno, 

nakon prelaska na desnu obalu bilo je predviđeno, u roku 

od 24 sata, uspostavljanje pontonskog mosta preko postojećeg 

skelnog mjesta prijelaza, i dopremanje oklopno-mehaniziranih 

snaga koje su trebale davati vatrenu potporu pripadnicima 101. 

brigade ZNG-a i po osposobljavanju mosta, biti prebačene na 

desnu obalu. No, od toga nije bilo ništa, čime je bila otežana 

opskrba postrojbi brigade na desnoj obali Kupe i evakuacija ranjenika, 

a daljnja napadna djelovanja upitna. 

Veliki problem bio je i taj što postrojbe Hrvatske vojske nisu 

u isto vrijeme krenule u napadna bojna djelovanja ni na području 

Lasinje ni na području Nebojana, što je postrojbe 101. briga- 

14 Pri izvlačenju ranjenika s desne obale Kupe pripadnicima saniteta pomagali su pripadnici Logističkog voda 1. bojne na čelu sa zapovjednikom Ivicom Petkovićem 

i pomoćnikom zapovjednika 1. bojne za logistiku Ivanom Godinićem koji su, usprkos žestokom granatiranju, svakodnevno prelazili rijeku i obavljali 

svoje zadaće opskrbe postrojbi na desnoj obali Kupe. U nedostatku nosila, ranjenike su na lijevu obalu Kupe na rukama prebacivali njihovi suborci. 

72

Damir Goršeta, zapovjednik SŠTO Jug, i Ivica Hrnčić, zapovjednik 101. brigade ZNG-a, Pokupsko bojište, listopad 1991. (autor fotografije: 

Aleksandar Božić). 

de ZNG-a na pokupskom smjeru ostavilo usamljene i time im 

uvelike smanjilo šanse za uspjeh. 

Nakon prelaska i uspostave crte obrane na desnoj obali 

Kupe, zamjenik zapovjednika 1. bojne 101. brigade ZNG-a 

zatražio je od nadređenog zapovjednika smjera da mu pošalje 

barem jedan tenk i oklopno vozilo, kako bi mogao učvrstiti položaje. 

Pomoć nije poslana, što je objašnjeno opasnošću da je 

teren još uvijek miniran. 

Budući da planirane snage 3. bojne 10. brigade TO Velika 

Gorica nisu uopće bile krenule u napad prema zapovijedi, zapovjednik 

101. brigade ZNG-a bio je prisiljen uvesti pričuvu glavnog 

smjera napada, odnosno 3. bojnu 101. brigade ZNG-a (bez 

3. satnije), te od nadređenog zapovjedništva zatražiti odobrenje 

i osiguranje nove pričuve. Zahtjevu je udovoljeno te je obećano 

prebacivanje 3. satnije 3. bojne 101. brigade ZNG-a, koja je bila 

razmještena na području Ranžirnog kolodvora u Zagrebu. Uz 

to, obećano mu je da će postrojbe 101. brigade ZNG-a dobiti 

za pričuvu 1. bojnu 10. brigade TO Velika Gorica i 3. bojnu 99. 

brigade ZNG-a Zagreb – Peščenica. Kao i puno toga tijekom 

akcije, ništa od obećanog nije realizirano. 

Kao pojačanje u napadnim bojnim djelovanjima na desnoj 

obali Kupe, 29. listopada 1991. u ranim jutarnjim satima zapovjednik 

3. bojne Bruno Čavić uveo je 1. satniju 3. bojne 101. 

brigade ZNG-a. Nakon prebacivanja na desnu obalu Kupe, pripadnici 

satnije raspoređuju se uzvodno, te nakon skelnog mjesta 

prijelaza započinju napadna bojna djelovanja s desne strane 

prema Sv. Trojstvu. Prilikom zauzimanja Vikend naselja (u podnožju 

Sv. Trojstva) teško je ranjen zapovjednik satnije Tihomir 

Dubreta, koji je usprkos brzo ukazanoj liječničkoj pomoći (amputirana 

mu je desna noga iznad natkoljenice) dva dana kasnije 

preminuo od zadobivenih rana. 15 Uz veliki šok zbog stradanja 

zapovjednika, zapovjednici vodova uspjeli su rasporediti pripadnike 

satnije prema Sv. Trojstvu te ih povezati s 3. satnijom 1. 

bojne 101. brigade ZNG-a na lijevom boku. U popodnevnim 

15 Zajedno s Tihomirom Dubretom ranjeni su Marijan Petruša (otvoreni prijelom lijeve noge) i Željko Skender (šrapnel u nozi). 

73

Srušeni most u Pokupskom (autor fotografije: Aleksandar Božić). 

satima na položaje na desnoj obali rijeke Kupe uvedena je i 2. 

satnija 3. bojne 101. brigade ZNG-a, koja je trebala napadati od 

šume Kobiljača prema Bučici Gornjoj, s desne strane Sv. Trojstva 

(koje zaposjedaju), sa zadaćom osiguranja desnog boka 1. 

bojne i sprječavanja prodora snaga pobunjenih Srba i JNA iz 

Ilovčaka i Čremušnice. Nakon dosezanja crte Sv. Trojstvo – Slatina 

Pokupska i povezivanja na lijevom boku s pripadnicima 1. 

bojne 101. brigade ZNG-a, zapovjednik 3. bojne poslao je izviđače 

da izvide područje Hrgovića i Mravinaca i utvrde jačinu i 

razmještaj snaga JNA i pobunjenih Srba na tom području. 

Bojna djelovanja hrvatskih branitelja na desnoj obali podržavale 

su topničke snage Hrvatske vojske s lijeve obale Kupe. S 

druge strane, nakon uspostave mostobrana, položaji hrvatskih 

branitelja na lijevoj i desnoj obali rijeke Kupe bili su izloženi 

žestokoj topničkoj vatri pobunjenih Srba i JNA, prvenstveno iz 

područja Taborišta Donjeg, gdje su bila smještena dva neprijateljska 

tenka, područja Trepča – Čremušnica, gdje je najvjerojatnije 

bio položaj VBR-a, te područja sela Mravinci, gdje su bili 

raspoređeni minobacači 82 mm. 

Na desnoj obali Kupe pripadnici 101. brigade ZNG-a zarobili 

su jednog civila koji je živio u Mravincima, a on ih je odveo 

u izviđanje do sela Bučica Gornja. S obzirom na to da su 

zaposjednuta sela na desnoj obali rijeke Kupe bila napuštena, 

pripadnici 101. brigade ZNG-a tijekom dana išli su u izviđanje 

terena, dok su tijekom noći boravili u napuštenim kućama u 

spomenutim selima. 

U razdoblju od 10,00 do 15,00 sati 29. listopada 1991. položaje 

svih postrojbi 101. brigade ZNG-a na desnoj obali Kupe 

74

osobno je obišao zapovjednik brigade Ivica Hrnčić, koji se na 

licu mjesta upoznao s trenutnom situacijom na terenu te se 

uvjerio u hrabrost i visoki moral, posebno pripadnika 1. bojne. 

Istoga dana, pripadnike brigade na dosegnutim crtama na 

desnoj obali rijeke Kupe posjetio je i zapovjednik pokupskog 

smjera Damir Goršeta u pratnji novinara, koji su intervjuirali 

pripadnike brigade te im čestitali na hrabrosti i uspjehu. 

Oko 14,30 sati 29. listopada 1991. u Kravarskom se postrojbama 

brigade priključila i 1. samostalna satnija Podsused. 

Po dolasku, zapovjednik satnije Siniša Ratković javio se na IZM 

101. brigade ZNG-a, gdje ga je zamjenik zapovjednika brigade 

Jozo Petrašević upoznao sa situacijom na bojišnici i zadaćama 

brigade. Pritom je dobio bojnu zadaću koja je glasila: prijeći 

preko mosta na desnu obalu rijeke Kupe, krenuti cestom prema 

Mravincima i zauzeti crtu šuma Kobiljača (tt 188) – Mravinci 

– Kukolji. Desno krilo satnije trebalo je uvezati obranu s lijevim 

krilom 3. bojne 101. brigade ZNG-a, čije se desno krilo naslanjalo 

na Kupu. Lijevo krilo satnije trebalo je uvezati obranu s 

1. bojnom 101. brigade ZNG-a te je pritom posebnu pažnju 

trebalo obratiti na prodor oklopno-mehaniziranih postrojbi 

neprijatelja iz smjera Taborišta i Bučice. 

U 7,00 sati 30. listopada 1991. zapovjednik satnije sa zapovjednicima 

vodova krenuo je u zapovjedno izviđanje. Nakon 

obilaska položaja Pratećeg voda 1. bojne 101. brigade ZNG-a u 

području Pokupskog prešli su na desnu obalu Kupe gdje su, između 

11,30 i 12,00 sati, u Vikend naselju ispod Sv. Trojstva stupili 

u kontakt sa zapovjednikom 3. bojne 101. brigade ZNG-a 

radi uvezivanja crte obrane. U trenutku njihova susreta započela 

je žestoka pucnjava, nakon što je od ranog jutra trajao topnički 

duel, tijekom kojeg su pripadnici brigade djelovali i iz zarobljenog 

topa 100 mm iz kojeg su, pošto su ga na brzinu popravili, 

ispalili dvanaest granata po položajima pobunjenih Srba i JNA. 

Ubrzo se pokazalo da su neprijateljske snage napale Sv. Trojstvo 

i probile desni bok 3. bojne, a time i snage 1. bojne u Slatini 

Pokupskoj. Uvidjevši svu ozbiljnost nastale situacije, zapovjednik 

1. samostalne satnije Podsused dogovorio se sa zamjenikom 

zapovjednika 1. bojne 101. brigade ZNG-a da što prije prebaci 

satniju iz području Šestak Brda na desnu obalu Kupe i ojača 

obrambene položaje desno od mosta, prema Sv. Trojstvu i šumi 

Kobiljača. Nakon brojnih problema, zapovjednik satnije stigao 

je oko 15,30 sati u Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a, gdje je 

od zapovjednika brigade dobio zapovijed da se postrojba žurno 

prebaci iz rajona Šestak Brda u Pokupsko, gdje su se njezini pripadnici 

trebali rasporediti po kućama i čekati nove zapovijedi. 

Tijekom prebacivanja u Pokupsko dobili su novu bojnu zadaću 

da se prebace preko Kupe i razmjeste desno od mosta, uz cestu za 

Slatinu Pokupsku, i križanja za Andrijeviće do potočića Golinja, 

te uvežu crtu obrane s 1. satnijom 1. bojne 101. brigade ZNG-a. 

U tom razdoblju, neprijateljske diverzantske grupe, potpomognute 

snažnim topničkim djelovanjem, zauzimaju dominantnu 

kotu Sv. Trojstvo, koju su branili pripadnici 1. satnije 3. 

bojne 101. brigade ZNG-a. Uslijed nedostatka protuoklopnog 

i teškog naoružanja, nepoznavanja rasporeda minskih polja i 

nepristupačnosti terena, pripadnici bojne nisu uspjeli obraniti, 

niti protunapadom vratiti izgubljene položaje. Potom su snage 

pobunjenih Srba i JNA intenzivirale napad, uslijed kojeg su se 

u 16,30 sati 30. listopada 1991. 1. i 2. satnija 3. bojne 101. brigade 

ZNG-a počele izvlačiti prema Kupi i Pokupskom. Zbog 

pada morala te žestoke topničke vatre neprijatelja, zapovjednik 

bojne uvidio je da bi moglo doći do napuštanja položaja, pa je 

zapovjedio ljudstvu da se po manjim grupama počne povlačiti 

prema mostu i prebacivati na lijevu obalu, što oni i čine. Time su 

postrojbe 3. bojne napustile položaje na desnoj obali i povukle se 

na lijevu obalu rijeke Kupe. Ubrzo nakon toga, postrojbe 3. bojne 

101. brigade ZNG-a otišle su na popunu i dodatnu obuku. 

Oko 16,00 sati, nakon obilaska postrojbi na terenu, na IZM 

brigade u području Šestak Brda stigao je zapovjednik 101. brigade 

ZNG-a, koji je prisutnima priopćio da je postrojbama 3. 

bojne na desnoj obali Kupe, protunapadom neprijatelja iz šume 

Kobiljača, probijen desni bok te da im se u bojni raspored ubacilo 

pješaštvo neprijatelja, koje je zauzelo Sv. Trojstvo. Pritom je 

dodao da je neprijatelj potom usmjerio svoje djelovanje prema 

lijevom boku obrane 1. bojne (po Slatini Pokupskoj i Andrijevićima), 

koji su držali pripadnici njezine 3. satnije i Protuoklopnog 

voda bestrzajnih topova brigade. 

Uz jaku topničku potporu, snage pobunjenih Srba i JNA 

krenule su iz smjera Taborišta u tenkovsko-pješački napad, na 

što su pripadnici brigade žestoko uzvratili. Zapovjednik 101. 

brigade ZNG-a zatražio je od nadređenog zapovjednika smjera 

da im uputi pomoć i otvori žestoku topničku vatru po Sv. Trojstvu 

i području od Kukolja do Taborišta iz PZT-a 40 mm i topova 

B1, a po dubini rasporeda neprijateljskih snaga iz haubica 

203 mm. 

U teškom i neravnopravnom boju, pripadnici 1. bojne 101. 

brigade ZNG-a, zajedno s Protuoklopnim vodom bestrzajnih 

topova, uspjeli su odbiti tenkovski napad te uništiti jedan neprijateljski 

tenk T-84, koji je bojno djelovao po njihovim položajima 

između Sv. Trojstva i Slatine Pokupske, i veći dio pješaštva, 

što je par dana kasnije potvrđeno na radiju “Petrova gora”. Pritom 

su ranjena tri pripadnika bojne. Uz njih, u bojnim djelovanjima 

ranjena su i dvojica pripadnika Izvidničkog voda 101. 

brigade ZNG-a, dok je treći izviđač Ivan Bebek nestao. Spomenuti 

Ivan Bebek uspio se, skrivajući se od neprijateljskih vojnika 

75

Diverzantski vod 101. brigade, Pokuplje, listopad 1991. 

Damir Goršeta (iza transportera) u blizini skelnog prijelaza preko Kupe, Pokupsko, listopad 1991. (autor fotografije: Aleksandar Božić). 

76

Prelazak preko srušenog mosta u Pokupskom (autor fotografija: Aleksandar Božić). 

77

Sjećanje pričuvnog satnika Želimira Milašina – Gaše (u sredini), 

zapovjednika Diverzantskog voda brigade 1991.: 

Po primitku zapovijedi za napad na pokupskom pravcu, proučio 

sam i shvatio mjesto i ulogu Diverzantskog voda. Nimalo 

neskromno predviđao sam, čast ostalima, da će prvi proboj crte 

obrane pobunjenih Srba na desnoj obali Kupe morati odraditi 

moji dečki. Sretan i ponosan, u sveto ime moje STOPRVE, s 

vjerom u dokazane bojovnike Diverzantskog voda, s ratnim 

iskustvom, koje smo stjecali u okviru 1. samostalne satnije Podsused, 

od lipnja 1991. – za vrijeme lipanjskog rata u Sloveniji, 

osiguravanju mobilizacijskih zborišta i drugih objekata 

na području Susedgrada, blokadama vojarni, obavljanjem 

specijalnih zadaća, a posebice u obrani Petrinje, na crti Petrinja 

– Trnjani – Hrastovica i napose u akciji izvlačenja hrvatskih 

policajaca iz Hrastovice. Pripremne zadaće obavio sam 

na vrijeme i s dečkima razradio tijek akcije. O spremnosti postrojbe 

izvijestio sam na zakazanoj koordinaciji, 28. listopada 

u Pokupskom, u 5,00 sati, zapovjednika smjera. To su trebale 

učiniti i ostale specijalne postrojbe, koje su trebale zajedno s Diverzantskim 

vodom probiti neprijateljevu obranu na desnoj 

banovinskoj strani Pokuplja. No, njihovi zapovjednici nisu se 

pojavili. Zapovjednici Goršeta i Turčić, po iskustvu odgađanja 

akcija, i ovoga su puta imali namjeru akciju odgoditi. Budući 

je to bila prva planirana napadna akcija, koju bi trebala započeti 

101. brigada ZNG-a, ponosito i samouvjereno sam predložio: 

mi idemo prvi, a Vi nas slijedite planiranim snagama 

za napad. Krenuli smo i u suradnji s Mirom Andrićem, dozapovjednikom 

1. bojne i njegovim dečkima odradili zadaću. 

Zahvalan sam svojim dečkima i ponosan na pripadnike STO- 

PRVE da smo tako veliku akciju odradili u pravom povijesnom 

trenutku, a da pri tomu nitko od nas nije stradao. 

Zato danas s ponosom možemo pogledati svakome u oči, a 

neka se srame oni koji nas nisu slijedili, niti su uveli svježe 

snage za nastavak boja u oslobađanju hrvatske Banovine. 

koji su ga tražili, izvući iz rajona Sv. Trojstva i prebaciti nakon 

par sati na sigurno na lijevu obalu rijeke Kupe. 

U takvim uvjetima, 1. samostalna satnija Podsused prebacuje 

se na desnu obalu rijeke Kupe, zaposjeda položaje te uspostavlja 

neposrednu vezu s postrojbama 1. bojne 101. brigade 

ZNG-a. Uz to, navedene postrojbe međusobno i sa Zapovjedništvom 

brigade uspostavljaju radiovezu. Tijekom večeri i noći 

dodatno učvršćuju dosegnutu crtu pretpostavljajući da su samo 

oni još na desnoj obali Kupe, jer s ostalim susjedima više nisu 

imali kontakata. 

Zapovjednik 1. bojne 101. brigade ZNG-a zatražio je od 

zapovjednika smjera slanje pojačanja, koje bi se prebacilo tijekom 

noći, kako bi se mostobran i dalje održao. No, umjesto 

dodatnih snaga, zapovjednik pokupskog smjera Damir Goršeta 

zapovjedio je da se izvuku na početne položaje na lijevoj obali 

rijeke Kupe, jer svježih snaga za prebacivanje preko Kupe nije 

bilo na raspolaganju. 

Izvlačenje je počelo oko ponoći, a nakon što su pripadnici 

1. bojne i Protuoklopnog voda bestrzajnih topova 101. brigade 

ZNG-a prešli most, oko 3 sata ujutro 31. listopada 1991. na lijevu 

obalu Kupe prebacili su se i pripadnici 1. samostalne satnije 

Podsused. Izvlačenje na lijevu obalu rijeke Kupe obavljeno je 

bez bojnih djelovanja. 

Po izvlačenju na lijevu obalu rijeke Kupe, pripadnici 1. samostalne 

satnije Podsused organizirali su, u suradnji sa satnijom 

TO Pokupsko, odsudnu obranu područja mosta kako bi 

spriječili prodor oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga pobunjenih 

Srba i JNA na lijevu obalu rijeke Kupe. Položaje su 

držali do izvlačenja postrojbi brigade s pokupskog bojišta. 

Radi stabilizacije bojišnice, postrojbe 101. brigade ZNG-a 

na lijevoj obali Kupe, u suradnji s postrojbama 10. brigade TO 

Velika Gorica i lokalnim snagama hrvatskih branitelja, učvršćuju 

svoje položaje i crtu obrane u rajonu Auguštanovca, Pokupskog 

Cerja i Pokupskog te nastavljaju obrambena djelovanja na 

tom području do 18. studenoga 1991. godine. 

Iscrpljeni pripadnici 1. bojne 101. brigade ZNG-a nakon 

stabiliziranja bojišnice na Kupi otišli su na popunu i dodatnu 

obuku u Zagreb. 

Tijekom bojnih djelovanja, uspostave mostobrana i prijelaza 

na desnu obalu rijeke Kupe, pripadnici 101. brigade ZNG-a 

uspjeli su potisnuti snage pobunjenih Srba i JNA pet kilometara 

u dubinu, nanijevši im velike gubitke u ljudstvu i tehnici, 

te su uspješno, zajedno s pripadnicima 10. brigade TO Velika 

Gorica i 1. samostalne satnije Podsused, držali mostobran na 

rijeci Kupi 72 sata. Tijekom akcije zarobljeni su top B1, tri bestrzajna 

topa, tri minobacača 82 mm i traktorska prikolica puna 

tenkovskih projektila, pješačkog i protuoklopnog naoružanja i 

78

Pripadnici BsT voda 1. bojne na porušenom mostu, Pokupsko, krajem listopada 1991. 

Sveto Trojstvo 

79

1. samostalna satnija Podsused, dio voda Vrapčana, Pokupsko, studeni 

1991. 

streljiva. Nažalost, prigodom povlačenja topovi i minobacači su 

morali biti uništeni zbog nemogućnosti njihova prebacivanja 

na lijevu obalu Kupe. 

Na desnoj obali Kupe pobunjeni Srbi i JNA također pojačavaju 

crtu obrane na rijeci Kupi uvođenjem svježih snaga i dovlačenjem 

oruđa za topničku potporu, ukopavaju se i kontroliraju 

sve prijelaze preko Kupe. 

Nakon izvlačenja postrojbi brigade natrag na lijevu obalu 

rijeke Kupe i gubitka mostobrana, zapovjednik 101. brigade 

ZNG-a 3. studenoga 1991. na ZM-u je održao raščlambu sa zapovjednicima 

postrojbi koje su sudjelovale u napadu, na kojoj 

su iznijeli svoje ocjene i zapažanja. Zaključeno je da je akcija bila 

loše isplanirana i nepripremljena, postrojbe brigade upućene u 

napad bez potpore i koordinacije, podređene zapovjedništvima 

drugih postrojbi koja nisu bila u stanju ni svoje postrojbe voditi 

u napad. Razlogom napuštanja mostobrana na desnoj obali 

Kupe Zapovjedništvo brigade istaknulo je to što su se postrojbe 

brigade zadržale na mostobranu sva četiri dana, izvodeći obrambena 

djelovanja, pri čemu su bile izložene jakoj topničkoj vatri 

snaga pobunjenih Srba i JNA. Pritom je istaknulo i kako im Zapovjedništvo 

SŠTO JUG nije predočilo gdje se nalaze minska 

polja, pa su ih pripadnici brigade morali sami otkriti i razminirati, 

niti im je osiguralo elemente funkcioniranja sustava veze i 

osnove zajedničkog djelovanja s drugim postrojbama hrvatskih 

branitelja na tom području. Osim toga, veliki problem bila je i 

činjenica što zapovjednik 101. brigade ZNG-a nije zapovijedao 

postrojbama brigade koje su prešle na desnu obalu Kupe, pošto 

su one cijelo vrijeme bojnih djelovanja bile pod zapovjedništvom 

zapovjednika glavnog smjera napada, Stjepana Turčića. 

1. samostalna satnija Podsused, 2. vod, Cerin roj, Pokupsko, studeni 

1991. 

To je prouzročilo dodatne probleme u organizaciji obrane i napada 

te zapovijedanju postrojbama na terenu. 

Kao veliki propust nadređenog Zapovjedništva istaknuto 

je i to što zapovjedniku brigade nije bilo odobreno dovođenje 

i angažiranje snaga 2. bojne i 3. satnije 3. bojne 101. brigade 

ZNG-a. Da su te snage bile dovedene i uključene u bojna djelovanja, 

po mišljenju Zapovjedništva brigade, ne bi došlo do 

napuštanja mostobrana i položaja na desnoj obali Kupe. Osim 

toga, kao veliki problem istaknuto je i što postrojbe Hrvatske 

vojske nisu u isto vrijeme krenule u napadna bojna djelovanja ni 

na području Lasinje ni na području Nebojana, što je postrojbe 

101. brigade ZNG-a na području Pokupskog ostavilo usamljene 

i time im uvelike smanjilo šanse za uspjeh. 

Uz navedene razloge, zapovjednik 101. brigade ZNG-a istaknuo 

je i nedovoljnu pripremljenost i osposobljenost pripadnika 

i postrojbi brigade za tako složena napadna bojna djelovanja. Pritom 

je zapovjednik brigade otvoreno priznao da su zapovjednici 

i časnici brigade, s njim na čelu, nedovoljno bili osposobljeni za 

forsiranje rijeke i vođenje takvih bojnih djelovanja. 

Najveći je problem bio što pripadnici inženjerije nisu uspjeli 

razminirati područje oko srušenog mosta u Pokupskom, tako da 

se oklopno-mehanizirane snage nisu mogle prebaciti na desnu 

obalu Kupe. Pritom treba istaknuti i da posade tenkova nisu baš 

bile “oduševljene” dodijeljenom bojnom zadaćom prelaska na desnu 

obalu Kupe. Tijekom napada, s viših instanci zapovijedanja, 

zapovjednicima postrojbi brigade u napadu davana su svakakva 

obećanja, a niti jedno nije ispunjeno, što je revoltiralo pripadnike 

postrojbi, uz osjećaj da su prepušteni sami sebi u vođenju napada. 

80

Sjećanje stožernog brigadira u miru Mire Andrića: 

U to vrijeme, iako sam obnašao dužnost dozapovjednika bojne, 

nadređeni su mi dijelili zadaće bojne, u pravilu s vrlo kratkim 

vremenom izvršenja. Iako smo za sobom imali iskustvo boja u 

obrani Novske, svaka zadaća je bila specifična i zahtijevala temeljitu 

pripremu njezinih izvršitelja, nedovoljno opremljenih 

i naoružanih. Zadaće smo prihvaćali s velikom ozbiljnošću, 

pripremali se i izvršavali ih precizno, hrabro i časno. Tako sam 

s mojim najbližim suradnicima iz Zapovjedništva bojne, zapovjednicima 

satnija i samostalnih postrojba bojne obavio pripreme 

i s postrojbama, prema zapovijedi 28. listopada 1991., 

u jutarnjim satima krenuli smo na polazni položaj (na rijeci 

Kupi u Pokupskom) u spremnosti za početak napadnog boja. 

Tada sam vidio veliku koncentraciju hrvatskih snaga (unosan 

cilj za JNA i pobunjene Srbe) u Pokupskom i nizvodno od 

skelnog mjesta prijelaza do porušenog mosta na rijeci Kupi. To 

područje neprijatelj je imao pod kontrolom sa Svetog Trojstva i 

šire. Na desnoj obali Kupe imao je utvrđene, minirane i žestoko 

branjene položaje. No, saznao sam i da 3. bojna 10. brigade 

TO nije bila spremna izvršiti svoj dio zadaće, te da će 1. bojna 

101. brigade ZNG-a postati glavna udarna snaga za prodor i 

razbijanje snaga neprijatelja u obrani. 

Suglasni i jedinstveni u realizaciji ciljeva napada, konzultirao 

sam i zapovjednika Diverzantskog voda brigade, Želimira 

Milašina – Gašu (koji je iza sebe imao odlučne, iskusne i 

hrabre dečke), odlučili smo preuzeti inicijativu i nadređenima 

predložili početak i izvršenje napadnog boja. Nakon što nam je 

početak napada odobren i u ulozi glavnih snaga, na glavnom 

smjeru napada SŠTO JUG, prema Glini, taj silni domoljubni 

naboj pripadnika pretočili smo u briljantno izvedeni nasilni 

prijelaz rijeke Kupe, preko oštećenog mosta (isključivo pješaštvom) 

i iz neposrednog dodira potisnuli neprijatelja u dubinu 

teritorija Banovine (3 – 5 km). Oslobodili smo, u suradnji s 2. 

bojnom 10. brigade TO iz Velike Gorice, te snagama potpore, 

dio okupiranog teritorija Banovine, stvorili široki mostobran 

na Kupi, držali ga 72 sata i osigurali sve preduvjete za uvođenje 

svježih snaga za daljnji napad. Tijek te male operacije 

STOPRVE prikazan je na zemljovidu i korektno je opisan. 

U toj akciji najteže mi je bilo kada sam shvatio da ćemo nakon 

72 sata uspostave i držanja mostobrana morati povući naše 

snage, jer nadređeni nisu uspjeli uvesti svježe snage niti pružati 

daljnju potporu. Naravno, shvatio je to i neprijatelj, i cijelo 

vrijeme dovlačio snage i oruđa za odlučan protunapad. U tijeku 

žestokog boja umjesto svježih snaga dobili smo zapovijed za 

povlačenje, što smo i učinili u ranim jutarnjim satima 31. listopada 

1991. godine. Teško je bilo svojim suradnicima objasniti 

razloge povlačenja u vrijeme kad smo imali inicijativu i spremnost 

za daljnja napadna djelovanja. Izgleda da je ovdje, kao 

i kasnije na mnogim bojištima, došlo do krive procjene – ocjene 

između (salonski) planiranog – nacrtanog i realnoga stanja na 

terenu. Hvala svim dečkima koji su u toj akciji sudjelovali i 

dodali još jedan važan kamen u slaganju mozaika konačnog 

oslobođenja Republike Hrvatske. 

81

Ivica Hrnčić 

Uz to, tijekom bojnih djelovanja na području Pokupskog, 

pripadnicima i postrojbama 101. brigade ZNG-a veliki problem 

predstavljao je i nedostatak vojne tehnike i opreme (kaciga, 

kapa, potkapa i rukavica) te alata, što je otežavalo njihov 

boravak i izvođenje bojnih djelovanja na prvoj crti bojišnice, 

posebno tijekom napada na desnoj obali Kupe. 

Nakon povlačenja 3. bojne i izvlačenja 1. bojne s desne obale 

rijeke Kupe i gubitka mostobrana, uslijed pada morala i psihofizičke 

iscrpljenosti pripadnika brigade, izvršene su promjene 

u zapovjednom kadru Zapovjedništva i svih postrojbi 101. brigade 

ZNG-a. Dana 7. studenog 1991., po zapovijedi zapovjednika 

Zagrebačkog korpusa ZNG-a Stjepana Mateše, umjesto 

Ivice Hrnčića novim zapovjednikom brigade imenovan je Jozo 

Petrašević. Primopredaja zapovjedništva nad brigadom, ratne 

kancelarije i dokumenata izvršena je 15. studenog 1991. godine. 

Odlazeći s dužnosti Ivica Hrnčić napisao je iscrpno izvješće 

o svom radu oko formiranja, mobilizacije i ustroja brigade, u 

kojem je iznio brojne probleme s kojima su on i njegovi suradnici 

bili suočeni. Kao najveće probleme tijekom bojnih djelovanja 

istaknuo je to što su postrojbe brigade uglavnom bile angažirane 

na bojišnicama po nižim postrojbama, a ne u cjelini, te podređene 

drugim zapovjedništvima, a ne njemu kao zapovjedniku, i 

što su zapovijedi nadređenih zapovjedništava izdavane najčešće 

usmeno i neprecizno, s vrlo kratkim vremenom za pripremu. 

Analizirajući sustav suradnje i koordinacije na terenu, istaknuo 

je da on nije postojao ili je bio nedovoljan pa se sve uglavnom 

svodilo na snalaženje postrojbi brigade na bojištima na kojima 

su djelovale. Uz to, naglasio je kako su odluke na terenu od 

strane nadređenih zapovjedništava donošene nepravovremeno 

te da su bile neadekvatne, kao i da je premalo pažnje poklanjano 

pripremi i razradi bojnih djelovanja, pa su tako pripadnici 101. 

brigade ZNG-a u Novskoj i Lasinji na prvu crtu bojišnice uvedeni 

izravno iz autobusa. 

Preuzimanjem dužnosti zapovjednika brigade, Jozo Petrašević 

postavio je Stjepana Puškara za zamjenika zapovjednika, 

ujedno načelnika stožera, Davora Belanovića za pomoćnika zapovjednika 

za SIS, Mirka Latina za pomoćnika zapovjednika za 

IPD, Damira Rudeža za pomoćnika zapovjednika za logistiku 

i Faruka Čerimagića za pomoćnika zapovjednika za koordinaciju 

na terenu. 

Osim u Zapovjedništvu brigade, izvršene su i kadrovske 

promjene u zapovjedništvima bojni. Zapovjednikom 1. bojne, 

umjesto Željka Cipriša, imenovan je njegov dotadašnji zamjenik 

Miro Andrić, koji se istaknuo prilikom prelaska Kupe i tijekom 

bojnih djelovanja na desnoj obali rijeke. Zapovjednikom 

3. bojne, umjesto Brune Čavića, imenovan je Franko Križman. 

Dotadašnja bojna djelovanja pokazala su nedovoljnu organiziranost 

i pripremljenost postrojbi brigade za složena napadna 

djelovanja te nedovoljnu obavještajnu aktivnost. Zbog 

toga se pristupilo radu na otklanjanju slabosti i osposobljavanju 

zapovjednika i pripadnika brigade za buduća bojna djelovanja. 

Pritom je naglasak stavljen na obuku zapovjednika, časnika i 

vojnika u izvidničkim, diverzantskim, topničkim i protuoklopnim 

postrojbama, te se provode organizacijsko-kadrovske i 

moralno-psihološke pripreme za daljnja bojna djelovanja. 

Nakon izvlačenja na početne položaje na lijevoj obali Kupe, 

postrojbe 101. brigade ZNG-a, kojima su pridodane satnija TO 

Lukinić Brdo i dio satnije TO Pokupsko, dobile su od Zapovjedništva 

SŠTO JUG novu zonu odgovornosti i crtu obrane 

lijevo: most na rijeci Kupi u Pokupskom, desno: ušće Kravaršćice 

u Kupu, po dubini selo Opatija. Prvu crtu obrane organizirali 

su na Kupi, dok je druga crta uspostavljena u zahvatu ceste 

Cerje Pokupsko – Skender Brdo. ZM brigade organizirano je 

na području Lukinić Brda u selu Cerovski Vrh, dok je pričuvno 

ZM bilo u području sela Dubranec. Zadaće postrojbi 101. brigade 

ZNG-a bile su zapriječiti prednji kraj obrane na tenkovsko 

prohodnim smjerovima preko Kupe u području Auguštanovca i 

sela Lijevi Degoj te skelnog prijelaza u Pokupskom, organizirati 

obranu i onemogućiti snagama JNA i pobunjenih Srba prijelaz 

preko rijeke i prodor u dubinu teritorija. Pritom su trebale izvršiti 

i popunu do formacijskog ustroja. 

82

Gradonačelnik Zagreba Boris Buzančić i zapovjednik SŠTO Jug Damir Goršeta obilaze postrojbe na bojišnici, Pokupsko, studeni 1991. 

Na tenkovsko prohodnim i na smjerovima mogućeg prodora 

oklopno-mehaniziranih snaga pobunjenih Srba i JNA, 

pristupilo se formiranju protuoklopnih i grupa za zaprečivanje 

te su postavljana minska polja, kako bi se neprijatelju onemogućilo 

da se probije u dubinu obrane hrvatskih branitelja. Prema 

zapovijedi zapovjednika SŠTO JUG Damira Goršete, ustrojene 

su dvije pokretne grupe za zaprečivanje terena. Jednu je organizirala 

101. brigada ZNG-a i ona je bila zadužena za prostor 

desno od mosta u Pokupskom, dok je drugu, zaduženu za prostor 

lijevo od mosta, organizirala 10. brigada TO Velika Gorica. 

Osim toga, zapriječena je i prednja crta obrane na rijeci Kupi i 

skelni prijelaz u Pokupskom, kako bi se učvrstila obrana i spriječio 

prijelaz snaga pobunjenih Srba i JNA preko rijeke. 

Prostor lijevo od postrojbi 101. brigade ZNG-a na pokupskom 

bojištu držale su postrojbe 10. brigade TO Velika Gorica, 

zajedno s dijelom satnije TO Pokupsko, koje su branile područje 

lijevo: šuma Kljuka – k 177, desno: most na rijeci Kupi u 

Pokupskom, po dubini selo Roženica, zaselak Milatovići. Prvu 

crtu obrane organizirale su na rijeci Kupi, dok su drugu crtu 

uspostavile u zahvatu ceste selo Gladovec Pokupski – selo Hotnja, 

sa zadaćom organiziranja obrane na lijevoj obali i stvaranja 

uvjeta za izvršenje protunapada na desnu obalu. 

Prostor desno od postrojbi 101. brigade ZNG-a na pokupskom 

bojištu držale su postrojbe hrvatskih branitelja iz sastava 

Operativnog smjera Lasinja, sa zadaćom organiziranja obrane 

na lijevoj obali i stvaranja uvjeta za izvršenje protunapada na 

desnu obalu. 

Između postrojbi 101. brigade ZNG-a i prema drugim postrojbama 

hrvatskih branitelja na pokupskom bojištu održavana 

je žična i kurirska veza, dok je radioveza korištena isključivo 

za hitne dogovore. 

Uslijed novonastale situacije i iscrpljenosti pripadnika 1. i 

3. bojne 101. brigade ZNG-a od prelaska rijeke Kupe, višednevnih 

bojnih djelovanja i izloženosti žestokim topničkim napadima 

snaga pobunjenih Srba i JNA na desnoj obali Kupe te 

izvlačenja natrag na početne položaje, temeljem zapovijedi zapovjednika 

3. OZ Zagreb, zapovjednik SŠTO JUG zapovjedio 

je 1. studenoga 1991. prebacivanje 2. bojne 101. brigade ZNGa 

iz područja razmještaja Kupinec – Goli Vrh – Stupnik, gdje 

je imala zadaću zaustavljanja prodora snaga JNA iz smjera Jastrebarskog, 

u rajon Cerja Pokupskog. Odatle je trebala izvršiti 

hodnju prema Kupi i zaposjesti crtu obrane Auguštanovec – Lijevi 

Degoj – Jagodići. 

Po dolasku na pokupsko bojište, 2. bojna na čelu sa zapovjednikom 

Ahmetom Puškarom, uz postrojbe TO Pokupsko i 

1. samostalne satnije Podsused, koje su bile raspoređene uzvodno 

do porušenog mosta, preuzela je crtu obrane od porušenog 

mosta u Pokupskom – Lijevi Degoj – Auguštanovec – Lijevi 

Štefanki, po dubini Lukinić Brdo – Cerje Pokupsko, sa zadaćom 

organiziranja obrane i sprječavanja prijelaza neprijatelja 

preko rijeke Kupe, prema sljedećem: 

– Zapovjedništvo bojne, Desetina veze, Izvidnički vod, 

Prateći vod i Logistički vod razmjestili su se u selu Cerje Pokupsko, 

dok je pričuvno ZM organizirano na području Šestak 

Brda; 

83

– 1. satnija, kojom je zapovijedao Zlatko Pavina, razmjestila 

se na području sela Lijevi Štefanki, sa zadaćom odsudne 

obrane sela; 

– 2. satnija, kojom je zapovijedao Stjepan Puh, razmjestila 

se na području Pokupsko – Auguštanovec, sa zadaćom držanja 

crte obrane na tom području; 

– 3. satnija, kojom je zapovijedao Stjepan Mihaljinac, razmjestila 

se na području Šestak Brdo – Cerje Pokupsko – Auguštanovec; 

16 

– Inženjerijski vod, kojim je zapovijedao Željko Fučkar, 

razmjestio se na području Lukinić Brda. 

Inženjerijski vod 2. bojne imao je zadaću uređenja terena i 

crte obrane s ciljem sprječavanja probijanja obrambenih položaja 

postrojbi brigade od strane snaga pobunjenih Srba i JNA. 

Jedna od najvažnijih zadaća bila mu je zaprječivanje putova i 

postavljanje mina na lijevoj obali rijeke Kupe. Iako je, zbog nepristupačnosti 

terena i neposredne blizine neprijatelja koji se 

nalazio na drugoj obali rijeke, uređenje položaja bilo otežano, 

pripadnici Inženjerijskog voda 2. bojne obavili su svoju zadaću 

vrlo uspješno, postavivši minsko polje od 24 protupješačke odskočne 

mine. 

Prateći vod 2. bojne, pod zapovijedanjem Ivice Čička, pružao 

je vatrenu podršku pripadnicima bojne i cjelokupne brigade, 

imajući zadaću nanošenja što većih gubitaka neprijatelju 

i sprječavanja njegovog prijelaza Kupe. Tijekom boravka na 

pokupskom bojištu, pripadnike 2. bojne u Cerju Pokupskom 

posjetio je 13. studenog 1991. gradonačelnik Zagreba Boris 

Buzančić, a njegov dolazak dodatno ih je ohrabrio da izdrže u 

obrani Domovine. 

Držeći obrambene položaje na lijevoj obali Kupe, pripadnici 

2. bojne i 1. samostalne satnije Podsused, zajedno s domaćim 

dečkima, motrili su položaje i izvješćivali zapovjednika brigade 

o kretanju i aktivnostima snaga pobunjenih Srba i JNA na 

desnoj obali, svakodnevno izloženi njihovoj žestokoj topničkoj, 

tenkovskoj i vatri iz pješačkog naoružanja. 

Tijekom držanja crte obrane na lijevoj obali Kupe, pripadnici 

brigade na promatračnici kod srušenog mosta (koju su nadzirali 

pripadnici 1. samostalne satnije Podsused) otkrili su da 

se iznad Bučice Gornje, u rajonu Golinje, izvode česti pokreti 

oklopnih vozila, tenkova i kamiona. Nakon što je “cilj” otkriven, 

zatraženo je od SŠTO JUG da topništvom djeluje po tom 

području. Uz dobro navođenje s prve crte, iza 18,00 sati 11. 

studenoga 1991. navedeni je “cilj” (skladište MES-a) preciznim 

pogotkom uništen. 

Osim toga, pripadnici 1. samostalne satnije Podsused, prema 

zahtjevu zapovjednika SŠTO JUG, osiguravali su 15. i 16. 

studenoga 1991. izvlačenje i evakuaciju umjetnina, eksponata 

i drugog inventara iz teško oštećene crkve Sv. Ladislava u Pokupskom, 

pod stručnim vodstvom Gradskog zavoda za zaštitu 

spomenika kulture i Muzeja Turopolja. 

Od 6. studenoga 1991. na pokupsko bojište razmještaju se 

postrojbe 1. bojne 101. brigade ZNG-a, ojačane dijelom satnije 

TO Pokupsko i satnijom TO Lukinić Brdo, na drugoj crti 

obrane od Opatije do ušća Kravaršćice u Kupu – Skender Brdo, 

po dubini Lukinić Brdo, sa zadaćom organiziranja obrane, osiguranja 

ceste Cerje Pokupsko – Jamnička Kiselica, sprječavanja 

eventualnog prodora neprijatelja, prihvaćanja snaga 2. bojne 

brigade s prve crte na rijeci Kupi i u spremnosti za napad. Bojna 

je bila razmještena: 

– ZM i desetina veze bojne u s. Lukinići, a pričuvno u s. 

Cerovski Vrh; 

– 1. satnija u rajonu Skender Brdo – Klampari – Krepečanci; 

– 2. satnija u s. Lukinići te je nadzirala cestu Krepečanci – 

Lukinići – Cerovski Vrh i šumu Dobra Draga; 

– 3. satnija na području Cvetković Brda te je nadzirala cestu 

kroz selo i šumu Podgoljak; 

– Logistički vod na području sela Žutići te je nadzirao rajon 

obrane između 2. i 3. satnije; 

– Vod bestrzajnih topova na području sela Žužići; 

– Sanitet je razvio SnSt bojne u neposrednoj blizini ZM-a 

bojne. 

U rajonima obrane postrojbe bojne uspostavile su kontakt 

i uvezale obranu s lokalnim postrojbama hrvatskih branitelja 

koje su pokrivale teren prema Kupi, te se fortifikacijski utvrđuju 

i izviđaju. Pritom su pripadnici 1. satnije trebali biti posebno 

oprezni, jer su imali najisturenije položaje na desnom krilu 

obrane bojne i bili najizloženiji napadima snaga JNA i pobunjenih 

Srba. Tijekom boravka na položajima, postrojbama 1. bojne 

velike probleme predstavljali su slaba popunjenost ljudstvom 

(1. satnija bila je popunjena samo 35% od formacijskog ustroja, 

2. satnija 45%, 3. satnija samo 30%, a Logistički vod 50%) te 

nedostatak bolničara, sanitetskih i transportnih vozila, sredstava 

veze, oružja, streljiva i dr. MTS-a. Kako bi ojačao postrojbu 

i omogućio joj “normalno izvođenje” bojnih djelovanja, zapovjednik 

bojne formirao je 10. studenoga 1991. Izvidničku desetinu, 

čije se nepostojanje pokazalo velikim hendikepom tijekom 

bojnih djelovanja na desnoj obali Kupe. 

16 Prilaz selu Auguštanovec bio je moguć isključivo kroz gustu šumu. 

84

Posljedice razaranja Pokupskog (autor fotografije: Aleksandar Božić). 

Od 7. studenoga 1991. na pokupsko bojište razmještaju se 

i postrojbe 3. bojne 101. brigade ZNG-a, na drugoj crti obrane 

od šume Brezje do Zgurić Brda, po dubini Paun Brdo, sa zadaćom 

kontrole komunikacija i sprječavanja prodora snaga JNA 

i pobunjenih Srba u rajonu obrane, u spremnosti za napad ili 

prihvat postrojbi 2. bojne u slučaju povlačenja. 

Po povratku na pokupsko bojište došlo je do kadrovskih 

promjena u Zapovjedništvu bojne. Novim zapovjednikom 

imenovan je Franko Križman, koji je po preuzimanju dužnosti 

na ZM-u brigade u selu Cerovski Vrh i upoznavanju sa svojim 

suradnicima i novim zapovjednikom brigade, odmah obišao 

postrojbe bojne u rajonu obrane. Za zamjenika zapovjednika 

bojne postavljen je Ćazim Kardašević, a za pomoćnika zapovjednika 

za IPD Dobromir Radušić, dok je zapovjednikom 1. 

satnije, umjesto poginulog Tihomira Dubrete, imenovan Mirko 

Mihalj. Treća bojna bila je razmještena: 

– ZM bojne, Desetina veze i Izvidnička desetina u s. Batinovac, 

a pričuvno ZM na području s. Lukinići; 

– 1. satnija, kojom je zapovijedao Mirko Mihalj, na području 

Šestak Brda; 17 

– 2. satnija, kojom je zapovijedao Vladimir Hursa, na području 

sela Lijevi Štefanki; 

– 3. satnija, kojom je zapovijedao Marko Jelenić, na području 

Paun Brda; 

– Inženjerijski vod, kojim je zapovijedao Darko Letinčić, 

na području sela Kravarsko i Šestak Brdo; 

– Logistički vod, kojim je zapovijedao Nikola Kordiš, na 

području Kravarskog, te 

– Prateći vod na području Šestak Brda. 

Nakon obilaska postrojbi i zone odgovornosti bojne, zapovjednik 

3. bojne sazvao je 11. studenoga 1991. prvi radni sastanak 

sa zapovjednicima nižih postrojbi na ZM-u u Batinovcu, 

17 Prema zapovijedi, satnija se trebala razmjestiti na području sela Zgurić Brdo, ali zbog neprikladnog šumskog i močvarnog terena, razmjestila se na području 

Šestak Brda. 

85

Pripadnici 2. voda 1. satnije 1. bojne; slijeva: zap. voda Stjepan Balaband, zap. des. Ivan Šoštarić, a ispred njih Miroslav Milić ; Pokupsko, 

Auguštanovec, 16. studenoga 1991. 

Pripadnici 1. satnije, 1. bojne (u sredini Miroslav Milić – satnijski bolničar), Lukinić Brdo, Krepečanci, 7. studenoga 1991. 

86

Pripadnici 2. voda 1. satnije 1. bojne izvlače se iz Auguštanovca prema Jastrebarskom, studeni 1991. 

na kojem je upoznat sa stanjem u postrojbama i problemima 

organiziranja obrane. Zaključeno je da je potrebna hitna konsolidacija 

stanja u postrojbama bojne. Prvenstveno je trebalo 

povećati popunjenost ljudstvom i MTS-om po formacijskom 

ustroju. Zbog loše popunjenosti i psihofizičke iscrpljenosti moral 

pripadnika bojne nije bio na željenoj razini pa je trebalo povećati 

vojničku stegu i ojačati odgovornost pojedinca i postrojbe 

u obavljanju bojnih zadaća. To se prvenstveno odnosilo na 

pripadnike 1. satnije, čija su bojna spremnost i moral bili jako 

pokolebani nakon pogibije njihovog zapovjednika. 

Topničku potporu bojnama brigade pružala je desetina 

LMB 120 mm (2 oruđa) brigade, s paljbenog položaja u Cerju 

Pokupskom. Uz to, vatrenu potporu postrojbama brigade na 

pokupskom bojištu pružali su i bitnica haubica 203 mm, bitnica 

topova B-1 i bitnica LMB 120 mm te 55. tenkovska satnija 

Zagreb, sastavljena od dva tenkovska voda, pod zapovijedanjem 

Zapovjedništva SŠTO JUG. 

Po zapovijedi nadređenog Zapovjedništva SŠTO JUG, tijekom 

boravka na pokupskom bojištu sve postrojbe 101. brigade 

ZNG-a, i na prvoj i na drugoj crti bojišnice, pristupile su utvrđivanju 

obrambenih položaja, izradi stajaćih zaklona s podgrudobranskim 

skloništima, grupnih zaklona po desetinama i na 

zapovjednim mjestima te osmatračnica po vodovima. Utvrđeni 

su i pričuvni položaji postrojbi brigade te su izgrađeni pričuvni 

položaji za topnička oruđa u suradnji s poduzećima “Velkom” i 

“Industrogradnja”. Na pokupskom bojištu pripadnici 101. brigade 

ZNG-a bili su smješteni u društvenim domovima, obiteljskim 

kućama i vikendicama. 

Crtu obrane pripadnici 2. bojne držali su do 15. studenoga, 

kada se na njihove položaje uvode postrojbe 1. i 3. bojne 101. 

brigade ZNG-a. Predavši položaje, pripadnicima 2. bojne 101. 

brigade ZNG-a odobren je kraći dopust kućama uz domobilizaciju, 

prijeko potrebnu popunu naoružanjem i MTS-om te 

ubrzanu izobrazbu novomobiliziranih vojnih obveznika. 

Dobivši 15. studenoga 1991. zapovijed načelnika GS HV-a 

Antona Tusa, zapovjednik brigade Jozo Petrašević odmah je zapovjedio 

zapovjednicima podređenih postrojbi da prvu crtu obrane 

na Kupi predaju 10. brigadi TO Velika Gorica, a zapovjedniku 

2. bojne da prekine obuku i s postrojbom iz Zagreba premjesti se 

u vojarnu u Jastrebarskom, gdje se trebala okupiti cijela brigada 

87

adi pripreme za odlazak na novu bojnu zadaću. Unatoč jakoj topničkoj 

i vatri iz teških strojnica jedinica pobunjenih Srba i JNA 

s desne obale rijeke Kupe, koje su primijetile njihovo izvlačenje, 

primopredaja položaja postrojbama 10. brigade TO Velika Gorica 

izvršena je bez problema i gubitaka. Izvlačenje i prebacivanje 

postrojbi i tehnike brigade s pokupskog bojišta osiguravali su i 

štitili pripadnici 1. samostalne satnije Podsused. Zapovjedništvo 

i veći dio postrojbi brigade okupili su se u vojarni u Jastrebarskom 

16. studenoga 1991., dan nakon što su dobili zapovijed. Hodnja 

postrojbi brigade od Pokupskog do Jastrebarskog organizirana je 

i provedena u pohodne postroje bojni sa svim elementima osiguranja 

i to noću, u vrlo hladnim i nepovoljnim vremenskim 

uvjetima. Posljednje se s bojišnice izvlače 3. bojna i 1. samostalna 

satnija Podsused, koje u vojarnu u Jastrebarskom dolaze uvečer 

18. studenoga 1991., nakon što su obavile primopredaju položaja 

s postrojbama 10. brigade TO Velika Gorica. 

Tijekom bojnih djelovanja na pokupskom bojištu poginuo 

je jedan pripadnik 101. brigade ZNG-a (Tihomir Dubreta), 

dok ih je 26 bilo ranjeno. 

Govoreći o angažiranju 101. brigade ZNG-a na pokupskom 

bojištu, general zbora Anton Tus istaknuo je da je brigada imala 

ključno mjesto u držanju obrambenih položaja, te da je prema 

zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb i Zapovjedništva obrane 

Grada Zagreba uspješno sudjelovala u jednoj manjoj napadnoj 

operaciji na desnoj obali rijeke Kupe koja, pošto druge postrojbe 

nisu to baš pratile kako treba, prema analizi Glavnog stožera HVa, 

nije mogla uspjeti do kraja. Pritom je istaknuo kako su upravo 

ta napadna djelovanja imala poseban značaj na jačanje borbenog 

morala i pripremu cijele 101. brigade ZNG-a za još ozbiljnije bojeve 

zadaće, što se kasnije i potvrdilo. 

88

5. Sudjelovanje 101. brigade 

HV-a u obrani istočne 

Slavonije 

(studeni 1991. – lipanj 1992.) 

5.1. Pripreme za odlazak 

na istočnoslavonsko bojište 

U vojarni u Jastrebarskom, koju su netom bili napustili pripadnici 

JNA i koja je još uvijek bila neočišćena od minsko-eksplozivnih 

sredstava, zapovjednik brigade odobrio je, zbog stalnog 

bojnog djelovanja, iscrpljenosti i zamora te potrebe “punjenja 

baterija” za predstojeću bojnu zadaću, pripadnicima brigade 

dvodnevni dopust. 

Zapovjedništvo brigade sa zapovjednicima postrojbi izvršilo 

je detaljnu raščlambu dotadašnje bojne uporabe brigade, 

svakom je ukazano na konkretne pogreške te je zatraženo da se 

uočene slabosti što prije uklone. Posebno se inzistiralo na unaprjeđenju 

sustava vođenja i zapovijedanja (ViZ), u cilju što bolje 

pripreme za predstojeću bojnu zadaću. 

Obavljena je dopuna popune postrojbi brigade s 420 naknadno 

mobiliziranih vojnih obveznika, s kojima se nije stigla 

izvršiti ni kratka obuka i koji su odmah raspoređeni u postrojbe. 

Njihov dolazak dao je novi poticaj i snagu sad već prekaljenim 

hrvatskim braniteljima, ali je uzrokovao i dosta problema, koji 

su se prvenstveno očitovali u nedostatku naoružanja i vojne 

opreme te borbenom neiskustvu i strahu novodošlih vojnika. 

Uz domobilizaciju, izvršena je i popuna postrojbi oružjem, streljivom 

i vojnom opremom, koja je još uvijek bila ispod potrebne 

razine. 

Neizvjesnost i iščekivanje oko zadaće i područja bojne uporabe 

brigade nestali su u popodnevnim satima 18. studenoga 

1991., kada je zapovjednik brigade Jozo Petrašević primio zapovijed 

načelnika GS HV-a Antona Tusa i zapovjednika 3. OZ 

Zagreb Stjepana Mateše o bojnoj uporabi brigade na istočnoslavonskom 

bojištu, s ciljem pružanja pomoći postrojbama hrvatskih 

branitelja u sastavu 1. OZ Osijek i stabilizacije tamošnje 

bojišnice. 

Na osnovu zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb, 101. 

brigada HV-a podređena je Zapovjedništvu 1. OZ Osijek te 

službeno od 17,00 sati 19. studenoga 1991. bojno djeluje na 

području istočne Slavonije. 

Kako bi se ojačala za predstojeću bojnu zadaću na istočnoslavonskom 

bojištu, odlukom načelnika GS HV-a, 19. studenoga 

1991. brigadi je dodana 3. bojna 100. brigade HV-a Zagreb 

– Centar sa zapovjednikom Željkom Bosakom. 

Dobivši zapovijed da se brigada prebaci i razmjesti u širi rajon 

Našica, gdje će dobiti zapovijedi za bojnu uporabu, zapovjednik 

brigade odmah je pristupio donošenju odluka, pisanju 

zapovijedi za hodnju, pozivanju i pripremi pripadnika brigade 

za bojna djelovanja, izradi potrebnih dokumenata te logističkom 

osiguranju. 

89

Inženjerac Duško Dragašević i vezist Miro Ivaštinović, Jastrebarsko, studeni 1991. 

Pripadnici Voda veze brigade, Jastrebarsko, studeni 1991. 

90

Pritom treba istaknuti kako se dio pripadnika brigade, saznavši 

da postrojba ide u istočnu Slavoniju, bojišnicu udaljenu 

300 km od Zagreba, uplašio te se, pod izgovorom na bolest, malenu 

djecu, stare i bolesne roditelje, radne obveze i druge razloge, 

pokušao na sve načine osloboditi vojne obveze, u čemu su 

neki i uspjeli. 

Po primitku zapovijedi, zapovjednik brigade uputio je 18. 

studenoga 1991., dan ranije od ostatka, 15 pripadnika brigade, 

na čelu sa svojim pomoćnikom za koordinaciju na terenu Farukom 

Čerimagićem, u Našice sa zadaćom da s tamošnjim Kriznim 

stožerom dogovore prihvat i smještaj postrojbi brigade. 

Povjerenu zadaću spomenuta grupa odradila je u potpunosti. 

Nakon te “izvidnice” zapovjednik brigade zapovjedio je 19. 

studenoga 1991. hodnju postrojbi brigade prema istočnoj Slavoniji, 

teritoriju udaljenom oko 300 km od njihova matičnog 

područja. Time je 101. brigada HV-a bila prva zagrebačka i općenito 

prva brigada Hrvatske vojske koju je GS HV-a cjelovitu 

uputio na izvršenje bojne zadaće na tako veliku udaljenost. 

Govoreći o slanju brigade na bojište tako udaljeno od njezina 

matičnog područja, tadašnji načelnik GS HV-a Anton Tus istaknuo 

je da ju je poslao, jer je 101. brigada HV-a u to vrijeme bila 

najbolje opremljena i organizirana postrojba u smislu zapovijedanja, 

a uz to je imala i potpuno ustrojene i popunjene pješačke 

bojne, dodajući da se to pokazalo dobrim rješenjem. 

91

5.2. Dolazak u istočnu Slavoniju, 

preuzimanje prve crte obrane 

i prva bojna djelovanja 

U 17,00 sati 19. studenoga 1991. Zapovjedništvo, pristožerne 

postrojbe i 1. bojna brigade, zajedno s 3. bojnom 100. brigade 

HV-a (vodit će se kao 4. bojna 101. brigade HV-a), krenuli su 

prema istočnoj Slavoniji, pohodnim smjerom: Jastrebarsko – 

Zagreb – Ivanja Reka – Ivanić Grad – Čazma – Narta – Bjelovar 

– Kupinovac – Rakitnica – Šemovci – Đurđevac – Kloštar 

– Pitomača – Stari Gradac – Virovitica – Suhopolje – Cabuna 

– Sladojevci – Podravska Slatina (tu je, zbog opasnosti od zasjede 

pobunjenih Srba iz smjera Voćina na cesti Podravska Slatina 

– Našice, osiguran desni bok brigade te je kolona preusmjerena 

prema Donjem Miholjcu) – Donji Miholjac – Našice. 18 Pohodne 

postroje u hodnji osiguravali su Vod Vojne policije brigade i 

djelatnici Prometne policije MUP-a Republike Hrvatske. 

Pripremu i tijek hodnje pohodnih postroja postrojbi brigade 

te realizaciju zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb nadzirao 

je Marijan Cvetko, načelnik operativnih poslova u navedenom 

Zapovjedništvu, koji se posebno angažirao oko uvođenja 

3. bojne 100. brigade HV-a u točno vrijeme u kolonu. Prevoženje 

pripadnika brigade izvršeno je sa 180 motornih vozila i 10 

autobusa, mobiliziranih od strane Kriznog štaba grada Zagreba. 

Hodnja je trajala punih 12 sati, a tijekom puta pripadnike brigade 

pratili su velika hladnoća, snijeg i zamračenje. 

Između 1,00 i 6,00 sati 20. studenoga 1991. na područje 

Našica počeli su pristizati prvi pohodni postroji brigade, koje 

prihvaća prethodnica brigade, upućena dva dana ranije, te osobno 

zapovjednik 132. brigade HV-a Našice Slavko Barić. Po dolasku 

razmještaju se u vatrogasnim domovima, osnovnim školama 

i drugim objektima u selima Feričanci, Jelisavac, Lađanska, 

Breznica Našička i Podgorač, gdje su i prenoćili. Nakon što su 

postrojbe brigade svladale put od 250 km, zapovjednik brigade 

odobrio je odmor u trajanju jednog dana, radi okrepe ljudstva i 

pregleda naoružanja, motornih vozila i tehnike. 

U Zapovjedništvu brigade izvršena je kraća analiza stanja 

na terenu sa zapovjednicima pristiglih postrojbi, tijekom koje 

je ocijenjeno da je moral pripadnika na zadovoljavajućoj razini. 

Organizirani su i sastanci zapovjednika s vojnicima, na kojima 

su potonji upoznati sa složenom vojno-političkom situacijom 

na području istočne Slavonije, koja se dodatno pogoršala padom 

Vukovara 18. studenoga 1991. godine. 

Nakon što je ujutro 19. studenoga 1991. njezin zapovjednik 

dobio od zapovjednika brigade zapovijed da krene prema istočnoj 

Slavoniji, 20. studenoga 1991., istim smjerom kao i njihovi 

suborci prethodnog dana, prema istočnoslavonskom bojištu 

krenula je i 3. bojna brigade. Nakon dolaska u područje Našica 

u zoru 21. studenoga 1991., pripadnici bojne upućeni su u selo 

Podgorač, gdje su se razmjestili u objekte koje je, došavši ranije 

kao prethodnica, odabrao i odredio zamjenik zapovjednika 

bojne. 

Posljednja postrojba brigade koja je krenula prema istočnoslavonskom 

bojištu bila je 2. bojna. Nakon što su se njezine postrojbe 

u vojarni u Jastrebarskom popunile naoružanjem, MTSom 

i vojnim obveznicima, s kojima je izvršena kratka obuka i 

osposobljavanje za predstojeća bojna djelovanja, 2. bojna krenula 

je u večernjim satima 21. studenoga 1991. za glavninom 

snaga brigade prema istočnoj Slavoniji. Pohodna kolona išla je 

istim smjerom kao i njihovi suborci prethodnih dana. 

Po dolasku u Našice, dočekao ih je zapovjednik brigade koji 

je zapovjednika 2. bojne upoznao sa situacijom na bojišnici te 

mu zapovjedio da se bojna žurno razmjesti i rasporedi na prvoj 

crti obrane u selu Ivanovac. Zbog dužeg trajanja popune i opremanja, 

prateći vod priključuje se bojni tek 24. studenoga 1991. 

godine. 

Na odlasku su se hrvatski branitelji, pripadnici 101. brigade 

HV-a, oprostili s članovima svojih obitelji i prijateljima, ne znajući 

hoće li se vratiti. No, bili su odlučni pomoći svojim suborcima, 

hrvatskim braniteljima istočne Slavonije u obrani jedine 

im Domovine, Republike Hrvatske. Pritom su se pitali hoće li 

uspjeti odbiti napade nadmoćnijeg i bolje naoružanog neprija- 

18 Nakon što su postrojbe HV-a i snage MUP-a Republike Hrvatske u operaciji “Papuk – ‘91” (28. studenoga – 25. prosinca 1991.) oslobodile šire područje 

Papuka, nestalo je opasnosti od napada pobunjenih Srba pa su se postrojbe brigade mogle kretati prema istočnoj Slavoniji planiranim smjerom preko Podravske 

Slatine (Nova Bukovica – Mikleuš – Čačinci – Feričanci – Donja Motičina) do Našica, umjesto preko Donjeg Miholjca. 

92

telja. Oko srca bila je zebnja, a u glavi inat da se brani svaka stopa 

i brazda plodne slavonske ravnice. 

Dio novo mobiliziranih pripadnika, koji su bili potpuno 

nepripremljeni za bojna djelovanja, po dolasku u istočnu Slavoniju 

uplašio se i želio je napustiti postrojbe brigade i vratiti se 

natrag u Zagreb. No, to je spriječeno odlučnom akcijom zapovjednika 

njihovih postrojbi i Zapovjedništva 101. brigade HVa, 

uz pomoć postrojbi HV-a u sastavu 1. OZ Osijek. 

U istočnu Slavoniju ojačana 101. brigada HV-a stigla je s 

1900 pripadnika, naoružanih s 1940 komada pješačkog naoružanja, 

šest minobacača 120 mm, četiri PZT-a 20/1 i šest bestrzajnih 

topova, što nije bilo dovoljno za protuoklopnu borbu. 

Pohodni cilj brigada je dostigla bez ljudskih gubitaka i sa 

samo dva oštećena motorna vozila, iako su je cijelo vrijeme puta 

pratili velika hladnoća i snijeg. Pritom treba istaknuti da su se 

pohodne kolone kretale maksimalno dopuštenom brzinom od 

40 km/h i sa zamračenim svjetlima zbog opasnosti od napada 

pobunjenih Srba. 

Brigada dolazi na područje istočne Slavonije u trenutku 

opće ofenzive jedinica 12. korpusa JNA, koji je imao sjedište u 

Novom Sadu, i lokalnih pobunjenih Srba, koje su nakon zauzimanja 

Vukovara 18. studenoga, prebacile znatne snage prema 

Osijeku i krenule u ofenzivu duž cijele crte istočnoslavonske 

bojišnice, zauzevši 21. studenoga 1991. sela Stari i Novi Seleš 

te Ernestinovo, a tri dana kasnije i Laslovo. Time su ugrozili i 

sam Osijek s južne strane te otvorili put za daljnji prodor prema 

Đakovu. 

Nakon što su pobunjeni Srbi i JNA zauzeli Ernestinovo, 

kolone autobusa, vozila i traktora s prognanicima, ženama, djecom 

i starijim osobama te natovareni različitim osobnim stvarima, 

kretale su se prema Našicama i Đakovu. Jadni ljudi napuštali 

su svoja ognjišta, svoje snove i uspomene, grobove svojih 

predaka i sinove na prvoj crti bojišnice, odlazeći u progonstvo. 

Bila je to uobičajena slika tih dana na području istočne Slavonije 

s kojom su se pripadnici brigade suočili odmah po dolasku na 

to područje. 

Brigada dolazi u istočnu Slavoniju kao ojačanje iscrpljenim 

hrvatskim snagama na tom području, s ciljem stabilizacije i 

učvršćenja crte bojišnice te sprječavanja daljnjeg prodora snaga 

JNA i pobunjenih Srba. U GS HV-a procijenili su da će zauzimanjem 

Vukovara otpočeti opća ofenziva JNA i pobunjenih 

Srba na tom dijelu bojišta s ciljem odsijecanja Osijeka, njegove 

blokade i kasnijeg zauzimanja, presijecanja ceste između Osijeka 

i Đakova i izbijanja na Podravsku magistralu te, u drugoj 

fazi, daljnjeg prodora, jednim krakom kroz Podravinu, a drugim 

kroz Posavinu prema području zapadne Slavonije. 

Nakon zauzimanja Vukovara, združene snage JNA i pobunjenih 

Srba krenule su u žestoku ofenzivu na istočnoslavonskoj 

bojišnici. Pregrupiravši snage, glavni napad usmjerile su na područje 

južno od Osijeka, napadajući smjerovima: Tenja – Antunovac, 

Orlovnjak – Antunovac i Laslovo – Ernestinovo – Antunovac, 

koristeći pritom sljedeće snage: 

– 51. mbr, koja je napadala smjerom Erdut – Dalj – Sarvaško 

Polje; 

– 544. mbr (iz Šapca), koja je napadala smjerom Dalj – Bijelo 

Brdo – Sarvaš (Sarvaško polje); 

– 12. pmbr, koja je napadala smjerom Borovo – Trpinja – 

Tenja ; 

– 505. mtbr (iz Zemuna), koja je napadala smjerom Markušica 

– Podrinje; 

– 125. lpbr, koja je napadala iz smjera Tordinci – Laslovo; 

– 126. lpbr, koja je bila razmještena na području Tenje i Orlovnjaka; 

– 1. gmtbr (iz Beograda) 19 , te 

– 16. map, koji je pružao topničko-raketnu potporu s paljbenih 

položaja: 1/16. map u rajonu: Mali rit – Bobotski kanal, 

2/16. map u rajonu: Segedinac – Podrinje; 

koje su bile popunjene rezervistima i dobrovoljcima iz Srbije 

i Bosne i Hercegovine te zajednički djelovale s lokalnim snagama 


Tijekom noći 20./21. studenoga 1991. zapovjednik 101. 

brigade HV-a zaprimio je zapovijed zapovjednika 1. OZ Osijek 

Karla Gorinšeka da se postrojbe brigade razmjeste u rajonu 

lijevo: Ivanovac – Briješće – Livana, desno: most na Velikom 

kanalu Vuka, po dubini: Jurjevac Punitovački – Beketinci, 20 te 

preuzmu i rasporede se na prvoj crti obrane Livana – Briješće 

– Ivanovac – Paulin Dvor – Hrastin, sa zadaćom odsudne obrane 

dodijeljene im zone odgovornosti i neprekidnog osiguranja 

prometnice Osijek – Đakovo. 21 U dubini zone odgovornosti 

postrojbe brigade trebale su organizirati drugu crtu obrane: 

Vladislavci – Dopsin – Vuka. 

19 Vratila se u Beograd 23. studenoga 1991. godine. 

20 Zona odgovornosti 101. brigade HV-a bila je 8 km široka i 18 km duboka. 

21 Po dolasku brigade na istočnoslavonsko bojište, Zapovjedništvo 1. OZ Osijek imalo je tri opcije oko područja njezine bojne uporabe – područje Vinkovaca, 

područje Županje i područje jugozapadno od Osijeka – od kojih se, zbog vrlo teške situacije na tom dijelu bojišnice, odlučilo za ovu potonju. 

93

Zapovjedno mjesto brigade, Beketinci, studeni 1991. 

Brigadna vojna policija, Beketinci, studeni 1991. 

Jozo Petrašević i Ante Radalj na ZM-u brigade, Beketinci, studeni 1991. 

94

Desni susjed joj je bila 122. brigada HV-a Đakovo, a lijevi 

106. brigada HV-a Osijek, 132. brigada HV-a Našice i 160. brigada 

HV-a Osijek. 

Prema navedenoj zapovijedi, ojačana 101. brigada HV-a 

uvodi se i raspoređuje na glavnom smjeru napada snaga JNA 

i pobunjenih Srba, južno od Osijeka. Zadaća brigade bila je: 

upornom i odsudnom obranom na južnom dijelu osječke bojišnice 

ne dozvoliti prodor pobunjenih Srba i JNA kroz dodijeljenu 

im zonu odgovornosti, zauzimanje sela Paulin Dvor, 

Vladislavci i Hrastin, izbijanje na prometnicu Osijek – Đakovo 

i dovođenje obrane Osijeka u (polu)okruženje. 

Razmještanje postrojbi brigade i preuzimanje položaja odvijalo 

se u vrlo složenim sigurnosnim uvjetima, budući da su 

snage pobunjenih Srba i JNA tijekom noći 20./21. studenoga 

1991. probile crtu obrane 130. brigade HV-a u Antunovcu, 

pod jakim topničkim djelovanjem neprijatelja, nepovoljnim 

vremenskim uvjetima i na inženjerijski nedovoljno uređenom 

terenu za bojna djelovanja. 

Zapovjedništvo i postrojbe brigade razmjestile su se i preuzele 

crtu obrane na sljedeći način: 

– ZM brigade organizirano je u s. Beketinci, na izlazu iz 

sela prema Osijeku, a IZM u s. Vladislavci (na ZM-u 130. brigade 

HV-a), u spremnosti za b/d u ponoć 20. studenoga 1991.; 

– pristožerne postrojbe u s. Beketinci, u spremnosti za b/d 

u ponoć 20. studenoga 1991.; 

– Bitnica minobacača 120 mm, 22 sastavljena od šest minobacača, 

zaposjela je paljbene položaje iza s. Hrastin, u blizini 

tvornice “Mobilija”, u spremnosti za b/d u ponoć 25. studenoga 

1991.; 

– Vod PZO 20/1 zaposjeo je paljbene položaje u s. Veliki 

Rastovac, u spremnosti za b/d u ponoć 23. studenoga 1991., 

– Protuoklopni vod brigade, sastavljen od šest bestrzajnih 

topova 82 mm, zaposjeo je paljbene položaje u s. Paulin Dvor 

prema Ernestinovu, u spremnosti za b/d u ponoć 21. studenoga 

1991.; 

– Inženjerijski vod 23 razmješten je u s. Beketinci, u spremnosti 

za b/d u ponoć 21. studenoga 1991.; 

– Vod RBKO razmješten je u s. Beketinci, a dekontaminacijska 

stanica u s. Jurjevac Punitovački, u spremnosti za b/d u 

ponoć 22. studenoga 1991.; 

– Logistička satnija brigade razmjestila se u s. Jurjevac Punitovački, 

u spremnosti za logističku potporu u 5,00 sati 21. 

studenoga 1991. godine; 

– 1. bojna u s. Vladislavci, u spremnosti za b/d na prvoj crti 

obrane Hrastin – Paulin Dvor do ponoći 21. studenoga 1991.; 

– 2. bojna u Ivanovcu, u spremnosti za b/d na prvoj crti 

obrane u Ivanovcu do ponoći 23. studenoga 1991.; 

– 3. bojna u s. Beketinci, u spremnosti za b/d na drugoj 

crti obrane lijevo: selo Velika Branjevina – rijeka Vuka, desno: 

uključno selo Vuka do ponoći 22. studenoga 1991.; 

– 4. bojna (3. bojna 100. brigade HV-a) u Čepinu i Livani, 

u spremnosti za b/d na lijevom krilu prve crte obrane brigade i 

na drugoj crti obrane Livana – Briješće – Korođgrad do ponoći 

22. studenoga 1991., i 

– 1. samostalna satnija Podsused u s. Hrastin, u spremnosti 

za b/d na desnom krilu prve crte obrane brigade do ponoći 22. 

studenoga 1991. godine. 

Prva je crtu obrane preuzela 1. bojna. Prema već spomenutoj 

zapovijedi nadređenog zapovjednika 1. OZ Osijek, 1. bojna 

101. brigade HV-a podređena je Zapovjedništvu 130. brigade 

HV-a Osijek, kojom je zapovijedao Nikola Huđin i koja je imala 

ZM u selu Vladislavci. Po primitku zapovijedi, zapovjednik 1. 

bojne zapovijeda hodnju pohodnim smjerom Našice – Satnica 

Đakovačka – Gorjani – selo Vuka i po dolasku u mjesto bojnog 

rasporeda bojne – sela Vladislavci i Hrastin – uz pomoć zapovjednika 

i pripadnika 130. brigade HV-a, do 23,00 sata 21. studenoga 

1991., u vrlo kratkom vremenu, raspoređuje postrojbe i 

oruđa bojne na obrambene položaje i prvu crtu bojišnice. Time 

je 1. bojna bila prva postrojba 101. brigade HV-a koja je raspoređena 

na prvu crtu obrane istočnoslavonske bojišnice. Crtu 

Hrastin – Paulin Dvor, dužine oko 2 km, preuzela je oko 23,00 

sata 21. studenoga 1991. godine. Najprije je prvu crtu obrane 

bojne preuzela 1. satnija, u suradnji s 1. bojnom 130. brigade 

HV-a, koju su popunjavali domaći dečki. 

Ne znajući koja postrojba hrvatskih branitelja drži obrambene 

položaje u selu Paulin Dvor prema Ernestinovu, pripadnici 

protuoklopnog voda brigade su, radi sigurnosti, oprezno s 

dvije protuoklopne grupe u 19,00 sati 21. studenoga 1991. ušli 

u Paulin Dvor, pri čemu su ustvrdili da je crta obrane prema Ernestinovu 

prazna. Brzom reakcijom zapovjednika 1. bojne, njezina 

1. satnija i protuoklopna grupa zaposjele su oko 23,00 sata 

21. studenoga 1991. crtu obrane Paulin Dvor – most – nasip 

22 Tijekom boravka 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom bojištu, brigadna bitnica ispalila je oko 226 granata kojima je ostvarila maksimalan učinak. 

Pritom treba istaknuti da njezine vatrene položaje neprijatelj nije uspio otkriti. 

23 Težište djelovanja imao je na crti obrane Hrastin – Briješće. 

95

Miro Andrić – zapovjednik 1. bojne, Jozo Petrašević – zapovjednik brigade, Stjepan Jurina i Dragan Nikolić, Vladislavci, studeni 1991. 

96

prema Ernestinovu, kako bi spriječili napad pobunjenih Srba i 

JNA iz tog smjera. Time su pripadnici 1. bojne pomaknuli crtu 

obrane ispred Paulin Dvora prema Ernestinovu i stavili pod 

kontrolu dominantnu tt 87 na nasipu rijeke Vuke te most i crpnu 

stanicu na spojnom kanalu rijeke Vuke i Bobotskog kanala 

na glavnom smjeru eventualnog napada jačih oklopno-mehaniziranih 

snaga JNA. 

Po preuzimanju položaja na području Paulin Dvora, pripadnici 

1. bojne počeli su se odmah utvrđivati i organizirati obranu 

naspram vatrenih uporišta JNA i pobunjenih Srba u zauzetim 

selima Petrova Slatina, Šodolovci i Ernestinovo. 

Time je Zapovjedništvo 1. bojne preuzelo prvu crtu obrane 

lijevo: duž kanala prema Amalijinom polju, desno: ispred s. 

Hrastin na smjeru od križanja ceste Hrastin – Vladislavci – Paulin 

Dvor – tt 87 (na nasipu-bentu rijeke Vuke) – cesta Paulin 

Dvor – Ernestinovo, po dubini Dopsin – Vladislavci, sa zadaćom 

odbijanja napada oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga 

JNA i pobunjenih Srba iz smjera Ernestinova prema Paulin 

Dvoru, Hrastinu i Vladislavcima, u spremnosti za protunapad i 

oslobađanje Ernestinova. 

Lijevo od postrojbi 1. bojne, na prvoj crti obrane Amalijino 

polje – Bobotski kanal bila je raspoređena 3. bojna 130. brigade 

HV-a Osijek, a dalje 2. bojna 101. brigade HV-a na prvoj crti u 

Ivanovcu i Antunovcu. Desno od postrojbi 1. bojne, prvu crtu 

obrane u s. Hrastin držali su vod iz 1. bojne 130. brigade (domaći 

dečki) i 1. samostalna satnija Podsused. 

Po preuzimanju svoje zone odgovornosti i crte obrane, postrojbe 

1. bojne razmjestile su se na sljedeći način: 

– ZM bojne organizirano je u OŠ “Milica Križan” u s. Vladislavci, 

u spremnosti za b/d u ponoć 21. studenoga 1991.; 

– pristožerne postrojbe uz ZM bojne; 

– 2. satnija u tvornici prerade drva “Mobilija” u s. Vladislavci; 

– 3. satnija u staroj školi u Hrastinu (na križanju Vladislavci 

– Hrastin – Paulin Dvor); 

– Vod BsT-a i Prateći vod bojne u Paulin Dvoru; 

– Logistički vod u selu Vuka; 

– Sanitet u Domu zdravlja Vladislavci. 

Izmjena postrojbi bojne na prvoj crti obrane organizirana je 

na način da se jedna satnija bojne nalazila u Paulin Dvoru i na 

nasipu (bentu) prema Ernestinovu, gdje se cijelo vrijeme nalazio 

i jedan vod iz sastava 1. bojne 130. brigade HV-a. Jedna satnija 

Pripadnici BsT voda 1. bojne na položaju u Paulin Dvoru, studeni 

1991. 

bila je u stanju pripravnosti na položajima na drugoj crti obrane, 

dok se jedna satnija nalazila na pasivnom odmoru udaljena oko 

2 km od prve crte. Potporu pješaštvu trebali su pružati Prateći 

vod i Vod BsT-a bojne s oruđima za protuoklopnu borbu. 24 

Sljedećeg dana, nakon preuzimanja crte obrane, zapovjednik 

1. bojne primio je zapovijed zapovjednika 130. brigade 

HV-a Nikole Huđina, da izvrši napad iz smjera Paulin Dvora 

prema okupiranom Ernestinovu (drugi smjer napada trebao je 

ići iz Ivanovca i Divoša snagama 3. bojne 130. brigade HV-a). 

Zbog nedobivanja dogovorene topničke potpore od strane susjedne 

122. brigade HV-a, napad je na kraju otkazan. Kasnijom 

raščlambom Zapovjedništva bojne zaključeno je da je postavljena 

zadaća bila nerealna, jer su pobunjeni Srbi i JNA na području 

Ernestinova imali raspoređene jake oklopno-mehanizirane, topničke 

i pješačke snage, koje su bile dobro ukopane i utvrđene. 

Po dolasku u Vladislavce i Hrastin pripadnici 1. bojne, kao 

i kasnije pripadnici 3. bojne, uspostavili su s kriznim stožerima 

i mještanima sela dobre i prijateljske odnose, koji se nisu mijenjali 

tijekom njihova cjelokupnog djelovanja na tom području. 

U selima Vladislavci i Hrastin (čiji su stanovnici većinom 

bili Mađari) postojala je postrojba jačine satnije sastavljena od 

mještana, na čelu sa zapovjednikom Antom Pranjićem, koja je 

bila sastavnica 130. brigade HV-a Osijek. Nakon što je spomenuta 

brigada promijenila položaj, ti “domaći dečki” zatražili su 

da ostanu braniti svoje selo. Njihovom je zahtjevu udovoljeno 

24 Zbog izloženosti snažnoj topničkoj i tenkovskoj vatri snaga JNA i pobunjenih Srba od samog početka, te konfiguracije terena (ravnica i brisani prostor), 

bilo je teško pronaći adekvatne paljbene položaje, posebno za djelovanje iz BsT-a po neprijateljskim snagama na okupiranom području, pa su oruđa za protuoklopnu 

borbu postavljana samo za obranu i to u vidnom polju napada. 

97


SHEMA Br.8 


ŽELJKO BOSAK 



IPD 

PETAR JAKŠIĆ 


BORIS MORSAN 




ZAPOVJEDNICI 


RKBO 




DESETINA VEZE 

ŽELJKO RADOČAJ 


OPĆE POSLOVE 

PETAR CENKOVČAN 

DAMIR PARAĐIKOVIĆ 

MILAN PAPIĆ 

ADMIR RAMIĆ 


JEROLIM BUBIČIĆ 


LOGISTIKU 

DARKO KIRINČIĆ 



TEHNIČKE 

RUDOLF SPANIĆ 


MILAN TRŠAN 


SINIŠA BOROMISA 


MARIJAN BOBESIĆ 


GORAN STOJANOVIĆ 

OPSKRBNE 

DAMIR MODRIĆ 




VOD BsT 


Dr TOMISLAV LUETIĆ 

MLADEN KOSINEC 2. VODA BRANKO KONTIĆ 2. VODA OHRAN BEČIĆ 2. VODA 

ŽELJKO IVANOVIĆ 3. VODA 

ANDRIJA JAKOLIĆ 3. VODA 

DAVORIN PRISELAC 

3. VODA 


ŽELJKO ĆENAN 


DAMIR HORVAT 

PEJO AČKAR 

ŽELJKO ČEGIR 

ZLATKO SMERNJAK 

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 4. bojne 101. br ZNG-a/HV-a (3. bojne 100. br ZNG-a/HV-a) u studenom 1991. 

i oni su pridodani 101. brigadi HV-a, 25 te su sve vrijeme bojno 

djelovali s postrojbama 1. i 3. bojne. 

Zbog potrebe dobre koordinacije i zapovijedanja postrojbama 

u bojnim djelovanjima, odmah po preuzimanju prve crte 

obrane Zapovjedništvo 1. bojne pristupilo je organiziranju sustava 

veze, uspostavivši poljsku telefonsku vezu sa zapovjedništvima 

nižih postrojbi (1., 2. i 3. satnije, Pratećeg voda – u čijem 

su se sastavu nalazili minobacači 60 i 82 mm, Vodom BsT-a u 

Paulin Dvoru te sanitetskim stacionarom u selu Vladislavci), te 

zapovjedništvima 101. i 130. brigade HV-a. Telefonska linija 

bila je razvučena do prve crte obrane i prepumpne stanice na 

nasipu i mostu rijeke Vuke, koji je bio miniran i pod nadzorom 

pripadnika Diverzantskog voda bojne za slučaj potrebe rušenja. 

U rajonu razmještaja i na prvoj crti obrane Paulin Dvor – 

Hrastin, zapovjednik 1. bojne odmah je organizirao obranu i 

poduzeo mjere bojnog osiguranja. Pristupa se izradi skloništa, 

kopanju rovova, fortifikacijskom utvrđivanju položaja i zaprječivanju 

rajona rasporeda i prve crte obrane naspram uporišta 

pobunjenih Srba i JNA u Ernestinovu, Petrovoj Slatini, Koprivni 

i Šodolovcima. U njihovu spremnost i odlučnost za odsudnu 

obranu vrlo brzo su se uvjerili i pripadnici JNA i pobunjeni 

Srbi, prvenstveno kada su 24. studenoga 1991. pripadnici bojne 

sa svojih paljbenih položaja ispred Paulin Dvora uništili dva neprijateljska 

tenka T-55. 

Bojna iz sastava 100. brigade HV-a, pridodana 101. brigadi 

HV-a kao ojačanje (4. bojna), zaposjela je položaje na području 

Čepina, Livane i Briješća, u pripravnosti za b/d i pomoć postrojbama 

2. bojne 101. brigade HV-a, 3. bojne 130. brigade HV-a i 

106. brigadi HV-a na tom području. Preuzimanje dodijeljenih 

položaja obavljeno je pod jakom topničkom i tenkovskom vatrom 

pobunjenih Srba i JNA, u nepovoljnim vremenskim uvjetima 

i na inženjerijski neuređenom prostoru za bojna djelovanja 

i smještaj. 

Preuzevši svoju zonu odgovornosti i crtu obrane, postrojbe 

bojne razmjestile su se na sljedeći način: 

25 Izuzetno dobru suradnju postrojbe i pripadnici 101. brigade HV-a imali su sa zapovjednikom spomenute postrojbe Antom Pranjićem i njegovim zamjenikom 

Pavom Kečkešem, te zapovjednicima vodova Jurom Čančarom, Ivanom Vujčićem – Picanom i Zlatkom Kubicom, koji se ujedno nalazio i na čelu Kriznog 

stožera Hrastin. 

98

– ZM bojne organizirano je u obiteljskoj kući na adresi 

Omladinska 59 u selu Livana, u spremnosti za b/d u ponoć 22. 

studenoga 1991.; 


– 1. satnija u novoj školi i okolnim kućama u Čepinu; 

– 2. satnija u prostorijama MZ “Đuro Đaković” i okolnim 

kućama u Čepinu; 

– 3. satnija u novoj školi i okolnim kućama u Briješću; 

– Prateći vod u selu Briješće; 

– Logistički vod u prostorijama MZ “Đuro Đaković” u Čepinu 

i 

– Sanitet u novoj školi u Čepinu. 

Četvrta bojna imala je zadaću utvrditi pričuvnu crtu obrane 

duž Salaj kanala, od Briješća do Korođgrada i Bobotskog 

kanala, te biti u spremnosti za pružanje pomoći postrojbama 

2. bojne na prvoj crti obrane u Antunovcu i Ivanovcu. Treća 

satnija bojne pridodana je 2. bojni 101. brigade HV-a te raspoređena 

na njezinom lijevom krilu na crti obrane Antunovca 

između Širokog Polja i Jakovalja, sa zadaćom odsudne obrane 

crte bojišnice te, u suradnji s postrojbama 2. bojne s desne i 106. 

brigade HV-a s lijeve strane, sprječavanja napada oklopno-mehaniziranih 

i pješačkih snaga JNA i pobunjenih Srba iz smjera 

Orlovnjaka i Tenje. 

Zapovjednik 4. bojne, nakon što je razmjestio postrojbe bojne, 

zapovjedio je izradu skloništa, kopanje rovova, fortifikacijsko 

utvrđivanje položaja i inženjerijsko uređenje crte bojišnice 

duž Salaj kanala. Po dolasku na istočnoslavonsko bojište, bojna 

je brojala 447 pripadnika 26 , a njezina zadaća, osim držanja pričuvne 

crte obrane, bila je i pružati pomoć postrojbama 2. bojne 

101. brigade HV-a u odsudnoj obrani Antunovca i Ivanovca. 

U jutarnjim satima 22. studenoga 1991., zapovjednik 3. bojne 

primio je zapovijed zapovjednika brigade da pokrene bojnu 

i razmjesti je na području sela Vuka, na drugoj crti obrane brigade, 

što on i čini. Bojna je razmještena na drugoj crti obrane, 

lijevo: Velika Branjevina – Mala Branjevina, desno: selo Vuka 

(uključno), po dubini: Beketinci, sa zadaćom sprječavanja zračnih 

desanata i ubacivanja neprijateljskih izvidničko-diverzantskih 

grupa, omogućavanja izvlačenja snaga 101. brigade HV-a 

s prve crte obrane te biti u pripravnosti za bojna djelovanja i 

zamjenu iscrpljenih snaga brigade (1. bojne) na prvoj crti bojišnice. 



– ZM bojne organizirano je u Beketincima, u kući na izlazu 

iz mjesta prema selu Vuka, u spremnosti za b/d u ponoć 22. 

studenoga 1991.; 


– 1. satnija zaposjela je položaje lijevo: mlin u selu Vuka, 

desno: južni dio sela Vuka, sa zadaćom obrane ceste koja vodi 

od prve crte bojišnice do ceste Osijek – Đakovo; 

– 2. vod 2. satnije zaposjeo je položaje lijevo: Mala Branjevina, 

desno: selo Bijele Klade, sa zadaćom kontrole kanala 

Vuka; 

– 1. vod 2. satnije ostavljen je u pričuvi u selu Vuka, u spremnosti 

za intervenciju prema potrebi; 

– 3. satnija zaposjela je položaje lijevo: željeznička postaja 

u Vladislavcima, desno: Mala Branjevina, s težištem obrane na 

komunikacijama koje vode prema cesti Osijek – Đakovo i zadaćom 

kontrole kanala; 

– Inženjerijski vod u selu Velika Branjevina, spreman za zaprječivanje 

komunikacija i miniranje za to predviđenih objekata, i 

– Logistički vod na farmi u selu Mala Branjevina. 

Zaposjevši navedene položaje, zapovjednik 3. bojne poduzeo 

je mjere inženjerijskog uređenja i bojnog osiguranja zadane 

crte. Pristupa se odmah izradi skloništa, kopanju rovova i fortifikacijskom 

utvrđivanju položaja, kako bi osigurali eventualno 

izvlačenje postrojbi brigade s prve crte bojišnice. 

Kako je situacija na prvoj crti bojišnice bila vrlo ozbiljna, 

postrojbe ugrožene te napad neprijatelja sve izgledniji, na osnovu 

usmene zapovijedi zapovjednika 101. brigade HV-a, zapovjednik 

3. bojne prebacio je 25. studenoga 1991. iz s. Vuka u 

s. Hrastin svoju 1. satniju, koja je imala zadaću zaštite desnog 

boka i leđa pripadnika 1. bojne brigade. 

Dana 23. studenoga 1991. svoje položaje na istočnoslavonskoj 

bojišnici zaposjela je i 2. bojna 101. brigade HV-a, koja se 

rasporedila na području Ivanovca preuzevši, prvenstveno zbog 

njihove izmorenosti, gubitaka i potrebe popune ljudstvom, 

prvu crtu obrane od 1. bojne 132. brigade HV-a Našice. 27 Prema 

zapovijedi Zapovjedništva 1. OZ Osijek, bojna je 24. stude- 

26 “Bojna jest bila prema mobilizacijskom razvoju ustrojena u općini Centar, kao 3. bojna 100. brigade ZNG-a, ali osim zapovjednog kadra s te Općine, bila je 

sastavljena od ljudi s područja cijelog grada Zagreba – većinom dragovoljaca iz rezervnog sastava policije, s ratnim iskustvom iz Gline, Petrinje, Kostajnice i dr. 

Bila je jedna od najiskusnijih borbenih jedinica u Zagrebu. Ti dečki iz policije bili su stručniji, hrabriji, snalažljiviji i bolji poznavatelji vojnih vještina i umijeća 

od nas, koji smo im zapovijedali” (iz priloga Damira Modrića, člana Zapovjedništva 3. bojne 100. brigade ZNG-a). 

27 Ivanovac je u to vrijeme bio u zoni odgovornosti 132. brigade HV-a Našice, koja je ZM imala u Čepinu. 

99

Slijeva stoje: Berislav Čanjevac, Damir Ovčarić, Damir Stepić, 

Mario Šego, Rajmond Noršić; čuče: Tomislav Simon i Ranko Novosel, 

Antunovac, 23. studenoga 1991. 

Božidar Čebrajec – Čebra, pripadnik 3. satnije 2. bojne., Ulica 

Republike, Antunovac, prosinac 1991. 

Pripadnici 3. satnije 2. bojne: Teodor Pretić (bolničar), NN i Mijo 

Matleković, Antunovac, prosinac 1991. 

noga 1991. podređena zapovjedniku 130. brigade HV-a Osijek 

Nikoli Huđinu, a prema njegovoj zapovijedi, postrojbe bojne 

raspoređuju se u razrušeni i od stanovništva napušteni Antunovac 

(iako se selo nije nalazilo u zoni odgovornosti 101. brigade 

HV-a) te preuzimaju prvu crtu obrane u selu od Samostalne 

čepinske bojne (3. bojne) 130. brigade HV-a, kojom je zapovijedao 

Slobodan Tolj. 28 Njihovu crtu obrane JNA i pobunjeni 

Srbi bili su probili 21. studenoga 1991. godine. U žestokoj borbi 

pripadnici 3. bojne 130. brigade HV-a uspjeli su, zahvaljujući 

domaćim dečkima antunovačke satnije pod zapovijedanjem 

Franje Tokića, obraniti Antunovac. U takvoj situaciji, uvođenje 

svježih snaga 1. satnije 2. bojne 101. brigade HV-a za branitelje 

Antunovca bilo je veliko ohrabrenje te su ih upoznali sa 

stanjem na terenu i pomogli u njihovom razmještaju na prvoj 

crti obrane. Svim postrojbama na prvoj crti obrane Hrastin – 

Paulin Dvor – Divoš – Ivanovac – Antunovac zapovijedao je 

zapovjednik 130. brigade HV-a Osijek Nikola Huđin do 1. prosinca 

1991., kada se 130. brigada HV-a izvlači, a zapovijedanje 

preuzima zapovjednik 101. brigade HV-a. 29 



– ZM bojne organizirano je u Ivanovcu, u spremnosti za 

b/d u ponoć 23. studenoga 1991.; 


– 1. satnija preuzela je prvu crtu obrane na području Antunovca, 

južno i istočno od sela; 

– 2. satnija preuzela je prvu crtu obrane na istočnom izlazu 

iz sela Ivanovac i na nasipu uz kanal i cestu Antunovac – Ernestinovo, 

od trafostanice na izlazu iz Ivanovca do željezničke 

pruge na sjeverozapadnom ulazu u Antunovac; 

– 3. satnija ostavljena je u pričuvi u Ivanovcu, u spremnosti 

za intervenciju prema potrebi; 

28 Prema zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek, Antunovac je u to vrijeme bio u zoni odgovornosti 130. brigade HV-a Osijek. 

29 Osim u Divošu, gdje je i dalje bila raspoređena 1. satnija 3. bojne 130. brigade HV-a. 

100

Pripadnik 1. samostalne satnije Podsused Ivan Jozinović Pop uz kanal 

rijeke Vuke, Hrastin, studeni 1991. 

Pripadnici 1. samostalne satnije Podsused Nenad Antolić, Krunoslav 

Badel i Igor Kladar pred odlazak na zadaću, Hrastin, studeni 1991. 

– Logistički vod u Čepinu i Ivanovcu, odakle je dio zadužen 

za pripremu hrane prebačen u tvornicu prerade drva “Mobilija” 

na izlazu iz Vladislavca prema Hrastinu, i 

– Sanitet bojne u Ivanovcu. 

Rajon obrane 2. bojne 101. brigade HV-a po dubini bio je 

Korođgrad – Ovčara Čepinska. Desno od nje, crtu obrane: Rudine 

– Bobotski kanal – Divoš držala je 3. bojna 130. brigade HVa, 

dok je lijevo od nje crtu obrane držala 4. bojna 101. brigade 

HV-a. Zadaća 2. bojne bila je organizirati odsudnu obranu na crti 

bojišnice, zaustaviti napad pješačkih i oklopno-mehaniziranih 

postrojbi JNA i pobunjenih Srba, u spremnosti za protunapad. 

Pripadnici 2. bojne preuzeli su neuređene obrambene položaje 

bez rovova pa je zapovjednik bojne zapovjedio utvrđivanje 

crte. Odmah su pristupili izradi skloništa, kopanju rovova 

i fortifikacijskom uređivanju i zaprječivanju rajona rasporeda i 

prve crte obrane. Skromna protuoklopna sredstva razmještena 

su na mogućim smjerovima djelovanja oklopno-mehaniziranih 

snaga neprijatelja, a prilazi Antunovcu i Ivanovcu zapriječeni su 

minsko-eksplozivnim zaprekama. 

Kako zbog visokih podzemnih voda obrambene položaje 

nije bilo moguće ukopati u zemlju, pripadnici bojne morali 

su za zaklon i smještaj koristiti kuće koje su imale podrume, a 

takvih je bilo malo. Kako bi spriječili prodor oklopno-mehaniziranih 

snaga JNA i osigurali prvu crtu obrane, Inženjerijski 

vod bojne srušio je drveno-željezni most prema selu Orlovnjak 

i betonski most na kanalu između Ivanovca i Antunovca, kod 

trafostanice na istočnom ulazu u potonje selo. 

Ubrzo po preuzimanju crte obrane, 25. studenoga 1991. od 

minobacačke granate ispaljene iz Novog Seleša poginuo je pripadnik 

1. satnije 2. bojne Tomislav Simon, dok je Željko Gradiški 

ranjen. U takvoj situaciji, zapovjednik 2. bojne zapovjedio je 

zapovjedniku 3. satnije da “njegova” satnija preuzme položaje 1. 

satnije, što je do 13,00 sati i učinjeno. Zamjena postrojbi obavljena 

je pod bojnim djelovanjem pobunjenih Srba i JNA. U suradnji 

s domaćim dečkima, pripadnici 3. satnije pod okriljem noći 

(zbog brisanog prostora i stalnog djelovanja neprijatelja tijekom 

dana) ušli su u prazan prostor Ulice Republike prema Tenji, rasporedili 

se u rajonu Bezenice (ispred Salaša, oko 400 metara od 

neprijatelja), koji su povremeno kontrolirali pobunjeni Srbi i 

JNA. Time su zatvorili glavni mogući smjer kombiniranog oklopno-pješačkog 

napada neprijatelja. Na ovim položajima satnija 

ostaje bez zamjene do 4. prosinca 1991., izložena svakodnevnom 

djelovanju neprijatelja iz svih raspoloživih oruđa i oružja. 

Uz postrojbe iz njezinog sastava i 3. bojnu 100. brigade HVa, 

101. brigadi HV-a se 22. studenoga 1991. na istočnoslavonskom 

bojištu priključila i 1. samostalna satnija Podsused, koja joj 

je podređena. Satnija je brojala 135 pripadnika, a bila je ustrojena 

u četiri voda, protuoklopni roj (desetinu, op. a.), grupu za 

vezu, inženjeriju i transport, sa sanitetom i logistikom. Bila je 

kompletno naoružana i osposobljena za samostalna bojna djelovanja, 

protuoklopni boj, izvidničko-diverzantska djelovanja i 

postavljanje ili uklanjanje mina. Po dolasku, zapovjednik satnije 

dobio je od zapovjednika brigade zapovijed da, osloncem na Veliki 

kanal rijeke Vuke, organizira obranu na području Hrastina s 

ciljem zaštite desnog boka postrojbi brigade (1. bojne) i sprječavanja 

pokušaja prodora snaga pobunjenih Srba i JNA iz smjera 

Šodolovci – Petrova Slatina. Dobio je i zapovijed da, u suradnji s 

postrojbama 1. bojne brigade, osloncem na rijeku Vuku do mosta 

i crpne stanice (tt 87 na cesti Paulin Dvor – Ernestinovo), 

kontrolira sve prilaze i bude u spremnosti za protuoklopni boj. 

101

Djelovanje PZO voda brigade, Veliki Rastovac, ožujak 1992. 

Po obavljenom izviđanju i kratkom upoznavanju s terenom, 

pripadnike satnije rasporedio je na području Hrastina, gdje dodatno 

učvršćuju crtu obrane, spojivši se na desnom krilu sa snagama 

122. brigade HV-a Đakovo. Prva samostalna satnija Podsused 

raspoređena je na desnom krilu prve crte obrane brigade: 

ispred sela Hrastin (prema Paulin Dvoru i Petrovoj Slatini) – 

igralište (svlačionica između sela i groblja) – duž Velikog kanala 

rijeke Vuke – do mosta na kanalu i ceste Hrastin – Koprivna. Na 

području Paulin Dvora bila je stalno raspoređena protuoklopna 

grupa u blizini mosta te jedan vod u selu za njihovu potporu. 

Zajedno s ostalim postrojbama brigade, na istočnoslavonsko 

bojište došao je i njezin vod protuzračne obrane “Mili”, koji je 

stigavši 19. studenoga na područje Našica, 21. studenoga 1991. 

zauzeo paljbene položaje na području sela Beketinci. 30 Vod se 

tu zadržao dva dana, a nakon toga razmješten je na paljbeni 

položaj u selo Veliki Rastovac. Odatle je, pod zapovijedanjem 

Zvonimira Topića, kontrolirao zračni prostor i štitio postrojbe 

brigade za slučaj zračnog napada sve vrijeme boravka 101. brigade 

HV-a na istočnoslavonskom bojištu. 31 

Za topničku potporu postrojbama brigade bila je zadužena 

brigadna bitnica 120 mm, sastavljena od šest minobacača i razmještena 

iza sela Hrastin, koja je, pod zapovijedanjem Sergija 

Dražića, u punoj bojnoj spremnosti bila od 25. studenoga 1991. 

godine. Drugog prosinca iste godine, u bojnama se unutar pratećeg 

voda ustrojavaju grupe za potporu od minobacača 82 mm, 

a u satnijama od minobacača 60 mm. Pristupa se i ustrojavanju 

protuoklopnih grupa po bojnama i na razini brigade, a 14. prosinca 

1991. ustrojen je protuoklopni odred brigade, u čiji je sastav 

ušao i vod maljutki iz sastava 136. brigade HV-a Podravska 

Slatina. 32 Topničku potporu postrojbama 101. brigade HV-a 

pružale su i topničke postrojbe slavonskih brigada svojim skromnim 

oruđima. Imale su solidnu topničku potporu MAD-a i 

MPOAD-a 122. brigade HV-a iz rajona Radljevca, 33 te MAD-a 

Zapovjedništva 1. OZ Osijek. 

30 Vod protuzračne obrane 101. brigade HV-a ime “Mili” dobio je upravo na istočnoslavonskom bojištu, prema ratnom nadimku poginulog suborca Miljenka 

Becića. Naime, 25. siječnja 1992. njegova obitelj poklonila je Vodu hrvatski stijeg s njegova odra s izvezenim natpisom Jedinica Mili – 101. brigada. Od tada, u 

spomen poginulima Miljenku Beciću, Renatu Tafri i Željku Sakomanu, uvedeno je svakodnevno podizanje ujutro i spuštanje navečer ratne zastave voda PZO, 

uz pozdrav i počast postrojenih pripadnika. 

31 “Nakon nekoliko dana zauzimamo položaje u s. Veliki Rastovac s tri PZT-a 20/1 mm, dok je desetina Strijela “S-2M” razmještena u Josipovcu. Od slavonskih 

brigada dobili smo jednu desetinu “S-2M” i desetinu “IGLE”, tako da je vod PZO, ojačan i raspoređen, uspješno branio zračni prostor 101. brigade HV-a 

i davao potporu tijekom bojnih djelovanja postrojbi brigade na prvoj crti obrane. Želio bih istaknuti za primjer Tomu Postonjskog, koji je pobjegao iz bolnice 

da bi s nama išao u Slavoniju, te ranjenog Zlatka Kostića koji nam se iz 1. bojne priključio. Inače, mjesto Rastovac poznatije je po tomu što su zrakoplovi JNA u 

listopadu 1991. raketirali putnički vlak, te da su iznad njega zauzimali tzv. petlju za raketiranje Osijeka ili Đakova. Našim dolaskom više se nisu usudili.” ( Josip 

Verunica) 

32 Protuoklopni vod maljutki iz sastava 136. brigade HV-a Podravska Slatina bio je pridodan 101. brigadi HV-a od 18. prosinca 1991. do 24. svibnja 1992. 

godine. 

