povijest pripada i drugima
Download - Svjetlo rijeÄi
Download - Svjetlo rijeÄi
- No tags were found...
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>povijest</strong><br />
<strong>pripada</strong><br />
i <strong>drugima</strong><br />
Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i<br />
prije svega sretnija nego što je to naša generacija kojoj<br />
je rat presjekao život i uništio srce, onda se nju mora<br />
odgajati bolje i humanije od naše. U okviru ovog novog<br />
odgoja čine mi se najvažnijim novi oblik i drukčije<br />
poimanje <strong>povijest</strong>i od onoga kako smo to mi učili u<br />
školi. Jer <strong>povijest</strong> o nastanku čovječanstva, te <strong>povijest</strong><br />
vlastitog i svih drugih naroda stvara u mladom čovjeku<br />
njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne<br />
oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema<br />
životu kao način na koji se <strong>povijest</strong> uči i razumijeva.<br />
Stefan ZWEIG
Ovaj tekst ulomak je iz predavanja koje je početkom 1939, za vrijeme turneje kroz petnaest američkih gradova<br />
održao austrijski književnik Stefan Zweig (1881–1942). Zweig, koji se rodio u Beču i koji je odrastao u svijetu i duhu<br />
Austro-Ugarske Monarhije, morao je kao Židov god. 1938. pred sve jačim pritiscima nacionalsocijalizma napustiti<br />
Europu. Preko Velike Britanije došao je u Brazil, gdje je u Petrópolisu kraj Rio de Janeira okončao svoj život. Autor<br />
je brojnih novela, eseja, romana, drama i biografija. U autobiografskom djelu Die Welt von gestern (Jučerašnji svijet,<br />
1942) portretirao je kao oporuku i apoteozu ambijent svoga podrijetla. Gotovo idealizirajuću sliku toga svijeta<br />
narušio je rat, uostalom onaj rat na čijem je samom početku i sâm Zweig u patriotskom raspoloženju euforično digao<br />
svoj spisateljski glas, da bi ubrzo nakon toga svoj mir i smisao svoga djelovanja našao u pacifizmu. To je Zweig<br />
kakvog poznajemo iz njegovih djela i javnih nastupa. U ovom duhu nastao je i tekst “Geschichtsschreibung von<br />
morgen” (Historiografija sutrašnjice) iz kog je preveden donji ulomak.<br />
Kako smo učili <strong>povijest</strong><br />
Stefan ZWEIG<br />
Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije<br />
svega sretnija nego što je to naša generacija kojoj je rat<br />
presjekao život i uništio srce, onda se nju mora odgajati<br />
bolje i humanije od naše. U okviru ovog novog odgoja čine<br />
mi se najvažnijim novi oblik i drukčije poimanje <strong>povijest</strong>i od<br />
onoga kako smo to mi učili u školi. Jer <strong>povijest</strong> o nastanku<br />
čovječanstva, te <strong>povijest</strong> vlastitog i svih drugih naroda stvara<br />
u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako<br />
odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav<br />
prema životu kao način na koji se <strong>povijest</strong> uči i razumijeva.<br />
A kako smo mi, posebno u Europi, učili <strong>povijest</strong> u školi?<br />
Moram iskreno priznati da sam to i sâm već zaboravio. Ali dogodilo<br />
mi se da mi je nedavno prigodom selidbe dopao u ruke<br />
moj vlastiti udžbenik iz austrijske gimnazije – usput rečeno,<br />
ne postupamo pametno ako svoje školske udžbenike što prije<br />
bacimo, jer ništa nam drugo nakon godina ne može jasnije<br />
pokazati s kakvom se brzinom mijenjaju predodžbe i stajališta<br />
u našem vremenu. Sada je bila tu, ta stara izlizana knjiga, a s<br />
njome i prilika da se sagleda kakve je vrste bila <strong>povijest</strong> koja<br />
je oblikovala našu sadašnju generaciju. Počeo sam čitati i bio<br />
sam istinski šokiran – Gospode Bože, tako su nama naivnim,<br />
neiskusnim mladim ljudima prikazivali <strong>povijest</strong> svijeta! Tako<br />
lažno, tako pogrešno i tako hotimično! Odmah mi je bilo jasno<br />
– a što u ono vrijeme kao dječaci nismo mogli slutiti – da je<br />
ovdje <strong>povijest</strong> bila umjetno preparirana, obojena, krivotvorena,<br />
i to s dobro smišljenom konkretnom namjerom. Budući da<br />
je knjiga bila tiskana u Austriji i odobrena za austrijske škole,<br />
spoznao sam kako je preko nje mladome čovjeku trebalo biti<br />
utisnuto shvaćanje kako je Weltgeist s tisućama svojih emanacija<br />
imao samo jedan konačni cilj, naime veličinu Austrije i<br />
njezino carstvo. Međutim, dvanaest sati vožnje vlakom dalje<br />
– ili danas dva sata leta zrakoplovom – u Francuskoj ili u Italiji,<br />
za naše je tamošnje vršnjake <strong>povijest</strong> bila preparirana isto<br />
tako u nacionalnom smislu: Bog ili Duh <strong>povijest</strong>i djelatni su<br />