33 Đakovačka brigada pružala je topničku potporu 101. brigadi HV-a i s bitnicom SO 122 mm “Gvozdika”. 

102

Sredstva za protuoklopnu borbu bila su skromna i nedostatna, 

bez dovoljno ciljničkih sprava, obučene posluge i mina. Pristupalo 

se miniranju, postavljanju protuoklopnih mina i drugih zapreka te 

rušenju mostova, što za ravnu Slavoniju nije bilo dovoljno. 

Po preuzimanju dodijeljene zone odgovornosti i uspostavi 

ZM-a u Beketincima, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a organiziralo 

je sustav ViZ-a te izravnih veza s podređenim zapovjedništvima, 

nadređenim Zapovjedništvom 1. OZ Osijek, sa 

zapovjedništvima susjednih brigada HV-a i kriznim stožerima 

u zoni odgovornosti brigade. Sa zapovjednicima postrojbi održavana 

su redovita informiranja o aktualnoj vojnoj i političkoj 

situaciji na području istočne Slavonije te zadaćama brigade. Zapovjeđeno 

je da se s time upoznaju svi pripadnici brigade, motiviraju 

i što bolje pripreme za obavljanje povjerene bojne zadaće, 

pa i po cijenu vlastitih života. 

Vojno-stručna potpora brigadi pružana je od nadređenog 

Zapovjedništva 1. OZ Osijek od samog dolaska i sve vrijeme 

boravka na istočnoslavonskom bojištu. 

Zapovjedništvo i postrojbe brigade od samog početka uspostavili 

su izravnu vezu i vrlo dobru suradnju sa zapovjedništvima 

i postrojbama 106. brigade HV-a Osijek, 107. brigade HV-a 

Valpovo, 122. brigade HV-a Đakovo, 130. brigade HV-a Osijek, 

132. brigade HV-a Našice i s 3. brigadom ZNG-a. Njihova 

dobra suradnja i koordinacija obilježile su cjelokupno vrijeme 

koje je brigada provela na istočnoslavonskom bojištu. 

Po dolasku na istočnoslavonsko bojište 101. brigada HV-a 

je, unutar svojeg ustroja, vrlo dobro funkcionirala. To se ubrzo 

i pokazalo tijekom bojnih djelovanja u kojima je, u nedostatku 

naoružanja, topničkih oruđa i vojne opreme za ravnopravno pariranje 

neprijatelju, došla do izražaja unutarnja čvrstina brigade, 

koja se temeljila na predanom zapovjednom kadru i poštivanju 

subordinacije i zapovijedanja, sukladno propisima. Zapovjedništvo 

brigade trudilo se uvijek najbolje uporabiti postrojbe i 

raspoloživa sredstva, u skladu s dobivenim zadaćama i stanjem 

na terenu, čemu je pridonijelo i njegovo stalno nastojanje da 

ima uvid i kontrolu nad svim događajima u zoni odgovornosti 

brigade. Uz to, Zapovjedništvo brigade brinulo je da oklopnomehanizirane 

snage, topništvo, inženjerija, veza i logistika te 

spoznajni i sigurnosni organi iz njezinog sastava budu stalno na 

usluzi i pomažu bojnama brigade na prvoj crti bojišnice. 

Već drugog dana boravka na položajima, opskrbne stanice 

u bojnama počele su s pripremom kuhane hrane, koju su dostavljale 

ravno na položaje. Pri tome treba istaknuti da je 101. 

brigada HV-a bila jedina brigada na istočnoslavonskom bojištu 

logistički popunjena i osposobljena za samostalnu logističku 

potporu postrojbama brigade. Svaka bojna u svom logističkom 

vodu imala je poljsku kuhinju – prikolicu sa stručnim osobljem 

za pripremu i dostavu hrane na svim punktovima crte bojišnice 

u zoni odgovornosti brigade. Prehrambenim artiklima opskrbljivala 

se iz Zagreba i poduzeća iz Našica, Đakova i Osijeka. 

Pritom treba istaknuti da je cijelo vrijeme boravka na istočnoslavonskom 

bojištu brigada imala redovitu logističku potporu 

i opskrbu od strane gradova Osijeka, Đakova i Našica te Zapovjedništva 

3. OZ Zagreb. 

Sanitetska stanica brigade i stacionar smješteni su u selu 

Vuka. Uz to, i svaka bojna je imala svoju zdravstvenu stanicu. 

Nakon trijaže u njima, liječenje i zbrinjavanje teže ranjenih, 

ozlijeđenih i oboljelih pripadnika brigade nastavljano je u Medicinskom 

centru Osijek i njegovoj ispostavi u Đakovu, dok su 

najteži slučajevi prebacivani na liječenje u Zagreb. 

Dolaskom brigade na istočnoslavonsko bojište, treba istaknuti 

kako nisu odmah izmještene sve službe brigade. Da bi se 

osigurala ratna popuna potrebnim kadrovima po VES-u, motornim 

vozilima i MTS-om, što bolja veza brigade s organizacijsko-mobilizacijskom 

službom 3. OZ Zagreb, Uredom za obranu 

Susedgrad i Upravom za obranu grada Zagreba te prihvat 

i organizacija pogreba poginulih pripadnika brigade, djelatnici 

organizacijsko-mobilizacijske službe brigade, na čelu s Milanom 

Rebićem, ostali su u svom sjedištu u Susedgradu. 

Nije izmještena ni financijska služba brigade, čiji su djelatnici 

radili obračun plaća, svaki ih mjesec osobno donosili u istočnu 

Slavoniju i dijelili pripadnicima brigade na prvoj crti bojišnice. 

Tek sredinom ožujka 1992., organizacijsko-mobilizacijska 

i financijska služba 101. brigade HV-a s djelatnicima izmještene 

su iz Zagreba u zonu odgovornosti brigade u istočnoj Slavoniji, 

gdje su smještene u sela Josipovac i Gorjani. 

Sve vrijeme boravka 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom 

bojištu, u Stenjevcu je djelovala logistička grupa iz sastava 

logističke satnije brigade, pod zapovijedanjem Darka Spasojevića, 

sa zadaćom osiguravanja potreba kvalitetne popune zapovjedništava 

i postrojbi brigade naoružanjem, m/v, MTS-om i 

drugim potrepštinama za bojna djelovanja. Za organizaciju i 

provedbu prevoženja pripadnika brigade i MTS-a autobusima 

ili željeznicom, u logističkoj grupi bio je zadužen Nikola Besednik. 

Bila je to učinkovita veza logistike brigade i Zagreba u osiguravanju 

logističkih potreba postrojbi 101. brigade HV-a na 

istočnoslavonskoj bojišnici. 

Već po dolasku na područje Našica u studenom 1991. pripadnici 

brigade upozoravani su na ravničarski teren, s kućama 

u pravilu bez podrumskih prostorija, kao i nepostojanje bilo 

kakvih prirodnih zaklona. U skladu s tim, zapovjednik brigade 

izdao je zapovijedi za inženjerijsko osiguranje postrojbi s nagla- 

103

Pripadnici voda PZO, Veliki Rastovac, prosinac 1991./siječanj 1992. (autor gornje fotografije: Marko Perić) 

104

Pripadnici brigadne bitnice minobacača 120 mm, Vladislavci, studeni 1991. (autor donje fotografije: Marko Perić) 

105

Služba ORMOB-a brigade smještena u OŠ “Gorjani”, slijeva: Milan Rebić, Darko Krog, Tihomil Horvat, Krunoslav Samošćanec i sjedi Dragan 

Marčinko, Josipovac, travanj 1992. 

skom na izradu zaklona za ljudstvo, streljivo i minsko-eksplozivna 

sredstva. Uz to, zapovjeđeno je maskiranje i zaštita kretanja 

i po mogućnosti ne danju, te da u kućama, zbog nepostojanja 

podruma, ne borave veće grupe vojnika tijekom djelovanja neprijateljskog 

topništva. 

Po preuzimanju rajona obrane, temeljem zapovijedi zapovjednika 

brigade i bojni, postrojbe brigade počele su fortifikacijski 

uređivati prvu crtu obrane, posebice u Antunovcu, Ivanovcu, 

Hrastinu i Paulin Dvoru. Kopani su duboki rovovi na obrambenim 

položajima duž prve crte bojišnice od Hrastina do sela 

Briješće, što je bila novost, jer do njihovog dolaska, na tom području 

toga nije bilo. Problem su predstavljale slavonska zemlja 

i visoke podzemne vode pa su se prilikom njihova iskapanja rovovi 

brzo urušavali i punili vodom. No, usprkos tim otegotnim 

okolnostima, pripadnici inženjerijskih postrojbi brigade uspjeli 

su iskopati duboke rovove i izraditi čvrste zaklone duž cijele crte 

bojišnice, čime su bojišnicu dodatno osigurali i učvrstili. Dobri 

i čvrsti zakloni bili su prijeko potrebni, jer su pripadnici brigade 

bili svakodnevno izloženi žestokim topničkim i tenkovskim 

napadima pobunjenih Srba i JNA iz njihovih uporišta na tom 

području. Posebno su bili izloženi neprijateljskom djelovanju iz 

Tenje, Orlovnjaka, Seleša, Ernestinova (djelovanje snajperskom 

vatrom sa silosa), Petrove Slatine i Koprivne. U rajonu između 

Starog Seleša i Ernestinova JNA i pobunjeni Srbi imali su dva 

MAD-a, s čijih je paljbenih položaja djelovao i VBR. 

Osim toga, uređivani su i pričuvni položaji te su budno praćeni 

pokreti pobunjenih Srba i JNA kako bi se spriječio svaki 

pokušaj njihova ubacivanja u dubinu zone odgovornosti brigade. 

Govoreći o dolasku brigade i njoj pridodanih postrojbi na 

istočnoslavonsko bojište, treba istaknuti da su one došle s brdovitog 

terena u ravnu Slavoniju u kojoj su se teško snalazile. 

Pripadnici brigade nisu bili navikli na slavonsku ravnicu, koja je 

kod njih izazivala i stvarala osjećaj nesigurnosti. 

Iako je lokalno civilno stanovništvo, zbog nesigurnosti i 

straha za vlastite živote uslijed svakodnevnih i žestokih topničkih 

napada pobunjenih Srba i JNA, uglavnom već bilo napustilo 

svoje domove, dolazak 101. brigade HV-a i njoj podređenih 

postrojbi dao je snagu i sigurnost preostalom stanovništvu u selima 

Vladislavci, Hrastin, Ivanovac, Antunovac, Vuka, Beketinci, 

Gorjani, Josipovac Punitovački i Jurjevac Punitovački te je 

djelomično zaustavio njihov odlazak iz navedenih mjesta, ali i iz 

sela Dopsin, koje neprijatelj nije granatirao jer je bilo naseljeno 

pučanstvom srpske nacionalnosti. 

106

Izvidničke postrojbe brigade i bojni redovito su izviđale 

drugu obalu Vuke, prikupljale spoznajne podatke o minskim 

poljima, snazi i rasporedu pobunjenih Srba i JNA na tom području, 

te izviđale njihove položaje i moguće smjerove napada, 

ali i mogućnosti prijelaza preko rijeke Vuke na drugu obalu u 

slučaju eventualnih napadnih djelovanja. 

Naglasak je bio stavljen na zaprječivanju prve crte obrane, 

gdje god je bila procjena da bi moglo doći do prodora oklopnomehaniziranih 

snaga JNA i pobunjenih Srba, te na utvrđivanju, 

iskapanju rovova i postavljanju minskih polja duž crte obrane. 

Do 2. prosinca 1991. pripadnici brigade, posebice inženjerijske 

postrojbe brigade i bojni, obavili su rušenje mostova i zaprječivanje 

cesta na sljedećim lokacijama: 

– na cesti Koprivna – Hrastin srušen je most preko rijeke 

Vuke kod sela Hrastin i ispred porušenog mosta postavljeno je 

mješovito minsko polje; 

– na cesti Koprivna – Dopsin srušen je most preko rijeke 

Vuke uzvodno od sela Hrastin, a na desnoj obali rijeke postavljeno 

je minsko polje; 

– na cestama Novi Seleš – Antunovac, Orlovnjak – Antunovac 

i Tenja –Antunovac izvršeno je rušenje mostova i zaprječivanje 

minskim poljima; 

– na cesti Ernestinovo – Divoš – Ivanovac srušen je most 

kod trafostanice kod sela Ivanovac te je postavljeno minsko polje 

ispred spomenute trafostanice; 

– na cesti Ernestinovo – Paulin Dvor izvršeno je djelomično 

rušenje mosta kod crpne stanice na nasipu ispred sela Paulin 

Dvor (prilikom eksplozije na sredini mosta nastala je rupa ovalnog 

oblika 2 x 2,5 metra), te 

– kod željezničkog mosta (ispred šume) preko rijeke Vuke 

kod sela Dopsin postavljeno je mješovito minsko polje. 

Uz to, trebalo je postaviti protutenkovske zapreke i minirati 

protutenkovskim minama uske prolaze na smjeru Ernestinovo 

– Korođgrad – Ovčara Čepinska, što do tada nije bilo izvršeno, 

porušiti sve mostove preko Bobotskog kanala te pripremiti za 

rušenje mostove u dubini zone odgovornosti brigade i mostove 

ispred crte obrane na glavnom smjeru mogućeg napada snaga 

JNA i pobunjenih Srba. 34 

Vozila s dodatnim oklopom (izrade poduzeća Susedgrada), nakon 

bojne zadaće, na popravku u LoB-u brigade, Stenjevec, studeni 1991. 

34 Most između Ernestinova i Paulin Dvora bio je od strateškog značaja za obje strane. Bio je pripremljen za rušenje i inženjerci 1. bojne 101. brigade HV-a 

u nekoliko su ga navrata željeli srušiti, ali za to nisu dobili dopuštenje Zapovjedništva 1. OZ Osijek. Most je djelomično zarušen tijekom napada pobunjenih 

Srba i JNA na Paulin Dvor 27. studenoga 1991. godine. Jedan drugi most, isto tako značajan, nalazio se na rijeci Vuki, bio je pod kontrolom pobunjenih Srba 

i JNA, a povezivao je Ernestinovo i Petrovu Slatinu te dalje put za Šodolovce (odakle se moglo prema Koprivni i Hrastinu). Pripadnici JNA svakodnevno su 

prolazili tenkovima preko njega, čime su isprobavali strpljenje pripadnika brigade na prvoj crti obrane u Hrastinu i Paulin Dvoru. Par dana nakon pada Ernestinova, 

u velikoj tajnosti i dogovoru s odgovornima jedne susjedne brigade, dogovoreno je rušenje mosta. No, most nije srušen u dogovoreno vrijeme. Na upit 

zapovjednika 1. bojne 101. brigade HV-a i 1. samostalne satnije Podsused zašto nije srušen most, odgovorni su odgovorili da je i to vrlo uspješno. Na pitanje: 

“Kako uspješno? Pa most je tamo, nedirnut”, uslijedio je vrlo uvjerljiv odgovor: “Moji su ljudi krenuli prema planu. Nisu se uspjeli probiti do cilja pa su minirali 

jedan drugi most na koji su naišli. A most je most.” 

107

5.3. Prvi boj za Paulin Dvor 

Od trenutka dolaska na istočnoslavonsko bojište, postrojbe 101. 

brigade HV-a bile su svakodnevno izložene žestokoj topničkoj 

i tenkovskoj vatri pobunjenih Srba i JNA iz njihovih uporišta, 

koji su se pripremali za odlučan napad i proboj prve crte obrane 

hrvatskih branitelja. 

Nakon što su 21. studenoga 1991. zauzeli sela Stari i Novi 

Seleš te Ernestinovo, a tri dana kasnije i Laslovo, pobunjeni Srbi 

i JNA popunili su i pregrupirali svoje redove te krenuli u nove 

pješačko-tenkovske napade s ciljem dovođenja Osijeka u (polu) 

okruženje i otvaranja puta za daljnji prodor prema Đakovu. 

Nakon snažne topničko-raketne pripreme, oklopno-mehanizirane 

i pješačke snage JNA i pobunjenih Srba započele su napad 

26. studenoga 1991. po položajima hrvatskih branitelja u 

Ivanovcu (istodobno granatirajući i Paulin Dvor, Hrastin i Vladislavce), 

te su pritom uspjele potisnuti isturene vatrene grupe 

hrvatskih branitelja s lijeve obale Bobotskog kanala, ispred ceste 

Divoš – Antunovac. Namjera im je bila da na mjestu porušenog 

betonskog mosta, kod trafostanice, postave vojni lansirni most 

za prijelaz oklopnih transportera i tenkova te nastave daljnje napredovanje 

smjerom Ivanovac – Martinci Čepinski. No, odlučnom 

obranom pripadnika 1. satnije 3. bojne 130. brigade HV-a 

Osijek njihov je plan osujećen i napad odbijen. 

Kako u napadu na Divoš i Antunovac 26. studenoga 1991. 

nisu imale pomaka, snage JNA i pobunjenih Srba krenule su u 

žestoki napad na smjeru Paulin Dvor – Hrastin – Vladislavci. 

Na njihovom žestokom udaru našao se Paulin Dvor, selo u kojem 

su crtu obrane držali pripadnici 1. bojne 101. brigade HVa, 

ojačani dijelom 1. samostalne satnije Podsused i pripadnicima 

1. bojne 130. brigade HV-a. 

U Paulin Dvoru 26./27. studenoga 1991. bile su razmještene 

1. satnija 1. bojne brigade pod zapovijedanjem Stjepana 

Bratkovića, samostalne postrojbe bojne, dio 1. samostalne satnije 

Podsused (jačine voda, pod zapovijedanjem Mladena Tucibata 

i Mile Gavrana) te dio 1. bojne 130. brigade HV-a, u punoj 

bojnoj spremnosti. 

Na prvoj crti obrane ispred Paulin Dvora, na nasipu spojnog 

kanala lijevo od mosta i crpne stanice bile su razmještene 

snage 1. bojne 101. brigade HV-a (pola 1. satnije pod zapovijedanjem 

Stjepana Balabanda te nižih zapovjednika Ivana Šoštarića 

i Maria Hotka), desetina HOS-a te vod “domaćih dečki” 

iz 5. satnije 1. bojne 130. brigade HV-a. Desno na nasipu rijeke 

Vuke POG-1 (pod zapovijedanjem Krunoslava Badela) i POG- 

2 (pod zapovijedanjem Nikole Marciuša) 1. samostalne satnije 

Podsused koje su, naoružane sa po dvije “ose”, imale zadaću zaštite 

desnog boka snaga na prvoj crti. 

Most uz crpnu stanicu između Paulin Dvora i Ernestinova 

bio je pripremljen za potpuno rušenje, što nije učinjeno, pošto 

pripadnici bojne nisu dobili dopuštenje za to od nadređenog 

Zapovjedništva 1. OZ Osijek. Nasip s lijeve i desne strane mosta 

i crpne stanice bio je miniran protupješačkim minama. 

U ranim jutarnjim satima 27. studenoga 1991., postrojbe 

JNA (12. pmbr ojačana dijelovima 125. lpbr i 505. mtbr) i lokalne 

snage TO pobunjenih Srba krenule su iz smjera Ernestinova, 

Petrove Slatine i Koprivne u snažni tenkovsko-pješački 

napad na Paulin Dvor podržane djelovanjem divizijuna 16. 

map-a, razmještenog iza Ernestinova u rajonu Mali rit – Bobotski 

kanal – Matica. 

Napad je neuobičajeno započeo bez pripremne topničke vatre. 

Na cesti iz smjera Ernestinova, ispred mosta i crpne stanice, 

oko 3,30 sati najprije su se pojavili izviđači – prvo dvojica, a nakon 

njih grupa od oko petnaest vojnika (vjerojatno prethodnica 

jačim pješačkim snagama koje se iza mosta i nasipa nisu vidjele) 

– s nakanom da prijeđu most, osiguraju mostobran i omoguće 

oklopno-mehaniziranim snagama i pješaštvu proboj prema Paulin 

Dvoru i dalje. 

Procijenivši tu mogućnost, pripadnici POG-1 35 pustili su 

ih što bliže, a da bi provjerili da nisu izviđači hrvatskih snaga, 

zaustavili su ih povikom “stoj”, imajući ih na nišanu cijelo vrijeme. 

Na to su prva dvojica neprijateljskih vojnika otvorila vatru, 

na što im je uzvraćeno te su likvidirani, a ostali su se povukli. 

Nakon pola sata su se vratili, pri čemu otvaraju žestoku pješačku 

vatru i izvlače poginule. Hrvatske snage na prvoj crti obrane 

žestoko su im uzvratile i bombama neutralizirale. No, to nije 

bilo dovoljno pa su nakon nekog vremena 2-3 tenka iz Ernestinova 

u pratnji pješaštva krenula prema Paulin Dvoru. Kada su 

prišli dovoljno blizu, zapovjednik POG-2 36 Nikola Marciuš iz 

35 Krunoslav Badel, Igor Kladar, Dražen Glova i Nenad Vidiček. 

36 POG-2 sačinjavali su Nikola Marciuš, Nenad Veriga, Miroslav Jasenko i Rudi Hutinec. 

108

Zapovjedništvo 1. bojne na ZM-u, slijeva: Ivan Godinić – pomoćnik za logistiku, Miro Andrić – zapovjednik, Radoslav Pušić – pomoćnik za 

IPD, Tomislav Kačić Alesić – zamjenik zapovjednika, Dragutin Ružak – izvjestitelj općih poslova; čuče: Stjepan Jurina – pomoćnik za SIS i Alojz 

Čančer – izvjestitelj tehničke struke; Vladislavci, prosinac 1991. (autor fotografije: Marko Perić) 

stojećeg stava ispaljuje projektil iz “ose”, pogađa prvi tenk i time, 

nakon kraće razmjene vatre pješaštva, zaustavlja daljnji napad. 

No, samo za kratko. 

O napadu je zapovjednik 1. satnije 1. bojne 101. brigade 

HV-a Stjepan Bratković, čiji su se pripadnici nalazili na prvoj 

crti obrane u Paulin Dvoru, odmah izvijestio zapovjednika 1. 

bojne u Vladislavcima, koji je o tome izvijestio zapovjednika 

brigade. Kratko zatišje dobro je došlo da se obavi redovna zamjena 

1. s 3. satnijom bojne, pod zapovijedanjem Marka Dujmovića, 

te crta obrane pojača svježim snagama, kojima je zapovijedao 

dozapovjednik 3. satnije bojne Krešimir Tušek. 

Nakon što im je pogođen tenk, bilo je za očekivati da će JNA 

i pobunjeni Srbi djelovati po bentu minobacačima i topništvom 

te da će nakon snažne topničke pripremne vatre pokušati i napad 

pješaštvom. No, to se nije dogodilo, već su nakon dvadesetak 

minuta neprijateljski tenkovi u pratnji pješaštva krenuli u napad, 

otvorivši vatru iz strojnica i PAM-a po bentu iz pokreta. Nailazak 

prvog tenka na most bio je idealan trenutak za rušenje mosta. No, 

pokušaj je završio neuspješno, jer se eksploziv nije aktivirao. 

Nastao je novi razvoj bojne situacije za koju su snage obrane 

bile spremne. Propustili su tenkove i pričekali da se neprijateljsko 

pješaštvo što više približi bentu. Kada su stigli oko petnaest 

metara od benta, hrvatski branitelji zasuli su ih ručnim bombama 

i otvorili na njih žestoku vatru iz pješačkog naoružanja, tako 

da su uspjeli izbaciti iz stroja veći dio pješaštva JNA i pobunjenih 

Srba koje je sudjelovalo u napadu. 

Istovremeno, ručnim bacačima M57 i tromblonskim minama 

na puškama otvorili su vatru i na tenkove T-55. No, to ih 

nije spriječilo da zauzmu pogodne položaje za topničku i strojničku 

paljbu. Prvi se postavio na prvom bentu, ispred kanala, 

desno od ceste za Paulin Dvor, i iz strojnice i PAM-a otvorio 

žestoku vatru po braniteljima koji su se nakon žestoke borbe s 

pješačkim snagama neprijatelja, izvlačili kanalima na pričuvne 

položaje. Pritom su pale i prve žrtve obrane – poginula su dvo- 

109

Prva crta bojišnice – crpna stanica između Paulin Dvora i Ernestinova. 

jica pripadnika 1. bojne 130. brigade HV-a. Drugi tenk s ceste, 

ne prelazeći most, s udaljenosti 700-800 m ispred Paulin Dvora 

otvorio je topničku i vatru iz PAM-a po braniteljima i objektima 

u Paulin Dvoru. 

U trenutku žestokog djelovanja neprijateljskih tenkova i 

pješaštva po Paulin Dvoru, sa ZM-a stiže i zapovjednik 1. bojne 

Miro Andrić, koji po dolasku zamjećuje da se jedan tenk već 

nalazi na mostu, odakle je granatirao selo, dok je drugi zašao 

bočno, sjeverno od pumpe, i otvorio vatru iz strojnice po bentu. 

Tijekom tenkovsko-pješačkog napada na Paulin Dvor, iz 

smjera Vladislavaca u pomoć hrvatskim braniteljima kombijem 

je pristizala IDG Diverzantskog voda bojne, u kojem su se nalazila 

trojica njegovih pripadnika. Zbog snažne neprijateljske vatre 

zaustavljeni su na ulazu u selo od pripadnika Pratećeg voda 

bojne. Dvojica diverzanata iskočila su iz kombija u kanal, a Rade 

Latinović, koji se nalazio na stražnjem sjedalu, nije ga uspio na 

vrijeme napustiti te je smrtno stradao od tenkovske granate koja 

je izravno pogodila kombi. 

Zbog sve žešćeg napada, zapovjednik 1. bojne zapovjedio 

je zapovjedniku 3. satnije da krene s drugom polovicom satnije 

prema bentu i pomogne u zaustavljanju neprijateljskog pješačkog 

napada, što je on odmah i učinio. Zapovjedniku 1. satnije 

zapovjedio je da se pripadnici satnije (koji su na prvoj crti obrane 

proveli cijelu noć) izmjeste u kukuruzišta bočno lijevo i desno 

od sela, radi osiguranja bokova i osobne zaštite pripadnika, 

jer kuće u kojima su se nalazili nisu bile dovoljno čvrste i sigurne 

za sklanjanje. Od Zapovjedništva brigade zatražio je topničku 

potporu i djelovanje topništva po ciljevima u Ernestinovu. Samostalnom 

pratećem vodu bojne zapovjedio je djelovanje po 

pješaštvu neprijatelja u kukuruzištu između benta i Ernestinova, 

području ispred nasipa i po mostu u Petrovoj Slatini, radi 

sprječavanja uvođenja pojačanja snagama napada. Zbog prekida 

veze s “Mobilijom”, gdje se nalazila 2. satnija u pričuvi 1. bojne, 

zapovjednik bojne zapovjedio je svom zamjeniku Tomislavu 

Kačiću Alesiću i pomoćniku za IPD Radoslavu Pušiću, da ju što 

prije uvedu u bojna djelovanja u Paulin Dvoru. Od nasipa pre- 

110

ma Paulin Dvoru, na desnom krilu 1. bojne, bili su razmješteni 

pripadnici 1. samostalne satnije Podsused pod zapovijedanjem 

Siniše Ratkovića. 

Hrabrom i upornom obranom hrvatskih branitelja kod pripadnika 

JNA i pobunjenih Srba došlo je do panike te su se tenkovi 

počeli povlačiti, a pješaštvo se razbježalo. 

Nakon kraćeg vremena, iz odmazde zbog velikih gubitaka u 

ljudstvu tijekom bojnih djelovanja na bentu i od hrvatskog topništva 

koje je djelovalo po ciljevima u njihovoj dubini, neprijatelj 

je ponovno otvorio jaku topničku vatru po crti obrane, ali i 

dubini rasporeda snaga i pojačanja 1. bojne 101. brigade HV-a. 

U samo desetak minuta, na područje Paulin Dvora, Hrastina i 

Vladislavaca palo je više od 1000 granata svih kalibara. 

Tijekom žestokog napada smrtno su stradala osmorica 

pripadnika 1. bojne (Dragan Ević, Josip Gluhačić, Zlatko Latinović, 

Željko Ludaš, Josip Mikac, Marko Peranović, Stjepan 

Sedlovski i Veselin Vojnović), dok su petnaestorica ranjena. 

Izložen jakoj topničkoj vatri, Sanitet bojne, uz pomoć pripadnika 

postrojbi, odmah je pristupio zbrinjavanju ranjenih i izvlačenju 

poginulih suboraca. U tome su se posebno istaknuli 

zapovjednici 1. i 3. satnije, Stjepan Bratković i Marko Dujmović, 

te Sanitet bojne, naročito bolničar 1. satnije Miroslav Milić 

(umro je u bolnici u Osijeku od posljedica ranjavanja), vozač 

Andrija Rusan i ostali pripadnici Saniteta na čelu s dr. Goranom 

Vujićem, koji su ih prihvaćali, vrlo stručno pružali medicinsku 

pomoć, obavljali trijažu te najteže ranjenike upućivali u 

bolnicu u Osijek. 

U isto vrijeme, zamjenik zapovjednika bojne i pomoćnik za 

IPD probijaju se i sa zapovjednikom 2. satnije Ivanom Mlinarom 

raspoređuju pričuvu – 2. satniju i dio Pratećeg voda bojne 

s lijeve i desne strane kraj sela te ispred Paulin Dvora kako bi 

pomogli svojim suborcima odbiti napad i odbaciti snage JNA i 

pobunjenih Srba na njihove početne položaje. 

Tijekom zbrinjavanja ranjenika zapovjednik 1. bojne obaviješten 

je da su pobunjeni Srbi i JNA krenuli u novi tenkovsko-pješački 

napad na Paulin Dvor s ciljem zauzimanja sela te 

daljnjeg proboja prema Hrastinu, Vladislavcima i Dopsinu. Vod 

bestrzajnih topova 1. bojne, pod zapovijedanjem Morisa Sorgara, 

dočekao ih je spreman te je prema njima ispalio tri projektila, 

od kojih je jedan oštetio jedan tenk, koji se zaustavio. 

Drugi tenk nastavio je iz pokreta bojno djelovati i približavati 

se selu, dok se treći zaustavio na većoj udaljenosti. Problem je 

nastao kada je ciljač na bestrzajnom topu Robert Majerić (dečki 

su ga zvali Bačvar) ostao bez punjenja, odnosno granata. Nešto 

granata bilo je s druge strane ceste na sigurnom, do koje se moglo 

doći samo pod kišom granata i zrna neprijateljskog oruđa 

i oružja. Uočivši to, zapovjednik bojne Miro Andrić, 37 koji se 

cijelo vrijeme bojnih djelovanja nalazio na prvoj crti i rukovodio 

obranom, pretrčao je preko ceste i granatu dodao punjaču 

Branimiru Narančiću (poznatijem kao Zubo), koji je njome 

napunio bestrzajni top, a Robert Majerić je ispalio i uništio neprijateljski 

tenk T-55. Time je došlo do prekretnice na bojištu 

što je neprijatelja natjeralo na povlačenje na početne položaje u 

rajonu Ernestinova. 

Od svježih snaga iz pričuve (2. satnije, Pratećeg voda) te diverzantske 

grupe i dijela Zapovjedništva, zapovjednik 1. bojne 

konsolidirao je situaciju i stabilizirao prvu crtu obrane u svojoj 

zoni odgovornosti, na mjestu na kojem je bila prije napada. Nakon 

što je uspješno odbijen neprijateljski napad i učvršćena prva 

crta obrane, zapovjednik bojne zapovjedio je zapovjedniku Inženjerijskog 

voda bojne, Ivanu Janešu, da minira most uz crpnu 

stanicu prema Ernestinovu. Zapovijed je izvršena iste večeri u suradnji 

s dragovoljcima – braćom Bagarić 38 iz 130. brigade HV-a, 

tako da je most miniran i teško oštećen. Osim toga, dodatno je 

miniran i prostor kroz koji je moglo proći pješaštvo pobunjenih 

Srba i JNA te mogući prilazi bentu iz smjera Ernestinova. 

Svi navedeni događaji i iscrpljujući bojevi utjecali su na bojnu 

spremnost, moral i psihičko stanje većeg dijela pripadnika 1. 

bojne, tako da im je Zapovjedništvo brigade obećalo odmah poslati 

zamjenu, koja će od njih preuzeti prvu crtu obrane u Paulin 

Dvoru. No, zbog izrazito teške situacije i sigurnosnih problema 

na području cjelokupne zone odgovornosti 101. brigade HV-a, 

navedena zamjena nije mogla biti obavljena po dogovoru ujutro 

28. studenoga 1991., pa su pripadnici 1. bojne (Zapovjedništvo, 

dio 2. satnije i Pratećeg voda te diverzantska grupa) ostali 

držati prvu crtu obrane u Paulin Dvoru, zbog mogućnosti novog 

napada snaga JNA i pobunjenih Srba. 

Uslijed velike iscrpljenosti i napetosti na prvoj crti obrane, 

u 2 sata ujutro 29. studenoga 1991. došlo je do prometne nesreće 

na izlazu iz Paulin Dvora prema Hrastinu između autobusa 

Inženjerijskog voda 130. brigade HV-a Osijek, koji je prevozio 

pripadnike s bojne zadaće, i vozila 1. bojne 101. brigade HV-a, 

koje je prevozilo svježe snage protuoklopne grupe bojne na prvu 

crtu. Pritom su lakše ozlijeđena četvorica hrvatskih branitelja. 

37 “Andrić je otrčao prema bestrzajcima. Uzeo je minu u naručje i pod vatrom se valjao preko ceste. Dodao ju je. Napunili su top. Ovaj put se nišanilo. Pogodak. 

Crta se nekako stabilizirala. Oni više nisu napredovali. Naprotiv, povukli su se iza benta. Pogođeni tenk izvukli su pod zaštitom vatre.” (Siniša RATKO- 

VIĆ, Pod okriljem magle, Zajednica udruga HDDR-a, Zagreb 2003., 226.) 

38 U njihovom mlinu u selu Vuka 1. bojna 101. brigade HV-a imala je skladište streljiva. 

111

Paulin Dvor 27. studenog 1991. i Antunovac 5. prosinca 1991. 

112

113 

Boj za Paulin Dvor 27. studenoga 1991. bio je prvo pravo 

vatreno krštenje postrojbi 101. brigade HV-a, odnosno njezine 

1. bojne, na istočnoslavonskom bojištu, a o žestini sukoba tog 

dana najbolje govore veliki gubici na obje strane. Tijekom sukoba, 

uglavnom od topničke ili tenkovske vatre JNA i pobunjenih 

Srba, poginulo je jedanaest hrvatskih branitelja, dvojica iz 

1. bojne 130. brigade HV-a i devetorica iz 1. bojne 101. brigade 

HV-a (od toga petorica iz 1. satnije, a četvorica iz 3. satnije), 

dok su petnaestorica bila ranjena (devetorica iz 1. satnije, a šestorica 

iz 3. satnije). 

O gubicima pobunjenih Srba i JNA u borbama za Paulin 

Dvor teško je, u nedostatku konkretnih i vjerodostojnih izvora, 

govoriti, ali se pretpostavlja da su bili vrlo veliki. Prema pretpostavkama 

i procjenama, koje je u svojoj izjavi za Televiziju Novi 

Sad priznao i jedan poručnik JNA, imali su najmanje osamdeset 

poginulih pripadnika. 

U boju za Paulin Dvor istaknuli su se i pripadnici 1. samostalne 

satnije Podsused koji su korišteni na razini brigade kao izvidnici 

i za protuoklopno osiguranje susjednih postrojbi. Nakon završetka 

boja za Paulin Dvor, satnija je nastavila obavljati zadaće na 

prvoj crti obrane ispred sela Hrastin i duž Velikog kanala rijeke 

Vuke te obrane Paulin Dvora s osloncem na rijeku Vuku. 

Osim na Paulin Dvor, JNA i pobunjeni Srbi izveli su 27. 

studenoga 1991. kombinirani pješačko-tenkovski napad i na 

selo Divoš, smješteno između Ernestinova i Ivanovca, gdje su 

obrambene položaje držali pripadnici 1. satnije 3. bojne 130. 

brigade HV-a, s ciljem daljnjeg proboja prema Antunovcu i cesti 

Osijek – Đakovo. I taj je napad uspješno odbijen. 

Pošto su pripadnici 1. bojne 101. brigade HV-a bili jako fizički 

iscrpljeni od žestokog boja za Paulin Dvor te u dosta lošem 

psihičkom stanju zbog pogibije i ranjavanja velikog broja 

suboraca, zapovjednik brigade zapovjedio je u 1 sat ujutro 29. 

studenoga 1991. zapovjedniku 3. bojne da jednu satniju u 5,00 

sati prebaci u Paulin Dvor i zamijeni iscrpljene hrvatske branitelje 

iz sastava 1. bojne. Satniji je dana zadaća da se bojno rasporedi 

i preuzme nepromijenjenu prvu crtu obrane ispred Paulin 

Dvora i na bentu uz kanal, lijevo: Bobotski kanal, desno: tt 87 

(most i crpna stanica u Paulin Dvoru), po dubini Paulin Dvor 

– Hrastin – Vladislavci, te organizira odsudnu obranu i spriječi 

prodor snaga JNA i pobunjenih Srba. 

Za izvršenje navedene zadaće zapovjednik 3. bojne odredio je 

2. satniju, pod zapovijedanjem Vladimira Hurse. Kako su od svog 

dolaska na istočnoslavonsko bojište pripadnici 3. bojne držali položaje 

na drugoj crti, a sada su ih čekala neposredna bojna djelovanja 

na prvoj crti bojišnice, svi pripadnici 2. satnije pomalo su se 

plašili i međusobno hrabrili, ali su bili odlučni da i oni daju svoj 

obol u obrani Hrvatske. Prema zapovijedi, u 5,00 sati 29. studenog

Sjećanje Krešimira Tušeka, djelatnog satnika OS RH i sudionika 

NATO-ove međunarodne vojne operacije ISAF u Afganistanu. 

U prvom boju za Paulin Dvor bio je dozapovjednik 3. 

satnije 1. bojne 101. brigade HV-a i zapovijedao snagama na 

prvoj crti obrane. 

U prohladno jutro 27. studenoga 1991., zamijenili smo pripadnike 

1. satnije na prvoj crti obrane ispred Paulin Dvora, na 

bentu iza spojnog kanala u neposrednoj blizini mosta i crpne 

stanice, odnosno ceste koja povezuje Paulin Dvor i Ernestinovo. 

Svjestan zadaće i odgovornosti za dečke na crti, razmještam 

ih, uz kratke upute bodrim i prisjećam na bojeve u Novskoj i 

preko Kupe kod Pokupskog. Naglašavam naše mjesto, ulogu i 

značenje zadaće odsudne obrane, kako za naše snage u Paulin 

Dvoru, tako i za snage obrane Osijeka. U iščekivanju napada, 

strah potiskujemo međusobnim pogledima, tapšanjem po ramenu, 

junačimo se, iako velikim očima, palcem gore u znak 

spremnosti za odlučan boj. 

Nešto kasnije, uz jako turiranje motora tenkova JNA, zamijetili 

smo prebacivanje pješaštva pobunjenih Srba iz smjera Ernestinova 

i Petrove Slatine. Odjednom se pojavio jedan, a zatim i 

drugi tenk iza kojih se kretalo pješaštvo. Izvješćujem nadređene 

da započinje kombinirani pješačko-tenkovski napad, iako neuobičajeno, 

bez prethodne topničke pripremne paljbe. 

Na desnom krilu, kraj pripadnika 1. voda 3. satnije, pripadnici 

HOS-a iz RB M57 ispalili su minu na prvi tenk. Tenk T-55 

našao se u dimu, a mi ushićeni i ohrabreni. No, slijedi šok, dim 

se razilazi, tenk nastavlja kretanje prema nama i iznad naših 

glava djeluje po našim snagama u Paulin Dvoru, a potom i po 

nama na bentu. Tenkovi su se probili skoro do mosta i crpne 

stanice, a pješaštvo uz galamu prebacivalo se prema našim položajima, 

na nasipu. Nitko, ama baš nitko od dečki na položaju 

u tom trenutku nije pokleknuo niti pobjegao. 

Uzvraćamo jakom vatrom iz pješačkog oružja, ispaljujemo par 

tromblona i bacamo ručne bombe. Čulo se zapomaganje pješaštva 

pobunjenih Srba, no za nas nebitno i vrlo ohrabrujuće. 

Jedan od dva neprijateljska tenka, nažalost, pogodio je naš 

kombi s diverzantima koji su se sa streljivom i oruđima za PO 

borbu prebacivali nama u pomoć. 

Počela je i jaka minobacačko-topnička paljba, nama iza leđa 

po Paulin Dvoru. Shvaćamo da naši trpe žestoka granatiranja 

i nisu u mogućnosti pružiti nam pomoć i pojačanje. Našli 

smo se u vrlo složenoj situaciji na bojišnici, izloženi žestokim 

bojnim djelovanjima s obje strane, geleri minobacača i zrna 

tenkovskih, protuzrakoplovnih i pješačkih strojnica padala su 

po našim položajima, s obje 

strane. Ponestajalo nam je 

streljiva, međusobno smo 

podijelili što nam je preostalo, 

prije svega vatrenim 

grupama puškostrojnica i 

odsudno se branili. 

Zaustavili smo daljnji 

prodor tenkova, na mostu 

ispred crpne stanice, desno 

od nas. Pješaštvo, razbijeno 

našim djelovanjem, pregrupiralo 

se i u “strijelce” štićeno 

vatrom tenkova prebacivalo 

prema bentu, iza kojega, na udaljenosti 15-20 m od njih (do 

tada prvi puta tako blizu), čvrsto držimo položaje. Adrenalin 

raste, nemamo streljiva niti adekvatnog oružja, jeziva je pomisao 

na rovovski boj i pogibelj. Put povlačenja nam je presječen, 

a iza nas kanal ispunjen ledenom vodom. 

U tom trenutku naši “bestrzajci” pogađaju prvi tenk, a ja u 

novonastaloj situaciji zapovijedam povlačenje s ove pogibeljne 

pozicije, s napomenom da svatko zadnji metak sačuva za 

sebe. Povlačili smo se spojnim kanalom, prema Ivanovcu. Iza 

nas na drugom bentu kanala, netko od naših nas je pratio i za 

slučaj pogibelji vatrom pokrivao. Nakon što smo se povukli oko 

300 m, na kraju spojnog kanala novi šok, Bobotski kanal pun 

vode, koji je trebalo forsirati plivanjem, s opremom i oružjem 

na -10 o C i napokon se spasiti od sigurne pogibelji. Odredio sam 

mjesto i dečke upućivao na plivanje. Kada su skoro svi zaplivali, 

začujem glas: Ja ne idem, vi dečki plivajte, ja ću vas štititi 

vatrom! Bio je to još jedan šok u nizu, koji nam je priredio Josip 

Pelin iz Gajnica, odlučan ostati, možda i poginuti, jer je bio 

neplivač. Nisam ga tada poznavao, ali nebitno, zgrabio sam ga 

u sekundi i s opremom bacio u vodu te skočio za njim, a na mojim 

leđima preplivao je Bobotski kanal, širine 15-ak metara. 

Napokon, mokri i promrzli, ali bez gubitaka, uvjereni da smo 

na sigurnom, uputili smo se slavonskom ravnicom prema Vladislavcima. 

Pritom smo naišli na položaje hrvatskih branitelja 

i bili izloženi novoj pogibelji. Budući je bio dan, vikali smo iz 

sveg glasa da ne pucaju, davali i druge signale prepoznavanja, 

shvatili su, prihvatili nas i dopustili prolaz. Njihov izraz lica i 

čuđenje ne mogu opisati, teško je to, ali su čuli za naš boj. Prilaze 

i pitaju jesmo li mi “oni dečki s crpne stanice”. “Da, jesmo” 

– tiho je netko u grupi odgovorio i za mnom, u koloni jedan iza 

114

drugog, nastavljamo kretanje. Prilaze nam građani i čude se, 

a kada su nas ostali pripadnici bojne ugledali pred osnovnom 

školom u Vladislavcima, oduševljeni prilaze nam, čestitaju, 

grle i plaču skupa s nama. Netko nam dovikuje – Dečki, plivači 

s Bobotskog kanala, pa vi ste živi, mi smo mislili da vas više 

nema. Navodno je već bilo javljeno u Zagreb da nas je puno 

poginulih, postrojba razbijena. Loše i neprovjerene vijesti širile 

su se brzinom munje. Kada smo saznali da je puno naših suboraca 

poginulo i bilo ranjeno, svi smo bili vidno šokirani, fizički 

iscrpljeni i psihički slomljeni. 

Nakon dugo vremena, u kvartu u Gajnicama, prilazi mi visok 

i krupan čovjek, stišće mi ruku i govori: Krešo, sjećaš li me se? Ja 

i moji dečki, na drugoj obali kanala, pratili smo vas i štitili vatrom 

toga 27. studenog i da su vas slomili ne bismo im dozvolili 

da vas ulove i zarobe. Svaka čast tebi i tvojim dečkima, svaka 

čast. Bio je to Mladen Armano, jedan od hrabrih izvidnika 1. 

bojne. 

Bojovanja s hrabrim dečkima satnije i 1. bojne nezaboravljiva 

su. Mnogi su bili moji susjedi i poznanici iz Gajnica, Podsuseda, 

Stenjevca, Vrapča... Rado se prisjećam junačkih djela naše 

“Trnoružice”, Marka Peranovića, Rude Zebe, “Lisice”, Dede 

Cvetkovića, Mladena Krapineca i njegovog “Kaj nam pak moreju!”, 

i dr. Ponosan sam što sam uz sve te divne i hrabre ljude 

bio pripadnik 101. brigade ZNG-a/HV-a. 

1991. pripadnici 2. satnije na čelu sa zamjenikom zapovjednika 

bojne uspješno su i bez gubitaka, unatoč jakoj topničkoj vatri JNA 

i pobunjenih Srba iz Ernestinova, počeli preuzimati prvu crtu 

obrane na području Paulin Dvora od pripadnika 1. bojne. Bili su 

svjesni kako uzmaka nema, da iza njih nema pričuvnih položaja 

ni adekvatnih snaga koje bi omogućile njihovo izvlačenje s prve 

crte. Morali su izdržati i zadržati postojeću crtu obrane, a putokaz 

u tome bili su im hrabri suborci iz 1. bojne koji, usprkos velikim 

gubicima, nisu odstupili ni pedlja pred naletima neusporedivo bolje 

naoružanih snaga pobunjenih Srba i JNA. Zajedno s njima, na 

položaje u Paulin Dvoru raspoređeni su jedan vod 1. samostalne 

satnije Podsused te dio pripadnika 1. bojne 130. brigade HV-a. 

Tijekom jutra 29. studenoga 1991., iz dotadašnjeg mjesta 

razmještaja na području sela Vuka, sve ostale postrojbe i Zapovjedništvo 

3. bojne prebacili su se u Vladislavce. Rasporedivši 

postrojbe u novi rajon obrane i preuzevši prvu crtu obrane, Zapovjedništvo 

bojne organiziralo je ZM u OŠ “Milica Križan” u 

Vladislavcima, a IZM u Paulin Dvoru. 

Do 12,00 sati istog dana obavljena je primopredaja crte 

obrane između zapovjednika 1. i 3. bojne 101. brigade HV-a. 

Nakon predaje crte, na zapovijed zapovjednika brigade, 1. bojna 

se nakon teškog i iscrpljujućeg boja za Paulin Dvor izvlači 

u selo Vuka u dubinu zone odgovornosti brigade. Potom je 

pripadnicima 1. bojne, od zapovjednika 1. OZ Osijek Karla 

Gorinšeka, odobren kraći dopust u Zagrebu, radi posljednjeg 

ispraćaja poginulih suboraca te dodatne popune i specijalističke 

obuke pripadnika postrojbi. 

Paulin Dvor 27. studenoga 1991. “Dvorište smrti” – Paulin Dvor, 27. studenoga 1991. 

115

Sanitet 1. bojne 101. brigade, na čelu s dr. Goranom Vujićem, u tijeku boja izvlači ranjene i poginule s prve crte bojišnice, Paulin Dvor – Vladislavci, 

27. studenoga 1991. 

116

117

Robert Majerić – Bačvar, Paulin Dvor, studeni 1991. 

Robert Majerić, poznatiji kao Bačvar, danas se prisjeća događaja 

u Paulin Dvoru: 

Na paljbeni položaj u Paulin Dvoru stigli smo noću. Do jutra 

smo trebali iskopati rov i za početak postaviti samo jedan top, 

a da nismo ni znali gdje se nalazimo. U tmici počeli smo kopati, 

htjeli smo što veći i bolji rov. Pred svanuće završavamo i 

u neposrednoj blizini uočavamo već iskopani, duplo veći i dva 

put bolji. Odmah smo ga zaposjeli. Smjestili smo se u napuštenoj 

kući na kraju sela, u blizini položaja i bili prvi na udaru 

za slučaj napada iz smjera Ernestinova. Pripremam topove, 

čistim ih i cijevi usmjeravam ciljajući prema crpnoj stanici u 

smjeru Ernestinova. I ostali rade kao pčelice. Pripremaju svoje 

“ose”, “zolje”, RB-ove. Imali smo i jedan MB 60 mm. Kako 

nismo imali daljinomjere, a vremena na pretek, dosjetio sam 

se i parnim koracima izmjerio udaljenost do prednjeg kraja 

naše obrane, u neposrednoj blizini crpne stanice i mosta, te na 

svakih 100 m, uz cestu, zabijao kolac – marker. Postavili smo 

tri topa: uz groblje, ispred kuća i treći paralelno s cestom, na 

drugoj strani od našeg smještaja. 

Jednog jutra, dok sam spavao s punom ratnom opremom i šljemom 

na glavi, povik Ustaj, idu tenkovi!, bio je toliko snažan 

i uvjerljiv, da sam skočio i poletio topovima, a da se nisam ni 

probudio. Frendovi mi vele da je top kraj groblja probušen, ovaj 

ispred kuća je isto dobio, preostao mi je samo onaj na najgorem 

položaju, s druge strane ceste. Kako je preći? “Čede” peru li 

peru, osjećao sam se kao da će ispaliti sve što su imali. Pa ovo je 

kao u ratnom filmu, mislim! Kiša zrna, gelera i granata fijuče 

s naše i njihove strane. Tko zakorači cestu – mrtav! Nema mi 

druge, kao na filmu, zatrčim se, koturam preko ceste i skoturam 

u kanal s druge strane ceste. Trebam pomoćnika, dolazi 

Zubo (Branimir Narančić, op. a.) za mnom. Hoda, kao da je 

na modnoj pisti, nonšalantno, kao uvijek do tada. Zubo puni, 

ja uskačem i top je spreman za paljbu. Brojim svoje markere, 

usmjeravam cijev, ciljam i vidim da su dva tenka prošla most 

kod crpne stanice, a treći se na većoj udaljenosti od njih tek 

pojavljuje i zastaje. Na jednom tenku stoji “Čedo” i PAM-om 

dere li ga dere po nama. Pucamo i mi iz svega što smo imali, pa 

i s onim malim MB-om, no geleri njihovih minobacača i tenkovskih 

granata bili su smrtonosni. Ciljam, pucam i ja, puca 

i “Čedo” iz tenka. Vidim narančasti plamen iz cijevi njegova 

topa, granata po cesti odskače i projuri kraj mene. E, sad sam ja 

na redu. Pucam – i pogodak. Svi viču: Bravoooo, pogodil si ga! 

Kad vidi vraga, drugi tenk obilazi prvoga i iz pokreta puca po 

nama. Pucam – fulam. Fulal si, pucaj, pucaj! – viču mi. Postalo 

je preopasno. Bacam se u kanal, Zubo puni, pa on u kanal, ja 

pucam, izmjenjujemo se. Pogodio sam i drugog, a treći odustaje, 

jer je vidio što ga čeka. Ne znam koliko smo granata ispalili. 

Kotrljali su nam ih po cesti s druge strane, ne sjećam se ni koliko 

je to trajalo, predugo… A datuma se dobro sjećam. Bio je mamin 

rođendan. Od tada i naš. Stradali su naši dečki, sjećam ih 

se i još uvijek vidim. Neke sam i poznavao otprije, njihov lik i 

djelo neću nikada zaboraviti. I ja sam mogao biti s njima, ali 

me je čuvao Anđeo čuvar. Ne samo da sam u to uvjeren, već i 

znam. A frendovi moji, moji dragi suborci, s kojima sam dijelio 

rov, podrum, strah, hrabrost i veselje, ostat će u mom srcu i 

sjećanju do kraja života. Postali smo braća. Brothers in arms! 

(braća po oružju, op. a.). I nakon 20 godina išao bih opet: prije 

samo za Hrvatsku, a sada za bolju Hrvatsku! 

118

O gubicima neprijatelja Robert Kučinac, sudionik boja, piše: 

“Tek nekolicina stigla je do rovova i sigurnog zaklona. Većina 

je ostala tu na hrvatskoj zemlji. Poginuli su za tuđe ideale, kao 

obični pješaci političke šahovske ploče, negdje tamo daleko, daleko 

od mora, daleko od Srbije majke, zemlje koja ih je prodala. 

Još po noći čuli su se jauci. TVNS javlja da je u borbi protiv 

ustaša na području Paulin Dvora poginulo 80 pripadnika 

JNA. Bilo je to osobno priznanje njihovog komandanta. No, 

njihove žrtve ne mogu istisnuti našu bol za devet naših poginulih 

prijatelja… Iza ljudi ostaju uspomene i možda za 10-ak 

godina, kad budemo vodili djecu ovim poljima, tek napomenemo: 

Dijete moje, ovdje smo vodili borbu za Hrvatsku, za 

slobodu. Ovdje su ostali moji 

prijatelji. Da nije njih, ne 

bi danas uživao u ovoj ljepoti. 

Pomiriši zemlju, stisni 

je na grudi, ona govori bolje 

od svake riječi. U njezinom 

crnilu ispričana je povijest 

umiranja i rađanja, hrabrosti 

i izdaje. Samo je treba 

pročitati. Biti dovoljno mudar, 

čitati zemlju, njezine 

znakove i promjene.” 39 

Stjepan Balaband i danas se sjeća opisanog boja i s puno emocija 

kazuje: 

Neka sjećanja tijekom godina izblijede, a neka ostanu urezana 

u pamćenje. Za nas, iz 101. brigade HV-a, sjećanja ne blijede 

na spomen imena Zagi, Laci, Tomislav, Željko, Miroslav 

i drugih, da ne nabrajam sad sva, nama draga imena branitelja, 

koji su tih zimskih, maglovitih dana ostali na vječnom 

počinku u slavonskim poljima. 

U košmaru sveopćeg neprijateljskog napada na naše položaje, 

kad su tenkovske granate rovale cestu, pomiješane s reskim zvukovima 

minobacača i automatskog oružja, kad su tijela ranjenih 

i umirućih branitelja bila razbacana uokrug, 27. studenog 

1991., sjećam se posljednjih riječi Miroslava Milića, bolničara 

1. satnije, kojega smo zvali Dok. Iako teško ranjen, gelerom minobacačke 

granate, taj mršavi dragi čovjek, prislonjen i skvrčen 

uza zid, sabrano i odlučno zapovijeda nama, njemu nadređenima, 

dajući upute o zbrinjavanju svakog ranjenog branitelja. 

Ne imajući dovoljno nosila, po njegovoj zapovijedi, skidamo 

vrata obližnjih kuća, polažemo ranjene i poginule, koje potom, 

pod žestokom vatrom neprijatelja, s prve crte odvoze sanitetska 

i sva druga raspoloživa vozila. 

Jednom je rukom pridržavao ranjeno mjesto na donjem dijelu 

tijela po kojem su izbijali cvjetovi krvi, a drugom rukom je iz sanitetske 

torbe vadio zavoje i ostalu opremu i to nabacivao u širokom 

luku, uz jasne upute o uporabi. Pokušali smo ga položiti na 

nosila, što je on odlučno odbijao, zahtijevajući da se prvo zbrinu 

svi drugi ranjeni i poginuli branitelji. U zadnjem vozilu, onako 

skvrčen, odlazi i Miroslav. S 

nadom da će se izvući, ispratili 

smo ga suznih pogleda. 

Tog dana odbijen je neprijateljski 

napad, uz velike žrtve 

branitelja 101. brigade. Večer 

smo dočekali u zebnji za ranjene 

i s tugom za poginule 

dečke. Osijek je bio cijelu večer 

žestoko tučen i vijesti su teško 

stizale do naših položaja. Oko 

ponoći stigla je vijest iz osječke 

bolnice o stanju ranjenih branitelja. 

Stigla je tužna vijest da 

je Miroslav Milić preminuo od 

posljedica ranjavanja. 

Naviru mi sjećanja na njegov mršavi, dugi, mladalački lik, tih 

i neprimjetan, čak i pomalo sramežljiv u komunikaciji s ostalim 

pripadnicima satnije. Znali smo malo o njemu, dečko iz kvarta, 

bolesni otac, gotovo ništa. Nije bilo vremena za bolje upoznavanje. 

Prvog dana dolaska u satniju dobio je nadimak Dok. 

Lagano šećem ulicom heroja – hrvatskog viteza Miroslava Milića, 

gledam mladost, veselje, ljepotu novog zagrebačkog naselja 

Špansko – Oranice. S tugom u srcu i suzama u očima, naviru 

mi misli i sjećanja, na vremena prkosa, stradanja i pobjede. Pitam 

se, pomalo i s osjećajem krivnje, zna li itko od stanovnika 

naselja, zašto njihova ulica nosi ime Miroslava Milića? 

39 Robert KUČINAC, Miris baruta, Zagreb 1994., 110. 

119

Ispraćaj poginulih suboraca, Vrapče, prosinac 1991. 

120

5.4. Drugi boj za Paulin Dvor 

Nakon neuspjelog tenkovsko-pješačkog napada JNA i pobunjenih 

Srba na Paulin Dvor 27. studenoga 1991., situacija na 

bojišnici vratila se “u normalu” te je neprijatelj nastavio sa svakodnevnim 

žestokim topničkim napadima po prvoj crti i dubini 

rasporeda postrojbi 101. brigade HV-a. Jedan od žešćih 

topničkih napada uslijedio je 29. studenoga 1991. na Paulin 

Dvor i Hrastin (koje su branili pripadnici 3. bojne i 1. samostalne 

satnije Podsused), te Ivanovac i Antunovac (koje su branili 

pripadnici 2. i 4. bojne). Uz otvaranje žestoke vatre po položajima 

hrvatskih branitelja, pobunjeni Srbi i JNA od ranog su 

jutra puštali svoje nacionalističke i borbene pjesme. Osim toga, 

pozivali su i pripadnike 2. bojne da se predaju, govoreći im da su 

zavedeni i kako će im biti suđeno po Ženevskim konvencijama. 

Uvjeti na bojišnici bili su i dalje vrlo nepovoljni, a vremenske 

prilike izrazito loše. Vladala je velika hladnoća, popraćena 

velikim količinama snijega i čestom kišom. 

U rajonu obrane i na prvoj crti u Paulin Dvoru pripadnici 3. 

bojne nastavili su uređivati i fortifikacijski utvrđivati položaje. 

U selu su postojala svega dva donekle utvrđena položaja uz rub 

ceste na izlasku iz Paulin Dvora prema Ernestinovu, gdje je bio 

postavljen i jedan bestrzajni top bez ciljničke sprave, što najbolje 

oslikava kako su bile opremljene postrojbe brigade. Zato su 

pripadnici bojne pristupili dodatnom utvrđivanju crte obrane i 

gradnji zaklona, u mjeri koliko su im dozvoljavale prilike zbog 

svakodnevnih žestokih topničkih napada pobunjenih Srba i 

JNA. Uz to, po dolasku u Vladislavce i Paulin Dvor odjeljenje 

veze 3. bojne ponovo je uspostavilo sustav veze PTK kablom u 

dužini oko 7000 metara. 40 

Lijevo od postrojbi 3. bojne nalazile su se snage 3. bojne 

130. brigade HV-a, dok su se desno od njih nalazile snage 1. 

bojne 130. brigade HV-a i pripadnici 1. samostalne satnije Podsused. 

Pripadnici 1. voda 3. satnije 3. bojne, slijeva treći: stoji Dejan Pavić, čuči Ivica Mikas, Vladislavci, ožujak 1992. 

40 Govoreći općenito o funkcioniranju sustava veze tijekom boravka postrojbi brigade na istočnoslavonskom bojištu, treba istaknuti kako su se žičane veze 

pokazale kao najučinkovitija sredstva za zapovijedanje i koordinaciju između postrojbi brigade te kako je bilo dosta problema s uspostavom sustava veze na 

prvoj crti bojišnice, zbog čestih prekida žice od minobacačkih granata. Pritom treba istaknuti kako je organizacija sustava veze dobro funkcionirala i time omogućavala 

uspješno zapovijedanje i koordiniranje postrojbama brigade. 

121

Paulin Dvor 4. prosinca 1991. i Antunovac 6. prosinca 1991. 

122

123 

Tijekom bojnih djelovanja na području Vladislavaca i Paulin 

Dvora, 3. bojna 101. brigade HV-a bila je kratko podređena 

zapovjedniku 130. brigade HV-a Osijek Nikoli Huđinu, koji je, 

analizirajući situaciju na bojištu, ozbiljno razmišljao o napadu 

na Ernestinovo s jednom satnijom 3. bojne 101. brigade HV-a 

iz smjera Paulin Dvora i jednom satnijom 3. bojne 130. brigade 

HV-a, koja je bila razmještena u Divošu. Svoju zamisao iznio je 

1. prosinca 1991. zapovjedniku 3. bojne, koji je smatrao kako ta 

akcija nema nikakvih izgleda za uspjeh, jer nije bilo mogućnosti 

osiguranja dovoljne topničke i oklopne potpore i obzirom 

da pripadnici bojne nisu imali nikakvog iskustva u napadnim 

djelovanjima, a time ni psihološku stabilnost i odlučnost da samostalno 

provedu jednu takvu akciju. Krenuti u napadna djelovanja 

u takvim uvjetima sigurno bi rezultiralo velikim gubicima 

u ljudstvu pa se od toga brzo odustalo. 

Kako su uslijed dugog boravka na prvoj crti bojišnice njihovi 

pripadnici bili jako iscrpljeni, 1. prosinca 1991. postrojbe 

130. brigade HV-a Osijek, osim jedne satnije koja je ostala kao 

ojačanje 101. brigadi HV-a, izmještene su u pozadinu 1. OZ 

Osijek na popunu i obuku. Time je 101. brigada HV-a u potpunosti 

preuzela crtu bojišnice Livana – Briješće – Antunovac – 

Ivanovac – Bobotski kanal – rijeka Vuka (tt 87) – Paulin Dvor 

– Hrastin – Veliki kanal Vuka, po dubini Jurjevac Punitovački 

– Beketinci. Istoga dana započeli su višednevni i žestoki napadi 

oklopno-mehaniziranih postrojbi i pješaštva pobunjenih Srba i 

JNA na Paulin Dvor. No, usprkos svoj žestini, ti napadi bili su 

samo “zagrijavanje” za ono što je slijedilo. 

Kako bi se prva crta obrane dodatno osigurala, na prijedlog 

zapovjednika 3. bojne zapovjednik brigade odobrio je da se dodatno 

minira most na spojnom kanalu kraj crpne stanice (tt 87), 

jer je postojala opasnost da tenkovi ipak mogu prijeći most. Zadatak 

miniranja mosta dobili su pripadnici Inženjerijskog voda 

3. bojne, na čelu sa zapovjednikom Darkom Letinčićem, koji su 

to uspješno obavili pod okriljem noći 3. prosinca 1991. godine. 

Minirani most jako je oštećen, ali opet nije srušen zbog loše 

kvalitete eksploziva. No, i to je bilo dovoljno da se onemogući 

prijelaz neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila preko njega. 

U 7,30 sati 4. prosinca 1991. postrojbe JNA (12. pmbr ojačana 

dijelovima 125. lpbr i 505. mtbr) i lokalne snage TO pobunjenih 

Srba kreću u žestoki tenkovsko-pješački napad na Paulin 

Dvor iz smjera okupiranih Ernestinova, Petrove Slatine i Koprivne. 

Snage napada podržavao je divizijun 16. map-a, razmješten 

iza Ernestinova u rajonu Mali rit – Bobotski kanal – Matica. 

Položaje u Paulin Dvoru držali su pripadnici 3. satnije 3. 

bojne brigade i jedan vod 1. samostalne satnije Podsused. Dio 

snaga satnije (1. i 3. vod), kojima je zapovijedao Marijan Bučar,

Sjećanje satnika Marijana Bučara, zapovjednika snaga 3. bojne 

na prvoj crti obrane 4. prosinca 1991. godine: 

Moram biti iskren i priznati da me iznenadila organiziranost i 

žestina napada snaga JNA i pobunjenih Srba na naše položaje 

4. prosinca 1991. godine. Boj je započeo topničkom pripremom 

i slanjem prethodnice pješaštva koje je otvaralo sporadičnu paljbu 

po našim položajima. Tenkovi i glavnina neprijateljskog 

pješaštva potom su pod okriljem vrlo guste magle, za vrijeme 

topničko-raketne pripremne paljbe, neprekidnom bukom motora 

tenkova (koje su i ranije u intervalima palili, kao da kreću 

u napad), zaposjeli paljbene položaje. U gustoj magli pojavili 

su se i počeli djelovati na nas s udaljenosti manje od 100 metara. 

Odlučno smo uzvratili, a hrabri bojovnici POG-a Dejan 

Žinić, Dejan Pavić – Rambo i Tomo Šantala pogodili su prvi 

tenk T-55, onesposobili ga i zaustavili daljnji prodor. 

Tijekom dana bilo je nekoliko pokušaja proboja crte obrane i 

žestokog djelovanja pješaštva pobunjenih Srba iz i iza crpne 

stanice (30 – 50 m od naše prve crte). U telefonskoj komunikaciji 

sa zapovjednikom Pratećeg voda bojne, Anđelkom Čolićem, 

tražio sam da djeluju po samoj crpnoj stanici (iako je u 

našoj neposrednoj blizini), kako bi spriječili pješaštvo da probije 

našu crtu obrane. Granate naših preciznih topnika pogađale 

su cilj, ali i padale sve bliže nama. Najbliža granata pogodila 

je baraku ispred nasipa na samo par metara od nas i zapalila 

je. Time je neprijatelj izgubio uvjerenje da je samo pitanje 

trenutka kada će ovladati našim položajem. Uz to, presječena 

nam je i žičana veza sa Zapovjedništvom i ostalim postrojbama 

i imali smo osjećaj da smo odsječeni i prepušteni sudbini i 

osobnoj hrabrosti bojovnika. Nismo osjećali niti veliku hladnoću 

u boju s brojnijim i naoružanijim neprijateljem. Ostala su 

nam još samo dva punjenja za borbu protiv tenkova i već sam 

odvojio minimalnu zalihu bojevog streljiva s kojom ćemo se, 

ako do toga dođe, morati povući s položaja. Teško je uopće opisati 

pakao u kojem smo se tada nalazili. Kako se približavala 

večer, napad je slabio i na kraju se neprijatelj povukao. 

Pala je noć. Umorni i promrznuti, jedva stojimo na nogama čekajući 

smjenu, razmišljamo o našim ranjenim suborcima u nadi 

boljemu. Iznimni dečki 3. satnije, koji su vjerovali u sebe, tog su 

dana hrabrošću i odlučnošću izdržali i obranili crtu, kao i naši 

suborci iz bojne i brigade koji su prije i poslije nas učinili isto. 

bio je raspoređen na prvoj crti obrane, a drugi dio u selu, dok su 

se zapovjednik satnije Vladimir Ovčar i zamjenik zapovjednika 

bojne Ćazim Kardašević nalazili na IZM-u bojne u selu. Kasnije 

su im se na prvoj crti obrane priključili i domaći dečki iz 

Hrastina i Vladislavaca, koji su se nalazili u sastavu 130. brigade 

HV-a Osijek. 

Napad JNA i pobunjenih Srba započeo je jakom topničkoraketnom 

pripremnom paljbom po prvoj crti obrane, nakon 

čega je uslijedio snažan tenkovsko-pješački napad. O početku 

napada odmah je izviješten zapovjednik 3. bojne na ZM-u u 

selu Vladislavci. Dobivši izvješće o teškoj situaciji na prvoj crti 

obrane, zapovjednik bojne zatražio je od zapovjednika brigade 

maksimalnu topničku potporu, dok je zapovjedniku Pratećeg 

voda bojne zapovjedio da vatreno djeluje po neprijateljskim 

snagama u napadu. Tekličkom vezom, zapovjedio je zapovjednicima 

2. satnije i Voda inženjerije da posjednu pričuvne položaje 

i u slučaju potrebe omoguće izvlačenje 3. satnije s prve crte 

bojišnice. Primivši poziv, zapovjednik brigade odmah je u pomoć 

pripadnicima 3. bojne u Paulin Dvor poslao 1. samostalnu 

satniju Podsused. 

Zbog magle (vidljivost je bila svega tridesetak metara), pješaštvo 

pobunjenih Srba uspjelo je prići i rasporediti se oko mosta, 

crpne stanice i duž nasipa kanala, te tenkovima JNA omogućiti 

pristup i djelovanje s mosta i crpne stanice na kanalu. Prvi 

tenk T-55 iz topa i strojnice je djelovao po nasipu iza kojeg su bili 

raspoređeni pripadnici 3. satnije. Protuoklopna grupa 3. satnije 

3. bojne (u sastavu Tomo Šantala, Dejan Žinić i Dejan Pavić), 

pod zapovijedanjem Marijana Bučara, uzvratila je vatrom iz pješačkog 

i PO naoružanja. Dejan Žinić ispalio je raketu iz ručnog 

protuoklopnog bacača raketa “osa” i pogodio tenk, ali bez većih 

rezultata. Nakon toga Dejan Pavić ispalio je raketu iz RB M57 

te također pogodio i onesposobio tenk, koji više nije bojno dje- 

124

Veza 3. bojne, Vladislavci, travanj 1992. 

lovao. Tenk koji je nailazio iza njega pokušao ga je odgurnuti s 

ceste da bi mogao bojno djelovati, ali nije uspio. Pješaštvo pobunjenih 

Srba je sa zaposjednutih položaja snažnom vatrom djelovalo 

po prvoj crti obrane 3. bojne. PO grupa 3. satnije 3. bojne 

djelovala je po oštećenoj crpnoj stanici i neprijateljsko pješaštvo 

prisilila na napuštanje crpne stanice i povlačenje. Ciljač na BsT-u 

u Paulin Dvoru, Zdravko Žinić, ispalio je također par granata na 

neprijateljske ciljeve. Ispaljene rakete prolazile su samo desetak 

metara od branitelja na prvoj crti obrane, ali je u uvjetima slabe 

vidljivosti daljnje djelovanje bilo vrlo riskantno te je obustavljeno. 

Boj je trajao cijeli dan i odsudnom obranom pripadnika 3. 

satnije 3. bojne na prvoj crti obrane zaustavljen je prodor pješaštva 

i tenkova, odbijen napad te je neprijatelj odbačen na početne 

položaje. U boju je teško oštećen jedan tenk T-55, koji su pripadnici 

JNA i pobunjenih Srba uspjeli izvući s bojišnice. 

Uslijed bespoštedne borbe, hrvatskim braniteljima na prvoj 

crti ponestalo je streljiva pa je Josip Petretić, samoinicijativno s 

još nekoliko pripadnika 3. bojne, usprkos žestokoj topničkoj vatri 

neprijatelja dovezao streljivo kombijem u Paulin Dvor. Pod 

žestokom vatrom neprijatelja, streljivo iz kombija braniteljima 

Ivica Mikas i Zdravko Žinić u rovu na prvoj crti nakon što su donijeli 

streljivo i presvukli mokru odjeću, Paulin Dvor, 4. prosinca 1991. 

125

na prvoj crti, udaljenoj oko 800 m, ponijeli su koliko su mogli 

Mladen Janković, Ivica Mikas i Zdravko Žinić. Probijajući se 

prema prvoj crti kroz kanale pune vode, uslijed žestokog bojnog 

djelovanja neprijatelja, Mladen Janković nije se uspio probiti i 

vratio se. Ivica Mikas i Zdravko Žinić uspjeli su se probiti te su, 

potpuno mokri, donijeli streljivo braniteljima na prvoj crti bojišnice. 

Braniteljima raspoređenima duž nasipa, na lijevom krilu 

prve crte obrane, također je ponestalo streljiva, pa je zapovjednik 

voda Vlado Đopar zapovjedio Mladenu Tataloviću da ode i 

dopremi streljivo. On je zadaću hrabro obavio, sve vrijeme izložen 

snažnoj vatri neprijateljskog pješaštva. Tijekom boja, odlučnošću 

i hrabrošću iskazali su se Ivo Klišanin i puškostrojničar 

Zvonko Mihalinec. 

Tijekom napada, Zapovjedništvo 122. brigade HV-a poslalo 

je hrvatskim braniteljima u Paulin Dvoru desetinu maljutkaša 

(POVRS 9K11), što je hrvatskim braniteljima dalo dodatnu 

sigurnost u slučaju daljnjeg prodora oklopno-mehaniziranih 

postrojbi neprijatelja. 

U ovakvim situacijama od velikog značaja bilo je funkcioniranje 

veze (žičane) između Zapovjedništva i prve crte. Toga 

dana, uslijed žestokog granatiranja, veza je bila više puta u prekidu, 

ali je ponovno uspostavljana u vrlo kratkom roku hrabrošću 

vezista 3. bojne pod zapovijedanjem Dragana Vukelića. 

Na kraju, usprkos žestokom napadu pobunjenih Srba i JNA 

te velikoj iscrpljenosti hrvatskih branitelja, vrlo dobrom i koordiniranom 

organizacijom obrane zapovjednika 3. bojne sa zapovjednikom 

brigade i djelovanjem topništva 101. i 122. brigade 

HV-a po neprijateljskim ciljevima u Ernestinovu i Šodolovcima, 

u popodnevnim satima jačina napada počela je postupno slabiti 

te je na kraju napad neprijatelja uspješno odbijen. Pobunjeni 

Srbi i JNA još jednom nisu uspjeli probiti obranu umornih, ali 

odlučnih pripadnika 101. brigade. Tijekom boja, od neprijateljske 

vatre na prvoj crti lakše su ranjeni Josip Stubičar i Ivan 

Steković, pripadnici 3. satnije 3. bojne, kojima je u izvlačenju do 

Saniteta pod neprijateljskom vatrom pomogao Siniša Mihović. 

Mali gubici pokazali su još jednom važnost čvrstih i uređenih 

položaja i zaklona, koji su bili najbolja i jedina zaštita od svakodnevne 

razorne topničke i tenkovske vatre pobunjenih Srba i JNA 

iz njihovih uporišta i okupiranih sela na tom području. 

Nakon žestokih i iscrpljujućih borbi trebalo je osigurati zamjenu 

za umorne branitelje na prvoj crti obrane. No, javio se 

problem koga poslati, jer je 3. satnija 3. bojne cijeli dan vodila 

iscrpljujući boj s neprijateljem, 2. satnija bila na pričuvnim položajima 

izložena zimi i topničkoj vatri neprijatelja, a 1. satnija 

trebala je preuzeti obrambene položaje ujutro 5. prosinca 1991. 

godine. Zapovjednik bojne procijenio je kako postoji veća vjerojatnost 

da će neprijatelj opet napasti danju (što se sutradan i 

ostvarilo), pa je u takvoj situaciji donio odluku da na prvu crtu 

pošalje Vod inženjerije bojne, pod zapovijedanjem Darka Letinčića, 

i dio Logističkog voda bojne, pod zapovijedanjem Nikole 

Kordiša. Kao ispomoć, zapovjednik brigade stavio im je 

na raspolaganje i brigadnu inženjeriju, što je više bila psihološka 

nego stvarna pomoć, jer su oni bili bez bojnog iskustva i bez dijela 

potrebne opreme i naoružanja. Zapovjednik bojne Franko 

Križman osobno je preuzeo zapovijedanje snagama na prvoj crti 

obrane u Paulin Dvoru, dok su se umorni branitelji povukli na 

zasluženi odmor u Vladislavce. Na prvoj crti raspoređen je minimalno 

potrebit broj pripadnika i to s velikim poteškoćama i 

rizicima. Nije bilo prijeko potrebnih protuoklopnih sredstava ni 

obučenih pripadnika za njihovu uporabu, a nije bilo ni iskusnog 

zapovjednika na prvoj crti koji bi preuzeo organizaciju obrane u 

slučaju ponovnog napada neprijatelja. Bojeći se za sigurnost na 

prvoj crti, zapovjednik 3. bojne je nakon ponoći, nekoliko sati 

prije redovite zamjene, zapovjedio zapovjedniku 1. voda 1. satnije 

Damiru Cmrku, da s Vodom zaposjedne položaje i preuzme 

zapovijedanje obranom na prvoj crti. Njihovo preuzimanje položaja 

unijelo je sigurnost te je dodatno učvrstilo prvu crtu obrane 

u Paulin Dvoru. Ujutro 5. prosinca 1991. na prvu crtu pristigao 

je i ostatak 1. satnije, čime je obrana u potpunosti učvršćena. 

Situacija u Paulin Dvoru bila je i dalje krajnje napeta. Pobunjeni 

Srbi i JNA nastavili su s jakim topničkim napadima te je 

postojala opasnost od novog tenkovsko-pješačkog napada, do 

kojeg ipak nije došlo, ali su položaji hrvatskih branitelja te sela 

Paulin Dvor, Hrastin i Vladislavci cijeli dan 5. prosinca 1991. 

bili izloženi žestokoj topničkoj i pješačkoj vatri neprijatelja. Po 

otpočinjanju granatiranja, na prvoj crti obrane u Paulin Dvoru 

nalazili su se pripadnici 1. satnije i Logističkog voda, kojima su 

u pomoć poslani pripadnici 2. satnije 3. bojne i vod iz sastava 1. 

samostalne satnije Podsused, čime je crta obrane dodatno učvršćena. 

Hrvatski branitelji uzvraćali su koliko su im to dopuštale 

njihove skromne zalihe streljiva i granata. Tijekom te žestoke topničke 

vatre pobunjenih Srba i JNA poginuo je hrvatski branitelj 

Boris Skukan, čije je tijelo s prve crte, pod jakom neprijateljskom 

vatrom, izvukao Josip Petretić. Kako je dan odmicao, tako je i 

slabila neprijateljska vatra, da bi padom noći potpuno prestala. U 

18,00 sati 5. prosinca 1991. stigla je zamjena iscrpljenim braniteljima 

3. bojne 101. brigade HV-a. Zapovjednik bojne predao je 

prvu crtu obrane zapovjedniku 1. bojne 130. brigade HV-a Osijek. 

Primopredaja položaja i zamjena snaga na prvoj crti obrane u 

Paulin Dvoru protekla je bez poteškoća i djelovanja neprijatelja. 

Nakon toga, ujutro 6. prosinca 1991., iscrpljeni pripadnici 

3. bojne povukli su se u sela Vuka i Jurjevac Punitovački u dubinu 

zone odgovornosti brigade, otkuda su krenuli na obuku i 

popunu u Zagreb. 

126

5.5. Boj za Antunovac 

Nakon neuspjelog tenkovsko-pješačkog napada na Paulin Dvor 

4. prosinca 1991., JNA i pobunjeni Srbi, uz granatiranje cijele 

crte bojišnice, preusmjerili su svoje djelovanje prema Antunovcu 

i Ivanovcu (nakon neuspjeha na južnom dijelu, okreću se sjevernom 

dijelu bojišnice koji su držale postrojbe 101. brigade HV-a). 

Zadaću odsudne obrane sela Antunovac i Ivanovac te sprječavanja 

proboja oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga JNA 

i pobunjenih Srba smjerom Antunovac – Ivanovac – Čepin, s 

ciljem izbijanja na cestu Osijek – Đakovo, imala je 2. bojna 101. 

brigade HV-a. Kao ojačanje u obrani, bojni je bila pridodana 3. 

satnija 4. bojne 101. brigade HV-a, koja je bila raspoređena na 

prvoj crti na njezinom lijevom krilu u dužini 1200 m iznad rajona 

Široko Polje, surađujući s postrojbama 106. brigade HV-a 

na lijevom krilu. Druga bojna obranu je izvodila i u suradnji s 

pripadnicima jednog voda iz 3. bojne 130. brigade HV-a, koji su 

činili domaći dečki, vrsni poznavatelji terena i stanja na bojišnici. 

Organizirajući obranu, najveći problem hrvatskim braniteljima 

predstavljao je kronični nedostatak protuoklopnih sredstava, 

što se i pokazalo tijekom bojnih djelovanja 5. prosinca 

1991. godine. 

Kako bi osigurao bolju koordinaciju postrojbama te imao 

bolji uvid u organizaciju i stanje na prvoj crti obrane, zapovjednik 

2. bojne Ahmet Puškar planirao je 4. prosinca 1991. 

premjestiti ZM iz Ivanovca u Antunovac. No, pošto je dio postrojbi 

bojne (2. satnija, Inženjerijski vod i Prateći vod) odbio 

prebacivanje u Antunovac, zapovjednik bojne odustao je od 

svoje nakane. Ostanak u Ivanovcu prouzročio je Zapovjedništvu 

2. bojne velike probleme u organiziranju sustava veze s prvom 

crtom obrane u Antunovcu i umanjio učinkovitost ViZ-a, 

što je posebno došlo do izražaja tijekom napada pobunjenih 

Srba i JNA 5. prosinca 1991. godine. 

Topnički napad JNA i pobunjenih Srba na Antunovac i Ivanovac 

započeo je u 8,30 sati 5. prosinca 1991., nakon kojeg je 

uslijedio žestoki tenkovsko-pješački napad njihovih postrojbi 

(12. pmbr, 505. mtbr iz Zemuna, 1/544. mtbr iz Šapca i 126. 

lpbr) iz smjera Orlovnjaka, Tenje i Novog Seleša. Snage napada 

podržavao je divizijun 16. map-a (u čijem je sastavu bio i VBR), s 

paljbenih položaja u rajonu Mali rit – Bobotski kanal – Matica. 

Istovremeno je iz Ernestinova započeo i napad na Divoš, 

selo koje su branili pripadnici jedne satnije iz sastava 3. bojne 

130. brigade HV-a i 1. satnije 3. bojne 132. brigade HV-a. Osim 

toga, JNA i pobunjeni Srbi otvorili su snažnu topničku vatru po 

Ratna svakodnevica, Antunovac, 24. studenoga 1991. 

(autor fotografije: Saša Kralj). 

Paulin Dvoru, Hrastinu i Vladislavcima, s ciljem premještanja 

težišta obrane snaga 101. brigade HV-a, kako bi realizirali ciljeve 

napada i uspjeli zauzeti Antunovac. 

Odmah po saznanju o početku napada, zapovjednik brigade 

poslao je u pomoć Zapovjedništvu 2. bojne svog pomoćnika 

za operativne poslove Antu Radalja, da im pomogne u organizaciji 

i vođenju obrane sela. 

127

Ratna svakodnevica, Antunovac, 24. studenoga 1991. (autor fotografije: Saša Kralj). 

128

Umjesto iz Novog Seleša, odakle se očekivao napad i prema 

kojem su bila postavljena minska polja i raspoređena skromna 

oruđa za protuoklopni boj, tenkovi JNA krenuli su u napad iz 

Orlovnjaka cestom prema Tenji pa na sjever (obilazeći kanale i 

zapreke), a onda prema zapadu na Antunovac, prema položajima 

3. satnije 4. bojne 101. brigade HV-a, kojom je zapovijedao 

Admir Ramić. Zapovjednik 1. satnije Dragan Dupan opazio 

je prvi tenk oko 10,00 sati. O pokretu i približavanju neprijateljskih 

tenkova, koje nije pratilo pješaštvo, trebali su dojaviti 

pripadnici 106. brigade HV-a Osijek, smješteni u šumi Rosinjača 

(Rosinjska bara), no svi oni, njih šesnaest, poginuli su u 

boju tijekom tog žestokog napada neprijatelja. Prošavši kroz 

obrambene položaje 106. brigade HV-a, prema crti obrane pripadnika 

3. satnije 4. bojne brigade kretalo se šest tenkova koji 

su ih, došavši iz neočekivanog smjera (između Širokog polja i 

Jakovale), potpuno iznenadili. Prvotni napad hrvatski branitelji 

uspjeli su zaustaviti, no kada su se tenkovi ubrzo pregrupirali 

i ponovno napali, pripadnici navedene satnije, bojeći se da ne 

ostanu u okruženju, povukli su se prema Čepinu i Briješću. 41 

Kako snažnijeg otpora nije bilo, pogotovo oruđima za protuoklopni 

boj, tenkovi u pratnji pješaštva uspjeli su se probiti oko 

kilometar duboko u područje Antunovca. Istodobno su snage 

JNA i pobunjenih Srba krenule u tenkovsko-pješački napad iz 

smjera Novog Seleša, čime je položaj branitelja u Antunovcu 

bio izrazito otežan. 

Zbog prekida veze s 3. satnijom 4. bojne, Zapovjedništvo 

2. bojne nije znalo što se događa na lijevom krilu obrane, tako 

da je ostalo iznenađeno prodorom kolone tenkova JNA kroz 

obrambeni raspored navedene satnije i napadom na lijevi bok 

obrambenog rasporeda snaga 2. satnije (ojačane 1. satnijom) 2. 

bojne, kojom je zapovijedao Stjepan Puh. 

Uslijed nailaska neprijateljskih tenkova, u nemogućnosti da 

im se suprotstave oruđima za protuoklopni boj, oko 10,00 sati 

pripadnici 1. satnije 2. bojne, koja je netom prije poslana kao 

ojačanje 2. satniji, izloženi jakoj vatri pješaštva i strojnica tenkova 

povlače se na pričuvne položaje kod škole u Antunovcu. 

Saznavši za to, zapovjednik 2. bojne zapovjedio im je da se vrate 

na položaje koje su napustili, što su oni i učinili. No, kako nisu 

imali čime zaustaviti tenkove, pripadnici 1. satnije ponovno su 

se povukli prema raskrižju željezničke pruge u selu. 

41 Pošto nisu imali nikakvog dodira niti suradnju s lijevim susjedom (106. 

brigadom HV-a Osijek), niti su znali nalaze li se oni uopće na svojim položajima, 

pripadnici 3. satnije 4. bojne 101. brigade HV-a bojali su se da im 

neprijateljski tenkovi ne probiju lijevi bok i prodru u dubinu rasporeda te se 

nađu u okruženju, pa su se povukli na pričuvne položaje. 

129

U pomoć suborcima u Antunovcu zapovjednik 2. bojne poslao 

je i 3. satniju, kojom je zapovijedao Nenad Momčilović, čiji 

se pripadnici zbog jake tenkovske vatre neprijatelja nisu uspjeli 

probiti do prve crte obrane. Tri puta su kretali naprijed prema 

Antunovcu i tri su se puta vraćali nazad na pričuvne položaje u 

Ivanovcu. 

Tešku situaciju boja za Antunovac otežavao je, usprkos stalnim 

obećanjima, izostanak topničke i PO potpore brigade 42 i 

OZ Osijek, te nedostatak oruđa za PO boj bojne. Oko, 10,00 

sati iz Čepina pripadnici 3. bojne 130. brigade HV-a kamionima 

su dovezli i ostavili dva BsT-a, koja nisu postavljena na paljbeni 

položaj niti je za njih bilo posluge i granata, tako da od njih 

nije bilo nikakve koristi tijekom bojnih djelovanja. Iz Ivanovca 

je, i to tek oko 12,30 sati, stiglo nekoliko pripadnika 132. brigade 

HV-a Našice sa samo dvije “ose”, koji su se ubrzo po dolasku 

vratili natrag. U nedostatku oruđa za protuoklopni boj, podršku 

postrojbama 2. bojne u Antunovcu davao je Prateći vod 2. 

bojne, koji je tijekom bojnih djelovanja ispalio oko 140 granata 

iz minobacača 82 mm. 

Tijekom boja, u 12,05 sati zapovjedniku 2. bojne na motorolu 

se javio netko (najvjerojatnije iz redova JNA ili pobunjenih 

Srba, op. a.) tko mu se predstavio kao Slobodan Tolj, zapovjednik 

3. bojne 130. brigade HV-a, te mu je rekao da izdrži još 

malo, jer će mu poslati u pomoć pet tenkova iz smjera Brijesta. 43 

Na svu sreću, tri dana prije napada inženjerci 2. bojne zapriječili 

su tenkovski prohodno zemljište iz smjera Brijesta prema Antunovcu 

jer je umjesto najavljene pomoći, prema položajima hrvatskih 

branitelja, i to s leđa, dolazilo pet tenkova JNA. Nakon 

što su prva dva tenka nagazila na postavljene mine, ostali su se 

vratili nazad, tako da je njihov proboj privremeno spriječen. 

Pobunjeni Srbi i JNA jakim su oklopno-mehaniziranim i 

pješačkim snagama napadali lijevo krilo obrane snaga 2. bojne 

u Antunovcu, čime je njihovo odsijecanje i okruženje bilo sve 

izglednije. Pošto su pripadnici 3. satnije 4. bojne 101. brigade 

HV-a, koji su se nalazili na lijevom krilu obrane, napustili svoje 

položaje, i to bez znanja zapovjednika i pripadnika 2. bojne, 

snage JNA i pobunjenih Srba uspjele su tenkovima i pješaštvom 

prodrijeti u središte Antunovca, razdvojivši snage hrvatskih branitelja 

na dva dijela. Zbog prodora neprijateljskih snaga u selo, 

zapovjednik 2. bojne zapovjedio je svojim snagama povlačenje 

iz Antunovca, netom prije okruženja. Zahvaljujući dvanaestorici 

domaćih ljudi, koji su bili ostali u selu, s njima se borili i koji 

su poznavali kuda vodi svaki odvodni kanal, svi su se pripadnici 

1. i 2. satnije 2. bojne te iz prostorne postrojbe 3. bojne 130. 

brigade HV-a Osijek uspješno izvukli u područje Ivanovca, Čepina 

i Briješća. U jednom trenutku prilikom njihova izvlačenja, 

samostalnom pratećem vodu bojne, kojim je zapovijedao Ivica 

Čičak, nestalo je granata za minobacače, prijeko potrebnih da bi 

se minobacačkom vatrom postrojbe u povlačenju zaštitile. Problem 

je riješen izuzimanjem određene količine granata od 132. 

brigade HV-a Našice, što se pokazalo od presudnog značaja prilikom 

izvlačenja hrvatskih branitelja iz mogućeg okruženja. 

U kasnim popodnevnim satima 5. prosinca 1991. snage 

JNA i pobunjenih Srba zauzimaju Antunovac, čime je prestala 

organizirana obrana hrvatskih snaga. 44 

Time se crta obrane pomiče na lijevom krilu od Kolođvara 

(tt 90) – Ivanovački salaš – groblje u Ivanovcu – tt 87 – uz cestu 

(za Ivanovac) do trafostanice na cesti Divoš – Antunovac. Radi 

osiguranja prve crte obrane i kako bi spriječio daljnji proboj 

tenkova JNA na tom smjeru, zapovjednik 2. bojne zapovjedio je 

miniranje i dodatno zaprječivanje protutenkovskim zaprekama 

na dijelu ceste prema Ivanovcu, od križanja Divoš – Antunovac. 

U boju za selo Antunovac 5. prosinca 1991. poginula su 

trojica hrvatskih branitelja, dok ih je osam bilo ranjeno. Sva trojica 

poginulih bili su pripadnici 3. satnije 4. bojne 101. brigade 

HV-a (Živko Mimica, Krešimir Posavac i Damir Užarević), koji 

su, držeći položaje na lijevom krilu 2. bojne, poginuli od tenkovske 

granate. 

Analizirajući bojna djelovanja postrojbi 2. bojne 101. brigade 

HV-a u boju za Antunovac tijekom 5. prosinca 1991., zapovjednik 

2. bojne kao uzroke slabe obrane naveo je sljedeće 

razloge: 

– pretpostavka da će JNA i pobunjeni Srbi glavni napad 

poduzeti iz smjera Novog Seleša pokazala se pogrešnom; 

– izvlačenje na pričuvne položaje pripadnika 3. satnije 4. 

bojne 101. brigade HV-a, zbog panike u njihovim redovima i 

nepovezanosti sa susjednim postrojbama hrvatskih branitelja, a 

da to nisu dojavili susjednim postrojbama 2. bojne; 

42 “Topnička potpora izostala je iz 2 razloga: 1.) Bitnica univerzalnih bacača (UB 120 mm) 3. brigade ZNG-a, koja nam je bila pridodana i podređena, djelovala 

je s paljbenog položaja u rajonu Korođgrada po živim ciljevima neprijatelja, pa čak i u zaštitnom pojasu (zoni sigurnosti ispod 400 m od prve crte obrane), 

odnosno na crti dodira našeg i neprijateljevog pješaštva. Time je naše pješaštvo bilo dodatno izloženo pogibelji, a zapovjednik 4. bojne upozoravao je da bojna 

trpi vatru iz smjera Korođgrada, i 2.) Bitnicu je JNA brzo otkrila i “poklopila” vatrom, tako da se ljudstvo s oruđima i tehnikom, pod žestokom vatrom neprijatelja 

izvlačilo na drugu lokaciju. U izvlačenju nije bilo stradavanja, osim psihičkih stresova”. (Ivan Cukina, načelnik topništva 101. brigade HV-a) 

43 Mjesto između Osijeka i Antunovca, koje je bilo pod kontrolom 106. brigade HV-a Osijek. 

44 Uz Antunovac, jake oklopno-mehanizirane i pješačke snage pobunjenih Srba i JNA 6. prosinca 1991. zauzele su i Novu Tenju. 

130

Zapovjedni kadar 2. bojne u boju za Tenjski Antunovac, Gorjani, 7. prosinca 1991., stoje: Miroslav Družić, Zvonko Petan, Vjekoslav Kuštrak, 

Danijel Bolfan, Petar Didak, Dragan Dukmenić, Dragan Dupan, Stjepan Puh; čuče: Božidar Vdović, Anđelko Letinčić, Marko Bijelić, Zlatko 

Pilatuš. 

– nedostatak oruđa za protuoklopni boj; 45 

– nedefinirani pričuvni položaji i smjerovi bojnih djelovanja; 

– nepravodobno upućena i neadekvatna pojačanja u ljudstvu, 

oruđu i protuoklopnim sredstvima; 

– nedostatak pravodobnih informacija i spoznajnih podataka 

o stanju na bojišnici i djelovanju postrojbi zbog nefunkcioniranja 

sustava veze između Zapovjedništva i postrojbi 2. bojne 

101. brigade HV-a; 

– nedefinirani znakovi za izvlačenje ili pregrupiranje tijekom 

bojnih djelovanja; 

– nedovoljan broj postavljenih zapreka i protutenkovskih 

minskih polja u Antunovcu, te 

– nepostojanje stalnog nadgledanja bojišta tijekom bojnih 

djelovanja radi sprječavanja prodora snaga JNA i pobunjenih 

Srba, i pravodobnog upravljanja topničkom vatrom. 

Ujutro 6. prosinca 1991., nakon što je održao koordinaciju 

Zapovjedništva bojne i zapovjednika nižih postrojbi te dao zadaće 

da odsudno brane prvu crtu obrane u Ivanovcu pod zapovijedanjem 

dozapovjednika bojne Petra Didaka, zapovjednik 2. 

bojne otišao je zapovjedniku brigade u selo Beketinci podnijeti 

izvješće i dogovoriti zadaće za daljnja bojna djelovanja. Sustigao 

ga je njegov pomoćnik za logistiku Krešimir Kučinović, koji mu 

je priopćio tužnu vijest da su oko 12,00 sati od minobacačke 

granate 120 mm poginuli referent za spoznajne poslove bojne 

45 Prva satnija 2. bojne 101. brigade HV-a nije imala niti jednu “osu”, prostorna jedinica iz sastava 3. bojne 130. brigade HV-a Osijek raspolagala je samo s 

jednom “osom”, dok su protuoklopni topovi i maljutke “postojali samo na papiru”. 

131

Nakon izvlačenja iscrpljenih pripadnika 2. bojne, na prvoj 

crti obrane u Ivanovcu u noći 6./7. prosinca 1991. raspoređene 

su svježe snage iz samostalnih postrojbi brigade. Njima 

je zapovijedao zapovjednik 2. bojne Ahmet Puškar, uz 

kojeg su ostali dozapovjednik bojne, zapovjednici satnija i 

drugi pripadnici bojne – hrabri dragovoljci: Marko Bijelić, 

Danijel Bolfan, Dražen Detoni, Petar Didak, Miroslav 

Družić, Dragan Dukmenić, Dragan Dupan, Miljenko 

Jozinović, Miljenko Kopčalić, Vjekoslav Kuštrak, Anđelko 

Letinčić, Miroslav Margušić, Nenad Momčilović, Zvonko 

Petan, Zlatko Pilatuš, Stjepan Puh, ranjeni Krunoslav Samošćanec 

i Božidar Vdović, te par domaćih dečki iz ivanovačke 

i antunovačke satnije 130. brigade HV-a. 

Stjepan Sever i izviđači u Izvidničkoj desetini bojne Vlado Škrilac 

i Željko Plahinek. 46 Zapovjednik 2. bojne vratio se i obišao 

stradale pripadnike bojne na mjestu stradavanja te poduzeo 

mjere njihova zbrinjavanja, a potom sa zapovjednikom brigade 

utvrdio zadaće, zatraživši pritom da se pripadnici bojne zamijene 

svježim snagama. 

Zbog teške situacije na bojišnici i velike iscrpljenosti njezinih 

pripadnika, zapovjednik 2. bojne, uz odobrenje zapovjednika 

brigade, zapovjedio je 6. prosinca 1991. pripadnicima 

bojne izvlačenje iz Ivanovca u sela Vladislavci i Vuka, dok je 2. 

satniju zadržao na crti obrane do zamjene. Iscrpljene pripadnike 

2. satnije navečer su zamijenile svježe snage – samostalne postrojbe 

101. brigade HV-a, koje je uputio zapovjednik brigade. 

U brizi da zadaće odsudne obrane budu provedene i sa svježim 

snagama, u Ivanovcu su, uz par domaćih dečki iz 130. brigade 

HV-a, ostali zapovjednik Ahmet Puškar i 18 hrabrih dragovoljaca 

– pripadnika 2. bojne 101. brigade HV-a. Ostali pripadnici 

bojne sutradan su izmješteni u školu u Gorjanima, gdje su 

trebali prenoćiti i 8. prosinca 1991. krenuti na domobilizaciju 

i obuku u Zagreb. No, dio pripadnika bojne, ne vjerujući da će 

tako i biti, oko 16,00 sati 7. prosinca 1991. samoinicijativno je 

krenuo za Zagreb. 47 

Pošto je zauzimanjem Antunovca od strane JNA i pobunjenih 

Srba postojala opasnost da se njihove oklopno-mehanizirane 

snage ukline u međuprostoru između sela i Ivanovca, 

Zapovjedništvo 3. bojne 132. brigade HV-a formiralo je jednu 

protuoklopnu grupu, naoružanu ručnim bacačima raketa i bestrzajnim 

topom, i rasporedilo je na obrambeni položaj na željezničkom 

prijelazu iz Ivanovca prema Antunovcu. Uz to, zbog 

izuzetno teške situacije na ovom dijelu bojišnice, 101. brigadi 

HV-a su, po zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek, pridodane 

1. bojna 3. brigade ZNG-a, 4. bojna 132. brigade HV-a Našice, 

3. bojna 107. brigade HV-a Valpovo i 1. bojna 130. brigade 

HV-a Osijek, koje su zaposjele sljedeće položaje: 

– 1. i 2. satnija u razini željezničke pruge od Ivanovca prema 

Antunovcu, a 3. satnija 1. bojne 3. brigade ZNG-a u Divošu; 

– 4. bojna 132. brigade HV-a Našice na području Ivanovca; 

– 3. bojna 107. brigade HV-a Valpovo razmještena je kao 

pričuva na području Ovčare Čepinske, te 

– 1. bojna 130. brigade HV-a Osijek raspoređena je u Hrastinu 

i Paulin Dvoru prema Ernestinovu. 

Ojačana navedenim postrojbama te protuzračnim i protuoklopnim 

oruđima iz sastava 130. brigade HV-a Osijek, 101. brigada 

HV-a uspjela je stabilizirati crtu obrane na liniji Livana – 

Ivanovac – Paulin Dvor – Hrastin, spriječiti daljnji prodor JNA 

i pobunjenih Srba te održati crtu obrane do 8. prosinca 1991. 

kad se, prema zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek, izvlači u 

dubinu teritorija, izvan zone odgovornosti brigade. 

Nakon zauzimanja Antunovca, JNA i pobunjeni Srbi okomili 

su se svom žestinom na selo Ivanovac, čija je obrana bila 

dobro organizirana i inženjerijski uređena, s postavljenim minsko-eksplozivnim 

zaprekama ispred prve crte obrane, čime su 

bili zapriječeni svi tenkovski prohodni prilazi mjestu iz smjera 

Antunovca i Ernestinova. 

Oklopno-mehanizirane snage JNA i pobunjenih Srba 6. 

prosinca 1991. bile su raspoređene na sljedeći način: 

46 Od iste granate ranjeni su Zvonko Razum i Krunoslav Samošćanec. Osim njih, od djelovanja neprijateljskog VBR-a 6. prosinca 1991. ranjen je i Ranko 

Badelj. 

47 Moral u postrojbama 2. bojne nakon gubitka Antunovca bio je vrlo nizak, vojnici su bili fizički i psihički iscrpljeni te nisu nikome vjerovali. Na to je utjecalo 

mnogo faktora. Prije dolaska u istočnu Slavoniju bojna je popunjena sa 120 novomobiliziranih vojnika, s kojima nije izvršena ni kratka obuka ni priprema 

za predstojeća bojna djelovanja. Osim toga, odmah po dolasku na istočnoslavonsko bojište bojna je imala gubitke, što se odrazilo na psihičko stanje njezinih 

pripadnika, te je bila svakodnevno izložena žestokoj topničkoj i tenkovskoj vatri snaga JNA i pobunjenih Srba. Zbog navedenih razloga, kod dijela pripadnika 

bojne pojavili su se nesigurnost i strah, koji su bili jači od njih, te su otišli za Zagreb dan ranije od planiranog roka. Pritom treba istaknuti da su otišli iz Gorjana, 

koji su se nalazili u dubini teritorija, izvan zone odgovornosti brigade, tijekom priprema za organizirani odlazak u Zagreb, tako da o napuštanju položaja ne 

može biti ni govora. 

132

O suradnji pripadnika 2. bojne i antunovačke satnije u obrani 

Antunovca, zapovjednik Antunovčana Franjo Tokić piše: 

Nakon žestokog boja s pobunjenim Srbima i JNA 21. studenoga 

1991. na području Ivanovca, posebice Antunovca, raspoređuju 

se dečki iz zagrebačke 101. brigade HV-a. Preuzimaju 

položaje od Samostalne čepinske bojne 130. brigade HV-a, 

kojom je zapovijedao Slobodan Tolj, s dozapovjednikom Marinkom 

Matkovićem. Crtu obrane na području Antunovca držali 

su po jedna satnija bojne, koje su se izmjenjivale. Uz njih 

na položajima stalno je bilo četrdesetak preostalih pripadnika 

antunovačke satnije kojima sam zapovijedao, te nekolicina pripadnika 

MUP-a iz policijske postaje okupiranog Ernestinova. 

Crta obrane u Ivanovcu i Antunovcu bila je prva crta obrane 

Osijeka s južne strane: Antunovac – šuma Rosinjača – Nova 

Tenja, u dužini oko 3 km, naspram jakih neprijateljskih snaga 

raspoređenih u Tenji, Orlovnjaku i Selešu (300-500 metara 

ispred naših položaja). Zadaća nam je bila da upornom obranom 

odbijemo napad neprijateljskog oklopa i pješaštva i spriječimo 

njegov brz prodor u našoj zoni odgovornosti. Postojala 

je velika opasnost da dio naših ljudi bude opkoljen i odsječen, 

kao što se to dogodilo Osječanima (106. brigadi HV-a, op. a.) 

u šumi Rosinjača. Dolaskom i razmještajem vas Zagrepčana 

(101. brigade HV-a, op. a.) spriječena je takva mogućnost. 

Srdačno smo vas prihvatili, smjestili i rasporedili, te na najopasnijim 

točkama obrane udružili par Antunovčana, vrsnih 

poznavatelja terena, a posebice načina i pravaca izvlačenja 

bezbrojnim kanalima. 

Zbratimljeni pružali smo 

odlučan otpor i u ponovljenom 

napadu na Antunovac 

5. prosinca 1991. godine. 

Mišljenja sam, da snagama 

i oruđima kojima smo 

toga dana pružali odlučan 

otpor znatno nadmoćnijem 

neprijatelju, trpjeli njegova 

granatiranja i pružali 

snažan otpor njegovim tenkovsko-pješačko-motoriziranim 

snagama u napadu, 

da smo pobijedili. Pao je 

Antunovac, ali Osijek nije, 

niti je odsječen. Tu zahvalnost dugujemo vašim hrabrim dečkima. 

Niste nas ostavili kada nam je bilo najteže, a bilo je to 

vrijeme velike ofenzive JNA i pobunjenih Srba nakon pada 

Vukovara. Tada su po drugi puta probijene naše crte obrane, 

uz velike ljudske žrtve i gubitak nekoliko sela plodne slavonske 

ravnice, i naš opstanak na svom ognjištu bio je upitan. I danas 

žalimo svakog poginulog branitelja – heroja, suosjećamo s njihovim 

obiteljima i dijelimo bol u srcu naših ranjenih suboraca, 

uvjereni da bismo imali više žrtava da nije bilo vas. Hvala 

vam, dragi Zagrepčani, i ne dopustite da se prekine tradicija 

našeg višegodišnjeg susreta u vašem Ivanovcu i Antunovcu. 

– tenkovska četa raspoređena je po vodovima na izlazima iz 

Antunovca prema Osijeku i Divošu, dok se jedan vod nalazio u 

Starom Selešu kao pričuva; 

– baterija minobacača 120 mm na području Novog Seleša i 

Ernestinova; 

– mješoviti artiljerijski divizijun i dalje u rajonu Mali Rit – 

Bobotski kanal, te 

– protuoklopni vod na prilazima Antunovcu iz smjera Osijeka. 

Po zauzimanju Antunovca od strane JNA i pobunjenih Srba, 

zapovjednik 1. OZ Osijek izdao je zapovijed zapovjedniku 3. brigade 

ZNG-a Ivanu Basarcu da izvrši iznenadni napad na navedeno 

mjesto s ciljem odbacivanja neprijateljskih postrojbi, oslobađanja 

mjesta i stvaranja povoljnih uvjeta za napad prema Tenji 

i Ernestinovu, čime bi se stabilizirao južni dio obrane Osijeka. 48 

Napad je, bez ikakve prethodne razrade i pripreme, započeo 

u 6,00 sati 7. prosinca 1991., te je zbog snažne topničke i pješačke 

vatre JNA i pobunjenih Srba neuspješno i brzo završio. 

48 Zapovjednik 3. brigade ZNG-a zapovjedio je zapovjedniku 1. bojne Draganu Bagariću, iako je bila podređena Zapovjedništvu 101. br HV-a, da izvede napad 

snagama bojne na Antunovac sljedećim smjerovima: 

– 1. satnija: Ivanovac – Veliki pašnjak – željeznička postaja u Antunovcu, 

– 2. satnija: Ivanovac – groblje – nogometno igralište u Antunovcu, 

– 3. satnija trebala je zauzeti položaje i organizirati obranu u selu Divoš te tako osigurati desni bok napada i spriječiti iz Ernestinova eventualnu pomoć 

neprijateljskim snagama u Antunovcu. 

133

“Za njih smo se borili!” Kristijan Verunica (4 god.), Zagreb, svibanj 

1992. 

Zbog izuzetno složene situacije na tom dijelu istočnoslavonske 

bojišnice, u 12,30 sati 7. prosinca 1991. na ZM-u 101. 

brigade HV-a u Beketincima održan je sastanak proširenog 

Zapovjedništva brigade, kojem su prisustvovali tadašnji potpredsjednik 

Vlade Republike Hrvatske, dr. Milan Ramljak, i 

zapovjednik 1. OZ Osijek Karl Gorinšek, sa svojim najbližim 

suradnicima. Na sastanku je razmotrena situacija na bojišnici, 

problematika i bojna djelovanja postrojbi brigade na istočnoslavonskom 

bojištu te su dane zadaće 2. bojni 101. brigade HV-a 

da se do izvlačenja i odlaska na popunu i obuku u Zagreb, učvrsti 

na prvoj crti obrane, prati kretanja i djelovanje snaga pobunjenih 

Srba i JNA te izvodi diverzantske akcije i bojna djelovanja 

prema Antunovcu. Izlažući razloge povlačenja pripadnika 

2. bojne iz Antunovca, zapovjednik brigade istaknuo je da su 

se oni morali povući, jer su im neprijateljske snage došle s leđa i 

krila, prošavši prethodno tenkovima kroz područje koje su trebali 

pokrivati pripadnici 106. brigade HV-a Osijek. 

Nakon izvlačenja pripadnika 3. satnije 4. bojne 101. brigade 

HV-a iz područja Antunovca na položaje na drugoj crti obrane 

u području sela Livana, zapovjednik bojne pokušao je srediti 

postrojbe i učvrstiti crtu obrane, ali neuspješno. Po izvlačenju iz 

područja Antunovca, 3. satniju napustio je dio pripadnika, što 

je utjecalo i na 1. i 2. satniju 4. bojne, iz kojih je također otišao 

dio pripadnika. I pored brojnih problema i “osipanja redova”, 

preostali pripadnici 4. bojne ostali su na svojim položajima, 

izloženi jakoj topničkoj, tenkovskoj i pješačkoj vatri na lijevom 

krilu druge crte obrane. No, zapovjednik 4. bojne upozorio je 

zapovjednika 101. brigade HV-a da s malim brojem pripadnika 

i niskim moralnim stanjem postrojbi neće moći dugo držati 

dodijeljenu crtu obrane te je zatražio od njega da im se omogući 

izvlačenje u dubinu zone odgovornosti brigade. Zahtjevu 

je udovoljeno i bojna je izvučena u dubinu zone odgovornosti 

brigade. 

“Topničku potporu trebala je pružiti 101. br HV-a. Budući je dan prije, s paljbenog položaja u rajonu Korođgrada, izvučena Bitnica UB 120 mm, koja nam 

je bila podređena, odredili smo neprijateljske ciljeve, zadali parametre i topništvu OZ Osijek naručili djelovanje topničkom vatrom. Ostvarene su dvije 

vatre uz veliki rizik pogibelji hrvatskih snaga, jer je neprijatelj bio duboko u zaštitnom pojasu. Izvršitelj topničke vatre izvijestio nas je: palo je kud je trebalo. 

Nije bilo stradavanja u redovima hrvatskih branitelja od te vatre. (Ivan Cukina, načelnik topništva 101. br HV-a) 

134

5.6. Odlazak na odmor, popunu 

i dodatnu obuku u Zagreb 

Uvidjevši kako je uslijed žestokih sukoba i svakodnevnih razornih 

topničkih napada JNA i pobunjenih Srba došlo do psihofizičkog 

zamora pripadnika 2. i 4. bojne, zapovjednik 101. 

brigade HV-a zatražio je od Zapovjedništva 1. OZ Osijek da se 

navedenim postrojbama brigade odobri prijeko potrebno izvlačenje 

u dubinu zone odgovornosti brigade te odlazak na odmor, 

popunu i dodatnu obuku u Zagreb. 49 

Dobivši odobrenje i po zapovijedi načelnika GS HV-a, 

nakon dvadeset dana neprekidne bojne uporabe, psihički iscrpljeni 

i fizički umorni od žestokih borbi i velikih hladnoća te 

tužni zbog stradanja suboraca, pripadnici 2. bojne 101. brigade 

HV-a 9. prosinca 1991. odlaze u Zagreb na odmor, popunu 

ljudstvom, naoružanjem i MTS-om te na dodatnu obuku. 

Osim toga, trebalo je organizirati pogrebe poginulih suboraca 

te izvršiti analizu bojnih djelovanja postrojbe na istočnoslavonskom 

bojištu, kao i na prethodnim terenima, kako bi se ispravili 

svi nedostaci te izbjegle nove žrtve. 

Zajedno s pripadnicima 2. bojne, otišla je i 3. bojna 100. 

brigade HV-a koja je, kao 4. bojna, na istočnoslavonskom bojištu 

bila pridodana 101. brigadi HV-a. Dolaskom u Zagreb, 

spomenuta bojna izmjestila se iz sastava 101. brigade HV-a te 

se vratila u sastav matične brigade, u sklopu koje kasnije bojno 

djeluje od Preloščice do Trebeža i sudjeluje u obrani Sunje. Tijekom 

bojnih djelovanja na istočnoslavonskom bojištu, 3. bojna 

100. brigade HV-a imala je trojicu nestalih 50 i dvanaest ranjenih 

pripadnika. 

Obrambene položaje 2. i 4. bojne 101. brigade HV-a na 

istočnoslavonskom bojištu ujutro 9. prosinca 1991. preuzeli su 

pripadnici 130. brigade HV-a, 132. brigade HV-a i 3. brigade 

ZNG-a. 

Nakon odlaska cijele postrojbe krajem studenoga na sprovod 

poginulim suborcima, popunu i dodatnu obuku u Zagreb, 

7. prosinca 1991. na istočnoslavonsko bojište vratilo se pedesetak 

pripadnika 1. bojne 101. brigade HV-a na čelu sa zapovjednikom 

bojne, 51 koji se raspoređuju na prvu crtu obrane Hrastin 

– Paulin Dvor, zajedno s pripadnicima prostorne postrojbe 

HV-a Hrastin. Zbog malog broja pripadnika, zapovjednik 1. 

bojne izvijestio je zapovjednika brigade da je situacija u rajonu 

rasporeda bojne vrlo ozbiljna te je od njega zatražio pomoć i pojačanje 

u ljudstvu, bez kojeg malobrojni pripadnici bojne nisu 

u mogućnosti obaviti dodijeljenu bojnu zadaću na prvoj crti 

obrane. Kako im Zapovjedništvo brigade nije moglo osigurati 

pojačanje u ljudstvu, crtu obrane preuzeli su pripadnici 130. 

brigade HV-a, a pripadnici 1. bojne 101. brigade HV-a, prema 

zapovijedi zapovjednika brigade, krenuli su s ostatkom brigade 

na odmor, popunu i dodatnu obuku u Zagreb. 

Za to vrijeme Zapovjedništvo brigade, temeljem zapovijedi 

načelnika GS HV-a od 8. prosinca, izmješteno je 10. prosinca 

1991. na pričuvno ZM u rajonu Našica, radi pripreme sljedećih 

bojnih zadaća postrojbi. Tu ih 13. prosinca 1991. obilazi Glavna 

inspekcija OS RH, koja pregledava Ratni dnevnik, planove i 

zapovijedi za bojnu uporabu postrojbi i drugu bojnu dokumentaciju 

i logističke potpore, te zaključuje da bojna dokumentacija 

osigurava učinkovito obavljanje bojnih zadaća na istočnoslavonskom 

bojištu. Osim tada, Glavna inspekcija OS RH još je 

dva puta ponovila inspekcijski pregled brigade na istočnoslavonskom 

bojištu, zadovoljna onim što je vidjela i dokumentacijom 

koju je pregledala. 

Tijekom tog razdoblja, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a 

obavilo je raščlambu dotadašnjih bojnih djelovanja te donijelo 

zaključke i zapovijedi za povećanje bojne spremnosti zapovjedništava 

i postrojbi brigade. Utvrđena je i potreba za proširenjem 

ustroja, pa zapovjednik brigade donosi zapovijed o osnivanju: 

– informatičke službe brigade na čelu s Ivanom Kurjanom; 

– pravne službe brigade na čelu sa Zdravkom Vladanovićem; 

– Odjela za skrb obitelji poginulih i ranjenih pripadnika 

brigade, te je 

– Služba za IPD ojačana s dva časnika i psihologom. 

49 Zbog iscrpljenosti i gubitaka 2. i 4. bojne brigade, zapovjednik 101. brigade HV-a zapovjedio je da se na prvu crtu obrane uvedu i uporabe kao ojačanja 

logističke i pristožerne postrojbe, kako bi se dodatno učvrstila crta obrane, što je i učinjeno. 

50 Živko Mimica, Krešimir Posavac i Damir Užarević vodili su se kao nestali do razmjene i identifikacije njihovih posmrtnih ostataka u rujnu 1994. 

51 Pripadnici bojne, koji se vraćaju na istočnoslavonsko bojište, bili su iz sastava Zapovjedništva, 2. satnije, Voda bestrzajnih topova i Pratećeg voda postrojbe. 

135

Informatička i dio službe ORMOB-a brigade, Gorjani, travanj 1992. 

Informatička služba ustrojena je 11. prosinca 1991. od pripadnika 

brigade, smještena je u Gorjanima kod Đakova te je 

opremljena s posuđenom informatičkom opremom. Služba je 

ubrzo udovoljila zahtjevima i pridonijela učinkovitosti bojnih 

djelovanja brigade. 

Pravna služba ustrojena je pred Božić 1991., sa zadaćom 

upoznavanja pripadnika brigade s odrednicama Međunarodnog 

ratnog prava te pravima i obvezama pripadnika brigade, 

pružanja pravne pomoći pripadnicima i zapovjedništvima postrojbi 

brigade, vođenja stegovnog i prekršajnog postupka, priprema 

postupaka u slučaju kaznenih djela i dr. 

Odjel za skrb obitelji poginulih i ranjenih pripadnika brigade 

osnovan je u siječnju 1992. na čelu sa Želimirom Majetićem 

i Ivanom Lažetom, dokazanim časnicima u dotadašnjem djelovanju 

postrojbi brigade. Odjel je imao sjedište u Općini Susedgrad, 

a bio je pod zapovijedanjem zapovjednika brigade. 

Osim toga, i IPD služba brigade ojačana je s Biserkom Pavešić 

i Marinom Perkovićem te psihologom Dubravkom Tršinskim. 

Njihove aktivnosti osjetno su pomogle u učinkovitosti 

djelovanja zapovjedništava i postrojbi brigade u idućim bojnim 

djelovanjima, posebno na prvoj crti obrane. 

Kako u vrijeme bojnih djelovanja brigade nije bilo Vojnog 

ordinarijata niti vojnih svećenika, ulogu dušobrižnika, za kojom 

se ukazala potreba, obavljali su svećenici crkava na bojišnici. 

Tako se s pripadnicima 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom 

bojištu vrlo rado družio i posjećivao ih svećenik Ante 

Kukavica iz Đakovačko – osječke nadbiskupije, koji je pomogao 

mnogim pripadnicima brigade i njihovim obiteljima. 

Po dolasku u Zagreb, za vrijeme popune i pripreme za bojna 

djelovanja, zapovjednik bojne sa zapovjednicima postrojbi 

3. bojne 101. brigade HV-a održao je 9. prosinca 1991. sastanak, 

kojem je prisustvovao i pomoćnik zapovjednika 3. OZ 

Zagreb za IPD Antun Abramović. Svjesni problema i poučeni 

iskustvom u dotadašnjim bojnim djelovanjima, na inzistiranje 

njezinog Zapovjedništva na sastanku je dogovoreno da će postrojbe 

3. bojne 101. brigade HV-a ponovno krenuti na istočnoslavonsko 

bojište tek kada budu ispunjeni sljedeći uvjeti: 

– kompletna popuna ljudstvom kako bi postrojba mogla 

izvršiti pred nju postavljene zadaće; 

– popuna s naoružanjem, streljivom i opremom kako pojedinaca, 

tako i bojne u cjelini, te 

– kratka obuka svih mobiliziranih vojnih osoba te obavljena 

bojeva gađanja svih pojedinaca iz dodijeljenog im oružja 

prije odlaska na bojišnicu. 

Uz navedene zahtjeve, Zapovjedništvo 3. bojne iznijelo je 

brojne probleme tijekom bojnih djelovanja na istočnoslavonskom 

bojištu, koji su bili svojstveni svim postrojbama brigade, a 

očitovali su se u sljedećem: 

– pripadnici bojne su s pokupskog bojišta, bez ikakvog odmora, 

iz Jastrebarskog prebačeni na područje istočne Slavonije; 

– s novomobiliziranim vojnicima nije izvršena nikakva vojna 

obuka ni probna gađanja, tako da su oni bez ispaljenog metka 

došli na istočnoslavonsku bojišnicu; 

– postrojbe bojne nisu popunjene po VES-ovima i specijalnostima; 

– pripadnicima bojne nije bilo poznato kuda točno idu, 

koja im je bojna zadaća i do kada će ostati; 

– u postrojbama bojne vladao je kroničan nedostatak 

MTS-a, a motorna vozila su bila u lošem stanju; 

– pripadnici bojne bili su nepripremljeni za zimske uvjete; 

– postrojbe bojne bile su nedovoljno popunjene ljudstvom, 

samo 40-50%, od čega su pola pripadnika postrojbi činili novomobilizirani 

vojnici bez ikakvog ratnog iskustva. 

Sve navedeno vrijedilo je i za druge postrojbe 101. brigade 

HV-a, što je Zapovjedništvu brigade i zapovjedništvima nižih 

postrojbi, prvenstveno bojni koje su se nalazile na prvoj crti bojišnice, 

stvaralo velike probleme i otežavalo vođenje i zapovijedanje. 

Dana 12. prosinca 1991. Zapovjedništvo 3. bojne ponovo 

je održalo sastanak u sportskoj dvorani “Sutinska vrela”, kojem 

136

su prisustvovali predstavnici Zapovjedništva 3. OZ Zagreb Antun 

Abramović i Ante Marić. Na sastanku je utvrđeno da nije 

ispunjen niti jedan zahtjev pripadnika bojne sa sastanka od prije 

tri dana. Vrijeme domobilizacije bojne u Zagrebu približilo se 

samom kraju, a njezina popunjenost ljudstvom nije bila dovoljna 

za izvršenje planiranih bojnih zadaća. Nije bilo dovoljno naoružanja 

i streljiva niti je bilo dovoljno čizama i kaciga za sve njezine 

pripadnike, a novomobilizirani vojni obveznici bili su potpuno 

nepripremljeni za bojna djelovanja. Nakon razgovora i dugotrajnih 

konzultacija, u Zapovjedništvu 3. OZ Zagreb donijeta je odluka 

o odgađanju odlaska postrojbe na istočnoslavonsko bojište 

do otklanjanja spomenutih problema i nedostataka. 

Istoga dana u navedenoj dvorani, u prisutnosti predstavnika 

Zapovjedništva 3. OZ Zagreb, članova obitelji i prijatelja, 223 

pripadnika 3. bojne dalo je svečanu prisegu i primilo “ratnu zastavu 

3. bojne”, čime su postali prvi pripadnici brigade koji su 

se svečano obvezali Domovini da će za nju, ako bude trebalo, i 

život dati. 

Nakon toga bojna je razmještena u vojarnu u Samoboru, 

gdje se provodi popuna ljudstvom, naoružanjem i vojnom 

opremom te izvodi kratka obuka i bojeva gađanja svih, posebno 

novomobiliziranih vojnih obveznika. Važnost te kratke obuke 

i provedenog bojnog gađanja pokazala se odmah, jer se nakon 

toga kod svih osjetila veća odlučnost i psihološka sigurnost. 

Problem nedostatne popune ljudstvom, naoružanjem i 

vojnom opremom bio je prisutan u svim postrojbama brigade. 

Tijekom boravka u Zagrebu zapovjedništva postrojbi brigade, 

prvenstveno bojni koje su držale prvu crtu obrane i bile najizloženije 

žestokim neprijateljskim napadima, očekivala su da će se 

postojeći problemi riješiti. No, oni su bili samo ublaženi, tako 

da su se postrojbe brigade vratile na istočnoslavonsko bojište 

opterećene starim problemima. Tijekom boravka na popuni i 

obuci u Zagrebu obavljene su, zbog premorenosti i odlaska na 

bolovanje nekih zapovjednika, ali i zbog isticanja nekih branitelja 

u dotadašnjim bojnim djelovanjima, i promjene u zapovjednom 

kadru postrojbi brigade. 

137

5.7. Povratak u istočnu Slavoniju, 

razmještaj i bojna djelovanja 

do “Sarajevskog primirja” 

Dok su se postrojbe brigade nalazile na odmoru, popuni i obuci 

u Zagrebu, zapovjednik 101. brigade HV-a primio je 13. prosinca 

1991. zapovijed zapovjednika 1. OZ Osijek, da po povratku 

na istočnoslavonsko bojište brigada organizira obranu u zoni: 

zavoj rijeke Vuke (tt 87,5) – Paulin Dvor (kota 87) – kanal – 

isključno Divoš (tt 86,7) – Bobotski kanal – isključno s. Bartolovac 

– uključno s. Vuka – Veliki kanal rijeke Vuke. Nakon što je 

dobio navedenu zapovijed, zapovjednik brigade odmah je zapovjednicima 

podređenih postrojbi, koje su se nalazile na popuni i 

obuci u Zagrebu, zapovjedio povratak na istočnoslavonsko bojište. 

Po primitku zapovijedi, popunjene i osvježene postrojbe 

brigade počele su se pripremati za povratak na istočnoslavonsko 

bojište, gdje će ostati sve do kraja lipnja 1992. godine. 

Kako su JNA i pobunjeni Srbi 16. prosinca 1991. probili 

crtu obrane i zauzeli Paulin Dvor, promijenjena je zona odgovornosti 

101. brigade HV-a te je njenom zapovjedniku dana 

nova zapovijed. Prema novoj zapovijedi zapovjednika 1. OZ 

Osijek od 16. prosinca 1991., 101. brigada HV-a dobila je zadaću 

obrane na crti lijevo: Bobotski kanal (uključno), desno: 

Veliki kanal rijeke Vuke u Hrastinu, a po dubini: Vladislavci – 

Dopsin – selo Vuka – Beketinci, sa zadaćom odsudne obrane 

i sprječavanja prodora snaga pobunjenih Srba i JNA smjerom 

Vladislavci – Dopsin – Beketinci i njihovog izbijanja na komunikaciju 

Osijek – Đakovo. 

Prva je prema istočnoj Slavoniji, usprkos spomenutim problemima, 

krenula 3. bojna 101. brigade HV-a. Dobivši pismenu 

zapovijed zapovjednika brigade u popodnevnim satima 16. 

prosinca 1991., Zapovjedništvo i pripadnici 3. bojne brzo su se 

spremili, tako da su već navečer tog dana krenuli prema istočnoslavonskom 

bojištu. Išli su istim putem kojim su prošli mjesec 

dana ranije, ali sada puno iskusniji i još odlučniji da obrane Domovinu. 

Po dolasku u rajon Našica ujutro 17. prosinca 1991., 

zapovjednik 3. bojne dobio je zapovijed zapovjednika brigade 

da se postrojbe bojne rasporede na prvoj crti obrane duž Kereš 

kanala, lijevo: Bobotski kanal, desno: sjeverni dio sela Hrastin 

do raskrižja prema Vladislavcima, a po dubini Vladislavci, sa zadaćom 

odsudne obrane i, u zajedničkom djelovanju s 1. bojnom 

101. brigade HV-a i dijelom 132. brigade HV-a Našice, sprječavanja 

daljnjeg proboja snaga pobunjenih Srba i JNA smjerom 

Paulin Dvor – Vladislavci – Dopsin i njihovog izbijanja na komunikaciju 

Osijek – Đakovo. Uz to, pripadnici bojne trebali 

su biti u spremnosti za aktivna bojna djelovanja i protunapad 

na smjeru Vladislavci – Paulin Dvor – Ernestinovo, te obavljati 

stalna izviđanja i diverzantsko-prepadna djelovanja. 

Smještaj pripadnicima bojne trebao je osigurati Krizni stožer 

sela Vladislavci. No, članovi Kriznog stožera nisu imali povjerenja 

u pripadnike 101. brigade HV-a te nisu željeli otvoriti 

prazne kuće u selu za njihov smještaj. Kao razloge navodili su 

da je svaka postrojba HV-a, čiji su pripadnici bili smješteni u 

privatnim kućama u selu, nešto otuđila pa nitko nije želio biti 

optužen od susjeda da je otvorio nečiju kuću i u nju pustio nepoznate 

hrvatske branitelje. Uvjeravanje zapovjednika bojne 

i njegovog pomoćnika za IPD, da su pripadnici 101. brigade 

HV-a došli na to područje, udaljeno 300 km od njihovih kuća, 

pomoći hrvatskim braniteljima i stanovništvu istočne Slavonije 

trajalo je do kasnih večernjih sati. Kako razgovori nisu dali 

rezultata, zapovjednik bojne zapovjedio je članovima Kriznog 

stožera da otvore sve čvrsto građene kuće u selu, kako bi se u 

njih mogli smjestiti hrvatski branitelji. Pritom je zahtijevao da 

prilikom ulaska u svaku kuću bude prisutan član Kriznog stožera, 

koji je popisao sve vrjednije predmete u njima. Navedenim 

postupkom pripadnici brigade stekli su povjerenje domaćeg stanovništva, 

što je rezultiralo i obostranim prijateljstvom koje do 

danas traje. 

Odmah po dolasku, zapovjednik bojne zapovjedio je zapovjedniku 

2. satnije da dva voda rasporedi na prvu crtu obrane, 

prema dodijeljenoj im bojnoj zadaći, a jedan vod u Hrastin južno 

od sela i uz Veliki kanal rijeke Vuke, gdje je crtu obrane trebao 

držati do dolaska pripadnika 1. bojne 101. brigade HV-a. Po dolasku, 

desetina veze 3. bojne uspostavila je žičnu vezu zapovijedanja 

od ZM-a bojne u Vladislavcima do svih punktova na prvoj 

crti obrane u Hrastinu te sa ZM-a brigade u Beketincima. 

Nakon 3. bojne, prema istočnoj Slavoniji krenula je 2. bojna 

brigade, čije su se 1. i 2. satnija okupile 17. prosinca 1991. u 

vojarni na Črnomercu u Zagrebu, odakle su poslijepodne istog 

dana krenule prema istočnoslavonskoj bojišnici. Po dolasku u 

138

ajon Našica, ujutro 18. prosinca 1991., zapovjednik 2. bojne 

dobio je zapovijed zapovjednika brigade da bojnu rasporedi na 

drugoj crti obrane u Dopsinu, selu smještenom između Vladislavaca 

i Hrastina, u kojima će prvu crtu obrane držati njihovi 

suborci iz 1. i 3. bojne. 

Zadaća 2. bojne bila je biti u spremnosti za izvođenje napadnih 

bojnih djelovanja prema Paulin Dvoru i prihvaćanje snaga 

1. i 3. bojne brigade u slučaju njihovog izvlačenja s prve crte 

bojišnice, te ne dozvoliti daljnji prodor snaga JNA i pobunjenih 

Srba prema Beketincima, odnosno cesti Osijek – Đakovo. 

Postrojbe 2. bojne rasporedile su se u Dopsinu u ranojutarnjim 

satima 19. prosinca 1991. godine. 

Prva bojna 101. brigade HV-a okupila se 18. prosinca 1991. 

u vojarni na Črnomercu u Zagrebu, odakle je istog dana, nakon 

što su njezini pripadnici zadužili naoružanje, streljivo i opremu, 

izvršili gađanje na streljani Vrapčak i dali svečanu prisegu Domovini, 

upućena prema istočnoj Slavoniji pohodnim smjerom 

3. i 2. bojne. Po dolasku u rajon Našica iza ponoći 18./19. prosinca 

1991., zapovjednik brigade je zapovjedniku 1. bojne zapovjedio 

da bojnu rasporedi na prvoj crti obrane južno od sela 

Hrastin i uz Veliki kanal rijeke Vuke. 

Zadaća 1. bojne bila je odsudna obrana i, u zajedničkom 

djelovanju s 3. bojnom 101. brigade HV-a i dijelom 132. brigade 

HV-a Našice, sprječavanje daljnjeg prodora snaga JNA i 

pobunjenih Srba iz Koprivne, Petrove Slatine i Paulin Dvora 

smjerom Hrastin – Vladislavci – Dopsin i njihovog izbijanja na 

cestu Osijek – Đakovo. Uz to, pripadnici bojne trebali su biti u 

spremnosti za aktivna bojna djelovanja i protunapad na smjeru 

Hrastin – Paulin Dvor – Ernestinovo i Hrastin – rijeka Vuka 

– Koprivna, a potom Petrova Slatina – Ernestinovo ili prema 

Šodolovcima (u suradnji sa 122. brigadom HV-a Đakovo), te 

obavljati stalna izviđanja i diverzantsko-prepadna djelovanja. 

Prva bojna je zapovjeđenu crtu obrane preuzela od 3. bojne 

u ranojutarnjim satima 20. prosinca 1991., smjestivši se na njihovom 

desnom krilu, čime je crta obrane u potpunosti učvršćena, 

a bojišnica je dodatno dobila na sigurnosti. 

Posljednja pješačka postrojba brigade koja se “vratila” na 

istočnoslavonsko bojište bila je 3. satnija 2. bojne, koja je zbog 

problema s popunjenošću ostala u Zagrebu duže od planiranog 

vremena. Kako je bila nedovoljno popunjena ljudstvom 

(dotadašnja popunjenost bila joj je jedva 60%), od 14. do 20. 

prosinca 1991. u vojarni na Selskoj cesti u Zagrebu organiziran 

je prihvat novomobiliziranih vojnih obveznika, kojima su 

u potpunosti popunjeni njezini redovi. Osim toga, boraveći u 

Zagrebu pripadnici navedene satnije kompletirali su se naoružanjem 

i opremom, izvršili su gađanja na streljani Vrapčak, a u 

vojarni na Črnomercu dali su svečanu prisegu Domovini. Popunjena, 

naoružana i osvježena novodošlim vojnim obveznicima, 

3. satnija 2. bojne 20./21. prosinca 1991. priključuje se ostalim 

postrojbama bojne na istočnoslavonskom bojištu, u spremnosti 

za interventna bojna djelovanja. 

Njezinim dolaskom, cjelokupna se 101. brigada HV-a, jačine 

oko 1600 ljudi, ponovno našla na istočnoslavonskom bojištu, 

još spremnija i odlučnija u obrani Republike Hrvatske. 

Tijekom desetak dana izbivanja pripadnika 101. brigade 

HV-a s istočnoslavonskog bojišta, JNA i pobunjeni Srbi i dalje 

su svakodnevno i duž cijele prve crte bojišnice otvarali žestoku 

topničko-minobacačku i raketnu paljbu te djelovali tenkovima i 

pješaštvom iz svojih uporišta i okupiranih sela na tom području 

po obrambenim položajima hrvatskih branitelja. Po povratku 

na istočnoslavonsko bojište, pripadnici brigade saznali su da su 

snage pobunjenih Srba i JNA 16. prosinca 1991. zauzele Paulin 

Dvor, koji su branili pripadnici 1. bojne 130. brigade HV-a Osijek. 

Istoga dana kad i Paulin Dvor, JNA i pobunjeni Srbi zauzeli 

su i sela Divoš i Nemetin. 

Zbog toga je zapovjednik 1. OZ Osijek zapovjedio 101. brigadi 

HV-a novu zonu odgovornosti i drugačiji raspored snaga. 

Brigada je dobila zonu odgovornosti lijevo: Bobotski kanal (tt 

87), desno: most na Velikom kanalu rijeke Vuke u Hrastinu, po 

dubini: Jurjevac Punitovački – Beketinci. Desni susjed joj je bila 

122. brigada HV-a Đakovo, a lijevi 132. brigada HV-a Našice. 

Prva crta obrane brigade bila je: most na Velikom kanalu 

rijeke Vuke u Hrastinu – duž kanala – između sela i groblja – 

igralište (svlačionica s istočne strane sela) ispred Hrastina – naspram 

Paulin Dvora – siječe cestu Vladislavci – Paulin Dvor 

(iza oštrog zavoja) – Kereš kanalom (tt 86 uključno) – Bobotski 

kanal (tt 87). Druga crta obrane brigade bila je: Stari Dopsin – 

Novi Dopsin. Treća crta obrane brigade bila je: Mali Rastovac 

– Veliki Rastovac – k 89 – Mala Branjevina. 

Crta dodira na desnoj strani ostala je nepromijenjena u odnosu 

na prije. Na desnom krilu i u dubini, snage 3. bojne 122. 

brigade HV-a imale su zadaću da sa snagama 1. bojne 101. brigade 

HV-a zajednički brane crtu i ne dopuste proboj niti ubacivanje 

snaga pobunjenih Srba i JNA iz smjera Šodolovaca – Koprivne 

i Ernestinova – Petrove Slatine – Koprivne, duž Velikog 

kanala rijeke Vuke, prema Hrastinu. 

Crta dodira na lijevoj strani bila je Bobotski kanal (tt 87) 

– duž Bobotskog kanala – Vladislavci (uključno) – Mala Branjevina 

– Trešnjica – Crna Bara – rijeka Vuka. Na lijevom krilu 

i u dubini snage 132. brigade HV-a Našice imale su zadaću da 

sa snagama 3. bojne 101. brigade HV-a zajednički brane crtu 

obrane i ne dopuste proboj niti ubacivanje snaga JNA i pobu- 

139

U obrani Osijeka, studeni – prosinac 1991. 

140

141 

njenih Srba iz smjera Ernestinova – Paulin Dvora, smjerom Bobotski 

kanal – Vladislavci – Beketinci, te njihovo izbijanje na 

cestu Osijek – Đakovo. 

Prema spoznajnim podacima Zapovjedništva 1. OZ Osijek, 

pješačke i oklopno-mehanizirane postrojbe JNA i pobunjenih 

Srba nalazile su se raspoređene na crti Nemetin – Nova Tenja 

– Antunovac – Divoš – Ernestinovo – Paulin Dvor – Petrova 

Slatina – Koprivna – Šodolovci – Markušica – Gaboš, po jedna 

tenkovska satnija nalazila se u Antunovcu i Ernestinovu, dok se 

topnički divizijun nalazio u području Stari Seleš – Bricin Bunar 

– Stari Orlovnjak. Bitnica minobacača 120 mm bila je razmještena 

na području Ernestinova, Novog Seleša i Antunovca, dok 

se paljbeni položaj VBR-a nalazio južno od Antunovca. 

Na osnovi izviđanja na terenu, provjeri spoznajnih podataka 

i redovitog praćenja pokreta i bojnih djelovanja snaga JNA 

i pobunjenih Srba, Zapovjedništvo 1. OZ Osijek došlo je do 

zaključka kako je u tijeku završna faza pregrupiranja njihovih 

oklopno-mehaniziranih, topničko-raketnih i pješačkih postrojbi 

na prostoru Bobota – Klisa – Tenja – Antunovac – Ernestinovo 

te da se može očekivati njihov skorašnji žestoki napad 

prema Osijeku i Čepinu sljedećim smjerovima: 

– Tenja – Tenjska cesta – Jug II (jače snage); 

– Antunovac – Brijest – Vinkovačka cesta – centar Osijeka; 

– Antunovac – Čepin – Petrijevci; 

– Ernestinovo – Ivanovac – Čepin, te 

– Ernestinovo – Paulin Dvor – Vladislavci – Beketinci – 

Budimci. 

U dotadašnjem tijeku napada, snage JNA i pobunjenih Srba 

dosegle su 16./17. prosinca 1991. crtu: Nemetin – Nova Tenja 

– Antunovac – Divoš – Ernestinovo – Paulin Dvor – Koprivna 

– Šodolovci, čime su izrazito ugrozile obranu Osijeka na crti od 

Ivanovca do Hrastina, te narušile stabilnost obrane na smjeru 

Vladislavci – Dopsin – Beketinci – Budimci. 

Na crti između Antunovca i Paulin Dvora napadale su snage 

JNA (12. pmbr, ojačana dijelovima 1./544. mtbr, 505. mtbr 

te 125. i 126. lpbr) i TO pobunjenih Srba, koje je topničkoraketnim 

snagama podržavao 16. map sa svoja dva MAD-a (u 

čijem sastavu je bio i VBR) s paljbenih položaja: 1/16. map u 

rajonu Mali rit – Bobotski kanal, 2/16. map u rajonu Segedinac 

– Podrinje. 

Po zauzimanju Paulin Dvora, JNA i pobunjeni Srbi ukopavaju 

se na području sela, izrađuju skloništa i zaklone, dovode 

svježe snage te postavljaju šatorska krila na uže preko ceste na 

ulazu u selo, tako da hrvatski branitelji nisu mogli vidjeti što se 

ondje događa.

Svečana prisega pripadnika 1. bojne, Črnomerec, 18. prosinca 1991. 

142

Svečana prisega pripadnika 1. bojne, Črnomerec, 18. prosinca 1991. 

Osim toga, neprijatelj je konstantno djelovao topništvom i 

snajperima po položajima hrvatskih branitelja u Vladislavcima i 

Hrastinu iz smjera Ernestinova, Paulin Dvora, Petrove Slatine, 

Koprivne i Šodolovaca, tako da se hrvatski branitelji nisu smjeli 

opustiti niti jednog trenutka. 

Zbog očekivanog napada snaga JNA i pobunjenih Srba, zapovjednik 

1. OZ Osijek zapovjedio je zapovjedniku 101. brigade 

HV-a žurno preuzimanje prve crte obrane te maksimalno 

ubrzanje radova na utvrđivanju položaja i crte obrane, zaprečivanju 

komunikacija i tenkovski prohodnih smjerova i podizanje 

pune bojne spremnosti svih postrojbi HV-a. Pritom je naložio 

da se obrana treba izvoditi s maksimalnom upornošću i, u slučaju 

potrebe, postrojbe na prvoj crti ojačati snagama s druge i 

treće crte obrane, te da se sva raspoloživa topnička i protuoklopna 

sredstva grupiraju na očekivanim smjerovima napada oklopno-mehaniziranih 

postrojbi JNA i pobunjenih Srba, s takvim 

rasporedom da mogu učinkovito djelovati i zaustaviti njihov 

napad i proboj. 

U skladu s navedenim smjernicama zapovjednika 1. OZ 

Osijek, postrojbe 101. brigade HV-a pristupile su odmah, kako 

su pristizale, raspoređivanju i preuzimanju crte obrane, te nakon 

toga provode dodatno utvrđivanje položaja, izradu skloništa 

i zaklona, izviđanje neprijateljskih položaja, uređenje promatračkih 

mjesta, postavljanje minskih polja i zapreka, uspostavu 

sustava veze vođenja i zapovijedanja u brigadi, te sa susjednim 

postrojbama HV-a i nadređenim Zapovjedništvom. 

Poradi učinkovitog izvršenja dobivenih zadaća, Zapovjedništvo 

i postrojbe 101. brigade HV-a razmjestile su se i preuzele 

crtu obrane prema sljedećem: 

– ZM brigade nalazilo se i dalje u Beketincima, a IZM i dalje 

u Vladislavcima; 

– pristožerne postrojbe razmještene su u rajonu sela Beketinci, 

Jurjevac Punitovački i Vuka; 

– 1. bojna zaposjeda prvu crtu obrane u rajonu sela Hrastin, 

bočno od rijeke Vuke, lijevo: raskrižje ceste prema Paulin 

Dvoru (do zone odgovornosti 3. bojne 101. brigade HV-a), desno: 

most u Hrastinu – kota 88; 

– 2. bojna zaposjeda drugu crtu obrane: tt 89 – Stari Dopsin 

– Novi Dopsin, po dubini tt 88,3; 

– 3. bojna zaposjeda prvu crtu obrane: raskrižje ceste prema 

Paulin Dvoru – tt 86 – Bobotski kanal (uključno), po dubini 

selo Vladislavci; 

– BrAG-brigadna topnička skupina sastava: a) bitnica minobacača 

120 mm, sa šest minobacača, zaposjela je paljbene položaje 

iza Hrastina, u blizini tvornice “Mobilija”; b) samostalni 

vod samohotki s dva SO M36 90mm zaposjela je paljbene položaje 

između Dopsina i Bijelih Klada; 

– Protuoklopni vod brigade, sastavljen od šest bestrzajnih 

topova 82 mm, zaposjeo je paljbene položaje u Vladislavcima; 

– Vod PZO 20/1 imao je i dalje paljbene položaje u s. Veliki 

Rastovac, sa zadaćom osiguranja ZM-a i pozadine brigade; 

143

Na prvoj crti istočne Slavonije, prosinac 1991. – lipanj 1992. 

144

Pripadnici Protuoklopnog voda 136. brigade HV-a, Beketinci, svibanj 1992. 

– Desetina “S-2M” zaposjeda paljbene položaje u Vladislavcima 

sa zadaćom protuzračne obrane brigadnog topništva; 

– pridodani Protuoklopni vod maljutki POLK 9K-11 iz 

sastava 136. brigade HV-a Podravska Slatina nalazio se u s. Vladislavci 

i kod Bobotskog kanala, s djelovanjem s crte obrane ovisno 

o potrebi; 

– Tenkovski vod nalazio se u s. Dopsin; 

– Inženjerijski vod razmješten je u selu Beketinci; 52 

– Vod RBKO razmješten je i dalje u s. Beketinci, a dekontaminacijska 

stanica u s. Jurjevac Punitovački,; 

– Logistička satnija brigade razmještena je i dalje u s. Jurjevac 

Punitovački, te 

– Sanitetska stanica brigade nalazila se u području sela 

Vuka i u Gorjanima. 

Sanitetska služba u brigadi bila je organizirana prema standardima 

zdravstvene zaštite od samog dolaska postrojbi brigade 

na istočnoslavonsko bojište. U sklopu nje odvijao se rad ambulante 

opće medicinske pomoći i stomatološke ambulante, koja 

je započela s radom u Gorjanima 22. prosinca 1991., stacionarno-prihvatna 

djelatnost, a postojale su i mobilne zdravstvene 

ekipe za pružanje hitne medicinske pomoći na terenu. Po bojnama 

su djelovale sanitetske desetine na čelu s liječnikom te su 

uređene prihvatne stanice za prijem ranjenih, stradalih i oboljelih 

pripadnika brigade. Sanitetske postrojbe brigade redovito 

su obilazili nadređeni iz Zapovjedništva 1. OZ Osijek, koji su 

njihov rad ocijenili vrlo dobrim. 

Po povratku postrojbi brigade na istočnoslavonsko bojište i 

preuzimanju crte obrane, 1. bojna 107. brigade HV-a Valpovo 

izmještena je iz sastava 101. brigade HV-a. 

Najveći problem postrojbama 101. brigade HV-a predstavljao 

je nedostatak topničkih i protuoklopnih sredstava, mina za 

minobacače 120 mm, sredstava veze na svim razinama ViZ-a te 

52 Težište djelovanja imao je na zaprečivanju smjera Paulin Dvor – Bobotski kanal, po dubini Stari Dopsin – Novi Dopsin, uz utvrđivanje i inženjerijsko 

uređenje zaposjednutih položaja i objekata na prvoj crti obrane, postavljanje minsko-eksplozivnih prepreka i uređenje paljbenih položaja oklopnih oruđa i 

sredstava te njihovo maskiranje. 

145

Provjera bojne spremnosti BVP-a, Dopsin i Beketinci, siječanj 1992. 

146

Samohotka SO M36, 90 mm, u spremnosti za djelovanje na položaju 

“Lisica”, Hrastin – Paulin Dvor, prosinac 1991. 

motornih vozila. Brigada je raspolagala sa samo dva tenka T-55 

i tri borbena vozila pješaštva (BVP), kojima je također nedostajalo 

streljiva. 53 

Od raspoloživih snaga brigade, ojačanih oruđima i minsko-eksplozivnim 

sredstvima za protuoklopni boj, 14. prosinca 

1991. osnovan je, a 18. prosinca ustrojen Protuoklopni odred 

brigade, sastavljen od Protuoklopnog voda i pridodanih opremljenih 

i osposobljenih snaga za protuoklopni boj. 

Protuoklopni vod maljutki POLK 9K-11 iz sastava 136. 

brigade HV-a Podravska Slatina 54 izmješten je iz sastava 130. 

brigade HV-a Osijek i podređen 101. brigadi HV-a. Pod zapovijedanjem 

Ratka Mutavdžića bio je raspoređen u s. Vladislavci 

i kod Bobotskog kanala, te je djelovao u suradnji s postrojbama 

3. i 1. bojne 101. brigade HV-a na prvoj crti obrane, čime ju je 

dodatno ojačao. 

Osim toga, od 130. brigade HV-a Osijek, 19. prosinca brigadi 

je podređen Samostalni vod samohotki s dva SO M36 

90mm, kojim je zapovijedao Marijo Pilić, dok je 25. prosinca 

1991. dobila dva tenka T-55, dva borbena oklopna vozila i jedno 

BVP, čime je upotpunjen tek formirani Protuoklopni odred 

brigade i dodatno ojačan bojni raspored postrojbi brigade. 

Na prvoj crti obrane provedene su mjere zaprečivanja protutenkovskim 

zaprekama te su postavljene protutenkovske i 

protupješačke mine, prema planu i shemi postavljanja. 

Topničku potporu postrojbama 101. brigade HV-a pružale 

su i topničke postrojbe slavonskih brigada svojim skromnim 

oruđima. Postrojbe su imale solidnu topničku potporu od 

MAD-a i MPOAD-a 122. brigade HV-a Đakovo, razmještenih 

na desnom krilu brigade, u rajonu Radljevca, koji su “vatreno 

pokrivali” i područje Paulin Dvora, Ernestinova, Petrove Slatine, 

Koprivne, Šodolovaca i obalu rijeke Vuke. Na lijevom krilu 

101. brigade HV-a, iz rajona Cerovaca, topničku potporu postrojbama 

brigade na prvoj crti obrane davao je MAD 1. OZ 

Osijek, koji je “vatreno pokrivao” i Tenju, Orlovnjak, Divoš, 

Bobotski kanal, Ernestinovo i Paulin Dvor. 

Treća bojna 101. brigade HV-a preuzela je prvu crtu obrane 

od 1. bojne 130. brigade HV-a Osijek na lijevom krilu prve crte 

obrane brigade, između postrojbi 3. bojne 132. brigade HV-a 

Našice (lijevo) i 1. bojne 101. brigade HV-a (desno). 

Preuzevši zonu odgovornosti i prvu crtu obrane, postrojbe 


– ZM bojne organizirano je u Vladislavcima u obiteljskoj 

kući s kućnim brojem 126 A, dok su se IZM i mjesto za izviđanje 

nalazili na prvoj crti obrane u Hrastinu; 

– Desetina veze uz ZM bojne sa zadaćom uspostave sustava 

veza zapovijedanja i koordinacije između postrojbi bojne i 

susjednih postrojbi HV-a, s prioritetom funkcioniranja prema 

prvoj crti obrane; 

– Izvidnička desetina smještena je u Domu zdravlja u selu 

Vladislavci; 

53 Načelnik topništva Ivan Cukina i Zapovjedništvo brigade započeli su 27. studenoga 1991. ustrojavati oklopnu postrojbu brigade, popunjenu većim dijelom 

kadrom potrebnog VES-a iz postrojbe. Tenkove, BOV i BVP brigada je dobila u prosincu 1991., a glavna im je zadaća bila hitna intervencija prema mjestima 

prodora oklopnih snaga neprijatelja. 

54 Protuoklopni vod maljutki iz sastava 136. brigade HV-a Podravska Slatina bio je pridodan 101. brigadi HV-a od 18. prosinca 1991. do 24. svibnja 1992. 

godine. 

147

– 2. satnija zaposjela je crtu obrane na lijevom krilu prve 

crte obrane brigade, lijevo: Bobotski kanal, desno: kraj uređenog 

Kereš kanala, sa zadaćom odsudne obrane i sprječavanja 

prodora oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga JNA i pobunjenih 

Srba smjerom Amalijino polje – Vladislavci; 

– 1. satnija zaposjela je prvu crtu obrane duž Kereš kanala, 

lijevo: zavoj ceste za Paulin Dvor, desno: raskrižje ceste Hrastin 

– Vladislavci, sa zadaćom odsudne obrane i sprječavanja prodora 

oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga JNA i pobunjenih 

Srba smjerom Paulin Dvor – Hrastin – Dopsin; 

– 3. satnija zaposjela je položaje na drugoj crti obrane u 

s. Vladislavci sa zadaćom da se u području pasivnog odmaranja 

fortifikacijski utvrdi i bude spremna za bojna djelovanja na 

prvoj crti bojišnice u slučaju napada snaga JNA i pobunjenih 

Srba; 55 

– Vod BsT raspoređen je uz Kereš kanal; 

– Prateći vod, sastavljen od minobacača 82 mm, zaposjeo je 

paljbene položaje blizu tvornice prerade drva “Mobilija” u Vladislavcima; 

– Vod maljutki POLK 9K-11 56 razmjestio se u Hrastinu sa 

zadaćom sprječavanja prodora i uništenja oklopno-mehaniziranih 

snaga JNA i pobunjenih Srba; 

– Inženjerijski vod razmješten je u Vladislavcima sa zadaćom 

da u suradnji s domaćim stanovništvom izradi grupna 

skloništa i zaklone za 10-15 vojnika te postavi protutenkovske 

zapreke i mine na poljskom putu preko Kereš kanala; 

– Logistički vod razmješten je na području Male Branjevine, 

i 

– Sanitetska desetina smještena je na ulazu u selo Vladislavci. 

Za protuoklopni boj, postrojbe 3. i 1. bojne na prvoj crti 

obrane podržavao je brigadni protuoklopni vod, razmješten u 

rajonu sela Vladislavci i Hrastin, sa zadaćom sprječavanja prodora 

i uništenja oklopno-mehaniziranih snaga JNA i pobunjenih 

Srba. Topničku potporu pružala im je brigadna bitnica 

minobacača 120 mm, razmještena na području Vladislavaca, na 

paljbenom položaju blizu tvornice “Mobilija”. 

Po preuzimanju dodijeljene zone odgovornosti, Zapovjedništvo 

3. bojne uspostavilo je vezu sa susjednim postrojbama 

HV-a, s 1. bojnom 101. brigade HV-a na desnom krilu te 2. i 

3. satnijom 3. bojne 132. brigade HV-a Našice na lijevom krilu. 

Zapovjedništvo 3. bojne, Vladislavci, 21. prosinca 1991. 

(crtež: Danijel Šokec). 

Odmah po preuzimanju rajona rasporeda i prve crte obrane, 

19. prosinca 1991. godine 3. bojni 101. brigade HV-a pridodana 

je i podređena 2. satnija 1. bojne 130. brigade HV-a 

Osijek, koja je uglavnom bila popunjena domaćim dečkima iz 

Vladislavaca i Hrastina, sa zapovjednikom Antom Pranjićem. 

Svakoj satniji 3. bojne pridodan je po jedan vod spomenute satnije 

tako da su se u svakom trenutku na prvoj crti obrane, uz 

hrvatske branitelje iz Zagreba, nalazili i “domaći dečki”. 

55 Pješačke satnije i prostorna jedinica HV-a sela Hrastin i Vladislavci iz sastava 130. brigade HV-a (pridodana i podređena 3. i 1. bojni 101. brigade HV-a) 

smjenjivale su se na položajima po principu 24 sata na prvoj crti obrane, 24 sata na pasivnom odmoru na pričuvnim položajima, s mogućnošću brzog dovođenja 

u stanje visoke bojne spremnosti i prebacivanja na prvu crtu obrane. 

56 Iz sastava 136. brigade HV-a Podravska Slatina. 

148

Zapovjedništvo 3. bojne na ZM-u u Vladislavcima, krajnje desno zapovjednik 3. b. Franko Križman, nalijevo od njega okrenut leđima Dobromir 

Radušić, Ivo Latin (s naočalama, pom. zap. brigade za IPD), Josip Petretić, Zdeslav Težulati, Ivan Repovečki, Ivan Grubišić, Davor Belanović, 

pom. zap. br. za SIS (vidi se glava kraj F. Križmana). 

149

Zapovjedni kadar 3. bojne, Mala Branjevina, 6. siječnja 1992.; gornji red slijeva stoje: Damir Cmrk – zapovjednik 1. satnije, dr. Valter Nutrizio 

– zapovjednik sanitetske desetine, Franko Križman – zapovjednik 3. bojne, Ćazim Kardašević – dozapovjednik 3. bojne, Josip Petretić (Joža) 

– zapovjednik 2. satnije, Anđelko Čolić Jaro – zapovjednik Sam. pratećeg voda. Čuče: Marijan Bučar – zapovjednik 3. satnije, Nikola Kordiš – 

zapovjednik Logističkog voda, Darko Letinčić – zapovjednik Inž. voda, Dragan Vukelić – zapovjednik desetine veze, Ivan Kos – pomoćnik za 

logistiku. 

Sanitet 3. bojne, slijeva stoje: dr. Valter Nutrizio, Emir Džigumović, 

Dubravko Tršinski (brigadni psiholog) i Ivan Kupres; sjede: Anto 

Marušić (iz 1. bojne) i Alen Kraković, Vladislavci, ožujak 1992. 

Pripadnici Zapovjedništva 3. bojne, slijeva: Damir Cmrk, Ivan 

Repovečki, Ivan Grubišić, čuči: Dobromir Radušić, Vladislavci, 

veljača 1992. 

150

Pripadnici 1. satnije 3. bojne na položaju “Lisica”, Hrastin – Paulin Dvor, prosinac 1991. 

151

Pripadnici 3. satnije 1. bojne, Vladislavci, prosinac 1991. (autor fotografija: Marko Perić) 

152

Pripadnici 1. satnije 1. bojne, Vladislavci, prosinac 1991. (autor donje fotografije: Marko Perić) 

153

Pripadnici 2. satnije 1. bojne, Vladislavci i Hrastin, prosinac 1991./siječanj 1992. 

154

Miro Andrić zapovijedao je 1. bojnom od listopada 1991. do lipnja 1992., a potom dragovoljno odlazi na Južno bojište. 

Hrastin, prosinac 1991. (autor fotografije: Jozo Petrić). 

Samostalni prateći vod 1. bojne, Vladislavci, siječanj 1992. (autor fotografije: Marko Perić) 

155

Tijekom posjete predstavnika Zapovjedništva 1. OZ Osijek 

Franje Kovačevića i razgovora sa zapovjednikom 2. satnije 

1. bojne 130. brigade HV-a, zapovjednik 3. bojne 101. brigade 

HV-a saznao je da su neki pripadnici navedene satnije iz sastava 

osječke brigade 13. prosinca 1991. počinili ratni zločin nad 

nenaoružanim srpskim civilima u Paulin Dvoru, dok se 101. 

brigada HV-a nalazila na popuni i obuci u Zagrebu. Saznavši za 

to, zapovjednik 3. bojne zatražio je od zapovjednika brigade da 

pripadnike navedene satnije na koje je pala sumnja da su sudjelovali 

u nečasnim radnjama izuzme iz njegove nadležnosti zapovijedanja, 

jer nije želio da se ime 3. bojne i 101. brigade HV-a u 

cjelini na bilo koji način poveže sa spomenutim događajem. Svi 

odgovorni udaljeni su iz zone odgovornosti 3. bojne 101. brigade 

HV-a, a za svoje su postupke počinitelji kasnije optuženi i 

sudski sankcionirani. 

Prva bojna 101. brigade HV-a preuzela je prvu crtu obrane 

od 1. bojne 130. brigade HV-a Osijek na desnom krilu prve crte 

obrane brigade, između postrojbi 3. bojne 122. brigade HV-a 

Đakovo (desno) i 3. bojne 101. brigade HV-a (lijevo). 

Preuzevši zonu odgovornosti i prvu crtu obrane, postrojbe 


– ZM bojne organizirano je u kući na ulazu u Vladislavce, 

dok su se IZM i mjesto za izviđanje nalazili na prvoj crti obrane 

u Hrastinu; 

– Izvidnička desetina smjestila se u selu Vladislavci pored 

ZM-a bojne sa zadaćom izviđanja neprijateljskih položaja, pokreta, 

vatrenih ciljeva, zapreka te minskih polja lijevo: preko 

Bobotskog kanala (u dogovoru s 3. bojnom brigade), desno: 

prema Paulin Dvoru i preko rijeke Vuke prema Petrovoj Slatini, 

Koprivni i Šodolovcima; 

– Desetina veze smjestila se uz ZM bojne sa zadaćom uspostave 

sustava veza zapovijedanja i koordinacije između postrojbi 

bojne i susjednih postrojbi HV-a, s prioritetom funkcioniranja 

prema prvoj crti obrane; 

– Diverzantski vod smjestio se u Vladislavcima preko puta 

ZM-a bojne sa zadaćom intenzivne pripreme za prepadna i diverzantska 

djelovanja u neprijateljskoj pozadini; 

– 3. satnija prva preuzima crtu obrane u selu Hrastin, na 

desnom krilu prve crte obrane brigade, od mosta na Velikom 

kanalu rijeke Vuke u Hrastinu – duž kanala – između sela i groblja 

do igrališta (svlačionice) s istočne strane sela; 

– 1. satnija zaposjela je crtu obrane: ispred sela Hrastin – 

naspram Paulin Dvora – do ispred raskrižja Vladislavci – Paulin 

Dvor, na sjevernom dijelu sela Hrastin; 

– 2. satnija zaposjela je pričuvne položaje kod osnovne škole 

u Vladislavcima, sa zadaćom da se u području pasivnog odmaranja 

fortifikacijski utvrdi i bude spremna za bojna djelovanja na 

prvoj crti bojišnice u slučaju napada snaga JNA i pobunjenih 

Srba; 57 

– Prateći vod, sastavljen od dva minobacača 60 mm i dva 

minobacača 82 mm, zaposjeo je paljbene položaje ispred i desno 

od tvornice prerade drva “Mobilija” u Vladislavcima sa zadaćom 

vatrenog djelovanja na prednji dio Paulin Dvora te po 

nasipu i crpnoj stanici kod navedenog sela; 

– Vod BsT-a zaposjeo je paljbene položaje istočno ispred 

Hrastina u smjeru Paulin Dvora, sa zadaćom zaštite desnog krila 

postrojbi bojne; 

– Vod samohotki SO M36 90mm (dva komada) bojni je 

pridodan i razmješten na paljbene položaje na desnom krilu 

crte obrane kod mosta u s. Hrastin (u smjeru Petrova Slatina 

– Koprivna) i ispred raskrižja na sjevernom dijelu s. Hrastin (u 

smjeru Paulin Dvora); 

– Logistički vod razmješten je na području sela Vuka, odakle 

je 17. siječnja 1992. premješten u “Ciglanu” u Vladislavcima, 

zbog boljih uvjeta za rad kuhinje, te 

– Sanitetska desetina, organizirana po zapovijedi zapovjednika 

bojne i u koordinaciji s načelnikom Sanitetske službe brigade, 

smještena je u Vladislavcima blizu ZM-a bojne. 

Prva bojna preuzela je prvu crtu obrane na području sela 

Hrastin i uz rijeku Vuku suočena s brojnim problemima. Raspolagala 

je sa samo dva minobacača 82 mm, od čega je jedan 

bio bez ciljničkih sprava, i dva minobacača 60 mm, što je bilo 

nedovoljno za uspostavu čvrste crte obrane. Osim toga, nedostajalo 

joj je protuoklopnih oruđa, nije raspolagala tenkovima, 

sustav veza bio je loš, a postrojbe bojne našle su se razvučene na 

širokom prostoru. Zbog navedenih problema, od 24. prosinca 

1991. Zapovjedništvu 1. bojne podređuje se te je njezina crta 

obrane ojačana samohodnim vodom 90 mm 130. brigade HV-a 

Osijek na čelu sa zapovjednikom Draženom Filipovićem. Uz 

to, kako bi se prva crta obrane dodatno ojačala, postrojbama 

1. bojne pridodana je 28. prosinca 1991., odlukom zapovjednika 

brigade, 2. satnija 2. bojne brigade. Time je obrana dodatno 

učvršćena i ojačana. 

57 Pješačke satnije i prostorna jedinica HV-a sela Hrastin i Vladislavci iz sastava 130. brigade HV-a (pridodana i podređena 3. i 1. bojni 101. brigade HV-a) 

smjenjivale su se na položajima po principu rotacije 24 sata na prvoj crti obrane, 24 sata na pasivnom odmoru na pričuvnim položajima, s mogućnošću brzog 

dovođenja u stanje visoke bojne spremnosti i prebacivanja na prvu crtu obrane. 

156

BsT vod 1. bojne, Hrastin, prosinac 1991. (autor fotografije: Marko Perić) 

Nakon preuzimanja crte obrane i razmještanja postrojbi, 

posebno 1. i 3. bojne, pojavili su se stari problemi uređivanja 

crte obrane te izgradnje zaklona i skloništa. Novi položaji na 

prvoj crti bili su potpuno neuređeni, a nije bilo ni prijeko potrebnih 

skloništa i utvrđenja. I ovaj put pripadnici 101. brigade 

HV-a krenuli su od nule te su, uz pomoć hrvatskih branitelja i 

preostalih mještana sela Hrastin i Vladislavci, pod svakodnevnom 

neprijateljskom vatrom i po velikoj hladnoći, malo pomalo 

učvrstili prvu crtu obrane uz Kereš kanal i cestu od Hrastina do 

zavoja prema Paulin Dvoru. Pritom treba istaknuti da su hrvatski 

branitelji užurbano kopali rovove, gradili skloništa i zaklone 

te utvrđivali položaje duž crte bojišnice isključivo noću, jer je 

danju to bilo vrlo pogibeljno. Kao i na cijelom području istočne 

Slavonije, i tu su veliki problem stvarale podzemne vode, zbog 

kojih je uređenje rovova na prvoj crti obrane bilo posebno otežano. 

Osim toga, pošto je područje Hrastina i Vladislavaca bilo 

izloženo svakodnevnoj jakoj topničkoj i tenkovskoj vatri, bio je 

potreban stalan oprez kako bi se spriječili nepotrebni gubici. 

Hrvatski branitelji, pripadnici 1. i 3. bojne 101. brigade 

HV-a bili su smješteni u obiteljskim kućama i prostorijama 

osnovne škole u Vladislavcima, gdje su se odmarali prije odlaska 

na položaje na prvoj crti u Hrastinu. Na položaje se iz Vladislavaca 

išlo pješice, a nakon primirja početkom 1992. kamionima, 

do tvornice prerade drva “Mobilija” na izlazu iz sela, a otuda, 

zbog opasnosti i izloženosti topničkim udarima pobunjenih 

Srba i JNA, dalje pješice do Hrastina. Branitelji koji su držali 

crtu obrane na Kereš kanalu morali su pješačiti cijelim putem 

kroz polja i kukuruzišta, a nekad i kosinom korita kanala zbog 

snažne neprijateljske vatre. U Hrastinu su hrvatski branitelji 

držali obrambene položaje prema neprijateljskim uporištima u 

Paulin Dvoru, Petrovoj Slatini, Koprivni i Šodolovcima, boraveći 

u uređenim rovovima i obiteljskim kućama, evidentiranim 

po brojevima. U Hrastinu su pripadnici 1. i 3. bojne 101. brigade 

HV-a, zajedno s grupom mještana iz sela i iz Vladislavaca, 

držali obrambene položaje u šest uređenih rovova – kod mosta, 

u šumici, kod Shermana, u međurovu, na igralištu i u šljiviku. 

Spomenuti rovovi nalazili su se jedan blizu drugoga pa je tako 

uspostavljena čvrsta crta obrane, koja je bila prijeko potrebna 

zbog svakodnevne opasnosti od napada snaga pobunjenih Srba 

i JNA iz smjera Paulin Dvora, Petrove Slatine i Koprivne. Pritom 

treba istaknuti da je poseban naglasak bio stavljen na crtu 

obrane prema Paulin Dvoru, koja je bila posebno dobro utvrđe- 

157

na i gdje su hrvatski branitelji bili dobro naoružani oruđima za 

protuoklopni boj te crtu razdvajanja minirali protutenkovskim 

i protupješačkim minama, kako bi spriječili prodor snaga pobunjenih 

Srba i JNA iz tog smjera. 

Po povratku na istočnoslavonsko bojište, 2. bojna 101. 

brigade HV-a razmjestila se na drugoj crti obrane brigade u 

Dopsinu, selu nastanjenom pučanstvom srpske nacionalnosti, 

kao pričuvna snaga brigade u spremnosti za odbijanje napada 

i daljnjeg proboja snaga pobunjenih Srba i JNA ili eventualnu 

zamjenu, odnosno prihvaćanje postrojbi 1. i 3. bojne s prve crte 

obrane. Od samog dolaska, pripadnici 2. bojne odnosili su se 

prema srpskom stanovništvu i pravoslavnim sakralnim objektima 

s velikim poštovanjem, pazeći i na njihovu sigurnost. 

Preuzevši zonu odgovornosti i drugu crtu obrane brigade 

(tt 89 – Stari Dopsin – Novi Dopsin, po dubini tt 88,3), postrojbe 


– ZM bojne organizirano je u Starom Dopsinu; 

– samostalne postrojbe razmjestile su se u Starom Dopsinu; 

– Izvidnička desetina smjestila se uz ZM bojne sa zadaćom 

kontrole rajona razmještaja do rijeke Vuke i u dubini teritorija 

te sprječavanja ubacivanja neprijateljskih IDG-a; 

– Desetina veze smjestila se uz ZM bojne sa zadaćom uspostave 

sustava veza zapovijedanja i koordinacije između postrojbi bojne 

i susjednih postrojbi HV-a, s prioritetom funkcioniranja prema 

prvoj crti obrane i suradnje sa zapovjedništvima 1. i 3. bojne; 

– 1. satnija zaposjela je položaje u istočnom i južnom dijelu 

sela Stari Dopsin (između sela i ceste Paulin Dvor – Vladislavci); 

– 2. satnija zaposjela je položaje u Novom Dopsinu blizu 

željezničke pruge i prijelaza (tt 88) na njoj; 

– 3. satnija zaposjela je položaje sjeverozapadno od željezničke 

pruge prema selu Mali Pomoćin, kao eventualno pojačanje 

postrojbama 3. bojne na prvoj crti obrane u Vladislavcima i 

Hrastinu; 

– Prateći vod razmjestio se u rajonu Dobra zemlja; 

– Protuoklopna grupa razmjestila se u Starom Dopsinu, sa 

zadaćom protuoklopnog osiguranja rajona razmještaja bojne; 

– Desetina Vojne policije razmjestila se uz ZM bojne, sa 

zadaćom osiguranja i kontrole rajona razmještaja te zaštite preostalog 

stanovništva srpske nacionalnosti, njihove imovine te 

pravoslavnih sakralnih objekata; 

– Inženjerijski vod, razmješten u obiteljskim kućama u 

Starom Dopsinu, imao je zadaću zaprečivanja smjera Paulin 

Dvor–Bobotski kanal (po dubini Stari Dopsin – Novi Dopsin), 

utvrđivanja i inženjerijskog uređenja zaposjednutih položaja 

i objekata, postavljanja minsko-eksplozivnih prepreka, uređenja 

paljbenih položaja oklopnih oruđa i sredstava te njihovog 

maskiranja; 

– Logistički vod razmješten je u Starom Dopsinu, a dio u 

Jurjevcu Punitovačkom. 

Sanitet, koji se nalazio blizu centra, i “Barutana”, koja se nalazila 

u istočnom dijelu, bili su smješteni u Dopsinu zajedno s 

ostalim postrojbama bojne. Kasnije je “Barutana” premještena 

u zapadni dio sela, gdje je ostala sve do povratka pripadnika 2. 

bojne u Zagreb krajem lipnja 1992. godine. 

Po preuzimanju položaja, kako bi učvrstio crtu obrane i 

smanjio mogućnost diverzija i sabotaža, ubacivanja IDG-a te 

prodora oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga pobunjenih 

Srba i JNA, zapovjednik 2. bojne ustrojio je od snaga bojne protuoklopnu 

58 i izvidničko-diverzantsku 59 grupu. 

Došavši u Dopsin, pripadnici 2. bojne počeli su, kao i pripadnici 

1. i. 3. bojne brigade u Vladislavcima i Hrastinu, učvršćivati 

crtu obrane, kopati rovove te graditi i fortifikacijski 

uređivati skloništa i zaklone. Tijekom boravka u Dopsinu, Inženjerijski 

vod bojne izgradio je skloništa i zaklone po cijelom 

selu te rovove duž crte obrane od sela do rijeke Vuke. Uz to, 

inženjerci 2. bojne pomagali su i svojim kolegama iz 1. i 3. bojne 

u izradi lažnih tenkovskih položaja na položajima u Hrastinu i 

protutenkovskih zapreka na cesti koja iz spomenutog sela vodi 

prema Paulin Dvoru. 

U trenutku dolaska u Dopsin 19. prosinca 1991., od preko 

1100 prijeratnih stanovnika, postrojbe 2. bojne zatekle su 

dvadeset i dvoje mještana, uglavnom starije dobi i srpske nacionalnosti. 

Prema zapovijedi i naputku Zapovjedništva brigade, 

Zapovjedništvo 2. bojne provelo je određene mjere i aktivnosti 

kako bi ih zaštitili i o njima skrbili. Utvrđen je točan broj te su 

popisani svi stanovnici koji su ostali u selu, dok su obiteljske 

kuće, zajedno sa svom pokretnom i nepokretnom imovinom, 

popisane u stanju u kakvom su zatečene prilikom dolaska pripadnika 

bojne u Dopsin. 60 Uzete su i izjave zatečenih stanov- 

58 Pripadnici protuoklopne grupe sami su izrađivali zapaljive granate za bestrzajne topove tako što bi skinuli zrno s glave granate, izvadili dio barutnog punjenja, 

umjesto kojeg bi usuli naftu, i nakon toga ponovno vratili zrno na glavu granate. Time se dobivao jači učinak same granate. 

59 Njezini su pripadnici u Dopsinu izgradili poligon za vježbanje gdje su, posebno nakon potpisivanja “Sarajevskog primirja” i smirivanja situacije na bojištu, 

svakodnevno vježbali kako bi stekli ili održali što bolju fizičku spremnost. 

60 Popisivanje je obavljeno u prisutnosti vlasnika kuća ili, ako njih nije bilo, njihovih susjeda i drugih mještana. O svemu tome sačinjeni su zapisnici koji su 

predani Zapovjedništvu brigade i svakom vlasniku kuće, koje su koristili pripadnici 2. bojne. Ista procedura ponovljena je i prilikom odlaska pripadnika 2. 

bojne iz sela, s tim da su tada sve kuće još i snimljene videokamerom. 

158

Logistički vod 1. bojne, Vladislavci, prosinac 1991. (autor fotografije: Marko Perić) 

Logistički vod 1. bojne, Vladislavci, travanj 1992. 

159

Branko Škrlec i Stjepan Filipović (2. satnija, 1. bojna) u ophodnji 1. crte bojišnice, Hrastin, 1991./1992. 

160

Dio Zapovjedništva i pripadnici 2. bojne, Dopsin, prosinac 1991./veljača 1992. (autor fotografije: Marko Perić) 

Pripadnici 3. satnije 2. bojne, Dopsin, prosinac 1991. 

Pripadnici 3. satnije 2. bojne, Sokolovi, slijeva stoje: Davor Miljan, 

Darko Trbušić, Darko Bišćan, Žarko Jovanović; čuče: Silvio Balaban, 

Krunoslav Fijan – Sokol, Stjepan Kereš i Silvio Oreški, Dopsin, 

prosinac 1991. 

161

Pripadnici 1. satnije 2. bojne, Dopsin, proljeće 1992. 

162

Zapovjedništvo 2. satnije 2. bojne, Dopsin, prosinac 1991. 

nika o otuđenoj pokretnoj i nepokretnoj imovini iz sela prije 

njihovog dolaska. Po zapovijedi zapovjednika brigade i u suradnji 

s mjesnim stanovništvom, pripadnici 2. bojne organizirali 

su zaštitu i održavanje pravoslavne crkve i groblja, zajedno sa 

svom vrijednom crkvenom imovinom i nekretninama. Pritom 

treba posebno istaknuti da tijekom boravka pripadnika 2. bojne 

101. brigade HV-a u Dopsinu nije uništena ili srušena niti 

jedna obiteljska kuća, kao ni gospodarski ili sakralni objekt, o 

čemu postoje i pismene izjave stanovništva sela srpske i drugih 

nacionalnosti. 

Tijekom boravka u Dopsinu pripadnici 2. bojne osiguravali 

su drva za ogrjev i s pučanstvom organizirali berbu kukuruza iz 

okolnih napuštenih polja te prikupljanje napuštene i odbjegle 

stoke, što je poslužilo za prehranu hrvatskih branitelja i domaćeg 

stanovništva u selu. 

U Dopsinu, kao i svim drugim selima u zoni odgovornosti 

brigade, provedena je, u suradnji s “Osječkom bankom”, zamjena 

jugo dinara u hrvatske dinare te je organizirana stalna veterinarska 

kontrola i pregled napuštene stoke kako ne bi došlo do 

širenja bolesti. Osim toga, organizirano je i sanitetsko zbrinjavanje 

i pružanje osnovne medicinske pomoći cjelokupnom civilnom 

pučanstvu, koje je ostalo u svojim domovima u selima u 

zoni odgovornosti 101. brigade HV-a. 

Po njihovom dolasku na područje istočne Slavonije, pripadnici 

UNPROFOR-a svakodnevno su obilazili Dopsin i 

položaje 2. bojne, ponekad nenajavljeno i po nekoliko puta u 

jednom danu, te su bili zadovoljni njihovim odnosom prema 

civilnom stanovništvu u selu, prvenstveno srpske nacionalnosti. 

Nemajući što kriti, zapovjednik 2. bojne dopuštao im je i da 

osobno razgovaraju s preostalim mještanima u selu o uvjetima 

njihova života i odnosu pripadnika 101. brigade HV-a prema 

njima. 

S druge strane, kako se većina članova njihovih obitelji nalazila 

na okupiranom području i u lokalnim jedinicama pobunjenih 

Srba te aktivno sudjelovala u agresiji na Republiku Hrvatsku, 

pripadnici 2. bojne imali su razloga sumnjati u namjere i 

ponašanje zatečenih civila srpske nacionalnosti pa su uveli stalnu 

i obaveznu kontrolu na ulazu u selo te su izvršili detaljan pretres 

svih obiteljskih kuća, tražeći skriveno oružje i radio-stanice. 

Pritom treba istaknuti da su pobunjeni Srbi, upravo iz razloga 

što su se u selu još uvijek nalazili članovi njihovih obitelji i prijatelji, 

rijetko granatirali Dopsin. 

Boraveći u Dopsinu, pripadnici 2. bojne uredili su sav okoliš 

u selu, pravoslavnu crkvu, koja je detaljno uređena iznutra i 

izvana, te Društveni dom u kojem su organizirali doček katoličkog 

i pravoslavnog Božića, Nove godine i primanja većih skupina 

posjetitelja. Nakon svih poduzetih mjera i radnji od strane 

hrvatskih branitelja, svakodnevno je raslo obostrano povjerenje 

između pripadnika 2. bojne i civila u selu koji su se, kako je vrijeme 

odmicalo, sve više i više vraćali. Prilikom povratka mještana 

u Dopsin, svaki povratnik prvo je morao proći sigurnosnu provjeru 

nakon čega mu je, ako bi “dobio zeleno svjetlo”, dozvoljen 

ulazak i boravak u selu. O ponašanju i postupcima pripadnika 

2. bojne 101. brigade HV-a prema domaćem stanovništvu tijekom 

šest mjeseci boravka u selu najbolje svjedoči podatak da je 

u trenutku odlaska postrojbe u Zagreb krajem lipnja 1992., u 

Dopsinu živjelo oko 160 mještana, a u vrijeme dolaska brigade 

svega 22 mještanina. 

Po povratku na istočnoslavonsko bojište, Zapovjedništvo 

brigade organiziralo je 18. prosinca 1991. sastanak s predsjednicima 

kriznih stožera sela u zoni odgovornosti brigade. Izlažući 

situaciju na bojišnici, zapovjednik brigade naglasio je neophodnost 

čvršće suradnje mještana sela u zoni odgovornosti brigade 

s pripadnicima njezinih postrojbi po svim pitanjima i razinama, 

istaknuvši pritom da civilno stanovništvo mora sve podrediti 

odsudnom držanju crte obrane. S druge strane, predsjednici 

kriznih stožera naglasili su da su prvi put od početka bojevih 

djelovanja pozvani na jedan takav zajednički dogovor, što im 

jako puno znači, jer su uvidjeli da nisu zaboravljeni i ostavljeni 

na milost ili nemilost neprijatelju. Na kraju sastanka, kako bi 

163

Inženjerijski vod 2. bojne, Dopsin, prosinac 1991. 

Inženjerijski vod 2. bojne nakon uređenja tenkovskih zaklona, Dopsin, siječanj 1992. 

164

Pripadnici protuoklopne grupe 2. bojne, Dopsin, veljača 1992. 

Pripadnici protuoklopne grupe 2. bojne, Dopsin, veljača 1992. 

Pripadnici 2. bojne 1. satnije, Dopsin, siječanj 1992. 

165

Božidar Čebrajec – Čebra, kanal Vuka – Dopsin, 23. veljače 1992. 

povećao sigurnost građana i učvrstio crtu obrane u zoni odgovornosti 

brigade, zapovjednik brigade donio je sljedeće odluke: 

– zabranjuje se mjesnom stanovništvu svako daljnje napuštanje 

svojih domova i sela u zoni odgovornosti 101. brigade 

HV-a; 

– krizni stožeri trebaju osigurati da se sa svakom postrojbom 

brigade, koja se nalazi u izravnom bojnom djelovanju, nalazi 

i nekoliko vojno sposobnih stanovnika navedenih sela zbog 

boljeg snalaženja na terenu, kao i zbog čvršće povezanosti postrojbi 

brigade i lokalnog stanovništva; 

– treba urediti prvu crtu obrane te izraditi skloništa i zaklone 

na cijelom području zone odgovornosti brigade, u čemu će 

hrvatskim braniteljima pomoći lokalno civilno stanovništvo. 

Nakon navedenog sastanka svi pripadnici brigade još jednom 

su upozoreni da se prema mjesnom stanovništvu odnose 

korektno i s velikim poštovanjem te da se s posebnom pažnjom 

i dužnim poštovanjem odnose prema zatečenoj imovini. I zapovjednici 

bojni brigade održali su sastanke s kriznim stožerima 

sela u kojima su bile razmještene njihove postrojbe, na kojima 

su zatražili od predsjednika kriznog stožera ili drugih predstavnika 

navedenih sela popise prisutnog, odsutnog i stanovništva 

koje želi sudjelovati u obrani. Pritom su odabrane i grupe dragovoljaca 

od lokalnih mještana za pomoć pri kopanju zaklona i 

Na ZM-u 3. satnije, 2. bojne, slijeva: Božidar Čebrajec – Čebra, Biserka 

Pavešić (PD brigade) i Leon Bem, Dopsin 10. – 24. veljače 1992. 

skloništa te prijevozu građevinskog materijala za utvrđenje crte 

obrane. 

Cijelo vrijeme boravka na istočnoslavonskom bojištu, postrojbe 

brigade održavale su suradnju s civilnim strukturama u svojoj 

zoni odgovornosti preko kriznih stožera mjesta u kojima su bile 

smještene. Suradnja je bila vrlo dobra, na obostrano zadovoljstvo. 

Tijekom višemjesečnog boravka na istočnoslavonskom bojištu, 

pripadnici brigade bili su smješteni po privatnim kućama. 

Na osnovu zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek, krizni stožeri 

mjesta u zoni odgovornosti brigade donijeli su odluku o smještaju 

njenih pripadnika po privatnim kućama (prvenstveno 

onima koje su vlasnici napustili). Prilikom “useljenja” sastavljao 

se zapisnik, koji je sadržavao sve relevantne podatke o trenutnom 

stanju kuće, pripadnicima brigade koji se u nju useljavaju 

i datum useljenja. 61 Odlaskom pripadnika brigade sastavljan je 

novi zapisnik u kojem se navodilo u kakvom je stanju vlasnik ili 

član kriznog stožera preuzeo stambeni objekt. U slučaju kad bi 

se utvrdilo da nešto nedostaje, pregledavane su i osobne stvari 

pripadnika brigade koji su bili smješteni u toj kući (pa čak i svih 

pripadnika brigade koji su se nalazili u dotičnom mjestu), a otkriveni 

počinitelji bi stegovno i kazneno odgovarali. 

Po povratku postrojbi 101. brigade HV-a na područje istočne 

Slavonije u prosincu 1991. situacija na bojištu stabilizirala 

se, ali je i dalje postojala velika opasnost od napada oklopno- 

61 Na kraju zapisnika stajala je napomena da preuzimanjem ključeva kuće ili useljenjem u navedene objekte, novi stanari (pripadnici brigade) preuzimaju svu 

odgovornost za nastale promjene tijekom njihova korištenja. Uz zapisnik, ispunjavan je i inventurni list s popisom sve tehničke robe i vrijednih stvari u privremeno 

useljenim kućama. 

166

mehaniziranih i pješačkih snaga JNA i pobunjenih Srba te pokušaja 

njihovih daljnjih prodora i novih teritorijalnih osvajanja. 

Odmah po zaposjedanju zone odgovornosti i preuzimanja crte 

obrane od strane pripadnika 101. brigade HV-a, u popodnevnim 

satima 20. prosinca 1991. snage pobunjenih Srba i JNA izvršile 

su pješački napad iz Petrove Slatine, preko rijeke Vuke, na 

položaje 1. bojne u području Hrastina. Napad je odbijen, iako 

je bio popraćen žestokom topničkom paljbom iz Paulin Dvora, 

koja je trajala cijeli dan i kojom su pobunjeni Srbi i JNA zaželjeli 

“sretan povratak” pripadnicima 101. brigade HV-a. Zbog toga 

su pripadnici brigade trebali biti stalno na oprezu te spremni i 

odlučni u svakom trenutku odbiti svaki pokušaj napada neprijatelja. 

Nakon što je dio postrojbi i pripadnika brigade položio 

svečanu prisegu Domovini tijekom popune i obuke u Zagrebu, 

drugi dio (Zapovjedništvo brigade, Vod protuzračne obrane, 

Vod inženjerije, Vod veze, Vod Vojne policije, Vod RBKOa 

i Logistička satnija) obavio je tu svetu dužnost 23. prosinca 

1991. u Đakovu, zajedno s pripadnicima “domaće” 122. brigade 

HV-a. 62 

Držeći obrambene položaje na prvoj crti bojišnice u istočnoj 

Slavoniji, pripadnici 101. brigade HV-a dočekali su, daleko 

od svojih kuća, obitelji i prijatelja, Božić i Novu godinu, međunarodno 

priznanje Republike Hrvatske 15. siječnja 1992., 

Uskrs i Dan državnosti 30. svibnja 1992. godine. Pritom treba 

istaknuti da su navedene praznike i blagdane dočekali u različitoj 

atmosferi i ambijentu. Božić i Novu godinu pripadnici 

brigade dočekali su u pravoj ratnoj atmosferi i ambijentu, protkanima 

neizvjesnošću što će biti sutra, hoće li obrana izdržati 

te hoće li Republika Hrvatska napokon postati samostalna i 

međunarodno priznata država. Budući da su još uvijek trajali 

žestoki sukobi, a JNA i pobunjeni Srbi svakodnevno otvarali 

topničku, tenkovsku i pješačku vatru po položajima hrvatskih 

branitelja duž cijele crte bojišnice, pripadnici brigade morali su 

biti vrlo oprezni kako ih neprijatelj ne bi uhvatio nespremne i 

novim tenkovsko-pješačkim napadom pokušao probiti njihovu 

crtu obrane. 

U skladu s tim, zapovjednik brigade uputio je zapovijed 

svim njezinim postrojbama da za Božić i Novu godinu budu 

posebno budne i oprezne zbog mogućnosti iznenadnog napada 

neprijatelja na njihove položaje. Pojačano je i izviđanje prve 

crte i uporišta pobunjenih Srba i JNA. Uz to, pošto je postojala 

opasnost da pobunjeni Srbi i JNA poduzmu neki novi žestoki 

Zlatko Kubica, predsjednik KŠ Hrastin, Tomislav Pavić, zapovjednik 

2. satnije 1. bojne, i Ivan Vujčić – Pican (čuči), zapovjednik postrojbe 

Hrastin. Hrastin, ožujak 1992. 

napad oklopno-mehaniziranim i pješačkim snagama s ciljem 

presijecanja komunikacije Osijek – Đakovo, zapovjednik brigade 

zatražio je od GS HV-a dodjelu pojačanja za protuoklopni 

boj. Zahtjev je uvažen i brigada je ojačana s dva oklopna 

transportera, jednim BVP-om, samohotkom SO M36 90mm i 

tenkovskom satnijom od devet tenkova T-55, koje su uglavnom 

dobili od 130. brigade HV-a Osijek i 132. brigade HV-a Našice. 

Uz hrabre i odlučne hrvatske branitelje, bio je to dovoljan jamac 

da pobunjeni Srbi i JNA neće probiti crtu obrane postrojbi 101. 

brigade HV-a. 

62 Novomobilizirani vojnici, koji su pristigli naknadno na područje istočne Slavonije, položili su svečanu prisegu Domovini u Dopsinu 3. veljače 1992. godine. 

167

Zapovjedništvo 1. bojne ispred crkve u Hrastinu, veljača 1992. 

Nije bilo opuštanja. Dio pripadnika brigade dočekao je 

Božić i Novu godinu u rovovima na prvoj crti bojišnice, spreman 

odgovoriti na sve provokacije neprijatelja, dok ih je drugi, 

sretniji dio, dočekao u skloništima u skromnom slavlju uz hranu, 

domaće kobasice, kolače i uvijek tražene cigarete. Usprkos 

skromnim slavljima, svi pripadnici brigade koji su se nalazili “u 

pozadini” bili su spremni u svakom trenutku, u slučaju potrebe i 

napada JNA i pobunjenih Srba, pomoći svojim suborcima i prijateljima 

na prvoj crti obrane. Kako bi im pokazali da nisu sami 

te im pokušali barem malo nadomjestiti toplinu doma i obitelji 

u Zagrebu, za Božić su pripadnike brigade posjetili članovi Pozadinske 

fronte te kriznih stožera i Civilne zaštite mjesta u kojima 

su bili smješteni, koji su im donijeli simbolične poklone te im 

zahvalili za sve što su učinili za njih. Pritom su im zaželjeli puno 

sreće i sve najbolje. Uz spomenute goste, na Badnjak je u posjet 

pripadnicima 3. bojne došla i ekipa Hrvatske radiotelevizije iz 

Osijeka, čija je prisutnost hrvatskim braniteljima još više podigla 

moral i odlučnost da ustraju u obrani Domovine. Osim toga, 

kako bi pojačali moral svojih dečki, zapovjednici bojni obišli su 

obrambene položaje te su zajedno s dečkima u rovovima na prvoj 

crti bojišnice dočekali Božić. Pritom su si međusobno čestitali, 

zaželjevši jedni drugima da idući Božić dočekaju i proslave 

u toplini svojih domova u okružju obitelji i najmilijih, a nadasve 

u slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj. Naravno, dobili 

su i “čestitku” od pobunjenih Srba i JNA, koji su im “zaželjeli sve 

najbolje” otvaranjem žestoke topničke i tenkovske vatre po njihovim 

položajima. No, nisu im ni pripadnici 101. brigade HV-a 

“ostali dužni”. U 15,45 sati na Božić, na ulazu u Paulin Dvor, 

maljutkaš Darko Kokorić preciznim je pogotkom maljutkom 

uništio tenk T-55, za što mu je odano priznanje te je pohvaljen 

od strane zapovjednika 101. brigade HV-a. 

Nakon Božića došla je i Nova godina. Za 1991. godinom 

nije trebalo žaliti, jer je Republici Hrvatskoj i njezinim građanima 

donijela samo tugu i zlo, koje je previše mladih života ugasilo, 

a domova, spomenika i svetišta uništilo, porušilo i spalilo. 

Dani 30. i 31. prosinca 1991. kao da su simbolizirali cijelu godinu, 

pošto su JNA i pobunjeni Srbi cijele dane žestoko granatirali 

Osijek, Čepin, Ivanovac, Vladislavce, Hrastin i položaje hrvatskih 

branitelja duž cijele crte bojišnice. Uz žestoku topničku 

vatru iz Ernestinova, Paulin Dvora, Petrove Slatine, Koprivne i 

Šodolovaca po položajima i crti obrane pripadnika 101. brigade 

HV-a, pobunjeni Srbi i JNA pokušali su 30. prosinca 1991. i 

pješački napad iz smjera Paulin Dvora, koji su pripadnici 3. bojne 

uspješno odbili. Tijekom napada, u Vladislavcima je od minobacačke 

granate poginuo civil Ivan Tolj. Na prijelazu u Novu 

godinu zapovjednici bojni obišli su položaje svojih suboraca u 

rovovima na prvoj crti bojišnice, zaželjevši im pritom skorašnji 

završetak rata i povratak kućama. Ujutro 1. siječnja 1992. 

osvanuo je sunčan i miran dan pa su se svi pripadnici brigade 

ponadali da će nova godina donijeti toliko željeni mir te samostalnu 

i slobodnu hrvatsku državu. No, lijepe želje prekinulo je 

neprijateljsko granatiranje. 

168

U večernjim satima 1. siječnja 1992. pobunjeni Srbi i JNA 

otvorili su žestoku topničku i tenkovsku vatru po obrambenim 

položajima pripadnika 101. brigade HV-a u Vladislavcima i 

Hrastinu, ispalivši na njih oko 300 granata svih kalibara. Zbog 

izloženosti žestokoj topničkoj vatri neprijatelja na koju nisu 

mogli adekvatno odgovoriti, zapovjednici 1. i 3. bojne zatražili 

su od zapovjednika brigade potporu brigadnog topništva, koje 

je otvorilo snažnu vatru po položajima pobunjenih Srba i JNA 

u Paulin Dvoru i Ernestinovu. Usprkos žestokom odgovoru hrvatskih 

branitelja, pobunjeni Srbi i JNA nastavili su topnički 

napad svom žestinom i u jutarnjim satima 2. siječnja 1992., ispalivši 

po položajima pripadnika 1. i 3. bojne oko 200 granata 

svih kalibara. 

Svečana prisega, Đakovo, 23. prosinca 1991. (autor fotografija: Marko Perić) 

Rijetki trenuci opuštanja. ZM 1. bojne, Vladislavci, Božić 1991. 

169

Svečana prisega, Đakovo, 23. prosinca 1991. (autor gornje fotografije: Marko Perić) 

170

Aktivisti Hrvatske pozadinske fronte Osijek na Badnjak 1991. s pripadnicima 1. satnije 1. bojne. 

171

5.8. Situacija na istočnoslavonskom 

bojištu nakon sklapanja 

“Sarajevskog primirja” 

Žestoki napadi pobunjenih Srba i JNA nastavili su se sve do 

sklapanja “Sarajevskog primirja” 2. siječnja 1992., odnosno njegova 

stupanja na snagu u 18,00 sati idućeg dana. I to doslovno 

do stupanja navedenog primirja na snagu, pa čak i malo duže. 

Tijekom cijelog dana 2. siječnja 1992. pobunjeni Srbi i JNA 

otvarali su razornu vatru iz svih raspoloživih topničkih oruđa i 

tenkova iz svojih uporišta u Paulin Dvoru, Ernestinovu, Petrovoj 

Slatini, Koprivni i Šodolovcima po crti obrane pripadnika 

brigade i civilnim ciljevima u zoni odgovornosti brigade. Napad 

je neprekidno trajao od jutarnjih sati 2. siječnja do 18,50 sati 

3. siječnja 1992., pri čemu je na položaje postrojbi 101. brigade 

HV-a palo oko 800 granata svih kalibara. Postrojbe brigade 

uzvratile su prema raspoloživim količinama streljiva, a vatrenu 

podršku pružili su im mješoviti topnički divizijun 122. brigade 

HV-a Đakovo i topničke postrojbe Zapovjedništva 1. OZ 

Osijek. Pritom treba istaknuti da su pobunjeni Srbi i JNA topništvom 

tukli po prvoj i drugoj crti obrane i cjelokupnoj zoni 

Tomislav Pavić, zapovjednik 2. satnije 1. bojne u trenucima odmora, 

Hrastin, veljača 1992. 

odgovornosti brigade, te da su pokušali i proboj pješačkim snagama, 

koji je uspješno odbijen. U 9,00 sati 3. siječnja 1992. neprijatelj 

je otvorio i jaku topničku vatru po Osijeku, a žestoka 

razaranja, kao rijetko kad do tada, doživio je i Čepin. Znajući 

da u 18,00 sati na snagu treba stupiti primirje, žestoki napadi 

pobunjenih Srba i JNA duž cijele bojišnice ponovno su uvjerili 

hrvatske branitelje s kim imaju posla te da neprijatelju nikako 

ne treba vjerovati. No, u 18,50 sati 3. siječnja 1992. napad je 

odjednom prestao i nastala je gromoglasna tišina, koja je kod 

hrvatskih branitelja stvarala nelagodu i napetost u očekivanju 

što slijedi. Ubrzo je na vijestima objavljeno da je nastupio prekid 

vatre na svim bojištima u Republici Hrvatskoj, u što su hrvatski 

branitelji na istočnoslavonskom bojištu (kao i na drugim 

bojištima diljem Republike Hrvatske), koji su do maločas bili 

izloženi žestokoj topničkoj i tenkovskoj vatri, još uvijek teško 

mogli povjerovati. No, mir je sklopljen i nastupilo je zatišje na 

bojištu. Za pripadnike brigade ni tada nije bilo opuštanja, jer je 

trebalo budno paziti na pokrete i aktivnosti neprijatelja te braniti 

Hrvatsku na istočnoslavonskoj bojišnici. 

Iako im je nedostajala toplina doma i zagrljaji njihovih najmilijih, 

pripadnici brigade prebrodili su i te poteškoće, ostavši 

nepokolebljivi u držanju obrambenih položaja na bojišnici 300 

km udaljenoj od njihova matičnog područja i odlučni u obrani 

slobode i suvereniteta Hrvatske. To se posebno očitovalo nakon 

međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 

1992. godine. Nakon toga povratak na bojište bio je lakši i draži, 

pripadnici brigade dolazili su još odlučniji i spremniji braniti 

Domovinu te puni snage i ponosa što su, zajedno s domaćim 

dečkima i lokalnim postrojbama Hrvatske vojske, u najtežim 

trenucima ratne jeseni 1991. uspjeli obraniti Slavoniju, a time 

i Hrvatsku. 

Nakon sklapanja “Sarajevskog primirja”, napadi pobunjenih 

Srba i JNA na obrambene položaje postrojbi brigade i duž cijele 

crte istočnoslavonskog bojišta bili su u početku i dalje žestoki 

i učestali, gotovo svakodnevni. No, za razliku od prije, sveli su 

se uglavnom na otvaranje topničko-raketne paljbe iz njihovih 

uporišta i više nije bilo snažnih napada oklopno-mehaniziranim 

i pješačkim snagama i pokušaja proboja crte obrane pripad- 

172

Zapovjednik 3. satnije 1. bojne Marko Dujmović i Milan Mikolčić s nerazdvojnom “Vilmom”, Vladislavci, veljača 1992. 

(autor fotografije: Marko Perić) 

nika brigade. S vremenom su i topnički napadi postali sve slabiji 

i rjeđi tako da su mirna razdoblja na bojištu postala sve učestalija 

i duža. No, i dalje su pobunjeni Srbi, uglavnom iznenada i 

bez ikakvog povoda, znali otvoriti snažnu topničku i tenkovsku 

vatru iz svojih uporišta po obrambenim položajima i civilnim 

ciljevima u zoni odgovornosti brigade tako da su, iako je opasnost 

bila puno manja nego prije, pripadnici brigade morali i 

dalje biti vrlo oprezni i budno pratiti aktivnosti neprijatelja, 

spremni u svakom trenutku odgovoriti na svaki njegov izazov ili 

napad. S druge strane, nakon potpisivanja “Sarajevskog primirja” 

postrojbe 101. brigade HV-a, kao i druge postrojbe Hrvatske 

vojske, morale su se strogo pridržavati zapovijedi načelnika GS 

HV-a od 3. siječnja 1992., o bezuvjetnom prekidu i neotvaranju 

vatre za vrijeme primirja. 

Fizički umorni i psihički iscrpljeni od svakodnevnih bojnih 

zadaća na prvoj crti obrane u Hrastinu, pripadnici 1. bojne 

(samo oni koji su sve vrijeme od 20. prosinca 1991. do 7. siječnja 

1992. bili na prvoj crti) otišli su 7. siječnja 1992. na popunu 

i obuku u Zagreb. Dio pripadnika, odnosno oni koji su naknadno 

došli na istočnoslavonsko bojište, ostao je čuvati MTS u selu 

Vuka, dok su 24 pripadnika bojne pridodana postrojbama 2. 

bojne koje su, odlaskom pripadnika 1. bojne u Zagreb, preuzele 

obrambene položaje na prvoj crti bojišnice u Hrastinu. 

Zajedno s pripadnicima 1. bojne, na popunu i obuku u Zagreb 

otišao je i dio pripadnika 3. bojne (samo oni koji su sve 

vrijeme od 17. prosinca 1991. do 7. siječnja 1992. bili na prvoj 

crti u Hrastinu). Dio pripadnika brigade, koji je naknadno stigao 

na istočnoslavonsko bojište, ostao je u rajonu obrane u Vladislavcima, 

ojačan pripadnicima 2. bojne brigade. Po povratku 

na istočnoslavonsko bojište pripadnici 1. i 3. bojne 101. brigade 

HV-a preuzeli su svoje obrambene položaje, spremni na sve izazove 


Nakon njih, na popunu i obuku u Zagreb otišli su 15. siječnja 

1992. i pripadnici 2. bojne brigade (samo oni koji su cijelo 

173

3. vod 1. samostalne satnije Podsused, Nikola Marciuš s dečkima na 

samohotki, Hrastin, studeni 1991. 

Pripadnici 1. samostalne satnije Podsused: Mile Gavran, Tomislav 

Krpan i Krunoslav Badel, Dopsin, siječanj 1992. 

Pripadnici 1. samostalne satnije Podsused, 2. vod, Šantin roj, Vuka, 

ožujak 1992. 

vrijeme od 19. prosinca 1991. do 15. siječnja 1992. bili na položajima 

u Dopsinu). Pripadnici 2. bojne, koji su naknadno došli 

iz Zagreba, ostali su u Dopsinu kao ispomoć 1. samostalnoj satniji 

Podsused, koja je preuzela njihove položaje. 

Nekoliko dana prije odlaska na obuku i popunu, u 2. bojni 

organizirana je 11. siječnja 1992. prava vojnička svadba između 

pripadnice i pripadnika bojne Fatime Melkić i Miroslava Margušića, 

koja je održana u Društvenom domu u Dopsinu i kojoj 

su prisustvovali pripadnici svih postrojbi 101. brigade HV-a. 63 

Po dobivanju zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb 14. 

siječnja, pripadnici 1. samostalne satnije Podsused vratili su se 

15. siječnja 1992. na istočnoslavonsko bojište. Po dolasku, po 

zapovijedi zapovjednika 101. brigade HV-a, smjestili su se u 

Dopsinu, gdje su preuzeli položaje i crtu obrane od ulaza u selo 

do kanala Vuka od pripadnika 2. bojne, sa zadaćom obrane te 

kontrole izlaska i ulaska u selo. 

Nakon prvog boravka na istočnoslavonskom bojištu, pripadnici 

satnije otišli su 8. prosinca na obuku i popunu u Zagreb, 

otkuda su se trebali vratiti 15. prosinca 1991., što oni nisu 

učinili. Problem je bio u statusu 1. samostalne satnije Podsused, 

koja se nalazila pod jurisdikcijom 101. brigade HV-a, ali 

je istovremeno bila izravno podređena i Zapovjedništvu 3. 

OZ Zagreb i GS HV-a, zbog čega je dolazilo do preklapanja i 

sukoba nadležnosti između njih oko zapovijedanja satnijom. 

Nezadovoljan takvom nejasnom situacijom, zapovjednik 101. 

brigade HV-a zatražio je da se hitno riješi njezin status. Pritom 

je istaknuo kako je ostanak satnije u sastavu 101. brigade HV-a 

moguć samo pod isključivom pravnom, stvarnom jurisdikcijom 

njega kao zapovjednika brigade. Tako je na kraju i bilo. 

Tijekom boravka u Dopsinu, pripadnici 1. samostalne satnije 

Podsused, uz zadaće obrane sela, sudjelovali su na izvidničkim 

i zadaćama priprema za protuoklopni boj. Kasnije su 

63 Mladenci su za sreću, prema starom običaju tog dijela Slavonije, od pripadnika 122. brigade HV-a Đakovo dobili cijelu košutu na dar. 

174

Jozo Petrašević, Stjepan Puškar i Davor Belanović s promatračima 

EZ-a, Beketinci, veljača 1992. 

Promatrači EZ-a u ophodnji bojišnice 3. bojne, Hrastin – Paulin 

Dvor, veljača 1992. 

Promatrači EZ-a u obilasku prve crte bojišnice, Hrastin, veljača 1992. 

175

Pripadnici 2. satnije 3. bojne pred odlazak na položaje, Vladislavci, 


prebačeni u selo Vuka, gdje su imali zadaću izviđanja položaja 

pobunjenih Srba u području Bobotski kanal – Ernestinovo – 

Paulin Dvor – Petrova Slatina. Pripadnici 1. samostalne satnije 

Podsused boravili su na istočnoslavonskom bojištu u sklopu 

101. brigade HV-a sve do zajedničke demobilizacije postrojbe 

31. ožujka 1992. godine. 

Nakon stupanja na snagu “Sarajevskog primirja” i međunarodnim 

priznanjem Republike Hrvatske, primarna zadaća 

postrojbi 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom bojištu bila 

je provedba obrane u svojoj zoni odgovornosti te održavanje 

stabilnosti na prvoj crti obrane (crti razdvajanja) u iščekivanju 

snaga UNPROFOR-a. Pritom su se morale striktno pridržavati 

zapovijedi načelnika GS HV-a o zabrani bilo kakvih bojnih 

aktivnosti prema položajima pobunjenih Srba, kako bi se što 

više ojačao te održao mir i stabilnost na istočnoslavonskom bojištu. 

Prije dolaska snaga UNPROFOR-a, na područje istočne 

Slavonije, kao i duž cijele crte bojišnice na cjelokupnom teritoriju 

Republike Hrvatske, prvo su došle ekipe promatrača Europske 

zajednice, koje su imale zadaću nadgledati poštuju li se i 

provode na terenu odredbe “Sarajevskog primirja”. Nakon njih, 

tijekom ožujka 1992. na područje istočne Slavonije (kao i na 

područje sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banovine i zapadne 

Slavonije) dolaze i raspoređuju se snage UNPROFOR-a, 

koje su trebale nadgledati primirje i crtu razdvajanja na terenu 

između hrvatskih branitelja i pobunjenih Srba. Po njihovu 

dolasku, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a, čiji su pripadnici 

Pripadnici 2. satnije 3. bojne: Kralj, Mihaljević i Marijo Roško, 

Vladislavci, veljača 1992. 

i dalje bili u punoj bojnoj spremnosti, jer se nikad nije znalo 

što se od pobunjenih Srba može očekivati, uspostavilo je neposredne 

kontakte i suradnju sa snagama UNPROFOR-a u svojoj 

zoni odgovornosti. 

Dolaskom pripadnika UNPROFOR-a i njihovim preuzimanjem 

nadležnosti na terenu, dolazi do obustave sukoba na 

prvoj crti bojišnice s pobunjenim Srbima, koji su i dalje, bez razloga 

i iznenada, znali otvoriti topničku i tenkovsku vatru po 

civilnim ciljevima i položajima hrvatskih branitelja duž cijele 

istočnoslavonske bojišnice, pa tako i po pripadnicima 101. brigade 

HV-a. 