isključivo za Italiju, za Francusku, za domovinu. Još prije nego<br />
što smo mogli pravo i progledati, nama su nataknuli naočale<br />
– u svakoj zemlji u drugoj boji – kako već od početka ne bismo<br />
mogli svijet gledati slobodnim i ljudskim očima nego iz perspektive<br />
nacionalnog interesa. Već je tada, dakle, počelo ono<br />
što se danas u Njemačkoj zove nacionalnim odgojem, pravodobno<br />
uniformiranje duha i nazora prema jednoj isključivoj<br />
šabloni. Povijest, koja ima smisla samo ako sadrži najveću moguću<br />
objektivnost, nama su utuvljivali jedino sa svrhom da od<br />
nas naprave domoljubne građane, buduće vojnike i pokorne<br />
podanike. I kao što smo trebali biti smjerni prema vlastitoj državi<br />
i njezinim institucijama, tako smo istodobno trebali biti<br />
nadmeni i skeptični prema svim drugim državama, narodima<br />
i rasama u nametnutom uvjerenju da je naša domovina najizvornija,<br />
njezini vojnici najbolji, njezine vojskovođe najhrabriji.<br />
Da je naš narod tijekom <strong>povijest</strong>i uvijek imao pravo i da<br />
će u svemu što bude radio uvijek i nadalje imati pravo: right or<br />
wrong, my country (ispravno ili ne – to je moja zemlja).<br />
Ovo je bilo prvo pogrešno usmjerenje koje smo dobili<br />
preko naših školskih udžbenika, a drugo sam brzo uočio nakon<br />
što sam od prve do zadnje stranice ponovno pročitao<br />
ovu staru knjigu – dakako ovoga puta ne više s naivnim, po-<br />
Odlazak – S velikim se oduševljenjem odlazilo i ispraćalo u rat<br />
(Simplicissimus – br. 51 od 23. ožujka 1915, str. 663)<br />
2 Posebni prilog Svjetla riječi siječanj 2009.
Pozor – Ni nakon dvije godine rata, radost odlaska na bojište<br />
ne popušta. Ispod ove slike stoji rečenica: “Dakle,<br />
i sljedeći put će Viktoria biti ljubljena”<br />
(Simplicissimus – br. 1 od 4. travnja 1916, str. 13)<br />
slušnim očima nekadašnjeg dječaka. Čime su nam zapravo<br />
u toj knjizi punili glave? Knjiga je bila tako podijeljena da su<br />
uz najvažnije događaje na rubu bile otisnute godine koje su<br />
poput miljokaza na cesti pokazivale prijeđeni put, a njih smo<br />
morali učiti napamet.<br />
Koji su to događaji bili posebno istaknuti? Prelistao sam<br />
knjigu i ustanovio da su to u devet desetina bili datumi bitaka<br />
i ratova. Morali smo učiti koje je godine prije Krista bila<br />
bitka kod Salamine i kada bitka kod Kane [u Italiji]. Koliko<br />
je vremena trajao Prvi punski rat, a koliko Drugi, i sve tako<br />
dalje kroz stoljeća. Bitka za bitkom, rat za ratom do Trafalgara,<br />
Waterlooa i Sedana – datume [Prvog] svjetskog rata imali<br />
smo priliku upoznati osobno u nešto opipljivijem obliku od<br />
onoga opisanog u knjigama.<br />
Da se tijekom ovih triju tisućljeća događalo i nešto drugo,<br />
po čemu se čovjek od pećinskog stanovnika razvio u nositelja<br />
kulture, o tome je u onoj staroj knjizi bilo malo spomena,<br />
a jednako tako malo i o carevima i kraljevima, o velikim<br />
državnicima i mudrim predsjednicima koji su znali svojim<br />
tihim i samozatajnim radom sačuvati mir u svojoj zemlji i<br />
poticati napredak. Važni su bili samo Hanibal, Scipion, Atila<br />
i Napoleon, samo oni koji su vodili ratove prikazivani su<br />
nam kao junaci. Tako su od početka u naše sitne glavice kao<br />
upornim udarcima čekića zabijali misao da je rat najvažnija<br />
stvar na svijetu, a ratna pobjeda jednog naroda njegov najveći<br />
uspjeh. Našoj je generaciji, a bojim se da to važi i za ovu<br />
današnju u svim europskim zemljama, od početka bilo utuvljivano<br />
da u ovome svijetu odlučuje samo uspjeh, da je svaka<br />
primjena sile, pa i ratne, ne samo dopušten nego i poželjan<br />
čin, samo ukoliko on koristi domovini. Sada doživljavamo<br />
posljedice. One su dovele do pomutnje, mržnje i nemira koji<br />
danas vladaju našim svijetom.<br />
Ali rat je doveo do toga da su skupa s mnoštvom drugih<br />
stvari porazbijane i razne naočale koje su nama mladim<br />
naivnim ljudima nataknuli i ja mogu samo ponoviti da sam<br />
uistinu bio šokiran nakon što sam sada drugim očima ponovno<br />
pročitao ovu istrošenu školsku knjigu. Jer što se zapravo<br />
postiže time ako se <strong>povijest</strong> prepričava isključivo kao<br />
<strong>povijest</strong> ratova? Nešto strašno pesimistično, nešto krajnje deprimirajuće.<br />
Jer što u konačnici pokazuje ova vječna <strong>povijest</strong><br />
ratova i pobjeda? Potpunu besmislenost, dosadno ponavljanje.<br />
Jedna vojska pobjeđuje drugu, jedan general drugoga,<br />
jedan narod drugi, utvrde se osvajaju ili ne osvajaju, zemlje<br />
aneksijom postaju veće pa opet manje. Ovaj vječiti kalendar<br />
svih ljudskih ratova izgleda mi, dakle, u višem smislu isto<br />
tako dosadnim kao kad bi se u jednoj knjizi nabrojala <strong>povijest</strong><br />
svih nogometnih utakmica posljednjih pedeset godina<br />
te da je nekoć Tom pobijedio Jacka, a sada Jack Toma. Da je<br />
tijekom četiriju tisuća godina jedan narod pljačkao, udarao,<br />
krao i podjarmljivao drugi narod, da zapravo čovječanstvo<br />
nije nimalo otišlo naprijed nego da još uvijek tapka u krugu<br />
u ustajaloj krvavoj močvari. Ili bismo napredak čovječanstva<br />
od vremena Kserksove bitke do one generala Ludendorffa<br />
trebali po tome prepoznati što se sada ne bori prsa u prsa i<br />
ratnom sjekirom nego se strojnicom obaraju čitavi redovi?<br />
Da se sada ne lijeva vruće ulje s bedema opkoljene utvrde<br />
nego da se vješto konstruiranim plamenim bacačem sipa<br />
užarena vatra? Da se ponašamo prema istim starim instinktima,<br />
samo što se služimo boljim instrumentima i da se sada<br />
ne bore više male kanibalske horde nego milijunske vojske i<br />
da se namjesto nezgrapnih ratnih povika barbara sada s radija<br />
i gramofona dere propaganda? Moram priznati da, dok<br />
sam čitao ovaj stari školski udžbenik iz svoje mladosti, u njemu<br />
nisam našao ništa što bi moglo utjecati na mlade ljude u<br />
smislu pozitivnih pobuda i humanosti osim grdnog dokaza<br />
našeg vječnog povratka i pada u staro barbarstvo. Na kraju<br />
nisam mogao svladati svoj gnjev, pa sam knjigu bacio u kut,<br />
jer sam vidio da je ovim pisanjem naša generacija bila odgajana<br />
za svjetski rat. Bio je to udžbenik svih opasnih i loših<br />