Tako su u večernjim satima 6. veljače 1992. pobunjeni Srbi 

otvorili žestoku topničku i tenkovsku vatru po obrambenim 

položajima 101. brigade HV-a u Hrastinu i Vladislavcima, pri 

čemu su u potonjem selu ranili dvije civilne osobe, od toga jednu 

teže, i srušili dvije obiteljske kuće. Napad je bio popraćen 

otvaranjem pješačke vatre iz smjera Koprivne i Petrove Slatine, 

a žestoki topnički napadi nastavljeni su i idućih dana. Zbog učestalih 

žestokih topničkih i tenkovskih napada pobunjenih Srba, 

zapovjednik 1. bojne iz sigurnosnih razloga premjestio je dio 

zapovjedništva u kuću blizu crkve u Vladislavcima. 

Nakon žestokog topničkog napada pobunjenih Srba na civilne 

ciljeve i obrambene položaje hrvatskih branitelja na istočnoslavonskoj 

bojišnici 15. veljače 1992., zapovjednik brigade 

zapovjedio je zapovjedniku 3. bojne da pojača bojnu spremnost 

svoje postrojbe na prvoj crti obrane. Osim toga, tijekom noći 

istoga dana brigadni izviđači obavili su izviđanje u neprijateljevoj 

pozadini. Po povratku, izvijestili su da na neprijateljskoj 

176

Pripadnici 1. satnije 3. bojne na položaju “Lisica”, travanj 1992. 

strani nema nikakvih naznaka koje bi upućivale na to da pobunjeni 

Srbi planiraju neka bojna djelovanja većih razmjera. 

Uglavnom mirno razdoblje nakon potpisivanja “Sarajevskog 

primirja”, obilježeno sporadičnim topničkim i tenkovskim 

napadima pobunjenih Srba iz njihovih uporišta i okupiranih 

sela, postrojbe i pripadnici 101. brigade HV-a iskoristili su za 

vojno-stručno osposobljavanje i dodatnu obuku i vježbe. Smirivanjem 

situacije na bojištu, na vojnom poligonu u Nabrđu kod 

Đakova postrojbe brigade organizirale su i provodile vježbe 

gađanja, dodatnu izobrazbu (rukovanje oružjem i minsko-eksplozivnim 

sredstvima, svladavanje fortifikacijskih prepreka i 

orijentacijsko kretanje), kondicijske hodnje (u dužini od 12 do 

20 km) i različite taktičke vježbe, pri čemu je naglasak stavljen 

na obučavanje za napadna bojna djelovanja i obuku vojnika koji 

su se naknadno priključili postrojbama brigade. Obuka i vježbe 

organizirani su u smjenama po satnijama sa svim pripadnicima 

bojni i drugih postrojbi brigade, a raspored njihova održavanja 

i program rada određivan je na ZM-u brigade u Beketincima u 

dogovoru sa zapovjednikom brigade. Uz to, Zapovjedništvo 1. 

bojne organiziralo je teorijsku i taktičku obuku pripadnika bojne 

na igralištu i u prostorijama osnovne škole u Vladislavcima. 

Zapovjednik brigade, ili putem svojih pomoćnika, provodio 

je nadzor podređenih postrojbi te organizirao redovita referiranja 

na razini Zapovjedništva brigade u proširenom sastavu 

sa zapovjednicima bojni i samostalnih postrojbi s ciljem sagledavanja 

i uklanjanja problema te što bolje pripreme za eventualna 

bojna djelovanja. Zapovjedništva i postrojbe 101. brigade 

HV-a, kao i brigada u cjelini, bile su vrlo dobro organizirane i 

osposobljene u ratnim djelovanjima s visokim stupnjem bojne 

spremnosti i uporabljivosti, kod pripadnika je bio razvijen visoki 

moral, čvrstina i odlučnost obrane svakog pedlja Domovine, 

a zapovjednici i časnici bili su dorasli dodijeljenim bojnim zadaćama. 

Visoki stupanj bojne uporabe brigade “kvarili” su tehnički 

detalji, odnosno nedostatak vojne tehnike i opreme, MTS-a 

i streljiva. 

Pripadnicima brigade, ako su htjeli razgovarati sa svojim suprugama 

i djecom, roditeljima i drugim članovima obitelji te 

prijateljima u Zagrebu, bio je organiziran prijevoz u Gorjane ili 

Đakovo te omogućeno besplatno telefoniranje. Osim toga, Zapovjedništvo 

brigade organiziralo je vjerske obrede za pripadnike 

brigade u crkvama u Beketincima, Josipovcu, Gorjanima, 

Dopsinu i u katedrali u Đakovu. Tako je 8. ožujka 1992. u crkvi 

u Vladislavcima služena misa zadušnica za poginule pripadnike 

1. bojne, kojoj su prisustvovali pripadnici svih postrojbi brigade. 

Uz to, smirivanjem situacije na bojištu pristupa se i drugačijoj 

organizaciji odmora pripadnika bojni, a da se ne naruši bojna 

spremnost. Tako je trećina bojne bila na crti, trećina u pripremi 

u rajonu obrane, a trećina na aktivnom odmoru u Zagrebu. 

Pritom treba istaknuti da su “režim odmaranja” pripadnika 3. 

bojne pratili i domaći iz sastava 130. brigade HV-a Osijek, koji 

su zajedno s njima branili svoje domove. 

Pripadnici brigade koji su se nalazili na položajima na prvoj 

crti i dalje su budno pratili zbivanja na bojišnici, spremni 

odgovoriti na sve vrste provokacija pobunjenih Srba. Pritom 

treba istaknuti da su pobunjeni Srbi nastavili sa svojim “uobičajenim 

topničkim aktivnostima”, istina ne više onako žestoko 

i često kao do potpisivanja “Sarajevskog primirja”, granatirajući 

povremeno, iznenada i bez ikakvog povoda iz svojih uporišta 

177

Pripadnici 2. satnije 1. bojne na poligonu za obuku, Nabrđe, ožujak 1992. 

Pripadnici 3. satnije 1. bojne na poligonu za obuku, Nabrđe, ožujak 1992. 

178

Pripadnici 3. bojne pred povratak na bojišnicu, Zagreb, ožujak 1992. 

civilne ciljeve i položaje hrvatskih branitelja u Osijeku, Čepinu, 

Ivanovcu, Hrastinu, Vladislavcima i Vuki. Ta njihova “praksa” 

potrajala je sve do odlaska postrojbi 101. brigade HV-a s istočnoslavonskog 

bojišta krajem lipnja 1992. godine. 

Zatišje na bojišnici iskorišteno je za uređivanje položaja, 

popravak i kopanje rovova, izradu zaklona i skloništa te utvrđivanje 

prve crte obrane u Hrastinu i Vladislavcima, koju su često 

obilazili zapovjednici 1. i 3. bojne te zapovjednik brigade sa 

svojim pomoćnicima. 

Izvidničke postrojbe brigade i bojni kontinuirano su izviđale 

aktivnosti i pokrete snaga pobunjenih Srba na području 

Ernestinova, Paulin Dvora, Petrove Slatine, Koprivne i Šodolovaca. 

Zbog zabrane ulaska u dubinu neprijatelja, izviđači su 

promatrali položaje pobunjenih Srba s prve crte obrane i brigadnih 

osmatračnica, opservirajući njihove aktivnosti prema i 

oko Paulin Dvora te na području desno od rijeke Vuke. 

Tijekom boravka na istočnoslavonskom bojištu, inženjerijske 

postrojbe 101. brigade HV-a u zoni odgovornosti brigade, 

koja je bila gotovo potpuno fortifikacijski neuređena, izvele su 

sljedeće radove: 

– iskopale su 20 skloništa za 15-20 pripadnika, 21 sklonište 

za 10-15 pripadnika, 46 skloništa za 2-4 pripadnika, 50 stojećih 

zaklona s podgrudobranskim skloništima, te dodatno utvrdile i 

ojačale prvu i drugu crtu obrane; 

Pri obilasku crte bojišnice 3. bojne, dečki 2. satnije su zapovjednika 

brigade dočekali čobancem. 

– iskopale su šest zaklona za tenkove, za top 155 mm M-2 

“Long Tom” sklonište za streljivo, zaklon za posadu i 200 m puta 

do paljbenog položaja te lažne položaje za tenkove i samohotke; 

– izradile su paljbene položaje (stvarne i lažne) za topnička 

oruđa; 

– uredile su vodene kanale u dužini od 2100 m i rov između 

crte razdvajanja u dužini od 1550 m za prikriveno kretanje pripadnika 

na bojišnici te paljbeni položaj za bitnicu topova B-1 76 

mm M48, sa skloništima za posadu i zaklonima za granate; 

– izgradile su drveni most u dužini od deset metara preko 

rijeke Vuke; 

– položile most (element pontonskog mosta) na velikom 

kanalu Vuka, uredile pristup i za potrebe UNPROFOR-a omogućile 

prometovanje između Hrastina i Koprivne, te 

– postavile 90 protupješačkih i protutenkovskih mina daleko 

ispred prve crte obrane. 

Za pripadnike brigade organizirana su i predavanja “Psihologija 

u ratu”, a u slučajevima pogibije i teškog stradavanja pripadnika 

obavljani su kolektivni i individualni psihološko-psihijatrijski 

razgovori radi prevladavanja stanja traume pripadnika 

i postrojbi. Cijelo vrijeme boravka brigade na području istočne 

Slavonije, izvjestitelji za IPD i psiholog brigade kontinuirano 

su obilazili postrojbe i “snimali” stanje na bojištu, moral i motivaciju 

pripadnika brigade te ih pripremali za lakše svladavanje 

bojnih zadaća. 

179

Pripadnici Inženjerijskog voda brigade prikupljaju i uništavaju 

neeksplodirana ubojita sredstva, Beketinci, ožujak 1992. 

Kada se situacija na bojišnici u zoni odgovornosti 101. brigade 

HV-a napokon bila smirila, 18. veljače 1992. dogodio se 

događaj koji je hrvatskim braniteljima još jednom pokazao da s 

pobunjenim Srbima treba biti vrlo oprezan, jer nikad se ne zna 

na što su sve spremni. U 17,15 sati s prve crte obrane u Hrastinu 

(u rajonu obrane 3. bojne) telefonom je javljeno u Zapovjedništvo 

3. bojne da se nešto događa na bojišnici te da je primijećen 

jedan čovjek s bijelom zastavom na izlazu iz Paulin Dvora, gdje 

se nalaze neprijateljski položaji, koji se kreće cestom koja iz sela 

vodi prema Hrastinu. Svjestan kako se možda radi o podvali neprijatelja 

i ne znajući što se točno događa, zapovjednik 3. bojne 

zapovjedio je punu bojnu spremnost na prvoj crti obrane, ali je 

strogo zabranio otvaranje vatre. 

Ubrzo je do prve crte obrane hrvatskih branitelja u Hrastinu 

došao čovjek s bijelom zastavom, koji je rekao da se zove Ivan 

Ižak i da dolazi iz okupiranog sela Šodolovci. Pritom je istaknuo 

kako za njim dolazi veća grupa civila, koje su pobunjeni Srbi 

protjerali iz njihovih domova u Šodolovcima i Koprivni. Spomenuta 

grupa civila, njih dvadeset i dvoje, stigla je sretno oko 

18,30 sati do prednje crte obrane, gdje su ih prihvatili pripadnici 

3. bojne koji su ih proveli kroz minska polja do hrvatskih 

položaja. Cijelo vrijeme akcije prihvata prognanika poštovana 

je zapovijed o neotvaranju vatre, što je vjerojatno “pokvarilo 

planove” pobunjenih Srba, da će pripadnici 101. brigade HV-a, 

ne znajući što se točno događa i misleći kako se radi o neprijatelju, 

otvoriti vatru na civile ili da će prognanici stradati i izginuti 

u minskom polju. 

Kada su malo došli k sebi, prognanici su pokazali hrvatskim 

braniteljima rješenja o određivanju pritvora, koja su nosila 

datume 17. i 18. veljače 1992. godine. Sva rješenja, na osnovu 

kojih su navedeni civili protjerani iz svojih sela, uz izjave 

da svu svoju imovinu ostavljaju bez naknade i prava povrata, 

potpisao je zapovjednik Odjeljenja milicije Koprivna Srećko 

Radovanović. 

Pripadnici 3. bojne i članovi Kriznog stožera Vladislavci 

trudili su se pomoći im koliko god su mogli, kako bi im bar 

malo olakšali patnje. Prvo su im dali topli čaj, a zatim je organizirana 

i večera za umorne i psihički potresene ljude. Nakon 

večere i kraćeg zadržavanja u prostorijama Kriznog stožera u 

Vladislavcima, prognani civili su u organizaciji pripadnika 101. 

brigade HV-a i predstavnika 1. OZ Osijek prebačeni u Osijek, 

gdje su zbrinuti. Među dvadeset i troje prognanih stanovnika 

Koprivne i Šodolovaca bilo je sedamnaest muškaraca i šest žena, 

uglavnom starije životne dobi. 

Dana 20. veljače 1992. tim Glavnog sanitetskog stožera 

HV-a na čelu s prof. dr. sc. Zdravkom Brzovićem i prof. dr sc. 

180

Protutenkovske zapreke u z/o 1. bojne na cesti Koprivna – Hrastin, 


Inženjerijskim uređivanjem crte bojišnice osobno je zapovijedao 

načelnik inženjerije Nenad Petković. 

Brigadna inženjerija u ophodnji Bobotskim kanalom, ožujak 1992. 

181

Izvješće s imenima prognanih civila iz Šodolovaca i Koprivne. 

Božičevićem, u pratnji ravnatelja osječke bolnice dr. Krešimira 

Glavine, obišao je pripadnike 3. i 1. bojne na prvoj crti obrane 

u Hrastinu. Interesirali su se o životu i zdravstvenom stanju hrvatskih 

branitelja na prvoj crti bojišnice te ih je zanimala priča 

o prognanicima iz Šodolovaca i Koprivne. Profesor Brzović nije 

krio zadovoljstvo susreta s pripadnicima brigade posebno zato 

jer je, kao prvi predsjednik Regionalnog kriznog štaba grada 

Zagreba, bio upoznat s osnivanjem i bojnim djelovanjem 101. 

brigade HV-a na prvoj crti obrane Zagreba. 

Par dana kasnije, 24. veljače 1992., položaje 3. bojne posjetili 

su novinari Jozo Petrić i Branko Vrbašić iz “Večernjeg lista” 

te Jasminka Ivančić iz “Vjesnika”, interesirajući se o njezinom 

bojnom putu, snalaženju gradskih dečki na slavonskoj bojišnici, 

stanju na prvoj crti obrane i prihvatu protjeranih civila. 

Smirivanjem situacije na bojištu, intenzivirani su i posjeti 

dragih prijatelja i gostiju pripadnicima 101. brigade HV-a na 

prvoj crti istočnoslavonske bojišnice. Tako su 28. siječnja 1992. 

položaje 1. i 3. bojne u Vladislavcima i Hrastinu obišli članovi 

Kulturno-umjetničkog društva (KUD-a) “Pajo Kolarić” iz Osijeka, 

koji su u osnovnoj školi u Vladislavcima izveli kulturnoumjetnički 

program za hrvatske branitelje, koji su im se odužili 

gromoglasnim pljeskom i vojničkim grahom. Priredbi su prisustvovali 

i promatrači Europske zajednice. 

Tim Glavne inspekcije HV-a iz Zagreba, na čelu s gospodinom 

Karakašem, obišao je 29. siječnja 1992. postrojbe brigade 

i pripadnike na crti obrane, te se o nađenom stanju pohvalno 

izrazio. Istoga dana u posjetu pripadnicima 3. bojne bila je i delegacija 

Susedgrada koja im je donijela “vijesti od kuće”. Dana 

182

Dr. Brzović i ostali u obilasku bojišnice, Hrastin, 20. veljače 1992. 

12. veljače 1992. pripadnike brigade posjetili su pripadnici 

“CRO MUSIC AID-a” (pjevačice Sandra Kulier i Ivana Banfić 

te grupa “Fantomi”) i glumac Ivo Gregurević, koji su pritom 

izveli prigodan glazbeno-scenski program. Pripadnike 1. bojne 

posjetila je 20. veljače 1992. grupa “Aerodrom” koja im je, na 

njihovo sveopće oduševljenje, održala koncert u Vladislavcima. 

Nažalost, svirka je trajala samo sat vremena jer je uslijed 

novog topničkog napada pobunjenih Srba, proglašen povećani 

stupanj bojne spremnosti. Pripadnike brigade posjetio je 1. 

ožujka 1992. i tamburaški sastav “Soko”, koji je održao koncert 

u školi u Vladislavcima, kojem su prisustvovali zapovjednici i 

pripadnici svih postrojbi brigade. Dana 14. ožujka 1992. u posjet 

pripadnicima 101. brigade HV-a došao je tamburaški sastav 

KUD-a iz Podsuseda, koji je održao koncert u Dopsinu, dok je 

njegov nastup u Beketincima prekinut zbog stupanja na snagu 

stanja pune bojne spremnosti. 

Osim njih, treba istaknuti da su pripadnike 101. brigade 

HV-a posjećivale aktivistice iz Pozadinske fronte, koje su im donosile 

prijeko potrebne stvari za svakodnevni život na prvoj crti 

bojišnice. Uz to, radnici “Elektroslavonije” uspjeli su pokrpati i 

popraviti električnu mrežu pa su pripadnici brigade mogli gledati 

televiziju i slušati radio. Radi njihove sigurnosti, prostorije 

u kojima su boravili noću bile su zamračene. 

Smirivanjem situacije na bojištu, pripadnici brigade mogli 

su se i malo opustiti uz sportske aktivnosti, “natjecanja” unutar 

i između bojni i prijateljske susrete između pripadnika brigade 

te “domaćih branitelja” i mjesnog stanovništva. Braneći zajedno 

s domaćim dečkima istočnu Slavoniju i Republiku Hrvat- 

183

Pripadnici 1. i 2. satnije 3. bojne na prvoj crti bojišnice ispred Paulin Dvora, travanj 1992. 

184

Aktivistice Hrvatske pozadinske fronte Osijek u posjeti pripadnicima 101. brigade, Beketinci, travanj 1992. 

sku, pripadnici 101. brigade HV-a stvorili su s njima neraskidivo 

prijateljstvo, kako u zajedničkoj obrani Domovine, tako i u 

slavlju. Tako je 19. siječnja 1992. odigrana nogometna utakmica 

između domaćih dečki iz sela Vladislavci i Hrastin, pripadnika 

2. satnije 1. bojne 130. brigade HV-a i pripadnika 3. bojne 

101. brigade HV-a. Utakmica, koju je djelomično popratila i 

Hrvatska radio-televizija na čelu s novinarkom Anom Vonić 

i snimateljima Milom Čurkovićem i Zlatkom Krivačićem, završila 

je rezultatom 4:2 za domaće dečke. Nakon utakmice svi 

su zajedno otišli na ručak, gdje su nastavili ugodno druženje, a 

nakon ručka “pobjednici i poraženi” opet su rame uz rame zauzeli 

položaje na prvoj crti bojišnice. Dana 6. veljače 1992. održan 

je malonogometni turnir vodova 1. satnije 1. bojne 101. 

brigade HV-a na igralištu osnovne škole u Vladislavcima, koji 

je završio uvjerljivom pobjedom pripadnika 2. voda. Pripadnici 

1. bojne odigrali su 26. veljače 1992. nogometnu utakmicu 

s pripadnicima Policijske uprave Osijek, svojim suborcima na 

prvoj crti bojišnice, kojoj je prisustvovala i pjevačica Tereza Kesovija, 

koja je tada bila u posjetu i obilasku položaja postrojbi 

101. brigade HV-a na istočnoslavonskom bojištu. Dana 29. veljače 

1992. otvorena je i sportska dvorana u osnovnoj školi u 

Vladislavcima u kojoj su pripadnici brigade mogli igrati stolni 

tenis i košarku te u kojoj su održavana natjecanja u navedenim 

sportovima između satnija 1. bojne te pripadnika 1. i 3. bojne 

brigade. Uz to, kako bi se što više zbližili s domaćim stanovništvom 

i stekli njihovo povjerenje, pripadnici 2. bojne organizirali 

su dvije prijateljske nogometne utakmice protiv mještana 

Dopsina. Rezultat je, naravno, bio u drugom planu, jer je cilj 

bilo međusobno druženje i stjecanje obostranog povjerenja. 

Uz navedene aktivnosti, održavana su i sportska natjecanja u 

gađanju puškom, koja su služila kao svojevrsna vojna obuka 

pripadnika i postrojbi brigade. 

185

Dio nogometne ekipe 1. bojne i PU Osijek s pjevačicom Terezom Kesovijom, Vladislavci, 26. veljače 1992. 

Pjevačica Tereza Kesovija s pripadnicima 2. satnije 1. bojne, 

Vladislavci, 26. veljače 1992. 

Brigadno natjecanje u kvizu znanja pred “sudačkim” timom IPD-a: 

Svetomir Parlov, Biba Pavešić i Marko Dujmović, Vladislavci, travanj 

1992. 

186

Malonogometna ekipa 1. bojne, Vladislavci, travanj 1992. 

Nogometne ekipe 2. bojne i domaćih dečki nakon utakmice, Dopsin, 28. veljače 1992. (autor fotografije: Marko Perić) 

187

Smanjenjem intenziteta i učestalosti topničkih napada pobunjenih 

Srba te popuštanjem napetosti na prvoj crti bojišnice, 

polako se počeo normalizirati i život u slavonskim selima koja 

su branili pripadnici brigade. Kako se život u Vladislavcima počeo 

polako normalizirati, zapovjednik 3. bojne početkom veljače 

dozvolio je otvaranje trgovine u selu u kojoj su se mogle 

kupiti osnovne potrepštine i popiti kava. Uz to, na ulazu u selo 

postavljena je rampa, kako bi se mogli kontrolirati ulasci i izlasci 

iz sela te iz opreza od mogućeg iznenađenja neprijatelja i upada 

nepoznatih lica, kao i sprječavanja nekontroliranog napuštanja 

mjesta razmještaja samih hrvatskih branitelja. 

Sve ove aktivnosti nisu umanjile budnost i odgovornost pripadnika 

brigade u obavljanju zadaća na prvoj crti bojišnice. U 

to se 13. ožujka 1992. uvjerio i zapovjednik 3. OZ Zagreb, Rudi 

Stipčić, za vrijeme obilaska postrojba brigade na istočnoslavonskom 

bojištu. 

Rudi Stipčić, zapovjednik 3. OZ Zagreb, u obilasku postrojba brigade, Beketinci, 13. ožujka 1992. 

188

5.9. Reorganizacija 101. brigade 

HV-a i varljivo primirje na 

istočnoslavonskom bojištu 

Sklapanjem “Sarajevskog primirja” situacija na bojištima diljem 

Republike Hrvatske pa tako i na području istočne Slavonije 

uvelike se smirila, a pobunjeni Srbi ograničili su svoja bojna 

djelovanja na iznenadna i ničim izazvana topnička i tenkovska 

granatiranja, prvenstveno po civilnim ciljevima. U skladu sa 

smirivanjem situacije na bojištima diljem zemlje, Ministarstvo 

obrane Republike Hrvatske izdalo je početkom ožujka 1992. 

zapovijed o demobilizaciji dijela pripadnika i postrojbi Hrvatske 

vojske, na osnovu koje je izvršena i demobilizacija dijela pripadnika 

101. brigade HV-a. Istom zapovijedi demobilizirane su 

i ukinute i sve dragovoljačke postrojbe Hrvatske vojske pa tako i 

1. samostalna satnija Podsused, koja je demobilizirana 31. ožujka 

1992. godine. 

Demobilizacijom dijela časnika, dočasnika i pripadnika 

101. brigade HV-a bilo je potrebno obaviti popunu novim 

ljudstvom i reorganizaciju zapovjednog kadra u postrojbama i 

Zapovjedništvu brigade kako bi se održala spremnost za djelovanje 

u sustavu ViZ-a te obavljanje zadanih bojnih zadaća. 

Sredinom ožujka 1992. provedena je demobilizacija (demobilizirano 

je 365 vojnih obveznika) i domobilizacija (domobilizirano 

je 410 vojnih obveznika, pretežito s područja Općine 

Medveščak) postrojbi 101. brigade HV-a, tako da je 30. ožujka 

1992. brigada brojala 1707 vojnih obveznika. Zapovjedna 

i časnička mjesta u brigadi popunjavana su uglavnom kadrom 

iz vlastitih postrojbi te manjim dijelom domobilizacijom novih 

časnika i dočasnika. Time su u zapovjedništvima brigade, bojni 

i nižih postrojbi nastale manje izmjene zapovjednog kadra, što 

nije imalo utjecaja na funkcioniranje ViZ-a i obavljanje bojnih 

zadaća brigade na prvoj crti bojišnice. Na istočnoslavonskom 

bojištu s novomobiliziranim pripadnicima provedena je bojna 

obuka i vježbe gađanja na poligonu “Nabrđe” kod Đakova. 

Do izvlačenja 101. brigade HV-a s istočnoslavonske bojišnice i 

povratka u Zagreb krajem lipnja 1992., novo ustrojeno Zapovjedništvo 

brigade na čelu sa starim zapovjednikom, pukovnikom 

Jozom Petraševićem, 64 i novim zamjenikom zapovjednika, 

ujedno načelnikom stožera Ivanom Cukinom (do tada načelnik 

topništva brigade), nastavilo je provoditi zapovijedi nadređenog 

Zapovjedništva 1. OZ Osijek, neposredno se angažirajući 

na: 

– provedbi zadaća ranije zaprimljene zapovijedi, uz stalnu 

bojnu spremnost na prvoj crti obrane, te dosljednoj provedbi 

svih elemenata bojnog osiguranja u zoni odgovornosti brigade; 

Posljedice razaranja Hrastina 1991./1992. 

64 Ukazom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 10. ožujka 1992., zapovjedniku 101. brigade HV-a Jozi Petraševiću dodijeljen je čin 

pukovnika. 

189

– održavanju potrebnog stupnja bojne spremnosti postrojbi 

izvan crte obrane; 

– dodatnoj izobrazbi naknadno mobiliziranih pripadnika 

brigade; 

– jačanju kondicijsko-fizičke spremnosti pripadnika brigade; 

– pružanju pomoći mještanima Vladislavaca, Hrastina i 

Dopsina u obradi poljoprivrednog zemljišta; 

– izgradnji mosta na kanalu Vuka; 

– obnovi porušenih stambenih objekata u Vladislavcima, 

Hrastinu i Dopsinu; 

– pružanju pomoći u povratku privremeno izbjeglog stanovništva 

te normalizaciji življenja u zoni odgovornosti brigade; 

– pružanju pomoći oko organizacije početka i trajanja nastave 

u osnovnoj školi u selu Vuka te osiguranja i prijevoza djece 

iz okolnih sela u školu; 

– organizaciji sportskih natjecanja i zabava, sve u cilju da 

se mještani Vladislavaca, Hrastina i Dopsina ohrabre i uvide da 

žive u međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj. 

Prema zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek, Zapovjedništvo 

101. brigade HV-a dobilo je zadaću da pomakne i uredi 

prednji kraj obrane prema naprijed na crti Hrastin – Bobotski 

kanal (crpna stanica/tt 86,4), s rokom izvršenja do 10. ožujka 

1992. godine. Zapovjednik brigade zapovjedio je izvođenje 

radova Inženjerijskom vodu brigade, a njihovo osiguranje 1. 

samostalnoj satniji Podsused, čiji su pripadnici trebali izviđati 

položaje neprijatelja te bojno osiguravati radove u spremnosti 

za boj. Za izvršenje zadaće odgovoran je bio načelnik inženjerije 

brigade Nenad Petković. U izvedbu radova krenulo se u 20,00 

sati 6. ožujka 1992. te se radilo samo noću. 

Inženjerijsko uređivanje pomaknute prve crte obrane do 

punog profila sa zaklonima, bunkerima, skloništima za branitelje 

i opremu, vanjskim rovovima i novim minskim poljima te 

uređenim i maskiranim paljbenim položajima za oklop i topništvo 

prema Paulin Dvoru i Ernestinovu završeni su do 10. ožujka 

1992. godine. Na tu crtu obrane razmješteni su pripadnici 1. 

samostalne satnije Podsused, a nakon njihove demobilizacije 

pripadnici 3. bojne 101. brigade HV-a. 

Pripadnici 101. brigade HV-a morali su i dalje biti na oprezu 

jer su pobunjeni Srbi s vremena na vrijeme znali otvoriti jaku 

topničku i tenkovsku vatru po njihovim položajima. Posebno 

žestoko granatiranje pobunjeni Srbi izvršili su 7. ožujka 1992. 

na selo Vladislavci, ispalivši oko 70 granata svih kalibara, u kojem 

je oštećeno devetnaest kuća te su uništena dva autobusa i 

jedan kamion TAM 110. Prilikom napada ranjeni su zapovjednik 

Inženjerijskog voda 2. bojne 101. brigade HV-a Ivan Lažeta 

i pripadnici voda Davor Kovačević i Slavko Vnučec. Osim toga, 

14. ožujka 1992. pobunjeni Srbi pokušali su i prodor pješaštvom 

prema Hrastinu iz smjera Petrove Slatine, koji su pripadnici 

1. bojne 101. brigade HV-a uspješno odbili. 

Dana 18. ožujka 1992. pod pokroviteljstvom zapovjednika 

1. OZ Osijek, general-bojnika Karla Gorinšeka, svečano je 

obilježeno šest mjeseci bojnog djelovanja 101. brigade HV-a 

skromnom svečanošću u čijem su programu, u prisutnosti pripadnika 

brigade i njihovih suboraca iz drugih postrojbi Hrvatske 

vojske, sudjelovali Šima Jovanovac, grupa “Bis”, tamburaški 

sastav “Kristali” iz Županje i članovi KUD-a “Zlatno klasje” iz 

Beketinaca. 65 

Polovicom ožujka 1992. mještani Vladislavaca, Dopsina i 

Hrastina počeli su se polako vraćati u svoja sela. Povratak velike 

većine nije još uvijek bio za stalno, nego se svodio na obilazak 

domova i provjeravanje u kakvom su stanju njihove kuće 

te kakva je općenito situacija u njihovim selima. Pritom treba 

istaknuti kako su, uslijed dugotrajnih i žestokih topničkih i tenkovskih 

djelovanja pobunjenih Srba i JNA, razaranja i oštećenja 

spomenutih sela i stambenih objekata u njima bila velika, tako 

da se mnoge obitelji nisu ni imale gdje vratiti. No, kako je vrijeme 

odmicalo, a situacija na bojištu nije se pogoršavala, mještani 

Dopsina, Vladislavaca i Hrastina počeli su se sve više vraćati u 

svoje domove gdje su, ako im je “stupanj uništenja” to dozvoljavao, 

i ostajali. Tako se već krajem travnja 1992. u spomenuta 

sela vratilo dosta njihovih prijeratnih stanovnika, kojima su 

pri povratku, raščišćavanju i obnovi njihovih kuća, smještaju i 

prilagodbi na teške uvjete života na prvoj crti bojišnice uvelike 

pomogli pripadnici 101. brigade HV-a. 

Dana 21. ožujka 1992. reorganizirano je Zapovjedništvo 3. 

bojne brigade. Za zapovjednika je postavljen Marijan Bučar, dotadašnji 

zapovjednik 3. satnije bojne, a za dozapovjednika Damir 

Cmrk, dotadašnji zapovjednik 1. satnije bojne. Oni odmah 

poduzimaju dodatne mjere učvršćivanja crte obrane koju, zbog 

čestih provokacija pobunjenih Srba ispred od nedavno isturenog 

položaja, dodatno zaprečuju minama, te prate pokrete neprijatelja. 

Krajem ožujka i početkom travnja topnički napadi pobunjenih 

Srba po obrambenim položajima i zoni odgovornosti 

postrojbi 101. brigade HV-a postali su učestaliji i razorniji. 

65 Svečanosti su prisustvovali i prisutne pozdravili tajnik Područnog ureda Gradske uprave Susedgrad Mihovil Klapšić, načelnici općina Đakovo i Našice 

Mato Zorić i Šimun Šalić te zapovjednici 122., 130. i 132. brigade HV-a. 

190

Posljedice razaranja Hrastina 1991./1992. 

Tako su 31. ožujka 1992. pobunjeni Srbi izvršili jači topnički 

napad na obrambene položaje postrojbi brigade u Hrastinu i 

Vladislavcima, ispalivši u večernjim satima oko 30 projektila iz 

smjera Ernestinova i Petrove Slatine. Bojna djelovanja nastavili 

su i sljedećeg dana iz istih uporišta na obrambene položaje 1. 

i 3. bojne u Hrastinu i Vladislavcima. S obzirom na intenzitet 

granatiranja i neselektivnost ciljeva, dio stanovništva Vladislavaca 

s malom djecom izvlači se s tog područja. Bila je to uvertira 

žestokom napadu pobunjenih Srba par dana kasnije. 

Izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini, topnički i tenkovski 

napadi pobunjenih Srba na crtu obrane i civilne ciljeve u zoni 

odgovornosti 101. brigade HV-a postali su ponovno učestali 

i razorni, gotovo svakodnevni. Tijekom 3./4. travnja 1992. 

pobunjeni Srbi izvršili su žestok topnički i tenkovski napad na 

obrambene položaje pripadnika 101. brigade HV-a, ispalivši 

oko 230 granata po Hrastinu i Vladislavcima iz smjera Paulin 

Dvora, Petrove Slatine, Koprivne, Šodolovaca i Markušice. Tijekom 

napada, kod “Ciglane” u Vladislavcima poginula je jedna 

žena, dok je druga ranjena. Osim toga, pobunjeni Srbi ispalili su 

nekoliko granata i na selo Vuka te cestu Đakovo – Osijek. Bila je 

to njihova odmazda za napad 107. brigade HV-a na Baranju. Za 

vrijeme napada pripadnici 101. brigade HV-a bili su prisiljeni 

držati i crtu obrane lijevo od Bobotskog kanala, jer pripadnika 

132. brigade HV-a Našice nije bilo na njihovim položajima. 

Crtu obrane lijevo od Bobotskog kanala pripadnici 101. brigade 

HV-a držali su do povratka postrojbi našičke brigade, koje 

se vraćaju tek nakon nekoliko njihovih intervencija. Par dana 

kasnije, 7. travnja 1992., pobunjeni Srbi otvorili su žestoku topničku 

vatru po crti obrane i civilnim ciljevima u zoni odgovornosti 

101. brigade HV-a te po Osijeku i Ivanovcu. U takvoj 

191

Pripadnici 3. satnije 2. bojne, Dopsin, ožujak 1992. (autor fotografije: Marko Perić) 

situaciji, pripadnici brigade morali su biti u punoj bojnoj pripravnosti 

te si nisu mogli dozvoliti opuštanje. 

Da je situacija na istočnoslavonskom bojištu još daleko od 

smirenja i da treba stalno biti na oprezu, najbolje je pokazao 

iznenadni i ničim izazvani topnički napad pobunjenih Srba, 

koji su oko podneva 8. travnja 1992. otvorili žestoku vatru iz 

topova 130 mm i drugih kalibara po prvoj crti obrane i dubini 

zone odgovornosti 101. brigade HV-a. 66 Tijekom cjelodnevnog 

napada pobunjeni su Srbi ispalili oko 180 granata svih kalibara, 

vatreno djelujući topovima i tenkovima prvenstveno iz smjera 

Paulin Dvora, Petrove Slatine i Koprivne, te su pokušali i prodor 

tenkovsko-pješačkim snagama. Pritom su najviše granatirali 

prvu crtu obrane postrojbi 101. brigade HV-a, Hrastin te “Mobiliju” 

i “Ciglanu” u Vladislavcima. Osim toga, otvorili su snažnu 

topničku vatru i po Josipovcu Punitovačkom, gdje su bila 

smještena skladišta streljiva, hrane i kompletna logistička baza 

brigade, po ZM-u brigade u Beketincima (palo je 12 granata), 67 

u koje se bilo vratilo dosta domaćeg stanovništva, te po brigadnoj 

sanitetskoj ambulanti u selu Vuka. Pritom je bilo više nego 

očigledno da su pobunjeni Srbi imali točne spoznajne podatke 

o važnim taktičkim ciljevima u zoni odgovornosti brigade. 

U trenutku otpočinjanja neprijateljskog topničkog napada 

po zoni odgovornosti 101. brigade HV-a, skupina promatrača 

Europske zajednice zatekla se na ZM-u brigade u selu Beketinci, 

gdje je zapovjednik brigade sa svojim pomoćnicima i užom 

grupom časnika Zapovjedništva brigade na zapovjednom pultu 

prosuđivao novonastalu situaciju, donosio odluke i izdavao zapovijedi 

zapovjednicima bojni i samostalnih postrojbi. Zapovjeđeno 

je dovođenje postrojbe u visoki stupanj bojne spremnosti, 

pojačanje snaga na prvoj crti obrane, ne uzvraćati vatru, ali biti 

66 U ovom napadu, po prvi put tijekom Domovinskog rata, po crti obrane postrojbi 101. brigade HV-a, posebice 1. bojne u Hrastinu, pobunjeni Srbi granatirali 

su iz topova 130 mm (i drugog oruđa većih kalibara), čiji su veliki i duboki krateri i nadalje upozoravali da neprijatelj ne spava. 

67 Toga dana granatirana su sva zapovjedna mjesta (i položaji postrojbi) brigada 1. OZ Osijek između Drave i Save, koja su prošla puno gore od ZM-a 101. 

brigade HV-a. 

192

u spremnosti za protunapad, te provoditi planirane aktivnosti 

zaštite civilnog stanovništva. O donesenim zapovijedima te 

spremnosti brigade za protunapad izviješteno je nadređeno Zapovjedništvo 

1. OZ Osijek, od kojeg se očekivala zapovijed za 

daljnja djelovanja Zapovjedništva i postrojbi 101. brigade HV-a. 

Kako topnički napad pobunjenih Srba nije prestajao, a sigurnosna 

situacija u zoni odgovornosti 101. brigade HV-a i 

dalje se pogoršavala, zapovjednik brigade zatražio je odobrenje 

zapovjednika 1. OZ Osijek da uzvrati vatru. Naime, pogođena 

su i oštećena skladišta brigade, nekoliko njezinih pripadnika 

bilo je ranjeno, a ugroženo je i samo ZM brigade u Beketincima. 

Odobrenje za uzvraćanje vatre nije dobio, uz obrazloženje 

kako brigada nema snage za to i da će tako imati samo još veće 

gubitke. Kako nije dobio odobrenje nadređenog zapovjednika 

da uzvrati vatru, zapovjednik brigade zatražio je pomoć prisutnih 

promatrača Europske zajednice i UNPROFOR-a, od kojih 

je zahtijevao da prisile pobunjene Srbe da prekinu topnički napad. 

Unatoč obećanju promatrača napad nije prekinut. Pošto 

je situacija u zoni odgovornosti brigade postajala sve kritičnija, 

zapovjednik brigade zapovjedio je otvaranje vatre pa je pobunjenim 

Srbima uzvraćeno iz svih raspoloživih oruđa, a nakon 

toga topnički je napad prestao. O uspješnosti odgovora pripad- 

S obilježavanja šest mjeseci bojnog djelovanja brigade, Beketinci, 18. ožujka 1992. (autor fotografije lijevo: Marko Perić) 

Pripadnici 3. satnije 3. bojne, čiji zapovjednik Marijan Bučar (četvrti 

slijeva u gornjem redu) preuzima zapovijedanje bojnom, Vladislavci, 

ožujak 1992. 

Na ZM-u 2. satnije 1. bojne, Hrastin, travanj 1992. 

193

Zapovjedništvo brigade u punoj bojnoj spremnosti, Beketinci, 8. travnja 1992. 

nika 101. brigade HV-a najbolje govore riječi zapovjednika brigade, 

koji je rekao sljedeće: Koliko smo bili osposobljeni govori i 

podatak da su dvije izvješene zastave (pobunjenih Srba, op. a.) 

pogođene i uništene. 

Nakon tog žestokog topničkog napada pobunjenih Srba te 

zbog opasnosti od njegova ponavljanja i pokušaja poduzimanja 

snažnijeg napada tenkovsko-pješačkim snagama, Zapovjedništvo 

1. OZ Osijek odlučilo je pojačati crtu obrane postrojbi 

101. brigade HV-a topničkim postrojbama. Tako je brigada 18. 

travnja ojačana jednim topom 155 mm M-2 “Long Tom”, na paljbenom 

položaju Pašnjak kraj Beketinaca, a 22. travnja 1992. 

bitnicom topova B-1 76 mm M48 (šest oruđa), koja je s oruđima, 

ljudstvom, motornim vozilima i streljivom izdvojena iz 

sastava 153. brigade HV-a Velika Gorica, podređena zapovjedniku 

101. brigade HV-a i razmještena na paljbenim položajima 

između Vuke i Beketinaca. Bitnica topova B-1 76 mm M48, 

kojom je zapovijedao Siniša Novak, ostala je u sastavu 101. 

brigade HV-a do 12. lipnja 1992. kada je, na zahtjev njezinog 

Zapovjedništva, vraćena u sastav 153. brigade HV-a Velika Gorica, 

jer su pobunjeni Srbi bili pojačali svoje aktivnosti i bojna 

djelovanja na području Pokupskog. 

Smirivanjem situacije na istočnoslavonskom bojištu i intenziviranjem 

bojnih djelovanja na području Bosanske Posavine, 

zapovjednik 101. brigade HV-a dobio je 8. svibnja 1992. 

zapovijed zapovjednika 1. OZ Osijek, general-bojnika Josipa 

Lucića, da postrojbama Operativne grupe (OG) Istočna Posavina 

pošalje top 155 mm M-2 “Long Tom”, što je i učinjeno. Tri 

dana kasnije, 11. svibnja 1992., zapovjednik brigade dobio je 

zapovijed Zapovjedništva OG Sava, na osnovu koje je navedenom 

Zapovjedništvu poslalo u pomoć bitnicu topova B-1 76 

mm M48. Nakon obavljene bojne zadaće, bitnica se 16. svibnja 

1992. vratila u sastav 101. brigade HV-a. 

Dana 8. travnja 1992., odlukom predsjednika Republike 

dr. Franje Tuđmana, novim zapovjednikom 1. OZ Osijek 

imenovan je general-bojnik Josip Lucić, koji je na toj dužnosti 

zamijenio dotadašnjeg zapovjednika, general-bojnika Karla 

Gorinšeka. Odmah po preuzimanju dužnosti, novi zapovjednik 

organizirao je sastanak u Bizovačkim toplicama sa svim 

zapovjednicima podređenih mu postrojbi Hrvatske vojske, 

kako bi se upoznao sa stanjem po elementima bojne spremnosti, 

njihovim bojnim i zadaćama vezanim uz prihvat postrojbi 

UNPROFOR-a, situacijom u njihovim zonama odgovornosti 

194

Tomislav Pavić: Napad očajnika, 8. travnja 1992. 

Toga dana, prema sustavu rotacije u rajonu obrane 1. bojne 

101. brigade ZNG-a, na prvoj crti obrane u Hrastinu bili su 

pripadnici 2. satnije, kojima sam zapovijedao, te domaći dečki. 

Noć prije stigla je zapovijed za punu bojnu spremnost za odbijanje 

napada snaga pobunjenih Srba i JNA s početkom u 6,00 

sati 8. travnja 1992. iz smjera Paulin Dvora, Petrove Slatine 

i Koprivne. Prema planu obrane, neposredno prije početka napada, 

zapovjednik 1. bojne, u stanju pune bojne spremnosti, 

razmjestio je i ostale postrojbe, a pričuvu smjestio u jedan jedini 

podrum kuće u izgradnji u selu, u kojem je bilo i povratnika (s 

djecom). 

Oko 10,00 sati počeli su padati prvi projektili, čiji bi se intenzitet 

povećavao i smanjivao, tako da se nije moglo zaključiti kada 

i iz kojeg smjera će započeti tenkovsko – pješački napad. Po prvi 

puta djelovali su i topovima 130 mm (snajperom među topovima), 

čije su granate u dodiru s tlom eksplodirale, pogođeni 

cilj uništile i za sobom ostavile krater promjera oko 5 m i do 2 

m dubine (na slici), a ako su zbog mekoće tla prodrle dublje, 

nakon eksplozije nisu mogle odbaciti zemlju i gelere. U neposrednoj 

blizini pripadnika 2. satnije, na prvoj crti, pale su četiri 

granate, a odbačena zemlja jedne granate poklopila je Tomicu 

Pavlinića (mladog dragovoljca od rujna 1991., koji još nije bio 

na odsluženju vojnog roka) i Dragu Turkalja, koji su uz Božju 

pomoć prošli s lakšim ozljedama. No, nažalost, taj je događaj 

na njihovo zdravlje ostavio velike posljedice. 

Uzvraćanje vatre bilo je strogo zabranjeno, posebno topničkim 

projektilima. No, našim dečkima iz BrAG-a, u spremnosti “s 

prstom na obaraču”, ipak je jedna granata “pobjegla” ravno u 

zastavu pobunjenih Srba na silosu u Ernestinovu, s porukom: 

imamo malo, ali djelujemo kamo treba! No, očito je da pobunjenim 

Srbima to nije bilo dovoljno upozorenje. Počeli su po 

nama još žešće “prati” iz svih oružja i oruđa iz smjera Paulin 

Dvora, Petrove Slatine i Koprivne, kao da će krenuti u napad. 

Postrojbe 1. i 3. bojne, kao i ostale u zoni odgovornosti brigade, 

žestoko su uzvratile. Time je posljednji žešći napad očajnika na 

snage i ciljeve u zoni odgovornosti 101. brigade HV-a na istočnoslavonskoj 

bojišnici, utihnuo. 

i problemima u postrojbama. Osim upoznavanja s podređenim 

postrojbama i situacijom na istočnoslavonskoj bojišnici, general-bojnik 

Josip Lucić tom je prilikom posebno naglasio i zapovjedio 

prisutnim zapovjednicima postrojbi Hrvatske vojske 

da se moraju strogo pridržavati odredbi Ženevskih konvencija, 

međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, rekavši im da moraju 

spriječiti svaki oblik maltretiranja, nasilja, fizičkih i psihičkih 

mučenja, paleži i uništavanja gospodarskih objekata te druge 

oblike otuđivanja imovine izbjeglih civila, posebno pravoslavnoga 

stanovništva u zonama odgovornosti postrojbi Hrvatske vojske, 

jer će se ti civili, sada kada je Republika Hrvatska međunarodno 

priznata država, najvjerojatnije početi polako vraćati u svoje domove. 

Pritom je i upozorio sve prisutne da će svi odgovorni za 

ubojstva i nestanak srpskih civila i ratnih zarobljenika biti procesuirani 

i oštro kažnjeni, naglasivši pritom da će hrvatski branitelji 

samo takvim ponašanjem i odnosom na terenu pokazati cijelom 

svijetu da nisu agresori, već branitelji svoje Domovine. Izrečene 

smjernice zapovjednika 1. OZ Osijek upućivale su na strateška 

predviđanja kako se konkretno ponašati i djelovati u ratnim 

uvjetima, uz jasno davanje do znanja da će svi počinitelji ratnih 

zločina za svoja nedjela odgovarati. 

Te smjernice za pripadnike i postrojbe 101. brigade HV-a 

nisu bile novost, jer su ih se pridržavali sve vrijeme ratnog puta. 

U skladu s njima, zapovjednik brigade uputio je 28. veljače 

1992. molbu Katedri za međunarodno pravo Pravnog fakulteta 

u Zagrebu za stručnu pomoć u izradi adekvatnog teksta, informativno-normativnog 

i obvezatnog značenja primjene međunarodnog 

ratnog prava u ratu, namijenjenog svim pripadnicima 

brigade. Pritom je istaknuo da je 101. brigada HV-a do tada djelovala 

sukladno normama međunarodnog i ratnog prava, te da 

će to činiti i ubuduće. 

Dana 12. travnja 1992. na okupirano područje istočne Slavonije, 

kao i na cjelokupni okupirani teritorij Republike Hrvatske, 

počele su se razmještati snage UNPROFOR-a, koje su 

195

Brigadna bitnica MB 120 mm na paljbenom položaju – od izdavanja zapovijedi do ispaljenja mine. 

imale zadaću kontrole poštivanja primirja. U skladu s tim, zapovjednik 

1. OZ Osijek strogo je zabranio otvaranje vatre na 

bojišnici, čega su se pripadnici brigade strogo pridržavali. Pritom 

su pripadnici 101. brigade HV-a obaviješteni da će snage 

UNPROFOR-a kontrolirati crtu bojišnice samo danju, dok se 

područje ne razminira, i da će zapadna granica područja koje će 

obilaziti i kontrolirati biti: Tenja – Antunovac – Ernestinovo – 

Laslovo – Gaboš – Vinkovci. 

Osim toga, u Zapovjedništvu 1. OZ Osijek u Osijeku održan 

je 25. travnja 1992. sastanak šesnaest zapovjednika brigada Hrvatske 

vojske u zoni odgovornosti navedenog Zapovjedništva, na 

Satnik Marijan Bučar, zapovjednik 3. bojne: 

Tijekom napada, u obilasku postrojba, našao sam se pod kišom 

granata u blizini položaja i dobro utvrđenog skloništa 

našeg Samostalnog pratećeg voda. Bio sam iznenađen kada 

sam ugledao pripadnike voda izvan skloništa, a kraj njih 

padaju granate. U njihovom skloništu – zemunici nalazim 

vezista sa sredstvima veze na zadatku, četiri žene i oko 

dvadesetoro male djece. Djeca šute i prestrašeno nas gledaju. 

U polumraku, stisnuti jedno uz drugo, vidim im samo 

glavice i iz njihovih očiju iščitavam strah. Bila su to djeca 

Vladislavčana, naših divnih domaćina, koji su nam pružili 

domove i sve što su imali za vrijeme bojne uporabe brigade 

u istočnoj Slavoniji. 

kojem se referiralo o stanju u postrojbama i sigurnosnoj situaciji 

u zoni odgovornosti brigada. Na sastanku je naglašeno da je, od 

svih brigada, pitanje sigurnosti najbolje riješeno u zoni odgovornosti 

101. brigade HV-a. Bilo je to još jedno priznanje Zapovjedništvu 

i postrojbama brigade te svim njezinim pripadnicima. 

I nakon razmještaja snaga UNPROFOR-a na području 

istočne Slavonije, topničko-tenkovska djelovanja pobunjenih 

Srba po obrambenim položajima i zoni odgovornosti postrojbi 

101. brigade HV-a nastavila su se i dalje. Bila su iznenadna, 

žestoka, razorna i ničim izazvana. Krajem travnja i početkom 

svibnja 1992. pobunjeni Srbi ponovno su pojačali svoje vatreno 

djelovanje po crti obrane i zoni odgovornosti postrojbi 101. 

brigade HV-a. Tako su 30. travnja 1992. izvršili slabiji topnički 

napad na Hrastin i Vladislavce iz smjera Petrove Slatine. Par 

dana kasnije, u 19,10 sati 2. svibnja, pobunjeni Srbi izvršili su 

žestoki topnički napad na Hrastin, “Mobiliju” i južni dio sela 

Vladislavci, ispalivši na njih oko 130 granata svih kalibara. Tijekom 

napada ranjen je zapovjednik 3. desetine 2. voda 3. satnije 

1. bojne Rudo Zeba, koji je od zadobivenih ozljeda preminuo u 

osječkoj bolnici. U večernjim satima 4. svibnja 1992. pobunjeni 

Srbi ponovno su otvorili žestoku topničku i tenkovsku vatru 

po položajima 1. i 3. bojne 101. brigade HV-a u Vladislavcima 

i Hrastinu, ispalivši na njih oko 260 granata svih kalibara iz 

smjera Ernestinova i Petrove Slatine, pri čemu su izazvali velika 

materijalna oštećenja. Na sreću, u napadu nije bilo poginulih 

ni ranjenih. Tijekom navedenih napada postrojbe 101. brigade 

HV-a strogo su se pridržavale zapovijedi o zabrani uzvraćanja 

vatre, što je negativno utjecalo na njihove pripadnike. 

196

Bitnica topova B-1 iz sastava 153. brigade HV-a Velika Gorica, na paljbenom položaju. 

Želeći spriječiti svaki oblik sukoba na bojištu i s ciljem trajne 

stabilizacije mira duž cijele crte istočnoslavonske bojišnice, snage 

UNPROFOR-a odlučile su da se topnička i oklopno-mehanizirana 

oruđa postrojbi Hrvatske vojske, pa među njima i 101. 

brigade HV-a, i pobunjenih Srba izmjeste s prve crte u dubinu 

njihovih zona odgovornosti. Sukladno zapovijedi načelnika GS 

HV-a, generala zbora Antona Tusa, od 14. svibnja, i temeljem 

prijedloga zapovjednika snaga UNPROFOR-a, general-pukovnika 

Satisha Nambiara, zapovjednik 101. brigade HV-a zapovjedio 

je 15. svibnja 1992. da se sva topnička i oklopno-mehanizirana 

oruđa izmjeste s prve crte bojišnice iz Vladislavaca i 

Hrastina u dubinu zone odgovornosti brigade. Do 17. svibnja 

1992. pripadnici brigade izmjestili su topnička i oklopno-mehanizirana 

oruđa u područje Podgorača, sela na pola puta između 

Našica i Đakova, dok su protuoklopna sredstva, protuzračni 

topovi i BVP izmješteni u područje sela Beketinci. 

No, kako pobunjeni Srbi nisu izvršili svoj dio preuzetih obveza 

i učinili isto, zapovjednik 101. brigade HV-a zapovjedio je 

18. svibnja 1992. da se topnička i oklopno-mehanizirana oruđa 

vrate na prvu crtu bojišnice, prvenstveno da bi se spriječio svaki 

pokušaj iznenadnog napada pobunjenih Srba i proboja crte 

obrane pješačkih postrojbi brigade. Na sreću, snage UNPRO- 

FOR-a nisu uočile taj potez zapovjednika 101. brigade HV-a. 

No, nakon što su se uvjerili da pobunjeni Srbi povlače topnička 

i oklopno-mehanizirana oruđa, temeljem zapovijedi 

zapovjednika 1. OZ Osijek od 23. svibnja 1992., pripadnici brigade 

ponovno su izvukli sva topnička i oklopno-mehanizirana 

oruđa u područje Podgorača. Svi minobacači i bestrzajni topovi 

uskladišteni su u brigadnom skladištu, a kontrolu provedbe izmještanja 

izvršio je u 9,00 sati 24. svibnja 1992. časnik iz Zapovjedništva 

1. OZ Osijek, koji je bio zadovoljan viđenim. 

Tijekom bojnih djelovanja, pripadnici brigade, inspirirani 

“puškom u ruci”, stvarali su i vrijedna umjetnička djela. Slavonija 

i Hrvatska opjevane su i oslikane i dušom i tijelom. Tako je i nastao 

Multimedijalni projekt brigade. A umjetnici, poput Danijela 

Šokeca iz 3. bojne i Dade Kovačevića iz 1. bojne, svoje umjetničke 

radove javno su prezentirali. U Muzeju Slavonije u Osijeku, od 

15. do 30. svibnja 1992. bila je postavljena samostalna izložba crteža 

Danijela Šokeca Sa slavonskog ratišta, koje je nacrtao na istočnoslavonskom 

bojištu od prosinca 1991. do svibnja 1992. 

Dana 28. svibnja 1992., povodom Dana Oružanih snaga Republike 

Hrvatske, na ZM-u u Beketincima organizirana je svečana 

dodjela činova pripadnicima brigade. 68 Ukazom predsjednika 

68 Već krajem 1991. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske započelo je s dodjelom činova u Hrvatskoj vojsci pa je, slijedom toga, Zapovjedništvo 101. 

brigade HV-a odlučilo održati sjednicu kadrovskog savjeta o dodjeli odgovarajućih činova po osnovi obnašanja dužnosti i stručne spreme po ustroju brigade 

100-200. Dodjela činova trebala je biti provedena po pravilniku iz JNA. Prva sjednica kadrovskog savjeta brigade za činove održana je 27. siječnja 1992. na 

zapovjednom mjestu u Beketincima u prisutnosti načelnika kadrovske službe 1. OZ Osijek i 3. OZ Zagreb. Prijedlozi, koji su na sjednici izneseni, upućeni su 

nadležnim zapovjedništvima na daljnje postupanje i realizaciju. Najviše se nastojalo unaprijediti zapovjednike satnija u bojnama, jer su oni bili nositelji nepo- 

197

Top 155 mm M-2 “Long Tom” na paljbenom položaju u okolici Beketinaca, travanj 1992. 

198

Dečki s Medveščaka, 3. satnija 1. bojne, Vladislavci, lipanj 1992. 

od 18. svibnja 1992. o dodjeli činova, promaknućima i prevođenjima 

u činove pričuvnih časnika u brigadi, svi zapovjednici, od 

zapovjednika voda do zamjenika zapovjednika brigade, dobili 

su činove. U čin pukovnika promaknuto je jedanaest pripadnika 

brigade, bojnika dvadeset, satnika trideset i sedam, natporučnika 

četrdeset i četiri, poručnika pedeset i osam, te zastavnika dvadeset 

i sedam pripadnika brigade. Istoga dana Ministarstvo obrane 

Republike Hrvatske donijelo je odluku o dodjeli činova, promaknućima 

i prevođenju u činove pričuvnih dočasnika, kojom je 

u čin časničkog namjesnika promaknuto sedamnaest pripadnika 

brigade, stožernog narednika dvadeset i dva, narednika osam, 

stožernog vodnika devet, vodnika četrdeset i sedam, i desetnika 

sedamdeset i jedan pripadnik brigade. 

Povodom toga, zapovjednik brigade upriličio je 28. svibnja 

1992. na ZM-u u Beketincima malu svečanost tijekom koje je 

višim časnicima 101. brigade HV-a, svojim suborcima i prijateljima, 

podijelio dodijeljene im činove. Tom prilikom im je, uz 

zaslužene čestitke, još i “zapovjedio” da se ubuduće svi moraju 

oslovljavati isključivo po osobnim činovima. Dodijeljeni činovi 

nisu izazvali oduševljenje kod svih pripadnika i postrojbi brigade. 

To se prvenstveno odnosilo na zapovjedništva i pripadnike 

bojni brigade, koji su smatrali da nisu “adekvatno nagrađeni kao 

Ekipa HTV-a na čelu s Karmelom Vukov Colić snimala je prilog o 

brigadi za “Gardijadu”. S pripadnicima 1. bojne, Hrastin, svibanj 

1992. 

temeljni i neposredni izvršitelji bojnih djelovanja brigade i za 

višemjesečno krvarenje na prvoj crti obrane”. 

Dana 21. svibnja 1992. postrojbe brigade posjetila je delegacija 

Europske zajednice, koju je zanimala provedba Sporazuma 

o primirju na istočnoslavonskom bojištu. Pritom je obišla zonu 

odgovornosti 101. brigade HV-a, crtu bojišnice u Hrastinu te 

Dopsin, u kojem su članovi delegacije porazgovarali sa stanovnicima 

sela srpske nacionalnosti. Zadovoljni viđenim i situacijom 

na terenu, pripadnici delegacije Europske zajednice dali su visoku 

ocjenu Zapovjedništvu i postrojbama 101. brigade HV-a. 

Nedugo nakon toga, 6. lipnja 1992., Zapovjedništvo 101. 

brigade HV-a posjetili su i razmještene postrojbe u zoni odgovornosti 

brigade obišli pripadnici promatračkog tima UNPRO- 

FOR-a, koji su također bili zadovoljni viđenim i stanjem na terenu. 

Istoga dana u nenajavljeni posjet brigadi došao je načelnik 

GS HV-a, general zbora Anton Tus, koji je obišao pripadnike 

1. bojne na prvoj crti bojišnice u Hrastinu. Sagledavši zonu odgovornosti 

brigade i uređenost prve crte obrane, istaknuo je da 

je brigada uspješno izvršila dobivenu bojnu zadaću na istočnoslavonskom 

bojištu. Pritom je napomenuo da će svim pripadnicima 

brigade, zainteresiranima za ostanak u djelatnom sastavu 

Hrvatske vojske, biti omogućeno da ostanu kao jezgra 101. brigade 

HV-a. 

sredne bojne aktivnosti i odgovornosti na prvoj crti bojišnice. No, odluka o dodjeli činova po uvjetima iz pravilnika JNA obustavljena je do 2. veljače 1992., 

kada je na snagu stupila nova Uredba Personalne uprave Ministarstva obrane Republike Hrvatske. 

199

Zapovjedništvo 2. satnije 2. bojne i tenkisti brigade na odlasku, Dopsin, 15. svibnja 1992. 

Izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini trinaestorica pripadnika 

101. brigade HV-a, koji su bili porijeklom iz te susjedne 

države, dragovoljno odlaze braniti svoje domove i obitelji te u 

pomoć hrvatskom i bošnjačkom stanovništvu Republike Bosne 

i Hercegovine, izloženom velikosrpskoj agresiji. Ministarstvo 

obrane Republike Hrvatske donijelo je početkom lipnja 1992. 

zapovijed o premještanju časnika, dočasnika i vojnika Hrvatske 

vojske, porijeklom iz te susjedne države, na Južno bojište u Republici 

Bosni i Hercegovini, odnosno na područje Hrvatske zajednice 

Herceg-Bosna. U skladu s tim, izdalo je 5. lipnja 1992. 

zapovijed zapovjedniku 101. brigade HV-a, na osnovu koje su 

na Južno bojište upućeni sljedeći dragovoljci 101. brigade HVa: 

pukovnik Miro Andrić, bojnik Mladen Labaš, satnik Andrija 

Kačić Alesić, satnik Asim Mahmutović, časnički namjesnik 

Anto Marušić, te vojnici Blaž Andrić, Hašim Hajrić, Branko 

Kožul, 69 Nikola Raguž, Mirsad Sivac, Nenad Šagud, Josip Trubelja 

i Ivan Zlatić. 

Slijeva: Tomislav Kačić Alesić, Jozo Petrašević, Darko Ladišić i Nikola 

Kordiš, na ZM-u brigade, Beketinci, svibanj 1992. 

69 Zarobljen je od strane pripadnika Armije Bosne i Hercegovine i ubijen 

23. kolovoza 1993. godine. 

200

Tenkisti podnose prijavak zapovjedniku pri izvlačenju tenkova, ZM brigade Beketinci, 23. svibnja 1992. 

Navedenom zapovijedi ministra obrane Republike Hrvatske 

Gojka Šuška zapovjeđeno je da im naoružanje, opremu i 

druga MTS, tijekom njihova boravka na Južnom bojištu osigurava 

Zapovjedništvo 101. brigade HV-a, te da im pripadaju sva 

prava koja su do tada imali. Sukladno tome zapovjednik 101. 

brigade HV-a, 8. lipnja 1992. donio je provedbenu zapovijed za 

izvršenje privremene zadaće na Južnom bojištu, a imenovanim 

dragovoljcima brigade, kojima se priključio i vojnik Vlado Kukolj, 

osigurao logističku potporu. 

Na Južnom bojištu i području Hercegovine, dragovoljci 

101. brigade priključili su se Hrvatskom vijeću obrane (HVOa), 

a nešto kasnije pridružili su im se bojnik dr. Goran Vujić i 

pukovnik Tomislav Kačić Alesić. 

Od kraja svibnja 1992., kao nadređeno zapovjedništvo, 

101. brigadom HV-a zapovijeda Zapovjedništvo obrane grada 

Zagreba na čelu sa zapovjednikom, pukovnikom Darkom Grdićem, 

pod kojim je brigada bila sve do 1. ožujka 1993. godine. 

Neposredno pred povratak postrojbe u Zagreb, zapovjednik 

obrane grada Zagreba posjetio je 19. lipnja 1992. zonu odgovornosti 

101. brigade HV-a, obišavši pritom položaje 1. bojne u 

Hrastinu i 2. bojne u Dopsinu. Pritom je istaknuo kako je obišao 

puno brigada Hrvatske vojske od Zagreba do Dubrovnika, 

ali da nigdje nije našao tako dobru organizaciju kao u 101. brigadi 

HV-a, koja je u potpunosti uspješno izvršila dodijeljene joj 

bojne zadaće na istočnoslavonskom bojištu. 

Dolaskom lijepog vremena, početkom svibnja 1992. pripadnici 

brigade počeli su ići u ribičiju na rijeku Vuku, preko 

koje su inženjerci 101. brigade HV-a 9. lipnja 1992. počeli graditi 

pontonski most, koji su dovršili neposredno pred odlazak 

u Zagreb. Osim ribičije, dolaskom toplog vremena pripadnici 

brigade upoznali su “novu napast” slavonske ravnice – komarce, 

koji su bili “pravi užas”. 

201

Crteži Danijela Šokeca 

202

Crteži Danijela Šokeca 

203

Pripadnici 2. satnije 2. bojne, Dopsin, svibanj 1992. 

Pomoćnik zapovjednika ZOGZ-a za PD Milan Galović u obilasku 

postrojba brigade, Hrastin, lipanj 1992. 

Marko Bijelić (2. satnija, 2. bojna) na položaju kraj rijeke Vuke, 

Dopsin, svibanj 1992. 

“Iznad polja makova” – pripadnici brigade u ravnoj Slavoniji, lipanj 1992. 

204

205

Načelnik GS HV-a, general zbora Anton Tus u obilasku postrojba brigade, Beketinci – Hrastin, 6. lipnja 1992. 

Dio Zapovjedništva i postrojba brigade 1991. - 1992. 

Postavljanje mosta na Velikom kanalu Vuka – na 1. godišnjicu brigade, Hrastin, 11. lipnja 1992. 

206

207

Dio pripadnika 1. bojne 1991. – 1992. 

208

209



210

211

5.10. Izvlačenje s istočnoslavonskog 

bojišta i povratak u Zagreb 

Postrojbe 101. brigade HV-a bojne zadaće na istočnoslavonskom 

bojištu obavljale su do 26. lipnja 1992., a potom se izvlače i vraćaju 

u Zagreb. Temeljem zapovijedi načelnika GS HV-a, generala 

zbora Antona Tusa od 7. lipnja 1992. i borbene zapovijedi novog 

zapovjednika 1. OZ Osijek, brigadira Vinka Vrbanca od 21. 

lipnja 1992., zapovjedniku 101. brigade HV-a zapovjeđeno je da 

otpočne s pripremom za primopredaju zone odgovornosti i prve 

crte bojišnice te za izvlačenje i povratak brigade u Zagreb. Sukladno 

operativnoj zapovijedi, primopredaja između 101. i 132. 

brigade HV-a obavljena je do 18,00 sati 25. lipnja 1992. godine. 

Izvlačenje postrojbi 101. brigade HV-a s cjelokupnim naoružanjem, 

vojnom tehnikom i opremom te motornim vozilima 

otpočelo je hodnjom iz Beketinaca za Zagreb u 22,00 sata 26. 

lipnja 1992. godine. 

U Zagreb su stigli u 8,45 sati 27. lipnja 1992. godine. Pripadnicima 

brigade organiziran je svečani doček na Zagrebačkom 

velesajmu gdje su ih, uz brojne prijatelje, članove obitelji 

i građane Zagreba, dočekali generali: Zvonimir Červenko (pomoćnik 

načelnika GS HV za Domobranstvo), Božo Budimir 

(zapovjednik 3. OZ Zagreb) i Slobodan Praljak; Boris Buzančić 

(gradonačelnik Zagreba), pukovnik Darko Grdić (zapovjednik 

ZOGZ-a), Mihovil Klapšić (predstojnik PU Susedgrad), Miroslav 

Starčević (predstojnik PU obrane Susedgrad), Darko Kujundžić 

(predstojnik PU obrane Medveščak) i dr. 

Po povratku u Zagreb, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a 

otpočelo je pripremu razduživanja, demobilizacije i prevođenja 

postrojbi brigade u pričuvu. 

Tijekom deset mjeseci (rujan 1991. – lipanj 1992.) neprekidnih 

bojnih djelovanja, 101. brigada HV-a imala je 38 poginulih 

pripadnika, od kojih su četvorica (trojica iz 100. brigade 

HV-a) naknadno ekshumirana i pokopana, dok ih je, ovisno o 

izvoru, 177 ili 180 bilo teže ili lakše ranjeno. 

Najveće gubitke, uslijed žestokih bojnih djelovanja JNA i 

pobunjenih Srba, brigada je imala na istočnoslavonskom bojištu 

(35 poginulih, od kojih trojica iz 100. brigade HV-a), u 

to vrijeme najveće i u odnosu na gubitke zagrebačkih brigada, 

a bili su najveći i najteži u odnosu na gubitke brigade tijekom 


Nakon trijaže satnijskih bolničara i u sanitetskim stanicama 

bojni i brigade, ranjeni pripadnici 101. brigade HV-a prebacivani 

su u Medicinski centar u Osijeku i njegovu ispostavu u 

Đakovu, gdje im je pružana stručna medicinska pomoć, dok su 

najteži slučajevi organizirano i hitno prebacivani u Zagreb na 

liječenje. Pritom treba istaknuti da je Zapovjedništvo brigade 

posvećivalo veliku pažnju obiteljima poginulih pripadnika brigade 

u organizaciji pogreba njihovih najmilijih i u ostvarivanju 

prava, te se brinulo o ranjenim pripadnicima brigade i redovito 

ih obilazilo na liječenju u Osijeku, Đakovu i Zagrebu. 

Tijekom sedmomjesečnog boravka i bojnog djelovanja postrojbi 

101. brigade HV-a na području istočne Slavonije, najveći 

im je problem predstavljao nedostatak topničkih oruđa, 

protuoklopnih sredstava, ručnih bombi, tromblona, raketa te 

mina za bestrzajne topove i minobacače 82 i 120 mm, koje Zapovjedništvo 

brigade nije uspjelo osigurati, unatoč višestrukim 

zahtjevima zapovjedništvima 1. i 3. operativne zone. Popuna 

naoružanjem i streljivom obavljana je iz logističkih kapaciteta 

3. OZ Zagreb, uz osiguranje manjih količina streljiva od strane 

1. OZ Osijek. Pritom treba istaknuti da se brigada popunjavala 

naoružanjem i streljivom za obrambena djelovanja (do 2 b/k za 

pješaštvo, a puno manje za topništvo), što je bilo dovoljno za držanje 

crte obrane, ali nedovoljno za protunapad i napadni boj. 

Uz to, bio je problem i u funkcioniranju Sustava VIZ-a 

brigade, prije svega uvjetovanom efikasnošću u funkcioniranju 

veza vođenja i zapovijedanja. Nedostajalo je vezista u postrojbama 

(posebice u satnijama i bojnama), ali i suvremenih sredstava 

veze (radio uređaja, računala, centrala, agregata, kablova …), 

tako da je najčešće djelovala teklička i žičana veza (koja je bila 

često u prekidu od neprijateljskog djelovanja). 

Pri izvršenju bojnih zadaća korišteno je 220 motornih vozila, 

prosječne starosti jedanaest i pol godina, koja su ukupno 

prešla 1 200 000 kilometara. Zapovjedništvo i postrojbe brigade 

prevoženi su na istočnoslavonsko bojište motornim vozilima 

i željeznicom, uz maksimalnu opterećenost i naprezanje Zapovjedništva 

i svih pripadnika brigade, posebno u trenucima bojnih 

djelovanja. 

Na istočnoslavonskom bojištu postrojbe 101. brigade HV-a 

posjetili su i njihove položaje obišli načelnik GS HV-a, general 

zbora Anton Tus, dr. Miroslav Tuđman, potpredsjednici Vlade 

demokratskog jedinstva dr. Mate Granić, dr. Milan Ramljak i 

dr. Zdravko Tomac, zapovjednici i zapovjedništva operativnih 

212

Gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić u posjeti 101. brigadi, 

Beketinci, prosinac 1991. 

Potpredsjednici Vlade RH, Mate Granić i Zdravko Tomac, u posjeti 

brigadi, Beketinci, 22. travnja 1992. 

Izaslanstvo Zagreba, na čelu s gradonačelnikom Borisom Buzančićem, i Osijeka, s gradonačelnikom Zlatkom Kramarićem, u obilasku postrojba 

brigade, Beketinci – Dopsin, 13. travnja 1992. 

zona Osijek i Zagreb te obrane grada Zagreba, gradonačelnici 

Osijeka i Zagreba, dr. Zlatko Kramarić i Boris Buzančić, predsjednici 

općina Đakovo – Mato Zorić, Našice – Šimun Šalić, 

Susedgrad – Mihovil Klapšić te Medveščak – Dražen Mostarčić, 

predstavnici Uprave za obranu grada Zagreba i Ureda za 

obranu Susedgrad i Medveščak, predstavnici vjerskih zajednica 

i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske te brojni 

drugi ugledni gosti, suborci i dragi prijatelji. Govoreći o posjetu 

pripadnicima 101. brigade HV-a i obilasku njihovih položaja, 

general zbora Anton Tus istaknuo je da je vidio prave ratnike. 

Tijekom boravka brigade na istočnoslavonskom bojištu, u 

suradnji s nadarenim pripadnicima brigade i susjednih brigada 

Hrvatske vojske, brojnim suradnicima i eminentnim glazbenicima, 

stvoren je i Multimedijalni projekt “101. za Hrvatsku”, 

čiji su financijski prihodi bili namijenjeni za pomoć obiteljima 

poginulih i ranjenim pripadnicima brigade. Bila je to kruna duhovnog 

i kulturno-kreativnog rada u brigadi na čelu kojeg je bio 

bojnik Marin Perković. 

Završetkom bojne uporabe 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom 

bojištu, treba istaknuti da su se postrojbe brigade 

sve vrijeme nalazile i bojno djelovale na prvoj crti bojišnice u 

neposrednom dodiru s neprijateljem te da nikada nisu bile ni u 

kakvoj pričuvi ili na drugoj crti obrane. Zbog toga je brigada u 

to vrijeme bila jedna od bojno najiskusnijih pričuvnih brigada 

Hrvatske vojske. 

U postrojbama brigade bilo je i određenih slabosti, uglavnom 

na razini desetina i vodova, kao što su pojava straha, nepravovremenog 

povratka s odmora, pojedinačnog ili u manjim 

213

Povelja o prijateljstvu sa 122. brigadom HV-a iz Đakova. 

(autor fotografije: Marko Perić) 

Povelja o prijateljstvu sa 130. brigadom HV-a iz Osijeka. 

grupama napuštanja položaja i postrojbi te drugih oblika narušavanja 

vojne stege. No, energičnim mjerama te vlastitim snagama 

i uz pomoć nadređenog Zapovjedništva 1. OZ Osijek, 

Zapovjedništvo 101. brigade HV-a uspješno je sprječavalo i 

otklanjalo sve navedene slabosti, što je pozitivno utjecalo i dodatno 

jačalo moral pripadnika brigade. 

Govoreći o teškim bojnim djelovanjima na istočnoslavonskom 

bojištu, general Petar Stipetić posebno je naglasio značaj 

101. brigade HV-a koja je držanjem crte obrane u Antunovcu, 

Ivanovcu, Paulin Dvoru, Vladislavcima, Hrastinu i Dopsinu 

te odlučnom obranom jugozapadnih prilaza Osijeku, poštedila 

znatne snage Hrvatske vojske koje bi se morale angažirati 

u obrani samog Osijeka, glavnog cilja žestokih napada JNA i 

pobunjenih Srba na tom području. Svojom čvrstom obranom 

i zaustavljanjem neprijatelja, pripadnici 101. brigade HV-a, zajedno 

s domaćim dečkima i svim ostalim postrojbama Hrvatske 

vojske na tom dijelu bojišnice, spriječili su planove JNA i pobunjenih 

Srba za okruženje, odsijecanje i zauzimanje Osijeka. 

Pritom je istaknuo da su sve zadaće, koje su stavljene pred Zapovjedništvo, 

postrojbe i pripadnike 101. brigade HV-a, obavljene 

kvalitetno te da se, s obzirom na postojeću situaciju, mogućnosti 

i prilike, može reći kako je vođenje brigade u izvršenju bojnih 

zadaća bilo na visini. 

Za sve provedene bojne zadaće na istočnoslavonskom bojištu 

101. brigada HV-a ocijenjena je ocjenom vrlo dobar od strane 

nadređenog Zapovjedništva 1. OZ Osijek. Svi pripadnici, na 

čelu sa zapovjednikom brigade, sve su zapovjedno-stručne i bojne 

zadaće obavili vrlo učinkovito te su u cijelosti izvršili zapovijedi 

vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske, 

predsjednika dr. Franje Tuđmana, i načelnika GS HV-a, 

generala zbora Antona Tusa, o obrani Domovine na istočnoslavonskom 

bojištu. Pritom je načelnik GS HV-a ocijenio da bitke 

koje su vodili pripadnici i postrojbe 101. brigade ZNG-a/HV-a 

od osvajanja i držanja mostobrana na Kupi, a posebno u izvršavanju 

bojevih zadataka na istočnoslavonskom bojištu, odlučujuće 

su doprinijele slobodi i državnosti naše drage domovine Hrvatske. 

Tijekom izvršenja bojnih zadaća na istočnoslavonskom bojištu, 

101. brigada HV-a, udaljena oko 300 kilometara od matičnog 

područja i u neposrednom bojnom dodiru s lokalnim 

snagama pobunjenih Srba i jedinicama JNA, uspješno je obavila 

sve postavljene zadaće, spriječivši okruženje Osijeka s južne strane 

te onemogućivši izbijanje neprijatelja na magistralu Osijek 

– Đakovo i željeznički smjer Osijek – Đakovo – Vinkovci. Pritom 

treba istaknuti kako su tijekom sedam mjeseci bojnih djelovanja 

na istočnoslavonskom bojištu, pripadnici 101. brigade 

HV-a strogo poštovali i provodili odredbe Ženevske konvencije 

te međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. 

214

Povratak brigade s istočnoslavonskog bojišta, 27. lipnja 1992. 

Na istočnoslavonskom bojištu pripadnici 101. brigade HV-a 

uspostavili su izuzetno dobru suradnju sa susjednim postrojbama 

Hrvatske vojske te s lokalnim stanovništvom, posebice u zoni 

odgovornosti brigade. 70 Pritom posebno treba istaknuti odličnu 

suradnju brigade sa 122. brigadom HV-a Đakovo i 130. brigadom 

HV-a Osijek, s kojima je zapovjednik 101. brigade HV-a 

potpisao Povelju o prijateljstvu, koju su naknadno potpisale i sve 

brigade Hrvatske vojske koje su sudjelovale u obrani Osijeka. 

Za zasluge i doprinos obrani Domovine na istočnoslavonskom 

bojištu te u znak zahvalnosti Slavonaca pripadnicima 

brigade, Osječko-baranjska županija dodijelila je 101. brigadi 

HV-a “Povelju zahvalnosti županije Osječko-baranjske” 30. 

svibnja 1996. godine. 

Tijekom deset mjeseci (rujan 1991. – lipanj 1992.) neprekidnih 

bojnih djelovanja, uvijek na prvoj crti bojišnice i u 

neravnopravnoj borbi sa znatno nadmoćnijim neprijateljem, 

pripadnici 101. brigade HV-a ostvarili su sve dobivene zadaće. 

Pritom su pripadnici brigade vodili teške i značajne bitke, pridonijevši 

ostvarenju dva strateška cilja: 

1) zaustavljanje na Kupi proboja snaga JNA i pobunjenih 

Srba s okupiranog područja Banovine prema Zagrebu i njihovog 

spajanja s postrojbama JNA u vojnim objektima u Zagrebu, 

Jastrebarskom i Dugom Selu, i 

2) zaustavljanje proboja snaga JNA i pobunjenih Srba na 

području istočne Slavonije i njihovog spajanja sa snagama pobunjenih 

Srba i JNA na području zapadne Slavonije. 

Pritom treba posebno istaknuti da je tijekom obrane južnih 

prilaza Zagrebu na rijeci Kupi, brigada izvela i napadni boj iz 

neposrednog dodira s neprijateljem, nasilno prešavši preko porušenog 

mosta u Pokupskom na desnu obalu rijeke Kupe, potisnula 

snage pobunjenih Srba i JNA oko 5 km u dubinu okupiranog 

područja Banovine i uspostavila mostobran, koji je držala 

72 sata. Prijelaz Kupe bio je prvo napadno bojno djelovanje 

takve vrste tijekom Domovinskog rata, što je cijelom pothvatu 

davalo još veću težinu. 

Kroz 101. brigadu HV-a i njoj podređene postrojbe tijekom 

bojnih djelovanja 1991. i 1992. prošlo je, ovisno o izvoru, 5119 

ili 5120 vojnih obveznika, od kojih je preko 90% bilo s područja 

općina Susedgrad i Medveščak. 

70 Suradnja sa susjednim postrojbama, 3. brigadom ZNG-a i brigadama Hrvatske vojske – 106. brigadom Osijek, 107. brigadom Valpovo, 122. brigadom 

Đakovo, 130. brigadom Osijek i 132. brigadom Našice – ostvarivana je ne samo tijekom bojnih djelovanja, već i kroz sportska natjecanja, kulturno-zabavni 

program i vjerske obrede. 

215

6. Demobilizacija brigade 

i prevođenje u pričuvu 

(lipanj – srpanj 1992.) 

Po povratku s istočnoslavonskog bojišta, Zapovjedništvo brigade 

počelo je raditi na prevođenju cijele postrojbe u pričuvu. 

Dana 30. lipnja 1992., 101. brigada HV-a brojala je po popisu 

1583 pripadnika (115 časnika, 79 dočasnika i 1389 vojnih 

obveznika) od po ustroju predviđenih 2041 (122 časnika, 193 

dočasnika i 1726 vojnih obveznika). Osim svečanog dočeka, na 

Velesajmu je 5. srpnja 1992. obavljen i jednodnevni zbor postrojbi 

101. brigade HV-a, posljednja smotra prije demobilizacije, 

koja je započela 10. srpnja 1992. godine. Temeljem zapovijedi 

ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška od 27. 

lipnja 1992., zapovjednik 3. OZ Zagreb, general-bojnik Božo 

Budimir zapovjedio je ukidanje i demobilizaciju dijela pričuvnih 

postrojbi Hrvatske vojske iz svoje nadležnosti, a 101. brigadi 

HV-a demobilizaciju i osnivanje Zapovjedništva za razvoj 

101. brigade HV-a (djelatna jezgra). 

Na osnovu visokog stupnja organiziranosti, osposobljenosti, 

mobilnosti i bojne spremnosti Zapovjedništva i postrojbi 

brigade te učinkovitog obavljanja bojnih zadaća, koje su odlučujuće 

pridonijele stabilizaciji situacije na pokupskom i istočnoslavonskom 

bojištu, bilo je za očekivati da će 101. brigada HVa, 

po povratku iz istočne Slavonije, biti upućena na neko novo 

bojište. No, nadređeno zapovjedništvo odlučilo je da se brigada 

demobilizira i prevede u pričuvu, što su brojni pripadnici 101. 

brigade HV-a ocijenili kao veliku pogrešku. 

Prema Naputku Ministarstva obrane Republike Hrvatske, 

zapovijedi Zapovjedništva 3. OZ Zagreb i zapovijedi Zapovjedništva 

obrane grada Zagreba, Zapovjedništvo 101. brigade 

HV-a donijelo je plan demobilizacije pripadnika i postrojbi brigade 

u tri faze: 

1) organizacijsko-kadrovske pripreme za provođenje demobilizacije 

(28. lipnja – 10. srpnja 1992.); 

2) realizacija planskih aktivnosti demobilizacije vojnika i 

motornih vozila, razduživanje materijalno-tehničkim sredstvima 

i opremom (10. – 20. srpnja 1992.), te 

3) realizacija planskih aktivnosti nakon demobilizacije 

(20. – 31. srpnja 1992.). 

Demobilizacija pripadnika i postrojbi 101. brigade HV-a u 

najvećoj je mjeri provedena u razdoblju između 17. i 20. srpnja 

1992. po manjim grupama i postrojbama, najviše do jedne satnije. 

Materijalno-tehnička sredstva, naoružanje i vojna oprema 

demobilizirane 101. brigade HV-a evidentirana su i uskladištena 

po osnovnim postrojbama, uz kompletnu prateću dokumentaciju, 

u skladištima policijskih postaja na Črnomercu i na 

Krugama u Zagrebu, a mobilizirana motorna vozila vraćena su 

njihovim vlasnicima. Do 20. srpnja 1992. postrojbe 101. brigade 

HV-a demobilizirane su i prevedene u pričuvu. 

Nakon demobilizacije brigade, dio zapovjednika i časnika 

101. brigade HV-a preuzeo je zapovjedne i druge odgovorne 

dužnosti u drugim postrojbama Hrvatske vojske. Tako su, 

po zapovijedi zapovjednika obrane grada Zagreba, pukovnika 

Darka Grdića, Tomislav Tolić, Bruno Čavić i Ahmet Puškar 

preuzeli zapovjedne dužnosti u 145. brigadi/Taktičkoj grupi 

145 HV-a Zagreb – Dubrava, u sklopu koje sudjeluju u bojnim 

djelovanjima na Južnom bojištu. 

Dvadeset i pet pripadnika brigade, pod zapovijedanjem 

Dražena Sreša, dragovoljno je pristupio Taktičkoj grupi 153 

HV-a Velika Gorica, u sklopu koje kratko vrijeme sudjeluju u 

bojnim djelovanjima na području Bosanske Posavine. Dio pripadnika 

brigade priključio se 67. bojni Vojne policije HV-a, 

dok je dio nastavio svoj ratni put u drugim postrojbama Hrvatske 

vojske. 

216

7. Priprema brigade 

za oslobađanje 

okupiranih područja 


7.1. Ustroj i djelovanje Zapovjedništva 

za razvoj brigade 

Od kraja svibnja 1992., kao nadređeno zapovjedništvo, 101. brigadom 

HV-a zapovijeda Zapovjedništvo obrane grada Zagreba, 

na čelu sa zapovjednikom, pukovnikom Darkom Grdićem, 

pod kojim je brigada bila sve do 2. ožujka 1993. godine. Prema 

zapovijedi Zapovjedništva obrane grada Zagreba od 22. veljače 

1993., a u vezi ukidanja navedenog Zapovjedništva, 101. brigada 

HV-a je zajedno s 99., 100., 102., 148. i 149. brigadom HV-a 

podređena Zapovjedništvu Zbornog područja (ZP) Zagreb pod 

čijim zapovijedanjem ostaje do “svršetka svog ratnog puta”. 

Demobilizacijom pripadnika i prevođenjem 101. br HV-a 

u pričuvu, Zapovjedništvo brigade smanjeno je i preustrojeno u 

skladu s mirnodopskim potrebama, u Zapovjedništvo za razvoj 

brigade (nadalje razvojna jezgra) sa svim ovlastima i zadaćama 

Zapovjedništva brigade. Zapovjedno mjesto nalazilo se u prostorijama 

Gradske uprave – Područnog ureda Susedgrad. 

Na prijedlog zapovjednika 101. brigade HV-a, a temeljem 

suglasnosti ZOGZ-a i Personalne uprave MORH-a, od 8. srpnja 

1992. djeluje Zapovjedništvo 101. brigade HV (razvojna 

jezgra) sljedećeg djelatnog ustroja i sastava: 

1. zapovjednik brigade: pukovnik Jozo Petrašević; 

2. zamjenik zapovjednika brigade i pomoćnik za INP: satnik 

Tomislav Pavić; 

3. pomoćnik zapovjednika za OMKP (organizacijsko-mobilizacijske 

kadrovske poslove): bojnik Milan Rebić; 

4. pomoćnik zapovjednika za logistiku: pukovnik Tomislav 

Kačić Alesić, a od 1. rujna 1992. poručnik Darko Spasojević; 

5. režiser – blagajnik: narednica Mira Petrašević; 

6. referent za opće i administrativne poslove: narednica 

Zdenka Merkl; 

7. vozač zapovjednika: časnički namjesnik Ivan Živković; 

8. koordinator za skrb: bojnik Želimir Majetić; 

9. koordinator za skrb: natporučnik Ivan Lažeta. 

Nakon demobilizacije i prevođenja brigade u pričuvu povećali 

su se i poslovi i zadaće, posebice u logistici, te je na zahtjev zapovjednika 

brigade odobreno proširenje i popuna iz pričuve za: 

1. načelnik SiS-a: bojnik Stjepan Bratković; 

2. izvjestitelj za OMKP: satnik Krunoslav Samošćanec; 

3. načelnici struka u logistici: Nenad Mrva, Josip Žeželj, 

Srećko Planinčić, Nikola Kordiš, Anđelko Vrbanović; 

4. informatičar: Rešad Švraka i Branko Rain; 

te jedan broj pripadnika za obavljanje zadaća logističke potpore. 

U razdoblju od 20. srpnja 1992. do 30. srpnja 1995. zapovjedništva 

i postrojbe 101. brigade nalaze su u pričuvi, a sve operativno-stručne 

zadaće ustroja, popune, mobilizacijskih priprema, 

izobrazbe i dr. obavljala je razvojna jezgra Zapovjedništva 

brigade. 

217

Također, dolazi do određenih promjena u Zapovjedništvu 

brigade. U 1993. na mjesto referenta u logistici postavljaju se 

Tomislav Čižmek i Danica Hundrić – Ciglenečki. Na mjesto 

vozača zapovjednika umjesto Ivana Živkovića postavljen je 

Darko Ladišić, a nakon njega Žarko Seljan i Dubravko Sporiš. 

U 1994., na osnovu zahtjeva zapovjednika brigade i ukazanih 

potreba u izvođenju bojne obuke i odgoja zapovjedništava i postrojbi 

brigade u 1993. godini, odobrava se ustrojba 2 djelatna 

mjesta: 

– izvjestitelja za izvedbeno – nastavne poslove (INP), na 

koje se postavlja satnik Željko Pulek, a nakon njega natporučnik 

Sulejman Tatarević; 

– pomoćnika zapovjednika za SIS, na koje se postavlja poručnik 

Željko Jantolek. 

Za zamjenika zapovjednika brigade – pomoćnika za INP 

umjesto Tomislava Pavića postavlja se bojnik Darko Mateša. 

Za pomoćnika zapovjednika za OMKP umjesto Milana Rebića 

postavlja se narednica Zdenka Merkl, a na njezino mjesto 

– referenta za opće i administrativne poslove vodnica Marjeta 

Kerovec. U 1995. za zamjenika zapovjednika brigade – pomoćnika 

za ONP, umjesto Darka Mateše postavlja se natporučnik 

Sulejman Tatarević. 

U razdoblju od 20. srpnja 1992. do 30. srpnja 1995. zapovjedništva 

i postrojbe 101. br HV-a nalazile su se u pričuvi, a sve 

operativne i stručne zadaće obavljala je razvojna jezgra Zapovjedništva 

brigade, koja u svom svakodnevnom radu: 

– provodi raščlambe obavljenih bojnih zadaća, ocjenjuje 

ostvarene rezultate i predlaže aktivnosti i mjere za povećanje 

osposobljenosti zapovjednika i pripadnika brigade 

na višu razinu; 

– izrađuje organizacijsko-mobilizacijsku i kadrovsku dokumentaciju, 

potrebnu za moguće bojno ili mirnodopsko 

djelovanje brigade; 

– usklađuje potrebe i mogućnosti ratne popune Zapovjedništva 

i postrojba brigade prema ratnom ustroju (+10% 

zapovjednog kadra) i VES (vojno-evidencijskih specijalnosti), 

prikuplja jedinične kartone vojnih obveznika 

na ratnom rasporedu u brigadi od Područnog ureda za 

obranu Susedgrad i drugih područnih ureda, te ustrojava 

jediničnu i abecednu kartoteku postrojba brigade; 

– usklađuje potrebe i mogućnosti ratne popune Zapovjedništva 

i postrojba brigade, prema ratnom ustroju, motornim 

vozilima, pješačkom oružju, oruđima, ubojitim 

i drugim TMS-ovima, te svakodnevno brine o njihovoj 

ispravnosti, pravilnoj uskladištenosti i sl.; 

– izgrađuje i jača bojnu i mobilizacijsku spremnost Zapovjedništva 

i postrojba brigade – izrađuju se kompletno 

novi mobilizacijski i drugi potrebni planovi postrojbi 

brigade te se provodi obuka provoditelja mobilizacije; 

– pripadnicima brigade na Posavskom i Južnom bojištu 

pruža logističku potporu; 

– realizira godišnje zapovijedi za obuku i druge zapovijedi 

i zadaće nadređenih zapovjedništava, Zapovjedništva 

obrane grada Zagreba i Zapovjedništva Zbornog područja 

Zagreb; 

– izrađuje planove obuke, osposobljavanja i uvježbavanja 

pripadnika i postrojba brigade; 

– provodi izobrazbu zapovjednika i časnika brigade, bojni 

i samostalnih postrojba brigade, od razine zapovjednika 

(dozapovjednika) satnija do Zapovjedništva brigade, 

prema mobilizacijskim i planovima uporabe; 

– organizira, priprema i provodi bojnu obuku i odgoj svih 

postrojba brigade prema zapovijedima nadređenog zapovjedništva; 

– organizira, priprema i provodi skupne trenaže i skupne 

vježbe; 

– organizira, priprema i provodi metodičko-pokazne vježbe; 

– surađuje sa stručnim timovima za obuku i nadzor, te sudjeluje 

u timovima za nadzor obuke i vježbi postrojba 

Zapovjedništva ZP Zagreb; 

– organizira, priprema i provodi smotre svih vojnih obveznika 

i motornih vozila postrojba brigade; 

– sa zapovjedno-stožernim kadrovima zapovjedništava 

provodi redovita informiranja i druge oblike osposobljavanja 

(svaki mjesec); 

– provodi informativno-stručne sastanke sa zapovjednicima 

satnija i samostalnih postrojba brigade (svaka dva do 

tri mjeseca); 

– svakodnevno djeluje na povećanju vojne stege, radne 

učinkovitosti i unapređenju unutarnje službe te na uklanjanju 

slabosti i nedostataka od značenja za bojnu spremnost 

postrojba brigade; 

– kontinuirano provodi mjere zaštite i sigurnosnog osiguravanja 

aktivnosti brigade; 

– provodi redovito održavanje i preglede naoružanja i 

TMS-a razmještenih u skladištima brigade; 

– redovito skrbi o obiteljima poginulih te o ranjenim i 

oboljelim pripadnicima brigade i pruža im pomoć u 

ostvarivanju prava na naknade materijalnih i stambenih 

218

prava po zakonu Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike 

Hrvatske; 

– organizira i provodi obilježavanje obljetnice ustroja brigade 

te posjete mjesta pogibije pripadnika 101. br HV-a 

u suradnji s obiteljima poginulih i predstavnicima Općine 

Susedgrad; 

– ažurira podatke o statusu ranjenih i oboljelih pripadnika 

brigade; 

– surađuje u gradnji spomen-obilježja poginulim pripadnicima 

101. br HV-a i drugim hrvatskim braniteljima s 

područja Općine Susedgrad na mjesnom groblju u Stenjevcu; 

– organizira izdavanje, promoviranje i distribuciju Multimedijalnog 

projekta “101. za Hrvatsku”; 

– organizira i provodi sportske, zabavne i kulturne aktivnosti 

pripadnika brigade; 

– prikuplja, razvrstava, popisuje, slaže i za arhiviranje priprema 

arhivsko gradivo i predaje ga nadležnim institucijama 

na pohranu i čuvanje; 

– redovito ažurira, izrađuje i dorađuje planske i druge operativne 

dokumente, evidencije i dnevna operativna izvješća; 

te 

– svakodnevno obavlja logističke zadaće u skladištima materijalne 

doknade i osigurava logističku potporu u obavljanju 

zadaća Zapovjedništva brigade. 

Tijekom navedenog razdoblja razvojna jezgra Zapovjedništva 

101. brigade HV-a najviše pažnje posvetila je izgradnji i 

jačanju mobilizacijske i bojne spremnosti postrojbi i pripadnika 

brigade, planiranju, organizaciji i provedbi pripremnih mjera i 

radnji te uvježbavanju napadnih bojnih djelovanja na planiranim 

smjerovima bojne uporabe brigade u predstojećim operacijama 

oslobađanja okupiranih teritorija Republike Hrvatske. 

U skladu s tim, Zapovjedništvo brigade izradilo je cjelovitu 

raščlambu bojne uporabe brigade u dotadašnjem tijeku Domovinskog 

rata, te zaključke o stečenim iskustvima i nedostacima 

primjenjivalo u izradi planova i drugih dokumenata za povećavanje 

stupnja bojne spremnosti brigade u pričuvi. Krenulo 

se iz početka, bez ikakvih naputaka i šablona. Zapravo, bio je 

to proces prevođenja brigade iz ratnih u mirnodopske uvjete 

djelovanja u spremnosti i očekivanju zapovijedi o mobilizaciji 

i bojnoj uporabi brigade u operacijama oslobađanja okupiranih 

područja RH. Planove mobilizacije, planove bojne uporabe brigade, 

zemljovide i druge dokumente Zapovjedništvo je izradilo 

među prvima te Zapovjedništvu ZPZ-a predložilo Plan organiziranja 

i izvođenje seminara (s vlastitim kadrovima) za djelatnike 

zapovjedništava brigada, kako bi stečena iskustva podijelili s 

kolegama. 

Ratna popuna i izbor kadrova na zapovjedno-stručnim dužnostima 

bili su vrlo složeni. Zauzet je stav da se na ustrojbena 

mjesta postave u ratu dokazani kadrovi, vodeći računa da postrojba 

ostane u sastavu kakvom je i ratovala, što nije bilo moguće 

izvesti iz više razloga (pripadnici brigade su otišli u druge 

postrojbe, neodgovarajuće veze, odlazak za poslom i sl.). 

Na osnovi izrađenih dokumenata i papirnate ratne popune 

brigade vojnim obveznicima i motornim vozilima redovito se, 

u suradnji s Područnim uredom za obranu Susedgrad, provode 

smotre s ciljem međusobnog upoznavanja pripadnika i zapovjednog 

kadra te ostvarivanja uvida u kvalitetu i stanje popune 

postrojba v/o, adekvatnim m/v, potrebitim naoružanjem i 

opremom, kao imperativa mobilizacijske i bojne sposobnosti 

brigade. 

U to vrijeme povećan je ustroj brigade i s topničko – raketnim 

divizijunom (TRD) i bitnicom POLK 9K-11, što je 

značilo povećanje za oko 400 pripadnika i iziskivalo izvlačenje 

sposobnih kadrova iz popunjenih postrojbi brigade te neraspoređenog 

dijela v/o iz Ureda za obranu, kojih nije bilo. 

Na smotrama se odazivalo oko 70% v/o od ustroja (samo 

na smotri postrojba TRD u 1994. odazvalo se preko 80% v/o), 

te oko 60% m/v. Zapovjedništvo brigade u suradnji s Područnim 

uredom obrane Susedgrad (bili su i prostorno smješteni na 

istom katu) svakodnevno je dogovaralo, usklađivalo i unaprjeđivalo 

stanje popune i izgrađivalo ostale čimbenike mobilizacijske 

spremnosti. 

Također, Zapovjedništvo i sve postrojbe 101. brigade HV-a 

kontinuirano su, od kraja 1992. do srpnja 1995., izvodile bojnu 

obuku koja se sastojala od vježbi mobilizacijske i bojne spremnosti, 

vojnih vježbi, skupnih trenaža cjelokupnog ili razvojne 

jezgre Zapovjedništva brigade (najčešće s temom “Brigada u napadu”) 

i skupnih vježbi (na razini Zapovjedništva brigade, zapovjedništava 

bojni i satnija te zapovjednika samostalnih vodova 

i desetina). Pritom je posebna pažnja bila posvećena bojnoj 

obuci i osposobljavanju zapovjedno-stručnih kadrova i vojnih 

obveznika deficitarnih specijalnosti unutar brigade (pripadnika 

protuzračne obrane, topništva, inženjerije, veze…) iz vojnostručne 

tematike. 

Uz to, izvode se i zapovjedna izviđanja u području Pokupskog 

i Pribilović brda tijekom kojih se Zapovjedništvo brigade 

i zapovjednici postrojba upoznaju sa smjerovima dovođenja 

postrojbi brigade u očekujući rajon i konfiguracijom terena te 

sagledavaju mogućnosti bojnog djelovanja postrojbi brigade 

na planiranim smjerovima njihove bojne uporabe u predstoje- 

219

ćim planiranim operacijama oslobađanja okupiranih teritorija 

Republike Hrvatske. Uz to, s njima su provođeni i informativno-stručni 

susreti svakih 1-2 mjeseca, na dobrovoljnoj osnovi – 

neposrednim pozivanjem od strane Zapovjedništva brigade na 

kojima su zapovjednici upoznavani s adekvatnom situacijom, 

obvezama brigade, stanjem popune i dr. 

Zapovjedništvo brigade (razvojna jezgra) redovito je razmatralo 

kadrovsku problematiku te na osnovi iskazanih sposobnosti 

zapovjedno – stožernih kadrova predlagalo ih je za redovita 

i izvanredna promaknuća. No, prijedlozima nije udovoljeno, 

osim u iznimnim slučajevima. 

Isto tako, Zapovjedništvo brigade u suradnji sa zapovjednicima 

bojni i samostalnih postrojba brigade, predložilo je za 

odgovarajuća odličja i priznanja pripadnike brigade koji su se 

dokazali iznimnom hrabrošću i junačkim činom te natprosječnim 

rezultatima u vođenju i zapovijedanju postrojbama u ratu. 

Prijedlozi za adekvatne činove i zaslužena odličja i druga 

priznanja temeljito su obrazloženi, propisno i u roku dostavljeni 

nadležnom zapovjedništvu u ožujku i travnju 1994., ali na 

njih i nakon brojnih zahtjeva, nikada nije odgovoreno. 

Osim toga, od kraja 1992. do svibnja 1995. razvojna jezgra 

Zapovjedništva 101. brigade HV-a vršila je redovita pozivanja 

na smotre vojnih obveznika brigade prema ratnom rasporedu, 

kako bi ostvarila uvid u stanje i kvalitetu popune i opremljenosti 

vojnih obveznika opremom i materijalno-tehničkim 

sredstvima, uskladila stanje popunjenosti te proučila i utvrdila 

mobilizacijsku spremnost postrojbi brigade. Smotre vojnih obveznika 

brigade održavane su na sljedećim lokacijama: 

– u OŠ “Bana Josipa Jelačića” Zapovjedništva i postrojbi 1. 

bojne; 

– u OŠ “Gornje Vrapče” Zapovjedništva i postrojbi 2. bojne; 

– u OŠ “Stenjevec” Zapovjedništva i postrojbi 3. bojne; 

– u OŠ “Dragutina Domjanića” samostalnih postrojbi brigade 

(Voda veze, Voda PZO, Inženjerijskog voda i Voda 

RBKO), te 

– u OŠ “Malešnica” topničko-raketnog divizijuna (TRD) i 

bitnice POLK 9K-11. 

Osim vojnih obveznika, razvojna jezgra Zapovjedništva 

101. brigade HV-a redovito je vršila smotre motornih vozila 

brigade na parkiralištu poduzeća “Jedinstvo”. Na smotrama 

je uočena slaba popuna postrojbi brigade motornim vozilima, 

koja nisu bila ni adekvatna potrebama po broju, tipu i tehničkoj 

ispravnosti, što se negativno odražavalo na mobilizacijsku i bojnu 

spremnost postrojbi brigade. 

Nakon provedene demobilizacije, sva materijalno-tehnička 

sredstva, naoružanje i vojna oprema 101. brigade HV-a evidentirani 

su i uskladišteni po osnovnim postrojbama, uz kompletnu 

prateću dokumentaciju, u skladištima Policijske postaje 

na Črnomercu i na Krugama u Zagrebu. Brigada je 26. ožujka 

1994. dobila na raspolaganje skladišta u vojarni “Taborec” u 

Samoboru, u koja su do 9. travnja 1994. preseljena materijalnotehnička 

sredstva, naoružanje i oprema iz skladišta na Krugama. 

Po završetku preseljenja, 19. travnja 1994. nadzor novih skladišta 

101. brigade HV-a u vojarni “Taborec” u Samoboru izvršio 

je načelnik tehničke službe Zapovjedništva Zbornog područja 

Zagreb, pukovnik Miroslav Dobrinić, i ocijenio da je učinjeno 

sukladno propisima i zapovijedima. Uz to, tijekom kolovoza 

1994. u skladišta brigade u vojarni “Taborec” prebačen je i dio 

materijalno-tehničkih sredstava, naoružanja i vojne opreme iz 

njezinih skladišta u Policijskoj postaji Črnomerec. 