instinkta koji truju naše vrijeme.<br />
Ali tako smo odgajani, tako smo u svim zemljama Europe<br />
učili <strong>povijest</strong>. I sada vidimo posljedice. Stalno nam se trubilo<br />
u uši i urezivalo u srce da je pobjeda ono najviše što je jedan<br />
čovjek odnosno narod u stanju ostvariti i da je potpuno svejedno<br />
s kojim će se sredstvima ovaj uspjeh izboriti. Svejedno<br />
isto tako koja će se cijena za to platiti – deset tisuća, sto tisuća,<br />
milijun ljudi. I umjesto da se nakon strašnog iskustva svjetskog<br />
rata ovo nehumano i nemoralno poimanje raskrinka kao zločinačko,<br />
vidimo da se ono danas mladeži i odraslima sugerira<br />
s neviđenim intenzitetom i pretjerivanjem u najvećem broju<br />
europskih zemalja. Sve do nas dopire dernjava diktatora koji<br />
zahtijevaju takozvano herojsko poimanje života, koji propovijedaju<br />
da je mirotvorstvo razmaženost i da za čovjeka nema<br />
ništa važnije nego umrijeti za svoju domovinu. Oni proglašavaju<br />
pravom da je dopušteno ono što koristi njihovu narodu,<br />
oni izmišljaju ideologije kojima bi opravdali svaki zločin. Mi<br />
smo danas u Europi svjedoci tako sustavnog obožavanja laži u<br />
obliku propagande kakve nije bilo nikada u tritisućugodišnjoj<br />
<strong>povijest</strong>i. Svjedoci smo veličanja rata kao najvišeg smisla života<br />
što se nisu usuđivali činiti čak ni Spartanci ni najbarbarskija<br />
plemena. Doživljavamo takvo krivotvorenje nacionalne <strong>povijest</strong>i<br />
da nam se iz odvratnosti krv u žilama uspali i spopadne<br />
nas jeza da će ovaj način odgoja mladih i neiskusnih ljudi gurnuti<br />
sljedeću generaciju u jedno još strašnije krvoproliće nego<br />
što je bilo ovo zadnje. <br />
S njemačkoga: Jozo DŽAMBO<br />
siječanj 2009. Posebni prilog Svjetla riječi 3
Predstavljanje prve knjige<br />
francusko-njemačkog<br />
udžbenika <strong>povijest</strong>i<br />
u svibnju 2006. godine.<br />
Lijevo Peter Müller,<br />
predsjednik pokrajine<br />
Saarland i opunomoćenik<br />
njemačke vlade za<br />
njemačko-francusku<br />
kulturnu razmjenu,<br />
desno Gilles de Robien,<br />
francuski ministar<br />
obrazovanja<br />
Međunacionalni konflikti<br />
i školski udžbenici<br />
Unatoč oskudnoj i mršavoj udžbeničkoj materiji, unatoč ideološki jednostranim štivima i<br />
lekcijama dobar pedagog znat će obaviti dobar posao. Stoga važnije od brige za<br />
dobre udžbenike jest briga za obrazovanje dobrih učitelja i pedagoga<br />
Piše: Jozo DŽAMBO<br />
Odnos prema školskim udžbenicima često je kao odnos<br />
prema potrošnoj robi. Školske su knjige “materijal”<br />
koji se nakon uporabe, kao odrađen, odstranjuje<br />
ili, sačuvan, vrlo rijetko ponovno uzima u ruke. Pri tome<br />
udžbenici nisu nipošto bezazlena stvar. To posebno vrijedi za<br />
udžbenike <strong>povijest</strong>i, to jest one knjige koje đacima svih uzrasta<br />
posreduju službenu verziju <strong>povijest</strong>i i očituju kakvo pamćenje<br />
državni sustavi ne samo preporučuju nego i određuju.<br />
Pitanje koje se ovdje konkretno postavlja jest dvojako: U<br />
kojoj se mjeri konflikti, koji su neizbježni u svim društvima<br />
i svim vremenima, odražavaju u školskim udžbenicima, a u<br />
kojoj mjeri su školski udžbenici sami (pre)nositelji konflikata.<br />
Ovo drugo povlači za sobom daljnja potpitanja, naime, u<br />
kojoj mjeri udžbenički medij konflikte pojačava, a u kojoj ih<br />
mjeri razrađuje i razgrađuje.<br />
Tema je po sebi vrlo široka i gotovo prisiljava da se ona na<br />
ovako malom prostoru skicira samo teorijski. Ali to bi bilo<br />
manje korisno, stoga će ovdje pozornost biti usredotočena<br />
na odabrane konkretne primjere koji mogu biti posebno in-<br />
4 Posebni prilog Svjetla riječi siječanj 2009.
formativni, a možda i poučni. Primjeri se neće ticati naših<br />
ili prošlih školskih knjiga nego sadašnjice i tuđih društava u<br />
kojima udžbenici igraju mnogo veću ulogu od one koja se od<br />
njih u normalnim slučajevima očekuje.<br />
Granice i kako ih prijeći<br />
“Susjede ništa tako ne spaja kao ograda između njihovih<br />
vrtova” opisuje slikovito jedan aforizam dvojnost blizine. Državne<br />
granice su takve ograde.<br />
Jedna od posljedica Drugog svjetskog rata jesu nove državne<br />
granice koje su, stvorene s namjerom da donesu mir,<br />
u dijelovima Europe donijele pomutnju i izazvale osjećaje<br />
nezadovoljstva ili čak nepravde. Nove su granice crtane za<br />
pregovaračkim stolovima, uglavnom od onih koji su u tom<br />
trenutku bili jači.<br />
I ne samo da su mijenjane granice, nego su preseljavanjem<br />
stanovništva, za koje je kraj 20. stoljeća našao i pojam<br />
etničko čišćenje, protjeravani milijuni ljudi iz jedne zemlje u<br />
drugu i premještani s rodnoga tla na njima do tada manje ili<br />
više strana područja.<br />
Prema približnim procjenama, na području Istočne i Zapadne<br />
Njemačke bilo je 1950. god. 12 milijuna prognanika,<br />
brojka koja je stubokom promijenila sliku Europe i stvorila<br />
nove političke probleme.<br />
Nakon oružanog nastupio je hladni rat od kojega nisu<br />
mogli biti pošteđeni ni školski udžbenici, posebno oni za<br />
<strong>povijest</strong> i zemljopis. Geografske i povijesne karte u školskim<br />
knjigama s novim i starim granicama, izbor tekstova i tema,<br />
njihova prezentacija i interpretacija bili su kamen spoticanja<br />
i razračunavanja, to jest nastavak rata drugim sredstvima.<br />
Sa svrhom uklanjanja ili ublažavanja ovih antagonizama<br />
neke su europske zemlje osnovale bilateralne povijesne komisije<br />
koje na visokoj znanstvenoj razini pokušavaju artikulirati<br />
i pomiriti suprotstavljena stajališta i posredovati ih javnosti.<br />
U tom duhu stvorena je njemačko-poljska i njemačko-češka<br />
povijesna komisija.<br />
U istom smjeru djeluju i međunarodna povjerenstva za<br />
školske udžbenike koja imaju za cilj “usklađivanjem školskih<br />
udžbenika raznih zemalja korigirati jednostrane povijesne<br />
predodžbe i predrasude”. Takva povjerenstva postoje između<br />
Njemačke i Francuske (od 1951), Njemačke i Poljske (od<br />
1972), Njemačke i Čehoslovačke odnosno Češke (od 1967),<br />
Palestine i Izraela (od 1985). Na tom području profilirao se<br />