220

7.2. Bojna obuka i odgoj zapovjedništava i 

postrojba brigade u 1993. godini 

na banovinskoj bojišnici 

(20. svibnja – 26. lipnja 1993. i 3. studenoga – 

3. prosinca 1993.) 

Temeljem usmene zapovijedi nadređenog zapovjednika Zbornog 

područja Zagreb, general-bojnika Petra Stipetića, 101. brigada 

HV-a stavljena je u povišeni stupanj bojne spremnosti u 

10,00 sati 26. travnja 1993. godine. Razvojna jezgra Zapovjedništva 

101. brigade HV-a dobila je usmene naputke da intenzivira 

mobilizacijsku spremnost brigade (ažuriranje dokumenata 

planova mobilizacije te planova popune vojnim obveznicima, 

motornim vozilima i drugim materijalno-tehničkim sredstvima) 

i obavi sve organizacijsko-stručne pripreme za mobilizaciju 

postrojbi brigade, obuku i postupno uvođenje postrojba brigade 

na prvu liniju obrane banovinske bojišnice. U skladu s tim 

izrađen je i od zapovjednika ZPZ-a odobren Plan i dinamika 

pozivanja – mobiliziranja postrojba brigade s tematikom petodnevne 

obuke i postupnog uvođenja na prvu crtu obrane s 

ciljem zamjene pripadnika 12. dp koji duže vrijeme nisu bili na 

odmoru. 

Prema odobrenom Planu obuke u 1993. organizirana je i 

provedena samo obuka Zapovjedništva brigade, samostalnih 

postrojba brigade te 1. i 2. bojne, i to u dva vremenska razdoblja: 

• bojna obuka i uvježbavanje Zapovjedništva brigade, 1. 

bojne i samostalnih postrojba brigade u vremenu od 20. 

svibnja do 26. lipnja 1993. godine 

• bojna obuka i uvježbavanje Zapovjedništva brigade, 2. 

bojne i drugog dijela samostalnih postrojba brigade u 

vremenu od 3. studenoga do 3. prosinca 1993. godine 

7.2.1. Bojna obuka i uvježbavanje 

zapovjedništava i postrojba brigade 

u svibnju i lipnju 1993. godine 

Zapovjednik 101. brigade HV-a 15. svibnja 1993. zaprimio je 

usmenu zapovijed zapovjednika ZP-a Zagreb za pozivanje samo 

1. bojne iz odobrenog Plana obuke i to prije planiranih termina, 

u najkraćem vremenu. Također, odobreno je pozivanje ratnog 

Zapovjedništva brigade (radi priprema izvedbeno-nastavne dokumentacije, 

organiziranja izvođenja i nadgledanja pojedinih 

faza obuke) i dijela samostalnih postrojba brigade radi specijalističke 

izobrazbe. 

Uz provedene stručno-metodičke pripreme Zapovjedništva 

brigade i 1. bojne te zapovjednika postrojba, obavljena su u dva 

navrata zapovjedna izviđanja područja praktične bojne izobrazbe 

vojnih obveznika brigade u zoni odgovornosti 3. bojne 12. 

domobranske pukovnije HV-a Petrinja. Dana 22. svibnja izviđanje 

je izvršilo Zapovjedništvo brigade, a šest dana kasnije, 28. 

svibnja 1993., Zapovjedništvo 1. bojne. 

Bojna obuka i odgoj isplanirana je kao 15-dnevna vojna 

vježba te je realizirana u dvije faze. U prvoj je u trajanju od 5 

dana obavljeno pozivanje ljudstva, teorijska i taktička izobrazba, 

a u drugoj praktična vojna obuka pripadnika 1. bojne na 

prvoj crti banovinske bojišnice Konjska glava – Jasikova kosa – 

Pribilović brdo – Šestanj brdo u zoni odgovornosti 3. bojne 12. 

domobranske pukovnije HV-a. 

221

Banovina: Šestanj – Pribilović brdo, lipanj 1993. 

222

223 

Nakon završetka prve faze bojne izobrazbe, 6. lipnja 1993., 

postrojbe su izmještene iz Zagreba i postupno uvedene na predviđene 

položaje. 

Prva pješačka bojna 101. br HV-a, pod zapovijedanjem satnika 

Ivana Mlinara, 6. lipnja 1993. u 5,35 sati, sa spremnošću za 

b/d u 6,00 sati, preuzima položaje na prvoj crti napada 3. bojne 

12. dp HV-a i to: Pribilović brdo (tt 264) – Šestanj, po dubini 

Međurače, koja je mjestimice bila udaljena 80 – 800 m od neprijatelja. 

ZM 1. bojne je u s. Donje Mokrice. Dijelovi bitnice 

topova (ZIS 76 mm) 2. gardijske brigade HV-a na paljbenom 

položaju u rajonu Gornjih Mokrica, sa smjerom djelovanja Župić 

i Novo Selište. 

Zadaća 1. pb bila je: učvrstiti dosegnutu crtu napada, uz odsudnu 

obranu, pripremati se za napad te omogućiti uvođenje 

1. bojne 2. gardijske brigade HV-a i 2. bojne 12. dp HV-a, radi 

daljnjeg napada na smjeru: Pribilović brdo – Križ – Javor – Hrastovica, 

a pomoćnim snagama: Novo Selište – Sveto Trojstvo – 

Ćirovo brdo i ovladati crtom šuma Vučjak – šuma Javor i crtom 

s. Novo Selište – Sveto Trojstvo, spriječiti izvlačenje snaga SVK 

iz Petrinje i stvoriti uvjete II b/e za uništavanje okruženih snaga 

i oslobađanje Petrinje. Desni susjed 1. bojna 2. gardijske brigade 

HV-a “Gromovi”, a lijevi 2. bojna 12. dp HV-a. 

Na smjeru napada 1. bojne bile su raspoređene u obrambenom 

poretku snage 4. bataljuna (oko 560 pripadnika) 31. 

pbr TO 39. (Banijskog) korpusa SVK. Glavnina snaga bila je 

grupirana na crti: Novo Selište – Milekovići – Graberje, dobro 

naoružana, popunjena i sa snažnom topničkom potporom. Bataljun 

je bio ojačan i tenkovskim vodom T-84, samohotkama 

M 36 90 mm u rajonu Strašnika. Imao je i minobacače 82 mm 

(osam komada), te POG kod Svetog Ivana i Pavla. 

ZM 4/31. pbr TO bilo je u s. Gora. 

U vremenu od 6. do 15. lipnja 1993., osim povremene vatre 

iz pješačkog oružja, nije bilo bojnih djelovanja većeg intenziteta. 

Prva bojna je potpuno obavila sve zadaće priprema i uvježbavanja 

za napad, te je osposobljena za napadna bojna djelovanja 

na banovinskoj bojišnici. 

Crtu bojišnice 1. bojna 101. br HV-a bez promjena predala 

je 3. bojni 12. dp HV-a do 6,00 sati 15. lipnja 1993., a nakon 

toga izvlači se s banovinske bojišnice i demobilizira. 

Tijekom izvođenja bojne obuke na prvoj crti bojišnice uspostavljena 

je uspješna suradnja sa Zapovjedništvom i pripadnicima 

12. dp HV-a Petrinja, posebice njezine 3. bojne, snagama 

MUP-a u zoni odgovornosti, susjednim postrojbama i pučanstvom. 

Vježbom su ostvarena dva cilja: zapovjedništva i postrojbe 

brigade uvježbavale su i izvodile radnje i postupke obrane na

prvoj crti bojišnice, pripremajući se za eventualni napad na tom 

smjeru u oslobađanju okupiranih područja RH, te je zapovjedništvima 

i postrojbama 12. dp HV-a omogućeno da se izvuku s 

prve crte obrane na zasluženi odmor u trajanju 10-12 dana. 

Istovremeno je obavljena i bojna obuka samostalnih postrojbi 

brigade – Izvidničkog voda, Voda Vojne policije, Protudiverzantskog 

i Diverzantskog voda za koje je bojna izobrazba 

provedena u širem rajonu Susedgrada i Samobora, uz stručnometodičko 

vođenje instruktora iz Glavnog stožera HV-a i Zapovjedništva 

ZP-a Zagreb. Zbog stalne dopune popune samostalnih 

postrojbi, obuka predviđena i organizirana do 21. lipnja, 

produljena je do 26. lipnja 1993. godine. 

Zadaće u obrani i pripremi za napad provedene su metodsko-pokaznim 

načinom (metodom vođenja), napisane su zapovijedi 

i izrađeni svi potrebiti prilozi. Pripadnici postrojbi brigade 

za specijalne namjene tijekom obuke uvježbavani su s bojnim 

streljivom i eksplozivom uz stručno izvođenje specijalaca 71 GS 

HV-a, dokazanima u Domovinskom ratu. 

U sklopu Zapovjedništva brigade, po prvi puta u obuci sudjeluju 

nedavno raspoređeni v/o, bez ratnog iskustva, na vrlo 

odgovornim dužnostima pomoćnika zapovjednika za PD – 

Nevenko Stričević i izvjestitelja za IPD – Mario Rogač. 

Izvođenje bojne obuke i odgoja vojnih obveznika 1. bojne 

i dijela samostalnih postrojba brigade za specijalna djelovanja 

prema zapovijedi zapovjednika ZPZ nadzirao je Stručni tim 

Zapovjedništva ZPZ. 

Stručni tim ZPZ, na čelu s bojnikom Sandijem Kneževićem, 

ocjenjivao je sve iskazane rezultate – relevantne za bojnu 

spremnost zapovjedništva i postrojbi na obuci te predložio mjere 

za otklanjanje iskazanih nedostataka, s prijedlogom mjera 

koje su se odnosile na popunu postrojbi v/o i m/v, adekvatnom 

popunom sredstvima veze, intenziviranjem izobrazbe na svim 

razinama zapovijedanja, a poglavito zapovjednika desetina i 

vodova. Predlaže se da ovakve sveobuhvatne vježbovne zadaće 

obavljaju na duže vrijeme od 15 dana. 

Opći zaključak Stručnog tima bio je da iskazani rezultati 

obuke i odgoja dokazuju da je to stabilna postrojba sposobna za 

izvršenje i složenijih zadataka, uz pravodobno otklanjanje uočenih 

nedostataka. 

Postrojba se u cjelini ocjenjuje ocjenom vrlo dobar, a posebno 

ističu zamjenika zapovjednika brigade Tomislava Pavića, 

zapovjednika 1. bojne Ivana Mlinara, Inženjerijski vod 1. bojne 

i Samostalni prateći vod 1. bojne. 

Nakon završetka vojne vježbe, temeljem analitičkog promatranja 

relevantnih čimbenika bojne obuke i odgoja te bojne 

spremnosti Zapovjedništva, 1. bojne i samostalnih postrojbi 

101. brigade HV-a, Zapovjedništvo brigade zaključilo je kako 

su ciljevi i zadaće bojne obuke i odgoja realizirani, a bojna spremnost 

podignuta na višu razinu. Vježbe gađanja i tematika bojne 

obuke provedene su s većinom vojnih obveznika, koji su se 

odazvali na vojnu vježbu, i pritom su ostvareni vrlo dobri i odlični 

rezultati. Bojni moral vojnih obveznika bio je na visokoj 

razini, a obnašanje bojnih zadaća na crti bojišnice u zoni odgovornosti 

3. bojne 12. domobranske pukovnije HV-a Petrinja 

obavljeno je s visoko iskazanom sviješću te vojnim znanjem i 

umijećem. Nije bilo otkazivanja poslušnosti, devijantnih ponašanja 

i izvanrednih događaja. Sve zapovijedi vezane uz zadaće 

bojne obuke realizirane su, a postrojbama 3. bojne 12. domobranske 

pukovnije HV-a Petrinja omogućen je odmor. Sve zapovjedne 

i organizacijsko-stručne zadaće Zapovjedništva 101. 

brigade HV-a u pripremi i tijeku bojne izobrazbe provedene su 

pravodobno, cjelovito i uzorito. No, pritom je istaknuto kako 

mobilizacijska spremnost, posebno pozivanje vojnih obveznika 

i njihov odziv na vojnu vježbu nije bio adekvatan potrebama. 

71 Bili su to instruktori Odjela za specijalne namjene GS HV-a: Tomica Bajsić, Denis Rosandić, Dražen Ćurić i Špejtim Tači, te iz Izvidničke satnije Zapovjedništva 

ZP-a Zagreb: Stjepan Dreta i Dubravko Begović. 

224

7.2.2. Bojna obuka i uvježbavanje Zapovjedništva 

i postrojba brigade u studenom i prosincu 

1993. godine 

Isto kao u svibnju, temeljem zapovijedi zapovjednika ZP Zagreb, 

general-bojnika Petra Stipetića, od 15. rujna 1993., Zapovjedništvu 

101. br HV-a zapovjeđeno je organiziranje i provedba 

15-dnevne bojne obuke Zapovjedništva i postrojba 2. bojne, 

te samostalnih postrojba brigade koje nisu sudjelovale u obuci 

u lipnju, vodova: veze, PZO, inženjerije i RKBO. Osim njih, 

ponovno je angažirano Zapovjedništvo brigade i Vod vojne 

policije iz razloga provedbe plana obuke i odgoja te obavljanja 

vojno-policijskih zadaća tijekom bojne obuke. 

Zapovjedništvo 101. brigade HV-a izradilo je prijedlog 

Plana pozivanja i dinamike bojne izobrazbe vojnih obveznika 

2. bojne i dijela samostalnih postrojbi brigade u vremenu od 3. 

studenog do 3. prosinca 1993. godine. Isplanirana je 15-dnevna 

bojna obuka pripadnika 2. bojne i samostalnih postrojbi brigade, 

koje nisu provele obuku tijekom 1993. godine. Kao i u 

lipnju, izvedena je teorijska obuka u tri, umjesto pet dana, kako 

bi se postrojbama bojne osiguralo više vremena za praktičnu 

obuku i vježbanje, ponovno u zoni odgovornosti 12. dp HV-a 

Petrinja, na prvoj crti njezine 2. i 3. bojne. 

Druga pješačka bojna 101. br HV-a, pod zapovijedanjem 

satnika Marka Bijelića, do 10,00 sati 16. studenog 1993. preuzela 

je prvu crtu banovinske bojišnice od 2. i 3. bojne 12. dp 

HV-a: r. Šanja – Pribilović brdo (lijevo od tt 264) – Jasikova 

kosa – r. Utinja – cesta na proplanku iznad Gornjih Mokrica (tt 

162) – Konjska Glava (tt 178, ispred nje bilo je neprijateljsko 

minsko polje) – r. Kupa (tt 99, Slatina do Mokričkog Luga). 

Crta dodira između 300 i 600 m, a mjestimice 80-100 m. ZM 2. 

Pripadnici 3. satnije 2. bojne prelaze most na Kupi, Letovanić, studeni1993. 

225

Banovina: Pribilović brdo – r. Kupa, studeni 1993. 

226

Pripadnici 3. satnije 2. bojne u taboru. 

bojne u selu Srednje Mokrice, na odvojku k naselju Međurače, a 

IZM je imala u zemunici na tt 162 iznad G. Mokrica. 

Desni susjed: 2. bojna 2. gardijske brigade HV-a “Gromovi”, 

a lijevi 57. brigada HV-a Sisak i 2. gardijska brigada HV-a 

“Gromovi”. 

IZM 12. dp HV-a u Dumače – Farkašić. 

IZM 101. br HV-a u s. Nebojan. 

Brigadna protuoklopna grupa razmještena je u neposrednoj 

blizini punkta UNPROFOR-a, tt 162 – put na proplanku iznad 

G. Mokrica, sastava: Samostalni prateći vod bojne, Vod PZO brigade, 

Desetina BsT-a i Topnički vod ZIS – 76 mm iz 12. dp HV-a. 

Spoznajni podaci o stanju i rasporedu 4. bataljuna 31. br 

TO istovjetni su stanju u lipnju, s time što su u rajonu Novog 

Selišta, dio prema regionalnom vodovodu položaje držali četnici 

Vojislava Šešelja. Posebnu pozornost trebalo je usmjeriti na 

razmještaj i djelovanje snaga pobunjenih Srba iz smjera Cepeliš 

– Križ Hrastovački – Župić. 

Zadaća 2. pb bila je: učvrstiti dosegnutu crtu napada, uz 

odsudnu obranu, pripremati se za napadna djelovanja te omogućiti 

uvođenje 2. bojne 2. gardijske brigade HV-a i 2 i 3. bojne 

12. dp HV-a u napad na smjeru: Pribilović brdo – Križ – Javor 

– Hrastovica, a pomoćnim snagama na smjeru s. Novo Selište 

– Sveto Trojstvo – Ćirovo brdo, ovladati crtom šuma Vučjak – 

šuma Javor i crtom s. N. Selište – Sveto Trojstvo, spriječiti izvlačenje 

snaga SVK iz Petrinje i stvoriti uvjete II b/e za uništavanje 

okruženih snaga i oslobađanje Petrinje. 

Pripadnici 3. satnije 2. bojne na banovinskom bojištu, u dopremi hrane 

i streljiva na prvu crtu, slijeva: Ivan Marasović, Dragutin Bartolin – 

Gec, Robert Ožvald, Davorin Vranko, NN i NN iz 12. dp, Marijan 

Krivec (čuči). 

Pripadnici 2. bojne, koji nisu bili na crti, smješteni su u 

novouređenom taboru (od jedanaest kontejnera) u podnožju 

Šestanj brda, iznad kamenoloma kraj potoka Šanja, u zoni odgovornosti 

2. gardijske brigade HV-a, dvadeset minuta hoda do 

prve crte, do koje su inženjerijske postrojbe u to vrijeme probijale 

cestu za prebacivanje težih oruđa. 

U vremenu od 16. do 27. studenoga 1993., osim povremene 

vatre iz pješačkog oruđa, nije bilo bojnih djelovanja većeg 

intenziteta. Druga bojna i samostalne postrojbe brigade osposobljene 

su i pripremljene za napadna bojna djelovanja na banovinskoj 

bojišnici. 

Crtu bojišnice 2. bojna 101. br HV-a bez promjena predala 

je 2. i 3. bojni 12. dp HV-a do 10,00 sati 27. studenoga 1993., 

nakon čega se izvlači s banovinske bojišnice i demobilizira. 

Bojna obuka i uvježbavanje postrojba 2. bojne za napad 

provedeni su u iznimno teškim uvjetima (stalne provokacije 

pobunjenih Srba, kiša, snijeg, niske temperature i sl.), uz velike 

napore pripadnika. Zbog takvih uvjeta došlo je do pojave 

psihičkih tenzija među pripadnicima bojne, koje su dodatnim 

uređivanjem zaklona i zemunica, prilagodbom na vrlo niske 

temperature i sve boljim upoznavanjem terena, postupno uklonjene. 

Iako su obavljene psihološke pripreme glede ponašanja 

vojnika u ratnim uvjetima (strah, panika, stres), struktura ličnosti, 

sposobnosti i uobičajena, ali i devijantna ponašanja, brigadni 

psiholog, natporučnik Dubravko Tršinski svakodnevno 

je obilazio i dodatno hrabrio pripadnike brigade na prvoj crti 

bojišnice. 

227

Pogled s Pribilović brda na okupirani dio ceste Petrinja – Glina i selo 

Gora, studeni 1993. 

Ophodnja 2. bojne na prvoj crti banovinske bojišnice, Pribilović brdo, 

studeni 1993. 

2. bojna na banovinskoj bojišnici, prijavak zapovjedniku brigade, Donje Mokrice, studeni 1993. 

228

Tijekom pripreme i provedbe bojne izobrazbe dogodila su 

se dva izvanredna događaja, koja su duboko potresla sve pripadnike 

brigade. Ujutro 10. studenog 1993. u vojarni u Samoboru, 

neposredno prije preuzimanja smjene, prirodnom smrću umro 

je vojni obveznik Miljenko Kolaković, pripadnik Voda Vojne 

policije brigade. Dana 22. studenoga 1993., na položaju u području 

Jasikova kosa u zoni odgovornosti 12. dp HV-a Petrinja, 

nesretnim slučajem iz pješačkog oružja ranjen je Damir Poljak, 

pripadnik 1. satnije 2. bojne (jedan broj pripadnika bio je pridodan 

3. satniji). Do ranjavanja je došlo najvjerojatnije iz straha, 

tijekom jako hladne i maglovite noći, nakon višednevnih 

napetosti i provokacija pobunjenih Srba. Nakon pružanja prve 

pomoći i imobilizacije te izvlačenja s prve crte, žurno je prebačen 

na liječenje u Sisak, a potom u Zagreb. 

Pripadnike brigade na prvoj crti banovinske bojišnice posjetili 

su 21. studenoga 1993. predstavnici Područnog ureda 

gradske uprave Susedgrad na čelu s predstojnikom Mihovilom 

Klapšićem, koji je jedan od osnivača 101. brigade HV-a. Izaslanstvo 

u čijem sastavu su bili i predstavnici mjesnih zajednica, 

HVIDRA-e, Područnog ureda za obranu Susedgrad i drugi, u 

pratnji zapovjednika brigade obišlo je vojnike na prvoj crti. Isto 

tako, organiziran je i posjet obitelji. 

Nakon završetka vojne vježbe Zapovjedništvo brigade zaključilo 

je kako su ciljevi i zadaće bojne obuke i odgoja realizirani, 

da je crta bojišnice, i uz stalne provokacije pobunjenih Srba, 

održana te da je bojna spremnost podignuta na višu razinu. 

Vježbe gađanja i tematika bojne obuke provedene su s većinom 

vojnih obveznika, koji su se odazvali na vojnu vježbu, i pritom 

su ostvareni vrlo dobri rezultati. 

Zaključno, valja istaknuti kako su tijekom 1993. godine teorijska 

obuka i ciljanje provedeni izvan crte bojišnice, a praktična 

na crti bojišnice na rijeci Kupi. Time su ostvarena dva cilja: 

zapovjedništva i postrojbe brigade uvježbavali su i izvodili 

radnje i postupke obrane na prvoj crti bojišnice pripremajući se 

za eventualni napad na tom smjeru u oslobađanju okupiranih 

područja RH; zapovjedništvima i postrojbama 12. dp Petrinja 

omogućeno je da se izvuku s prve crte obrane na zasluženi odmor 

u pozadini u trajanju 10-12 dana. 

Zapovjedništvo i postrojbe brigade ne samo da su izvodili 

praktičnu obuku u 1993. godini na prvoj crti bojišnice, već su 

i u cijelosti zamijenili postrojbe 12. dp na crti, preuzeli punu 

odgovornost obrane i eventualnih napadnih djelovanja. 

Nepriznavanje tijeka obuke na crti bojišnice kao sudjelovanje 

u ratu već kao vojnu vježbu, kod dijela pripadnika brigade 

izazvalo je revolt i negodovanje jer nisu bili u istom tretmanu s 

postrojbama 12. dp, a mijenjali su ih. O tim i drugim iskazanim 

problemima, s prijedlogom mjera za njihovo otklanjanje, obaviješteno 

je Zapovjedništvo ZP-a Zagreb. 

Uz iskazanu slabost, pogotovo nedovoljnog odaziva v/o i 

m/v na obuku i odgoj, odnosi između vojnika, dočasnika i časnika 

u zapovjedništvima i postrojbama brigade bili su na visokoj 

razini, primjereni, a vojne kolektive činili su homogenim, 

moralno zdravim i spremnim za napadna djelovanja. 

Uspostavljena je uspješna suradnja s Područnim uredom 

Susedgrad, Zapovjedništvom i postrojbama 12. dp (posebice 

2. i 3. bojne), 2. gardijskom brigadom “Gromovi”, SIS-om, Policijskom 

postajom MUP-a, 66. i 67. bojnom Vojne policije i 

stanovništvom. 

Zapovjedništvo brigade, 2. bojna i samostalne postrojbe brigade 

u realizaciji ciljeva obuke i odgoja ocijenjene su ocjenom 

vrlo dobar, kao i postrojbe na obuci u svibnju – lipnju 1993. 

godine, i osposobljene su za očekivana napadna djelovanja u 

oslobađanju okupiranih područja RH. 

Rezultati obuke i odgoja te vježbanja na prvoj crti banovinske 

bojišnice u 1993. pokazuju da je brigada osposobljena za 

napadni boj u oslobađanju okupiranih područja RH, poglavito 

na smjeru od Šestanj i Pribilović brda prema selu Gora – Sibić – 

utvrda Klinac grad, s ciljem poluokruženja Petrinje sa zapadne 

strane, blokiranja snaga SVK u gradu te stvaranja uvjeta 2. gardijskoj 

brigadi HV-a “Gromovi” za oslobađanje Petrinje i Gline. 

229

7.3. Zapovjedništvo brigade u povećanom 

stupnju bojne spremnosti 

Zbog složene vojno-političke situacije zapovjednik 101. brigade 

HV-a 13. studenoga 1994. zaprimio je usmenu zapovijed zapovjednika 

ZP Zagreb za povećanim stupnjem bojne spremnosti 

Zapovjedništva brigade. 

Zapovjednik brigade ustrojio je dvije operativne skupine iz 

sastava razvojne jezgre Zapovjedništva brigade, pripremio ih za 

neprekidno dnevno – noćno djelovanje, provođenje planiranih 

mjera pripravnosti i povećanje bojne spremnosti, posebice neprekidnog 

funkcioniranja sustava VIZ-a. Njihovo djelovanje 

bilo je neprekidno do početka VRO “Oluja”. 

Sa zapovjedno – stručnim kadrovima Zapovjedništva i postrojbi 

brigade u pričuvi do razine bojni, održavaju se povremeni 

sastanci i informiraju o statusu i zadaćama brigade, te izvode 

stožerni trenaži. Tako je 4. i 5. veljače 1995. izveden stožerni 

trenaž Zapovjedništva brigade i zapovjednih kadrova do razine 

zapovjednika satnija, pod nazivom “SKELA 95”. Moguća rješenja 

danih zadaća, s prijedlozima za žurno otklanjanje nedostataka 

u slučaju bojne uporabe brigade u oslobađanju okupiranih 

područja RH, predočena su Zapovjedništvu ZP-a Zagreb. 

Nakon trenaža, Zapovjedništvo brigade, na prijedlog zamjenika 

zapovjednika brigade, pukovnika Ivana Cukine, utvrdilo je i 

donijelo inovativni dokument “Metodika planiranja i kontrole 

napredovanja brigade u napadu”, te ga uputilo Zapovjedništvu 

ZP-a Zagreb na razmatranje, s prijedlogom primjene u trenažima 

zapovjedništava brigada ZP-a Zagreb. 

230

7.4. Metodičko – pokazna vježba 

“Mobilizacija brigade – pukovnije” 

(“Proljeće – ‘95”) 

Nakon održanih vojnih vježbi i bojne izobrazbe tijekom 1993. 

godine, Zapovjedništvo brigade nastavilo je izgrađivati mobilizacijsku 

i bojnu spremnost pripadnika i postrojbi 101. brigade 

HV-a, kroz sve vidove i oblike vojne obuke, sukladno planiranim 

godišnjim zapovijedima za obuku. U skladu s tim, temeljem 

Godišnje zapovijedi za vojnu obuku i odgoj zapovjedništava 

i postrojbi HV-a u 1994. godini i Operativnog plana zadaća 

MO – GS OS RH za izgradnju bojne spremnosti i jačanje HVa, 

načelnik GS HV-a, general zbora Janko Bobetko zapovjedio 

je izvođenje metodičko – pokazne vježbe “Mobilizacija brigade 

– pukovnije” u organizaciji GS OS RH te pripremi i izvođenju 

Zapovjedništva i pripadnika 101. brigade HV-a. Vježba je 

pripremljena te se trebala održati 25. studenoga 1994. u vojarni 

“Taborec” u Samoboru pod nazivom “Jesen – ‘94”, no zbog 

tadašnje napete vojno-političke situacije, odgođena je te je održana 

na istom mjestu 27. travnja 1995. pod nazivom “Proljeće 

– ‘95”. 

Svrha i osnovni ciljevi vježbe bili su: 

• metodički – pokazno prikazati rad Zapovjedništva brigade 

– pukovnije i provoditelja mobilizacije u procesu 

ustrojavanja postrojbe mobilizacijom, 

• metodički – pokazno prikazati rad provoditelja mobilizacije 

u skladu s Pravilnikom o mobilizaciji OS RH i 

Planom mobilizacije brigade – pukovnije, 

• spoznati mogućnosti i probleme taktičkih postrojba 

HV-a radi nadogradnje sustava mobilizacije. 

Kao i u dotadašnjim vježbama HV-a, i u ovoj je osnovni 

moto bio: Usavršavanje svih obrambenih sustava Republike Hrvatske 

jamstvo je i preduvjet konačnom oslobođenju svih sada okupiranih 

hrvatskih područja. 

Rukovoditelj metodičko – pokazne vježbe “Proljeće – ‘95” 

bio je pomoćnik načelnika GS OS RH za domobranstvo, general-bojnik 

Pavao Miljavac, zamjenik mu je bio brigadir Mate 

Ostović, a u organizaciji vježbe, kao članovi rukovodstva iste, 

sudjelovali su još i pukovnici Stanislav Krulić, Josip Pavlović, 

Radoslav Pušić, bojnik Ivan Grčić, natporučnik Tomislav Filjak 

i zastavnik Gordan Galić. 

Metodičko – pokazna vježba “Proljeće – ‘95” počela je 27. 

travnja 1995. godine u 9,00 sati u vojarni “Taborec” u Samoboru, 

uvodnim izlaganjem general-bojnika Pavla Miljavca i brigadira 

Mate Ostovića pred svim sudionicima i izvođačima vježbe. 

Nakon toga, prema radnim točkama (RT), planiranom dinamikom: 

– RT-1 Prijam zapovijedi za mobilizaciju i rad Ureda za 

obranu i Zapovjedništva brigade – pukovnije, koju je 

komentirao i vodio brigadir Mate Ostović, a izlagali su 

predstavnik Uprave MORH-a Josip Fruk, predstavnik 

Uprave za obranu grada Zagreba Zlatko Jelača i zapovjednik 

101. brigade HV-a, pukovnik Jozo Petrašević. Nakon 

rasprave, sudionici su se prebacili u skladište materijalne 

doknade 101. brigade HV-a u vojarni “Taborec”. 

– RT-2 Logističko osiguranje mobilizacije brigade – pukovnije, 

koju je komentirao brigadir Mate Ostović, vodio 

pukovnik Josip Pavlović, dok je izlagao pomoćnik zapovjednika 

101. brigade HV-a za logistiku, natporučnik 

Darko Spasojević. Nakon završetka kratke rasprave, sudionici 

su se autobusima prebacili u Sportsko – rekreativni 

centar “Šmidhen”. 

– RT-3 Rad zapovjedništva bojne na mobilizacijskom zborištu, 


pukovnik Slavko Jeren, dok ju je izvodio zapovjednik 1. 

bojne 101. brigade HV-a, bojnik Siniša Ratković. 

– RT-4 Organizacija prihvata vojnih obveznika na mobilizacijskom 

zborištu, koja se sastojala od dva dijela: Odsjek 

za prihvat vojnih obveznika i Privremeno – prihvatna 

ambulanta. Prvi dio komentirao je brigadir Mate Ostović, 

vodio natporučnik Boris Jasić, dok ju je izvodio načelnik 

Odsjeka za prihvat vojnih obveznika, bojnik Ivan 

Godinić. Drugu temu izvodio je natporučnik dr. Drinko 

Baličević, načelnik Saniteta brigade. 

– RT-5 Odsjek za prijam materijalnih sredstava (motornih 

vozila), koju je komentirao brigadir Mate Ostović, vodio 

brigadir Stjepan Husnjak, dok ju je izvodio čelnik Odsjeka 

za prijam motornih vozila, zastavnik Alen Buvinić. 

231

– RT-6 Ustrojavanje ratne postrojbe (satnije) mobilizacijom, 


bojnik Branko Bolfek, dok ju je izvodio zapovjednik satnije, 

poručnik Mladen Tucibat. 

Nakon toga, sudionici i izvođači vojne vježbe vratili su se u 

vojarnu “Taborec” na raščlambu vježbe koju je vodio generalbojnik 

Pavao Miljavac. Završnu ocjenu vježbe dao je izaslanik 

načelnika GS HV-a, general-pukovnik Petar Stipetić, te zahvalio 

svim sudionicima vježbe, poglavito organizatoru i izvođačima. 

U okviru priprema za njezino izvođenje, obavljena je i obuka 

svih provoditelja mobilizacije brigade, a kroz dvije generalne 

probe i njezino izvođenje 27. travnja 1995., vježbu su promatrali 

predstavnici Ministarstva obrane i Glavnog stožera Oružanih 

snaga Republike Hrvatske, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, 

Hrvatske ratne mornarice i svih zbornih područja Hrvatske vojske 

te zapovjednici brigada i domobranskih pukovnija Zbornog 

područja Zagreb. 

Za organizaciju, pripremu i izvedbu metodičko – pokazne 

vježbe “Proljeće – ‘95”, kojom su prikazana mobilizacijska rješenja 

i način izrade mobilizacijskih planova, Zapovjedništvo 101. 

brigade HV-a dobilo je visoku ocjenu pomoćnika načelnika GS 

OS RH za domobranstvo i rukovoditelja vježbe, general-bojnika 

Pavla Miljavca. 

Izbor, zadaća, organizacija i angažman zapovjedno-stožernih 

kadrova brigade u izvedbi metodičko – pokazne vježbe 

“Mobilizacija brigade – pukovnije” te realizaciji instruktivnog 

seminara “Mobilizacijski dokumenti”, rezultat su visoke ocjene 

GS OS RH o mobilizacijskoj sposobnosti 101. br HV-a. 

Zapovjedništvu (razvojnoj jezgri) brigade to je zahvalnost 

za permanentnu djelatnost ratne popune i osiguravanja naoružanja 

i opreme u skladu s ustrojem i ratnim iskustvom pripadnika 

brigade; učinkovito izvođenje obuke i vježbi zapovjedništava 

i postrojba brigade za vrijeme pričuve te kvalitetno i uzorito 

izrađenim dokumentima Plana mobilizacije, Plana uporabe i dr. 

Iako to Godišnjom zapovijedi za vojnu obuku i odgoj nije 

bilo planirano, u organizaciji Zapovjedništva 101. brigade 

HV-a naknadno su, na zahtjev GS i OS RH i uz suglasnost Zapovjedništva 

Zbornog područja Zagreb, realizirane još dvije 

jednodnevne metodičko–pokazne vježbe s temom “Mobilizacijski 

dokumenti”. 

U razdoblju od srpnja 1992. do srpnja 1995., dok je brigada 

bila u pričuvi, Zapovjedništvo (razvojna jezgra) 101. brigade 

HV-a u suradnji s Područnim uredom Susedgrad, kvalitetno je 

provelo organizacijske, stručne, materijalne i druge poslove i 

zadaće kao imperativ bojne spremnosti i učinkovitosti uporabe 

zapovjedništava i postrojbi 101. brigade HV-a za očekivana napadna 

djelovanja u oslobađanju okupiranih teritorija RH. 

Tijekom operacije “Bljesak”, u svibnju 1995., 101. brigada 

se nalazila u visokom stupnju pripravnosti, ali nije bojno djelovala. 

Prijam zapovijedi za mobilizaciju i rad Ureda za obranu i Zapovjedništva brigade – pukovnije, Samobor, 27. travnja 1995. 

232

8. Sudjelovanje brigade 

u operaciji “Oluja” 

8.1. Planiranje i priprema operacije 

Dotadašnja situacija na bojištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 

koja je išla u korist krajinskih i bosanskohercegovačkih 

Srba, počela se polako mijenjati krajem 1994. godine. U to 

vrijeme združene snage Vojske Republike Srpske i Srpske vojske 

Krajine nisu uspjele zauzeti područje Bihaća, dok su snage 

Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane u studenom 1994. 

prvo oslobodile strateški važan gradić Kupres, a potom zajedno 

krenule u nezadrživi napad na području Livanjskog i Kupreškog 

polja te planine Dinare. Od kraja studenog 1994. do kraja 

srpnja 1995. združene snage Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća 

obrane nizom napadnih operacija (“Zima ‘94”, “Skok-1”, “Skok- 

2” i “Ljeto ‘95”) oslobodile su veliko područje Bosne i Hercegovine 

te su, osvojivši krajem srpnja 1995. Glamoč i Bosansko 

Grahovo i presjekavši vitalnu cestu Knin – Drvar, izbile u zaleđe 

Knina s bosanskohercegovačkog teritorija. 

Osim toga, u prvim danima svibnja 1995. postrojbe HV-a i 

snage MUP-a RH oslobodile su u operaciji “Bljesak” okupirano 

područje zapadne Slavonije i time najavile konačno oslobađanje 

svih okupiranih područja Republike Hrvatske. 

Uz to što su se hrvatske oružane snage početkom ljeta 

1995. našle u povoljnom vojnom položaju i nezadrživom naletu, 

i državni vrh Republike Hrvatske dobio je političku potporu 

dijela zapadnih zemalja, zgroženih zločinima bosanskih 

Srba u zaštićenoj zoni Srebrenice i novim napadima na Bihać 

u srpnju 1995., da vojno riješi problem okupiranih područja. 

Posljednji pokušaj političkog dogovora i mirnog razrješenja pitanja 

okupiranih područja bio je 3. kolovoza 1995. na sastanku 

u Ženevi, gdje je delegacija pobunjenih Srba još jednom, po 

tko zna koji put, odbila prijedlog hrvatske delegacije o mirnoj 

reintegraciji okupiranih područja u političko-pravni sustav 

Republike Hrvatske. Time je “nestala” i posljednja prepreka za 

dugo očekivano oslobađanje okupiranih područja Republike 

Hrvatske. 

Naime, GS HV-a još je tijekom 1992. donio plan oslobađanja 

okupiranih područja Republike Hrvatske vojnim putem, 

kada za to nastanu povoljni uvjeti. Prema tom planu, na svim razinama 

ViZ-a, posebice postrojbi u pričuvi, na stožernim trenažima 

razrađivane su različite varijante uporabe, dok su tijekom 

obuke i vojnih vježbi na prvoj crti obrane postrojbe uvježbavane. 

Uvježbavanje postrojbi za napad na samoj crti obrane – napada 

provođeno je više puta, isključivo na predviđenim smjerovima 

njihova bojnog djelovanja u slučaju napada i oslobađanja 

okupiranih područja Republike Hrvatske. Temeljem svih tih 

priprema i dosegnutom stupnju osposobljenosti postrojbi HVa, 

krajem 1994. GS HV-a počeo je ozbiljnije i temeljitije planirati 

napadnu operaciju. 

Najprije su izrađeni Ratni plan i direktive za napadnu operaciju 

pod kodnim nazivom “Bljesak”, koji je nakon uspješnog 

oslobađanja okupiranog područja zapadne Slavonije u operaciji 

pod tim imenom, promijenjen u “Oluja”. 

Nakon toga GS HV-a intenzivira izradu dokumenata za završnu 

operaciju oslobađanja Republike Hrvatske, usklađujući 

ih s aktualnom vojno-političkom situacijom, te 26. lipnja 1995. 

donosi Direktivu za napad pod kodnim nazivom “Oluja”. 

Prema Direktivi i razrađenim planovima operacije, generalna 

zamisao provedbe VRO “Oluja” bila je sljedeća: 

233

a) snage ZP-a Zagreb, Karlovac, Gospić i Split imale su 

zadaću napadom u isto vrijeme duž fronte od jezera Peruča do 

Hrvatske Dubice, osloboditi okupirana područja u sjevernoj 

Dalmaciji i Lici te na Kordunu i Banovini; 

b) snage ZP Osijek i Južnog bojišta imale su zadaću upornom 

i odsudnom obranom na istočnoslavonskom i južnodalmatinskom 

bojištu osigurati uspješnu provedbu operacije, i 

c) snage ZP Bjelovar imale su zadaću osiguranja i obrane 

državne granice prema Bosni i Hercegovini na rijeci Savi. 

U skladu s Direktivom za napad, svim zbornim područjima 

izdana je pripremna zapovijed da svoja zapovjedništva i postrojbe 

pripreme za napadna djelovanja i oslobađanje okupiranog 

teritorija Republike Hrvatske. Prvotna zadaća ZP-a Bjelovar, 

osiguranje i obrana državne granice na rijeci Savi, 2. kolovoza 

1995. promijenjena je te je i to Zborno područje uključeno u 

napadna djelovanja. Zadaća zbornih područja Zagreb, Karlovac, 

Gospić i Split bila je gotovo identična. Podređene im postrojbe, 

zajedno s ojačanjima, trebale su razbiti obrane korpusa 

SVK na smjerovima napada, osloboditi okupirana područja i 

izbiti na državnu granicu Republike Hrvatske s Republikom 

Bosnom i Hercegovinom. 

Prema Direktivi za napad, Zapovjedništvo ZP-a Zagreb dobilo 

je zadaću da gotovim snagama, uz pravovremeno pregrupiranje, 

domobilizaciju i mobilizaciju pričuvnih brigada (bez 99. 

brigade HV-a Zagreb-Peščenica, 144. brigade HV-a Zagreb-Sesvete, 

145. brigade HV-a Zagreb-Dubrava i 150. brigade HV-a 

Zagreb-Črnomerec), te s ojačanjima i uz potporu HRZ-a, izvede 

napadnu operaciju i razbije obranu 39. (Banijskog) korpusa 

SVK sa sljedećim ciljem: brzim prodorom snaga i jakom paljbom 

neutralizirati neprijateljske topničko-raketne sustave i time 

spriječiti razaranje industrijsko-gospodarskih kapaciteta i gradova 

Zagreba, Siska i Kutine, osloboditi Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu 

i Glinu, a potom i cijelu Banovinu, izbiti na državnu granicu 

s Republikom Bosnom i Hercegovinom i spojiti se sa snagama 

5. korpusa ABiH u širem rajonu sela Obljaj i Žirovac. Izbijanjem 

na državnu granicu trebalo je prijeći u odsudnu obranu, a zaostale 

snage SVK prisiliti na bezuvjetnu predaju ili uništiti. 

Na okupiranom području Banovine, na smjerovima napadnih 

djelovanja postrojbi ZP-a Zagreb, bile su razmještene snage 

39. korpusa SVK, koji se sastojao od jedne motorizirane (31. 

mtbr Petrinja) i tri pješačke brigade (24. pbr Glina, 26. pbr Kostajnica 

i 33. pbr Dvor na Uni), te Samostalnog odreda Sisak 

– Caprag, ojačanih brojnim topničkim oruđima i oružjima. 72 

Prednji kraj obrane 39. korpusa SVK, koji je ZM imao na području 

Zrinske gore, bio je dobro utvrđen, branjen protuoklopnim 

oruđima te topništvom s dominantnih točaka, i osiguran 

minskim poljima ispred prve crte. 

Po primitku Direktive za napadna djelovanja, Zapovjedništvo 

ZP-a Zagreb intenziviralo je prikupljanje i obradu spoznajnih 

podataka o neprijatelju te pripremu i razradu planova, 

etapa i dinamike napada postrojbi tijekom operacije. Napadna 

djelovanja na području Banovine planirana su na tri smjera u 

dvije etape. 

U prvoj etapi operacije (bližoj zadaći) bilo je planirano da 

snage ZP-a Zagreb brzim i energičnim prodorom oklopno-mehaniziranih 

i pješačkih postrojbi 2. gardijske brigade HV-a, 81. 

gardijske bojne HV-a Virovitica, 57. brigade HV-a Sisak, jedne 

bojne 101. brigade HV-a, 153. brigade HV-a Velika Gorica, 

12. dp HV-a Petrinja, 17. dp HV-a Sunja i 20. dp HV-a Glina, 

uz pravodobno ubacivanje specijalnih postrojbi MUP-a RH, 

glavninom snaga razbiju postrojbe 39. korpusa SVK, odsijeku 

Petrinju dvostrukim obručem (smjerovima: s. Novo Selo – s. 

Taborište – s. Klinac i smjerom s. Mokrice – s. Gora – s. Luščani 

– s. Bačuga – s. Klinac) i oslobode grad, a okružene snage 

neprijatelja prisile na predaju ili ih unište. 

Na dosegnutoj crti s. Madžari – s. Moštanica – s. Deanovići 

– s. Klinac – s. Bačuga – s. Luščani – Novo Selo Glinsko – 

Glina (isključno) trebalo je prijeći u obranu i stvoriti povoljne 

uvjete za nastavak napadnih djelovanja. 

U isto vrijeme, pomoćnim snagama trebalo je razbiti snage 

39. korpusa SVK na smjeru Sunja – s. Mračaj – Hrvatska Kostajnica 

i osloboditi Hrvatsku Kostajnicu, a snagama 125. dp 

HV-a Novska osloboditi šire područje Hrvatske Dubice. Potom, 

trebalo je dijelom pomoćnih snaga prijeći u obranu na crti 

Hrvatska Dubica – Hrvatska Kostajnica, a dio snaga pregrupirati 

za nastavak napadnih djelovanja na smjeru Sunja – Hrvatska 

Kostajnica – s. Komogovina. 

U drugoj etapi operacije (sljedeća zadaća) planirano je snagama 

2. gardijske brigade HV-a i 20. dp HV-a Glina, uz uvođenje 

101. brigade HV-a (bez jedne bojne), 148. brigade HV-a 

Zagreb – Trnje i 149. brigade HV-a Zagreb – Trešnjevka i brzim 

djelovanjem iz tri smjera (Petrinja – Marinbrod, Donja Bačuga 

– Grabovac Banski – s. Maja te Mali i Veliki Obljaj – Gornje 

Selište) osloboditi Glinu i izbiti na crtu selo Obljaj – selo 

Žirovac, gdje su se trebali spojiti sa snagama 5. korpusa ABiH. 

Tijekom prve i druge etape operacije, pregrupiranjem i uvođenjem 

snaga operativne pričuve trebalo je izvršiti rasijecanje 

snaga neprijatelja na prostoru Zrinske gore i izbiti na državnu 

72 BrAG 31. mtbr, u čijem se sastavu nalazio i VBR (“Oganj” i “Orkan”), imao je vatrene položaje u selima Strašnik i Lužanjek. 

234

granicu Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Potom je dijelom 

snaga trebalo prijeći u obranu, a dijelom prisiliti razbijene snage 

39. korpusa SVK na bezuvjetnu predaju ili ih uništiti i time 

osloboditi cjelokupno područje Banovine. 

Zapovjedništvo ZP-a Zagreb, na čelu sa zapovjednikom, 

general-bojnikom Ivanom Basarcem, navedene zadaće trebalo 

je provesti u suradnji sa Zapovjedništvom ZP-a Bjelovar čije su 

postrojbe, dva dana prije početka “Oluje”, također uključene u 

napadna djelovanja na području Banovine. Zapovjedno mjesto 

Zapovjedništva ZP-a Zagreb bilo je u Zagrebu, dok su isturena 

zapovjedna mjesta (IZM) bila na Viktorovcu u Sisku (IZM-1) 

i u Sunji (IZM-2). 

Kako bi se ostvarila što veća zaštita tajnosti operacije, a podređena 

zapovjedništva i postrojbe, posebice pričuvne, pravodobno 

pripremile, Zapovjedništvo ZP-a Zagreb zapovjedilo je 

provedbu skupnih trenaža sa zapovjednim izviđanjima bojišnice. 

Pripreme 101. brigade HV-a za VRO “Oluja” započele su 

24. srpnja 1995. kada njezin zapovjednik, pukovnik Jozo Petrašević, 

dobivši zapovijed od zapovjednika ZP-a Zagreb, poduzima 

mjere pripravnosti i povećane bojne spremnosti Zapovjedništva 

brigade (razvojne jezgre) te organizira razradu 

zapovjeđene zadaće b/d u operaciji oslobađanja okupiranog 

teritorija Republike Hrvatske. Sljedećeg dana, Zapovjedništvo 

brigade obavilo je skupni trenaž “GORA ‘95”, na kojem je razradilo 

zadaće dobivene zapovijedi, a zapovjednik brigade donio 

odluku o uporabi brigade u VRO “Oluja” na osnovnom smjeru 

Drakulići – Brnjeuška – Majske Poljane prema Glini. Svoju 

odluku i planove napada sa zemljovidima zapovjednik brigade 

dostavio je nadređenom Zapovjedništvu ZP-a Zagreb na razmatranje 

i odobrenje. Naime, od 1992. do 1995. godine sve 

postrojbe ZP-a Zagreb, pa i 101. brigada HV-a, povremeno su 

provodile vojne vježbe u području njihove eventualne uporabe 

u planiranim vojnim operacijama oslobađanja okupiranih područja 

Republike Hrvatske. 73 Prema tim planovima i izvedenim 

trenažima, koji su trebali poslužiti za početna bojna djelovanja 

tijekom “Oluje” (posebice “GORA ‘95”), 101. brigada HV-a 

uvježbavana je i pripremana za napadna djelovanja smjerom Šestanj 

brdo – Pribilović brdo – selo Gora – Sibić – utvrda Klinac 

grad, s ciljem okruženja Petrinje sa zapadne strane i blokiranja 

snaga SVK u gradu. 

Želeći se što bolje pripremiti za predstojeće bojne zadaće, 

Zapovjedništvo brigade obavilo je 26. srpnja 1995. zapovjedno 

izviđanje bojišnice na desnoj obali rijeke Kupe, na području 

Donje Mokrice – Šestanj brdo. I sljedećih dana, sve do početka 

mobilizacije 31. srpnja 1995., nastavilo je izviđati na bojišnici te 

izvoditi trenaže i temeljitu pripremu za napad, u suradnji s 12. 

dp HV-a Petrinja i 2. gardijskom brigadom HV-a, koje su četiri 

godine držale položaje na tom području, kako bi što spremnije 

dočekalo početak VRO “Oluja”. 

Nakon što je zapovjednik 101. brigade HV-a 29. srpnja 

1995. sa svojim odlukama i planovima osobno upoznao zapovjednika 

ZP-a Zagreb, on mu je izdao usmenu zapovijed da ponove 

izviđanja na području Šestanj brda, kako bi se što bolje 

upoznali sa situacijom na bojišnici i žurnije uveli u napad. Ova 

zapovijed obavljena je 30. srpnja 1995. godine. 

73 Vojne vježbe na prvoj crti bojišnice, zapovjedna izviđanja i trenaži zapovjedno-stručnih kadrova brigade trebali su omogućiti brzi prijelaz iz stanja mirovanja 

(pričuve) u početna bojna djelovanja postrojbi brigade. 

235

8.2. Mobilizacija brigade 

Stjepan Puh i Zdenka Merkl 

Nakon obavljenih pripremnih zadaća i izviđanja uslijedila je 

mobilizacija 101. brigade HV-a prema ustroju. 

Mobilizacija brigade započela je u 12,00 sati 31. srpnja 

1995. godine. Provodila se u otežanim uvjetima, u doba godišnjih 

odmora, pa je rezultirala tek djelomičnom popunjenošću 

postrojbi brigade. 

Tijekom mobilizacije, Zapovjedništvo brigade organiziralo 

je i provelo sve planirane aktivnosti i mjere za brzo prevođenje 

postrojbi brigade iz pričuve u bojni postroj. Djelatnici Zapovjedništva, 

koji su u potpunosti odradili sve zadaće priprema 

te pravodobno upoznali zapovjedno-stožerne kadrove, svatko u 

svojoj domeni, obavljaju težišne zadaće prema Planu mobilizacije 

i Planu uporabe brigade. 

Odmah po prijemu zapovijedi, zapovjednik 101. brigade 

HV-a zatražio je, iako je Zapovjedništvo ZP-a Zagreb vodilo 

evidenciju i točno znalo što nedostaje postrojbama brigade, popunu 

nedostajućim oruđima, streljivom, granatama te drugim 

MTS-om prema ustroju. 

Organizacija rada Zapovjedništva i službi na mobilizacijskim 

zborištima uspostavljena je na vrijeme za prijem pripadnika 

brigade i njihovo opremanje i naoružavanje, te prijem m/v i 

drugih MTS-ova iz pričuve. 

Posebno motivirajuće i ohrabrujuće za sve pripadnike brigade 

tijekom mobilizacije bilo je što su mobilizirani pripadnici 

dobro prihvaćani i žurno upućivani u postrojbe, te što se 

odazvala većina zapovjedno-stožernih kadrova brigade. 

Po dolasku na mobilizacijsko zborište, bolesni pripadnici 

najprije su zdravstveno pregledani u privremenoj prihvatnoj 

ambulanti Saniteta brigade. U slučaju težih oboljenja upućivani 

su u Dom zdravlja Susedgrad ili vraćani kućama. 

Naoružanje i ostala MTS, smještena u skladištima brigade 

te razvrstana i složena po postrojbama sa svom pripadajućom 

dokumentacijom, naputcima i propisima, bili su spremni za izuzimanje 

od strane logističara postrojbi. Izuzimanje, podjela postrojbama 

i zaduživanje pripadnika brigade obavljeno je prema 

planu, propisno i na vrijeme. 

Ubojito-borbena sredstva, izuzeta iz skladišta Logističke 

baze ZP-a Zagreb, tijekom mobilizacije su se, uz bojevo osiguranje, 

nalazila dislocirana na Zelenoj magistrali. 

Opskrbna materijalna sredstva i sanitetski materijal osiguravani 

su iz skladišta 101. brigade HV-a i Logističke baze ZP-a 

Zagreb, dok je prehrana pripadnika brigade osigurana cjelodnevnim 

suhim obrocima. Na svim mobilizacijskim zborištima 

djelovale su ekipe za prijem i zaduživanje pripadnika brigade 

vojnom opremom i priborom. Jedan broj novo mobiliziranih 

vojnih obveznika bio je neopremljen i bez ratnog iskustva. To 

je zahtijevalo dodatno angažiranje zapovjednika postrojbi, jer 

nije bilo dovoljno vremena za njihovu pripremu i prilagodbu za 

bojne zadaće. 

Osim toga, na svim mobilizacijskim zborištima bili su formirani 

i odsjeci za prijem m/v, koji su zadaće obavljali sukladno 

uputama za rad i pripadajućoj dokumentaciji. 

Tijekom trajanja mobilizacije, sukladno planovima uporabe 

brigade, zapovjednik 101. brigade HV-a uputio je u 5,30 sati 1. 

kolovoza 1995. prethodnicu u rajon razmještaja na širem području 

Lekenika sa zadaćom, da u suradnji s mjesnim organima 

vlasti preuzmu i pripreme objekte za smještaj postrojbi brigade. 

Do 16,00 sati dovršeni su svi planski dokumenti i potrebne 

zapovijedi za hodnju i razmještanje postrojbi brigade u širem 

području Lekenika. 

U 18,00 sati zapovjednik 101. brigade HV-a primio je zapovijed 

zapovjednika ZP-a Zagreb da brigadu izmjesti u rajon 

razmještaja. Temeljem navedene zapovijedi, zapovjednik brigade 

zapovjedio je postrojbama hodnju prema rajonu razmještaja 

236

SHEMA ORGANIZACIJSKO ZAPOVJEDNOG SUSTAVA 101. BR HV-a U VRO "OLUJA" 

SHEMA Br. 9 

STOŽER BRIGADE 


ODJEL INP 


ODJEL 

OMKP 

ODJEL 

OPĆIH 

POSLOVA 

SPOZNAJNI 

ODJEL 


BRIGADE ZA 

URED 

ZAPOVJEDNIKA 

VEZE 


PZO 

TOPNIŠTVA 

INŽENJERIJE 

RKBO 

OMP 

SIS 

IPD 

KOORDINA 

CIJU NA 

TERENU 

LOGISTIKU 

PRAVNE 

POSLOVE 

NAČELNICI STRUKA 

TEHNIČKE 

OPSKRBNE 

VOD VEZE I KZ 

VOD PZO 


RKBO VOD 

BITNICA POLK 9K-11 

PROTUDIVERZANTS 

KI VOD 


IZVIDNIČKI VOD 

PROMETNE 

SANITETSKE 

FINANCIJSKE 



TEHNIČKI VOD 

OPSKRBNI VOD 

PROMETNI VOD 


TOPNIČKO RAKETNI DIVIZIJUN (TRD) 


ZAPOVJEDNO IZVIDNIČKA 

BITNICA 

1. MINOBACAČKA BITNICA 

120 MM 

2. MINOBACAČKA BITNICA 

120 MM 

BITNICA VLR 128 MM RAK 12 

TOPNIČKO RAKETNI VOD 

ZA PZO 

DIVIZIJUNA 

SAMOSTALNI 

PRATEĆI VOD 

DESETINA "S-2M" 





SAMOSTALNE POSTROJBE 

BOJNE 

DESETINA VEZE 






Organizacijsko zapovjedni sustav 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995. 

237

u dva pohodna postroja, koja je obavljena do 21,00 sati u pratnji 

ophodnje 67. bojne Vojne policije HV-a. 

Brigada je u rajon razmještaja krenula s 974 pripadnika, 

što je bila popunjenost od 41,2% prema ustroju (od toga 108 

(65,1%) časnika, 116 (52%) dočasnika i 750 (37,9%) vojnika), 

te sa 75 m/v – 20,2% od potrebitog broja prema ustroju. Iznimno 

mali broj m/v, od kojih je dio bio neispravan i neprimjeren 

dodijeljenim zadaćama, umnogome je otežao premještanje postrojbi 

brigade u rajon razmještaja. Navedeni problem ublažen 

je vozilima iz najma, koja su osigurana i organizirana putem 

Pretovarne postaje ZP-a Zagreb. 

Nakon što su postrojbe brigade premještene u rajon razmještaja, 

na stalnom mjestu rada Zapovjedništva brigade ostao je 

djelovati odjel Stožera brigade za OMKP na čelu s pomoćnicom 

NS za OMKP, narednicom Zdenkom Merkl i operativnim 

časnikom stožera, bojnikom Stjepanom Puhom. 

Na mobilizacijskim zborištima na području Susedgrada 

nastavile su djelovati ekipe za prihvat mobiliziranih pripadnika 

i m/v, sa zadaćom prijema i opremanja naknadno pridošlih 

pripadnika brigade te njihova prebacivanja u Prihvatnu postaju 

brigade u rajonu razmještaja na području Lekenika. 

238

8.3. Pripreme brigade za bojna djelovanja 

Stigavši u rajon razmještaja, Zapovjedništvo i postrojbe brigade 

razmjestile su se na sljedećim lokacijama: 

– Zapovjedništvo brigade s pristožernim postrojbama u 

OŠ u Lekeniku; 

– 1. bojna u vatrogasnom domu u selu Donji Vukojevac; 

– 2. bojna u dječjem vrtiću u Lekeniku; 

– 3. bojna u vatrogasnom domu u selu Cerje Letovaničko; 

– topničko-raketni divizijun (TRD) 74 u selu Gornje Cerje 

Letovaničko; 

– logističke postrojbe brigade u vatrogasnom domu u selu 

Peščenica i u lovačkom domu u selu Brežane Lekeničke. 

Odmah po dolasku u rajon razmještaja, Zapovjedništvo 

brigade i zapovjedništva bojni i TRD-a, kao i drugih postrojbi 

brigade, počeli su provoditi organizacijsko-stručne pripreme za 

napad. 

U Lekeniku je uspostavljena vrlo dobra suradnja s mještanima 

i mjesnim organima vlasti, koji su toplo primili pripadnike 

brigade i osigurali im smještaj. 

Zapovjednici postrojbi brigade upoznali su sve pripadnike 

sa zapovijedi zapovjednika brigade, da tijekom predstojećih napadnih 

djelovanja i oslobađanja okupiranog područja Republike 

Hrvatske, prema ratnim zarobljenicima i civilnim osobama 

te njihovoj imovini postupaju u skladu sa Ženevskim konvencijama 

i Međunarodnim ratnim pravom. Uz to, svi su pripadnici 

brigade upoznati s navedenim pravnim aktima, kojih su se bili 

dužni strogo pridržavati. 

Na širem području Lekenika pripadnici brigade uredili su 

tabore za boravak te su, s ciljem povećanja bojne spremnosti za 

predstojeće bojne zadaće, po zapovijedi zapovjednika brigade 

počeli provoditi ubrzanu obuku kako bi se adekvatno pripremili 

za žurno prebacivanje na prvu crtu i što spremniji dočekali 

početak bojnih djelovanja. Izvode se kondicijski marševi u dužini 

20 km s ciljem podizanja razine psihofizičke sposobnosti 

pripadnika brigade, uvježbava izvlačenje ranjenika, provodi osnovna 

taktička i obuka za protuoklopnu borbu, obuka desetine 

i voda u napadu te se pripadnici brigade upoznaju s naoružanjem 

i značajkama bojišnice. 

Dana 2. kolovoza 1995. Zapovjedništvo 101. brigade HV-a 

u rajonu razmještaja posjetio je načelnik stožera ZP-a Zagreb, 

brigadir Damir Goršeta sa suradnicima, koji je obišao postrojbe 

i odao im priznanje za obavljene pripreme i spremnost pripadnika 

brigade za konačno oslobađanje Domovine. 

U popodnevnim satima 2. kolovoza 1995. Zapovjedništvo 

101. brigade HV-a zaprimilo je usmenu zapovijed Zapovjedništva 

ZP-a Zagreb s IZM-a 1 na Viktorovcu u Sisku, da TRD 

brigade, kojima je zapovijedao satnik Josip Petretić, izmjesti u 

rajon 57. brigade HV-a Sisak u područje Komareva. U skladu s 

tim, zapovjednik 101. brigade HV-a izdao je pripremnu zapovijed 

zapovjedniku TRD-a nakon čega je, sa Zapovjedništvom 

TRD-a i načelnikom topništva brigade, satnikom Željkom Pulekom, 

otišao u obilazak položaja TRD-a 57. brigade HV-a. 

Nakon utvrđivanja položaja, TRD 101. brigade HV-a prebačen 

je hodnjom smjerom Cerje Letovaničko – Poljana Lekenička – 

selo Dužica – Sisak – Pračno – Klobučak – Gornje Komarevo 

– Donje Komarevo, u rajon Komareva. Prebacivanje i primopredaja 

položaja obavljeni su, iz sigurnosnih razloga, tijekom 

noćnih sati 2./3. kolovoza 1995. godine. O provedenom, usmeno 

i pismeno izviješten je načelnik topništva Zapovjedništva 

ZP-a Zagreb. 

U vremenu od 9,00 do 10,05 sati 3. kolovoza 1995. postrojbe 

101. brigade HV-a u rajonu razmještaja u Lekeniku obišla je i 

nadzor obavila Glavna inspekcija GS HV-a, koja se pritom uvjerila 

da se izobrazba i priprema za b/d provodi planski i stručno, 

te da su moral i spremnost pripadnika brigade na visokoj razini. 

Na temelju Direktive GS HV-a za napad “Oluja-1”, Zapovjedništvo 

ZP-a Zagreb dovršilo je 3. kolovoza 1995. zapovijed 

za napad. 

Istoga dana u 16,30 sati, na redovnoj koordinaciji na IZMu 

1 Zapovjedništva ZP-a Zagreb na Viktorovcu, zapovjednik 

101. brigade HV-a primio je osnovne elemente zapovijedi, po 

kojoj bi brigada, u suradnji sa 148. brigadom HV-a Zagreb – 

Trnje i 149. brigadom HV-a Zagreb – Trešnjevka, mogla biti 

angažirana u napadnim bojnim djelovanjima u formi skupnog 

trenaža, odnosno vojne vježbe. Zapovjednik i načelnik topništva 

brigade, koji su prisustvovali sastanku, reagirali su i iskazali 

svoje nezadovoljstvo, obrazlažući da se na taj način brigada ne 

može uvoditi u napadna bojna djelovanja niti je moguće napisati 

zapovijed za napad. U skladu s tim, zapovjednik 101. brigade 

74 Topničko-raketni divizijun (TRD) 101. brigade HV-a ustrojen je krajem 1992., a prvi se put okupio na smotri u svibnju 1993. godine. 

239

HV-a zatražio je od zapovjednika ZP-a Zagreb da mu izda zapovijed 

za napad, a ne izvode sa skupnog trenaža. 

Po primitku osnova zapovijedi i izvoda u formi skupnog trenaža, 

Zapovjedništvo 101. brigade HV-a pristupilo je razradi 

dobivene zadaće, koja nije prenesena na niže postrojbe. Prema 

zaprimljenoj zadaći, zamisao je bila da postrojbe brigade, po 

obavljenoj hodnji smjerom Lekenik – Sela – Sisak – Komarevo, 

s crte Gornje i Donje Komarevo – križanje za Sokolovac, obuhvatnim 

manevrom izvedu napad smjerovima Sokolovac – Savinovac 

– Sjeverovac i Komarevo – Trnjani – Kljajići, izbiju na 

crtu Staro Selo – Kljajići – Sjeverovac, te uvodeći pritom drugi 

borbeni ešalon, produže napad smjerovima Kljajići – Gradusa 

– Knezovljani i Kljajići – Jovanovo brdo – Medarevo brdo, razbiju 

snage SVK na smjerovima napada i izbiju na cestu Petrinja 

POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 101. BR HV-a U VRO "OLUJA" 

SHEMA Br. 10 

STOŽER 101. BRIGADE HV-a 


PUKOVNIK JOZO PETRAŠEVIĆ 

ODJEL INP 

ODJEL 

OPĆIH 

POSLOVA 

ODJEL 

OMKP 

SPOZNAJNI 

ODJEL 


PUKOVNIK IVAN CUKINA 


BRIGADE ZA 

PNS ZA OPĆE 

POSLOVE 

ZASTAVNIK 

ŽELJKO RENDULIĆ 

PNS ZA OMKP 

NAREDNICA 

ZDENKA 

MERKL 

PNS ZA IZVEDBENO- 

NASTAVNE 

POSLOVE 

NATPORUČNIK 

SULEJMAN TATAREVIĆ 


VEZE 

PORUČNIK SAŠA SABO 

TOPNIŠTVA 

SATNIK ŽELJKO PULEK 

PZO 

BOJNIK GORDAN LAZIĆ 

PNS ZA 

SPOZNAJNE 

POSLOVE 

SATNIK 

SLAVKO 

MLINAREK 

KOORDI- 

NACIJU 

NA 

TERENU 

SATNIK 

IVAN 

MLINAR 

PD 

NEVENKO 

STRIČEVIĆ 

IZVJESTITE- 

LJI IPD 

MARIO 

ROGAČ 

SIS 

ZASTAVNIK 

ŽELJKO 

JANTOLEK 

IZVJESTITE- 

LJI SIS 

RADOVAN 

LIPNIČKI 

LOGISTIKU 

NATPORU- 

ČNIK 

DARKO 

SPASOJEVIĆ 

OPERATIVCI 

1. BOJNIK 

ŽELJKO 

ŠOMOĐI 

2. SATNIK 

IVAN KOS 

PRAVNE 

POSLOVE 

NINO 

RADIĆ 

URED 

ZAPOVJEDNIKA 

BRIGADE 

ČASNIČKI 

NAMJESNIK 

IVAN ŽIVKOVIĆ 

ČASNIČKI 

NAMJESNIK 

DARKO LADIŠIĆ 

IZVJESTITELJI 

OMKP 

BOJNIK 

TIHOMIL 

HORVAT 

PORUČNIK 

REŠAD 

ŠVRAKA 

VJEKOSLAV 

MILINOVIĆ 

BRANKO RAIN 

IZVJESTITELJI INP-a 

SATNIK 

STIPE MADUNOVIĆ 

SATNIK 

STJEPAN FILIPOVIĆ 

INŽENJERIJE 

NATPORUČNIK 

DARKO LETINČIĆ 

RKBO 

SATNIK 

STJEPAN ŠKREBLIN 

OMP 

BOJNIK 

MLADEN FIJEMBER 

TEHNIČKE 

NATPORUČNIK 

BRUNO VLAHOVIĆ 

NAČELNICI 

OPSKRBNE 

ZASTAVNIK 

DRAŽEN KOVAČIĆ 

STRUKA 

PROMETNE 

ZASTAVNIK 

ALEN 

BUVINIĆ 

SANITETSKE 

(LIJEČNICI) 

Dr. BARI ŠITA 

IZVJESTITELJ 

Dr. MILAN 

PETKOVIĆ 

FINANCIJ- 

SKE 

NAREDNIK 

ANĐELKO 

VRBANOVIĆ 



VOD 

VOD RKBO 

PROTUDIVER- 

ZANTSKI 

VOD 

DIVERZANTSKI 

VOD 

PORUČNIK 

IVICA GRETIĆ 

IZVIDNIČKI 

VOD 

VOD VEZE I KZ 

PORUČNIK 

KRUNOSLAV 

SVJETLIČIĆ 


ZASTAVNIK DRAGUTIN CVRTILA 

TEHNIČKI VOD 

NAREDNIK TOMISLAV ČIŽMEK 

VOD PZO 

GORDAN 

ŠTEVINOVIĆ 

BITNICA POLK 

9K-11 

ZASTAVNIK 

IVAN BAN 

OPSKRBNI VOD 

STOŽERNI NAREDNIK 

DRAGUTIN KOS 

PROMETNI VOD 

NENAD OREŠKOVIĆ 


Dr. ROBERT TROTIĆ 

2. BOJNA 

1. BOJNA 

BOJNIK SINIŠA RATKOVIĆ 

TRD 

SATNIK JOSIP PETRETIĆ 

3. BOJNA 

SATNIK MARKO BIJELIĆ 

SATNIK ZDESLAV TEŽULATI 

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995. 

240

– Hrvatska Kostajnica. No, na kraju je od ove zadaće u obliku 

skupnog trenaža Zapovjedništvo ZP-a Zagreb odustalo. 

Dobivši telefonom u 23,03 sati 3. kolovoza 1995. usmenu 

zapovijed od zapovjednika ZP-a Zagreb za pokret (samo mu 

je rečeno: Kreći i javi se Grgacu s brigadom do 01,00 sata!), zapovjednik 

101. brigade HV-a, ne znajući što se točno događa 

(mislio je da su pobunjeni Srbi probili hrvatsku crtu obrane), 

zapovjedio je uzbunu postrojbi brigade, žurnu popunu s b/k, 

hranom i vodom najmanje za dva dana, te pokret smjerom Lekenik 

– Sisak – Komarevo prema crti obrane 57. brigade HV-a 

(lijevo: Vučjak, desno: Klobučak). Kako su postrojbe brigade 

bile razmještene na širem području Lekenika, zapovjednik 

brigade odlučio je brigadu motoriziranom hodnjom prebaciti 

smjerom Lekenik – Sisak – Staro Selo – Komarevo, kako slijedi: 

prvo Zapovjedništvo, pristožerne postrojbe i 2. bojna, zatim 

1. bojna pa 3. bojna, te na kraju logistika. Pritom treba istaknuti 

kako je 1. bojnu zapovjednik brigade samoinicijativno poslao u 

područje Komareva, jer je ona bila određena kao pričuva Zapovjedništva 

ZP-a Zagreb. 

Nakon odlaska brigade, u rajonu razmještaja ostala je djelovati 

ranije ustrojena Grupa za prijem i raspored naknadno 

pristiglih vojnih obveznika, koja ih je upućivala u pripadajuće 

postrojbe na bojišnici. 

Upućivanjem 101. brigade HV-a na prvu crtu banovinske 

bojišnice još uvijek nije bila isključena, od GS HV-a naviještena, 

varijanta uporabe brigade na istočnoslavonskoj bojišnici. Najvjerojatnije 

zbog toga, Zapovjedništvo ZP-a Zagreb planiralo je 

brigadu angažirati u drugoj etapi operacije. 

Došavši na područje Komareva u 00,50 sati 4. kolovoza 

1995., zapovjednik 101. brigade HV-a javio se zapovjedniku 

57. brigade HV-a, bojniku Stjepanu Grgacu koji mu je, rekavši 

samo da njegova postrojba ide na drugi smjer napadnih djelovanja, 

prenio usmenu zapovijed zapovjednika ZP-a Zagreb, koja 

je glasila: Basarac ti je rekao da preuzmeš moje položaje za obranu 

od Klobučaka – Komareva do Vučjaka. Pritom ga je i upozorio 

da će imati velike probleme i gubitke u slučaju napada, jer je 

područje na smjeru Bestrma – Sjeverovac iznimno teško, dobro 

branjeno i obostrano minirano. Čuvši to, zapovjednik 101. brigade 

HV-a postao je još više zabrinut za sigurnost pripadnika 

brigade i nezadovoljan načinom ViZ-a Zapovjedništva ZP-a 

Zagreb, tim više jer je očekivao da će mu takvu zapovijed priopćiti 

netko iz Zapovjedništva ZP-a Zagreb. 

Prilikom preuzimanja crte, Zapovjedništvo 101. brigade 

HV-a dobilo je i spoznajne podatke o rasporedu i jačini snaga 

pobunjenih Srba te možebitnim smjerovima napada na tom području, 

koji su bili nepotpuni, a nije bilo ni vremena za njihovo 

razmatranje i dostavu na svim razinama ViZ-a brigade. 

Na smjeru planiranih napadnih djelovanja 101. brigade 

HV-a nalazili su se obrambeni položaji Samostalnog odreda 

Sisak – Caprag iz sastava 39. korpusa SVK, čiji je rajon obrane 

najvjerojatnije bio: Blinjski Kut – Sokolovac – Sjeverna Kosa 

– Madžarska Kosa, po dubini Sjeverovac – Knezovljani – Komogovina. 

Prednji kraj obrane Odreda bio je dobro utvrđen, 

branjen s dovoljno topničkog i protuoklopnog oruđa na dominantnim 

točkama te miniran na važnijim prilazima, posebice uz 

potok Blinja. Topničku potporu oruđima većeg dometa Odredu 

su pružale ARJ korpusa, smještene na području Zrinske gore 

i Šamarice, te BrAG 31. mtbr s vatrenog položaja u rajonu Lužanjek. 

Nakon tih saznanja, zapovjednik 101. brigade HV-a donio 

je odluku da se pripadnici brigade iskrcaju između Gornjeg i 

Donjeg Komareva i što žurnije otpočnu preuzimanje crte 57. 

brigade HV-a, sljedećim redoslijedom: 

– 2. bojna i Diverzantski vod na crti Donje Komarevo – 

Vučjak; 

– 1. bojna i Izvidnički vod na crti Klobučak – Donje Komarevo; 

– 3. bojna, zbog nedovoljnog broja m/v, izvodi hodnju prema 

Komarevu poslije 6,00 sati, tako da je napad započeo prije 

njezinog razmještaja na početne položaje. 

Na kraju je prema Komarevu krenula i sva logistika brigade. 

Logistička baza brigade iz Brežana Lekeničkih premještena 

je u područje Komareva u tijeku napada i intenzivnih bojnih 

djelovanja snaga SVK po svim pristupnim cestama i mjestima 

ispred njihove crte obrane. Iz sigurnosnih razloga, bazu nije 

bilo moguće razviti u cijelosti, pa je brigadno skladište ubojitoborbenih 

i tehničko-materijalnih sredstava prebačeno nazad u 

Brežane Lekeničke. 

Tijekom primopredaje crte i zamjene postrojbi, na području 

Komareva nastala je gužva i zagušenje ceste m/v s ljudstvom i 

MTS-om te ratnom tehnikom. Vidjevši da se nešto događa, pripadnici 

UNCRO-a 75 reflektorima su osvijetlili to područje iz 

svoje baze u Blinjskom Kutu, kako bi bolje promotrili situaciju. 

TRD brigade trebao je biti u spremnosti za topničko djelovanje 

u 3,30 sati, a ostale postrojbe na crti obrane u 4,00 sata. 

75 United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia – Operacija Ujedinjenih naroda za povratak povjerenja u Hrvatskoj. 

241

POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 1. BOJNE 101. BR HV-a U VRO "OLUJA" 

SHEMA Br. 11 


BOJNIK SINIŠA RATKOVIĆ 



IPD 

IVAN JURILJ 


NATPORUČNIK DARKO MATIJEVIĆ 



PORUČNIK KRUNOSLAV BADEL 

SAMOSTALNE POSTROJBE 

BOJNE - ZAPOVJEDNICI 


RKBO 

DESETINA VEZE 


OPĆE POSLOVE 

NAREDNIK STJEPAN BALABAND 

DAMIR SKORUP 


PORUČNIK MLADEN TUCIBAT 


PORUČNIK DRAŽEN SREŠ 


NATPORUČNIK SINIŠA TURKALJ 



LOGISTIKU 

SLAVKO GUBIĆ 


SLAVKO BOGADI 


TEHNIČKE 

ALOJZ ČANČER 


PORUČNIK MARIO HOTKO 


PORUČNIK NIKOLA MARCIUŠ 


STOŽERNI NAREDNIK MILJENKO TKALEC 


SULEJMAN KRKIĆ 

OPSKRBNE 

ALOJZ VNUČEC 


DR. TOMO MALENICA 


ZASTAVNIK 

DAMIR MATOŠA 



2. VODA PORUČNIK MARIJAN KIŠUR 2. VODA 2. VODA 

3. VODA PORUČNIK MLADEN VUK 3. VODA 3. VODA 



ILIJA ZUKANOVIĆ 

DUŠAN ŠEBREK 

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 1. bojne 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995. 

ZM brigade organizirano je u Komarevu, sa zadaćom pripreme 

elemenata zapovijedi i neposrednim angažiranjem dijela Zapovjedništva 

na prihvatu i stručnoj pomoći zapovjednicima bojni 

i satnija, posebice 2. bojni, koja je prva započela preuzimati crtu 

bojišnice. 

Susjedi u smjeru napada brigade bili su – lijevo: 103. brigada 

HV-a Krapina, desno: 57. brigada HV-a Sisak. 

Stigavši na područje Komareva, Zapovjedništvo brigade 

organizira rad na ZM-u i razvija centar veze, no ne uspijeva uspostaviti 

vezu sa Zapovjedništvom ZP-a Zagreb i 57. brigadom 

HV-a, kao ni sa “svojom” 1. bojnom, koja je bila u hodnji prema 

Komarevu. Time je ViZ bilo usporeno i znatno otežano. Osim 

toga, odmah su obavljena izviđanja terena i patroliranja te je 

organizirana obrana u noćnim uvjetima, a Izvidničkom i Diverzantskom 

vodu dane su zadaće prikupljanja i provjeravanja 

spoznajnih podataka. 

Krenuvši na crtu i u napadna djelovanja bez zadanog vremena 

početka napada, 101. brigada HV-a suočila se s brojnim 

problemima. Uslijed kratkoće vremena i nedostatka m/v za prijevoz 

vojnih obveznika i MTS-a, samo je 2. bojna uspjela preuzeti 

crtu od pripadnika 57. brigade HV-a, ali samo djelomično i 

tek oko 3,00 sata 4. kolovoza 1995. godine. Govoreći o dolasku 

na početne položaje, zapovjednik navedene bojne, satnik Marko 

Bijelić, istaknuo je kako mu je zapovjednik voda iz sastava 

57. brigade HV-a, i to u velikoj žurbi, pokazao samo neke od 

punktova i skloništa na prvoj crti te mu rekao da se može doći 

samo do potoka, jer je daljnji prostor miniran. Pritom je naglasio 

kako do 4,50 sati, odnosno neposredno prije početka “Oluje”, 

Zapovjedništvo 2. bojne nije uspjelo u cijelosti rasporediti 

svoje pripadnike na polazne položaje za napad. 

Prebacivanjem brigade na područje Komareva, prvotni 

plan Zapovjedništva ZP-a Zagreb o njezinoj bojnoj uporabi u 

napadnim djelovanjima prema Glini “pao je u vodu” te je brigada 

dobila novu, obrambenu zadaću na području Komareva. 

U trenutku najveće dinamike brigade i razmještaja pripadnika 

2. bojne na crti bojišnice, oko 3,30 sati 4. kolovoza 1995. 

242


SHEMA Br. 12 


SATNIK MARKO BIJELIĆ 



IPD 

VLADIMIR OVČAR 


NATPORUČNIK MIROSLAV SEMENSKI 



ZASTAVNIK ZVONKO ŠIMUNEC 


ZAPOVJEDNICI 


RKBO 

DESETINA VEZE 

MIROSLAV VUKAS 


OPĆE POSLOVE 

ČASNIČKI NAMJESNIK MIROSLAV 

DRUŽIĆ 


PORUČNIK DRAGAN DUKMENIĆ 


PORUČNIK ZORISLAV KRUHONJA 


NATPORUČNIK VLADIMIR ŠAVOR 


MARIO ZEBEC 


LOGISTIKU 

ZASTAVNIK KRUNOSLAV BULE 


PORUČNIK IVICA ČIČAK 


TEHNIČKE 

NAREDNIK EMIL KOKOT 


PORUČNIK NIKOLA BOROMISA 


PORUČNIK MLADEN MAJDAK 


PORUČNIK STJEPAN JEŽ 


DAMIR MAGDIĆ 

OPSKRBNE 

MARIJAN PLEŠKO 


Dr. ANTE LEKIĆ 


PORUČNIK VLADO 

TRBOJEVIĆ 

PORUČNIK VLADO HORVAT 


2. VODA ZDRAVKO SABLJAK 2. VODA 

3. VODA 

ZASTAVNIK ANTUN 

JALŠOVEC 


PORUČNIK 

TOMISLAV PARLOV 

2. VODA 

3. VODA PORUČNIK GORAN MATIĆ 3. VODA 


ENVER GARIBOVIĆ 


SATNIK MIRKO HARAMINA 

RANKO NOVOSEL 

ZDENKO HAVRIN 

ŽELJKO BRZAK 

PORUČNIK 

RANKO BADELJ 


nadzor brigade obavljao je načelnik Stožera Zapovjedništva 

ZP-a Zagreb, brigadir Damir Goršeta sa svojim pomoćnikom, 

bojnikom Sandijem Kneževićem, koji je zapovjedniku 101. 

brigade HV-a priopćio da će u 5,00 sati snage HV-a na banovinskoj 

bojišnici krenuti u napad. Objasnio je plan napada 

te smjer i zadaće brigade tijekom napada. I ovom prigodom 

zapovjednik 101. brigade HV-a suprotstavio se takvoj odluci 

te je zahtijevao da mu se u vezi iznijetog plana napada izda 

pisana zapovijed. 

Iz navedenog se vidi da je 101. brigada HV-a, samo sat vremena 

prije početka “Oluje”, uključena u napadna bojna djelovanja 

u koja kreće iz pokreta, ne stigavši se do početka napada 

rasporediti na polazne položaje. Pritom joj je i zadaća promijenjena. 

Umjesto prema Petrinji sa zapada i Glini, za koji smjer 

je uvježbavana, angažirana je prema Dvoru na Uni na smjeru 

istočno od Petrinje, i to u prvoj umjesto u drugoj etapi napada. 

Neposredno prije otpočinjanja napada, na prvu crtu u Komarevo 

stigla je 1. bojna 101. brigade HV-a. Do dolaska postrojbi 

101. brigade HV-a i njihovog preuzimanja crte obrane, na crti 

Klobučak – Komarevo – Vučjak ostala je držati položaje brigadna 

pričuva 57. brigade HV-a (Protudiverzantski i Inženjerijski 

vod, Vod RBKO i dio 3. satnije 1. bojne), čiji su pripadnici pomogli 

uvođenje postrojbi 101. brigade HV-a na prvu crtu. 

243

8.4. Početak operacije i bojna 

djelovanja brigade 4. – 7. kolovoza 1995. 

1. dan bojnih djelovanja – 4. kolovoza 1995. 

VRO “Oluja” započela je u 5,00 sati 4. kolovoza 1995., napadom 

postrojbi HV-a i snaga MUP-a RH duž cijele crte bojišnice, 

od jezera Peruča do Hrvatske Dubice, s ciljem oslobađanja 

okupiranog teritorija. Na području Banovine hrvatske snage 

krenule su, prema planovima i zapovijedima zapovjedništava 

ZP-a Zagreb i ZP-a Bjelovar, u napad na tri smjera – prema Petrinji, 

od Sunje prema Hrvatskoj Kostajnici i prema Glini. 

Govoreći o otpočinjanju VRO “Oluja”, treba istaknuti da 

Zapovjedništvo 101. brigade HV-a, unatoč brojnim zahtjevima, 

nije dobilo zapovijed za napad od zapovjednika ZP-a Zagreb. 

Na smjerovima napada postrojbi brigade nalazili su se dobro 

utvrđeni obrambeni položaji Samostalnog odreda Sisak – Caprag 

iz sastava Banijskog korpusa SVK. U trenutku otpočinjanja 

“Oluje” Odredom je zapovijedao kapetan Dragan Šaponja. 

Planiranje sljedeće zadaće na ZM-u brigade, Komarevo, 4. kolovoza 

1995. 

Oko 5,30 sati u Komarevu, ispred kućnog broja 62, zapovjednika 

2. bojne, satnika Marka Bijelića, zamjenika zapovjednika 

brigade, pukovnika Ivana Cukinu i natporučnika Sulejmana 

Tatarevića, pri povratku s prve crte dočekao je zapovjednik 

ZP-a Zagreb, general-bojnik Ivan Basarac, koji im je pritom rekao: 

Što čekate s ove strane, s one strane su 2 babe i 2 starca, kakvi 

ste vi Hrvati, krenite naprijed, vidite da neprijatelj ne pruža otpor. 

Pritom je zapovjedniku 2. bojne izdao zapovijed za napad, 

bez znanja zapovjednika 101. brigade HV-a. 

Smatrajući navedene riječi točnim, zapovjednik 2. bojne 

usmeno je zapovjedio u 5,40 sati zapovjedniku 2. satnije, poručniku 

Zorislavu Kruhonji, da zajedno s Diverzantskim vodom 

brigade krene u napad smjerom groblje u Komarevu – tt 139 

– potok Blinja s ciljem zauzimanja sela Donjani. Zapovijed za 

napad zapovjednik 2. bojne izdao je bez znanja i odobrenja zapovjednika 

brigade, koji je u to vrijeme uvodio 1. bojnu na crtu u 

Gornjem Komarevu. Do 6,10 sati, pripadnici 2. satnije 2. bojne 

zauzeli su tri nove otporne točke na Sokolovac brdu. Na udaljenosti 

od oko 800 metara od zadnjih položaja, koje su prethodno 

bili držali pripadnici 57. brigade HV-a, pobunjeni su Srbi, 

pustivši pripadnike 1. voda 2. satnije na čistinu, na njih otvorili 

žestoku minobacačku i vatru iz teškog pješačkog naoružanja 

i snajpera. U tom žestokom napadu 2. satnija 2. bojne imala je 

velike gubitke – pet poginulih i sedam ranjenih pripadnika. 

Čuvši za to, zapovjednik brigade otrčao je, u pratnji zamjenika 

zapovjednika 2. bojne, kroz kukuruzište prema groblju u 

Komarevu kako bi zaustavio daljnji napad. Nakon što je zaustavio 

uvođenje 3. satnije 2. bojne na smjer napada, koja je trebala 

osigurati lijevi bok 2. satniji, zapovjednik brigade vratio se na 

ZM brigade, gdje su ga čekali zapovjednik ZP-a Zagreb i zapovjednik 

57. brigade HV-a. Od zapovjednika ZP-a Zagreb 

zatražio je objašnjenje zašto je zapovjedio napadna djelovanja 

postrojbi 101. brigade HV-a, kada je ona imala obrambene zadaće. 

Na traženo objašnjenje nije dobio odgovor. 76 

76 Osim što nije objasnio svoj postupak, general-bojnik Ivan Basarac uputio je zapovjednika 57. brigade HV-a da zajedno sa svojim diverzantima upadne u 

vojarnu “Vasilj Gaćeša” u Petrinji, pri čemu mu je zapovjednik 101. brigade HV-a sa “svojom” 3. bojnom trebao osiguravati bok. Osim što je sam odbio sudjelovati 

u toj “samoubilačkoj misiji”, pukovnik Jozo Petrašević zamolio je bojnika Stjepana Grgca da ode na ZM svoje brigade, no on ga nije poslušao. Oko 17,00 

sati 4. kolovoza 1995. zapovjednik 57. brigade HV-a poginuo je u toj akciji, u neprijateljskoj zasjedi u području Šumske kuće. 

244

U međuvremenu, na ZM-u brigade organiziran je zapovjedno-stožerni 

rad, definiraju se zadaće suradnje i pomoći 

postrojbama u napadu. Uz to, putem centra veze uspostavljena 

je telefonska veza s IZM-om 1 Zapovjedništva ZP-a Zagreb i 

Zapovjedništvom susjedne 57. brigade HV-a. 

Zbog kratkoće vremena posjedanja paljbenih položaja, 

TRD 101. brigade HV-a nije bio spreman dati punu topničku 

pripremnu paljbu prije početka napada, pa ju je zapovjednik 

brigade zatražio od nadređenog Zapovjedništva. Zatražena je 

topnička potpora po prednjoj crti Samostalnog odreda Sisak 

– Caprag, po dubini neprijateljskog rasporeda te po komunikacijama 

na smjerovima njegova eventualnog povlačenja ili 

uvođenja pojačanja. Zahtjevu je udovoljeno i topništvo I. topničke 

skupine odmah je djelovalo po ciljevima na području 

sela Bestrma, a tijekom napada i po ciljevima u dubini neprijateljskog 

rasporeda, izvan dometa oruđa TRD-a 101. brigade 

HV-a. 

Kako bi ih ohrabrio i pripadnicima 2. bojne pomogao, zapovjednik 

brigade zapovjedio je zapovjedniku 1. bojne, bojniku 

Siniši Ratkoviću, da snagama bojne i Izvidničkog voda brigade 

krene u napad smjerom: crkva u Komarevu – potok Blinja – Pupnovac 

(tt 181), te da pri proboju zaobiđu Punkt-2 UNCRO-a 

(tt 119 na cesti Klobučak – Madžari) u rajonu Sjeverna Kosa. 

Uslijed jake pješačke vatre snaga SVK s položaja iza punktova 

UNCRO-a na području Blinjskog Kuta i sela Sjeverna Kosa, 

jake topničke vatre iz dubine okupiranog područja te nepoznavanja 

rasporeda minskih polja, postrojbe 1. bojne i Izvidnički 

vod brigade uspjeli su samo probiti prvu crtu i zauzeti položaje 

između 200 i 500 metara sjeverno od potoka Blinja u rajonu 

Stojanovac. 

Preduga noć u Komarevu – priča o izvlačenju ranjenog Mirka 

Hrgovića 5./6. kolovoza 1995. 

Mirka Hrgovića spasili su: slijeva Mladen Martinović – Dugi, 

Božidar Čebrajec – Čebra, Vladimir Šavor, Aleksandar Žanić i 

ispred njih Goran Matić, te autor ove fotografije Boris Kiseljak, 

Komarevo, 5. kolovoza 1995. 

Nakon stradavanja i izvlačenja pripadnika 2. satnije 2. bojne, 

čije su položaje preuzeli pripadnici 3. satnije, Zapovjedništvo 

brigade i bojne angažirali su se u pružanju pomoći konsolidiranja 

stanja i potrage za nedostajućim stradalim pripadnicima. 

Pripremljene su grupe za pretraživanje mjesta stradavanja, a 

i Zapovjedništvo 1. bojne ponudilo je svoju postrojbu. U popodnevnim 

satima 4. kolovoza akciju pretraživanja terena 

vodio je dozapovjednik 2. satnije 2. bojne Mladen Majdak. 

S dragovoljcima se nekoliko puta pokušavao probiti do mjesta 

stradavanja, ali neuspješno. Bili su spriječeni djelovanjem neprijatelja 

iz sveg raspoloživog oružja. Pronađeno je i izvučeno 

samo tijelo smrtno stradalog Darka Kravarščana i nekolicine 

ranjenih pripadnika. Za ostalima je nastavljena potraga. 

Oko 23,00 sata 5. kolovoza, zapovjedniku 3. satnije Vladimiru 

Šavoru dojavljeno je da su u rovu br. 7 (najbliži mjestu 

stradavanja) napadnuti pripadnici satnije, da su neki ubijeni, 

a neki ranjeni i zapomažu u pomoć. Odmah sam uzbunio interventnu 

grupu, kaže Vlado Šavor, i odjurili smo na mjesto 

događaja. S nama je krenulo nekoliko dragovoljaca satnije 

i iz drugih postrojba, koje nisam mogao zaustaviti. Budući 

nam sudbina još petorice pripadnika nije bila poznata, ova 

vijest me dodatno šokirala, te sam uz put rasporedio dečke 

za naše osiguranje i potporu te proširio interventnu grupu 

za protunapad. Noć je bila mračna, bez mjesečine, pred kišu. 

Dolaskom do najisturenijeg rova utvrdio sam da nam je, na 

svu sreću, vijest krivo prenesena, te da se zapomaganje čuje 

iz daljine. Pomislio sam na stradale dečke. S desetak pripadnika 

spustili smo se par stotina metara prema neprijatelju i 

osluškivali. Mislili smo da možda neprijatelj muči naše zarobljene 

dečke ili glume ranjene, kako bi nas uvukli u klopku. 

No, ni nakon dužeg vremena, ništa nismo čuli. Zapovjedio 

sam povratak. Mladen Martinović – Dugi, odlučan je ostati, 

a Boris Kiseljak se bez njega nije htio vratiti. Odobrio sam 

im, teška srca, iako je bilo još dragovoljaca za ostati. I… spasili 

su teško ranjenog Mirka Hrgovića. 

245

Mirko Hrgović, dragovoljac od 1990., a u 101. brigadi HV-a 

od prosinca 1991. i kao pripadnik 2. satnije 2. bojne sudjelovao 

je na smotrama, obuci, vježbama i dr. U “Oluji” je ranjen, dva 

dana preživljava između dviju unakrsnih vatri. Danas sreću i 

zadovoljstvo pronalazi u radu i aktivnostima uz svoju peteročlanu 

obitelj i nevoljko se prisjeća “Oluje”. 

Kada smo stigli u Komarevo, 4. kolovoza 1995. negdje poslije 

5,00 sati, čulo se djelovanje topništva, pa smo potražili zaklon 

u dvorištima kuća. Sa mnom u 1. vodu bilo je puno novih dečki, 

koje nisam ni stigao upoznati, pa ni svojeg zapovjednika. 

Došao je neki časnik i zapovjedio da odmah krenemo u napad. 

Sobom smo ponijeli osobno oružje, nešto od nekompletne opreme, 

te sanduke sa streljivom. Uz put smo podijelili streljivo i 

trpali u džepove odora. Pješačili smo 15-20 minuta od groblja, 

bez bojnih djelovanja, u smjeru potoka (Blinja, radi napada 

na selo Donjani, op. a.). Kada smo stigli na vrh jednog brežuljka 

(Sokolovac, op. a.), zastali smo, podijelili preostalo streljivo, 

jedna grupa je zauzela položaje da bi nas štitila, a moja 

grupa je krenula dalje, spuštajući se kroz gustu šikaru. Imena 

zapovjednika koji nas je poveo u napad (Zdravko Sabljak, op. 

a.) ni dečki kraj mene se ne sjećam. Kada smo prošli šikaru, 

još neko vrijeme smo hodali rubom šumarka, a potom krenuli 

livadom s visokom travom, kako bi došli u podnožje sela i otpočeli 

napad. Približavali smo se potoku, a iznad nas je bio 

dalekovod. Bili smo oprezni, ali i uvjereni da ispred nas nema 

nikoga, kako nam je rečeno, što dokazuje i to da smo od prve 

crte ušli oko 800 m u dubinu obrane neprijatelja, predaleko od 

ostalih dečki bojne, misleći kako nas slijede. 

Dok smo promatrali i dogovarali raspored i početak napada, 

nakon što prijeđemo potok, ispred nas i lijevo iz šume neprijatelj 

je otvorio žestoku vatru. Uzvratili smo, ali i započeli pretrčavati 

i puzati unaprijed do korita potočića. Tu smo zauzeli 

položaje i vatru izmjenjivali oko sat vremena. Potom su nas tukli 

minobacačima, čije su mine padale iza nas i sve bliže nama. 

Odjednom oko nas užas i pakao, geleri, zrna streljiva, bombi i 

sl. padali su po nama i rezali sve iznad zemlje. Čuo se vrisak, 

zapomaganje… Svatko je sebi tražio najbolji mogući zaklon, 

pružao samopomoć i donosio odluku o svojoj sudbini. 

Odjednom, osjetio sam udarac u potkoljenicu lijeve noge, mišić 

raznesen, kost smrskana. Pokušao sam se uz pomoć puške 

pomaknuti, ne bi li našao sigurniji zaklon, ali bez uspjeha. 

U tom trenutku prišla su mi dvojica iz grupe (imena im ne 

znam, ali je jedan bio ranjen u nogu, možda lakše) i pomogli 

mi previti potkoljenicu 

prvim zavojem. Pokušali 

su me izvući, neprijatelj 

je to zamijetio i po nama 

otvorio žestoku vatru. U 

tom paklu doslovce sam 

ih potjerao od sebe i rekao 

neka se spase ako mogu. 

Poslušali su me i otišli 

nakon što su mi pomogli 

da se uvučem u neko žbunje, 

gdje sam ostao čekati 

i razmišljati hoću li izvući živu glavu iz ovoga pakla… Više 

nisam vidio nikoga od naših, niti čuo njihovo djelovanje. I neprijatelj 

je smanjio vatru i povremeno djelovao. Pokušao sam se 

izvući, iako su bolovi bili sve jači. Uz bezbroj pokušaja, puzao 

sam i pronašao pištolj, čuturicu i sok. Pušku sam odbacio, a 

voda iz čuturice i sok pomogli su mi da ostanem pri svijesti. 

Odbacio sam i pištolj iz straha da u bunilu ne počnem pucati i 

otkrijem svoje sklonište u velikom žbunju, u kojem sam dočekao 

kraj dana. Uz jake bolove, nisam se mogao obraniti od krvoločnih 

muha. Pred noć zamijetio sam i crve na rani… 

Spustila se noć. Počeo sam dozivati u pomoć, ali su me ušutkali 

rafali neprijatelja. U neko doba noći primijetio sam pucketanje 

granja i tupi hod, te shvatio da neprijatelj uz prigušeno svjetlo 

trobojnica i međusobnim signalima pretražuje teren. Iako su 

prošli blizu mene od velikog žbunja kupina nisu me uočili. Počela 

je padati kiša i otvorenih usta nastojao sam popiti je što više. 

Ranom zorom nastavio sam puzanje i u kupinjaku naišao na 

krater granate i u njega se smjestio. Sa sebe sam trgao donje rublje 

i dodatno previjao ranu, koja je bila u užasnom stanju… 

Par kupina i pokoja travčica pomogli su mi da ugasim žeđ i glad. 

Došla je druga noć. Pokušao sam puzanjem nastaviti izvlačenje, 

ali više nisam imao snage. Odlučio sam dozivati u pomoć 

pa makar i poginuo. Na moje pozive nitko se nije odazivao niti 

otvarao vatru. Pomislio sam da su naši prešli Banovinu, a da 

su me moji dečki i tražili na mjestu gdje su me ostavili (ako su se 

uspjeli izvući), tamo me više nije bilo. Izgubio sam svaku nadu 

spasa, dozivao u pomoć, vikao nekontrolirano ili šutio. 

Pred zoru, 6. kolovoza, čuo sam da netko odgovara na moje pozive. 

Počela su ispitivanja na daljinu i upoznavanje mog identiteta: 

Gdje živiš, u koju školu si išao, kako ti se zvala učiteljica, 

koji auto voziš…? Kada sam odgovorio: Opel … i čuo: Ušminkanu 

crvenu Asconu?... bio sam uvjeren da su to moji dečki, a 

246

u isto vrijeme bijesan što ne prilaze spasiti me, već postavljaju 

brojna pitanja i potpitanja, na koja sam jedva polovično odgovarao, 

a na neka, iako sam znao odgovore, nisam se toga trenutka 

mogao sjetiti. Pitanja su prestala, noć kišna i tiha, nikakvi 

se šumovi ne čuju. Iz smjera neprijatelja neočekivano ugledam 

siluetu vojnika i iz sveg glasa viknem: Vidim te … i već je bio 

kraj mene. Vičem nekontrolirano, zatvara mi rukom usta, gleda 

me, potiho izmjenjujemo nekoliko rečenica i oko mene se sjurila 

cijela ekipa, izvukla me iz skloništa i odnijela do prvog rova, a 

potom preuzela sanitetska ekipa, u vožnji previla i imobilizirala 

potkoljenicu i prebacila u bolnicu u Sisku. Putem sam osjetio 

glad, tražio jesti. Upravo smo ti spekli ćevape i ražnjiće, našalili 

su se, misleći na injekcije koje su mi ubrizgavali. 

U bolnici je bio velik broj i teže ranjenih branitelja. Nakon pregleda, 

nisam prihvatio amputaciju potkoljenice, snašao sam se 

i pomoć zatražio na zagrebačkom KBC-u Rebro. Odmah sam 

operiran, noga je spašena, a oporavak dugotrajno bolan. Najprije 

sedam, a potom još tri operacije. Na moju i sreću obitelji, 

uz Božju i pomoć liječnika, spašen sam, pokušavam normalno 

živjeti, a ratne traume istisnuti i zaboraviti. 

Sjećanje Mladena Martinovića – Dugog, hrabrog bojovnika, 

sudionika u svim akcijama 2. bojne, koji danas sa svojom obitelji 

samozatajno živi svoj život: 

Boris Kiseljak i ja, nakon što smo ostali, spustili smo se niže i 

osluškujemo. S punkta UNCRO-a povremeno se pali reflektor 

i osvjetljava naš teren. Ništa se ne čuje. Nakon nekog vremena 

javio se. Saznajemo da se zove Mirko Hrgović, da je ranjen i 

zove da ga izvučemo. 

Nakon skoro 48 sati od stradavanja, priča nam je bila vrlo 

sumnjiva, bojeći se da nam neprijatelj sprema klopku, ostavili 

smo ga i vratili u njegovu postrojbu. Prikupili smo što više podataka 

o njemu iz civilnog života i krenuli nazad. Zapovjedništvo 

je organiziralo sanitet, bolničara i dečke za osiguranje. 

Spuštamo se ispred rova br. 7, do mjesta gdje smo ga čuli, osluškujemo 

i očekujemo da se ponovno javi. 

Javio se. “Ispaljujem rafal” pitanja: odakle mu je brigada, gdje 

živi, gdje mu je općina, u koju osnovnu školu je išao, kako mu se 

zove učiteljica, kako mu se zove zapovjednik, ima li vozačku… 

Kada je odgovorio da vozi crvenu Opel Asconu, bilo nam je jasno 

da je to Mirko. No, još uvijek oprezni, možda ga neprijatelj 

koristi za mamca. 

Dogovorili smo se tko će sa mnom ići, a naš zapovjednik Vlado 

Šavor s dečkima u punoj bojnoj spremnosti djelovat će za slučaj 

da upadnemo u klopku. Pala je odluka da sa mnom idu Boris 

Kiseljak, bolničar iz Saniteta bojne, i još jedan, a htjeli su ići 

svi. Nastao je problem koga odabrati. Igora Bjeljca odmah sam 

isključio jer mi je susjed. Uvrijeđeni Igor, u svom stilu, uzvraća: 

Sused, daj zamisli kakav će to biti sprovod ak ti i ja poginemo, 

cela ulica bu došla… Nisam ga mogao odbiti, i krenuli 

smo. Na svakih stotinjak metara ostavljam po jednoga, da nas 

pokriva. Od straha i lupanja srca, sve sam napetiji, previše se 

znojim i u ionako mračnoj noći niti što vidim niti čujem. Teren 

je užasan, obrastao divljom kupinom, visokom travom i drugim 

žbunjem. 

Kada sam sve rasporedio, približavam se ranjenom Mirku i 

vodim dijalog kako bi ga što bolje locirao. Od lupanja srca ne 

čujem pucketanje granja i deranje hlača o kupine. Locirao sam 

ga, ali od visokih kupina ne mogu se probiti bliže. Zašutio sam 

i krenuo u širem luku, te odlučio približiti mu se s neprijateljeve 

strane, misleći da je tako najsigurnije ako je zasjeda. Puzanjem 

se probijam kroz žbunje kupinjaka, široko otvorenih očiju 

i ništa ne vidim, srce hoće van. Odjednom poput rafala strojnice 

presjeku me riječi: “Vidim te”. Potpuno nesvjesno, nakon 

nekoliko koraka, bacam se na njega, stavljam mu šaku na usta 

i potiho molim da se stiša jer je pretjerao. Šutimo i gledamo se 

neko vrijeme. Tako vodene velike plave oči nikada nitko nije 

vidio, kao ja Mirkove. Ležao je u krateru eksplodirane mine. 