u međunarodnim razinama 1951. osnovani Institut za međunarodno<br />
istraživanje školskih udžbenika Georg-Eckert iz<br />
Braunschweiga. Uz mnoga europska i izvaneuropska područja<br />
ima ovaj Institut na programu i područja zemalja nastalih<br />
raspadom bivše Jugoslavije.<br />
Ovdje ćemo se osvrnuti na dosadašnje rezultate rada zajedničke<br />
francusko-njemačke i izraelsko-palestinske komisije.<br />
Galija i Germanija – ljubav i mržnja<br />
Francusko-njemačko susjedstvo najbolje ilustrira kako<br />
blizina može spajati i razdvajati. U odnosima tih dvaju naroda<br />
smjenjuju se i miješaju simpatije i antipatije, divljenje<br />
i prezir, bratimljenja i krvavi obračuni. Pjesnik i sveznadar<br />
Goethe tvrdio je o svojim Nijemcima da ne vole Francuze,<br />
ali vole njihovo vino. U njemačkim su predodžbama dugo<br />
vremena dominirale slike o Francuzima kao narodu poezije<br />
i umjetnosti, o trubadurskom duhu i gurmanskom umijeću,<br />
ali i narodu koji poznaje courage kako je to pokazao u revoluciji<br />
iz godine 1789. Na francuskoj strani opet Nijemci su<br />
važili kao narod racionalne organizacije, visoke discipline,<br />
perfekcionizma i upornosti.<br />
Sva ta svojstva, i na jednoj i na drugoj strani, počela su Napoleonovim<br />
osvajačkim ratovima početkom 19. stoljeća dobivati<br />
suprotna značenja. Pruski činovnik Ernst Moritz Arndt<br />
pisao je 1813. “Moja mržnja prema Francuzima bit će trajna.”<br />
U francusko-njemačkom ratu 1870/71. odnosi između ovih<br />
dvaju naroda pretvorili su se u zakleto neprijateljstvo koje je<br />
Prvi svjetski rat samo još pojačao. Sve ono nekada pozitivno i<br />
s udivljenjem gledano mutiralo je u negativno i prezira vrijedno.<br />
Na objema stranama trošene su silne energije da se stvori i<br />
učvrsti stereotip o protivniku kao divljem, agresivnom, nekulturnom<br />
i neuračunljivom članu europske zajednice. U školskim<br />
su čitankama na prvome mjestu stajali tekstovi koji su<br />
u svoj drastičnosti odgovarali na pitanje: “Tko je naš najveći<br />
neprijatelj?” Nakon završetka Drugog svjetskog rata Francuska,<br />
koja je iskusila sve strahote osvajačkih nagona Hitlerove<br />
Njemačke, našla se na strani pobjednika.<br />
Francusko-njemački udžbenik Histoire/Geschichte u praksi<br />
Proces francusko-njemačkog pomirenja u poslijeratnom<br />
periodu tekao je sporo, ali, kako su pokazali rezultati, na njemu<br />
se radilo sustavno i vrlo brižno. Primjer za to jesu i zajedničke<br />
komisije koje su nastojale koordinirati nastavne programe<br />
i radile na zbližavanju posebno mladeži. Po uzoru na<br />
susrete njemačkih i francuskih učitelja, koji su nakon Prvog<br />
svjetskog rata zajednički kritički pregledali školske udžbenike,<br />
nakon Drugog svjetskog rata organizirali su njemački i<br />
francuski sindikati školstva i obrazovanja reviziju školskih<br />
udžbenika u duhu “povijesne istine i razumijevanja među<br />
narodima”. Slogan koji se pritom mogao često čuti glasio je<br />
“detoksikacija”, to jest eliminiranje “otrova” iz udžbenika.<br />
Njemačko-francuska konferencija za udžbenike postavila je<br />
sebi cilj “ustanoviti, nude li udžbenici što je moguće potpuniju<br />