Da umirim i njega i sebe, rekao sam mu da ću ga spasiti za gajbu 

piva. “Imaš dvije, samo me spasi”, kao iz topa je ispalio. Na 

moj signal, dečki koji su me slijedili sjurili su se, ne mareći za 

visoko žbunje i kupinjak, položili na nosila i sanitetom po gasu 

u bolnicu. Nitko sretniji od nas. Spasili smo još jedan život. 

Danas se povremeno susretnemo s Mirkom, ova ispričana priča 

je nezaobilazna i u šali mu nabacim da obećane gajbe piva još 

nisam dobio. Popili smo i više od toga u našu čast. 

247

VRO “Oluja” 4. do 6. kolovoza 1995. 

248

Usprkos teškim gubicima, i pripadnici 2. satnije 2. bojne 

probili su prvu crtu i zauzeli položaje iznad sela Blinjski Kut 

i oko 200 metara sjeverno od potoka Blinja odakle su, u više 

navrata, pokušali izvući svoje stradale suborce. No, zbog jake topničko-pješačke 

vatre snaga SVK, tijekom 4. kolovoza pronašli 

su i izvukli samo tijelo smrtno stradalog Darka Kravarščana. Ne 

znajući što se s njima točno dogodilo i u nemogućnosti da ih 

pronađu i izvuku, Goran Blažić, Damir Frančina, Tihomir Kiseljak, 

Goran Šincek, Rajko Đukić i Mirko Hrgović vodili su se 

kao nestali, s nadom da su još živi. Njihova sudbina razjašnjena 

je tek 6. kolovoza 1995., kada su postrojbe brigade krenule 

u napadna djelovanja i probile cijelu crtu obrane Samostalnog 

odreda Sisak – Caprag SVK. Pronađena su tijela smrtno stradalih 

Gorana Blažića, Damira Frančine, Gorana Šinceka i Rajka 

Đukića te ranjenog Mirka Hrgovića, koji je proveo dva dana “na 

ničijoj zemlji”, pruživši si sam prvu pomoć. Tijelo Tihomira Kiseljaka 

nije pronađeno i on se od tada do danas vodi kao nestao, 

s pretpostavkom da je stradao i da mu je tijelo razneseno u minskom 

polju kod potoka Blinja. 

Oko 12,00 sati konsolidirani su redovi 2. satnije 2. bojne, 

kojoj je u večernjim satima zapovjeđeno da se izvuče u Komarevo, 

a dosegnutu crtu napada preuzela je 3. satnija 2. bojne, kojom 

je zapovijedao natporučnik Vladimir Šavor. 

Za vrijeme hodnje prema Komarevu, oko 8,00 sati, pripadnici 

3. bojne “poklopljeni” su žestokom topničko-minobacačkom 

vatrom snaga SVK kod sela Pračno (između Siska i 

Komareva), pri čemu je ranjeno sedam pripadnika. Nakon pretrpljenih 

gubitaka postrojba se, prema zapovijedi zapovjednika 

bojne, satnika Zdeslava Težulatija, 77 iz hodnje razvija u bojni 

napadni postroj na crti s. Pračno – Novo Selo. 

Usprkos poteškoćama pri uvođenju postrojbi brigade u 

napad, velikim gubicima i čvrstoj obrani Samostalnog odreda 

Sisak – Caprag SVK, 101. brigada HV-a uspjela je prvog dana 

“Oluje” probiti crtu obrane, prodrijeti između 200 i 500 metara 

prema naprijed te zauzeti crtu Stojanovac (ušće potoka Klobučak 

u potok Blinja) – podnožje Sokolovca – Blinjski Kut (isključno) 

– Vučjak. 

Tijekom cijelog dana, veći broj postrojbi brigade bio je, uslijed 

jakog minobacačko-topničkog djelovanja snaga SVK duž 

ceste Komarevo – Vučjak, “prikovan” na početnu crtu napada. 

77 Po dolasku u Komarevo zapovjednik 3. bojne dobio je usmenu zapovijed 

od načelnika stožera ZP-a Zagreb da preuzme položaje 2. gardijske brigade 

HV-a na crti Mošćenica – Češko Selo. Za izvršenje navedene zadaće zapovjednik 

bojne pripremio je 5. kolovoza bojnu skupinu od 106 pripadnika, no 

cijela je akcija na kraju otkazana. 

249

Plan mobilizacije Samostalnog odreda Caprag 39. korpusa SVK, 1995. 

250

251 

Uz to, u 2. bojni je zbog pretrpljenih teških gubitaka došlo do 

krize i pada morala. 

Kako postrojbe brigade nisu mogle probiti veći dio prve 

crte obrane, Zapovjedništvo brigade i zapovjedništva bojni svojim 

izvidničko-diverzantskim postrojbama proveli su detaljnija 

izviđanja zemljišta i rasporeda neprijateljskih snaga na tom području 

te smjerove početnih napadnih djelovanja, zadaće koje 

su trebale biti obavljene prije početka napada. Na osnovu raspoloživih 

i prikupljenih spoznajnih podataka, na svim razinama 

ViZ-a provedene su pripreme za odlučan napad. 

Oko 21,30 sati ZM brigade u području Komareva obišao je 

njihov “stari prijatelj”, general zbora Anton Tus, koji ih je svojim 

dolaskom ohrabrio i prijedlozima usmjerio pred nastavak 

napadnih djelovanja. 

Ništa bolje od 101. brigade HV-a prvog dana “Oluje” nisu 

prošle ni postrojbe HV-a koje su napadale na njezinim bokovima. 

Njezin lijevi susjed, 103. brigada HV-a, koja je napadala 

prema Hrvatskoj Kostajnici, zaustavljena je na području sela Petrinjci. 

Njezin desni susjed, 57. brigada HV-a, uspjela je probiti 

obranu neprijatelja i krenuti u napad, ali pošto se cjelokupna 

brigadna pričuva i dalje nalazila na području Komareva te njezini 

susjedi (lijevi susjed joj je bila 101. brigada HV-a) nisu uspjeli 

probiti obranu neprijatelja, postrojbe brigade zaustavile su se na 

crti Stražbenica – Vrebčevac – s. Budičina (zapadni rub Kotar 

šume), jer je postojala opasnost da dođu u okruženje, gdje organiziraju 

odsudnu obranu. 

Općenito gledano, prvi dan napadnih djelovanja postrojbi 

pod Zapovjedništvom ZP-a Zagreb na području Banovine završio 

je neuspješno. Niti su razbijene snage 39. korpusa SVK na 

glavnim i pomoćnim smjerovima niti je odsječena Petrinja.


SHEMA Br. 13 


SATNIK ZDESLAV TEŽULATI 



IPD 

DRAGO ANDRIĆ 


SATNIK DAMIR CMRK 



NATPORUČNIK VITO MARKEŽIĆ 


RKBO 

MARINKO KARTELO 


ZAPOVJEDNICI 

DESETINA VEZE 

ZLATKO SVEČAK 


OPĆE POSLOVE 

IVO VAROVIĆ 


SATNIK DARKO AHEC 


NATPORUČNIK DAMIR MALENICA 


SATNIK VLADO ĐOPAR 


(KORIŠTENI SU BRIGADNI IZVIĐAČI) 


LOGISTIKU 

PORUČNIK IVAN KUPRES 


PORUČNIK ANĐELKO ČOLIĆ 


TEHNIČKE 

VODNIK ŽELJKO ILIĆ 


NATPORUČNIK ZDRAVKO METELKO 


BRANKO SILOVIĆ 


PORUČNIK ZDRAVKO ŽINIĆ 


IVICA OVČARIČEK 

OPSKRBNE 

NATPORUČNIK MIRKO KOSIĆ 


Dr. MILORAD ČEKO 

Dr. ANTE MISIR 


PORUČNIK 

MATE RUPIĆ 

2. VODA 

3. VODA 


2. VODA 

DARKO TOPLAK 3. VODA 


PORUČNIK ANTUN 

BRDOVČAK 

2. VODA 

PORUČNIK ŽELJKO KALVI 

3. VODA 



DAMIR PROS 

TOMISLAV RAKELI 



Nakon neuspjelog proboja prve crte obrane proteklog dana i nemogućnosti 

da krene naprijed, 1. bojna 101. brigade HV-a je 5. 

kolovoza s dosegnute crte nastavila napad, zauzela položaje na 

crti od Madžarske Kose (tt 160) do Piskavice (tt 214) i u suradnji 

s Inženjerijskim vodom brigade razminirala prolaze u minskim 

poljima kraj potoka Blinja, iza UNCRO-ova Punkta-2 (tt 

119) u rajonu Sjeverna Kosa, zaobilazeći ga. U tome im je pomogla 

I. topnička skupina Zapovjedništva ZP-a Zagreb, koja je 

prethodno gađala položaje Samostalnog odreda Sisak – Caprag 

SVK u Sokolovcu, Donjanima, Jankovcu i Donjoj Kinjački te 

njihove utvrđene otporne točke na području Blinjskog Kuta. 

Uvidjevši da su protivničke snage na tom području dobro 

ukopane i utvrđene te da bi novi napad doveo do novih gubitaka, 

na osnovi spoznajnih podataka, stanja na crti bojišnice ostalih 

snaga ZP-a Zagreb i prijedloga Stožera brigade, zapovjednik 

101. brigade HV-a drugog dana napada zapovjedio je da se na 

dosegnutim crtama napada postrojbe brigade pripremaju za 

odlučan napad prema zapovjeđenim zadaćama i ciljevima prethodnog 

dana. Diverzantskom vodu brigade zapovjedio je ubacivanje 

diverzantske grupe iznad sela Blinjski Kut sa zadaćom 

diverzantskog djelovanja i uspostave kontrole nad cestom Blinjski 

Kut – Brđani, a Izvidničkom vodu brigade i ojačanim izvidničkim 

desetinama bojni prikupljanje spoznajnih podataka o 

bojnom rasporedu Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK. 

Značajni gubici i žrtve koje su podnijeli, te brojni problemi 

i poteškoće s kojima su se postrojbe brigade suočile i bile izložene 

u početku napada, kod njezinih pripadnika izazvali su dosta 

trauma i doveli do pada morala. Zbog toga su zapovjedništva 

brigade i bojni, posebice zapovjednici i njihovi pomoćnici za 

IPD, 78 drugog dana “Oluje” većinu vremena posvetili organizaciji 

i konsolidiranju stanja u postrojbama te motiviranju pripadnika 

brigade za bliže i sljedeće zadaće napadnih djelovanja. Isto 

tako, u zapovjedništvima brigade i bojni obavljene su raščlambe 

i razmotreni čimbenici koji su doveli do stradavanja pripadnika 

78 Pomoćnici zapovjednika za IPD bili su: u brigadi Nevenko Stričević, u bojnama Ivan Jurilj (1. bojna), Vladimir Ovčar (2. bojna) i Drago Andrić (3. bojna), 

te Dobromir Radušić u TRD-u. 

252

igade prvog dana napada i utjecali na učinkovitost bojnih djelovanja. 

Zaključeno je da: 

– postrojbe brigade nisu mogle biti adekvatno uvježbane 

za konkretne zadaće napadnih djelovanja iz razloga što Zapovjedništvu 

brigade nije izdana pripremna zapovijed niti je postrojbama 

osiguran minimum vremena za prebacivanje iz rajona 

razmještaja na početnu crtu napada; 

– su sa zapovjedno-stručnim kadrovima razmatrane različite 

varijante moguće uporabe postrojbi, ali niti u jednoj da se 

brigada angažira u napadu tijekom prve etape b/d snaga pod 

Zapovjedništvom ZP-a Zagreb; 

– se tajnost pokreta nije mogla osigurati, jer je veliki broj 

snaga, m/v i tehnike bio nagomilan na vrlo malom prostoru i 

time predstavljao odličan cilj mogućoj ugrozi; 

– su se u posljednjem trenutku prije napada izvukle postrojbe 

57. brigade HV-a, i to prije no što su ih zamijenile postrojbe 

101. brigade HV-a, tako da je dio crte ostao nepokriven 

i postrojbe u pokretu izložene ugrozi, tim više što nisu bili upoznati 

sa spoznajnim podacima niti crtom obrane koju su trebali 

preuzeti; 

– na taktičkoj razini, pa i s aspekta vojne vještine, neshvatljiva 

je zapovijed zapovjednika ZP-a Zagreb za izvlačenjem 57. 

brigade HV-a, kada se znalo da se godinama na toj crti napada 

uvježbavala te u neposrednom dodiru proučavala i prosuđivala 

raspored i moć Samostalnog odreda Sisak – Caprag na planiranom 

smjeru napada; 

– su postrojbe brigade iz pričuve, sa 67,2% popunjenosti 

pripadnicima, 27,4% m/v i 1,6 b/k (umjesto 4 b/k po zapovijedi), 

bez vježbe gađanja i bez zapovijedi za napad, “iz autobusa” 

otpočele napad s ciljem oslobađanja okupirane Banovine; 

– sustav veza u početku napada nije funkcionirao, pa su 

morali koristiti teklićke veze. 

Uz to, razmatrana je problematika nedovoljne popunjenosti 

postrojbi pripadnicima i m/v – brigada je napad otpočela s 

1589 pripadnika (67,2% popunjenosti po ustroju), od čega 112 

časnika (67,5%), 156 dočasnika (70%) i 1321 vojnik (66,8%), 

te 102 m/v (27,4%). Pritom je naglašeno kako je, u danim uvjetima, 

logistička potpora postrojbama brigade pružana na visokoj 

razini učinkovitosti zahtjevne zadaće napada. 

U skladu sa zaključcima, dane su zadaće pomoćnicima zapovjednika, 

načelnicima rodova i struka, da svatko u svojoj domeni 

ostvari suradnju s pomoćnicima i načelnicima Zapovjedništva 

ZP-a Zagreb (IZM-1 na Viktorovcu) i što bolje pripremi 

elemente zapovijedi za napad brigade. Dane su zadaće i stožeru 

brigade da se svojim časnicima neposredno angažira i zapovjedništvima 

2. i 3. bojne pruži stručnu pomoć u raspoređivanju postrojbi, 

određivanju ciljeva i smjerova napada te mjesta proboja 

crte obrane. Zaključeno je da se do početka napada na svim razinama 

ViZ-a u brigadi, bojnama i TRD-u pripreme i temeljito 

razrade elementi napada, a pripadnike što bolje pripremi. 

S obzirom da se ukazala potreba i da se u Zapovjedništvu 

brigade odazvao veći broj časnika, zapovjednik 101. brigade 

HV-a ustrojio je posebnu skupinu časnika (od nekadašnjih 

aktivnih pripadnika brigade) sastava: Stjepan Puškar, Faruk 

Čerimagić, Ante Radalj, Stjepan Bratković, Davor Belanović, 

Srećko Planinčić, Želimir Majetić, Pero Bilić i Ivan Lažeta, koji 

su svojim znanjem i bogatim ratnim iskustvom trebali pružiti 

stručnu pomoć Zapovjedništvu i zapovjednicima postrojbi u 

obavljanju zadaća tijekom napada. 

Sa zaključcima i zadaćama iz raščlambe upoznato je Zapovjedništvo 

ZP-a Zagreb (IZM-1) te zapovjedništva bojni i satnija 

brigade, u cilju potpunije pripreme postrojbi za napad. 

Općenito gledano, drugog dana napada postrojbe zapovjedništava 

zbornih područja Zagreb i Bjelovar na području 

Banovine probile su crtu obrane i djelomično potisnule snage 

SVK prema Glini i Hrvatskoj Kostajnici, dok Petrinja još uvijek 

nije bila odsječena. 

Nezadovoljan razvojem situacije na području Banovine, 

vrhovni zapovjednik OS RH, dr. Franjo Tuđman imenovao je 

general-pukovnika Petra Stipetića zapovjednikom hrvatskih 

snaga na Banovini. Po dobivanju zapovijedi, dotadašnji zapovjednik 

istočnoslavonskog dijela bojišta pohitao je iz Đakova i 

brzo došao na IZM-1 Zapovjedništva ZP-a Zagreb na Viktorovcu 

u Sisku, gdje uspostavlja ZM. Na prvom referiranju zapovjednika 

postrojbi, nakon što je prije toga obišao postrojbe na 

glavnom smjeru napada te se upoznao sa stanjem na bojišnici i 

u postrojbama, poduzeo je aktivnosti i mjere njihove konsolidacije 

te zapovjedio pregrupiranje snaga i korigiranje smjerova 

napada. Svim postrojbama zapovjedio je da se pripreme za odlučan 

napad s početkom u 6,00 sati 6. kolovoza 1995. godine. 

Obilazeći postrojbe, ne baš sjajnu situaciju zatekao je i u 

101. brigadi HV-a. Na ZM-u brigade, od zapovjednika i stožera 

iste izviješćen je o stanju na crti napada i u postrojbama, 

gubicima te spremnosti za nastavak napadnih djelovanja. Zapovjednik 

brigade upoznao ga je i s problemima u vezi priprema 

i preuzimanja crte te uvođenja postrojbi iz hodnje u napadna 

bojna djelovanja, samo s 1,6 b/k (od predviđenih 4 b/k) streljiva 

i bez mina za 12 minobacača 120 mm kojima je brigada 

raspolagala. Osim toga, zapovjednik brigade istaknuo je svoje i 

nezadovoljstvo pripadnika brigade načinom zapovijedanja Zapovjedništva 

ZP-a Zagreb, koje je umjesto da djeluje učinkovito, 

motivirajuće i ohrabrujuće prije otpočinjanja napada, putem 

253

svojih nejasnih i pretežito usmenih zapovijedi zbunjivalo sve u 

sustavu ViZ-a, a zapovjednike postrojbi dovodilo u situaciju da 

uz veliki rizik i na vlastitu odgovornost, samoinicijativno zapovijedaju 

postrojbama. Pritom je istaknuo kako je on vjerojatno 

bio jedini zapovjednik brigade HV-a, koji nije znao da napad na 

cijeloj crti bojišnice počinje istovremeno u 5,00 sati 4. kolovoza 

1995. godine. 

Saslušavši izvješća zapovjednika brigade, njegovih pomoćnika 

i članova stožera, general Stipetić zapovjedio je zapovjedniku 

101. brigade HV-a izmijenjeni smjer napada brigade (na 

glavnom smjeru napada snaga ZP-a Zagreb): Blinjski Kut – prema 

cesti Žirovac – Dvor na Uni, između Zrina i s. Trgovi, sa zadaćom 

presijecanja ceste kao moguće odstupnice snaga SVK iz 

smjera Glina – Žirovac – Dvor na Uni. Obećao im je i topničku 

potporu prije napada od strane topništva ZP-a Zagreb – 16. topničko-raketne 

brigade HV-a po ciljevima u Kinjačkoj, Velikoj 

i Maloj Gradusi, što je sutradan i ispunjeno. 

Što se tiče 57. brigade HV-a, ona je ostala na istim položajima 

te je ojačana 1. bojnom 149. brigade HV-a, koja joj je trebala 

čuvati bokove u zahvatu ceste Komarevo – Blinja prema selima 

Madžari i Letovanci, dok je 103. brigada HV-a uspjela malo pomaknuti 

položaje prema naprijed i zauzeti željezničku postaju 

na ulazu u selo Drljače. 

Pripadnici 3. satnije 2. bojne s vojnicima UN-a na punktu 

u Blinjskom Kutu, 6. kolovoza 1995. 


Temeljem zapovijedi zapovjednika ZP-a Zagreb, taktička zadaća 

postrojbi 101. brigade HV-a za 6. kolovoza bila je napasti 

snage Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK smjerom Bestrma 

– Trnjani – Kljajići – Knezovljani, gdje su se na cesti Petrinja 

– Hrvatska Kostajnica trebale spojiti sa snagama 2. gardijske 

brigade HV-a i 57. brigade HV-a, te produžiti napredovanje 

prema Hrvatskoj Kostajnici, a dijelom snaga prijeći u obranu u 

području Jošavica – Komogovina – Mečenčani i osigurati desni 

bok postrojbama 2. gardijske brigade HV-a, koje su napredovale 

prema Hrvatskoj Kostajnici. Napad je trebao početi u 6,00 sati. 

Nakon žestoke topničke pripreme I. topničke skupine Zapovjedništva 

ZP-a Zagreb i TRD-a brigade, postrojbe brigade 

krenule su u 6,00 sati u napad. 

Prva bojna napadala je na desnom krilu, druga u sredini, 

dok je treća bojna napadala na lijevom krilu napadnih djelovanja 

brigade. U jutarnjim satima 6. kolovoza 1995. postrojbe 

brigade krenule su u opći napad po bokovima, ali ne i na središnjem 

dijelu, jer im je smetala UNCRO-ova baza u Blinjskom 

Kutu. Pošto pripadnici UNCRO-a ( Jordanci) nisu htjeli podignuti 

rampu i propustiti pripadnike brigade, zapovjednik bri- 

General Petar Stipetić u Topuskom za vrijeme VRO “Oluja”. 

254

Pripadnici 2. bojne, Jozo Orlović, dozapovjednik bojne Miroslav 

Semenski i Aleksandar Žanić, Blinjski Kut, 6. kolovoza 1995. 

Pripadnici 3. satnije 2. bojne, Blinjski Kut, 6. kolovoza 1995. 

Pripadnici 3. satnije 2. bojne, Komarevo, 6. kolovoza 1995. 

255

Pripadnici 3. satnije 2. bojne; Petar Glasnović, Dragutin Bartolin – 

Gec, Sjeverovac – Gradusa, 6. kolovoza 1995. 

gade zatražio je pomoć generala Stipetića, nakon čije je osobne 

“intervencije” na licu mjesta problem brzo riješen. 

Prva bojna, s dosegnute crte: selo Krčevine – raskrižje putova 

Klobučak – Madžari – Madžarska Kosa (tt 160), ojačana 

Diverzantskim i Izvidničkim vodom brigade napada u manjim 

borbenim skupinama na glavnom smjeru napada brigade: Bestrma 

– Trnjani – Kljajići – Dukići – Velika Gradusa – Knezovljani. 

Druga bojna, ojačana s dva voda 1. bojne, s dosegnute crte: 

Komarevo – Blinjski Kut – podnožje Sokolovca (isključno), 

napada smjerom Sjeverna Kosa – Cvijanovića Kosa sa zadaćom 

da u suradnji s 1. bojnom ovlada područjem Sjeverna Kosa – 

Donjani te nakon uvođenja pričuve produži napadna djelovanja 

temeljnim smjerom Bestrma – Trnjani – Kljajići – Knezovljani, 

sa zadaćom zauzimanja sela Velika Gradusa, presijecanja ceste 

Petrinja – Hrvatska Kostajnica i organiziranja obrane na crti: 

Jošavica – Komogovina – Mečenčani. 

Treća bojna, u svojstvu pomoćnih snaga brigade, s nove početne 

crte napada: Blinjski Kut – Donja Kinjačka, krenula je u 

napad smjerom Donja Kinjačka – Vukoševac – Velika Gradusa 

– Umetić, sa zadaćom što bržeg izbijanja na cestu Petrinja – Hrvatska 

Kostajnica. 

Nakon što je u prijepodnevnim satima osobno “udobrovoljio” 

pripadnike UNCRO-a da podignu rampu i propuste pripadnike 

brigade, general Stipetić nastavio je put prema Sunji. 

No, nakon kraćeg vremena vratio se i zapovjedniku 101. brigade 

HV-a zapovjedio da što prije prebaci dio postrojbi cestom do 

Brđani Ceste i prijeđe u napad. Ova zapovijed realizirana je s postrojbama 

3. bojne i jedne satnije iz sastava 103. brigade HV-a. 

Na ZM-u brigade: Krunoslav Svjetličić, Mladen Fijember i Ivan 

Cukina, Bestrma, 6. kolovoza 1995. 

Do kraja dana postrojbe brigade dosegle su sljedeće crte: 

1. bojna Trnjani – Staro Selo – Velika Gradusa, 2. bojna Price 

– Čakalska Kosa – Sjeverovac – Dukići, a 3. bojna, koja je napadala 

na pomoćnom smjeru, Blinjski Kut – Petrijevci – Mala 

Gradusa. 

Nakon što su se snage SVK pod napadnim djelovanjima 

postrojbi brigade povukle izvan dometa oruđa TRD-a brigade, 

počela je priprema za njegovo prebacivanje na novi paljbeni 

položaj i do kraja dana, bez topničkog djelovanja, prebačen je i 

razmješten na nove paljbene položaje u selu Bestrma. 

Tempo napada svojih postrojbi pratilo je i Zapovjedništvo 

brigade, koje je uspostavilo ZM u selu Bestrma. Prva okupirana 

sela koja su oslobodili pripadnici 101. brigade HV-a bila su 

Blinjski Kut, Sjeverna Kosa i Bestrma. 

Usporedo sa 101. brigadom HV-a napredovale su i postrojbe 

HV-a, koje su napadale na njenim bokovima. Bez većeg otpora 

pobunjenih Srba, 57. brigada HV-a (desni susjed) oslobodila 

je sela Stražbenica, Petkovac, Blinja, Budičina i Moštanica, 

stavila pod nadzor cestu Petrinja – Hrvatska Kostajnica te stigla 

do sela Umetić, gdje je organizirala obranu. Lijevi susjed, 103. 

brigada HV-a je također uz slab otpor pobunjenih Srba, ovladala 

područjem od sela Drljače do Radonja Luke te u dužini 

tri kilometra na dijelu između sela Prevršac i Panjani, izbila na 

cestu Petrinja – Hrvatska Kostajnica. 

Suradnja 101. brigade HV-a s 57. i 103. brigadom HV-a tijekom 

napada bila je jako otežana i onemogućena, a podaci o 

stanju na bojišnici i u redovima SVK te dosegnutoj crti napada 

izmjenjivali su se pri neposrednom dodiru postrojbi. Zbog toga 

su bojne u napadu morale uspostavljati i bočna osiguranja. Ne- 

256

POPIS OBNAŠATELJA DUŽNOSTI PREMA USTROJU TRD-a 101. BR HV-a U VRO "OLUJA" 

SHEMA Br. 14 

ZAPOVJEDNIK TRD-a 

SATNIK JOSIP PETRETIĆ 

DOZAPOVJEDNIK TRD-a 

SATNIK ZLATKO RAŽENJ 

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA ZA IPD 

SATNIK DOBROMIR RADUŠIĆ 


SPOZNAJNE POSLOVE I SIS 


OPĆE POSLOVE 

____________ KNEŽEVIĆ 

ZAPOVJEDNO-IZVIDNIČKA 

BITNICA 

ZAPOVJEDNIK 

SATNIK GORAN PAVKOVIĆ 

DOZAPOVJEDNIK - ČASNIK 

RAČUNAČ 

PORUČNIK ALBERT TEPEŠ 

1. MINOBACAČKA BITNICA 120 MM 

ZAPOVJEDNIK 

IVAN CRNEK 

DOZAPOVJEDNIK 

ZLATKO JURKOVIĆ 

BITNIČKI DOČASNIK - JOSIP ZANNE 

BITNICA VLR 128 MM RAK 12 

M-91 

ZAPOVJEDNIK 

NATPORUČNIK 

BRANKO GILJANOVIĆ 

2. MIN. BITNICA 120 

MM 

ZAPOVJEDNIK 

NATPORUĆNIK BOŽIDAR HAMELEC 

TOPNIČKO-RAKETNI VOD ZA PZO 

DIVIZIJUNA 

IVO ZAMBERLIN 


MITAR VUKAŠINOVIĆ 


LOGISTIKU 

NATPORUČNIK SERGIJE DRAŽIĆ 

DOZAPOVJEDNIK 

JOSIP TONŽETIĆ 


TEHNIČKE 

VODNIK DRAŽEN KELČEC 

OPSKRBNE 

FRANJO HORNUNG 


Dr. ŽELJKO GUŠTIN 

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju TRD-a 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995. 

što bolju neposrednu suradnju brigada je ostvarivala s 57. brigadom 

HV-a putem 1. bojne, koja je s njom bila u dodiru. S lijevim 

susjedom, 103. brigadom HV-a, vezu je uspostavila tek oko 

18,00 sati na cesti Petrinjci – Mala Paukova. No, nakon toga 

suradnje između 101. i 103. brigade HV-a više nije bilo. 

Trećeg dana “Oluje”, uz to što je intenziviran tempo napada, 

postrojbe Zapovjedništva ZP-a Zagreb ostvarile su odlične rezultate. 

Probile su crtu obrane i razbile snage 39. korpusa SVK, 

prodrle u dubinu teritorija Banovine, oslobodile Petrinju i Glinu, 

dok su postrojbe pod Zapovjedništvom ZP-a Bjelovar oslobodile 

Hrvatsku Kostajnicu. 

Nakon oslobađanja Petrinje, glavnina snaga 39. korpusa 

SVK počela se izvlačiti prema Dvoru na Uni. Time je napredovanje 

svih postrojbi HV-a, pa i 101. brigade, bilo uvelike olakšano, 

pošto organizirane obrane i većeg oružanog otpora snaga 

SVK više nije bilo. 


Napredovanje i oslobađanje okupiranog teritorija Banovine brigada 

je nastavila i 7. kolovoza. Prema zapovijedi zapovjednika 

brigade, njezine postrojbe, u napadnom rasporedu bojni, imale 

su zadaću produžiti napadna djelovanja osnovnim smjerom Borojevići 

– Gornja Lovča – Visoko brdo, sa zadaćom gonjenja, 

zarobljavanja ili uništenja razbijenih snaga SVK, ispresijecanja 

i čišćenja terena, te izbijanja na crtu Gornja Lovča – Babin kesten. 

Prva bojna, ojačana Diverzantskim vodom brigade, u bojnom 

rasporedu od tri borbene skupine (svaka je brojala trideset 

pripadnika) i jednom satnijom u pričuvi, oko 12,45 sati zauzima 

Komogovinu, a oko 14,30 sati prodire u Šamaricu i napada 

prema Ledinjaku duž rijeke Sunje. Oko 17,00 sati postrojbe 

bojne izbijaju na područje Ledinjaka, ispred kojeg zapovjednik 

bojne s jednom borbenom skupinom uspostavlja polukružnu 

obranu, dok s ostatkom snaga i isturenih prethodnica, uz neprekidna 

izviđanja, nastavlja bojna djelovanja prema području 

257

VRO “Oluja” – 7. kolovoza 1995. 

258

Dio Zapovjedništva brigade, slijeva: S. Puškar, J. Petrašević, Z. 

Horvat, D. Belanović, Ž. Miholčić, u drugom redu: I. Cukina, P. Bilić 

i A. Radalj, Knezovljani, 7. kolovoza 1995. 

Između 16,00 i 18,00 

sati 7. kolovoza 1995., 

pripadnike brigade na 

dosegnutim crtama obišao 

je njihov župnik iz 

Gajnica Ilija Žugaj, čiji 

ih je dolazak jako razveselio 

i dodatno motivirao 

da ustraju do kraja 

u oslobađanju Domovine. 

Velečasni Ilija Žugaj 

pridonosio je duhovnom 

jačanju pripadnika 101. 

brigade HV-a tijekom Domovinskog rata i danas, s puno 

topline i poštovanja, sjeća se “Oluje” i dečki iz brigade: Godine 

1995. došao je čas da se vrati izgubljeno, došli su 

“Bljesak” i “Oluja”. I oni, koji su bili zaista bolesni, nisu 

željeli propustiti tu radost oslobađanja zemlje. I meni samome 

je bilo veliko veselje kad sam se u “Oluji” našao s 

našom brigadom kod Crvenog mosta, na raskrižju ceste 

za Hrvatsku Kostajnicu i Komogovinu. Obišao sam naše 

dečke i bio sretan što sam barem na takav način podijelio 

radost naše borbe za oslobođenje Domovine. 

Slijeva: A. Radalj, J. Petrašević, S. Puškar i D. Ladišić, čuče: Ž. Seljan, 

I. Živković i S. Kolačko, Knezovljani, 7. kolovoza 1995. 

Krivodola (tt 602). Ispred cilja, na dosegnutoj crti, organizira 

polukružnu obranu i izviđanje snaga SVK u bježanju. 

Druga bojna, ojačana Protudiverzantskim vodom brigade, 

zauzima selo Borojevići i napada smjerom Trninići – Lovča – 

Gornja Lovča. 

Treća bojna, ojačana Izvidničkim vodom brigade, uz isturene 

prethodnice i neprekidna izviđanja, napada na smjeru selo 

Mečenčani – rijeka Plavićevica – vrh Plavićevica – Babin kesten. 

Prije 13,00 sati postrojbe brigade prešle su cestu Petrinja – 

Hrvatska Kostajnica, te su se u selu Knezovljani susrele s pripadnicima 

1. bojne 2. gardijske brigade HV-a. 

Do 17,00 sati postrojbe brigade dosegnule su sljedeće crte: 

1. bojna izbija na crtu Komogovina – Ledinjak, 2. bojna Sjeverovac 

– Borojevići, dok je 3. bojna izbila na crtu Mečenčani 

– Babin kesten. 

Njihovo napredovanje pratio je i TRD brigade, koji je zauzeo 

paljbene položaje na području sela Knezovljani. Zapovjedništvo 

brigade premjestilo je ZM u selo Bestrma. 

U 18,00 sati Zapovjedništvo brigade čulo je na radiju govor 

ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška, da je VRO 

“Oluja” završena te da se još nastavlja s pretraživanjem i čišćenjem 

oslobođenih područja od ostataka razbijene SVK do državne 

granice s Republikom Bosnom i Hercegovinom, što su 

postrojbe 101. brigade HV-a idućih dana i obavljale. 

Do kraja dana postrojbe brigade dosegle su crtu: Ledinjak – 

Lovča – Babin kesten, te time učinkovito i bez novih gubitaka 

obavile prvu etapu, odnosno bližu zadaću napadne operacije. 

259

8.5. Napadna bojna 

djelovanja brigade 

8. – 14. kolovoza 1995. 


Oslobađanjem Petrinje, Hrvatske Kostajnice i Gline, postrojbe 

zbornih područja Zagreb i Bjelovar usmjerile su napad prema 

Dvoru na Uni, jedinom mjestu preko kojeg su se srpski vojnici 

i civili s Banovine i Korduna izvlačili prema području Bosne i 

Hercegovine pod kontrolom bosanskih Srba. Osim toga, dio 

snaga ZP-a Zagreb, na čelu s 2. gardijskom brigadom HV-a, krenuo 

je u pretraživanje i čišćenje oslobođenog područja Banovine 

od ostataka snaga razbijenog 39. korpusa SVK, prvenstveno 

brdovitog područja Zrinske gore. Time je započela realizacija 

druge etape – sljedeće zadaće operacije. 

Taktička zadaća postrojbi brigade bila je, u napadnom rasporedu 

bojni, nastaviti bojna djelovanja temeljnim smjerom 

Babin kesten – Brđani Šamarički – Gornji Javoranj – Vanići, sa 

zadaćom gonjenja, zarobljavanja ili uništenja razbijenih snaga 

SVK, ispresijecanja i pretraživanja terena Zrinske gore, te što 

bržeg izbijanja na cestu Glina – Gvozdansko – Dvor na Uni. 

Nakon toga, na crti: Donja Stupnica (isključno) – Udetin – 

Kepčije – Zrin – Brezova glava, trebale su se razviti u obrambeni 

poredak, u spremnosti za odbijanje eventualnog protunapada 

ostataka razbijenih snaga SVK u izvlačenju, te se pripremiti 

i izvesti energičan napad prema državnoj granici s Republikom 

Bosnom i Hercegovinom, smjerom lijevo: Kamenjača (isključno) 

– Zakopa – Čemernica – duž potoka Javnica i rijeke Gračanice 

– državna granica, desno: Trgovi – Kosna – Stambolije 

– Bijelića glava – Rudići – državna granica. 

Prva bojna, zajedno s Protudiverzantskim vodom brigade, 

napada smjerom Ledinjak – Krivodol (tt 602) – Grabovica – 

Gornji Pedalj – Donji Pedalj – Trgovi, s ciljem što bržeg izbijanja 

na cestu Gvozdansko – Dvor na Uni, kod sela Trgovi. 

Druga bojna, zajedno s Diverzantskim i PZO vodom brigade, 

napada smjerom Gornja Lovča – Brezova glava – Švrakarica 

– Samardžije – Vratnice (tt 252) – Trgovi, s ciljem što bržeg 

izbijanja na cestu Gvozdansko – Dvor na Uni, kod sela Trgovi. 

Treća bojna, na čelu s Izvidničkim vodom brigade i Izvidničkom 

desetinom bojne, nastavila je napadna djelovanja smjerom 

Babin kesten – Potočani – Gornji Javoranj – Vanići – Dvor 

VRO “Oluja” 8. – 14. kolovoza 1995. 

260

261

Pripadnici 2. bojne, kolovoz 1995. 

Pripadnici 1. satnije 3. bojne, Komogovina, 8. kolovoza 1995. 

262

na Uni, s ciljem što bržeg izbijanja na cestu Gvozdansko – Dvor 

na Uni, kod sela Grmušani. Uz to, prema zapovijedi zapovjednika 

brigade, pripadnici bojne trebali su prije mraka ući u Dvor 

na Uni. 

Do 10,30 sati postrojbe brigade dosegle su sljedeće crte na 

vrhovima Zrinske gore: 1. bojna vrh Krivodol (tt 602), 2. bojna 

vrh Brezova glava, a 3. bojna crtu Zrinska kula – Vukelići. 

Napredovanje je trajalo tijekom cijelog dana te su do 20,00 sati 

postrojbe brigade zauzele sljedeće položaje: 1. bojna Donji Pedalj 

– Gage, 2. bojna Gage – Vrpolje Bansko, a 3. bojna Gornji 

Javoranj – Kepčije. 

Prilikom izviđanja za ulazak 3. bojne u Dvor na Uni, izvidničko-diverzantska 

skupina (jačine 20 pripadnika), kojom je 

osobno zapovijedao zapovjednik bojne, satnik Zdeslav Težulati, 

oko 19,10 sati došla je u bliski vatreni sukob sa zaostalom 

grupom razbijenih snaga SVK. Pritom su zarobili pet neprijateljskih 

vojnika, od kojih su četvorica bila preobučena u civilnu 

odjeću, skrivajući oružje u dekama. Potom, nakon kratkog 

oružanog sukoba, zbog žestoke neprijateljske vatre iz kuća i s 

uzvisina oko grada, zapovjednik 3. bojne zapovjedio je povlačenje 

s područja Dvora na Uni, te s bojnom nije ušao u grad 

kako je bilo zapovjeđeno. Zarobljene pripadnike SVK predao je 

u večernjim satima 9. kolovoza 1995. načelniku SIS-a brigade, 

zastavniku Željku Jantoleku, na obradu i daljnji postupak. 

Napredovanje postrojbi brigade, bez bojnog djelovanja, 

pratio je u stopu TRD brigade u pohodnim postrojima smjerom 

Knezovljani – Komogovina – Donja Pastuša – Jabukovac 

– Kraljevčani – Dodoši – Mačkovo Selo – Miočinovići – Zlatovići 

– Gornja Stupnica, te se razmjestio i zauzeo paljbene položaje 

na području Brđana Šamaričkih. Zapovjedništvo brigade 

premjestilo je ZM u selo Brđani Šamarički. 

Na kraju dana postrojbe brigade dosegle su i razmjestile se 

na crti: Gage – Vrpolje Bansko – Kepčije. 

Napredovanje, gonjenje i zarobljavanje zaostalih grupa razbijene 

SVK, pretraživanje i čišćenje okupiranog teritorija Banovine 101. 

brigada HV-a nastavila je i šestog dana “Oluje”. Na osnovu pripremljenih 

varijanti uporabe postrojbi brigade i prijedloga Zapovjedništva 

brigade s ciljem što učinkovitijeg obavljanja zapovjeđenih 

zadaća, zapovjednik brigade donio je odluku i postrojbama 

zapovjedio pregrupiranje, energičan napad i gonjenje ostataka 

razbijenih snaga SVK do državne granice Republike Hrvatske. 

Prva bojna, ojačana Protudiverzantskim vodom brigade, s 

crte: Grujino brdo (tt 230) – Vratnice (tt 252) – Donja Stupnica, 

napada smjerom Trgovi (siječe cestu Glina – Dvor na 

Uni) – Kosna – Stambolije – Bijelića glava – Rudići – državna 

granica. Zapovjednik bojne zapovjedio je provedbu zadaće u 

tri bojna poretka, s prethodnicom i bočnim osiguranjem, koji 

su nastupali smjerovima Donja Stupnica – Joševica – Trgovi/tt 

149 (na spoju ceste Donja Stupnica s cestom Glina – Dvor na 

Uni), Vilensko Brdo – Jokina glava (tt 229) – Trgovi i Grujino 

brdo (tt 230) – Gage – Trgovi (tt 136). 

Druga bojna, ojačana Diverzantskim i PZO vodom brigade, 

s crte: Gage – Vrpolje Bansko, napada smjerom Arbutine 

Vrpoljske – Grmušani (siječe cestu Glina – Dvor na Uni) – Donja 

Sočanica – Gornja Ljubina (tt 181) – s. Živkovići (tt 321) – 

državna granica. Prema zapovijedi zapovjednika bojne, postrojba 

zadaće provodi u satnijskim kolonama, te se u selu Grmušani 

na desnom boku spaja s postrojbama 1. bojne, a na lijevom s 

postrojbama 3. bojne kod sela Vanići. 

Treća bojna, ojačana Izvidničkim vodom brigade, s crte: 

Gornji Javoranj – Kepčije, napada smjerom Donji Javoranj – 


1. bojna u “Oluji”, Trgovi, 9. kolovoza 1995. 

263

“Oluja” – 1. bojna na gornjoj fotografiji, a na donjoj zamjenici zapovjednika brigade Sulejman Tatarević i Ivan Cukina, Trgovi, 9. kolovoza 1995. 

264

Kamenjača – Vanići (siječe cestu Glina – Dvor na Uni) – Cvetojevići 

– Javnica – Kotarani – državna granica. I zapovjednik 

3. bojne zapovijeda provedbu zadaća u satnijskim kolonama, s 

izvidničkim prethodnicama i pojačanim bočnim osiguranjem, 

za slučaj bojnog djelovanja ostataka razbijenih snaga SVK u bježanju 

iz smjera Dvora na Uni. U mjestu Vanići izbija na cestu 

Glina – Dvor na Uni, spaja se sa snagama 2. bojne na desnom 

boku te poduzima mjere osiguranja i odbijanja eventualnog djelovanja 

snaga SVK iz smjera Dvora na Uni. 

Do kraja dana postrojbe brigade izbile su na cestu Glina – 

Gvozdansko – Dvor na Uni, u neposrednoj blizini Dvora na 

Uni sijeku bježanje zaostalih snaga razbijene SVK s Korduna i 

dijela Banovine iz smjera Gline i zauzimaju sela Trgovi, Grmušani 

i Vanići. Na dosegnutoj crti razmjestile su se u obrambeni 

bojni raspored, spremne odbiti eventualni protunapad, te obavile 

pripreme za odlučan nastavak gonjenja, pretraživanja i čišćenja 

preostalog područja Banovine do državne granice od zaostalih 

grupa razbijene SVK, koje su se odbijale predati. I ostale 

postrojbe Zapovjedništva ZP-a Zagreb ušle su u Dvor na Uni. 

TRD se nalazio na paljbenom položaju u s. Vrpolje Bansko. 

ZM brigade i dalje je bilo u Brđanima Šamaričkim. 

Usporedo s napadnim gonjenjem razbijenih snaga SVK, 

postrojbe brigade provele su ubrzano pretraživanje i čišćenje 

sjeveroistočnih padina Zrinske gore (u širini od 8 do 10 km i 

dubini do 25 km), što je bila zadaća i susjednih postrojbi – 57. i 

103. brigade HV-a. 

Izbivši na cestu Glina – Dvor na Uni, postrojbe brigade naišle 

su na napušteni konvoj izbjeglica pobunjenih Srba, koji su 

pregazili i uništili tenkovi njihove razbijene vojske pri bježanju. 

Posljedice povlačenja vojske i civila iz tzv. RSK. 

265

“Oluja” – tragovi tenkovskih gusjenica uništene kolone izbjeglica – česti znakovi bježanja na koje su u gonidbi nailazile postrojbe brigade, Trgovi, 

9. kolovoza 1995. 

Sjećanje poručnika Mladena Tucibata o događajima na cesti 

Trgovi – Dvor na Uni: 

Po dobivenoj zapovijedi, kao zapovjednik 1. satnije, žurno 

sam oformio grupu od četrdeset pripadnika. Postrojba je žurno 

krenula u bojnoj formaciji prema selu Gage te za nepuni sat 

vremena stigla na odredište. Izviđanjem je ustanovljeno da je 

selo u potpunosti prazno. Tijekom ovladavanja prostorom sela 

začulo se brujanje tenkovskih motora iz smjera mjesta Trgovi. 

Odmah smo se pripremili za protuoklopni boj te se iz sela Gage 

uputili u smjeru komunikacije Trgovi – Dvor na Uni. Spuštanjem 

prema njoj uočili smo tenkovske rovove (po jedan sa svake 

strane puta) iz kojih su netom prije izašli neprijateljski tenkovi 

i uputili se prema cesti Trgovi – Dvor na Uni. Izlaskom na 

cestu, oko 500 metara istočno od mjesta Trgovi, uspješno je uspostavljen 

kontakt s 2. bojnom brigade na lijevom boku. 

Vrijeme je brzo prolazilo te smo krenuli prema mjestu Trgovi, 

koje se ocrtavalo u zalasku sunca. Na samom istočnom ulasku 

u mjesto naišli smo na karbonizirana i u potpunosti uništena 

vozila (do neprepoznatljivosti), koja su vjerojatno stradala od 

tenkovskih projektila ili protuoklopne rakete. Ulaskom u mjesto 

uočena je potpuna zakrčenost ceste različitim osobnim vozilima 

i poljoprivrednim strojevima, a u zraku je vladala potpuna 

tišina koju je remetio čudan zvuk (kasnije je ustanovljeno da 

je radio motor vojne auto-dizalice COLES, koja je zaglavila u 

kanalu pored ceste). Zbog nepovoljne situacije (cesta u potpunosti 

zakrčena, neprovjereni stambeni objekti s obje strane ceste 

i sumrak koji se spuštao) nisam ušao s cjelokupnim snagama 

u mjesto, nego u dvije manje grupe, a Kruno Badel je otišao 

naprijed ostvariti kontakt s našim grupama desno od nas. Ulaskom 

u mjesto uočeno je da je nedavno na samoj cesti došlo do 

bojnih djelovanja, što je zaključeno iz sljedećih elemenata: 

– na samoj cesti i u kanalima ležala su trupla ubijenih civila 

(točan broj nije mi poznat, ali se radilo o 10 do 15 leševa); 

– samo jedan leš bio je u vojnoj odori vojnika Srpske vojske 

Krajine i nalazio se na samoj cesti, 100 metara od centra mjesta; 

– u jednoj kući s južne strane ceste, koja je bila u izgradnji te 

nije imala prozore i vrata, pronađen je mrtav vojnik ABiH, 

uz kojeg je bio naslonjen RPG-8. Sutradan, tijekom obilaska 

mjesta, iza iste kuće zatečen je ranjeni vojnik ABiH Remzija 

Buljubašić iz sela Bužim, pripadnik bužimske brigade. Prema 

njegovoj izjavi, ranjen je dva dana ranije u napadu na kolonu 

civila. 

Ustanovljeno je da su pripadnici ABiH u mjestu Trgovi izvršili 

napadna bojna djelovanja na kolonu civila, koja su zaustavili 

pristigli tenkovi Srpske vojske Krajine. Zbog toga su se pripadnici 

ABiH povukli prema granici RH, a tenkovi Srpske vojske 

Krajine su ostali. 

Ovo je važno jer se vidi da su za napad na miješanu vojnocivilnu 

srpsku kolonu odgovorni pripadnici ABiH, koji su kolonu 

napali s južne strane ceste. Isto je tako vidljivo da su dio 

srpske vojno-civilne kolone izgazili srpski tenkovi. To se dogodilo 

prije dolaska snaga Hrvatske vojske, koje lažno i neosnovano 

optužuju za te zločine. 

266

Bojnik Siniša Ratković: sjećanje na događaje na cesti Trgovi – 

Dvor na Uni: 

Dolaskom na šire područje Trgova uspostavio sam dodir s 1/57. 

brigade HV-a i izravnu vezu s njezinim zapovjednikom, bojnikom 

Srpakom (Željko, op.a.). Pred nama je bila srpska kolona 

(traktori, civilna i vojna vozila) u kojoj su bili, kako smo 

kasnije ustanovili, osim velikog broja civila, i vojnici i milicija 

RSK, pripadnici Vojske Jugoslavije, srpski dobrovoljci te vojnici 

AP Zapadna Bosna. Kolona se protezala kilometrima te je 

stajala na mjestu zbog zakrčenosti ceste. Iz nje su prema nama 

djelovali jakom puščanom, strojničkom i snajperskom vatrom. 

Dok smo se pripremali za napad došao je operativac iz ZZPZa, 

satnik Ivica Ninčević i prenio nam (i pripadnicima 1/57. 

brigade) zapovijed generala Petra Stipetića, koja je zvučala otprilike 

ovako: “Ne pucajte da ne stradaju civili. Vatru otvarajte 

samo ako neprijatelj pokuša izravan napad na vaše položaje.” S 

bojnikom Srpakom dogovorio sam zajednički način djelovanja 

u slučaju jače neprijateljske aktivnosti. 

U Donjem Pedlju uredio sam zapovjedno mjesto. Osmatračnica 

je postavljena na groblju koje se nalazi na brdu iznad sela. 

Postavljena je čvrsta obrana prema Trgovima radi sprječavanja 

srpskog napada. Vod minobacača zaposjeo je vatreni položaj 

na prikladnom mjestu te je napravljen plan njihovog paljbenog 

djelovanja, pošto smo iz ratnog plijena popunili zalihe 

streljiva, uključivo i dovoljno mina za minobacače. U jednom 

trenutku iz kolone se začula jača paljba, ali ne prema nama. 

Kasnije smo od zarobljenika saznali da je to bio obračun Srba 

s vojnicima AP Zapadna Bosna jer su, kako je zarobljenik rekao, 

“saznali da su abdićevci prešli na hrvatsku stranu.” 

U popodnevnim satima zaprimio sam zapovijed za napad na 

prednji kraj neprijatelja, prilazak neprijateljskoj koloni, prolazak 

kroz nju te nastavak prodora prema državnoj granici i 

spajanje s postrojbama 5. korpusa ABiH. Dok su trajale pripreme 

za napad žurno sam poslao Darka Matijevića do 57. brigade 

radi dogovora i usklađivanja vremena i pravaca napada. 

On se brzo vratio s viješću da je 1/57. brigade, u isto vrijeme 

kad smo mi dobili zapovijed za napad, dobila zapovijed za 

odsudnu obranu. Temeljem prosuđenog stanja vlastitih snaga, 

nedostatka kvalitetnih obavijesti o neprijatelju te geografskih 

uvjeta, oformio sam tri udarne grupe i pričuvu te zapovjedio 

istovremeni napad na tri pravca i to: 

a) Pravac prvi: Osobno sam predvodio grupu sastavljenu od po 

jednog voda iz 1. i 2. satnije te inženjerijske desetine. Napredovali 

smo duž ceste, izbili na komunikaciju Petrinja – Dvor 

na Uni i spojili se sa snagama druge i treće grupe, a potom i s 

2/101. brigade. Prošli smo kroz djelomično napuštenu kolonu 

(ostavljene su uglavnom stare osobe te mlađe mentalno bolesne 

osobe), osigurali prihvat zatečenih civila, kao i pronađenih ranjenika 

od strane našeg saniteta te produžili prema selu Stambolije, 

koje smo zaposjeli i bojno osigurali u večernjim satima. 

b) Pravac drugi: Zapovjednik grupe bio je zamjenik zapovjednika 

2. satnije, poručnik Nikola Marciuš. Ta grupa, jačine 

jednog voda iz sastava 2. satnije, imala je zadaću napredovati 

šumskim putem preko Joševice i izbiti na područje Trgova, 

“čisteći” teren od zaostalog neprijatelja. Zadaću su uspješno 

izvršili te su zarobili naoružanu grupu neprijateljskih vojnika. 

Zarobljenici su razoružani i sprovedeni u Zapovjedništvo 

bojne, a potom predani nadležnim tijelima. 

c) Pravac treći: Zapovjednik grupe – zapovjednik 1. satnije, 

poručnik Mladen Tucibat imao je zadaću napredovati pravcem 

Vilensko brdo – s. Miličevići – s. Gage i izbiti na Trgove. 

Grupa se sastojala od jednog voda 1. satnije i izvidničke desetine 

bojne, ojačanih dijelom Izvidničkog voda brigade. S obje 

izvidničke postrojbe zapovijedao je obavještajni časnik bojne, 

poručnik Krunoslav Badel. Grupa je žurno krenula u borbenoj 

formaciji prema selu Gage te za nepuni sat vremena stigla 

na odredište. Izviđanjem je ustanovljeno da je selo u potpunosti 

pusto. Tijekom ovladavanja širim prostorom sela začulo se 

brujanje tenkovskih motora iz smjera juga. Vojnici su se odmah 

pripremili za protuoklopni boj te se iz sela Gage uputili u smjeru 

ceste Trgovi – Dvor na Uni. Spuštanjem prema navedenoj 

cesti uočeni su tenkovski rovovi (po jedan sa svake strane puta) 

iz kojih su netom prije izašli neprijateljski tenkovi i uputili se 

prema cesti Trgovi – Dvor na Uni. Ubrzo su uočeni i sami 

tenkovi, udaljeni nekoliko stotina metara. Zbog konfiguracije 

terena tenkovi se nisu mogli kretati prostorom uz cestu, jer su se 

sa svake strane nalazili široki i duboki odvodni kanali. Ne obazirući 

se na vlastite ljude, dva tenka su “zagazila” na sjevernu 

(bližu) stranu ceste jednostavno gazeći vozila. Nisu se obazirali 

na svoje sunarodnjake, od kojih neki (očito iznenađeni i u šoku) 

nisu ni stigli pobjeći pa su pregaženi u svojim vozilima. Bili su 

dobro vidljivi dijelovi udova kako vire iz pregaženih vozila, 

koja su zbijena na visinu od samo 50 centimetara. 

267

7. dan bojnih djelovanja – 


Oslobađanje, pretraživanje i čišćenje okupiranog teritorija Banovine 

na zapovjeđenom smjeru brigada je nastavila i sedmog 

dana operacije. Postrojbe brigade, na dosegnutim crtama, iz 

obrambenog bojnog poretka pregrupirale su se i nastavile bojna 

djelovanja prema državnoj granici. 

Prva bojna na crti lijevo: Trgovi (kota 136 – škola) – Donja 

Ljubina, desno: Devetaci – Rudići, po dubini Bijelića glava. 

Druga bojna na crti: Grmušani – Donja Sočanica – Borojevići. 

Treća bojna na crti: lijevo: Čemernica, desno: potok Gračanica, 

po dubini Kotarani (tt 281). 

Zapovjednici bojni zapovjedili su pregrupiranje, energičan 

napad i gonjenje ostataka snaga razbijene SVK do državne granice 

na zadanim smjerovima i ciljevima prema zapovijedi zapovjednika 

brigade od prethodnog dana. 

U 12,40 sati 10. kolovoza 1995. dio 3. bojne, djelujući na 

smjeru Vanići – Kotarani, spojio se s 1. satnijom 2. bojne 511. 

brigade 5. korpusa ABiH. Sa zapovjednikom te postrojbe Mujom 

Alijagićem, u 14,10 sati istoga dana susreo se i zapovjednik 

101. brigade HV-a sa svojim pomoćnicima. Pritom su razmijenili 

spoznajne podatke i dogovorili daljnje aktivnosti. 

Do 14,30 sati postrojbe brigade dosegle su crte: 1. bojna 

Stambolije – Ljubina, 2. bojna Sočanica – Borojevići, dok je 3. 

bojna zauzela selo Kotarani. Tijekom dana postrojbe brigade 

dosegle su crtu: Ljubina – Sočanica – Kotarani, što im je bio 

zadani krajnji cilj u VRO “Oluja”, i izbile na državnu granicu s 

Republikom Bosnom i Hercegovinom, na kojoj su podigle hrvatski 

barjak. Potom su uredile i utvrdile položaje za obranu u 

spremnosti za eventualni protunapad snaga SVK. 

Time je 101. brigada HV-a u cijelosti i učinkovito obavila 

zapovjeđenu temeljnu bojnu zadaću u VRO “Oluja”. 

Usporedo sa 101. brigadom HV-a, na državnu granicu Republike 

Hrvatske izbile su i susjedne postrojbe. Desni susjed, 57. 

brigada HV-a, nakon što je presjekla cestu Glina – Gvozdansko 

– Dvor na Uni, kod sela Gvozdansko izbila je na državnu granicu 

te zauzela položaje: Majdan – Kolabin Jarak – Makarovača. 

Lijevi susjed, 103. brigada HV-a, izbila je na rijeci Uni od 

sela Zamlače do Volinje, te presjekla cestu Hrvatska Kostajnica 

– Dvor na Uni. Sve postrojbe Zapovjedništva ZP-a Zagreb 

također su izbile na državnu granicu, čime je VRO “Oluja” na 

području Banovine završena. 

Poslijepodne 10. kolovoza 1995. Zapovjedništvo ZP-a Zagreb 

izvijestilo je GS HV-a da su njegove snage izbile na državnu 

granicu Republike Hrvatske i time u potpunosti realizirale 

zapovjeđene zadaće u VRO “Oluja”. 

Pripadnici 2. bojne: Božidar Čebrajec, Marko Bijelić, Vladimir Šavor, Darko Harmina, Dragutin Bartolin – Gec, Davorin Vranko i Ranko 

Badelj, Grmušani, 9. kolovoza 1995. 

268

Susret pripadnika 3. satnije 2. bojne s pripadnicima Armije BiH, širi rajon Sočanice, 10. kolovoza 1995. 

Susret s pripadnicima 5. korpusa Armije BiH, Kotarani, 10. kolovoza 1995. 

269

8. i 9. dan bojnih djelovanja – 

11. – 12. kolovoza 1995. 

Nakon učinkovito obavljene temeljne bojne zadaće, postrojbe 

101. brigade HV-a uređuju i utvrđuju položaje na graničnoj 

crti: Ljubina – Sočanica – Kotarani. Pritom su posebnu pažnju 

posvetile stanju sigurnosti i bojnim osiguranjima u svojim zonama 

djelovanja, jer je postojala opasnost protunapada te diverzantskog 

ili provokativnog djelovanja zaostalih naoružanih 

grupa razbijene SVK, i to ne samo pješačkim oružjem, već i topništvom 

koje su izvukli u susjednu Bosnu i Hercegovinu. 

Tijekom napadnih djelovanja postrojbi brigade energično 

se radilo na sprječavanju otuđivanja i uništavanja privatne (pokretne 

i nepokretne) i druge imovine, a protiv počinitelja poduzimane 

su oštre kaznene mjere. Izbijanjem na državnu granicu, 

zapovjednik brigade još jednom je ponovio svim pripadnicima 

i postrojbama izričitu zabranu svakog otuđivanja pokretne imovine, 

kao i svakog oštećenja nekretnina u zoni odgovornosti brigade. 

Naglašeno je da će svatko kod koga se nađe ukradena stvar 

ili se uhvati u počinjenju djela biti priveden te protiv njega biti 

pokrenut stegovni ili kazneni postupak. Pritom je naglašeno da 

sve oružje, streljivo, vojnu tehniku i opremu treba prikupiti, popisati 

kao ratni plijen i predati logistici na daljnji postupak. 

Tijekom ova dva dana operacije provedeno je niz mjera i 

aktivnosti, uvijek u bojnoj pripravnosti za bojna djelovanja. 

Provode se neprekidna izviđanja, osiguravaju komunikacije, 

pretražuje područje djelovanja te prikuplja oružje, oruđe, streljivo 

i druga vojna oprema koju su tijekom neorganiziranog i 

paničnog povlačenja i bježanja pripadnici razbijene SVK odbacili 

i ostavili iza sebe. Sve pronađeno i zaplijenjeno oružje, ratna 

tehnika i vojna oprema predano je logistici brigade. 

Pošto je zadani prostor djelovanja bio preuzak za sve brojnije 

postrojbe brigade, dijelu pripadnika brigade omogućen je 

mali predah, koji im je nakon sedam dana bojnih djelovanja, od 

kojih su pet proveli u neprekidnom pokretu i izvođenju napada, 

odnosno gonjenju snaga SVK preko brdovitog terena Zrinske 

gore, bio prijeko potreban. 



Tijekom 12. kolovoza, postrojbe HV-a i snage MUP-a RH, koje 

nisu bile angažirane na osiguravanju državne granice, započele 

su dvodnevnu zadaću pretresa i čišćenja brdovitog područja 

Zrinske gore te područja uz državnu granicu od zaostalih grupa 

razbijene SVK. 

Prema zapovijedi zapovjednika ZP-a Zagreb od 10. kolovoza 

1995. godine, 101. brigada HV-a podređena je Zapovjedništvu 

ZP-a Zagreb – IZM-a 2 Dvor. 

Oko 21,00 sati 12. kolovoza zapovjednik IZM-a 2 zapovjedio 

je zapovjedniku brigade da se postrojbe brigade pripreme te, 

poput ostalih postrojbi HV-a, obave pretres i čišćenje zapadnog 

dijela Zrinske gore, s početkom u 6,00 sati 13. kolovoza, temeljnim 

smjerom Trgovi – Rujevac – Donji Žirovac, sa zadaćom 

izbijanja na cestu Dvor na Uni – Glina kod Kostajničkog vrela. 

Po dolasku na cilj, pretres je trebalo ponoviti i u povratku do 

polaznih položaja. Do 18,00 sati 13. kolovoza postrojbe brigade 

obavile su akciju čišćenja brdovitog terena, desno od područja 

na kojem je brigada nastupala tijekom napadnih djelovanja i to: 

– 1. bojna smjerom: Ljeskovac – Kovačevići – Brezovo Polje; 

– 2. bojna smjerom: Rujevac – Gvozdansko – Donji Žirovac 

– Gornji Žirovac, te 

– 3. bojna smjerom: Gvozdansko – Majdan – Makarovača. 

Određene su dvije zdravstvene ekipe, prva s dr. Petkovićem 

na čelu u selu Rujevac, te druga s dr. Trotićem na čelu kod Ličkog 

mosta, koje su trebale pružati zdravstvenu pomoć eventualno 

stradalim pripadnicima bojni na zadatku. 

Provedbu zadaće nadziralo je Zapovjedništvo brigade koje 

se od 9. kolovoza nalazilo na ZM-u u Brđanima Šamaričkim. 

TRD 101. brigade HV-a bio je i dalje razmješten na području 

sela Vrpolje Bansko. Nije imao zadaću pretraživanja terena. 

Sergije Dražić i Ivan Cukina kraj RAK-a 12, Vrpolje-Bansko, 13. 

kolovoza 1995. 

270



Nakon uspješno obavljene zadaće pretraživanja i čišćenja zadanog 

područja Zrinske gore od ostataka razbijene SVK, ujutro 

14. kolovoza 1995., prema zapovijedi zapovjednika ZP-a Zagreb 

(IZM-2 Dvor), 101. brigada HV-a završava bojna djelovanja 

u VRO “Oluja”. Zapovjedništvo brigade u rajonu okupljanja 

Trgovi i ukrcajnom rajonu u selu Donja Stupnica okuplja i priprema 

postrojbe za povratak u Zagreb. 

Prema zapovijedi zapovjednika brigade, prevoženje pripadnika 

brigade obavljeno je u tri pohodna postroja, s vremenskim 

odmakom između postroja od sat vremena, smjerom Gornja 

Stupnica – Jabukovac – Petrinja – Sisak – Velika Gorica – zaobilaznica 

– Zagreb – Šavrićeva – Gajnice. Prvi pohodni postroj Kolona 101. brigade na povratku iz “Oluje”, 14. kolovoza 1995. 

Priprema za povratak iz “Oluje”, pripadnici 2. voda 3. satnije 2. bojne, Gornja Stupnica, 14. kolovoza 1995. 

271

krenuo je iz sela Gornja Stupnica u 10,00 sati, a u Gajnice stigao 

u 13,00 sati. Drugi je krenuo u 11,00 sati i stigao u Gajnice 

u 14,00 sati. Nakon što je otpratilo pripadnike brigade i zapovjednik 

brigade na IZM-u 2 Dvor Zapovjedništva ZP-a Zagreb 

izvijestio o učinjenom, Zapovjedništvo brigade obišlo je rajon 

okupljanja i ukrcavanja te oko 14,00 sati s pristožernim postrojbama 

krenulo za Zagreb. U Gajnice su stigli u 16,30 sati. Pripadnici 

brigade svečano su dočekani te su zajedno s oko 7000 

okupljenih sugrađana proslavili završetak VRO “Oluja”. Građani 

Podsuseda, Borčeca, Gajnica, Stenjevca, Gornjeg i Donjeg 

Vrapča, Malešnice i Španskog pripremili su pripadnicima 101. 

brigade HV-a, svojim prijateljima i članovima obitelji, svečani 

doček s bogatim kulturno-umjetničkim programom, na kojemu 

su nastupili brojni izvođači, Limena glazba Susedgrada i 

Kulturno-umjetničko društvo “Gornje Vrapče”. 

Završetkom VRO “Oluja” oslobođena su sva okupirana područja 

Republike Hrvatske, osim Hrvatskog Podunavlja. 

Priprema za povratak u Zagreb, Gornja Stupnica, 14. kolovoza 1995. 

272

8.6. Vođenje i zapovijedanje te djelovanje 

ostalih postrojbi brigade u VRO “Oluja” 

Tijekom napada, radi što učinkovitijeg vođenja i zapovijedanja 

postrojbama u napadu, zapovjednik brigade zapovjedio je da se 

na temeljnom smjeru napada razvije osnovno ZM, s borbenim 

sektorom brigade, a u pozadini pozadinsko ZM, s logističkim 

sektorom brigade. Na osnovnom ZM-u, iza postrojbi u napadu 

(u neposrednoj blizini), Zapovjedništvo brigade (Stožer brigade, 

pomoćnici zapovjednika i Centar veze) pripremalo je zapovjedniku 

sve elemente za pravilno odlučivanje, vođenje i zapovijedanje 

postrojbama brigade. 

Ovisno o situaciji na smjeru napada te tempu napada postrojbi, 

zapovjednik brigade s pomoćnicima (u minimalnom 

broju) zapovijedao je s IZM-a, najčešće u neposrednoj blizini 

ZM-a bojni, kako bi što učinkovitije vodio i zapovijedao brigadom 

u napadu. Pri izdavanju dnevnih zapovijedi za napad, 

sa zapovjednicima bojni, pa i satnija, zapovjednik 101. brigade 

HV-a, njegov zamjenik ili njihovi pomoćnici do u detalje su 

razrađivali elemente zapovijedi i pripremali ih za zapovijedanje 

postrojbama u napadu. 

Pomoćnici zapovjednika brigade za IPD, SIS i koordinaciju 

na terenu djelovali su ne samo na ZM-u brigade, već i u nižim 

postrojbama, odnosno na oslobođenom području, u skladu s 

ovlastima, pravilima struke, zadaćama i ukazanim potrebama, 

po zapovijedi zapovjednika brigade ili samostalno. 

Politička djelatnost u brigadi ostvarivana je sve vrijeme operacije 

i u svim postrojbama i zapovjedništvima. Stručni organizatori 

provedbe bili su pomoćnik zapovjednika brigade za 

IPD Nevenko Stričević, izvjestitelj za IPD u Zapovjedništvu 

brigade Mario Rogač i pomoćnici zapovjednika bojni za IPD. 

Treba istaknuti da su oni, u suradnji sa Zapovjedništvom brigade 

i zapovjedništvima bojni, obavili niz pripremnih aktivnosti i 

razgovora sa zapovjednicima, a ovisno o potrebi i s pripadnicima 

satnija – vodova, u cilju jačanja međuljudskih odnosa, vojne 

stege i motivacije, povećanja morala i izdržljivosti u stresnim 

situacijama te časnog obavljanja zadaća. Svi pomoćnici zapovjednika 

za IPD sudjelovali su u planiranju i provedbi zadaća i 

obveza postrojbi, informirali se o stanju na terenu i u postrojbama, 

prosuđivali situaciju te zapovjedniku brigade-bojne davali 

prijedloge za promjene na bolje. Posebna pozornost dana je pripadnicima 

brigade koji su bili po prvi put mobilizirani i bez ratnog 

iskustva, kako bi se što bolje “uklopili” i surađivali s “iskusnim” 

pripadnicima, a postrojbe se homogenizirale i stvorile 

pretpostavke za veću učinkovitost i što manje gubitke tijekom 

napadnih djelovanja. Isto tako, ukazano je na potrebu humanog 

ponašanja prema stanovništvu, njihovoj imovini i stvarima 

na oslobođenom području. Nakon izbijanja postrojbi na državnu 

granicu, pripadnicima brigade ukazano je da nema mjesta 

euforiji i opuštanju, jer opasnost još uvijek postoji. Iako zbog 

svih već spomenutih razloga, prije početka napadnih djelovanja 

nije bilo vremena za psihofizičke pripreme, moral pripadnika 

brigade bio je na visokoj razini te su oni podnijeli sve napore 

prilikom svladavanja velikih udaljenosti na teško prohodnom 

terenu, i to u kratkom vremenskom razdoblju i uvjetima visokih 

ljetnih temperatura. Pritom nije uočena pojava panike, straha, 

defetizma, malodušja, napuštanja položaja, neizvršavanja zapovijedi, 

uništavanja imovine i lošeg odnosa prema stanovništvu, 

odnosno destruktivnih i asocijalnih ponašanja. Časnici zaduženi 

za IPD posebnu pažnju posvetili su skrbi za ranjene pripadnike 

te obitelji poginulih i nestalog pripadnika brigade, koje su 

s članovima Zapovjedništva brigade i zapovjednicima postrojbi 

u više navrata i obišli. 

Sigurnosno-informativna služba (SIS) brigade također je 

djelovala sve vrijeme VRO “Oluja”, pod stručnim vodstvom 

pomoćnika zapovjednika brigade za SIS, zastavnika Željka 

Jantoleka, u skladu s pravilima struke i suradnji zapovjednika 

i pripadnika postrojbi. Tijekom bojnih djelovanja pripadnici 

brigade zarobili su 17 pripadnika razbijene SVK te su pronašli i 

adekvatno zbrinuli oko 100 civila. Nakon njihovog evidentiranja 

i sigurnosne obrade na razini brigade, dio civila i zarobljeni 

pripadnici SVK predani su u Sabirni centar MUP-a u Sisku, 

dok je dio civila vraćen u njihove domove. Sve postrojbe i pripadnici 

brigade bili su upoznati sa zapovijedima o načinu postupanja 

prema ratnim zarobljenicima i civilnom stanovništvu 

te se prema njima postupalo u skladu s međunarodnim konvencijama. 

U to se mogla uvjeriti i javnost putem HTV-a i brojnih 

tiskovina. Novinarska ekipa “Večernjeg lista”, predvođena novinarkom 

Sanjom Pleše, posjetila je ZM 101. brigade HV-a na 

području Brđana Šamaričkih te intervjuirala nekolicinu civila 

srpske nacionalnosti koje je pronašla na svojim ognjištima. Na 

pitanje zašto nisu otišli sa svojim sumještanima i što ih je navelo 

da ostanu, jedan od njih, po imenu Stevo, odgovorio je: Ja od ro- 

273

Sanja Pleše 

đenja živim na ovom prostoru, a tu je živio i moj pradjed. Kud ću 

ići, čemu? Tko zna kako su prošli oni koji su otišli? Tko zna kako 

će se ponašati prema njima tamo kuda dođu? Imam 55 godina, 

živim sa starom majkom i ocem i ne želim nikuda ići. Ja nisam 

protiv nikoga, ja sam za sviju… jer svatko je drugačije pokazivao 

na televiziji događaje koji su se odvijali. Meni kao seljaku uopće 

nije stalo do rata, i imam zeta Hrvata koji živi u Zagrebu. Ja nikome 

nisam ništa zgriješio i nisam htio ići. Drugi, po imenu Savo, 

još je dodao: Imam i ja traktor, ali nisam htio otići. Svi mladi su 

otišli, a stariji su ostali. Naše starješine su nam rekle da pobjegnemo 

za Bosnu jer ovdje više nema života, ali ja nisam nikome ništa 

napravio. 

Uz to, tijekom bojnih djelovanja pronađena je veća količina 

dokumentacije pobunjenih Srba, koja je odmah predana u podcentar 

SIS-a MORH-a u Sisku, kako je i zapovjeđeno od strane 

zapovjednika ZP-a Zagreb. 

Koordinacija na terenu tijekom bojnih djelovanja obavljana 

je u minimalno potrebitom obujmu. Pomoćnik zapovjednika 

brigade za koordinaciju na terenu, satnik Ivan Mlinar, obavljao 

je svoje zadaće uglavnom u postrojbama brigade. Sa susjednim 

postrojbama, uslijed brzog tempa napada, nije bilo moguće koordinirati 

suradnju tijekom bojnih djelovanja. Kako su na smjeru 

napada postrojbi brigade sela bila napuštena, niti s lokalnim 

pučanstvom nije bilo moguće bilo što koordinirati. 

Stožer brigade, na čelu sa zamjenikom zapovjednika – ujedno 

i načelnikom Stožera, pukovnikom Ivanom Cukinom, na 

ZM-u brigade obavljao je operativno – stručne poslove s timom 

operativnih časnika i načelnika rodova. Neprekidno, danju i 

noću, pratio je situaciju na terenu i zapovjedniku brigade predlagao 

najbolje moguće varijante uporabe postrojbi brigade. Odluke 

zapovjednika pretvarao je u zapovijedi i uz pojašnjenja pravodobno 

prenosio podređenim zapovjednicima. Svakodnevno 

je vodio dnevnik događanja te izrađivao i prosljeđivao dnevna 

redovita i izvanredna izvješća nadređenom zapovjedništvu. 

Izradio je i posebne dokumente za tajno zapovijedanje postrojbama 

i zaštitu sustava ViZ-a. Pružao je stručnu pomoć podređenim 

zapovjednicima u provedbi zapovjeđenih zadaća. Pokazao 

je visoku fleksibilnost i dinamičnost premještanja ZM-a brigade 

te stručnost u sustavu vođenja i zapovijedanja brigadom. 

Centar veza ViZ-a brigade, pod stručnim vodstvom načelnika 

veze, poručnika Saše Sabe, i zahvaljujući iskusnim pripadnicima 

voda veze i KZ brigade, razvijen je te je funkcionirao, 

ovisno o raspoloživim ispravnim sredstvima veze i konfiguraciji 

terena, na temeljnom smjeru napada postrojbi brigade. Prije početka 

napada i prvi dan operacije većina raspoloživih sredstava 

veze angažirana je za komunikaciju sa Zapovjedništvom TRD-a 

brigade, kao i za potrebe njegovih postrojbi, kako bi se osigurala 

pravodobna i djelotvorna topnička vatrena potpora postrojbi 

bojni prije početka i tijekom napada. Veza s nadređenim Zapovjedništvom 

ZP-a Zagreb na IZM-u 1 uspostavljena je putem 

automatske telefonske centrale i u radiomreži RMr-44, dok je 

s podređenim zapovjedništvima bojni uspostavljena teklićka 

veza i u jednom radiokanalu putem motorola, što se pokazalo 

nedostatnim. Drugog dana “Oluje”, 5. kolovoza, osigurana je 

manja količina od po ustroju potrebitih sredstava veze, što je 

omogućilo minimum funkcioniranja sustava veza tijekom napadnih 

bojnih djelovanja. 79 Napredovanjem postrojbi brigade 

premještan je i Centar veze i uspostavljan na novim lokacijama 

ZM-a brigade. Tako je 6. kolovoza Centar veze premješten iz 

Komareva u selo Bestrma, a idućeg dana u selo Knezovljani. 80 

Kako su se postrojbe brigade uglavnom kretale preko brdovitog 

i šumovitog područja Zrinske gore, zbog specifičnosti terena 

79 Veza Zapovjedništva brigade s podređenim postrojbama organizirana je u tri radiomreže: 1. RMr 50-RU 2/2K, 2. RMr 51-motorola i 3. RMr 52-motorola, 

s mobilnim centrom veze s radiouređajima motorola P210 za vezu u RMr 51 i RMr 52. 

80 Smjestivši se u Knezovljanima, Centar veze brigade organizirao je vezu u pet radiomreža i to: 1. RMr 39 i 2. RMr 45 sa Zapovjedništvom ZP-a Zagreb, 3. 

RMr 50-RU 2/2K s 1. i 2. bojnom, 4. RMr 52-motorola radius M-110 s 3. bojnom i 5. RMr 53-ALINCO 570 i motorola P210 i GP-900 sa svim postrojbama 

brigade. 

274

uspostavljen je i izdvojeni mobilni centar veze u području sela 

Gornja Lovča. Dana 10. kolovoza Centar veze premješten je, uz 

ZM brigade, u selo Brđani Šamarički, dok je izdvojeni mobilni 

centar veze uspostavljen u neposrednoj blizini ZM-a bojni 

u selu Gornji Javoranj, odakle je ubrzo izmješten u selo Vrpolje 

Bansko. 81 

Analizirajući rad sustava veza vođenja i zapovijedanja brigade 

tijekom “Oluje”, treba istaknuti kako je težište bilo na uporabi 

radio sredstava te da su konfiguracija terena, neodgovarajući 

radiouređaji, brzina napredovanja postrojbi i veličina prostora 

koji je trebalo pokriti, iziskivali stalnu promjenu planova rada i 

učestalu uspostavu pokretnih međustanica. Na području Zrinske 

gore, uslijed konfiguracije terena, nedostatka sredstava veze 

te malog dometa sredstava kojima je Centar raspolagao, veza s 

podređenim postrojbama bila je u prekidu i po nekoliko sati. 

Osim toga, stalne izmjene planova rada, uspostava međustanica 

i preraspodjela radio sredstava iziskivali su posebne napore operatera, 

veliku pokretljivost Voda veze i maksimalnu iskoristivost 

raspoloživih uređaja. Broj sredstava veze, kojima je brigada raspolagala 

u “Oluji”, bio je ispod potrebnog minimuma i nezadovoljavajuće 

kvalitete, a sustav veza bio je u cjelini nepotpun i 

osjetljiv na bilo koju vrstu ispada, ali se, na sreću, uspio održati i 

kako-tako funkcionirati. Uz radio vezu, sve vrijeme bojnih djelovanja 

brigade funkcionirala je veza putem teklića, kako s podređenim 

postrojbama, tako i s nadređenim zapovjedništvom, 

putem stalno prisutnog teklića brigade na IZM-u 1 Zapovjedništva 

ZP-a Zagreb na Viktorovcu. 

Tijekom bojnih djelovanja postrojbi brigade u VRO “Oluja” 

nije bila potrebna niti joj je pružena potpora snaga HRZ-a. 

Topničku potporu postrojbama brigade tijekom “Oluje” 

pružali su TRD brigade, na čelu sa zapovjednikom, satnikom 

Josipom Petretićem, te I. topnička skupina Zapovjedništva 

ZP-a Zagreb. Pritom treba istaknuti kako je TRD brigade krenuo 

na paljbeni položaj prije napada gotovo bez ikakvih izvidničkih 

i sredstava veze te bez ijedne od minimalno potrebnih 

sedam topničkih busola. 82 Osim toga, nedostajala su mu adekvatna 

teretna i terenska vozila za prebacivanje na nove položaje, 

što je uvelike utjecalo na njegovu mobilnost i manevarsku 

sposobnost. Uz to, od ukupno 240 kompleta tzv. teških ili remontnih 

mina kojima je divizijun raspolagao, 120 kompleta 

nije bilo upotrebljivo, jer mine nisu bile kompletirane s osnovnim 

i dopunskim punjenjem. No, usprkos navedenim problemima, 

zahvaljujući velikom zalaganju i stručnosti iskusnog 

načelnika topništva brigade, satnika Željka Puleka i njegovih 

suradnika, te zapovjednika i svih pripadnika divizijuna, TRD 

brigade je uspješno odradio sve dodijeljene mu zadaće. Pravodobnim 

mijenjanjem i uspostavom novih paljbenih položaja, 

uspio je pratiti izrazito brzu dinamiku napada pješačkih bojni 

brigade. Topničku potporu postrojbama brigade pružala je i 

I. topnička skupina Zapovjedništva ZP-a Zagreb, koja je i opskrbljivala 

TRD brigade prijeko potrebnim minama i drugim 

materijalno-tehničkim sredstvima. Najjača topnička potpora 

postrojbama brigade pružena je na početku “Oluje” i do slamanja 

otpora Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK. Nakon 

toga potrebe za topničkom potporom postrojbama brigade nije 

bilo, ali je TRD u stopu pratio tempo napada bojni u spremnosti 

da vatreno djeluje. Djelovanje topništva tijekom pripremne 

topničke vatre i prvih dana “Oluje” bilo je vrlo učinkovito, što 

su pokazala izvješća motritelja TRD-a, te je potvrđeno uvidom 

na terenu nakon povlačenja pobunjenih Srba. 

Zapovjedništvo brigade poduzimalo je mjere za protuoklopnu, 

protudesantnu i protuzračnu obranu te je provodilo sve 

oblike osiguranja bojnih djelovanja postrojbi brigade. Samostalnim 

postrojbama brigade, čije djelovanje nije bilo moguće 

tijekom napada, prema zapovijedi zapovjednika brigade dane su 

zadaće adekvatne njihovoj bojnoj spremnosti. 

Tako brigadna protuoklopna bitnica POLK 9K-11, kojom 

je zapovijedao zastavnik Ivan Ban, na početku “Oluje” nije uopće 

raspolagala s raketama, lanserima i pultovima za vođenje, 

kao ni izvidničkim i sredstvima veze. Osim toga, nije imala na 

raspolaganju ni potreban broj adekvatnih m/v za prijevoz pripadnika, 

lansera, raketa i materijalno-tehničkih sredstava. Zbog 

takve situacije, pripadnici bitnice bili su angažirani na drugim 

bojnim zadaćama unutar brigade spremni da, kad im se osiguraju 

potrebna oruđa i sredstva, izvrše svoje namjenske zadaće. 

U bojnama su bile osnovane grupe za protuoklopnu borbu, 

naoružane protuoklopnim oružjem pješaštva. 

Vod PZO brigade djelovao je prema potrebi, ali ne u punoj 

bojnoj spremnosti, jer za to nije bilo potrebe. Načelnik PZO 

brigade, bojnik Gordan Lazić, uz obveze u Stožeru brigade, 

pružao je stručnu pomoć i Vodu PZO brigade te desetinama 

Strijela “S-2M” u bojnama. 

81 Zbog dubine i konfiguracije terena, traženi su i dobiveni još jedan radiouređaj RU 2/2K i rezervne baterije, pa je uspostavljen sljedeći sustav veza: 1. žična 

veza prema TRD-u, 2. RMr 45 prema Zapovjedništvu ZP-a Zagreb, 3. RMr 53-ALINCO 570 prema izdvojenom centru veze brigade, 4. RMr 50-RU 2/2K 

prema 1. i 2. bojni te 5. radiomreža motorola M-110 prema 3. bojni. 

82 Instrumenti bez kojih nema pogodaka, već se može samo topnički gađati. 

275

Vod RKBO, prema prijedlogu načelnika RKBO brigade, 

satnika Stjepana Škreblina, u spremnosti za svoje namjenske zadaće 

obavljao je zadaće osiguranja. 

Spoznajni podaci o snazi i rasporedu snaga SVK te rasporedu 

minskih polja, kojima je raspolagao Stožer i zapovjednik 

brigade, prije napada preuzeti su na brzinu od spoznajnog organa 

57. brigade HV-a i nisu jamčili uspješan proboj prve crte 

obrane Samostalnog odreda Sisak – Caprag 39. korpusa SVK. 

Pomoćnik NS za spoznajne poslove, satnik Slavko Mlinarek, za 

potrebe spoznajnog osiguranja brigade, prema pravilima struke 

i iz više izvora, posebice angažiranjem Izvidničkog, Diverzantskog 

pa i Protudiverzantskog voda brigade te izvidničkih 

desetina bojni, drugog i daljnjih dana operacije prikupljao je, 

sređivao i obrađivao spoznajne podatke. Sređeni i podaci dobiveni 

od nadređenog Zapovjedništva ZP-a Zagreb, te stručne 

procjene spoznajnog organa brigade bili su uporabljivi Stožeru 

i zapovjedniku brigade za donošenje odluka i izradu prve točke 

zapovijedi za napad – podaci o “crvenom”. 

U početku bojnih djelovanja, inženjerijske snage brigade 

(Inženjerijski vod brigade i inženjerijski vodovi bojni) na čelu s 

načelnikom inženjerije brigade, natporučnikom Darkom Letinčićem, 

iako adekvatno neopremljene, imale su zadaću napraviti 

prolaze kroz minska polja i ukloniti utvrđene prepreke Samostalnog 

odreda Sisak – Caprag SVK ispred njegove prve crte 

obrane, kako bi se pješačkim bojnama omogućio početak napada. 

Tijekom napada postrojbi brigade, težište djelovanja inženjerijskih 

postrojbi bilo je na popravku putova i cesta, njihovoj 

prilagodbi za prolaz motoriziranih kolona HV-a te uklanjanju 

zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Raščistile su putove 

Velika Gradusa – Mala Gradusa, koji je popravljen i s kojeg je 

uklonjeno 65 protupješačkih i protutenkovskih mina, i Donja 

Stupnica – Rujevac te kamenolom iznad sela Žabari. Osim 

toga, Inženjerijski vod brigade raščistio je i dionicu ceste Glina 

– Dvor na Uni u području sela Trgovi, u dužini od 2,5 km, od 

ostataka uništene pokretne imovine izbjegličke kolone pobunjenih 

Srba, koju su prilikom bježanja pregazili tenkovi njihove 

razbijene vojske. Uz sve to, inženjerijske postrojbe brigade djelovale 

su i kao bojno ojačanje pješačkim bojnama na temeljnom 

smjeru napada te prilikom pretraživanja i čišćenja oslobođenog 

područja Banovine. 

Povećanju učinkovitosti djelovanja borbenog sektora brigade 

u napadu znakovito je pridonijela “tiha” djelatnost logistike 

brigade, na čelu s pomoćnikom zapovjednika brigade za logistiku, 

natporučnikom Darkom Spasojevićem, koja je u nimalo povoljnim 

uvjetima pravodobno logistički osiguravala postrojbe 

brigade. Kako nije bilo organizirano “klasično” PZM brigade, 

dio tih zadaća obnašao je pomoćnik zapovjednika brigade za 

logistiku na terenu, a dio pomoćnik NS za OMKP, narednica 

Zdenka Merkl, i časnik Stožera brigade, bojnik Stjepan Puh, na 

stalnoj lokaciji Zapovjedništva brigade u Zagrebu. 

Unatoč nedostatku potrebnog broja m/v i streljiva te neminovnih 

problema i poteškoća, logistika brigade učinkovito 

je djelovala. Brigadna logistička baza odgovarajuće je slijedila 

tempo napada postrojbi brigade, opskrbljujući ih potrebnim 

sredstvima, kojima je raspolagala u danim uvjetima na najbolji 

mogući način. Bila je razvijena u neposrednoj blizini ZM-a 

brigade u selu Mala Gradusa, potom u Knezovljanima, te naposljetku 

u selu Gornja Stupnica kraj Dvora na Uni. 

Tehničko osiguranje provedeno je u granicama potreba tijekom 

bojnih djelovanja. Unutar Tehničkog voda brigade, ekipa 

za održavanje motornih vozila otklanjala je kvarove. Popuna gorivom 

organizirana je uz pomoć cisterni, a na dijelu terena, zbog 

neprohodnosti, gorivo je dostavljano u kanistrima. Nedostatna 

popuna ubojito-borbenim i materijalno-tehničkim sredstvima 

nadomještena je iz ratnog plijena koji je, sukladno zapovijedi 

zapovjednika ZP-a Zagreb, odmah upotrijebljen za popunu postrojbi 

brigade u tijeku bojnih djelovanja. 

Opskrbno osiguranje temeljilo se na pravodobnom osiguravanju 

i dostavi hrane, vode i potrepština za privremena noćišta 

pripadnika brigade. Od prvog dana pa do završetka bojnih djelovanja, 

pripadnici brigade imali su osiguran jedan topli dnevni 

obrok iz poduzeća “Tehnika” te dva suha. Prilikom dostave i podjele 

hrane pripadnicima postrojbi u napadu, problemi su bili 

konfiguracija terena, dužina puta, brzo napredovanje postrojbi i 

svakodnevno povećavanje brojnog stanja, uslijed kontinuiranog 

pristizanja mobiliziranih vojnih obveznika. Postrojbe brigade 

opskrbljivane su tijekom cijele “Oluje” vodom iz dvije autocisterne 

koje su, po dogovorenom i ustaljenom rasporedu, obilazile 

postrojbe na terenu. Tijekom bojnih djelovanja veliki problem 

pripadnicima brigade predstavljao je nedostatak taborske 

opreme, prvenstveno vreća za spavanje i podmetača, tako da su 

vojnici koji nisu mogli biti smješteni u čvrste objekte noćili na 

otvorenom. 

Još tijekom mobilizacije brigade pristupilo se formiranju 

prihvatnih ambulanti od djelatnika Doma zdravlja Susedgrad i 

sanitetske službe brigade, organiziranih u osnovnim školama u 

Gajnicama, Gornjem Vrapču, Stenjevcu i Malešnici te u sportskoj 

dvorani Sutinska vrela. Obavljena je popuna postrojbi brigade 

sanitetskim materijalom iz skladišta brigade i ZP-a Zagreb. 

Za potrebe sanitetske službe brigade mobilizirana su tri sanitetska 

m/v, od kojih su dva dobivena od Psihijatrijske bolnice 

Jankomir. No, kako to nije bilo dovoljno, pripadnici sanitetske 

276

službe u bojnama morali su se koristiti neadekvatnim vozilima, 

koja su prilagođena njihovim potrebama. 

Tijekom bojnih djelovanja pješačkih bojni, djelovale su i sanitetske 

stanice brigade i bojni, razvijene u neposrednoj blizini 

iza crte napadnih djelovanja. Sanitetska služba brigade na čelu 

s načelnikom, poručnikom dr. Barijem Šitom, u kojoj su još bili 

dr. Milan Petković i dr. Robert Trotić, u potpunosti je obavila 

svoju zadaću. To potvrđuju i podaci da niti jedan teže ranjeni 

pripadnik brigade nije podlegao ranama te da je potencijalna 

invalidnost ranjenika svedena na minimum. Uspjeh sanitetske 

službe brigade bio je time veći, jer nije raspolagala s potrebnim 

brojem liječnika, tako da su zapovjednici sanitetskih desetina 

1. i 3. bojne, dr. Tomo Malenica i dr. Milorad Čeko, umjesto 

liječnika opće prakse, bili stomatolozi. 

Sve vrijeme trajanja VRO “Oluja”, u Zagrebu je dio Zapovjedništva 

brigade, posebice Odjel za OMKP, u suradnji s Uredom 

za obranu Susedgrad prihvaćao vojne obveznike i m/v koji 

su se naknadno odazivali mobilizacijskim pozivima, te ih upućivao 

u postrojbe. Tako je u obavljanju nove zadaće 101. brigada 

HV-a djelovala s 2525 pripadnika (107% popunjenosti po 

formacijskom ustroju) – 162 časnika (97,6%), 188 dočasnika 

(84,3%) i 2175 vojnika (107,5%) – i 198 m/v (53,3% popunjenosti 

po formacijskom ustroju), što je bilo dobro i iznad očekivanja. 

277

278 

Zapovjedništvo i samostalne postrojbe brigade

279

Prva bojna 

Druga bojna 

Treća bojna 

Topničko-raketni divizijun 

280

281

Povratak 

282

283

8.7. Demobilizacija brigade 

Nakon obavljenih bojnih zadaća i povratka s Banovine u Zagreb, 

zapovjedniku 101. brigade HV-a zapovjeđena je demobilizacija 

postrojbe. Od 16. do 20. kolovoza 1995., u OŠ “Dragutin 

Domjanić” u Gajnicama provedena je demobilizacija većine 

postrojbi i pripadnika brigade. Zapovjedništvo brigade, zapovjedništva 

bojni i TRD-a, zapovjednici postrojbi i dio logistike 

brigade demobilizirani su do 26. kolovoza 1995., nakon što su 

obavili sve zadaće u skladu s obvezama i dužnostima koje su obnašali. 

Mobilizirana motorna vozila, nakon što su popravljena, demobilizirana 

su i do 26. kolovoza vlasnicima zapisnički predana 

u ispravnom stanju. 

Nakon demobilizacije vojnih obveznika i motornih vozila, 

logistika brigade je sve oruđe, oružje, ubojito-borbena i materijalno-tehnička 

sredstva, nakon što su očišćena, tehnički pregledala, 

konzervirala i propisno složila u skladišta brigade. 

Nakon demobilizacije, 101. brigada HV-a prevedena je u 

pričuvu, čime je njezin ratni put u Domovinskom ratu 1991. – 

1995. završen. 

284

8.8. Zaključak 

Slijedom opisanog bojnog djelovanja 101. brigade HV-a u VRO 

“Oluja”, od početka napada i probijanja četiri godine utvrđivane 

prve crte obrane Samostalnog odreda Sisak – Caprag Banijskog 

korpusa SVK, do izbijanja u područje Dvora na Uni i na državnu 

granicu s Republikom Bosnom i Hercegovinom, može 

se zaključiti da je brigada dobivene zadaće obavila organizirano, 

stručno i učinkovito te dala veliki obol u oslobađanju okupiranog 

područja Banovine. Uspjeh postrojbi brigade bio je time 

veći, jer su njezini pripadnici trebali ovladati brdovitim i šumovitim 

područjem Zrinske gore na kojoj su pobunjeni Srbi, uz 

brojna podzemna skloništa te skladišta oružja i streljiva, imali 

zapovjedna mjesta, paljbene položaje topničko-raketnih postrojbi 

i centre veza. Sustav ViZ-a brigade funkcionirao je neprekidno 

i vrlo učinkovito. 

Analizirajući uspjeh 101. brigade HV-a u “Oluji”, posebno 

treba naglasiti da je velika većina njezinih pripadnika do tada sudjelovala 

samo u obrambenim bojnim zadaćama, te da je jedan 

broj novomobiliziranih vojnika bio bez ikakvog ratnog iskustva. 

U oslobađanje okupiranog područja Banovine brigada je 

poslana bez vježbe gađanja i upoznavanja pripadnika s osobnim 

naoružanjem, te s popunjenošću pripadnicima 41% i m/v 20%, 

uglavnom neadekvatne namjene za prebacivanje i početna bojna 

djelovanja brigade. Prvog i za brigadu najtežeg dana operacije, 

odnosno prilikom pokušaja proboja dobro utvrđene i minama 

osigurane prve crte obrane Samostalnog odreda Sisak – Caprag 

39. korpusa SVK, brigada je bila popunjena pripadnicima 67%, 

m/v 27%, streljivom za pješaštvo 1,6 (umjesto propisana 4) b/k 

te bez ijedne mine i rakete za topničko-raketne postrojbe. Kako 

je hrvatska javnost svakodnevno informirana o uspjesima HVa, 

tako je i brigada narastala te je desetog dana operacije bila popunjena 

pripadnicima 107% i m/v 53%. Prema odzivu na vojnim 

vježbama proteklih godina, očekivala se popunjenost s oko 

70% pripadnika i oko 60% m/v na početku napada. 

Brigada je godinama uvježbavana i osposobljavana za napad 

na Petrinju i Glinu iz smjera Šestanj i Pribilović brda, i to u drugoj 

etapi, nakon što elitne snage HV-a probiju prvu crtu obrane 

Banijskog korpusa SVK. Na tu zadaću brigada je nakon mobilizacije 

i upućena. No, prije samog početka napada, zapovjednik 

ZP-a Zagreb usmeno zapovijeda da se 57. brigada HV-a izvuče 

s položaja koje je držala godinama te uključi u glavne snage napada 

Zapovjedništva ZP-a Zagreb za oslobađanje Petrinje. Na 

njezino mjesto, kada je preko 70% svojih snaga već bila izvukla, 

uvedena je 101. brigada HV-a, bez pripreme i upoznavanja sa 

snagama SVK te bez zapovijedi za napad. Obje brigade prvog 

dana VRO “Oluja” pretrpjele su gubitke u ljudstvu. 

Gubici i žrtve koje su podnijele, te brojni problemi i poteškoće 

kojima su postrojbe brigade bile izložene u početku napada, na 

njihove pripadnike djelovali su s dosta trauma te doveli do pada 

morala i motiviranosti. Zato su drugog dana “Oluje” zapovjedništva 

brigade i bojni, posebice zapovjednici i njihovi pomoćnici 

za IPD, većinu vremena posvetili organizaciji i konsolidiranju 

stanja u postrojbama, međuljudskim odnosima te motiviranju 

pripadnika brigade za bliže i sljedeće zadaće napadnih djelovanja. 

Tijekom desetak dana bojnih djelovanja, postrojbe 101. brigade 

HV-a oslobodile su, pretresle i od ostataka razbijene SVK očistile, 

ovisno o izvoru, između 346 i 401 km² do tada okupiranog 

područja Banovine. Pritom su njezini pripadnici prešli pješice, pod 

punom ratnom spremom i na visokim ljetnim temperaturama, oko 

80 km uz povremena bojna djelovanja, prelazeći dnevno između 

15 i 17 km po brdovitom i šumovitom terenu Zrinske gore. 

Prema ratnim zarobljenicima, civilima i njihovoj imovini 

pripadnici brigade postupali su u skladu sa zapovijedima i 

odrednicama međunarodnih konvencija. 

U cilju realnog informiranja javnosti, za vrijeme “Oluje” i u 

ime Zapovjedništva 101. brigade HV-a, pukovnik Stjepan Puškar 

na HTV-u izložio je rezultate bojnih djelovanja brigade te 

videozapisom argumentirao stravične scene – od tenkova SVK 

pregaženu kolonu pobunjenih Srba u izvlačenju, na koju su par 

sati nakon događaja postrojbe brigade prve naišle. Zbog te “samovolje” 

Zapovjedništva brigade nepravedno su, bez pitanja i suglasnosti 

zapovjednika brigade, smijenjeni pomoćnik zapovjednika 

brigade za IPD Nevenko Stričević i izvjestitelj za IPD Mario 

Rogač, koji su vrlo stručno, hrabro i požrtvovano obavljali svoje 

ratne zadaće sve vrijeme bojnih djelovanja postrojbi brigade. 

Tijekom bojnih djelovanja postrojbe u “Oluji” poginulo je 

pet pripadnika brigade (svi su poginuli 4. kolovoza i svi su bili 

pripadnici 2. satnije 2. bojne), jedan je nestao (nestao je 4. kolovoza, 

poduzete su dvije potrage za njim i pretraživanje terena 

gdje je nestao, ali bez uspjeha), dok ih je devetnaest bilo ranjeno 

(trinaest 4. kolovoza, jedan 6. kolovoza, jedan 9. kolovoza, dva 

10. kolovoza, jedan 12. kolovoza i jedan 13. kolovoza), od toga 

osam teže. Sanitetska stanica brigade zbrinula je i 72 oboljela 

pripadnika brigade. Svi ranjeni i oboljeli pripadnici zaprimljeni 

su, pregledani i uvedeni u ambulantni protokol sanitetske službe 

brigade, nakon čega su teži slučajevi prebačeni u medicinske 

ustanove u Sisku i Zagrebu na daljnje liječenje. 

285

O uspjesima i rezultatima bojnih djelovanja postrojbi 

101. brigade HV-a tijekom VRO “Oluja”, njezin ratni zapovjednik, 

danas stožerni brigadir u miru Jozo Petrašević 

istaknuo je: Taktičke značajke zone napada, konfiguracija 

i prohodnost zemljišta, jačina protivničkih snaga i značenje 

operacije, uvođenje brigade u napad prvog dana te tempo i 

žurnost djelovanja nepobitni su dokazi da su visoko motivirani 

pripadnici brigade zadaće napada učinkovito i junački 

odradili, poput gardijskih brigada HV-a, iako u tom 

obujmu nisu bili opremljeni niti uvježbavani. Na iskazanoj 

hrabrosti, požrtvovnosti, časti, odanosti i doprinosu u oslobađanju 

okupiranih područja Republike Hrvatske najsrdačnije 

im zahvaljujem! 

Zapovjednik hrvatskih snaga na Banovini od 5. kolovoza 

1995., danas stožerni general u miru, Petar Stipetić, s 

ponosom je istaknuo da je 101. brigada HV-a, kao i ostale 

postrojbe Hrvatske vojske, s puno uspjeha izvršila postavljene 

zadaće, pri čemu nije bilo nikakvih incidenata, zločina, 

paljevina, uništavanja imovine i krađa. Naglasio je da je 

brigada bila disciplinirana, dobro pripremljena, spremna 

i za najveća žrtvovanja i da je na kraju, i pored početnih 

neuspjeha koje je doživjela greškom vođenja i zapovijedanja 

Zapovjedništva Zbornog područja Zagreb tijekom prvih 

dana VRO “Oluja”, pobjedonosno završila svoj ratni put. 

286

9. Djelovanje brigade do 

ukidanja iz mobilizacijskog 

razvoja Oružanih snaga 


Slijeva: Tomislav Čižmek, Sulejman Tatarević, Ivan Cukina i Jozo 

Petrašević, Susedgrad, na Badnjak 1996. 

Nakon uspješno izvedenog napadnog boja i oslobađanja teritorija 

Banovine u VRO “Oluja”, Stoprva svoj ratni put pobjednički 

završava. Zapovjedništva i postrojbe brigade su demobilizirane 

i prevedene u pričuvu, a njihove zadaće od 26. kolovoza 1995. 

nastavlja obavljati Zapovjedništvo za razvoj brigade, prema ranijem 

ustroju, pod zapovijedanjem brigadira Joze Petraševića. 

Vremena za velika slavlja i opuštanje nije bilo. Nakon što je 

u rujnu obavljena raščlamba bojnih djelovanja postrojba Stoprve 

u VRO “Oluja”, definirane su aktivnosti i mjere te poslovi i 

zadaće s ciljem povećanja stupnja bojne spremnosti brigade. 

U zaletu i snazi pobjednika valjalo je pristupiti pripremama 

brigade za konačno oslobođenje Hrvatskog Podunavlja. U 

to vrijeme, ako bi se u oslobađanje išlo putem oružja, sa 101. 

brigadom HV-a se u planovima na razini GS HV-a ozbiljno 

računalo, iz razloga njezinog bojnog iskustva na istočnoslavonskom 

bojištu tijekom 1991.-1992. i ostvarenih rezultata napadnog 

boja na Banovini u VRO “Oluja”. Zapovjedništvo za razvoj 

101. brigade HV-a, kao i prije “Oluje”, obavljalo je sve organizacijsko 

– stručne i planske zadaće priprema mobilizacije i bojne 

uporabe postrojba brigade te bilo u spremnosti za djelovanje u 

slučaju oslobađanja preostalih okupiranih područja Republike 

Hrvatske. No, umjesto oružjem, posredstvom međunarodne 

zajednice pristupilo se mirnoj reintegraciji preostalih okupiranih 

područja, odnosno Hrvatskog Podunavlja. 83 

Potpisivanjem sporazuma o mirnoj reintegraciji, u GS HV-a 

počelo se planirati transformiranje ratnog ustroja HV-a u mirnodopski 

te se, u skladu s tempom provedbe sporazuma, priprema 

i provodi završetak djelovanja, odnosno reorganizacija i 

ukidanje brojnih ratnih postrojba HV-a. 

Uz pripreme za bojno djelovanje ili reorganizaciju, Zapovjedništvo 

101. brigade HV-a skrbilo je i o obiteljima poginulih 

i teže ranjenim pripadnicima brigade, te je organiziralo prigodne 

koncerte, susrete, obilježavanje obljetnica, posjete mjesta pogibije 

pripadnika brigade i dr. 

U 1996. organizirana je svečana podjela Medalja “Oluja”, 

kojom je predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman 

odlikovao 2480 pripadnika 101. brigade HV-a za doprinos u 

oslobađanju okupiranih područja Banovine tijekom VRO 

“Oluja”. Odličja je 9. ožujka pripadnicima brigade uručio izaslanik 

predsjednika Republike Hrvatske, general-pukovnik Petar 

83 Nakon niza političkih aktivnosti i posredovanja međunarodne diplomacije (posebice SAD-a), 12. studenoga 1995. potpisan je s pobunjenim Srbima “Erdutski 

sporazum” o mirnoj reintegraciji okupiranog Hrvatskog Podunavlja, koje je 16. siječnja 1998. vraćeno u državno-pravni poredak Republike Hrvatske. 

287

Zapovjednik 101. br Jozo Petrašević zahvaljuje vrijednim 

entuzijastima TV Špansko, što su “okom kamere” bilježili ratni put 

brigade od 1991. do 1996., Susedgrad 1996. 

Stipetić, koji je tom prigodom istaknuo: Pred nama je da oslobodimo 

još preostali dio okupiranog područja Republike Hrvatske. 

Nadamo se da će to ići mirnim putem i da neće biti potrebe, ali, 

ako bude trebalo, Stoprva brigada zna gdje je Slavonija. 

Jedna od temeljnih zadaća Zapovjedništva brigade bila je 

izrada Raščlambe bojnih djelovanja 101. brigade HV-a, ali samo 

za 1991. godinu. Zapravo, to i nije bila raščlamba, već sažetak 

bojnih djelovanja brigade, s osnovnim i nepotpunim podacima. 

Nakon šest godina vođenja i zapovijedanja brigadom u izvođenju 

obrambenih i napadnih bojeva na bojištima u Republici 

Hrvatskoj, radi odlaska u mirovinu, dužnost zapovjednika 101. 

brigade HV-a stožerni brigadir Jozo Petrašević 17. ožujka 1997. 

predaje pukovniku Draženu Bartolcu. 

Novi zapovjednik 101. brigade HV-a, pukovnik Dražen 

Bartolac, s ratnim iskustvom u vođenju i zapovijedanju 153. brigadom 

HV-a, u suradnji s djelatnicima Zapovjedništva za razvoj 

brigade (u nepromijenjenom sastavu), isto tako vrsnim znalcima 

s dugogodišnjim ratnim iskustvom, s dostignutog stupnja 

osposobljenosti zapovjedništava i postrojba brigade nastavlja 

kontinuitet i daljnje jačanje mobilizacijske i bojne spremnosti 

brigade, prije svega temeljem ratnih iskustava i ostvarenih rezultata. 

Ažuriranje stanja ratne popune, evidencija, planova mobilizacije, 

uporabe i dr., organiziranje skupnih trenaža i drugih 

vježbovnih zadaća, bili su redovna djelatnost, ali i početak kraja 

101. brigade HV-a. 

Nakon što je u protekloj godini obavljena Raščlamba bojnih 

djelovanja 101. brigade HV-a tijekom 1991., tijekom 1997. 

sastavljena je Povjesnica 101. brigade HV-a, koja zapravo to 

nije, već skupni prikaz nepotpunih podataka o osnutku i ratnom 

putu brigade. 

U povodu prigodnih blagdana, Zapovjedništvo brigade 

okupljalo je obitelji poginulih i teže ranjene branitelje, zapovjednike 

postrojba, sadašnje i ranije, te bi se zahvalilo njihovu 

doprinosu u stvaranju i stasanju elitne 101. brigade HV-a. 

Zapovjedništvo brigade, a posebno zapovjednik Dražen 

Bartolac, inicirali su osnivanje Kluba veterana 101. brigade 

HV-a, koji je utemeljen na Osnivačkom saboru veterana – pripadnika 

Stoprve 24. veljače 1998. godine. Time je Klub nastavio 

aktivnosti brigade u pogledu skrbi, obilježavanja obljetnica 

i drugih aktivnosti i pomoći pripadnicima 101. brigade HV-a u 

pričuvi u rješavanju statusa i ostvarivanju prava s osnova sudjelovanja 

u Domovinskom ratu. 

U 2000. godini zapovijedanje brigadom preuzima pukovnik 

Stjepan Bebek, koji s djelatnicima Zapovjedništva za razvoj 

101. brigade HV-a provodi radnje i postupke priprema za završetak 

djelovanja brigade. 

Završetak svojega desetogodišnjeg postojanja i bojnog djelovanja 

101. brigada HV-a obilježila je 2001. kada se, na prijedlog 

GS HV-a, odlukom MORH-a junačka Stoprva susedgradska 

brigada 30. lipnja ukida iz mobilizacijskog razvoja i odlazi u 

povijest, na čast i ponos građana Susedgrada, Zagreba i Republike 

Hrvatske. 

U deset godina postojanja Stoprvu je snažilo 7225 pripadnika, 

od kojih trinaest pripadnica. Na oltar Domovine, tijekom 

ratnog puta bojevanja brigade, svoja tijela položilo je 48 hrvatskih 

vitezova (od kojih su trojica iz 100. brigade ZNG-a/HVa), 

jedan se vodi među nestalima, a 211 ih je ranjeno. 

Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik 

Oružanih snaga Republike Hrvatske 22. svibnja 2006., u povodu 

15. godišnjice OS RH, odlikovao je 101. brigadu ZNGa/HV-a 

Odličjem RED NIKOLE ŠUBIĆA ZRINSKOG za 

junački čin njezinih pripadnika u Domovinskom ratu. 

288

Obitelji poginulih i pripadnici brigade na prijemu kod zapovjednika brigade, pukovnika Dražena Bartolca, Uskrs 1998. 

289

USPOMENA NA 

101. BRIGADU 

ZNG-A/HV-A

Zivjeli ˇ su najbolje godine svoje mladosti ili muzevne ˇ dobi. 

Domovini su darivali svoje zivote ˇ i svojom krvlju, 

natopivši hrvatsko tlo, ispisali su najsjajnije, “olujno” poglavlje 

hrvatske povijesti. 

Slobodna i neovisna Hrvatska njihovo je zivotno ˇ djelo, 

a plemenitost, hrabrost, pozrtvovnost, ˇ 

smjelost … s kojima su je 

hrvatski junaci stvarali u Domovinskom ratu od 1990. do 1995. 

obvezuju nas, da ih djeci i generacijama koje dolaze dostojno 

prenosimo. 

Svim hrvatskim vitezovima, za junaštvo što su ga iskazali 

i za slobodu koju su nam podarili, pripadnici Stoprve brigade 

zahvaljuju s ljubavlju i poštovanjem. 

Laka im bila hrvatska gruda koju su neizmjerno voljeli!

I. U spomen na poginule 

i nestale pripadnike 

101. brigade ZNG-a/HV-a 

Poginuli pripadnici 101. brigade ZNG-a/HV-a: 

1. Miljenko Becić, sin Mare i Zlatka, rođen 1. travnja 1967. u Zagrebu. Osnovnu i srednju 

školu, kao i studij prava završio je u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 18. rujna 

1991. godine. Poginuo 4. prosinca 1991. u Beketincima, na istočnoslavonskom bojištu. 

Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog 

rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 

2. Goran Blažić, sin Gertrude i Nedjeljka, rođen 7. veljače 1969. u Zagrebu. Osnovnu i 

srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Sabinom, otac sina Marka. Pripadnik brigade 

od 16. studenoga 1991. Poginuo 4. kolovoza 1995. u Donjem Komarevu, na banovinskoj 

bojišnici. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog 

rata, Medalja “Oluja” i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim 

pleterom. 

293

3. Ivan Burazer, sin Dragice i Ante, rođen 24. lipnja 1971. u Zagrebu. Osnovnu i srednju 

školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 12. prosinca 1991. godine. Poginuo 

25. prosinca 1991. u Vladislavcima, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu 

dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra 

Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 

4. Žarko Catela, sin Dragice i Marijana, rođen 2. studenoga 1961. u Zagrebu. Osnovnu i 

srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Ljiljanom, otac sina Ivice i kćeri Petre. Pripadnik 

1. samostalne satnije Podsused od 28. rujna 1991., a kasnije 101. brigade HV-a. Poginuo 

29. siječnja 1992. u Dopsinu, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: 

čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i 

Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 

5. Ivan Dedić, sin Ruže i Mate, rođen 2. veljače 1960. u mjestu Dragičina (Grude, BiH). 

Osnovnu školu završio u Tomašancima (Đakovo), a srednju u Zagrebu. Oženjen Šteficom, 

otac kćeri Ane Marije. Pripadnik brigade od 16. prosinca 1991. godine. Poginuo 8. ožujka 

1992. u Dopsinu, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin satnika 

i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s 

pozlaćenim pleterom. 

6. Tihomir Dubreta, sin Marije i Ive, rođen 23. studenoga 1955. u Cetinju (Crna Gora). 

Osnovnu i srednju školu završio u Kotoru, a Ekonomski fakultet u Zagrebu. Oženjen Irenom, 

otac sina Rade. Pripadnik brigade od 28. lipnja 1991., zapovijedao je satnijom. Preminuo 

31. listopada 1991. u Zagrebu od posljedica ranjavanja u Slatini Pokupskoj, na prvoj 

crti obrane Zagreba. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin pukovnika i odličja: Spomenica 

Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 

294

7. Rajko Đukić, sin Milice i Bojana, rođen 2. listopada 1959. u Donjim Vrbljanima (BiH). 

Osnovnu školu završio u Donjim Vrbljanima, a srednju u Zagrebu. Oženjen Lenkom, otac 

kćeri Valentine i Marizele. Pripadnik brigade od 13. studenoga 1993. godine. Poginuo 4. 

kolovoza 1995. u Donjem Komarevu, na banovinskom bojištu. Odlikovan je Spomenicom 

Domovinskog rata, a posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: 

Medalja “Oluja” i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 

8. Dragan Ević, sin Nediljke i Nikole, rođen 31. kolovoza 1967. u Grudama (BiH). Osnovnu 

i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 30. lipnja 1991. 

godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno 

su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog 


9. Damir Frančina, sin Marije i Dragutina, rođen 17. siječnja 1960. u Zagrebu. Osnovnu 

i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Katicom, otac sinova Ivana i Josipa. Pripadnik 

brigade od 18. svibnja 1992. godine. Poginuo 4. kolovoza 1995. u Donjem Komarevu, na 

banovinskom bojištu. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, a posmrtno su mu 

dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Medalja “Oluja” i Red Petra Zrinskog i 


10. Josip Gluhačić, sin Marice i Josipa, rođen 12. siječnja 1962. u Zagrebu. Osnovnu i 

srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Željkom, otac sina Karla. Pripadnik brigade od 

18. rujna 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom 

bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica 


295

11. Davor Hruševar, sin Ružice i Nikole, rođen 23. studenoga 1969. u Zagrebu. Osnovnu 

i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 17. prosinca 1991. 

godine. Poginuo 27. veljače 1992. u Dopsinu, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su 

mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red 

Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 

12. Nenad Jaklović, sin Marijane i Franje, rođen 27. travnja 1962. u Zagrebu. Osnovnu 

školu završio u Samoboru. Neoženjen. Pripadnik brigade od 13. prosinca 1991. godine. 

Poginuo 23. veljače 1992. u Tomašancima kod Đakova, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno 



13. Dražen Jazvec, sin Radice i Dragutina, rođen 9. prosinca 1968. u Zagrebu. Osnovnu 

školu završio u Zagrebu. Oženjen Evom, otac sina Marka. Pripadnik brigade od 18. rujna 

1991. godine. Preminuo 1. prosinca 1991. u Osijeku od posljedica ranjavanja u Jurjevcu 

Punitovačkom, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog 

namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste 

Frankopana s pozlaćenim pleterom. 

14. Veljko Jendruša, sin Kate i Josipa, rođen 25. studenoga 1961. u Vaškoj kraj Slatine. 

Osnovnu školu završio u Vaškoj. Oženjen Ankom, otac sina Ivana. Pripadnik brigade od 

16. studenoga 1991. godine. Poginuo 15. veljače 1992. kod Velikog Rastovca, na istočnoslavonskom 

bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin pukovnika i odličja: Spomenica 


296

15. Nino Kink, sin Tatjane i Pavla, rođen 10. srpnja 1967. u Zagrebu. Osnovnu školu 

završio u Zaprešiću, a srednju u Zagrebu. Oženjen Nadom, otac sinova Nikole i Nina. 

Pripadnik brigade od 11. studenoga 1991. godine. Poginuo 23. studenoga 1991. u Paulin 

Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin pukovnika i 

odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s 


16. Miljenko Kolaković, sin Anke i Tome, rođen 19. travnja 1953. u Zagrebu. Osnovnu, 

srednju i višu školu završio u Zagrebu. Oženjen Dubravkom, otac sinova Ivana i Damira. 

Pripadnik brigade od 12. lipnja 1993. godine. Preminuo 10. studenoga 1993. na vojnoj 

vježbi u Samoboru, pred odlazak na prvu crtu banovinske bojišnice (Nebojan – Šestanj). 

Posmrtno su mu dodijeljeni: čin narednika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red 


17. Branko Kožul, sin Marije i Andrije, rođen 16. veljače 1963. u Mostaru. Srednju školu 

završio u Mostaru. Neoženjen. Pripadnik brigade od 1. lipnja 1992. godine. Zarobljen na 

Južnom bojištu i ubijen 23. kolovoza 1993. godine. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog 

namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana 

Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 

18. Davorin Kramarić, sin Olge i Dragutina, rođen 24. svibnja 1958. u Zagrebu. Osnovnu 

i srednju školu te Elektrotehnički fakultet završio u Zagrebu. Oženjen Miroslavom, 

otac kćeri Ivane i Helene. Pripadnik brigade od 18. rujna do 18. prosinca 1991. godine. 

Teško ozlijeđen od eksplozije granate, 30. listopada 1991. kod Pokupskog, na prvoj crti 

obrane Zagreba. Preminuo 1. studenoga 1994. u Zagrebu od posljedica ranjavanja na bojištu. 

Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. 

297

19. Darko Kravarščan, sin Ivke i Ladislava, rođen 1. lipnja 1959. u Zagrebu. Osnovnu i 

srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Marijom, otac sinova Marka i Marina. Pripadnik 

brigade od 13. prosinca 1991. godine. Poginuo 4. kolovoza 1995. u Donjem Komarevu, 

na banovinskom bojištu. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. Posmrtno su 

mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Medalja “Oluja” i Red Petra Zrinskog i Frana Krste 


20. Rade Latinović, sin Mare i Slavka, rođen 26. prosinca 1966. u Zagrebu. Osnovnu i 

srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. 

Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin satnika i 



21. Zlatko Latinović, sin Georgine i Danila, rođen 7. lipnja 1963. u Zagrebu. Osnovnu i 

srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Vesnom. Djecu nisu imali. Pripadnik brigade od 

30. lipnja 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom 



22. Zdravko Lozančić, sin Radojke i Ive, rođen 18. srpnja 1963. u Otinovcima (BiH). 

Oženjen Ankicom, otac sina Tomislava i kćeri Ivane. Pripadnik brigade od 1. studenoga 

1991. godine. Poginuo 6. srpnja 1992. godine na Južnom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: 

čin bojnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana 

Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 

298

23. Željko Ludaš, sin Olge i Josipa, rođen 28. travnja 1959. u Zagrebu. Osnovnu i srednju 

školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 28. lipnja 1991. godine. Poginuo 

27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu 



24. Darko Mateša, sin Ane i Milana, rođen 1. ožujka 1960. u Zagrebu. Osnovnu i srednju 

školu završio u Zagrebu. Oženjen Eminom, otac kćeri Ane Mari i blizanaca: kćeri Matee 

i sina Mihaela. Dragovoljac Domovinskog rata, jedan od osnivača Samostalne satnije 

“Cobre” – Novi Zagreb i njezin prvi zapovjednik. Sa satnijom, na početku rata, obavljao 

je bojne zadaće u Pokupskom i Turnju. Pripadnik brigade od 15. ožujka 1994. godine. 

Od 1. kolovoza 1994. do stradavanja obnašao je dužnost zamjenika zapovjednika brigade. 

Stradao tijekom obavljanja vojne zadaće 15. lipnja 1995. u Zagrebu. Odlikovan je Spomenicom 

Domovinskog rata, a posmrtno su mu dodijeljeni: čin brigadira i odličje Red 

hrvatskog trolista. 

25. Alojz Medić, sin Milke i Vjekoslava, rođen 17. rujna 1959. u Zagrebu. Osnovnu školu 

završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 13. prosinca 1991. godine. Poginuo 

16. ožujka 1992. u Dopsinu, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: 



26. Josip Mikac, sin Ane i Stjepana, rođen 1. siječnja 1966. u Petrovoj Gori kraj Zlatar 

Bistrice. Osnovnu školu završio u Loboru. Oženjen Božicom, otac kćeri Suzane. Pripadnik 

brigade od 21. rujna 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na 

istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica 


299

27. Miroslav Milić, sin Marice i Vjekoslava, rođen 6. listopada 1953. u Zaprešiću. Osnovnu 

školu završio u Kupljenovu, a srednju u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 18. 

rujna 1991. godine. Preminuo 4. prosinca 1991. u Osijeku od posljedica ranjavanja u Paulin 

Dvoru 27. studenoga 1991. na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: 

čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog 

i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 

28. Marko Peranović, sin Ane i Marka, rođen 19. svibnja 1954. u Kladarima Donjim 

(BiH). Osnovnu školu završio u Osijeku, a zanatsku u Beogradu. Oženjen Nevenkom, 

otac kćeri Martine i Ane i sina Marka. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 

27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su 

mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog 

i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 

29. Željko Plahinek, sin Eve i Dragutina, rođen 11. rujna 1958. u Zagrebu. Osnovnu i 

srednju školu te Ekonomski fakultet završio u Zagrebu. Oženjen Slavicom, otac sina Karla. 

Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 6. prosinca 1991. u Ivanovcu, 

na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i 



30. Marijan Postružin, sin Marije, rođen 3. svibnja 1962. u Zagrebu. Osnovnu i srednju 

školu završio u Zagrebu. Oženjen Božanom, otac kćeri Ivone i sina Marinka. Pripadnik 

brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 23. veljače 1992. u Tomašancima na istočnoslavonskom 


Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim 

pleterom. 

300

31. Zdenko Režek, sin Roze i Josipa, rođen 25. prosinca 1962. u Zagrebu. Osnovnu i srednju 

školu te Fakultet političkih znanosti završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade 

od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 5. listopada 1991. u Lasinji, na prvoj crti obrane Zagreba. 

Do ekshumacije 1996. vođen je kao nestao. Pokopan je 28. svibnja 1996. u Zagrebu. 

Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red 


32. Željko Sakoman, sin Milice i Josipa, rođen 30. siječnja 1960. u Zagrebu. Osnovnu 

i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Ivankom, otac kćeri Magdalene i sina Ivana. 

Pripadnik brigade od 16. studenoga 1991. godine. Preminuo 16. prosinca 1991. u Slavonskom 

Brodu od posljedica stradavanja 4. prosinca 1991. u Beketincima, na istočnoslavonskom 

bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličje Spomenica 


33. Stjepan Sedlovski, sin Vere i Joze, rođen 11. lipnja 1959. u Derventi (BiH). Osnovnu 

školu završio u Bijelom Brdu (Derventa), a srednju u Bosanskom Brodu. Oženjen Ismetom, 

očuh posinka Amira. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 

1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: 



34. Stjepan Sever, sin Ankice i Stjepana, rođen 9. siječnja 1966. u Zagrebu. Osnovnu 

i srednju školu te Fakultet političkih znanosti završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik 

brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 6. prosinca 1991. u Ivanovcu, na istočnoslavonskom 

bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin pukovnika i odličja: Spomenica Domovinskog 


301

35. Tomislav Simon, sin Ljubice i Branka, rođen 6. lipnja 1960. u Zagrebu. Osnovnu i 

srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Jadrankom, otac kćeri Adriane. Pripadnik brigade 

od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 25. studenoga 1991. u Antunovcu, na istočnoslavonskom 



pleterom. 

36. Boris Skukan, sin Barbare i Vinka, rođen 21. studenoga 1962. u Zagrebu. Osnovnu i 

srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. 

Poginuo 5. prosinca 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su 

mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red 


37. Goran Šincek, sin Roze i Ivana, rođen 25. listopada 1962. u Zagrebu. Osnovnu i srednju 

školu završio u Zagrebu. Oženjen Jadrankom, otac sina Hrvoja. Pripadnik brigade od 

1. studenoga 1991. godine. Poginuo 4. kolovoza 1995. u Donjem Komarevu, na banovinskom 

bojištu. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. Posmrtno su mu dodijeljeni: 

čin časničkog namjesnika i odličja: Medalja “Oluja” i Red Petra Zrinskog i Frana Krste 


38. Vlado Škrilac, sin Ane i Slavka, rođen 27. prosinca 1958. u Virovitici. Osnovnu školu 

završio u Virovitici, a srednju u Zagrebu. Oženjen Blankom, otac kćeri Maje i Matee. 

Pripadnik brigade od 28. lipnja 1991. godine. Poginuo 6. prosinca 1991. u Ivanovcu na 

istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica 


302

39. Renato Tafra, sin Anđele i Ivana, rođen 9. siječnja 1965. u Zagrebu. Osnovnu i srednju 

školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. 

Poginuo 4. prosinca 1991. u Beketincima, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu 



40. Veselin Vojnović, sin Zdravke i Milutina, rođen 21. prosinca 1963. u Zagrebu. Osnovnu 

i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Božicom, otac sina Kristijana i kćeri Pamele. 

Pripadnik brigade od 10. studenoga 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin 

Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: 

Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim 

pleterom. 

41. Mario Vrbanec, sin Dragice i Stjepana, rođen 31. kolovoza 1967. u Zagrebu. Osnovnu 

školu završio Zagrebu, a srednju u Varaždinu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 28. lipnja 

1991. godine. Poginuo 23. veljače 1992. u Tomašancima, na istočnoslavonskom bojištu. 

Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog 


42. Rudo Zeba, sin Ane i Joze, rođen 27. svibnja 1946. u Novim Lužanima (Derventa, 

BiH). Osnovnu i srednju školu završio u Derventi. Oženjen Ljubicom, otac kćeri Edite i 

Svjetlane. Pripadnik brigade od 16. prosinca 1991. godine. Preminuo 3. svibnja 1992. u 

bolnici u Osijeku, nakon ranjavanja uslijed granatiranja sela Hrastin (toga dana), na istočnoslavonskom 

bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica Domovinskog 


303

43. Ante Zeljko, sin Mare i Mate, rođen 18. prosinca 1954. u mjestu Donji Crnać (Široki 

Brijeg, BiH). Osnovnu i srednju školu završio u Širokom Brijegu. Oženjen Marijom, otac 

sina Stjepana. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 7. listopada 1991. u 

Jamničkoj Kiselici. Posmrtni ostaci su identificirani 18. siječnja, a pokopan je 23. siječnja 

1992. u Zagrebu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica 


pleterom. 

Nestali pripadnici 101. brigade ZNG-a/HV-a: 

1. Tihomir Kiseljak, sin Kate i Ivana, rođen 4. rujna 1958. u Lekeniku. Osnovnu školu 

završio u Lekeniku, a srednju u Zagrebu. Rastavljen. Otac sina Gorana. Pripadnik brigade 

od 17. svibnja 1992. godine. Na početku “Oluje” krenuo u boj i prema izjavi suboraca poginuo, 

ali njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni, te se vodi kao nestao na banovinskom 

bojištu, u Donjem Komarevu 4. kolovoza 1995. godine. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog 

rata. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Medalja 

“Oluja” i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s posrebrenim pleterom. 

Poginuli pripadnici 100. brigade 

ZNG-a/HV-a: 85 

1. Zoran Hodoši, sin Biserke i Karla, rođen 13. ožujka 1959. u Zagrebu. Osnovnu i srednju 

školu završio u Zagrebu. Neoženjen, otac sina Gorana. Pripadnik 100. brigade HV-a 

od 30. listopada 1991. godine. Preminuo nakon moždanog udara, 22. prosinca 1991. u 

Zagrebu, kao posljedica obnašanja vojne dužnosti na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno 

je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste 


85 U studenom i prosincu 1991. godine 3. bojna 100. brigade HV-a bila je pridodana 101. brigadi HV-a, u čijem je sklopu bojno djelovala u istočnoj Slavoniji. 

304

2. Davor Kudeljnjak, sin Radmile i Zvonimira, rođen 18. studenoga 1964. u Zagrebu. 

Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen s Dolores, otac sina Marka i kćeri 

Tee. Pripadnik 100. brigade HV-a od 16. studenoga 1991. godine. Preminuo 29. studenoga 

1991. u Osijeku od posljedica ranjavanja u Briješću, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno 



3. Živko Mimica, sin Anke i Ante, rođen 19. lipnja 1963. u Splitu. Osnovnu školu završio 

u Omišu, a srednju u Zagrebu. Oženjen Nadom, otac sina Dine i kćeri Mirne. Pripadnik 

100. brigade HV-a od 16. studenoga 1991. godine. Poginuo 5. prosinca 1991. u Antunovcu, 

na istočnoslavonskom bojištu. Vođen je kao nestao do razmjene i identifikacije njegovih 

posmrtnih ostataka u rujnu 1994., a pokopan 4. studenog 1994. u Zagrebu. Posmrtno 

su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red 


4. Krešimir Posavac, sin Kristine i Slavka, rođen 1. lipnja 1962. u Zagrebu. Osnovnu i 

srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik 100. brigade HV-a od 16. studenoga 

1991. godine. Poginuo 5. prosinca 1991. u Antunovcu, na istočnoslavonskom bojištu. 

Vođen je kao nestao do razmjene i identifikacije njegovih posmrtnih ostataka u rujnu 

1994., a pokopan 5. prosinca 1994. u Stenjevcu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog 

namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste 


5. Damir Užarević, sin Biserke i Martina, rođen 7. rujna 1966. u Zagrebu. Osnovnu školu 

završio u Velikoj Gorici, a srednju u Ivanić Gradu. Oženjen Katarinom. Pripadnik 100. 

brigade HV-a od 16. studenoga 1991. godine. Poginuo 5. prosinca 1991. u Antunovcu, na 

istočnoslavonskom bojištu. Vođen je kao nestao do razmjene i identifikacije njegovih posmrtnih 

ostataka u rujnu 1994., a pokopan 2. studenoga 1994. u Velikoj Gorici. Posmrtno 

su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red 


305

306

Spomenici i spomen-obilježja 

poginulim pripadnicima brigade 

Spomen-križ poginulim braniteljima s područja Susedgrada 

S otkrivanja Križa, 11. lipnja 1994. 

Spomen-križ autora prof. Zlatka Zlatića, akademskog kipara, 

postavljen je na mjesnom groblju u Stenjevcu u spomen svim 

poginulim braniteljima s područja Susedgrada i prvi je spomenik 

poginulim braniteljima u gradu Zagrebu. Otkriven je 11. 

lipnja 1994. na treću obljetnicu brigade, u nazočnosti obitelji 

poginulih pripadnika brigade, pripadnika 101. brigade HV-a, 

predstavnika Područnog ureda Susedgrad, brojnih izaslanstava 

i građana. Izgradnju Spomen-križa donirali su poduzeća “Viadukt” 

i “Jedinstvo”, klesari obrtnici Željko Erdelja i Krešimir 

Podvinski iz Stenjevca, te Dobrotvorno društvo “Čovječnost” 

iz Susedgrada. Na njemu su ugravirana imena svih poginulih 

branitelja s područja Susedgrada. 

307

S odavanja počasti poginulim braniteljima, 18. rujna 2012. 

Spomenik na cesti između Paulin Dvora i Ernestinova 

308

309 

Otkriven je 20. studenoga 2003. u nazočnosti obitelji poginulih 

pripadnika brigade, suboraca, predstavnika ZUHDDR-a RH, 

grada Zagreba, gradskih četvrti Podsused – Vrapče i Stenjevec, 

općina Ernestinovo i Vladislavci i brojnih građana. Na njemu su 

ugravirana imena i mjesta stradavanja pripadnika 101. brigade 

HV-a, pridodane joj 3. bojne 100. brigade HV-a i 1. samostalne 

satnije Podsused, koji su poginuli na istočnoslavonskom bojištu 

1991. – 1992. godine. Spomenik je, u suglasnosti općina Ernestinovo 

i Vladislavci, podigla i financirala Zajednica udruga hrvatskih 

dragovoljaca Domovinskog rata RH. U 2011. UHBDR 

101. brigade Susedgrad, u suradnji s načelnicima općine Vladislavci 

Nedjeljkom Radićem i općine Ernestinovo Matijom 

Greifom, izgradila je dodatak spomeniku i uredila okoliš.

Spomen-obilježje u Beketincima 

Na mjestu stradavanja 4. prosinca 1991. pripadnika 

brigade Miljenka Becića, Željka Sakomana 

i Renata Tafre podigle su njihove obitelji 1998. 

godine. 

U povodu 20. obljetnice, 20. studenoga 2011. 

310

Spomen-ploča u Ivanovcu 

Njihove obitelji podigle su je na mjestu stradavanja 6. prosinca 

1991. pripadnika brigade Stjepana Severa, Vlade Škrilca i Željka 

Plahineka. 

Spomen-kapelica u Antunovcu 

Kapelica svetog Antuna, zaštitnika Antunovca, nakon što ju je 

općina Antunovac preuredila, od 3. prosinca 2010. je i Spomenkapelica, 

kao trajna uspomena na četrdesetoro poginulih i nestalih 

branitelja Antunovca u Domovinskom ratu. U njoj su posložene 

i osvijetljene njihove fotografije, među kojima i Tomislava 

Simona iz 101. brigade te Živka Mimice, Krešimira Posavca i 

Damira Užarevića iz 100. brigade HV-a. Posjetitelji mogu pogledati 

i dokumentarni film “Antunovac u Domovinskom ratu”, koji 

prikazuje kronologiju ratnih zbivanja i kratki životopis poginulih 

branitelja i civila. Preuređivanje kapelice sufinanciralo je Ministarstvo 

obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH. 

U povodu 20. obljetnice, 20. studenoga 2011. 

311

Spomen-obilježje u Ivanovcu 

Općina Antunovac izgradila je te 20. studenog 2011. (na 20. 

obljetnicu progonstva mještana Ivanovca) otkrila Spomen-obilježje 

u Ivanovcu, s centralnim spomenikom u trajni spomen na 

Domovinski rat, na kojem su ugravirana imena poginulih i nestalih 

branitelja te pripadnika CZ u obrani Ivanovca. 

Spomenik je idejno rješenje i djelo akademskog kipara 

Zdenka Radovanića i sastoji se od tri ploče. Na desnoj je simbol 

hrvatskog viteza koji kleči s mačem u ruci, okrenut prema 

centralnoj ploči s imenima poginulih (među njima i Željko Plahinek, 

Stjepan Sever i Vlado Škrilac, pripadnici 101. brigade 

koji su poginuli 6. prosinca 1991.), a na lijevoj ploči nalazi se 

epitaf s posvetom i nazivom Spomen-obilježja. Izgradnju Spomen-obilježja 

u Ivanovcu financirala je u cijelosti Općina Antunovac. 

S otkrivanja spomen-obilježja, 20. studenoga 2011. 

312

S otkrivanja spomen-obilježja, 20. studenoga 2011. 

Spomenik u Komarevu 

313

Otkriven je 3. lipnja 2012. u sklopu obilježavanja Dana grada 

Siska, kao spomen na poginule i nestale branitelje u Domovinskom 

ratu na prvoj crti obrane Siska, od Blinjskog Kuta do 

Komareva, odakle su u “Oluji” krenuli u konačno oslobađanje 

Domovine. Njima u počast postrojili su se s ratnim zastavama 

hrvatski veterani devet postrojbi (čiji su grbovi simboli spomenika), 

koje su bojno djelovale na ovim prostorima, te u nazočnosti 

obitelji, suboraca i brojnih izaslanstava, položili vijence i 

zapalili svijeće. Spomenik s imenima četrdeset i devetorice poginulih 

i nestalih (među kojima i Gorana Blažića, Rajka Đukića, 

Damira Frančine, Tihomira Kiseljaka, Darka Kravarščana i 

Gorana Šinceka iz 101. brigade HV-a) u “Oluji” postavljen je u 

dvorištu crkve svete Katarine. 

S otkrivanja spomenika, 3. lipnja 2012. 

Odavanje počasti poginulima na privremenom spomen-obilježju, Komarevo, 5. kolovoza 1999. 

314

II. Znakovlje 101. brigade 

ZNG-a/HV-a 

Ratna zastava 101. brigade ZNG-a/HV-a. 

315

Znak brigade. 

Znak brigade. 

Znak saniteta. 

316

Znakovlje postrojba brigade 

Znakovlje postrojba brigade: Zlatni dukati – i dok je srca bit će Hrvata, 1. satnija, 3. bojna; Mučenici, 3. satnija, 3. bojna; Medvjedi – ATG, 

Diverzantski vod, 1992.; Kobra – Logistički vod 1. bojne; Znakovlje 1. samostalne satnije Podsused (ratna zastava, grb, znak) 

317

III. Odličja i priznanja 


Odličje Red Nikole Šubića Zrinskog 

Za junački čin pripadnika brigade u Domovinskom ratu, 101. brigada ZNG-a/HV-a odlikovana je 22. svibnja 2006., a odličje je uručeno na 

svečanom postrojavanju 10. lipnja 2006. 

318

Odličje Red hrvatskog trolista 

Za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u Domovinskom ratu, 1. samostalna satnija Podsused odlikovana je 7., a odličje joj je uručeno 

9. rujna 2010. 

319

Medalje grada Zagreba 

Stoprvoj brigadi. 

Prvoj sams Podsused. 

320

Zahvalnice 

Glavnog stožera OS RH. 

Osječko-baranjske županije. 

HVIDRA-e Susedgrad. 

Gradskog poglavarstva Grada Siska. 

321

IV. Bilteni 101. brigade HV-a 

i izvaci iz tiskovina 

Bilteni 101. brigade 

322

Izvaci iz tiskovina 

“Večernji list”, 30. prosinca 1991. 

335

“Večernji list”, 4. ožujka 1992. 

336

“Večernji list”, 9. ožujka 1992. 

337

“Večernji list”, 15. siječnja 1993. 

“Večernji list”, 4. srpnja 1992. 

338

“Hrvatski vojnik”, 3. lipnja 1994. 

339


340


341


342

v. Multimedijalni projekt 

“101. za HRVATSKU” 

Tijekom boravka na istočnoslavonskom bojištu nastao je multimedijalni 

projekt “101. za Hrvatsku”, čiji su financijski prihodi 

bili namijenjeni za pomoć obiteljima poginulih i ranjenim 

pripadnicima brigade. Bila je to kruna osebujnog duhovnog i 

kulturno-kreativnog rada i izražavanja pripadnika brigade. 

Na osnovi pisanih, glazbenih, foto, video i drugih umjetničkih 

radova pripadnika 101. brigade i drugih brigada (prije svega 

106. i 130. iz Osijeka, 145. iz Zagreba – Dubrave i 153. iz Velike 

Gorice) zabilježene su povijesne činjenice i događanja tijekom 

Domovinskog rata 1991. i 1992. godine. 

Svaki segment nastajanja projekta kreirali su i realizirali 

pripadnici brigade u ulozi pisaca tekstova glazbe, aranžmana, 

snimatelja, montažera, producenata, izvođenja i ostaloga pod 

vodstvom autora projekta, bojnika Marina Perkovića, pripadnika 

101. brigade HV-a. 

Projekt je recenziran i odobren od strane MORH-a i Ministarstva 

prosvjete i kulture RH. 

Bio je to jedinstven društveni i kulturni projekt te vrste, 

oblika i sadržaja tijekom Domovinskog rata 1991. – 1992. godine. 

Pojedini dijelovi projekta promovirani su brojnim kulturnim 

manifestacijama prije cjelovite promocije. 85 

Audio i vizualni projekt “101. za Hrvatsku” promoviran je 

19. siječnja 1993. u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”, pod 

pokroviteljstvom Ministarstva obrane Republike Hrvatske te u 

nazočnosti izaslanika predsjednika Republike Hrvatske Branimira 

Jakšića, vojnog savjetnika predsjednika RH generala zbora 

Antona Tusa, zapovjednika HRZ-a i PZO-a general-bojnika 

Imre Agotića, načelnika uprave u MORH-u pukovnika Vjekoslava 

Križanca, gradonačelnika grada Zagreba Borisa Buzančića 

i predstavnika zapovjedništava i postrojbi operativnih zona Zagreb, 

Osijek i Split te Zapovjedništva obrane grada Zagreba. 

Glazbeni program pod umjetničkim vodstvom Stjepana 

Mihaljinca najavili su Mario Sedmak, Marina Mučalo i Karmela 

Vukov Colić, a izveli glazbenici – pripadnici brigade i poznati 

pjevači uz popratne videozapise na video zidu. Cijeli program 

od 32 pjesme snimao je HRT. 

Glazbeni program otvorila je “Pjesma 101. brigade” (autori 

stihova Ivan Matković i Marin Perković, autor glazbe i aranžmana 

Dražen Varga), koju je izveo bend “Žalac”, vokalno-instrumentalni 

sastav sastavljen od pripadnika 101. brigade HV-a: 

Iz Zagreba krenusmo u Slavoniju ravnu 

Odlučni branit povijest nam davnu 

Ne može nam drugi krojiti pravdu 

Jer Hrvati svoji su na svom 

101. brigada je spremna za boj 

S hrvatskim grbom branit narod svoj 

Hrabro se boriti moramo svi 

Nek’ dušmani znaju na svojem smo mi 

HRVATSKA je mati rekla svom sinu 

Idi i brani našu domovinu 

Živjeti sretno mi mislimo ovdje 

Nek’ anđeli budu uz naš dom 

Naša domovina HRVATSKA je cijela 

HRVATSKA, DALMACIJA, SLAVONIJA cijela 

Naše brigade, očevi i majke 

Bit će vječno dragi srcu mom. 

85 Za vrijeme pauze na Festivalu kajkavske popevke “Krapina ‘92” 12. rujna 1992., tamburaški sastav “Žalac 101” izveo je četiri pjesme u nazočnosti predsjednika 

RH dr. Franje Tuđmana, koji im je osobno čestitao. 

343

Nakon nje uslijedile su pjesme “Moj japek” (autori stihova 

Dražen Varga i Tea Odobašić, autor glazbe i aranžmana Dražen 

Varga), koju su izveli Petar Varga i bend “Žalac”, i “Hrvatski boj” 

(autor stihova Milan Sigetić, autor glazbe Stjepan Mihaljinec, 

aranžman Dražen Varga), koju je izveo bend “Žalac”, da bi nakon 

njih uslijedila još jedna pjesma o hrvatskim braniteljima, 

pripadnicima 101. brigade HV-a. Bila je to pjesma “Slavonijo, 

i 101. te brani” (autor stihova Imre Nagy, autor glazbe Arsen 

Dedić, aranžman Dražen Varga), koju je izveo bend “Žalac” i 

koja glasi: 

Nemani te gaze, ruše 

gore naša polja, sela. 

Nad ravnicom vjetar puše, 

Domovina strada cijela. 

A granate što fijuču, 

tvom narodu život kradu. 

Djeca, starci gube kuću, 

al’ im sunce vraća nadu. 

Slavonijo, 101. te brani 

za slobodu nikoga ne moli, 

dušmanima odbrojani dani 

Slavonijo, 101. te voli. 

Zvala si nas Slavonijo 

da čuvamo Domovinu. 

Sve te tvoje njive plodne 

stare slave Djedovinu. 

Mi smo došli, uz tebe smo 

svatko neka dug svoj vrati, 

za Hrvatsku i za tebe 

mladost ćemo svoju dati. 

Zatim su uslijedile pjesme “Ne dirajte mi ravnicu” (autor 

stihova i glazbe Miroslav Škoro, aranžman Dražen Varga), koju 

je izveo bend “Žalac”, “Prva zagrebačka topnička bojna” (autor 

stihova Siniša Novak, autor glazbe i aranžmana Nikica Kalogjera), 

koju je izveo Tamburaški orkestar i Muški zbor Hrvatske radiotelevizije, 

“Naša domovina” (autor stihova i glazbe Zoran Jašek, 

aranžman Dražen Varga), koju su izveli Zoran Jašek i bend 

“Žalac”, i “Domovini” (autor stihova Žarko Perišić, autor glazbe 

Igor Savin, aranžman Dražen Varga), koju su izveli Dubravko 

Šimek i “Agrameri”, da bi nakon njih uslijedile još dvije pjesme 

o ratnom putu 101. brigade HV-a, “101. zagrebačka” (autori 

stihova Željko Badelj i Marin Perković, autor glazbe Marin Perković, 

aranžman Gordan Konigshofer), koju su izveli Tihomir 

Krajnović i bend “Žalac”, i pjesma 3. bojne “Idemo dalje” (autor 

stihova i glazbe te aranžman Gordan Konigshofer), koju je 

izveo Tihomir Krajnović. 

344

“101. zagrebačka” 

Jen dva, jen dva, jen dva tri, 

čujte pjesmu sada svi. 

Jen dva, jen dva, jen dva tri, 


Na front stigla zagrebačka 101. pukovnija, 

najjača i najbolja, pred njom drhti JNA. 

Heja, heja, jen dva tri, 



pjesmu našu znaju svi. 

Iz ruku nam puca puška, 

čim bradata virne njuška. 

Dok ona gruva čedo pada, 

leži mrtav gad do gada. 

Arkan cvili, Šešelj plače, 

Hadžić na zubara skače. 

Jedan prijeti, drugi grakće, 

pune su im straha gaće. 





Jedan cvili, drugi plače 

za 101. vječno znat će. 

Il’ pod zemljom il’ nad njom, 

101. će stići grom. 

Zalud šalju avione, 

posmrtna im zvona zvone. 

Slobo bježi, naprijed svi, 

Za dom sveti hrvatski. 





“3. bojna” (“Idemo dalje”) 

Mi čuvamo našu zemlju, 

mi branimo narod svoj. 

3. bojna hrabro stoji, 

za slobodu bije boj. 

Mi pjevamo naše pjesme, 

da nam dani plavi sinu. 

Ti se ne boj, Slavonijo, 

dok je jedan od nas živ. 

Pucaj u daljinu za Domovinu, 

na frontu 3. bojna se bori. 

Dok srce nam tuče, 

dok cijevi su vruće. 


za mir 3. bojna se bori. 

Za srušene kuće i srušene snove, 

mi idemo dalje i gradimo bolje. 

Borili smo se za mir 

i za naše ljude sve. 

3. bojna snažno tuče 

za domove hrvatske. 

Smjena straže, četa kreće 

smjelo prema granici. 

Mirno spavaj, Domovino, 

čuvaju te ratnici. 


na frontu 3. bojna se bori. 

Dok srce nam tuče, 

dok cijevi su vruće. 


za mir 3. bojna se bori. 

Za srušene kuće i srušene snove, 

mi idemo dalje i gradimo bolje. 

Nakon njih uslijedile su pjesme “Božić ‘91.” (autor stihova 

Željko Badelj, autor glazbe i aranžman Gordan Konigshofer), 

“Nek se čuje” (autor stihova Željko Badelj, autori glazbe P. Personne, 

Marin Perković i Gordan Konigshofer, aranžman Gordan 

Konigshofer) i “Čedo rep” (autor stihova Željko Badelj, 

autor glazbe i aranžman Gordan Konigshofer), koje je izveo 

Damir Berglez, “Čudan neki mir” (autor stihova i glazbe Igor 

Hajdarhodžić, aranžman Žarko Hajdarhodžić), koju su izveli 

Igor Hajdarhodžić i bend “Radno vrijeme”, te “Pjesma 145. 

brigade” (autor stihova Alen Jelovčić, autor glazbe i aranžman 

Amadeo Dujmović), koju su izveli Zlatko Čižmek i bend 145. 

brigade HV-a. 

U drugom dijelu koncerta prvo je izvedena “Pjesma 153. 

brigade” (autor stihova i glazbe Siniša Novak, aranžman Stjepan 

Mihaljinec), koju su izveli Stjepan Jimmy Stanić i Plesni orke- 

345

346

star Hrvatske radiotelevizije, nakon koje su uslijedile “Stop the 

war in Croatia” (autor stihova i glazbe Tomislav Ivčić, aranžman 

Zlatko Dvoržak), koju je izveo solo Marijan Domić na trubi, 

“Hrvatska domovina” (autor stihova Anđelko Mihalić, autor 

glazbe Dalibor Paulik, aranžman Stjepan Mihaljinec), koju su 

izveli Inge Heinl i Hrid Matić, “Hrvatsku ne dam” (autor stihova 

Ivan Podolšak, autor glazbe Dalibor Paulik, aranžman Nikica 

Kalogjera), koju je izveo Hrid Matić, “Za vas naši prozori 

su sjali” (autor stihova Drago Britvić, autor glazbe i aranžman 

Stjepan Mihaljinec), koju je izveo Kićo Slabinac, i “Primite pjesmu 

umjesto cvijeća” (autor stihova Drago Britvić, autor glazbe 

i aranžman Stjepan Mihaljinec), koju je izvela Elvira Voća. 

Nakon nje ponovno je izvedena pjesma “Prva zagrebačka 

topnička bojna”, koju su ovaj put izveli Plesni orkestar i Muški 

zbor Hrvatske radiotelevizije, nakon koje su slijedile pjesme 

“Iznad polja makova” (autori stihova Drago Britvić i H. Majić, 

autor glazbe P. Seeger, aranžman J. Cvitanović), koju je izvela 

Sandra Kulijer, “Spomen” (autor stihova Z. Čavar, autor glazbe 

Toni Čavar, aranžman Remi Kazinoti), koju je izveo Toni Čavar, 

“Moj Osijek se ne da” (autor stihova i glazbe te aranžman Ivica 

Murat), koju su izveli glazbenici iz Osijeka, “Ti nikad nisi sam” 

(autor stihova i glazbe Goran Kušec, aranžman Goran Kušec i 

Ivica Murat), koju je izveo bend 106. brigade HV-a, “San” (autor 

stihova i glazbe te aranžman Ivica Murat), koju je izveo sam 

autor, “Čekam te” (autori stihova Lukas Nola i Anja Šovagović, 

autor glazbe Norbert Schultze, aranžman Neven Frangeš), koju 

je izvela Anja Šovagović, “Pobjegulje” (autor stihova Krešimir 

Kalafatić, autor glazbe J. Bauernfrajnd, aranžman Krešimir Kalafatić 

i J. Bauernfrajnd), koju su izveli Sijenjak “Warriors”, “Himna 

Juga 2” (autor stihova i glazbe te aranžman Jadranko Lešina), 

koju je izveo sam autor, “Čedo, majmune” (autor stihova i 

glazbe te aranžman Mario Pešo), koju je izveo sam autor, te na 

kraju “Bijeli Jorgovan” (autor stihova Darko Raškaj, autor glazbe 

Jasenko Houra, aranžman Rajko Dujmić), koju su zajedno 

izveli Božidar Alić, “Ladarice” i rock bend “Prljavo kazalište”. 

Glazbeni program pratio je video prikaz svakodnevnog života 

pripadnika 101. brigade HV-a na crti bojišnice, sniman 

amaterskom kamerom. Multimedijalni projekt izdan je na audio 

i videokazeti te dvostrukoj ploči, a prihod od prodaje uplaćivan 

je u fond obitelji poginulih i ranjenih pripadnika 101. 

brigade HV-a. 

U organizaciji 101. brigade HV-a i u suradnji sa Zapovjedništvom 

Zbornog područja Osijek, glazbeni koncert “101. za 

Hrvatsku” održan je 2. ožujka 1993. u Osijeku, a imao je humanitarni 

karakter. Osim u istočnoj Slavoniji, humanitarni glazbeni 

koncert “101. za Hrvatsku” trebao se održati i 23. ožujka 

1993. u Dubrovniku, ali je odgođen zbog opće opasnosti i djelovanja 

neprijateljskog topništva po dubrovačkom području. 

347

VI. Čuvanje uspomena na 

101. brigadu ZNG-a/HV-a 

Pripadnici brigade u rat su krenuli s visokim osjećajem domoljublja 

i željom da svome narodu ostvare slobodu i stvore državu. 

Rado ističu: krunica i djeca bili su nam snažna potpora 

na tom putu. Namjera nam je bila prikupiti i objaviti pisma i 

crteže (umjetnička djela) vrtićke i osnovnoškolske djece iz kojih 

se može iščitati suosjećanje s braniteljima na bojišnicama i 

potpora da izdrže i u najtežim trenucima, u ime njih i za njih. 

Rijetko je tko od branitelja mogao prikriti osjećaje njihovih poruka, 

a mnogi branitelji bili su premladi da bi ih doživjeli svojom 

djecom. Djeca rata nisu imala svoje djetinjstvo, utkala su ga 

u stvaranje temelja svoje domovine. Kako do te hvalevrijedne 

povijesne građe nismo mogli doći, ostat će kao povijesna tajna i 

uspomena zaključana u “škrinjicama” očeva i u privatnim arhivima. 

Pisati o osjećajima branitelja ili očeva kada su ih čitali ili 

dijelili poklone iz paketa koje su im male ručice slagale i poslale 

na bojišnicu, s odmakom od dvadesetak godina, izgledalo bi 

kao gledati (slušati) film bez slike. 

Tijekom Domovinskog rata hrvatski branitelji ovisno o 

trenutku, mjestu i ulozi, sreći ili nesreći, nažalost uz herojska 

djela ginuli su ili bili ranjeni s doživotnim posljedicama. O njima 

i obiteljima poginulih branitelja u Zapovjedništvu brigade 

počelo se razmišljati i ustrojen je Odjel za skrb, i to početkom 

1992., nakon prvih ratnih stradavanja. Time je Zapovjedništvo 

brigade iskazalo humanu i socijalnu dimenziju u ratu, iako nije 

za takve zadaće imalo stručne kadrove niti je djelatnost skrbi 

bila ustrojem definirana. Rješavanje zadaća iz ove domene povjerena 

je bojnicima Ivanu Lažeti i pok. Želimiru Majetiću, koji 

su imenovani koordinatorima za skrb. Nisu bili ljudi od struke, 

ali vrlo stručno, požrtvovno, suosjećajno i autoritativno, u ime 

brigade, a na osnovi doprinosa i stečevina u ratu, pristupali su 

rješavanju statusnih pitanja (pa i ljudskih) obiteljima poginulih 

i nestalih, te ranjenim i oboljelim pripadnicima brigade. Kao 

sudionici osobno preživjelih ratnih trauma, s lakoćom su razumijevali 

probleme obitelji i bili su im velika potpora i pomoć. 

Ne samo njima, već i državnim institucijama kojima je to bila 

redovna djelatnost. Od 1992. do 1994. svakodnevno su bili u 

neposrednom kontaktu sa stradalnicima i pomagali im ne samo 

u ostvarivanju prava, već i u rješavanju njihovih zdravstvenih i 

životnih egzistencijalnih pitanja. 

U tome su imali potporu kako državnih institucija, Zapovjedništva 

brigade, tako i brojnih udruga, organizacija i pojedinaca 

s područja Susedgrada i šire. Što su ovi organi bili učinkovitiji, 

to je potreba za posebnom skrbi pripadnika brigade u 

brigadi bila sve manja, a od 1994. prelazi u nadležnost Područnog 

ureda za obranu, a potom u odjele za skrb u Ministarstvu 

branitelja. 

O svim volonterima koji su pridonosili rješavanju problema 

stradalnika nije moguće pisati ponaosob u ovom djelu, ali pripadnici 

brigade sugeriraju: Višnju Petković ne smijete zaboraviti! 

Za njezina humanitarna djela znaju svi, ne samo obitelji poginulih 

i ranjeni pripadnici brigade na području Susedgrada, već i 

šire. S plemenitim ljudima realizirala je velike humane projekte 

i djela za pripadnike brigade i njihove obitelji, posebice u okviru 

Dobrotvornog društva “Čovječnost”. 

U isto vrijeme u brigadi se razmišljalo i o rješavanju statusa 

oboljelih hrvatskih branitelja, demobiliziranih, s izgubljenim 

radnim mjestom po povratku s bojišnice i sl. Svatko tko je bio 

na bojišnici, u rovu, bez obzira na intenzitet bojnih djelovanja i 

tobožnjeg primirja, preživio je u manjem ili većem obujmu ratne 

traume, ovisno o izdržljivosti organizma branitelja. Ginulo 

se, ranjavalo i obolijevalo. Tijekom rata, povećavanje nepovratnih 

i povratnih gubitaka branitelja, zahtijevalo je adekvatno organiziranje 

i udruživanje za rješavanje statusa obitelji i pripadnika. 

Ponajprije se na razini grada Zagreba organiziraju roditelji 

348

poginulih i nestalih branitelja; udovice i djeca; ranjeni i oboljeli 

branitelji (HVIDRA), te kao najmasovniji oblik udruživanja 

branitelja – u veteranskim, odnosno braniteljskim udrugama 

(npr. Udruga hrvatskih veterana Domovinskog rata, hrvatskih 

dragovoljaca i dr.) pod sloganom Zajedno u ratu – zajedno u 

miru. 

Zapovjedništvo i pripadnici brigade u suradnji s udrugama 

iz Domovinskog rata i institucijama vlasti, sve do ukidanja brigade 

inicirali su i provodili promicanje lika i djela poginulih, ranjenih 

i oboljelih pripadnika brigade, te ostvarenih rezultata u 

bojnim djelovanjima brigade tijekom Domovinskog rata. Osim 

obilježavanja i posjeta mjestima pogibije svojih suboraca, inicirali 

su i imenovanje trgova, ulica, parkova i sl. s imenom 101. 

brigade ili njezinih poginulih hrvatskih vitezova. 

Nakon ukidanja brigade iz mobilizacijskog razvoja 2001. 

godine, briga o pripadnicima brigade realizira se u okviru braniteljskih 

udruga. Na braniteljima i njihovim udrugama je velika 

obveza, odgovornost, ali i čast očuvanja i promicanja uspomena 

na ime i djela slavne, legendarne i junačke 101. brigade ZNGa/HV-a, 

te poticati adekvatno vrednovanje njezina doprinosa ne 

samo u stvaranju samostalne i neovisne Republike Hrvatske, već i 

doprinosa hrvatskoj ratničkoj vještini i hrvatskoj vojnoj tradiciji. 

349

Trgovi, parkovi i ulice u spomen 

na 101. brigadu ZNG-a/HV-a 

Trg 101. brigade 

Nalazi se na području Grada Zagreba, Gradske četvrti Stenjevec, 

MO Špansko – jug. Izgrađen je 2005., s fontanom (2011.) 

prema projektu arhitekta Zorana Hebara i njegove koautorice 

arhitektice Nine Kelava. Trajni su spomen na ratni put pripadnika 

101. brigade ZNG-a/HV-a u Domovinskom ratu. Spomen-obilježje 

– fontana otkriveno je 16. rujna 2011., na 20. 

obljetnicu početka bojnih djelovanja brigade, u nazočnosti obitelji 

poginulih i nestalih branitelja, HRVI, predstavnika Gradske 

uprave Grada Zagreba, vijećnika gradskih četvrti Stenjevec 

i Podsused – Vrapče, pripadnika 101. brigade ZNG-a/HV-a 

i mnogobrojnih građana. Smješteno je na istočnoj strani Trga 

i koncipirano kao fontana četverokutnog oblika, odignuta od 

poda i opločena mramorom. Na zapadnoj strani je znak i natpisna 

ploča UHBDR-a 101. brigade Susedgrad koja je podigla 

spomen-obilježje, uz financijsku potporu Grada Zagreba i Vijeća 

Gradske četvrti Stenjevec. 

U 2014., na prijedlog Gradskog ureda Grada Zagreba za 

branitelje, preimenovan je u Trg 101. brigade Hrvatske vojske. 

Trg 101. brigade. 

350

Fontana na Trgu 101. brigade – spomen-obilježje Brigadi. 

Podsusedski trg 

U povodu 15. obljetnice ustroja 1. samostalne satnije Podsused, 

2005. u Podsusedu (Grad Zagreb) otkriveno je spomen-obilježje 

prvoj oružanoj dragovoljačkoj postrojbi u Domovinskom 

ratu, trajni spomen na ustroj i djela pripadnika – dragovoljaca 

1. samostalne satnije Podsused. Podigla ga je i financirala Zajednica 

udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata RH. 

Spomen-obilježje ustroja 1. samostalne satnije Podsused. 

351

Park 101. brigade Hrvatske vojske 

Smješten je i uređen na području Grada Zagreba, Gradske četvrti 

Podsused – Vrapče, u neposrednoj blizini Područnog ureda 

Gradske uprave Susedgrad, između ulica Mahatme Gandhija 

i Gajnice te Kerestinečkih žrtava i Hrvatskih iseljenika. 

Park Federica Garcije Lorce u kojem su građani Zagreba i 

Susedgrada 14. kolovoza 1995., Stoprvoj priredili svečani povratak 

iz Oluje, 2002. preimenovan je u Park 101. brigade, u 

znak zahvalnosti i trajne uspomene na ratna postignuća njezinih 

pripadnika u Domovinskom ratu. 

U 2014., na prijedlog Gradskog ureda Grada Zagreba za 

branitelje, Park 101. brigade preimenovan je u Park 101. brigade 

Hrvatske vojske, a njegovo dječje igralište nagrađeno kao 

najljepše u Gradu Zagrebu. 

U 2017. u Parku je postavljena skulptura “Slavonska obitelj” 

svjetski poznatog kipara Mate Tijardovića, poklon Likovne udruge 

“Petar Smajić” iz Ernestinova – Udruzi HBDR-a 101. brigade 

ZNG-a/HV-a, Zagreb-Susedgrad. Skulptura simbolizira zahvalnost 

slavonskih obitelji pripadnicima 101. brigade HV-a koji su 

pridonijeli obrani istočne Slavonije u Domovinskom ratu, a time 

i povratku razdvojenih slavonskih obitelji u svoje domove. 

352

Ulica Miroslava Milića 

Nalazi se na području Grada Zagreba, Gradske četvrti Stenjevec, 

MO Špansko – jug, uz Trg 101. brigade Hrvatske vojske. 

O junaštvu Miroslava Milića, u ulici njegova imena, učenicima Slavonije pripovijedaju Miro Andrić i Ivan Šoštarić, Zagreb, 11. lipnja 2016. 

353

Ulica Nine Kinka 

Nalazi se na području Grada Zaprešića, Gradske četvrti Zaprešić 

centar. 

Ulica Zdravka Lozančića 

Nalazi se na području Grada Zaprešića, Gradske četvrti Zaprešić 

centar. 

354

Ulica Darka Mateše 

Nalazi se na području Grada Zagreba, Gradske četvrti Brezovica, 

MO Demerje. 

Ulica Nenada Jaklovića 

Nalazi se na području Grada Samobora, Gradske četvrti Sveta 

Helena, u novom naselju Samoborski vrtovi. 

Samoborski vrtovi, Samobor, 8. lipnja 2017. ( fotografija: Sinice d.o.o.) 

Ulica Nenada Jaklovića (preslikao iz Projekta: Božidar Petrić, 

9. svibnja 2017.) 

355

Trg Stjepana Severa 

Nalazi se na području Zagreba, Gradske četvrti Podsused – 

Vrapče, MO Gornje Vrapče. Ploču su 29. ožujka 2017. godine 

otkrili majka pokojnog Stjepana – Ankica Sever, ujak Krešimir 

Filipčić i gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić. 

356

Obilježavanje obljetnica 


Zapovjedništvo (razvojna jezgra) 101. brigade HV-a, u suradnji 

s udrugama proisteklim iz Domovinskog rata, obiteljima poginulih 

branitelja, predstojnikom Područnog ureda gradske uprave 

Susedgrad, Ureda za obranu i drugih institucija s područja 

Susedgrada, od 1992. do 1997. organiziralo je postrojavanje 

postrojba brigade i obilježavanje godišnjica njezine bojne uporabe. 

Nakon toga, obilježavanje obljetnica brigade u spomen na 

poginule branitelje organizira Klub veterana 101. brigade HVa, 

a potom Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 101. 

brigade HV-a – Susedgrad. 

Nekoliko znakovitih događanja tijekom ratnog puta brigade, 

zavrjeđuju da ih se obilježi, kao što su: 

– 11. lipnja 1991. – nadnevak osnivanja brigade, 

– 31. kolovoza 1991. – na Zagrebačkom velesajmu održana 

je jednodnevna smotra i prvo postrojavanje svih pripadnika 

brigade (kao i pripadnika 99., 100. i 102. brigade ZNG-a), 

– 17./18. rujna 1991. – provedena je mobilizacija svih postrojba 

brigade, nakon koje su upućene na obavljanje bojevih 

zadaća, 

– u obranu istočne Slavonije iz Zagreba upućene su u listopadu 

i studenom 1991. godine 83. samostalna dragovoljačka 

bojna i 101. brigada ZNG-a Susedgrad, kao prve 

pričuvne postrojbe upućene na najugroženije područje 

RH. Prebacivanje 101. brigade ZNG-a s prve crte obrane 

Zagreba na prvu crtu obrane Osijeka 19. studenog 

1991., u vrijeme pada Vukovara, za brigadu je stoga vrlo 

znakovit datum obilježavanja, 

– 5. kolovoza – Dan domovinske zahvalnosti. 

Prva obljetnica 

Prva obljetnica organizirana je 18. rujna 1992. iz razloga što je 

11. lipnja brigada bila na istočnoslavonskom bojištu. Tom prigodom, 

u nazočnosti načelnika GS HV-a, generala zbora Antona 

Tusa, sekretara GSNO-a i pomoćnika načelnika GS HV-a za 

domobranstvo, general-bojnika Zvonimira Červenka i drugih 

uzvanika, održan je susret s pripadnicima brigade, uz kulturno 

umjetnički program. Nakon što su minutom šutnje nazočni 

odali počast poginulim suborcima i svim poginulim braniteljima, 

zapovjednik brigade pukovnik Jozo Petrašević izložio je 

ratni put brigade, a potom su se uzvanici zahvalili pripadnicima 

brigade na doprinosu obrani Republike Hrvatske. Pritom je general 

Tus istaknuo: Bitka koju ste vodili na Kupi bila je odlučujuća 

za obranu Zagreba i hrvatske vlasti. Upravo zato, dobili ste 

još teži zadatak na istočnom frontu Hrvatske, za kojega smo mi 

u Glavnom stožeru bili uvjereni da ćete ga izvršiti. I izvršili ste 

ga – zaustavili ste i na stotine puta jačeg neprijatelja i time, južno 

od Osijeka, na glavnom pravcu spriječili njegov daljnji prodor i rasijecanje 

teritorija Republike Hrvatske. Čestitam vam obljetnicu 

brigade i želim vam da i ubuduće svoje zadaće uspješno izvršavate. 

Načelnik GS HV-a, general zbora Anton Tus. 

357

Generali Anton Tus i Zvonimir Červenko te ostali gosti. 

Zapovjednik brigade pukovnik Jozo Petrašević. 

Organizatori proslave: Jozo Petrašević, Marko Augustinović, Marin Perković, Srećko Planinčić i Josip Bičanić; čuče: Damir Kušan i Ivan Kos. 

358

Druga obljetnica 

Druga obljetnica 1993. obilježena je u studenom, brojnim aktivnostima 

u tri dana: 

• 17. studenog izaslanstva Područnog ureda Susedgrad, koji 

je predvodio tajnik Mihovil Klapšić, i 101. brigade HV-a, 

koju je predvodio Faruk Čerimagić, te obitelji poginulih 

posjetili su spomen-obilježja poginulim braniteljima na 

istočnoslavonskom bojištu. Srdačnu dobrodošlicu priredili 

su im građani Vladislavaca. Molitve i odavanje počasti 

kod svakog spomen-obilježja i misno slavlje služio je stari 

znanac i prijatelj–dušobrižnik pripadnika brigade, fra Ante 

Kukavica iz Đakovačko – osječke nadbiskupije, suznih očiju 

punih radosti i suosjećanja, s riječima: Draga braćo i sestre, 

okupili smo se ovdje da se pomolimo za poginule i hrabre ljude 

101. brigade i ovih mjesta Hrastina, Dopsina, Vladislavaca, 

Beketinaca i Vuke. Dok molimo za njih, dotle im mi ljudi na 

zemlji možemo odati onu dužnu zahvalnost za svu onu ljubav 

koju su oni prema nama iskazali, polažući i život svoj poput 

Sina Božjeg za nas. Pozdravljam sve nazočne, a posebno 

sve borce iz 101. brigade. S njima sam proveo najteže trenutke 

u ratu, a najdraže u životu. Stoprva je bila sjajna brigada, disciplinirani 

momci, bez ikakve mrlje i zamjerki ovih župljana. 

Pa hvala vam, momci iz Zagreba, moji dragi prijatelji. 

Navečer izaslanstvo zapovjednika 101. brigade HV-a u sastavu: 

Stjepan Puškar, Stjepan Bratković, Gordan Lazić i 

Tomislav Pavić, na kabelskoj TV Špansko, u vrijeme kada 

se ostatak Zapovjedništva brigade i postrojbe 2. bojne nalaze 

na obuci na prvoj crti petrinjske bojišnice, predstavlja 

doprinos brigade u Domovinskom ratu. U emisiji, koja je 

uživo trajala oko tri sata, izaslanstvo je komuniciralo s građanstvom 

i odgovaralo na njihova brojna pitanja. 

• 18. studenog obitelji poginulih, pripadnici brigade i udruga 

te izaslanstva PU Susedgrad, Grada Zagreba i mjesnih 

zajednica odali su počast i položili vijence na centralnom 

križu mjesnog groblja u Stenjevcu. Potom je u zagrebačkoj 

katedrali župnik Župe sv. Josipa Radnika u Gajnicama, velečasni 

Ilija Žugaj služio svetu misu za sve poginule branitelje 

101. brigade HV-a i s područja Susedgrada. Navečer je u 

Gimnaziji Lucijana Vranjanina na Malešnici održana svečana 

akademija, na kojoj je general Tus iznio ocjenu GS HV-a 

o 101. brigadi HV-a, rekavši: 101. brigada je zaslužna za 

obranu Zagreba na Kupi, ali i istočne Slavonije. Vaša bitka, 

kao i ostalih brigada južno od Osijeka, oko Nuštra, Komletinaca 

i dr. odlučujuće je pridonijela ishodu glavne bitke. Nepri- 

Izaslanstvo 101. brigade HV-a uručuje poklon domaćinu – 

Zapovjedništvu 130. brigade HV-a. 

Fra Ante Kukavica, Vladislavci, 17. studenoga 1993. 

Izaslanstvo brigade odaje počast poginulim braniteljima. Susedgrad, 

18. studenoga 1993. 

359

jatelj je zaustavljen na glavnom smjeru djelovanja, i danas je 

na toj zaustavljenoj crti. I danas želim reći, da niste bili prebačeni 

i da niste izvršili zadaću na istočnoslavonskom bojištu, 

Hrvatska bi privremeno izgubila dio teritorija i danas imala 

veći broj porušenih gradova i sela. I zato vam hvala pripadnici 

Stoprve brigade što ste časno i junački izvršili svoj zadatak. 

Gospodin Klapšić pritom je istaknuo: Jučer sam od ljudi 

u Slavoniji čuo tako lijepe priče o našoj Stoprvoj. Prilazili su 

nam, plakali i govorili: da nije bilo 101. brigade, ne bi ni nas 

bilo. Posebno me dojmio emotivni govor fra Kukavice. Hvala 

vam pripadnici 101. brigade, dragi naši sugrađani, što ste 

osvjetlali Susedgrad i Zagreb, i čestitam vam na ostvarenim 

rezultatima i ocjenama, koje su nam izložili vaši zapovjednici 

Hrnčić i Petrašević, te posebno generali Stipetić i Tus. 

• 21. studenog obitelji, udruge, predstavnici Susedgrada i 

Zagreba te zainteresirani građani, u organizaciji Zapovjedništva 

brigade, posjetili su postrojbe brigade na prvoj crti 

banovinske bojišnice, u rajonu Nebojan – Šestanj – Konjska 

glava. 

Sveta misa u katedrali. Zagreb, 18. studenoga 1993. 

Svečana akademija u Gimnaziji Lucijana Vranjanina na Malešnici, 18. studenoga 1993. 

360

Treća obljetnica 

Treća obljetnica brigade održana je 11. lipnja 1994. godine. 

Program obilježavanja izveden je svečanim postrojavanjem postrojba 

brigade na brežuljcima Ponikava (Susedgrad), nakon što 

je na groblju u Stenjevcu otkriveno, prvo u Zagrebu, spomen 

-obilježje Velikog križa hrvatskim vitezovima s područja Susedgrada, 

koji su položili svoje živote na Oltar Domovine. 

U nazočnosti savjetnika predsjednika Republike Hrvatske 

i izaslanika načelnika GS HV-a, generala zbora Antona Tusa, 

zapovjednika ZP-a Zagreb, general-pukovnika Petra Stipetića, 

predstojnika Područnog ureda gradske uprave Mihovila Klapšića, 

velečasnog Ilije Žugaja i brojnih uzvanika, pročitan je Ukaz 

predsjednika Republike Hrvatske, dr. sc. Franje Tuđmana o dodjeli 

4031 Spomenice Domovinskog rata 1990. – 1992. pripadnicima 

101. brigade HV-a – sudionicima Domovinskog rata, te 

zapovijed načelnika GS HV-a, generala zbora Janka Bobetka o 

dodjeli samokresa i pohvalama pripadnika brigade. 

Časnici 3. bojne, slijeva: Valter Nutrizio, Ćazim Kardašević, Marijan 

Bučar, Franko Križman, Anđelko Čolić – Jaro, Darko Letinčić i Josip 

Petretić, nakon dodjele Spomenica Domovinskog rata, Susedgrad- 

Ponikve, 11. lipnja 1994. 

Svečano postrojavanje 101. brigade HV-a prilikom dodjele Spomenica Domovinskog rata, Susedgrad-Ponikve, 11. lipnja 1994. 

361

Spomenice Domovinskog rata uručene su najprije obiteljima 

poginulih pripadnika, a potom svim pripadnicima, dok su 

ranjenim pripadnicima brigade – HRVI uručene 25. veljače. 

Izaslanici i gosti pozdravili su postrojene pripadnike brigade 

i članove obitelji poginulih te im čestitali na dodjeli odličja Spomenica 

Domovinskog rata 1990. – 1992. godine. Pritom je general 

Stipetić rekao: Izuzetna mi je čast što mogu ovim povodom 

uručiti, vama herojima Domovinskog rata, pozdrave i iskrene 

čestitke pripadnika Zbornog područja Zagreb. U najtežim trenucima 

Domovinskog rata ustali ste kao jedan i svojim grudima, u 

pravom trenutku, zaustavili ste agresora na glavnim smjerovima 

njegova prodora na Zagreb i južno od Osijeka. Nažalost, u tim 

bitkama poginuli su nam dragi suborci. Vama koji ovdje sjedite 

(obraćajući se obiteljima poginulih, op. a.) obećavam da ih nećemo 

nikada zaboraviti i učinit ćemo sve što je u našoj moći da Vam 

olakšamo bol. Spomenice su spomen na odlučnost, volju, povijesni 

trenutak i pobjedu hrvatskog naroda u obrani svoje domovine Republike 

Hrvatske, od srpske osvajačke čizme… I zato, primite ih 

srcu i ponosito nosite na vašim junačkim grudima. General Tus 

za TV Špansko rekao je: Stoprva brigada bila je po mnogo čemu 

prva i vodila bitke na najvažnijim bojištima, na glavnom smjeru 

napada srpskih snaga. Velike su joj zasluge u obrani Zagreba na 

rijeci Kupi te u zaustavljanju prodora neprijatelja u istočnoj Slavoniji 

na glavnom smjeru napada, između Osijeka i Vinkovaca, 

čime je pridonijela obrani istočne fronte. Svoj zadatak je izvršila 

izvanredno i svaka joj hvala i čast. 

Na proslavi su bile obitelji poginulih i ranjenih pripadnika 

brigade i zainteresirani građani, koji su na vrijeme informirani 

putem sredstava priopćavanja. U tu svrhu održan je na TV 

Špansko Okrugli stol o ratnom putu brigade, koji su prezentirali 

zapovjednik brigade Jozo Petrašević, zamjenik zapovjednika 

brigade do ožujka 1992. Stjepan Puškar, aktualni zamjenik zapovjednika 

brigade Tomislav Pavić, zapovjednik 1. bojne Siniša 

Ratković i fra Ante Kukavica iz Đakovačko–osječke nadbiskupije, 

prijatelj i dušobrižnik pripadnika brigade na istočnoslavonskom 

bojištu. 

Svečano postrojavanje 1. samostalne satnije Podsused prilikom dodjele 

Spomenica Domovinskog rata, Susedgrad-Ponikve, 11. lipnja 1994. 

Na TV Špansko nakon Okruglog stola o ratnom putu 101. brigade. 

362

Podjela Spomenica DR pripadnicima brigade, Zagreb-Ponikve, 11. lipnja 1994. 

363

Četvrta obljetnica 

Četvrta obljetnica brigade obilježena je u lipnju 1995., nakon 

“Bljeska”, u radnoj atmosferi i pripremi za konačno oslobađanje 

Republike Hrvatske. U spomen na poginule položeni su vijenci 

na svim spomen-obilježjima te je služena misa. 

Peta obljetnica 

Peta obljetnica brigade održana je 9. ožujka 1996. svečanim 

postrojavanjem brigade i dodjelom Medalje “Oluja” svim pripadnicima 

101. brigade HV-a koji su sudjelovali u VRO “Oluja” 

i pridonijeli konačnom oslobađanju okupiranog teritorija 

Republike Hrvatske. Nakon što je odana počast svim poginulim 

pripadnicima brigade i svim braniteljima u Domovinskom 

ratu, zapovjednik 101. brigade HV-a, pukovnik Jozo Petrašević, 

osvrnuo se na briljantno izvedenu “Oluju” i zahvalio svim pripadnicima 

brigade. U ime Zapovjedništva ZP-a Zagreb, brigadir 

Vinko Štefanek tom je prilikom rekao: Svim pripadnicima 

brigade čestitam na ostvarenim rezultatima tijekom Domovinskog 

rata, a vama gospodo bojovnici i na “Oluji”, koju ste briljantno 

izveli i Medalju “Oluja” zaslužili. Tu našu najljepšu 1995. 

godinu upisali smo zlatnim slovima u hrvatsku povijest i budite 

ponosni na svoja djela u ostvarivanju višestoljetnog sna hrvatskog 

naroda i u stvaranju samostalne i neovisne Republike Hrvatske. 

U ime vrhovnog zapovjednika OS RH – predsjednika Franje 

Tuđmana i načelnika GS HV-a, stožernog generala Zvonimira 

Červenka, general-pukovnik Petar Stipetić čestitao je pripadnicima 

proslavljene 101. brigade HV-a na dodijeljenim medaljama 

“Oluja”, rekavši pritom: Stoprva brigada nikada nije iznevjerila. 

Sve zapovijedi časno, pošteno i junački ste izvršili. Dali ste od sebe 

sve što ste mogli, neki živote, neki dijelove svoga tijela… izvršili ste 

svetu dužnost prema hrvatskom narodu i neka vam je sveto i časno 

vaše mjesto u hrvatskoj povijesti. Peta obljetnica brigade bila je i 

posljednje postrojavanje postrojba brigade. 

Nakon ove obljetnice redovito se provode aktivnosti Zapovjedništva 

brigade, obitelji poginulih, HVIDRA-e i Udruge 

veterana Domovinskog rata u spomen na poginule pripadnike 

brigade. 

364

Podjela Medalje “Oluja” pripadnicima brigade, Zagreb – Susedgrad, 9. ožujka 1996. 

Deseta obljetnica 

Deseta obljetnica brigade obilježena je završnim aktivnostima 

oko ukidanja brigade iz mobilizacijskog razvoja, a Klub veterana 

101. brigade HV-a u suradnji s Udrugom HVIDRA-e Susedgrad 

odao je počast poginulim suborcima. Na razini Grada 

održana je svečana proslava i akademija s izložbom fotografija i 

osvrtom na zagrebačka zapovjedništva i postrojbe u Domovinskom 

ratu 1990. – 1995. godine. 

Petnaesta obljetnica 

Organizirana je i provedena u okviru zajedničkih aktivnosti i 

proslave na razini Grada Zagreba. U vremenu od 8. do 14. lipnja 

2006. bile su izložene ratne fotografije, održan je Okrugli 

stol zapovjednika zagrebačkih brigada i postrojba MUP-a, odana 

je počast poginulim braniteljima polaganjem vijenaca i svetom 

misom zadušnicom, postrojeni su predstavnici zagrebačkih 

brigada i postrojba policije, izveden je mimohod te na koncu 

svečana akademija. 

Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik 

OS RH Stjepan Mesić 22. svibnja 2006., u povodu petnaeste 

godišnjice OS RH-a, odlikovao je 101. brigadu ZNG-a/HV-a 

Odličjem RED NIKOLE ŠUBIĆA ZRINSKOG za junački 

čin njezinih pripadnika u Domovinskom ratu. Odličje je 

Sa svečanog postrojavanja zagrebačkih brigada, Zagreb, 10. lipnja 

2006. 

365

Sa svečanog postrojavanja zagrebačkih brigada, Zagreb, 10. lipnja 2006. 

Pripadnici 101. brigade na svečanom mimohodu zagrebačkih brigada, 

Zagreb, 10. lipnja 2006. 

Pripadnici 1. samostalne satnije Podsused na svečanom mimohodu 

zagrebačkih brigada, Zagreb, 10. lipnja 2006. 

366

uručio njegov izaslanik, general zbora Josip Lucić, na svečanom 

postrojavanju zagrebačkih brigada 10. lipnja 2006. na stadionu 

Sportsko-rekreativnog centra “Mladost”, u povodu petnaeste 

godišnjice ustrojavanja zagrebačkih ratnih zapovjedništava i 

postrojbi ZNG-a/HV-a i MUP-a RH. 

Gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić, u nazočnosti 

predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića i načelnika 

GS HV-a, generala zbora Josipa Lucića, 11. lipnja 2006. dodijelio 

je i uručio, povodom petnaeste godišnjice ustroja brigade, 

Medalju grada Zagreba 101. brigadi ZNG-a Susedgrad. 

Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik OS 

RH, dr. sc. Ivo Josipović, za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku 

stečene u ratu, odlikovao je i 1. samostalnu satniju Podsused 

Redom hrvatskog trolista. Odličje im je osobno uručio 

9. rujna 2010., na dvadesetu obljetnicu osnutka postrojbe. 

Dodjela odličja Red Nikole Šubića Zrinskog 101. brigadi ZNG-a/HVa, 

za junački čin u ratu, Zagreb, 10. lipnja 2006. 

Dodjela odličja Red hrvatskog trolista 1. samostalnoj satniji Podsused, 

Zagreb – Podsused, 9. rujna 2010. 

Nakon dodjele Medalje Grada Zagreba 101. brigadi ZNG-a/HV-a, na Dan brigade, 11. lipnja 2006. 

367

Dvadeseta obljetnica 

U najsvježijem sjećanju je obilježavanje dvadesete obljetnice 

brigade 2011. godine, u organizaciji Udruge hrvatskih branitelja 

Domovinskog rata 101. brigade HV-a Susedgrad. Realizirane 

su sljedeće programske aktivnosti: 

• Obavljen je izbor najboljih literarnih i likovnih radova 

učenika od 4. do 7. razreda osnovnih škola s područja Susedgrada, 

s tematikom očuvanje uspomena na Domovinski 

rat edukacijom mladih. Aktivnost je vodio dopredsjednik 

Udruge Dobromir Radušić. 

• Održana su sportska natjecanja – 16. rujna malonogometni 

turnir, na kojem je sudjelovalo osam ekipa iz škola s područja 

gradskih četvrti Podsused-Vrapče i Stenjevec, na školskom 

igralištu OŠ “Grofa Janka Draškovića”, pod stručnim vodstvom 

Željka Ledinšćaka, profesora tjelesnog odgoja; 17. 

rujna natjecanja u nogometu, boćanju, stolnom tenisu, visećoj 

kuglani, šahu i elektroničkom pikadu, pod vodstvom 

Josipa Verunice, člana Upravnog odbora Udruge. Sudjelovali 

su: ekipe HVIDRA-e Varaždin i Susedgrad, Udruga SJP 

Poskoci–Zadar, boćarski klubovi Pakovo Selo, Visočani, Otkos–10, 

159. brigada, Varaždin i Špansko, veteranski nogometni 

klubovi Podsused, Vrapče, Gajnice, Špansko i udruge 

101. brigade HV-a, sveukupno preko 300 sudionika. 

• 16. rujna, u nazočnosti obitelji poginulih i nestalih branitelja, 

HRVI, predstavnika Gradske uprave grada Zagreba, 

vijećnika gradskih četvrti Stenjevec i Podsused–Vrapče, 

pripadnika 101. brigade HV-a i mnogobrojnih građana, na 

Trgu 101. brigade u naselju Špansko – Oranice otkriveno je 

spomen-obilježje (fontana) Stoprvoj brigadi. 

• Angažmanom povjerenstva Udruge brigade za brigu o spomen-obilježjima 

poginulim pripadnicima, na čelu s Ahmetom 

Puškarom (dopredsjednikom Udruge), u suradnji s 

načelnikom općine Ernestinovo Matijom Greifom i načelnikom 

općine Vladislavci Nedjeljkom Radićem dograđen je 

i uređen spomenik u Paulin Dvoru, u suradnji s načelnikom 

općine Antunovac Ivanom Anušićem završen je i otkriven 

spomenik u Ivanovcu, te u suradnji s Vitomirom Jendrićkom, 

predsjednikom UHDDR “Mato Barić” – Komarevo, 

uređen je i otkriven (u 2012.) spomenik u Komarevu. Time 

su završena i otkrivena sva spomen-obilježja poginulim pripadnicima 

brigade. 

• Na području Susedgrada 18. rujna služene su mise za poginule 

branitelje iz 101. brigade HV-a i Susedgrada. 

• Centralna proslava održana je 17. rujna, prijemom zapovjednika 

brigade i članova Udruge kod predsjednika RH, 

dr. sc. Ive Josipovića, i svečanom akademijom u dvorani “Sutinska 

vrela” u Podsusedu, pod visokim pokroviteljstvom 

predsjednice Vlade RH, gospođe Jadranke Kosor. Svi nazočni 

mogli su na štandovima ispred dvorane pogledati i 

uživati u slavonskim delicijama Vladislavčana, Punitovčana, 

Ernestinovčana, Laslovčana i Antunovčana, a u predvorju 

dvorane pogledati foto-izložbu ratnog puta brigade i izvatke 

iz novina o brigadi tijekom Domovinskog rata. 

Na početku svečane akademije Stjepan Bratković, predsjednik 

UHBDR-a 101. brigade Susedgrad, nakon odavanja 

počasti poginulim i nestalim braniteljima, pozdravio je obitelji 

poginulih i nestalih, izaslanike i sve nazočne. Potom je dao 

Slavonske delicije. 

368

Primivši pripadnike brigade, predsjednik Republike Hrvatske, 

dr. sc. Ivo Josipović istaknuo je: Vi ste jedna od niza slavnih 

zagrebačkih brigada koja je borbeno djelovala i junaštvom 

se istaknula na svim terenima gdje je ratovala… Vaš ratni put 

bio je častan i na svekoliki ponos vašeg grada, županije i cijele 

naše Domovine… Još jednom Vam zahvaljujem na svemu što 

ste učinili i dali našoj Domovini kada je to bilo najvažnije i 

najteže i čestitam vam jubilarnu 20. obljetnicu bojnog djelovanja. 

Redom hrvatskog trolista za iznimne zasluge za RH u Domovinskom 

ratu, predsjednik je odlikovao i odličja uručio 

Stjepanu Balabandu, Božidaru Čebrajcu i Zdravku Žiniću. 

Predsjedniku je u ime pripadnika brigade i članova obitelji 

poginulih i nestalih zahvalio zapovjednik brigade s najdužim 

stažem, umirovljeni stožerni brigadir Jozo Petrašević i 

upoznao ga s ratnim putem i bojnim djelovanjima 101. brigade 

ZNG-a/HV-a u Domovinskom ratu. 

Predsjednik RH pripadnicima brigade, putem izaslanstva brigade, zahvaljuje za sve što su učinili i dali hrvatskoj domovini. Zagreb, 17. 

rujna 2011. Autori fotografije: Tomislav Bušljeta (Ured predsjednika RH) i Vladimir Šavor. 

369

iječ zapovjednicima brigade, izaslanicima i gostima, koji su se 

nazočnima obratili s par riječi. Zajednički izlazak zapovjednika 

brigade Hrnčića i Petraševića, koji su se držali za ruku, bio je 

popraćen gromkim pljeskom nazočnih. Evocirali su uspomene 

na bojna djelovanja i junačka djela pripadnika brigade. Izlaganje 

je zaključio Ivica Hrnčić riječima: Cijena svijetlog ratnog puta 

101. brigade bila je visoka. Četrdeset i devetorici suboraca agresor 

je prekinuo ostvarivanje ideala i svijetle budućnosti, a brojni su 

ostali invalidi. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga ne smijemo 

nikada i nikome dozvoliti da blati 101. brigadu i Domovinski rat 

ili da ih potiskuje u zaborav. A svima nama, još jednom, upuću- 

Ratni zapovjednici 101. brigade, Jozo Petrašević i Ivica Hrnčić. 

Stjepan Bratković, predsjednik UHBDR 101. brigade Susedgrad. 

Nedjeljko Radić, načelnik općine Vladislavci. 

Ministar Tomislav Ivić, izaslanik predsjednice Vlade RH. 

General-bojnik Dragutin Repinc, izaslanik predsjednika RH. 

370

Ratna zastava 101. brigade. 

371

Faruk Čerimagić, Davor Bernardić, Tatjana Holjevac, Ivanka Bratković, Stjepan Bratković i Miodrag Demo. 

Nedjeljko Radić – načelnik općine Vladislavci, Andreja Kralj – predsjednica Gradske četvrti Podsused – Vrapče, Mario Jelić – predsjednik Gradske 

četvrti Stenjevec, i dr. 

372

Tomislav Ivić, Jozo Petrašević, Dragutin Repinc i Dražen Bartolac. 

Tomislav Buterin, Rudi Stipčić, Ivica Hrnčić i Miroslav Starčević. 

373

jem poruku i obvezu da se za to borimo i ne dopustimo da se naša 

junačka djela zaborave. 

Tople pozdrave plemenitih Slavonaca iz općina Punitovac, 

Antunovac, Ernestinovo i Vladislavci prenio je načelnik općine 

Vladislavci Nedjeljko Radić riječima: … stanovnici ovih općina 

dobro Vas se sjećaju i zahvaljuju Vam što ste im pomogli u obrani 

svojih domova i vašim junačkim djelima pružali im sigurnost i 

zaštitu tijekom Domovinskog rata. 

U ime pokroviteljice dvadesete obljetnice, predsjednice 

Vlade RH Jadranke Kosor, ministar branitelja Tomislav Ivić rekao 

je: … Vama, istinskim dragovoljcima legendarne 101. brigade 

ZNG-a/HV-a zahvaljujem na iskazanom junaštvu u obrani Domovine.… 

Svojom žrtvom i krvlju ispisali ste najsvjetlije stranice 

hrvatske povjesnice. Pobijedili ste i pridonijeli stvaranju slobodne, 

neovisne, suverene i demokratske Hrvatske. Da nije bilo vas ni 

vaše žrtve, ne bi bilo ni hrvatske slobode. Domovinski rat najsvjetlije 

je razdoblje u cjelokupnoj povijesti hrvatskog naroda, ugrađen 

je u temelje hrvatske države i to ne smijemo nikada zaboraviti. 

Ne samo zbog nas već zbog hrvatske djece – hrvatske budućnosti. 

Hvala vam i dao Bog da se vidimo i na tridesetoj obljetnici. 

Izaslanik vrhovnog zapovjednika OS RH i ministra obrane 

Republike Hrvatske, general-bojnik Dragutin Repinc istaknuo 

je: … Doprinos 7200 žena i muškaraca, koji su se borili u postrojbama 

brigade na bojištima Republike Hrvatske i svoju hrabrost, 

znanje i požrtvovnost iskazivali u brojnim akcijama oslobađanja 

okupiranih područja RH i u “Oluji”, nemjerljiv je. OS RH ponosne 

su na vas i vašu 101. brigadu ZNG-a/HV-a, po mnogočemu 

i prvu tijekom Domovinskog rata.… Domovinski rat je bio oslobodilački 

i častan, branili smo se od agresije i terora neprijatelja.… 

Poštovani pripadnici 101. brigade HV-a, svojom ste hrabrošću, 

snagom i žrtvom stvorili slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Svojim 

ste ratnim uspjesima i pobjedama, primjenjujući međunarodne 

konvencije o ratu, pridonijeli ulasku Republike Hrvatske u punopravno 

članstvo NATO-a i skorom ulasku u EU, te joj osigurali 

mjesto uz zemlje moderne demokracije.… Iz tih razloga Predsjednik 

RH odlikovao je brigadu Redom Nikole Šubića Zrinskog za 

iskazano junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu, a 

Trg 101. brigade sa spomen-obilježjem bit će vječni svjedok vaših 

djela i trajna zahvala svima vama. 

Potom je izveden glazbeno-zabavni program, koji je vodila 

Leidi Oreb. Nastupili su brojni glazbenici, zborovi i sastavi, 

kvartet “Gubec”, zbor “Panus Angelikus” i neponovljiva Gabi 

Novak. Program su obogatili članovi KUD-ova: “Šandor Petefi” 

iz Laslova, “Braća Banas” iz Josipovca i “Dukat” iz Vladislavaca, 

u pratnji tamburaškog orkestra “Slavonski san”, i dr. 

Nazočnima je poslužen vojnički grah, uz glazbu i ples do 

kasno u noć. 

Rasplesani Slavonci. 

374

Dobrotvorno društvo “Čovječnost” 

iz Susedgrada 

Inicijativa za osnivanje Društva potekla je od grupe susedgradskih 

obrtnika koji su na sjednici održanoj 24. lipnja 1992. odlučili 

osnovati zakladu za pomoć djeci i obiteljima poginulih i 

ranjenih hrvatskih branitelja s područja Susedgrada. Odluka o 

osnutku Društva javila se nakon povratka pripadnika domicilne 

101. brigade HV-a s istočnoslavonskog bojišta, te povratka s 

bojišta 99. brigade HV-a Zagreb – Peščenica, u čijim su se redovima 

borili nekadašnji pripadnici Narodne zaštite Susedgrad. 

Kako je u obje brigade bilo poginulih i ranjenih hrvatskih branitelja, 

a Republika Hrvatska u to vrijeme nije imala institucije 

koje bi skrbile o njihovim obiteljima i djeci, grupa susedgradskih 

obrtnika i građana samoinicijativno se organizirala kako bi 

im pomogla. 

Osnivačka skupština zaklade “Čovječnost” održana je 14. 

srpnja 1992. godine. Na njoj je donesen i usvojen Statut, prema 

kojem je imenovan Upravni odbor u sastavu: Višnja Petković 

(predsjednik), Zdravko Birač (potpredsjednik) i Milivoj Mesarek, 

Jure Škalić i Milan Hrenović (članovi), te Nadzorni odbor 

u sastavu: Zdenko Kruljac (predsjednik) te Franjo Vukić i Nevenko 

Stričević (članovi). 86 Kako prema važećim zakonima nisu 

mogli osnovati zakladu, Odluka i Statut s Osnivačke skupštine 

usuglašeni su sa zakonom i registrirano je Dobrotvorno društvo 

“Čovječnost”, kao prvo dobrotvorno društvo u Domovinskom 

ratu. 

Od 3. rujna 1992. obavlja: prikupljanje svake materijalne i 

novčane pomoći u zemlji i inozemstvu za obitelji poginulih i ranjenih 

pripadnika Hrvatske vojske s područja Susedgrada, a sastojala 

se od pribavljanja hrane, odjeće, obuće te kompleta školskih 

knjiga i pribora, organizacije dobrotvornih priredbi te uspostavljanja 

suradnje sa sličnim društvima u zemlji i inozemstvu. Svi 

članovi Društva bili su volonteri, okupljeni u zajedničkoj želji 

da pomognu onima kojima je tada pomoć bila najpotrebnija. 

Djelatnosti Društva ostvarivane su putem radnih grupa: za 

prikupljanje pomoći (zaduženi su Drago Pajk i Vid Bišćan), za 

organizaciju priredbi (zaduženi su Stjepan Jakopec, Drago Korošec 

i Cvjetko Gržetić) i za tiskanje memoranduma i ostalog 

materijala (zadužen je Petar Šimrak). 

Građanima, obrtnicima i poduzećima na području Susedgrada 

upućena je zamolnica za doniranje materijalne i novčane 

pomoći i dana prigoda da pokažu svoju humanost, dobrotu i 

suosjećanje sa stradalnicima Domovinskog rata. Građani i obrtnici 

Susedgrada, nakon što su i sami donirali određena sredstva, 

svoja poznanstva i poslovne veze iskoristili su za animiranje i 

uključivanje što više ljudi i poduzeća u djelatnosti Društva. U 

teškim trenucima Domovinskog rata, članovi Društva jako su se 

trudili skupiti što više pomoći, u želji da barem malo usreće one 

kojima je najpotrebnija. 

Društvo je svoje djelatnosti obavljalo u suradnji sa Zapovjedništvom 

101. brigade HV-a, posebice Odjelom za skrb obitelji 

poginulih i ranjenih pripadnika brigade. Osim njih, veliku 

pomoć članovima Društva pružio je i tadašnji župnik Župe sv. 

Josipa Radnika Gajnice, Ilija Žugaj. 

Uz prikupljanje materijalne pomoći i drugih donacija iz zemlje 

i inozemstva, pri čemu posebno treba istaknuti “Konvoj 

nade” iz Bedforda u Engleskoj, 87 kako bi skupili što više novčanih 

i materijalnih sredstava, članovi Društva organizirali su 

dobrotvorne zabave s tombolama i aukcijama, čiji su prihodi 

bili namijenjeni djeci i obiteljima poginulih i ranjenih hrvatskih 

branitelja s područja Susedgrada. 

U akcije Društva dragovoljno su se uključivali i odazivali 

brojni građani, obrtnici i poduzeća s područja Susedgrada, koji 

su uplatom novca na žiroračun, kupnjom ulaznica te poklanjanjem 

predmeta i umjetničkih djela za tombole i aukcije, pokazali 

čvrsto jedinstvo sa svojom 101. brigadom HV-a. Prva dobrotvorna 

zabava održana je 10. listopada 1992. u Domu Mjesne 

86 Za zapisničara je odabran Petar Šimrak, za ovjerovitelje Milan Petković i Stjepan Šparavec, dok je blagajnikom imenovana Višnja Huđin (uskoro ju je zamijenila 

Snježana Korošec). U osnutku “Čovječnosti” još su sudjelovali Božidar Brčić, Nikola Pavičić, Vesna Petković, Danijel Šimrak i Mario Boljevac. Sjedište 

Društva bilo je u Zagrebu, Male putine 8. 

87 Od “Konvoja nade” iz Bedforda “Čovječnost” je dobila veliku količinu raznih materijalnih stvari, medicinskog materijala i jedan aparat za anesteziju, koji 

je dodijeljen Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Navedenu pomoć u Engleskoj prikupili su Kevin Walsh, Patrik Walsh, Peter Neville, Fiona Chitre, Sandra 

Gethings, Melissa Flag, fr. Fintan Crotty i Stanko Miličević. 

375

Na prvu obljetnicu brigade, poklon Dobrotvornog društva “Čovječnost”, Zagreb, 18. rujna 1992. 

zajednice Gornji Stenjevec (gdje su održane sve zabave), te su 

na njoj prikupljena značajna novčana sredstva, koja su podijeljena 

dvadeset i dvjema udovicama hrvatskih branitelja iz sastava 

101. i 99. brigade HV-a za trideset i petero djece. Ukupno je 

organizirano jedanaest dobrotvornih zabava, na kojima su prikupljena 

značajna novčana sredstva, koja su podijeljena onima 

kojima je to bilo najpotrebnije. Posljednja dobrotvorna zabava 

održana je 11. studenoga 1995. godine. Novac prikupljen tom 

prilikom podijeljen je djeci i obiteljima poginulih pripadnika 

101. brigade HV-a u VRO “Oluja”. Dobrotvorno društvo “Čovječnost” 

nastavilo je pomagati djecu i obitelji poginulih i ranjenih 

hrvatskih branitelja s područja Susedgrada sve do prestanka 

s radom 5. listopada 1998. godine. 

Zahvaljujući svim dobrim ljudima i članovima Dobrotvornog 

društva “Čovječnost” prikupljena su značajna novčana i 

materijalna sredstva, koja su dostavljena na adrese više od 120- 

ero susedgradske djece. Uz materijalnu i financijsku pomoć, 

obiteljima poginulih branitelja članovi Društva bili su veliki 

oslonac tijekom žalovanja i rješavanja statusnih pitanja. 

I danas, na upit što ih je potaklo i motiviralo na osnivanje 

Društva i snažilo u njegovom djelovanju, predsjednica Višnja 

Petković odgovora: Ljubav prema čovjeku i Domovini te osjećaj 

potrebe pomoći ljudima u nevolji. Prisjećajući se na brojne djelatnosti 

i rezultate Dobrotvornog društva “Čovječnost”, u ime 

svih članova kaže: Nakon proteka vremena od dvadeset godina, 

sretni smo i uvjereni da smo u pravom trenutku Domovinskog rata 

dali svoj doprinos i djelovali za dobrobit ljudi, posebice djece poginulih 

i ranjenih hrvatskih branitelja. Ponosni smo na sve one 

drage ljude koji su, u skladu sa svojim mogućnostima, pridonijeli 

radu “Čovječnosti” te svima od srca zahvaljujemo! 

376

HVIDRA Susedgrad 

Na inicijativu ranjenih pripadnika 101. brigade HV-a: Vidmara, 

Živka, Iličića, Šparavca, Bartolovića, Ujlakia, Poljaka, 

Popića, pok. Borošaka, pok. Ivkovića, pok. Flajhara, Fridaua, 

Cišpera, Marušića, Plančića, Marića, Juričkog, Letinčića i pok. 

Kukasa, uz stručnu pomoć Zapovjedništva brigade – Odjela 

za skrb, dogovoreno je da se sazove Osnivačka skupština HVI- 

DRA-e, te su pripremljena osnivačka Pravila. 

Osnivačka skupština Podružnice HVIDRA-e Susedgrad, 

kao humanitarne organizacije, održana je 25. rujna 1992. u 

17,00 sati u Sutinskim vrelima, Dvoriček 2. Nazočno je bilo 

pedeset i pet članova, kojima su se prigodnim riječima obratili: 

predsjednik HVIDRA-e RH Željko Klemenčić te istaknuti 

aktivisti Susedgrada: Ivan Bevanda, Višnja Petković, Janja Herceg 

i Siniša Jünker. Od deset predloženih kandidata, izabrano je 

sedam članova Predsjedništva: Krunoslav Vidmar, Luka Živko, 

Fabijan Bartolović, Josip Šparavec, Krešimir Popić, Ivica Marušić 

i Petar Antunović. U Nadzorni odbor izabrani su: pok. Branko 

Borošak, Goran Iličić i Darko Poljak. 

Konstituirajuća sjednica Predsjedništva i Nadzornog odbora 

održana je 30. rujna 1992. godine. Za prvog predsjednika izabran 

je Krunoslav Vidmar, dopredsjednika Luka Živko, tajnika 

Fabijan Bartolović, a blagajnika Josip Šparavec. Predsjednik 

Nadzornog odbora postao je pok. Branko Borošak. 

Podružnica HVIDRA-e Susedgrad upisana je 12. listopada 

1992. u registar društvenih organizacija grada Zagreba, pod registarskim 

brojem 698, Knjiga VII. 

Djelatnost HVIDRA-e Susedgrad je: zaštita i zakonsko reguliranje 

socijalne i pravne zaštite svojih članova; sudjelovanje u radu 

državne komisije za pronalaženje i kažnjavanje ratnih zločinaca 

i zločina, te ratnih profitera i dezertera; predlaganje unaprjeđenja 

u časnike i dočasnike svih članova HVIDRA-e koji su to zaslužili; 

osiguranje uvjeta reprofesionalizacije i prikladnog zapošljavanja; 

zastupljenost u državnim organima; osiguranje uvjeta za aktivno 

sudjelovanje u svim oblicima društvenog i političkog života; promicanje 

tjelesne kulture radi unaprjeđenja opće sposobnosti invalida, 

te pružanje stručne i druge pomoći članovima HVIDRA-e. 

Izborna skupština HVIDRA-e Susedgrad, 11. prosinca 1997. 

377

1 2 3 4 5 

6 7 8 9 10 

11 12 13 14 15 

Dodjela Spomenica RVI 101. brigade: na 3. fotografiji – K. Vidmar, 4. J. Šparavec, 5. L. Živko, 6. F. Bartolović, 7. T. Bolfan, 8. D. Letinčić, 9. P. 

Antunović, 10. J. Bartaković, 11. Z. Kralj, 12. M. Petruša, 13. D. Poljak, 14. D. Šebrek, 15. D. Dupan (desno). Susedgrad, 25. veljače 1994. 

Za obavljanje djelatnosti, Grad Zagreb dodijelio joj je poslovni 

prostor u Susedgradu, Meksička 2. Sredstva za rad Udruge 

te osnovne potrebe članova i njihovih obitelji nadomještala 

je donacijama i dobrom voljom djelatnika gradske uprave Susedgrad. 

Nažalost, tijekom Domovinskog rata povećavao se i broj 

hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI). Doneseni su Zakon i 

drugi propisi o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih 

obitelji, te osnovane državne institucije koje bi trebale o njima 

brinuti. Time se povećao administrativni obujam poslova, koji 

je dragovoljno obavljao RVI Marinko Biloš. Od 18. rujna 1996. 

poslove stručnog tajnika Podružnice HVIDRA-e Susedgrad 

dragovoljno obavlja gospođa Višnja Petković. 

Sve podružnice HVIDRA-e, pa tako i HVIDRA-e Susedgrad 

bile su udružene preko županijskih zajednica udruga u 

HVIDRA-u Republike Hrvatske. Stoga su sve udruge HVI- 

DRA donijele statute kao temeljne dokumente humanog organiziranja. 

Temeljem Zakona o udrugama, 15. kolovoza 1997. 

podružnice HVIDRA-e postale su udrugama HVIDRA-e. 

Udruga HVIDRA Susedgrad u to vrijeme okupljala je preko 

600 članova. Naravno, to nisu bili samo RVI 101. brigade HVa, 

već i iz drugih postrojba s mjestom stanovanja na području 

Susedgrada. 

Od osnutka do danas Podružnica, odnosno Udruga HVI- 

DRA Susedgrad obavljala je razne poslove za potrebe svojih 

članova. U početku, nakon osnutka, organizirala je ljetovanja 

za djecu članova, nabavljala drva, svakodnevno se informirala o 

zdravstvenom stanju invalida, njihovom statusu i dr. 

Organizirala je podjelu Spomenica Domovinskog rata 

1990. – 1992., kojom je predsjednik RH dr. Franjo Tuđman 

odlikovao hrvatske ratne vojne invalide s područja Susedgrada. 

Spomenice pedeset i jednom ratnom vojnom invalidu 25. veljače 

1994. uručio je izaslanik predsjednika RH, brigadir Mile 

Ćuk, u nazočnosti generala Petra Stipetića, pukovnika Joze Petraševića, 

Marina Simonića, Mihovila Klapšića, Višnje Petković 

i drugih gostiju. 

Stupanjem na snagu Zakona o pravima branitelja, Udruga 

je brinula da članovi ostvare prava koja im zakonom pripadaju. 

Pomagalo se ne samo članovima, već i ostalim braniteljima, da 

ih se pravilno usmjeri u ostvarivanju prava, te su se u ime njih 

nadležnim institucijama upućivale razne zamolbe, žalbe i dr. 

Udruga je uputila i prijedloge za dodjelu činova RVI sa 100-postotnim 

stupnjem oštećenja organizma. 

Udruga HVIDRA Susedgrad osnovala je Klub HVIDRAe, 

kao oblik slobodnog okupljanja, druženja i izmjene iskustava 

članova, koji su u početku vodili Krunoslav Vidmar i Željko 

378

Mihaljević, a danas Mario Legvard i Ivica Marušić. Vrlo je posjećen 

i djelotvoran. 

Udruga HVIDRA Susedgrad 1998. je s “Jadrolinijom” ugovorila 

popust za svoje članove i njihova vozila pri prijevozu trajektima, 

koji se i danas ostvaruje. 

Protekom godina, donošenjem novih zakona i propisa o 

pravima branitelja, prava se sve više smanjuju, a sredstva za rad 

Udruge ukidaju, pa se financira od skromne članarine. Time 

je Udruga dovedena u vrlo nepovoljan položaj djelovanja, ali 

i okupljanja, sa sve manje zainteresiranih članova. Od osnutka 

do danas, od brojnih aktivnosti Udruga veliku pažnju poklanja 

sportu i fizičkoj kondiciji članova. Udruga HVIDRA 

Susedgrad među najorganiziranijima je, a posljednjih godina 

ostvaruje i vrhunske rezultate u sportskim natjecanjima. Na 

svekolikom sportskom natjecanju RVI Domovinskog rata u organizaciji 

HVIDRA-e RH, Udruga HVIDRA Susedgrad nositeljica 

je predstavnika Zajednice udruga HVIDRA-e Zagreba, 

jer sudjeluje s dvije trećine natjecatelja. U posljednje dvije godine 

članovi HVIDRA-e Susedgrad prvaci su u pikadu, visećoj 

kuglani, ribolovu, boćanju, stolnom tenisu, plivanju, kuglanju, 

streljaštvu i malom nogometu. Već nekoliko godina članovi sudjeluju 

i u Ligi Središnje Hrvatske u disciplini viseće kuglane, 

u kojoj su u posljednje dvije godine na prvom mjestu. Članovi 

Udruge sudjeluju i u natjecanjima u pikadu, u organizaciji Paraolimpijskog 

odbora Hrvatske u Poreču ili Vodicama, gdje su 

samo jednom osvojili drugo, a svih ostalih godina prvo mjesto. 

Svake godine u povodu Dana Udruge HVIDRA-e Susedgrad, 

25. rujna, organiziraju se sportski susreti i druženja članova, 

njihovih obitelji te drugih udruga i gostiju. 

Prigodom obilježavanja dvadesete obljetnice osnutka 101. 

brigade HV-a, Udruga HVIDRA Susedgrad, koja je iz nje izrasla, 

bila je nositelj organizacije sportskih natjecanja s članovima 

natjecateljskog duha i timom organizacijskih sposobnosti, 

s Marinkom Bilošem na čelu i članovima: Ivica Marušić, Mario 

Legvard, Branko Herak, Miroslav Jukopila, Josip Stubičar, Ivica 

Bartaković, Josip Verunica, Krešimir Popić, Miljenko Kunf i 

Davor Vidaković. 

U Centru za kulturu Susedgrad Udruga HVIDRA Susedgrad 

organizirala je do sada sedam likovnih izložbi i sedam 

izložbi fotografija u stručnoj postavi njezinog člana, akademskog 

slikara Antuna Krešića. 

Udruga HVIDRA Susedgrad sudjeluje u svakom društvenom 

događanju Susedgrada, pa i šire. Bila je inicijator i jedan 

od nositelja izgradnje Spomen-križa, postavljenog na stenjevečkom 

groblju u spomen na poginule hrvatske vitezove s područja 

Susedgrada, ispred kojeg redovito polaže vijence. 

Iz 101. brigade HV-a djelovanje u HVIDRA-i Susedgrad, 

nažalost, zbog smrti prekinuli su: Renato Kapelari, Josip Škreb, 

Stipo Bagarić, Damir Poljak, Damir Rudar, Božo Kancir, Tomo 

Mesec, Želimir Majetić, Nikola Klačić, Ivan Kukas, Franc Unger, 

Boris Bašić, Aleksandar Žanić, Karlo Ivković, Zdravko Belinić, 

Ervin Barlović, Božidar Gajski, Nenad Petković, Josip Bićanić, 

Mile Miličević, Pero Vidić, Marko Malinić, Josip Flajhar, Vladimir 

Gregurec, Branko Borošak, Darko Koprivnjak i Zdravko 

Anić. Svi su podlegli posljedicama stradavanja u Domovinskom 

ratu. Stoga, svake godine u povodu Dana Udruge HVIDRA-e 

Susedgrad, u “Večernjem listu” objavljuje sjećanje na sve umrle 

članove i time skromno zahvaljuje na svemu što su za Udrugu 

učinili. 

U slučaju smrti člana Udruge, izaslanstvo polaže vijenac na 

grob i pali svijeću, te se obiteljima isplaćuje tisuću kuna pomoći. 

Isto tako, pomaže im se i pri organizaciji samog ukopa, kao i nakon 

toga, pri ostvarivanju prava iz Zakona o pravima branitelja. 

Tijekom proteklih dvadeset godina Udrugom je prošlo sedamstotinjak 

članova. Udruga HVIDRA Susedgrad posljednjih 

godina bilježi osipanje i pasivnost članova te broji oko 

tristotinjak članova. Važno je istaknuti da Udruga brine samo 

za svoje članove, nažalost ne i za sve RVI Domovinskog rata, 

kojima se preporučuje da se učlane i sudjeluju u brojnim aktivnostima 

Udruge. 

Od osnutka do danas Udruga HVIDRA Susedgrad imala je 

četiri predsjednika: Krunoslava Vidmara, Dragana Dupana, Josipa 

Šparavca i Luku Živka, koji su bili pripadnici 101. brigade 

HV-a. Svaki od njih, na čelu Predsjedništva, pridonio je razvoju 

i rezultatima djelovanja Udruge. 

Prikazane aktivnosti i djelovanja Udruge HVIDRA-e Susedgrad 

ne oslikavaju stvarne potrebe svih RVI i njihovih obitelji 

s područja Susedgrada, već samo članova. Zato je neophodno 

učlaniti se i djelovati kroz Udrugu, kako bi se ostvario potpuniji 

uvid o sve više narušenom zdravstvenom i socijalnom stanju 

RVI i njihovih obitelji, te im se na stanovit način pomoglo. Suludo 

je očekivati da će nam netko pomoći, kada si sami ne želimo 

pomoći. Udruženi smo jači, glasniji i djelotvorniji. 

379

UHBDR 101. brigade ZNG-a/HV-a Susedgrad 

U isto vrijeme s povećanjem broja dana u obnašanju bojnih zadaća 

brigade na bojišnici te stradavanja i obolijevanja njezinih 

pripadnika, narastaju i potrebe za rješavanjem statusa obitelji 

poginulih i nestalih, te stradalih i oboljelih branitelja, ali i rješavanjem 

statusa hrvatskih branitelja u cjelini. 

Pojavom specifičnih problema i zahtjeva branitelja za njihovim 

rješavanjem, u brigadi se počelo razmišljati o adekvatnom 

odgovoru i izazovu uvjeta i posljedica suvremenog ratovanja. 

Bilo je nužno osmisliti, u samom začetku, na što učinkovitiji 

način adekvatno pristupiti, organizirati i žurno djelovati u 

smjeru: osiguravanja i pružanja adekvatne pomoći braniteljima 

i njihovim obiteljima, ali i u stvaranju i donošenju adekvatne i 

specifične normativno – zakonske regulative statusa branitelja i 

njihovih obitelji. 

Takvom promišljanju pridružio se i dr. sc. Milan Galović, 

pomoćnik zapovjednika ZOGZ-a za IPD prigodom obilaska 

postrojba brigade na istočnoslavonskom bojištu u svibnju 1992. 

godine. Iznio je neka iskustva veteranskih organizacija zapadnih 

demokratskih zemalja i predložio da se na razini grada Zagreba 

osnuje Udruga veterana Domovinskog rata, dragovoljnim pristupom 

pripadnika brigada, u kojoj bi svaka sudjelovala putem 

svojih predstavnika. 

Ova ideja bila je prihvaćena. Preko 700 pripadnika brigade 

među prvima je potpisalo pristupnice te su time postali suosnivači 

Udruge, u koju su delegirali Biserku Pavešić i Stjepana Bratkovića. 

Udruga veterana Domovinskog rata, prva takve vrste u 

Hrvatskoj, osnovana je u Zagrebu u lipnju 1992., a za predsjednika 

je izabran dr. sc. Milan Galović. Za vrijeme Domovinskog 

rata u ovoj Udruzi bilo je preko 1000 članova iz 101. brigade 

HV-a. Osnovna aktivnost bila joj je da hrvatskim braniteljima 

– veteranima i njihovim obiteljima pomogne u lakšem svladavanju 

brojnih problema, rješavanju statusnih pitanja, obilasku 

i obilježavanju mjesta stradavanja branitelja, čuvanju uspomena 

i promicanju rezultata brigade ostvarenih u Domovinskom 

ratu te u zaštiti digniteta Domovinskog rata. Svojim višegodišnjim 

učinkovitim djelovanjem, posebice tijekom Domovinskog 

rata, uvažavana je i omasovljavana sve brojnijim članstvom, te je 

1997. primljena u Svjetsku veteransku organizaciju. 

Masovnost udruge i povećanje učinkovitosti djelovanja 

ukazali su na potrebu njezina prestrukturiranja u gradu Zagrebu 

u podružnicu, u svakoj od 17 gradskih četvrti po ogranak, 

a prema pripadnosti postrojbi, odnosno mjestu stanovanja ili 

zaposlenja osnovan je klub, kao najmasovniji oblik njihova organiziranja. 

Slijedom odlične suradnje Udruge veterana Domovinskog 

rata Republike Hrvatske i GS HV-a, zapovjedništvima postrojba, 

pa tako i Zapovjedništvu 101. brigade HV-a naloženo je da 

inicira osnivanje Kluba veterana 101. brigade. Na ovoj zadaći 

osobno se angažirao i zapovjednik brigade, pukovnik Dražen 

Bartolac sa svojim suradnicima. 

Klub Udruge hrvatskih veterana Domovinskog rata 101. 

brigade HV-a osnovan je 24. veljače 1998., kao niža instanca 

Ogranka veterana Domovinskog rata Gradske četvrti Podsused 

– Vrapče. Težište rada Klub je imao na: očuvanju uspomena na 

djela pripadnika brigade u ratu, obilježavanju i obilasku mjesta 

stradavanja pripadnika brigade, promicanju ratnih rezultata i 

doprinosa brigade hrvatskoj vojnoj tradiciji, brizi o hrvatskim 

braniteljima – veteranima i članovima njihovih obitelji, društveno 

– kulturnim i sportsko – rekreacijskim aktivnostima i dr. 

Klub je pod predsjedanjem Joze Petraševića, a potom Stjepana 

Bratkovića, djelovao do 2009. godine. 

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 101. brigade 

HV-a Susedgrad osnovana je 10. srpnja 2009. na inicijativu 

članova Kluba 101. brigade i Joze Petraševića, zapovjednika brigade 

s najdužim stažem. Usvojen je Statut, izabrani su Upravni 

odbor i tijela Udruge, te je donesen Program rada i aktivnosti 

Udruge. U Upravni odbor izabrani su: Stjepan Bratković – 

predsjednik, Ahmet Puškar i Dobromir Radušić – dopredsjednici, 

Stjepan Balaband – tajnik, te članovi: Ivan Jurilj, Stipe 

Madunović, Željko Pulek, Miroslav Starčević, Vladimir Šavor, 

Josip Verunica i Zdravko Žinić. U Nadzorni odbor izabrani 

su: Marijan Bučar, Ivan Kurjan i Ivan Šoštarić, a u Sud časti: 

Ivan Kupres, Ivan Lažeta i Goran Premec. Udruzi je odobrena 

prostorija za rad u Centru za kulturu i obrazovanje Susedgrad, 

jedanput tjedno. 

Udruzi su pristupila 143 pripadnika brigade, što je premali 

broj u odnosu na broj pripadnika brigade tijekom Domovinskog 

rata. Usprkos tome, od samog starta rukovodstvo Udruge 

poticalo je djelovanje članova u ostvarivanju vrlo ambicioznih 

aktivnosti i projekata: 

• očuvanje i promicanje uspomena na ime i djela slavne, legendarne 

i junačke 101. brigade ZNG-a/HV-a u Domovin- 

380

skom ratu, a posebno trajno sjećanje na poginule pripadnike 

brigade, koji su svoje živote podarili Domovini i ugradili 

ih u temelje samostalne i neovisne Republike Hrvatske, 

• poticanje adekvatnog vrednovanja postignuća 101. brigade 

ZNG-a/HV-a u Domovinskom ratu i njezinog doprinosa 

hrvatskoj ratničkoj vještini i hrvatskoj vojnoj tradiciji, 

• zaštita digniteta Domovinskog rata, 

• edukacija branitelja – članova Udruge i njihovih obitelji, 

kao što su: informatička edukacija, kreativne radionice (fotografije), 

i dr., 

• kulturna, sportska i druga okupljanja članova Udruge i sl. 

U realizaciji programskih aktivnosti članovi Udruge prioritetno 

su djelovali na: trajnoj brizi o spomen-obilježjima mjesta 

stradavanja, evociranju uspomena na junačka djela pripadnika 

brigade uz spomen na poginule vitezove u Domovinskom ratu, 

promicanju rezultata bojnih djelovanja brigade i animiranju 

učenika na izlete i hodnju ratnim putem brigade te obilježavanju 

prigodnih praznika i blagdana. U tom cilju, u suradnji 

s organima vlasti i udrugama prema mjestima stradavanja, članovi 

Udruge 101. brigade sudjelovali su u pripremi, uređivanju 

i otkrivanju spomen-obilježja poginulim braniteljima u Antunovcu 

(2010.), nadogradnji spomenika i uređivanju okoliša u 

Paulin Dvoru (2011.), izgradnji i postavljanju spomen-obilježja 

– fontane na Trgu 101. brigade u naselju Špansko – Oranice 

(2011.), otkrivanju spomen-obilježja u Ivanovcu (2011.) i Komarevu 

(2012.). Time su završena i otkrivena sva spomen-obilježja 

poginulim pripadnicima brigade. 

Udruga je pokrenula i dva velika pisana projekta: priprema 

i izdavanje Monografije o 101. brigadi ZNG-a/HV-a te izdavanje 

Zbornika izabranih literarnih i likovnih radova učenika 

osnovnih škola zagrebačkih gradskih četvrti Podsused – Vrapče 

i Stenjevec, s tematikom očuvanje uspomena na Domovinski rat 

edukacijom mladih. 

Nakon što se upoznao s iskustvima udruga branitelja koje 

su izdale monografije svojih brigada, Upravni odbor započeo je 

s pripremama pisanja i izbora autora Monografije 101. brigade, 

prikupljanja fotografija i pisanih priloga, osiguravanja financijskih 

sredstava i dr. U želji da se na ovom projektu angažiraju 

pripadnici brigade, najprije se kontaktiralo Marina Perkovića, 

koji se dokazao u realizaciji Multimedijalnog projekta “101. za 

Hrvatsku” i kojemu je Zapovjedništvo brigade ovu zadaću povjerilo 

još 1993. godine. Imalo se u vidu da mu je MORH dao 

suglasnost i da je, uz pomoć Zapovjedništva brigade, prikupio 

fotografije i pisane priloge o ratnom putu brigade. U pronalaženju 

najboljeg rješenja i puta da se napiše i izda monografija, 

razgovaralo se i s Tomislavom Pavićem, Markom Dujmovićem i 

Robertom Kučincem. 

Uz promišljanja o izboru autora, pokazala se potreba imenovanja 

stručnog tima za izbor autora, pružanje stručne pomoći, 

prikupljanje i pripremu materijala, priloga, fotografija i dr., 

redakturu i verifikaciju tekstova i priloga Monografije za tisak, 

pa je Upravni odbor Udruge 4. svibnja 2010. imenovao Uređivački 

odbor u sastavu: Miro Andrić, Stjepan Balaband (tajnik), 

Stjepan Bratković, Ivica Hrnčić, Franko Križman, Jozo Petrašević, 

Ahmet Puškar, Stjepan Puškar, Ante Radalj (predsjednik) i 

Mate Rupić. Vodilo se računa da izabrani poznaju metodologiju 

pisanja stručnog ili znanstvenog rada, imaju vojno-stručna znanja, 

posjeduju ratno iskustvo u vođenju i zapovijedanju brigadom 

– bojnom, te da su upoznati s ustrojem, bojnim djelovanjima, 

znakovitim događanjima i brojnim pripadnicima brigade 

– bojne tijekom Domovinskog rata. Uz to, članovi Odbora, na 

volonterskoj osnovi, u suradnji sa svojim suborcima prikupljali 

su fotografije, priče, zapise i druge podatke, sređivali ih, opisivali 

i stručno prezentirali u formi priloga za Monografiju. 

Nakon provedenog natječaja o izboru autora, na prijedlog 

Uređivačkog odbora, Upravni odbor Udruge 5. rujna 2010. 

potvrdio je izbor Ivana Brigovića, prof., i Ivana Radoša, prof., 

iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog 

rata, koji se u redovnoj djelatnosti bave sličnom tematikom. 

Njihov izbor prevagnuo je iz razloga što su mladi, rade 

na poslovima slične tematike i dostupno im je šire arhivsko 

gradivo, a kriteriji odobravanja ulaska u Središnji vojni arhiv 

MORH-a i korištenja arhivskog gradiva brigade i nadređenih 

zapovjedništava, vrlo su strogi. 

Suglasnost se čekala preko godinu dana, a potom, nakon 

tri mjeseca, autori su predali tekst Monografije na prvo čitanje, 

koji je poslan i svim zapovjednicima bojni brigade na uvid i korekciju. 

Timu za pripremu i izdavanje Monografije pridružuje 

se i Tomislav Pavić sa svojim prijedlozima i pisanim prilozima te 

ga je, na prijedlog Uređivačkog odbora, Upravni odbor Udruge 

7. prosinca 2011. imenovao za redaktora Monografije. 

U 2012., prema sjećanju zapovjednika i suboraca, prikupljeni 

su podaci i pripremljene sheme ustroja postrojba brigade i 

sheme obnašatelja dužnosti i zapovjednika do razine vodova u 

1991.-1992. te u “Oluji”, rekonstruirane su zapovijedi za bojna 

djelovanja postrojba brigade tijekom ratnog puta i pripremljene 

pisane osnove za izradu zemljovida, te su osmišljeni i na računalu 

izrađeni zemljovidi za sve bitke i bojeve koje su postrojbe 

brigade vodile tijekom Domovinskog rata. Pregledani su svi 

prikupljeni videozapisi i fotografije o 101. brigadi u vlasništvu 

pripadnika brigade, te je obavljeno njihovo selekcioniranje i iz- 

381

or, uz velike poteškoće zbog nedostatka opisa, posebice imena 

pripadnika, mjesta i vremena nastanka fotografija, koje su najčešće, 

nakon dvadeset godina, i vrlo loše kvalitete. 

Obimne poslove prikupljanja gradiva, razvrstavanja i proučavanja, 

provedbe neophodno potrebitih istraživanja i intervjua, 

te pisanja tekstova, izrade priloga i pripremanje Monografije 

za tisak autori, redaktor, Uređivački odbor i Udruga, u 

suradnji jednog broja pripadnika brigade, realiziraju za nešto 

više od godine dana. 

Drugi projekt, Očuvanje uspomene na Domovinski rat – 

izbor i tiskanje Zbornika najboljih literarnih i likovnih djela 

učenika osnovnih škola Susedgrada, u povodu 20. godišnjice 

ustroja brigade, tiskan je u lipnju 2012. pod naslovom Ne želim 

rat nikad više, u 400 primjeraka. Priredili su ga: Biserka Goleš 

Glasnović, Mirjana Knežević, Zoran Šutić, Dobromir Radušić 

i Zlatko Rebernjak. 

U rujnu 2011. Udruga je realizirala i bogat program obilježavanja 

20. godišnjice brigade, koji je prikazan slikom i riječju u 

poglavlju obilježavanja obljetnica brigade. 

Osim članova Udruge, realizaciju svih programskih zadaća 

Udruge pomogli su predsjednici i članovi gradskih četvrti Podsused 

– Vrapče i Stenjevec, učenici, nastavnici i ravnatelji škola 

s ovih područja, članovi Udruge HVIDRA Susedgrad, Odjel za 

zdravstvo i branitelje grada Zagreba, Ministarstvo obitelji, branitelja 

i međugeneracijske solidarnosti RH i dr. Upravni odbor 

Udruge srdačno im zahvaljuje! 

U svibnju 2012. osnovana je Koordinacija udruga zagrebačkih 

brigada, kao neformalni oblik djelovanja, sa zadaćom 

međusobne suradnje u organiziranju proslava Dana branitelja, 

ali i drugih državnih praznika i blagdana. Ovaj oblik suradnje 

poželjan je i hvalevrijedan. Bilo bi dobro da postane stalni oblik 

suradnje i djelovanja na zajedničkim projektima očuvanja uspomena 

na djela pripadnika zagrebačkih postrojba u obrani grada 

Zagreba i Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata. 

Uređivački odbor i autori Monografije, s lijeva stoje: I. Radoš, F. Križman, M. Rupić, I. Hrnčić, T. Pavić, S. Puškar i I. Brigović; sjede: M. Andrić, 

J. Petrašević, A. Radalj, S. Bratković i A. Puškar, Zagreb, studeni 2012. 

382

Zahvala nakladnika 

Izdavanjem monografije o 101. brigadi ZNG-a/HV-a, kao projekta 

djelovanja Udruge HBDR 101. brigade Susedgrad, stvoren 

je trajni zapis za povijesno sjećanje i povijesnu znanost. 

Obimne poslove prikupljanja, razvrstavanja i proučavanja 

gradiva, provedbe neophodno potrebitih istraživanja i intervjua 

te pisanja tekstova, izrade priloga i pripremanja monografije 

za tisak, autori Ivan Brigović i Ivan Radoš, redaktor Tomislav 

Pavić, Uređivački odbor na čelu s predsjednikom Antom Radaljem 

i članovima Mirom Andrićem, Stjepanom Balabandom, 

Stjepanom Bratkovićem, Ivicom Hrnčićem, Frankom Križmanom, 

Jozom Petraševićem, Ahmetom Puškarom, Stjepanom 

Puškarom i Matom Rupićem, te članovi Udruge, u suradnji 

jednog broja pripadnika brigade, realizirali su za nešto više od 

godine dana. Brojne fotografije znanih i neznanih pripadnika 

brigade te zemljovidi, sheme i brojni prilozi obogaćuju prikaz 

ratnog puta brigade. Posebno su dirljiva stradavanja naših suboraca, 

kojih se s ponosom sjećamo i njima u vječni spomen i 

zahvalnost objavljujemo životopise i fotografije. U tome nam 

je pomogla i gospođa Gordana Turić svojim zapisima o poginulim 

hrvatskim vitezovima tijekom Domovinskog rata. Autori 

monografije, vrlo stručnu tematiku o bojnim djelovanjima 

brigade i neizbježni suhoparni jezik bojnih dokumenata, osvježili 

su izjavama sjećanja pripadnika brigade, koje su potresne, 

emotivne, iskrene i tople. Bez financijske potpore grada Zagreba 

– Gradskog ureda za zdravstvo i branitelje te Ministarstva 

branitelja Republike Hrvatske ne bi bilo ovog povijesnog zapisa 

o junačkoj 101. brigadi ZNG-a/HV-a. 

Svima koji su sudjelovali u pisanju te pridonijeli izdavanju 

monografije, u ime nakladnika – Udruge HBDR 101. brigade 

Susedgrad, veliko hvala. 

Monografija je povijesno stručno djelo i stručna podloga za 

buduća povijesna istraživanja i preporučam je za čitanje svima, 

ne samo povjesničarima, a posebice mladima. Ona je spomen 

na junačka djela pripadnika 101. brigade ZNG-a/HV-a, jedne 

Stjepan Bratković, predsjednik UHBDR 101. brigade Susedgrad. 

od prvih brigada hrvatskih oružanih snaga i prvu koju je GS 

HV-a, nakon uspješnog napadnog boja preko rijeke Kupe kod 

Pokupskog, izvukao i poslao u boj na istočnoslavonsko bojište 

u vrijeme pada Vukovara. 

I zato, posebice u spomen na četrdeset i devetoricu poginulih 

nam suboraca, neka ovo djelo ostane trajni zapis i spomen 

mladosti, ljudskoj krijeposti, odlučnosti i neizmjernoj ljubavi 

prema domovini – Republici Hrvatskoj, za čiju slobodu i neovisnost 

svoj obol dadoše i pripadnici 101. brigade ZNG-a/HV-a 

Susedgrad. 

383

Bilješka o autorima 

Ivan Brigović rođen je 1977. 

u Splitu. Osnovnu školu i gimnaziju 

završio je u Zagrebu. 

Na Filozofskom fakultetu u 

Zagrebu završio je 2005. studij 

jednopredmetne povijesti. 

Radi u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom 

centru Domovinskog rata. 

Bavi se istraživanjem problematike 

Domovinskog rata, o 

čemu je dosad objavio nekoliko 

znanstvenih radova te je 

sudjelovao na više znanstvenih 

skupova i konferencija. 

Ivan Radoš rođen je 1978. u 

Zagrebu. Osnovnu školu i 

gimnaziju završio je u Zagrebu. 

Na Filozofskom fakultetu 

u Zagrebu završio je 2005. 

studij povijesti i latinskoga 

jezika. Radi u Hrvatskom 

memorijalno-dokumentacijskom 

centru Domovinskog 

rata. Bavi se istraživanjem 

Domovinskog rata, o čemu 

je dosad objavio nekoliko 

znanstvenih radova te je sudjelovao 

na više znanstvenih 

skupova i konferencija. 

384

Kazalo imena 

A 

Abramović Antun, 136, 137 

Agotić Imra, 343 

Alić Božidar, 347 

Alijagić Mujo, 268 

Andabak Zdravko, 46 

Andrić Blaž, 200 

Andrić Drago, 252 

Andrić Miro, 47, 52, 65, 70, 78, 81, 82, 96, 109- 

111, 155, 200, 353, 381-383 

Anić Zdravko, 59, 379 

Antolić Nenad, 101 

Antunović Petar, 377, 378 

Anušić Ivan, 368 

Armano Mladen, 115 

Augustinović Goran, 61 

Augustinović Marko, 358 

B 

Baćurin Stjepan, 67 

Badel Krunoslav, 101, 108, 174, 266, 267 

Badelj Ranko, 132, 268 

Badelj Željko, 344, 345 

Bagarić, 111 

Bagarić Dragan, 133 

Bagarić Stipo, 379 

Bajsić Tomica, 224 

Balaban Silvio, 161 

Balaband Stjepan, 86, 108, 119, 369, 380, 381, 

383 

Baličević Drinko, 231 

Ban Ivan, 275 

Bandić Milan, 356, 367 

Banfić Ivana, 183 

Banovac Ivan, 37 

Barić Slavko, 92 

Barlović Ervin, 379 

Bartaković Ivica, 379 

Bartaković Josip, 378 

Bartolac Dražen, 288, 289, 373, 380 

Bartolin Dragutin (Gec), 227, 256, 268 

Bartolović Fabijan, 377, 378 

Basarac Ivan, 133, 235, 241, 244 

Bašić Boris, 379 

Bauernfrajnd J., 347 

Bebek Ivan, 75 

Bebek Stjepan, 288 

Becić Mara, 293 

Becić Miljenko, 102, 293, 310 

Becić Zlatko, 293 

Begović Dubravko, 224 

Belanović Davor, 43, 82, 149, 175, 253, 259 

Belinić Zdravko, 379 

Bem Leon, 166 

Berglez Damir, 345 

Bernardić Davor, 370 

Besednik Nikola, 103 

Bevanda Ivan, 26, 377 

Bićanić Josip, 358, 379 

Bijelić Marko, 131, 132, 204, 225, 242, 244, 268 

Bilić Pero, 253, 257 

Biloš Marinko, 378, 379 

Bilota Miroslav, 66 

Birač Zdravko, 375 

Bišćan Darko, 161 

Bišćan Vid, 375 

Bjeljac Igor, 247 

Blažić Gertruda, 293 

Blažić Goran, 249, 293, 314 

Blažić Marko, 293 

Blažić Nedjeljko, 293 

Blažić Sabina, 293 

Bobetko Janko, 231, 361 

Bogadi Slavko, 70 

Bolfan Zdravko, 61 

Bolfan Danijel, 131, 132 

Bolfan Tomislav, 378 

Bolfek Branko, 232 

Boljevac Mario, 375 

Boronić Zdravko, 62 

Borošak Branko, 377, 379 

Borota Pavle, 60 

Bosak Željko, 89 

Božičević, 182 

Božić Aleksandar, 73, 74, 76, 77, 85 

Bratković Ivanka, 372 

Bratković Stjepan, 65, 70, 108, 109, 111, 217, 

359, 368, 370, 372, 380-383 

Brčić Božidar, 375 

Brdovčak Ignac, 61 

Brigović Ivan, 381-384 

Britvić Drago, 347 

Brzović Zdravko, 23, 180, 182, 183 

Bučar Marijan, 123, 124, 150, 190, 193, 196, 

361, 380 

Budimir Božo, 212, 216 

Bulatović Momir, 19 

Buljubašić Remzija, 266 

Burazer Ante, 294 

Burazer Dragica, 294 

Burazer Ivica, 294 

Bušljeta Tomislav, 369 

Buterin Tomislav, 373 

Buvinić Alen, 231 

Buzančić Boris, 83, 84, 212, 213, 343 

C 

Catela Dragica, 294 

Catela Ljiljana, 249 

Catela Ivica, 294 

Catela Marijan, 294 

Catela Petra, 294 

Catela Žarko, 294 

Chitre Fiona, 375 

Cipriš Željko, 37, 46, 82 

Cišper Željko, 377 

Cmrk Damir, 126, 190 

Crotty Fintan, 375 

Cukina Ivan, 130, 134, 147, 189, 230, 244, 256, 

259, 263, 270, 274, 287 

Cvetko Marijan, 92 

Cvetković Deda, 115 

Cvitanović J., 347 

Cvitković Ljubo, 61 

Cvitković Zoran, 62 

Č 

Čančar Jure, 98 

Čančer Alojz, 109 

Čanjevac Berislav, 99 

Čavar Toni, 347 

Čavar Z., 347 

Čavić Bruno, 36, 37, 40, 52, 73, 82, 216 

Čebrajec Božidar (Čebra), 100, 166, 245, 268, 

369 

Čejak Ivan, 70 

Čeko Milorad, 277 

Čerimagić Faruk, 32, 41, 43, 82, 91, 253, 359, 

372 

Červenko Zvonimir, 20, 27, 33, 34, 37, 212, 357, 

358, 364 

Čičak Ivica, 60, 84, 130 

Čižmek Tomislav, 218, 287 

Čižmek Zlatko, 345 

385

Čolić Anđelko ( Jaro), 124, 150, 361 

Čovran Željko, 65 

Čurković Mile, 185 

Ć 

Ćuk Mile, 378 

Ćurić Dražen, 224 

D 

Daić Miroslav, 31 

Dedić Anamarija, 294 

Dedić Arsen, 344 

Dedić Ivan, 294 

Dedić Mate, 294 

Dedić Ruža, 294 

Dedić Štefica, 294 

Demo Miodrag, 372 

Detoni Dražen, 132 

Didak Petar, 131, 132 

Dijanić Franjo, 65 

Dobrinić Miroslav, 220 

Domić Marijan, 347 

Dragašević Duško, 90 

Dražić Sergije, 102, 270 

Dreta Stjepan, 224 

Družić Miroslav, 131, 132 

Drvar Ivan, 37 

Dubreta Irena, 294 

Dubreta Ivo, 294 

Dubreta Marija, 294 

Dubreta Rade, 294 

Dubreta Tihomir, 54, 73, 85, 88, 294 

Dugorepec Alojz, 65 

Dujmić Rajko, 347 

Dujmović Amadeo, 345 

Dujmović Marko, 65, 70, 109. 111, 173, 186, 

377 

Dukmenić Dragan, 131, 132 

Dupan Dragan, 129, 131, 132, 377, 379 

Dvoržak Zlatko, 347 

DŽ 

Džigumović Emir, 150 

Đ 

Đopar Vlado, 126 

Đukić Bojan, 295 

Đukić Lenka, 295 

Đukić Marizela, 295 

Đukić Milica, 295 

Đukić Rajko, 249, 295, 314 

Đukić Valentina, 295 

E 

Erdelja Željko, 307 

Ević Dragan, 111, 295 

Ević Nediljka, 295 

Ević Nikola, 295 

F 

Faber Vladimir, 54 

Ferenčina Tihomir, 59 

Fijamber Mladen, 255 

Fijan Krunoslav (Sokol), 161 

Filipčić Krešimir, 356 

Filipović Dražen, 156 

Filipović Stjepan, 160 

Filjak Tomislav, 231 

Flag Melissa, 375 

Flajhar Josip, 377, 379 

Frančina Damir, 249, 295, 314 

Frančina Dragutin, 295 

Frančina Ivan, 295 

Frančina Josip, 295 

Frančina Katica, 295 

Frančina Marija, 295 

Frangeš Neven, 347 

Franjić Ivan, 62 

Fridau Miljenko, 377 

Frljuk Boris, 65 

Fruk Josip, 231 

Fučkar Željko, 84 

G 

Gajski Božidar, 379 

Galić Gordan, 231 

Galović Milan, 204, 380 

Gašparić Željko, 62, 66 

Gavran Mile, 108, 174 

Gethings Sandra, 375 

Gladović Ante, 24 

Glasnović Petar, 256 

Glavina Krešimir, 182 

Glova Dražen, 108 

Gluhačić Josip, 111, 295 

Gluhačić Karlo, 295 

Gluhačić Marija, 295 

Gluhačić Željka, 295 

Godinić Ivan, 72, 109, 231 

Goleš Glasnović Biserka, 382 

Gorinšek Karl, 93, 115, 134, 190, 194 

Goršeta Damir, 20, 54, 66, 67, 73, 75, 78, 83, 

239, 243 

Gradiški Željko, 101 

Granić Mate, 212, 213 

Grčić Ivan, 231 

Grdić Darko, 20, 23, 31, 201, 212, 216, 217 

Gregurec Vladimir, 379 

Gregurević Ivo, 183 

Greif Matija, 309, 368 

Grgac Stjepan, 241, 244 

Grubišić Ivan (Ivica), 149, 150 

Gržetić Cvjetko, 375 

H 

Hajdarhodžić Igor, 345 

Hajdarhodžić Žarko, 345 

Hajrić Hašim, 200 

Harmina Darko, 268 

Hebar Zoran, 350 

Heinl Inge, 347 

Herak Branko, 379 

Herceg Branimir, 61 

Herceg Janja, 377 

Hodoši Biserka, 304 

Hodoši Goran, 304 

Hodoši Karlo,304 

Hodoši Zoran, 304 

Holjevac Tatjana, 372 

Horvat Tihomil, 106 

Horvat Zdravko, 259 

Hotko Mario, 108 

Houra Jasenko, 347 

Hrenović Milan, 375 

Hrgović Mirko, 245-247, 249 

Hrnčić Ivica, 9, 32-37, 46, 67, 73, 75, 82, 360, 

370, 373, 381-383 

Hruševar Davor, 296 

Hruševar Nikola, 296 

Hruševar Ružica, 296 

Huđin Nikola, 95, 97, 100, 123 

Huđin Višnja, 375 

Hundrić Ciglenečki Danica, 218 

Hursa Vladimir, 85, 113 

Husnjak Stjepan, 231 

Hutinec Rudi, 108 

I 

Iličić Goran, 377 

Ivančić Jasminka, 182 

Ivaštinović Miro, 90 

Ivčić Tomislav, 347 

Ivić Tomislav, 370, 373, 374 

Ivković Karlo, 377, 379 

Ivković Nikola, 54 

Ižak Ivan, 180 

J 

Jaklović Franjo, 296 

Jaklović Marijana, 296 

386

Jaklović Nenad, 3, 296 

Jakopec Stjepan, 375 

Jakšić Branimir, 343 

Janeš Ivan, 111 

Janković Mladen, 126 

Jantolek Željko, 218, 263, 273 

Jasenko Miroslav, 108 

Jasić Boris, 231 

Jašek Zoran, 344 

Jazvec Dragutin, 296 

Jazvec Dražen, 296 

Jazvec Eva, 296 

Jazvec Marko, 296 

Jazvec Radica, 296 

Jedjut Darko, 47 

Jelača Zlatko, 231 

Jelić Mario, 372 

Jelić Tomislav, 24 

Jelinić Marko, 52, 85 

Jelović Alen, 345 

Jendrićko Vitomir, 368 

Jendruša Anka, 296 

Jendruša Ivan, 296 

Jendruša Josip, 296 

Jendruša Kata, 296 

Jendruša Veljko, 296 

Jeren Slavko, 231 

Josipović Ivo, 367, 369 

Jovanovac Šima, 190 

Jovanović Darko, 161 

Jozinović Ivan (Pop), 101 

Jozinović Miljenko, 132 

Jukopila Miroslav, 379 

Jünker Siniša, 377 

Jurički Mladen, 377 

Jurilj Ivan, 380 

Jurina Stjepan, 70, 96, 109 

K 

Kačić Alesić Andrija, 200 

Kačić Alesić Tomislav, 65, 109, 110, 200, 201, 

217 

Kadijević Veljko, 20 

Kalafatić Krešimir, 347 

Kalogjera Nikica, 344, 347 

Kancir Božo, 379 

Kapelari Renato, 379 

Kardašević Ćazim, 85, 124, 150, 361 

Kazinoti Remi, 347 

Kečkeš Pavo, 98 

Kelava Nina, 350 

Kereš Stjepan, 161 

Kerovec Marjeta, 218 

Kesovija Tereza, 185, 186 

Kink Nada, 297 

Kink Nino, 3, 297 

Kink Nikola, 297 

Kink Pavle, 297 

Kink Tatjana, 297 

Kiseljak Boris, 245, 246 

Kiseljak Goran, 304 

Kiseljak Ivan, 304 

Kiseljak Kata, 304 

Kiseljak Tihomir, 13, 249, 304, 314 

Klačić Nikola, 379 

Kladar Igor, 101, 108 

Klapšić Mihovil, 26, 190, 212, 213, 229, 359, 

361, 378 

Klemenčić Željko, 377 

Klišanin Ivo, 126 

Knežević Mirjana, 382 

Knežević Sandi, 224, 243 

Kokić Ante, 32 

Kokorić Darko, 168 

Kolačko Stjepan, 259 

Kolaković Anka, 297 

Kolaković Damir, 297 

Kolaković Dubravka, 297 

Kolaković Ivan, 297 

Kolaković Miljenko, 229, 297 

Kolaković Tomo, 297 

Konigshofer Gordan, 344, 345 

Kopčalić Miljenko, 132 

Koprivnjak Darko, 379 

Kordiš Nikola, 85, 126, 150, 200, 217 

Korošec Drago, 375 

Korošec Snježana, 375 

Kos Ivan, 150, 358 

Kosor Jadranka, 368, 374 

Kostić Zlatko, 102 

Kovačević Dado, 197 

Kovačević Davor, 190 

Kovačević Franjo, 156 

Kožul Andrija, 297 

Kožul Branko, 200, 297 

Kožul Marija, 297 

Krajnović Tihomir, 344 

Kraković Alen, 150 

Kralj, 176 

Kralj Andreja, 372 

Kralj Saša, 128 

Kralj Zvonko, 71, 378 

Kramarić Davorin, 297 

Kramarić Dragutin, 297 

Kramarić Helena, 297 

Kramarić Ivana, 297 

Kramarić Miroslava, 297 

Kramarić Olga, 297 

Kramarić Vlado, 58 

Kramarić Zlatko, 213 

Krapinec Mladen, 115 

Kravarščan Darko, 245, 249, 298, 314 

Kravarščan Ivka, 298 

Kravarščan Ladislav, 298 

Kravarščan Marija, 298 

Kravarščan Marin, 298 

Kravarščan Marko, 298 

Krešić Antun, 379 

Krivačić Zlatko, 185 

Krivec Marijan, 227 

Križanec Vjekoslav, 343 

Križman Franko, 82, 85, 126, 149, 150, 361, 

381-383 

Krog Darko, 106 

Krpan Mato, 44 

Krpan Tomislav, 174 

Kruhonja Zorislav, 244 

Krulić Stanislav, 20, 31-33, 231 

Kruljac Zdenko, 375 

Kubica Zlatko, 98, 167 

Kučinac Robert, 65, 119, 381 

Kučinović Krešimir, 131 

Kudeljnjak Davor, 305 

Kudeljnjak Dolores, 305 

Kudeljnjak Marko, 305 

Kudeljnjak Radmila, 305 

Kudeljnjak Tea, 305 

Kudeljnjak Zvonimir, 305 

Kujundžić Darko, 212 

Kujundžić Milivoj, 21 

Kukas Ivan, 377, 379 

Kukavica Ante, 136, 359, 360, 362 

Kukolj Vlado, 201 

Kulier Sandra, 183, 347 

Kunf Miljenko, 379 

Kupres Ivan, 150, 380 

Kurelja Srećko, 26 

Kurjan Ivan, 135, 380 

Kušan Damir, 354 

Kušec Goran, 347 

Kuštrak Vjekoslav, 131, 132 

L 

Labaš Mladen, 200 

Ladišić Darko, 200, 218, 259 

Latin Ivo, 149 

Latin Mirko, 82 

Latinović Danilo, 298 

Latinović Georgina, 298 

387

Latinović Mara, 298 

Latinović Rade, 110, 298 

Latinović Slavko, 298 

Latinović Vesna, 298 

Latinović Zlatko, 111, 298 

Lazić Gordan, 275, 359 

Lažeta Ivan, 136, 190, 217, 348, 380 

Ledinšćak Željko, 368 

Legvard Mario, 379 

Lešina Jadranko, 347 

Letinčić Anđelko, 131, 132 

Letinčić Darko (Franje), 377, 378 

Letinčić Darko (Zvonimira), 85, 123, 126, 150, 

276, 361 

Lisac Darko (Foxy), 70 

Lončar Dragan, 59 

Lozančić Ankica, 298 

Lozančić Ivana, 298 

Lozančić Ivo, 298 

Lozančić Radojka, 298 

Lozančić Tomislav, 298 

Lozančić Zdravko, 3, 298 

Lucić Josip, 32, 33, 194, 195, 367 

Ludaš Josip, 299 

Ludaš Olga, 299 

Ludaš Željko, 111, 299 

M 

Madunović Stipe, 380 

Mahmutović Asim, 200 

Majdak Mladen, 245 

Majerić Robert (Bačvar), 70, 111, 118 

Majetić Bruno, 39 

Majetić Želimir, 136, 217, 253, 348, 379 

Majić Hrvoje, 347 

Makovec Josip, 61 

Malenica Tomo, 277 

Malinić Marko, 379 

Marasović Ivan, 227 

Marciuš Nikola, 108, 174, 267 

Marčinko Dragan, 106 

Mareković Marijan, 25 

Margušić Miroslav, 132, 174 

Marić Antun, 137 

Marić Tomislav, 377 

Marić Željko, 21, 27 

Marijan Davor, 52 

Marković Ante, 18 

Maršanić Anđelko, 62 

Martinović Mladen (Dugi), 245, 246 

Marušić Anto, 150, 200 

Marušić Ivica, 377, 379 

Mateša Ana, 299 

Mateša Ana Mari, 299 

Mateša Darko, 3, 218, 299 

Mateša Emina, 299 

Mateša Matea, 299 

Mateša Mihael, 299 

Mateša Milan, 299 

Mateša Stjepan, 23, 44, 54, 67, 82, 89 

Matić Goran, 245 

Matić Hrid, 347 

Matić Nediljko, 24 

Matijević Darko, 267 

Matković Ivan, 343 

Matković Marinko, 132 

Matleković Mijo, 100 

Medić Alojz, 299 

Medić Milka, 299 

Medić Vjekoslav, 299 

Melkić Fatima, 174 

Merkl Zdenka, 217, 218, 236, 237, 276 

Mesarek Milivoj, 375 

Mesec Tomo, 379 

Mesić Stjepan, 18, 365, 367 

Mihalić Anđelko, 347 

Mihalinec Zvonko, 126 

Mihalj Mirko, 85 

Mihaljević, 176 

Mihaljević Željko, 378, 379 

Mihaljinec Stjepan, 84, 343, 344, 345, 347 

Miholčić Željko, 47, 259 

Mihović Siniša, 126 

Mikac Ana, 299 

Mikac Božica, 299 

Mikac Josip, 111, 299 

Mikac Stjepan, 299 

Mikac Suzana, 299 

Mikas Ivica, 121, 125, 126 

Mikolčić Milan, 173 

Milašin Želimir (Gašo), 26, 61, 62, 70, 78, 81 

Miličević Jozo, 33 

Miličević Mile, 379 

Miličević Stanko, 375 

Milić Marica, 300 

Milić Miroslav, 3, 86, 111, 119, 300 

Milić Vjekoslav, 300 

Miljan Davor, 161 

Miljavac Pavao, 231, 232 

Mimica Anka, 305 

Mimica Ante, 305 

Mimica Dino, 305 

Mimica Mirna, 305 

Mimica Nada, 305 

Mimica Živko, 130, 135, 305, 311 

Mlinar Ivan, 65, 70, 111, 223, 224, 274 

Mlinarek Slavko, 276 

Modrić Damir, 99 

Momčilović Nenad, 130, 132 

Mostarčić Dražen, 213 

Mraović Mile, 69 

Mrva Nenad, 217 

Mučalo Marina, 343 

Muhvić Zlatko, 62 

Murat Ivica, 347 

Mutavdžić Ratko, 146 

N 

Nagy Imre, 344 

Nambiar Satish, 197 

Narančić Branimir (Zubo), 70, 111, 118 

Neville Peter, 375 

Nikić Franjo, 46, 52 

Nikolić Dragan, 62, 96 

Ninčević Stjepan, 267 

Nola Lukas, 347 

Noršić Rajmond, 100 

Novak Gabi, 374 

Novak Siniša, 194, 344, 345 

Novosel Ranko, 100 

Nutrizio Valter, 150, 361 

O 

Obradović Mate, 26 

Odobašić Tea, 344 

Oreb Leidi, 374 

Oreški Silvio, 161 

Orlović Jozo, 59, 60, 255 

Ostović Mate, 231, 232 

Ovčar Vladimir, 55, 124, 243, 252 

Ovčarić Damir, 100 

Ožvald Robert, 227 

P 

Pajk Drago, 375 

Parać Ivan, 20 

Parlov Svetomir, 186 

Parlov Tomislav, 59, 60, 359 

Paulik Dalibor, 347 

Pavešić Biserka, 136, 166, 186, 380 

Pavičić Nikola, 371 

Pavić Dejan, 121, 124 

Pavić Tomislav, 3, 8, 167, 172, 195, 217, 218, 

224, 362, 381-383 

Pavina Zlatko, 59, 84 

Pavlek Ivan, 65 

Pavlinić Tomica, 195 

Pavlović Josip, 231 

Pelin Josip, 114 

388

Peranović Ana, 300 

Peranović Marko, 111, 115, 300 

Peranović Martina, 300 

Peranović Nevenka, 300 

Perišić Žarko, 344 

Perković Marin, 136, 213, 343, 345, 358, 381 

Personne P., 345 

Petan Zvonko, 131, 132 

Petković Ivica, 72 

Petković Milan, 270, 277, 375 

Petković Nenad, 181, 190, 379 

Petković Vesna, 375 

Petković Višnja, 348, 375-379 

Petrašević Jozo, 11, 61, 63, 75, 82, 87, 89, 94, 96, 

175, 189, 200, 217, 231, 235, 244, 259, 286- 

288, 357, 358, 360, 362, 364, 369, 370, 373, 

377, 380-383 

Petrašević Mira, 217 

Petretić Josip, 125, 126, 149, 150, 239, 361 

Petrić Jozo, 155, 182 

Petrić Božidar, 355 

Petruša Marijan, 73, 378 

Pilatuš Zlatko, 131, 132 

Pilić Marijo, 146 

Pipinić Nenad, 67 

Plahinek Dragutin, 300 

Plahinek Eva, 300 

Plahinek Karlo 300 

Plahinek Slavica, 300 

Plahinek Željko, 132, 300, 311, 312 

Plančić Ibrahim, 377 

Planinčić Srećko, 217, 253, 357 

Plejić Petar, 59 

Pleše Mario, 347 

Pleše Sanja, 273, 273 

Podolar Branko, 20 

Podolšak Ivan, 347 

Podvinski Krešimir, 307 

Poljak Damir, 229, 379 

Poljak Darko, 377, 378 

Popić Krešimir, 377, 379 

Posavac Krešimir, 130, 135, 305, 311 

Posavac Kristina, 305 

Posavac Slavko, 305 

Postonjski Tomo, 102 

Postružin Božana, 300 

Postružin Ivona, 300 

Postružin Marija, 300 

Postružin Marijan, 300 

Postružin Marinko, 300 

Praljak Slobodan, 212 

Pranjić Ante, 97, 98, 148 

Premec Goran, 380 

Pretić Teodor, 65, 100 

Prpić Željko, 24, 27, 33, 35 

Puh Stjepan, 60, 84, 129, 131, 132, 236, 237, 

276 

Pulek Željko, 218, 239, 275, 380 

Pušić Radoslav, 65, 109, 110, 231 

Pušić Zlatko, 62 

Puškar Ahmet, 63, 83, 127, 132, 216, 368, 380, 

381-383 

Puškar Stjepan, 51, 62, 82, 175, 253, 259, 285, 

359, 362, 381-383 

R 

Radalj Ante, 94, 127, 253, 259, 381-383 

Radić Nedjeljko, 309, 368, 370, 372, 374 

Radoš Ivan, 381-383, 384 

Radovanić Zdenko, 312 

Radovanović Srećko, 180 

Radušić Dobromir, 85, 149, 150, 252, 367, 380, 

382 

Raguž Nikola, 200 

Rain Branko, 217 

Ramić Admir, 129 

Ramljak Milan, 134, 212 

Rašić Ivan, 52 

Raškaj Darko, 347 

Ratković Siniša, 25, 27, 33, 47, 51, 75, 111, 231, 

245, 267, 362 

Razum Zvonko, 132 

Rebernjak Zlatko, 382 

Rebić Milan, 103, 106, 217, 218 

Repinc Dragutin, 370, 373 

Repovečki Ivan (Ivica), 149, 150 

Režek Josip, 301 

Režek Roza, 301 

Režek Zdenko, 62, 301 

Rogač Mario, 224, 273, 285 

Rosandić Denis, 224 

Roško Marijo, 176 

Rudar Damir, 275 

Rudež Damir, 82 

Rupić Mate, 8, 381-383 

Rusan Andrija, 111 

Ružak Dragutin, 109 

S 

Sabljak Zdravko, 246 

Sabo Saša, 274 

Sakoman Ivan, 301 

Sakoman Ivanka, 301 

Sakoman Josip, 301 

Sakoman Magdalena, 301 

Sakoman Milica, 301 

Sakoman Željko, 102, 301, 310 

Samardžić Ante, 7 

Samošćanec Krunoslav, 106, 132, 217 

Savin Igor, 344 

Schulze Norbert, 347 

Sedlovski Amir, 301 

Sedlovski Ismeta, 301 

Sedlovski Jozo, 301 

Sedlovski Stjepan, 111, 301 

Sedlovski Vera, 301 

Sedmak Mario, 343 

Seeger Pete, 347 

Seljan Darko, 218 

Seljan Žarko, 259 

Semenski Miroslav, 255 

Sever Ankica, 301, 356 

Sever Stjepan, 3, 132, 301, 311, 312 

Sigetić Milan, 344 

Simon Adriana, 302 

Simon Branko, 302 

Simon Jadranka, 302 

Simon Ljubica, 302 

Simon Tomislav, 100, 101, 302, 311 

Simonić Marin, 378 

Sivac Mirsad, 200 

Skender Željko, 73 

Skukan Barbara, 302 

Skukan Boris, 126, 302 

Skukan Vinko, 302 

Slavinac Kićo, 347 

Solenički Ivan, 31 

Sorgar Moris, 70, 111 

Spasojević Darko, 37, 103, 217, 231, 276 

Sporiš Dubravko, 218 

Sreša Dražen, 216 

Srpak Željko, 267 

Stanić Jozo, 8 

Stanić Stjepan ( Jimmy), 345 

Starčević Miroslav, 24, 26, 35, 37, 212, 373, 380 

Steković Ivan, 126 

Stepić Damir, 100 

Stipčić Rudi, 52, 188, 373 

Stipetić Petar, 12, 214, 221, 225, 232, 254, 256, 

267, 286-288, 360-362, 364, 378 

Stričević Nevenko, 223, 252, 273, 285, 374 

Stubičar Josip, 126, 379 

Svečak Zdenko, 65 

Svjetličić Krunoslav, 256 

Š 

Šagud Nenad, 200 

Šalić Šimun, 190, 213 

Šantala Tomo, 124 

389

Šaponja Dragan, 244 

Šavor Vladimir, 245, 247, 249, 268, 369, 380 

Šebrek Dražen, 378 

Šego Mario, 100 

Šeler Zvonko, 61 

Šešelj Vojislav 227 

Šimek Dubravko, 344 

Šimrak Danijel, 375 

Šimrak Petar, 375 

Šincek Goran, 249, 302, 314 

Šincek Hrvoje, 302 

Šincek Ivan, 302 

Šincek Jadranka, 302 

Šincek Roza, 302 

Šit Barija, 277 

Škalić Jure, 375 

Škoro Miroslav, 344 

Škreb Josip, 379 

Škreblin Stjepan, 276 

Škrilac Ana, 302 

Škrilac Blanka, 302 

Škrilac Maja, 302 

Škrilac Matea, 302 

Škrilac Slavko, 302 

Škrilac Vlado, 132, 302, 311, 312 

Škrlec Damir, 21 

Škrlec Branko, 160 

Šokec Danijel, 148, 197, 202, 203 

Šoštarić Ivan, 86, 108, 353, 380 

Šovagović Anja, 347 

Šparavec Josip, 49, 377-379 

Šparavec Stjepan, 375 

Špegelj Martin, 23, 34 

Štefanek Vinko, 364 

Šušak Gojko, 22, 201, 216, 259 

Šutić Zoran, 382 

Švraka Rešad, 217 

T 

Tači Špejtim, 224 

Tafra Anđela, 303 

Tafra Ivan, 303 

Tafra Renato, 102, 303, 310 

Tatalović Mladen, 126 

Tatarević Sulejman, 218, 244, 263, 287 

Težulati Zdeslav, 149, 249, 263 

Tijardović Mato, 352 

Tokić Franjo, 100, 133 

Tolić Tomislav, 216 

Tolj Ivan, 168 

Tolj Slobodan, 100, 130, 133 

Tomac Zdravko, 212, 213 

Topić Zvonimir, 102 

Trbušić Darko, 161 

Trotić Robert, 270, 277 

Tršinski Dubravko, 136, 150, 227 

Trubelja Josip, 200 

Tucibat Mladen, 108, 231, 266 

Tuđman Franjo, 16, 22, 23, 25, 34, 35, 189, 194, 

214, 253, 287, 343, 361, 364, 378 

Tuđman Miroslav, 212 

Turčić Stjepan, 67, 78, 80 

Turić Gordana, 383 

Turkalj Drago, 195 

Tus Anton, 11, 23, 69, 87-89, 91, 197, 199, 206, 

212-214, 251, 343, 357-362 

Tušek Krešimir, 109, 114 

U 

Ujlaki Robert, 377 

Unger Franc, 379 

Užarević Biserka, 305 

Užarević Damir, 130, 135, 305, 311 

Užarević Katarina, 305 

Užarević Martina, 305 

V 

Varga Dražen, 343, 344 

Varga Petar, 344 

Vdović Božidar, 131, 132 

Vedriš Mladen, 23 

Veriga Nenad, 108 

Verunica Josip, 102, 368, 379, 380 

Verunuca Kristijan, 134 

Vidaković Davor, 379 

Vidiček Nenad, 108 

Vidić Pero, 379 

Vidmar Krunoslav, 377-379 

Vladanović Zdravko, 135 

Vnučec Slavko, 190 

Voća Elvira, 347 

Vojnović Božica, 303 

Vojnović Kristijan, 303 

Vojnović Milutin, 303 

Vojnović Pamela 303 

Vojnović Veselin, 111, 303 

Vojnović Zdravka, 303 

Vonić Ana, 185 

Vranko Davorin, 227, 268 

Vrbanac Vinko, 212 

Vrbanec Dragica, 303 

Vrbanec Mario, 303 

Vrbanec Stjepan, 303 

Vrbanović Anđelko, 217 

Vrbašić Branko, 182 

Vucibat Mladen, 232, 267 

Vučenik Marijan, 47 

Vujčić Ivan, 98, 167 

Vujić Goran, 65, 111, 116, 201 

Vukelić Dragan, 126, 150 

Vukić Franjo, 375 

Vukov Colić Karmela, 199, 343 

W 

Walsh Kevin, 375 

Walsh Patrik, 375 

Z 

Zeba Ana, 303 

Zeba Edita, 303 

Zeba Jozo, 303 

Zeba Ljubica, 303 

Zeba Rudo, 115, 196, 303 

Zeba Svjetlana, 303 

Zeljko Ante, 62, 304 

Zeljko Mara, 304 

Zeljko Marija, 304 

Zeljko Mate, 304 

Zeljko Stjepan, 304 

Zidar Josip (Braco), 54, 70 

Zlatić Ivan, 200 

Zlatić Zlatko, 307 

Zorić Mato, 190, 213 

Ž 

Žanić Aleksandar, 245, 255, 379 

Žeželj Josip, 217 

Žinić Dejan, 124 

Žinić Zdravko, 125, 126, 369, 380 

Živko Luka, 49, 377-379 

Živković Ivan, 217, 218, 259 

Žugaj Ilija, 359, 361, 375 

Žugaj Ivan, 259 

390

Kazalo mjesta 

A 

Afganistan, 114 

Amalijino polje, 97, 148 

Andrijevići, 72, 75 

Antunovac, 93, 95, 97, 99-101, 106-108, 112, 

113, 121-123, 127-134, 141, 196, 214, 302, 

305, 311, 312, 368, 374 

Arbutine Vrpoljske, 263 

Ašpergeri, 63 

Auguštanovec, 67, 78, 82-84, 86, 87 

B 

Babin kesten, 257, 259, 260 

Bačuga, 234 

Bair, 46, 49, 51 

Banovina, 10, 23, 44, 54, 63, 66, 67, 67, 72, 78, 

81, 176, 215, 222, 226, 234, 235, 244, 251, 

253, 257, 260, 263, 265, 268, 284-287 

Banski Kovačevac, 56 

Banja Luka, 46 

Baranja, 191 

Bartolovac, 138 

Batinovac, 85 

Bedford, 375 

Beketinci, 93-95, 99, 102, 103, 106, 123, 131, 

134, 138, 139, 141, 143, 145, 146, 175, 177, 

180, 183, 185, 188, 190, 192-194, 197-201, 

206, 212, 213, 293, 301, 303, 310, 359 

Beograd, 16, 25, 93, 300 

Bestrma, 241, 245, 254, 256, 259 

Bezenice, 101 

Bihać, 233 

Bijele Klade, 99, 143 

Bijelića glava, 260, 263, 268 

Bijelo Brdo, 93 

Bijelo Brdo (Derventa, BiH), 301 

Bizek (Zagreb), 41 

Bizovačke toplice, 194 

Bjelovar, 60, 92, 234, 235, 244, 253, 257, 260 

Blinja, 241, 244-246, 249, 252, 254, 256 

Blinjski Kut, 12, 241, 245, 249, 252, 254-256, 

314 

Bobota, 141 

Bobotski kanal, 93, 97, 99, 101, 108, 113-115, 

123, 127, 133, 138, 139, 141, 143, 145, 147, 

148, 156, 158, 176, 181, 190, 191 

Borčec (Zagreb), 41, 272 

Borojevići, 257, 259, 268 

Borovo (selo), 17, 93 

Bosanska Posavina, 194, 216 

Bosanski Brod, 301 

Bosansko Grahovo, 233 

Bosna i Hercegovina, 16-18, 20, 46, 47, 63, 93, 

191, 200, 233-235, 259, 260, 268, 270, 274, 

285, 294, 295, 298, 300, 301, 303, 304 

Božići, 60 

Brđani, 252 

Brđani Cesta, 256 

Brđani Šamarički, 260, 263, 265, 270, 274, 275 

Bregana Pisarovinska, 59 

Brest Pokupski, 56 

Brestača, 46, 47, 49 

Brezje, 85 

Breznica Našička, 92 

Brezova glava, 260, 263 

Brezovac (Subocki), 51 

Brezovica, 355 

Brezovo Polje, 270 

Brežane Lekeničke, 239, 241 

Bricin Bunar, 141 

Brijest, 130, 141 

Briješće, 93, 95, 98, 99, 106, 123, 129, 130, 305 

Britveci, 60 

Brnjeuša, 235 

Bročice, 49 

Bućani, 60 

Budičina, 251, 256 

Budimci, 141 

Bujavica, 46, 51 

Bukovac, 67 

Bukovci, 72 

Buševec, 54 

Bužim, 266 

C 

Cabuna, 92 

Caprag (Sisak), 234, 241, 244, 245, 249, 250, 

252-254, 275, 276, 285 

Cerje Letovaničko, 239 

Cerje Pokupsko, 63, 67, 78, 82-84, 87 

Cepeliš, 227 

Cerovski vrh, 71, 82, 84, 85 

Cetinje, 294 

Crna Bara, 139 

Crna Draga, 56, 59-61 

Crna Gora, 16-18, 294 

Cvetković Brdo, 84 

Cvetojevići, 264, 265 

Cvijanovića Kosa, 256 

Č 

Čačinci, 92 

Čakalska Kosa, 256 

Čazma, 92 

Čemernica, 260, 268 

Čepin, 95, 98, 99, 101, 127, 129, 130, 141, 168, 

172, 179 

Češko Selo, 249 

Čremušnica, 56, 67, 69, 74 

Črnomerec (Zagreb), 7, 31-34, 37, 43, 60, 138, 

139, 142, 143, 216, 220, 234 

Ć 

Ćirovo brdo, 223, 227 

D 

Dalmacija, 176, 234 

Dalj, 93 

Deanovići, 234 

Demerje, 3, 355 

Derventa, 301, 303 

Desno Sredičko, 43, 56, 58, 60, 61 

Desni Degoj, 67 

Desni Štefanki, 23, 56, 59 

Devetaci, 268 

Dinara, 233 

Divoš, 97, 100, 101, 107, 108, 113, 123, 127, 

130, 132, 133, 138, 139, 141, 147 

Dobra Draga, 84 

Dobra zemlja, 158 

Dobrenića brdo, 72 

Dodoši, 263 

Dolje, 41 

Donja Bačuga, 234 

Donja Kinjačka, 252, 256 

Donja Kupčina, 62 

Donja Lomnica, 10, 44, 67 

Donja Ljubina, 268 

Donja Motičina, 92 

Donja Pastuša, 263 

Donja Sočanica, 263, 268 

Donja Stupnica, 260, 263, 271, 276 

Donja Subocka, 51 

Donjani, 244, 246, 252, 256 

Donje Komarevo, 239-241, 293, 295, 298, 302 

391

Donje Mokrice, 223, 228, 234, 235 

Donje Taborište, 67, 69, 72, 74, 75 

Donje Vrapče (Zagreb), 272 

Donji Crnać, 304 

Donji Javoranj, 263 

Donji Miholjac, 92 

Donji Pedalj, 260, 263, 267 

Donji Vrbljani, 295 

Donji Vukojevac, 239 

Donji Žirovac, 270 

Dopsin, 93, 97, 106, 107, 111, 138, 139, 141, 

143, 145, 146, 148, 158, 161-167, 174, 177, 

183, 185, 187, 190, 192, 199-201, 204, 213, 

214, 294, 296, 299, 359 

Dragičina, 294 

Drakulići, 235 

Drava, 192 

Drenov Bok, 47, 49 

Drljače, 254, 256 

Drvar, 233 

Duboki Jarak, 37 

Dubranec, 82 

Dubrava (Zagreb), 34, 216, 234, 343 

Dubrovnik, 12, 201, 347 

Dugo Selo, 21, 23, 58, 62, 215 

Dugo Selo Lasinjsko, 60 

Dukići, 256 

Dumače, 227 

Dužica, 239 

Dvor na Uni, 12, 23, 234, 243, 254, 257, 260, 

263-268, 270, 276, 285 

Dvoranci, 59 

Dvorjanci, 60 

Đ 

Đakovo, 93, 95, 99, 102, 103, 108, 113, 127, 

136, 138, 139, 141, 147, 156, 167, 169, 170, 

172, 174, 177, 189, 190, 191, 197, 212-215, 

253, 294, 296 

Đurđevac, 92 

E 

Engleska, 375 

Erdut, 93 

Ernestinovo, 93, 95, 97, 98, 100, 101, 106, 107, 

108, 110, 111, 113-115, 118, 121, 123, 126, 

127, 132, 133, 138, 139, 141, 143, 147, 168, 

169, 172, 176, 179, 190, 191, 195, 196, 308, 

309, 352, 368, 374 

F 

Farkašić, 227 

Feričanci, 92 

G 

Gaboš, 141, 196 

Gage, 263, 266, 267 

Gajdekovo, 67, 72 

Gajnice (Zagreb), 114, 115, 259, 271, 272, 276, 

284, 359, 368, 374 

Gladovec Pokupski, 83 

Glamoč, 233 

Glavica, 41 

Glina, 12, 56, 67, 69, 70, 72, 81, 99, 228, 229, 

234, 235, 242-244, 253, 254, 257, 260, 263- 

265, 268, 270, 276, 285 

Goli Vrh, 63, 83 

Golinja, 75, 84 

Gora, 228, 229, 234, 235 

Gorica Jamnička, 59 

Gorjani, 95, 103, 106, 131, 132, 136, 145, 177 

Gornja Bačuga, 56 

Gornja Bučica, 67, 69, 72, 74, 75, 84 

Gornja Lovča, 257, 259, 275 

Gornja Ljubina, 263 

Gornja Stupnica, 263, 271, 272, 276 

Gornje Cerje Letovaničko, 239 

Gornje Komarevo, 239-241, 244 

Gornje Mokrice, 223, 225, 227, 234 

Gornje Selište, 234 

Gornje Taborište, 67, 69, 72, 75 

Gornje Vrapče (Zagreb), 3, 26, 41, 272, 276, 356 

Gornji Hruševac, 55, 67, 71 

Gornji Javoranj, 260, 263, 275 

Gornji Pedalj, 260 

Gornji Rajić, 49, 51 

Gornji Stenjevec (Zagreb), 375 

Gornji Žirovac, 270 

Gospić, 234 

Graberje, 223 

Grabovac Banski, 234 

Grabovica, 260 

Gračanica, 260, 268 

Gračanica Šišinečka, 67, 69 

Gradac, 60, 62 

Gradići, 10, 44, 52, 54 

Gradusa, 240, 256 

Grmušani, 263, 265, 268 

Grude, 294, 295 

Grujino brdo, 263 

Gvozdansko, 260, 263, 265, 268, 270 

H 

Haag, 18 

Hercegovina, 201 

Horvati, 63, 65 

Hotnja, 83 

Hrastin, 93, 95, 97-102, 106-108, 111, 113, 121, 

123, 124, 126, 127, 132, 135, 138, 139, 141, 

143, 147, 148, 151, 154-158, 160, 167-169, 

172-176, 179-183, 185, 189-193, 195-197, 

199, 201, 204, 206, 214, 303, 359 

Hrastova Kosa, 67 

Hrastovica, 78, 223, 227 

Hrgovići, 72, 74 

Hrvatska, 7, 10, 11, 13, 15-20, 23, 25, 32, 37, 46, 

81, 92, 113, 118, 119, 139, 168, 172, 176, 

183, 185, 190, 195, 197, 214, 217, 220, 229, 

231, 233-235, 239, 254, 268, 272, 286, 287, 

357, 360, 362, 364, 374, 375, 382 

Hrvatska Dubica, 234, 244, 288 

Hrvatska Kostajnica, 23, 99, 234, 241, 244, 251, 

253, 256, 257, 259, 260, 268 

Hrvatsko Podunavlje, 272, 287 

Hrvatsko zagorje, 23 

I 

Ilovčak, 74 

Ivanić Grad, 49, 52, 92, 305 

Ivanovac, 92, 93, 95, 97, 99-101, 106-108, 113, 

114, 121, 123, 127, 130-133, 141, 168, 179, 

191, 214, 300-302, 311, 312, 368, 381 

Ivanovački salaš, 130 

Ivanja Reka, 92 

J 

Jabukovac, 263, 271 

Jagari, 59 

Jagodići, 83 

Jagodište (Zagreb), 41 

Jakovala, 99, 129 

Jamaričko brdo, 47 

Jamnica Pisarovinska, 61 

Jamnička Kiselica, 56, 57, 59, 60, 62, 63, 84, 304 

Jandrej, 59 

Jankomir (Zagreb), 276 

Jankovac, 252 

Jarek (Zagreb), 41 

Jasenovac, 46, 49 

Jasikova kosa, 221, 225, 229 

Jastrebarsko, 54, 56, 58-60, 62, 63, 65, 66, 83, 

87-90, 92, 136, 215 

Javnica, 260, 265 

Javor, 223, 227 

Jazavica, 49, 52 

Jazvenik, 56 

Jelisavac, 92 

Jokina glava, 263 

Josipovac, 102, 103, 106, 177, 374 

Josipovac Punitovački, 106, 192 

392

Jošavica, 254, 256 

Joševica, 263, 267 

Jovanovo brdo, 240 

Jugoslavija, 16-18, 25, 32 

Jurčevac, 67 

Jurjevac Punitovački, 93, 95, 106, 123, 126, 139, 

143, 145, 158, 296 

K 

Kablar, 56 

Kamenjača, 260, 265 

Karlobag, 16 

Karlovac, 16, 56, 63, 233 

Kaurići, 67 

Kepčije, 260, 263 

Kerestinec, 63 

Kereš kanal, 138, 139, 148, 157 

Kinjačka, 254 

Kladari Donji, 300 

Klampari, 84 

Klinac, 234 

Klinac grad, 229, 235 

Klisa, 141 

Klobučak, 239, 241, 243, 245, 249, 256 

Kloštar Ivanić, 92 

Kljajići, 240, 254, 256 

Kljuka, 83 

Knezovljani, 240, 241, 254, 256, 257, 259, 264, 

274, 276 

Knin, 19, 233 

Kobiljača, 67, 72, 74, 75 

Kolabin Jarak, 268 

Kolođvar, 130 

Komarevo, 12, 239-246, 249, 251, 254-256, 274, 

313, 314, 368, 381 

Komletinci, 359 

Komogovina, 234, 241, 254, 256, 257, 259, 262, 

263 

Konjska glava, 221, 225, 360 

Koprivna, 98, 102, 106, 107, 108, 123, 139, 141, 

143, 147, 156, 157, 168, 172, 176, 179, 180, 

181, 191, 192, 195 

Kordun, 23, 63, 66, 67, 69, 1767, 234, 260 

Korita, 46, 47, 51, 52 

Korođgrad, 95, 99, 101, 107, 130, 134 

Kosna, 260, 263 

Kosovo, 16 

Kostajničko vrelo, 270 

Košutarica, 46, 47, 49-51 

Kotor, 294 

Kotar šuma, 251 

Kotarani, 12, 265, 268-270 

Kovačevići, 270 

Kozarice, 49 

Kozjača, 54 

Kraljevčani, 263 

Krapina, 242 

Krapina (rijeka), 41 

Krapje, 47 

Kravarsko, 54, 55, 67, 75, 83 

Kravarščica, 82, 84 

Krčevine, 255 

Krepečanci, 84, 86 

Kričke, 46, 47, 52 

Krivodol, 259, 260, 263 

Križ, 223, 227 

Križ Hrastovački, 227 

Križevci, 59, 60 

Kruge (Zagreb), 216, 220 

Kukolji, 75 

Kupa, 10, 11, 21, 23, 43, 44, 54, 56, 59-63, 66, 

67, 69-78, 80-84, 87, 88, 114, 215, 225, 226, 

229, 235, 357, 359, 362, 383 

Kupinec, 63, 83 

Kupinečki Kraljevec, 63 

Kupinovac, 92 

Kupljenovo, 300 

Kupres, 233 

Kupreško polje, 233 

Kutina, 49, 234 

L 

Ladvenjak, 56 

Lađanska, 92 

Lasinja, 10, 43, 44, 56-63, 66, 67, 72, 80, 82, 83, 

301 

Laslovo, 93, 108, 196, 374 

Ledinjak, 257, 259, 260 

Lekenik, 54, 56, 236-238, 240, 241 

Letovanci, 254 

Letovanić, 225 

Lijevi Degoj, 67, 82, 83 

Lijevi Štefanki, 23, 63, 83-85 

Lika, 176, 234 

Lipik, 46, 47, 51, 52 

Livana, 93, 95, 98, 99, 123, 134 

Livanjsko polje, 233 

Lobor, 299 

Lomnica, 54 

Lovča, 259 

Lovska, 51, 52 

Loznica, 56 

Lukači, 60 

Lukavec, 54 

Luketići, 59 

Lukinić Brdo, 54, 82-84 

Lukinići, 84-86 

Luščani, 234 

Lužanjek, 234, 241 

LJ 

Ljeskovac, 270 

Ljubina, 268, 270 

M 

Mačkovo Selo, 263 

Madžari, 234, 245, 253, 256 

Madžarska Kosa, 241, 252, 256 

Mahovljani, 46 

Maja, 234 

Majdan, 268, 270 

Majske Poljane, 235 

Makarovača, 268, 270 

Maksimir (Zagreb), 34 

Mala Branjevina, 99, 139, 148, 150 

Mala Buna, 54 

Mala Gorica, 56 

Mali Gradac, 69 

Mala Gradusa, 254, 256, 275 

Mala Paukova, 257 

Malešnica (Zagreb), 272, 276, 359 

Mali Obljaj, 234 

Mali Pomoćin, 158 

Mali Rastovac, 139 

Mali rit, 93, 108, 123, 127, 133, 141 

Marinbrod, 234 

Markušica, 93, 141, 191 

Martinci Čepinski, 108 

Marušići, 59 

Matica, 108, 123, 127 

Mečenčani, 254, 256, 259 

Medarevo brdo, 240 

Medveščak (Zagreb), 12, 34, 189, 199, 212, 213, 

215 

Međurače, 223, 227 

Mihelji, 60 

Mikleuš, 92 

Mikuljić brdo, 51 

Mikuševići, 63 

Milatovići, 83 

Milekovići, 223 

Miličevići, 267 

Miočinovići, 263 

Mlaka, 49 

Mokrički Lug, 225 

Mostar, 297 

Mošćenica, 249 

Moštanica, 234, 256 

Mračaj, 234 

Mravinci, 74, 75 

393

N 

Nabrđe, 177, 178, 189 

Narta, 92 

Našice, 89, 91-93, 95, 99, 102, 103, 130, 132, 

135, 138, 139, 147, 148, 167, 190, 191, 197, 

213, 215 

Nebojan, 67, 72, 80, 227, 297, 360 

Nemetin, 139, 141 

Nova Bukovica, 92 

Nova Gradiška, 46 

Nova Tenja, 130, 133, 141 

Novi Grabovac, 46, 47, 49, 51, 52 

Novi Lužani, 303 

Novi Sad, 93 

Novi Seleš, 93, 101, 107, 108, 127, 129, 130, 

133, 141 

Novi Zagreb, 23, 31, 34, 43, 299 

Novo Brdo, 67, 71 

Novo Selište, 223, 227 

Novo Selo, 234, 249 

Novo Selo Glinsko, 234 

Novo Selo Lasinjsko, 56, 59, 60, 62 

Novska, 10, 23, 44, 46-49, 51-53, 63, 81, 82, 

114, 234 

Nuštar, 359 

O 

Obljaj, 234 

Ogulin, 16 

Okučani, 46, 47, 52 

Omiš, 305 

Opatija, 67, 82, 84 

Oranice (Zagreb), 26, 119, 350, 352, 368, 381 

Orečići, 60 

Orlovnjak, 93, 99, 101, 106, 107, 127, 129, 133, 

147 

Osijek, 11, 93, 95, 97, 99, 100, 102, 103, 107, 

108, 111, 113, 114, 119, 123, 124, 126, 127, 

130-135, 138-141, 143, 145, 147, 148, 156, 

167, 168, 171, 172, 177, 179, 180, 182, 185, 

186, 189-197, 212-215, 234, 296, 300, 303, 

305, 343, 347, 357, 359, 362 

Otinovci, 298 

Ovčara (Čepinska), 101, 107, 132 

P 

Paklenica, 47, 49 

Pakovo Selo, 364 

Pakrac, 16, 17, 46 

Pančevo, 56 

Panjani, 256 

Papuk, 92 

Paulin Dvor, 93, 95, 97, 98, 100-102, 106-116, 

118, 121-127, 132, 135, 138, 139, 141, 143, 

145, 147, 148, 151, 156-158, 167-169, 172, 

175, 176, 179, 180, 184, 190-192, 195, 214, 

295, 297-300, 302, 303, 308, 368 

Paun Brdo, 85 

Perjavica (Zagreb), 41 

Peruča, 234, 244 

Peščenica, 239 

Peščenica (Zagreb), 23, 31, 34. 44, 56, 73, 234, 

375 

Petkovac, 256 

Petrijevci, 141, 256 

Petrinja, 12, 26, 44, 56, 78, 99, 221, 223-225, 

227-229, 234, 235, 240, 243, 244, 253, 254, 

256, 257, 259, 260, 267, 271, 285 

Petrinjci, 251 

Petrova Gora, 299 

Petrova Slatina, 97, 98, 101, 102, 106, 107, 108, 

110, 114, 123, 139. 141, 143, 147, 156, 157, 

167, 168, 172, 176, 179, 190-192, 195, 196 

Petrovina, 44 

Pisarovina, 59, 62, 63 

Piskavica, 252 

Plavićevica, 259 

Plesmo, 47, 52 

Pleso, 44 

Plitvice, 17 

Podgoljak, 84 

Podgorač, 92, 197 

Podravina, 93 

Podrinje, 93, 141 

Podsused (Zagreb), 25-27, 32, 33, 41, 44, 47, 51, 

52, 63, 75, 78, 83, 84, 88, 95, 97, 101, 102, 

107, 108, 113, 115, 121, 123, 124, 126, 174, 

176, 183, 189, 190, 272, 294, 309, 317, 350- 

352, 362, 366-368, 372, 380, 381, 382 

Podvornica, 54 

Pokuplje, 62, 67, 76, 78 

Pokupsko, 10, 54, 56, 63, 65-70, 72, 74-86, 88, 

114, 194, 215, 219, 297, 299, 383 

Polača, 17 

Poljana Lekenička, 239 

Ponikve (Zagreb), 41, 361-363 

Poreč, 379 

Posavina, 23, 93 

Potočani, 260 

Pračno, 239, 249 

Prečko (Zagreb), 23, 26, 43 

Preloščica, 135 

Prevršac, 256 

Pribilović brdo, 219, 221-223, 225-229, 235, 285 

Price, 256 

Prijedor, 46 

Prkos Lasinjski, 60 

Pujić, 49 

Punitovac, 374 

Pupnovac, 245 

R 

Radljevac, 102, 147 

Radonja Luka, 256 

Rajić, 46, 47, 52 

Rakitje, 25, 26, 32, 33, 43 

Rakitnica, 92 

Rakov Potok, 63-65, 67 

Ribari, 56 

Rosinjača (Rosinjska bara), 129, 133 

Rovine, 60 

Roždanik, 52 

Roženica, 83 

Rudići, 260, 263, 268 

Rudine, 101 

Rujevac, 270, 276 

S 

Salaj kanal, 99 

Samardžije, 260 

Samobor, 3, 10, 34, 40, 43, 44, 56, 59, 137, 220, 

224, 229, 231, 296, 297, 355 

Sarvaško Polje, 93 

Satnica Đakovačka, 95 

Sava, 26, 41, 46, 47, 49, 192 

Savinovac, 240 

Segedinac, 93, 141 

Sela, 240 

Selsko Brdo, 59 

Sesvete, 12, 34, 234 

Sibić, 229, 235 

Sisak, 54, 227, 229, 234, 235, 239-242, 244-246, 

249, 252-254, 271, 273-276, 285, 314 

Sjedinjene Američke Države, 287 

Sjeverna Kosa, 241, 245, 252, 256 

Sjeverovac, 240-242, 256, 259 

Skender Brdo, 82, 84 

Sladojevci, 92 

Slana, 67 

Slatina, 225 

Slatina (Podravska), 92, 102, 145, 147, 148, 296 

Slavonija, 13, 34, 46, 59, 89, 91-93, 102, 103, 

106, 136, 138, 139, 144, 157, 163, 166, 167, 

174, 176, 179, 183, 189, 195-197, 204, 212, 

215, 216, 233, 288, 305, 347, 352, 353, 357, 

359, 360, 362 

394

Slatina Pokupska, 67, 69, 71, 72, 74, 75, 294 

Slavonski Brod, 301 

Slovenija, 11, 16, 17, 32, 78 

Slunjski Moravci, 56 

Sočanica, 268-270 

Sokolovac, 240, 241, 246, 249, 252, 256 

Sokolovac brdo, 244 

Split, 233, 305, 343, 384 

Srb, 16 

Srbija, 16-19, 72, 93, 119 

Srebrenica, 233 

Srednje Mokrice, 227, 234 

Stambolije, 260, 263, 267, 268 

Stari Grabovac, 46, 47, 49, 52 

Stari Gradac, 92 

Stari Orlovnjak, 141 

Stari Seleš, 93, 106, 108, 133, 141 

Staro Selo, 240, 241, 256 

Stenjevec (Zagreb), 12, 32, 41, 44, 107, 115, 219, 

272, 276, 305, 307, 309, 350, 352, 359, 361, 

368, 372, 381, 382 

Stojanovac, 245, 249 

Strašnik, 223, 234 

Stražbenica, 251, 256 

Stupnik, 63, 83 

Subocka, 46, 47 

Suhopolje, 92 

Sunja, 135, 234, 235, 244, 256, 257 

Susedgrad (Zagreb), 3, 7, 11, 13, 21, 23-27, 31- 

35, 37, 41, 43, 78, 103, 107, 136, 182, 190, 

212, 213, 215, 217-219, 224, 229, 232, 236, 

237, 272, 276, 277, 287, 288, 307, 309, 348, 

352, 357, 359-362, 365, 367, 368, 370, 375- 

380, 382, 383 

Sveta Helena, 355 

Sveto Trojstvo, 67, 70-75, 78, 79, 81, 223, 227 

Š 

Šabac, 56, 93, 127 

Šanja, 225, 227 

Šamarica, 241, 257 

Šemovci, 92 

Šestak Brdo, 67, 75, 83-85 

Šestanj, 297, 360 

Šestanj brdo, 221-223, 227, 229, 235, 285 

Široki Brijeg, 304 

Široko Polje, 99, 127, 129 

Šišinec, 67 

Šodolovci, 97, 98, 101, 107, 126, 139, 141, 143. 

147, 156, 157, 168, 172, 179, 180, 182, 191 

Špansko (Zagreb), 3, 119, 272, 350, 353, 368, 

381 

Švrakarica, 260 

T 

Taborište, 234 

Tenja, 93, 99, 101, 106, 107, 127, 129, 133, 141, 

147, 196 

Tomašinci, 294, 296, 300, 303 

Topolnjaci, 61 

Tordinci, 93 

Trebež, 135 

Trepča, 60, 74 

Trešnjevka (Zagreb), 26, 31, 32, 34, 60, 62, 234, 

239 

Trešnjica, 139 

Trgovi, 12, 254, 260, 263, 265-268, 270, 271, 

276 

Trninići, 259 

Trnjani, 78, 240, 254, 256 

Trnje (Zagreb), 34, 62, 234, 239 

Trokut, 51, 52 

Trpinja, 93 

Turanj, 299 

Turkalji, 61 

U 

Udetin, 260 

Umetić, 256 

Una, 268 

Utinja, 225 

V 

Valpovo, 103, 132, 215 

Vanići, 260, 263, 265, 268 

Varaždin, 303, 368 

Vaška, 296 

Velika Branjevina, 95, 99 

Velika Buna, 10, 54, 55 

Velika Gorica, 10, 34, 44, 54, 56, 67, 69-73, 78, 

81, 83, 87, 88, ¸94, 197, 216, 234, 271, 305, 

343 

Velika Gradusa, 254, 256, 276 

Veliki Obljaj, 234 

Veliki Pašnjak, 133 

Veliki Rastovac, 95, 102, 104, 139, 296 

Veliki Strug, 47 

Viktorovac (Sisak), 235, 239, 253, 275 

Vilensko brdo, 263, 267 

Vinica (potok), 72 

Vinkovci, 93, 196, 214, 362 

Virovitica, 16, 60, 92, 234, 302 

Visočani, 368 

Visoko brdo, 257 

Vladislavci, 93, 95-98, 101, 105, 106, 108-111, 

113-116, 121, 123-127, 132, 138, 139, 141, 

143, 145, 147-150, 152-159, 168, 169, 173, 

176, 177, 179, 180, 182, 183, 185-188, 190- 

193, 196, 197, 199, 214, 294, 309, 359, 368, 

370, 372, 374 

Voćin, 92 

Vodice, 379 

Vojnić, 56, 60 

Vojvodina, 16 

Volinja, 268 

Vrapčak (potok), 41 

Vrapčanski potok, 26, 27 

Vrapče (Zagreb), 115, 120, 309, 350, 352, 368, 

372, 380-382 

Vratnice, 260, 263 

Vrebčevac, 251 

Vrginmost, 27, 56, 58, 60, 63, 67, 70 

Vrpolje Bansko, 263, 265, 270, 275 

Vučjak, 223, 227, 241, 243, 249 

Vujanić, 59 

Vujanić brdo, 59 

Vuka, 93, 95, 97-99, 101, 102, 103, 106, 107, 

108, 113, 115, 123, 126, 132, 138, 139, 143, 

145, 147, 156, 158, 166, 167, 174, 176, 179, 

190-192, 194, 204, 206, 359 

Vukelići, 263 

Vukomerečke gorice, 67, 69 

Vukoševac, 256 

Vukovar, 11, 17, 92, 93, 133, 357, 383 

Vukovina, 54 

Z 

Zabok, 49 

Zadar, 17, 364 

Zagreb, 3, 7, 8, 10, 11, 13, 18, 20, 21, 23-26, 31, 

34, 36, 37, 43-45, 49, 51, 52, 54, 56-60, 62, 

63, 65, 66, 67, 72, 73, 78, 84, 87-89, 91-93, 

99, 103, 115, 126, 132, 134-138, 139, 148, 

156, 158, 163, 167, 168, 173, 174, 177, 

179, 182, 189, 197, 201, 212, 213, 215-218, 

220, 221, 223, 224, 229, 230, 232, 234-237, 

239-241, 244, 245, 253, 254, 260, 265, 268, 

270-272, 274-277, 284-287, 293-305, 307, 

309, 343, 348, 350-353, 355-369, 375, 376, 

378-380, 382-384 

Zakopa, 260 

Zaloj, 67, 72 

Zamlača, 268 

Zaprešić, 3, 12, 25, 31, 32, 34, 41, 60, 297, 300, 

354 

Zdenčina, 56 

Zemun, 93, 127 

Zgurić Brdo, 85 

395

Zlatar Bistrica, 299 

Zlatovići, 263 

Zrin, 12, 254, 260 

Zrinska gora, 12, 234, 241, 260, 263, 265, 270, 

271, 274, 275, 285 

Zrinska kula, 263 

Ž 

Žabari, 276 

Žažina, 54 

Ženeva, 233 

Žirovac, 12, 234, 254 

Živkovići, 263 

Županja, 93, 190 

Župić, 223, 227 

Žutići, 84 

Žužići, 84 

396

KRATICE 

ABiH – Armija Bosne i Hercegovine 

AP – automatska puška 

ARJ – artiljerijsko-raketna jedinica 

b/d – bojno djelovanje 

b/e – bojni ešalon 

BiH – Bosna i Hercegovina 

b/k – bojni komplet 

BMW – Bayerische Motoren Werke 

BOV – bojno vozilo 

br – brigada 

BrAG – brigadna artiljerijska grupa 

BS – bojna skupina 

b/s – bojna spremnost 

BsT – bestrzajni top 

BUB 120 mm – bitnica univerzalnih bacača 120 mm 

bVBR – baterija višecjevnih bacača raketa 

BVP – borbeno vozilo pješaštva 

CZ – Civilna zaštita 

DG – diverzantska grupa 

dp – domobranska pukovnija 

dr. – drugo 

EU – Europska unija 

g. – godina 

god. – godina 

GrŠTO – Gradski štab Teritorijalne obrane 

GS HV – Glavni stožer Hrvatske vojske 

GS OS RH – Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske 

GSNO – Gradski sekretarijat za narodnu obranu 

hab – haubička bitnica 

HBDR – hrvatski branitelji Domovinskog rata 

HDZ – Hrvatska demokratska zajednica 

HOS – Hrvatske obrambene snage 

HRT – Hrvatska radiotelevizija 

HRVI – hrvatski ratni vojni invalidi 

HRZ – Hrvatsko ratno zrakoplovstvo 

HTV – Hrvatska televizija 

HV – Hrvatska vojska 

HVIDRA – hrvatski vojni invalidi Domovinskog rata 

HVO – Hrvatsko vijeće obrane 

IDG – izvidničko-diverzantska grupa 

INP – izvedbeno-nastavni poslovi 

IPD – informativno-politička djelatnost 

ISAF – International Security Assistance Force (Međunarodne 

snage za podršku sigurnosti) 

IZM – izmješteno zapovjedno mjesto 

JNA – Jugoslavenska narodna armija 

k. – kota 

kg – kilogram 

km – kilometar 

km/h – kilometara na sat 

kom. – komad 

KŠ – krizni štab 

KUD – kulturno-umjetničko društvo 

KZ – kriptozaštita 

Larv PZO – laki artiljerijsko-raketni vod protuzračne odbrane 

LMB – laka minobacačka bitnica 

LoB – logistička baza 

lpbr – laka pješačka brigada 

m – metar 

mabr – mješovita artiljerijska brigada 

MAD – mješoviti artiljerijski divizijun 

map – mješoviti artiljerijski puk 

MB – minobacač 

mbr – mehanizirana brigada 

MES – minsko-eksplozivna sredstva 

mm – milimetar 

MO – Ministarstvo obrane 

MORH – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske 

MPOAD – mješoviti protuoklopno-artiljerijski divizijun 

mtbr – motorizirana brigada 

MTS – materijalno-tehnička sredstva 

MUP – Ministarstvo unutarnjih poslova 

m/v – motorno vozilo 

MZ – mjesna zajednica 

NATO – North Atlantic Treaty Organisation (Organizacija 

Sjevernoatlantskog ugovora) 

NO – narodna obrana 

NS – načelnik stožera 

NZ – Narodna zaštita 

OG – operativna grupa 

okbr – oklopna brigada 

397

OMKP – organizacijsko-mobilizacijski kadrovski poslovi 

OiO – osmatranje i obavještavanje 

OS RH – Oružane snage Republike Hrvatske 

OS SFRJ – Oružane snage Socijalističke Federativne Republike 

Jugoslavije 

OŠ – osnovna škola 

OT – oklopni transporter 

OZ – operativna zona 

PAM – prutuavionski mitraljez 

PAP – poluautomatska puška 

pb – pješačka bojna 

pbr – pješačka brigada 

PD – politička djelatnost 

pmbr – proleterska mehanizirana brigada 

PO – protuoklopna 

POG – protuoklopna grupa 

POLK – protuoklopni lansirni komplet 

PP – policijska postaja 

PT – protutenkovska 

PU – Policijska uprava 

PZM – pomoćno zapovjedno mjesto 

PZO – protuzračna obrana 

PZT – protuzračni top 

r. – rijeka 

RB – ručni bacač 

RBKO – radiološko-biološko-kemijska obrana 

RBR – ručni bacač raketa 

RH – Republika Hrvatska 

RKŠZ – Regionalni krizni štab za Zagrebačku regiju 

RMr – radiomreža 

RO – radna organizacija 

RP RV i PVO – raketni puk ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne 

odbrane 

RR – ratni raspored 

RT – radna točka 

RVI – ratni vojni invalid 

RVS – rezervni vojni starješina 

s. – selo 

samb – samostalna bojna 

sams – samostalna satnija 

SFRJ – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija 

SIS – sigurnosno-informativna služba 

SJP – specijalna jedinica policije 

SKOJ – Savez komunističke omladine Jugoslavije 

sl. – slično 

SNO – Sekretarijat za narodnu obranu 

SR – Socijalistička Republika 

SRH – Socijalistička Republika Hrvatska 

SŠTO – Sektorski štab Teritorijalne obrane 

SVK – Srpska vojska Krajine 

SVLR – samohodni višecjevni lanser raketa 

ŠNZ – štab Narodne zaštite 

ŠTO – štab Teritorijalne obrane 

TG – taktička grupa 

TMS – tehničko-materijalna sredstva 

TO – Teritorijalna obrana 

TRD – topničko-raketni divizijun 

TS – taktička skupina 

ts – tenkovska satnija 

TŠC – tehničko-školski centar 

tt – trigonometrijska točka 

TV – televizija 

TVNS – Televizija Novi Sad 

UB 120 mm – univerzalni bacač 120 mm 

UHBDR – Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 

UHDDR – Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata 

UN – Ujedinjeni narodi 

UNCRO – United Nations Confidence Restoration Operation 

in Croatia (Operacija Ujedinjenih naroda za povratak 

povjerenja u Hrvatskoj) 

UNPROFOR – United Nations Protection Force (Zaštitne 

snage Ujedinjenih naroda) 

VBR – višecjevni bacač raketa 

VES – vojno-evidencijska specijalnost 

ViZ – vođenje i zapovijedanje 

v/o – vojni obveznik 

VRO – vojno-redarstvena operacija 

ZET – Zagrebački električni tramvaj 

ZM – zapovjedno mjesto 

ZNG – Zbor narodne garde 

ZOGZ – Zapovjedništvo obrane grada Zagreba 

ZP – zborno područje 

ZPZ – Zborno područje Zagreb 

ZUHDDR – Zajednica udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog 

rata 

ZZK – Zapovjedništvo Zagrebačkog korpusa 

398

IZVORI I LITERATURA 

Arhivski fondovi: 

Središnji vojni arhiv MORH-a: 

Fond 101. brigade HV-a 

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog 

rata: 

HR-HMDCDR, 2. – Paradržavne i paravojne postrojbe na 

okupiranom teritoriju RH 

Objavljeni izvori: 

RUPIĆ, Mate, ur., Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.- 

1995., Dokumenti, Knjiga 1, Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj 

i agresija oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih 

postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990.-1991.), Zagreb 

2007. 

RUPIĆ, Mate, ur., Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.- 

1995., Dokumenti, Knjiga 2, Dokumenti institucija pobunjenih 

Srba (1990.-1991.), Zagreb 2007. 

Tisak: 

Večernji list, Zagreb 

Vjesnik, Zagreb 

Glas Slavonije, Osijek 

Gardist, Osijek 

Hrvatski vojnik, Zagreb 

Narodna armija, Beograd 

Literatura: 

BARIĆ, Nikica, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb 

2005. 

BEBEK, Zlatko, ur., Rosinjača, Osijek 2012. 

BILANDŽIĆ, Dušan, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 

1999. 

BOBETKO, Janko, Sve moje bitke, Zagreb 1996. 

BOŽIĆ, Aleksandar, GORŠETA, Damir, 153. velikogorička 

brigada HV, Velika Gorica 2002. 

BULATOVIĆ, Momir, Pravila ćutanja: istiniti politički triler s 

poznatim završetkom, Beograd 2004. 

DRAGOVIĆ Ratko-Klek, Deset godina poslije, Autentično svjedočanstvo 

o Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj, Zagreb 

2003. 

Đakovština u Domovinskom ratu, Đakovo 1993. 

GAJDEK, Đuro, Petrinjska bojišnica 1991.-1995., Petrinja 

2008. 

JAVOROVIĆ, Božidar, Narodna zaštita grada Zagreba u Domovinskom 

ratu, Zagreb 1996. 

JOVIĆ, Borisav, Poslednji dani SFRJ, Beograd 1996. 

KADIJEVIĆ, Veljko, Moje viđenje raspada, Beograd 1993. 

DUBRAVICA, Branko, RAKIĆ, Rajko, Kratak pregled vojnih 

djelovanja u Domovinskom ratu 1991.-1995., Zagreb 2009. 

KRIŽE GRAČANIN, Željka, NAZOR, Ante, ur., Republika 

Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Memoarsko gradivo, 

Knjiga 4., Zapisi s Banovine 1990., 1991., 1995., Zagreb 

2009. 

Kronologija rata, Hrvatska 1989. – 1998., Bosna i Hercegovina, 

Hrvatski informativni centar, Zagreb 1998. 

KUČINAC, Robert, Miris baruta, Zagreb 1994. 

MARIJAN, Davor, Bitka za Vukovar, Zagreb – Slavonski Brod, 

2004. 

MARIJAN, Davor, Novska u Domovinskom ratu, Novska 2009. 

MARIJAN, Davor, Oluja, Zagreb 2007. 

MARIJAN, Davor, Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 

1987.-1992., Zagreb 2008. 

MARIJAN, Davor, Smrt oklopne brigade, Zagreb – Sarajevo, 

2002. 

NAJMAN, Dražen, POSILOVIĆ, Ivan, DUJIĆ, Marija, Blokade 

i osvajanja vojarni i vojnih objekata JNA u Hrvatskoj, 

Zagreb 2004. 

NAJMAN, Dražen, POSILOVIĆ, Ivan, DUJIĆ, Marija, Blokade 

i osvajanja vojarni i vojnih objekata JNA u Hrvatskoj 

– grad Zagreb, Zagreb 2005. 

NAZOR, Ante, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih / 

Greater-Serbian Aggression Against Croatia in the 1990s, 

Zagreb 2011. 

NE ŽELIM RAT NIKAD VIŠE, Zbornik, Zagreb 2012. 

399

Oružje protiv Hrvatske, MORH, Zagreb 1992. 

PASARIĆ, Dragutin, 56. bojna – ponos Kutine, Kutina 2006. 

RATKOVIĆ Siniša, Pod okriljem magle, Zagreb 2003. 

SEKULIĆ, Milisav, Knin je pao u Beogradu, Bad Vilbel 2000. 

STIPČIĆ, Rudi, Napokon smo krenuli…, Zagreb 1996. 

Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat (Zdenko Radelić, 

Davor Marijan, Nikica Barić, Albert Bing i Dražen Živić), 

Zagreb 2006. 

ŠPEGELJ Martin, Sjećanja vojnika, Zagreb 2001. 

TOTH, Ivan, Civilna zaštita u Domovinskom ratu, Zagreb 

2001. 

TUĐMAN, Ankica, TOLJ, Ivan, Hrvatsko ratno znakovlje, 

Domovinski rat 1991.-1992., Zagreb 1999. 

TURIĆ, Gordana, U viteza krunica, I-V, Zagreb 2008. 

Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, broj 56, 22. prosinca 

1990. 

Ustav SFR Jugoslavije – Ustav SR Hrvatske, ekspoze Jakova Blaževića, 

Zagreb 1974. 

ŽUNEC, Ozren, Goli život – socijetalne dimenzije pobune Srba 

u Hrvatskoj, I-II, Zagreb 2007. 

10. godišnjica osnutka i djelovanja zapovjedništva obrane grada, 

ratnih brigada i postrojbi grada Zagreba, Zagreb 2001. 

106. brigada HV, Osijek 1992. 

Pisani prilozi pripadnika 

101. brigade HV-a: 

Andrić, Miro 

Balaband, Stjepan 

Bratković, Stjepan 

Bučar, Marijan 

Cukina, Ivan 

Čerimagić, Faruk 

Dražić, Sergije 

Dujmović, Marko 

Hrgović, Mirko 

Hrnčić, Ivica 

Križman, Franko 

Lažeta, Ivan 

Majerić, Robert 

Martinović, Mladen 

Milašin, Želimir 

Modrić, Damir 

Pavić, Tomislav 

Perković, Marin 

Petrašević, Jozo 

Petretić, Josip 

Puškar, Ahmet 

Puškar, Stjepan 

Radalj, Ante 

Radušić, Dobromir 

Ratković, Siniša 

Rupić, Mate 

Starčević, Miroslav 

Šavor, Vladimir 

Težulati, Zdeslav 

Tušek, Krešimir 

Verunica, Josip 

Vukelić, Dragan 

Žinić, Zdravko 

Ostali prilozi: 

Višnja Petković, predsjednica Dobrotvornog društva “Čovječnost” 

Rudi Stipčić, brigadni general 

Franjo Tokić, zapovjednik Antunovačke satnije 

Anton Tus, stožerni general 

Ilija Žugaj, nekadašnji župnik Župe sv. Josipa Radnika, Gajnice 

400

zemljovidi 

101. brigada ZNG-a/HV-a u Domovinskom ratu 1991. do 1995. ............................................................... 8 

Ratni put .................................................................................................................. 30 

Razmještaj i djelovanje postrojbi 101. brigade ZNG-a u rujnu 1991. ........................................................... 38 

101. brigada ZNG-a u obrani Novske 27. rujna do 6. listopada 1991. ........................................................... 48 

Na prvoj crti obrane Zagreba: Lasinja – Jamnička Kiselica, listopad 1991. ...................................................... 57 

U spremnosti za bojna djelovanja: Rakov Potok, 11. do 31. listopada 1991. ..................................................... 64 

Pokupsko – napadni boj i uspostava mostobrana 26. listopada do 18. studenoga 1991. ........................................... 68 

Paulin Dvor 27. studenog 1991. i Antunovac 5. prosinca 1991. ...............................................................112 

Paulin Dvor 4. prosinca1991. i Antunovac 6. prosinca 1991. ..................................................................122 

U obrani Osijeka, studeni – prosinac 1991. .................................................................................140 

Na prvoj crti istočne Slavonije, prosinac 1991. – lipanj 1992. .................................................................144 

Banovina: Šestanj – Pribilović brdo, lipanj 1993. ............................................................................222 

Banovina: Pribilović brdo – r. Kupa, studeni 1993. ..........................................................................226 

VRO “Oluja” 4. do 6. kolovoza 1995. ......................................................................................248 

Plan mobilizacije Samostalnog odreda Caprag 39. korpusa SVK, 1995. ........................................................250 

VRO “Oluja” – 7. kolovoza 1995. ..........................................................................................258 

VRO “Oluja” 8. – 14. kolovoza 1995. ......................................................................................261 

401

SHEMe 

Shema VIZ-a OS RH (ZNG-a/HV-a i TO) u rujnu 1991. .................................................................... 21 

Organizacijsko zapovjedni sustav 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992. .......................................................... 35 

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992. ................................................ 39 

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 1. bojne 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992. ........................................ 42 

Obnašatelji sklopnih dužnosti 1. sams/ 101. br ZNG-a/HV-a od listopada 1991. do ožujka 1992. ................................ 47 



Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 4. bojne 101. br ZNG-a/HV-a (3. bojne 100. br ZNG-a/HV-a) 

u studenom 1991. ......................................................................................................... 98 

Organizacijsko zapovjedni sustav 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995. .......................................................237 

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995. ............................................240 

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 1. bojne 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995. ....................................242 



Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju TRD-a 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995. .....................................257 

402

HRVATSKI 

MEMORIJALNO – 

DOKUMENTACIJSKI CENTAR 

DOMOVINSKOG RATA 

… od zapadnoslavonske Posavine, Kupe, 

istočnoslavonske ravnice, Vuke i Une do pobjede...

Monografija 101_2017

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?