i ispravniju sliku kulture jednog i drugog naroda”.<br />
Rezultat ovih nastojanja bio je ugovor o prijateljstvu koji<br />
su 1963. god. potpisali njemački savezni kancelar Konrad<br />
Adenauer i francuski predsjednik Charles de Gaulle. God.<br />
2003. u povodu 40. obljetnice ovog ugovora donesena je u<br />
redovima njemačko-francuske mladeži rezolucija da se napiše<br />
zajednički udžbenik <strong>povijest</strong>i koji bi vrijedio jednako<br />
za francuske kao i za njemačke gimnazije. Tri godine nakon<br />
toga pojavio se prvi takav udžbenik pod jednostavnim<br />
naslovom Geschichte/Histoire (2006) koji obrađuje <strong>povijest</strong><br />
Europe i svijeta od 1945, a ove godine (2008) objavljen je i<br />
siječanj 2009. Posebni prilog Svjetla riječi 5
njegov drugi dio o <strong>povijest</strong>i Europe<br />
i svijeta od Bečkog kongresa<br />
1815. do 1945. U pripremi se<br />
sada nalazi i treći svezak koji će<br />
obrađivati <strong>povijest</strong> od antike do<br />
Francuske revolucije.<br />
Prijedlog mladeži bio je smion<br />
i činio se u prvi mah gotovo nerealističan.<br />
Za njegovo ostvarenje<br />
trebalo se suočiti s duboko ukorijenjenim<br />
mentalitetom nepovjerenja<br />
i odbojnosti, te ukloniti čitav niz<br />
političkih barijera. Na njemačkoj je<br />
strani stvar bila utoliko još kompliciranija<br />
što Njemačka ne posjeduje<br />
jedinstven školski i obrazovni sustav,<br />
tako da je za ostvarenje projekta trebalo<br />
dobiti suglasnost svih 16 saveznih pokrajina.<br />
Realizacija udžbenika u praksi izgledala<br />
je ovako: Prvo su bili uspoređeni francuski<br />
i njemački školski planovi, zatim odabrane<br />
teme, da bi se na kraju tandemski prišlo pisanju<br />
tekstova, pri čemu su se morali uzeti u<br />
obzir različiti stilovi nastave i posredovanja<br />
gradiva đacima u Francuskoj i u Njemačkoj:<br />
u francuskom slučaju više učenja napamet i reproduciranje<br />
naučenog, a u njemačkom pokušaj motiviranja za<br />
stvaranje vlastitih sudova. Pri pisanju multiperspektivnost važilo<br />
je kao glavni princip koji je počivao na uvjerenju da nisu<br />
mogući neutralni sudovi o prošlim zbivanjima budući da su<br />
ovisni o socijalnim, kulturnim i drugim čimbenicima.<br />
Kao didaktičko načelo postavljena je premisa da učenike<br />
treba osposobiti za samostalno povijesno razmišljanje i različitost<br />
perspektiva kao podlogu za vlastitu identifikaciju.<br />
Pohvala udžbenika bilo je u izobilju, ali ni kritike nije<br />
izostalo. Povjesničari su knjizi predbacivali nedostatak znanstvene<br />
preciznosti i reduciranost perspektive u izlaganju, na<br />
što su pedagozi kao praktičari odgovorili da oni iz didaktičkih<br />
razloga moraju akceptirati “površnost”, jer da bi pretjerana<br />
znanstvena preciznost za udžbenik bila opterećenje. Osim<br />
toga, kažu autori, teme poput Holokausta teže je prikazati na<br />
dvije nego na 200 stranica.<br />
Desetorica autora udžbenika nisu namjeravali ponuditi<br />
korpus povijesnih tema koje bi učenici trebali zapamtiti nego<br />
pomoću te materije steći poimanje o povijesnim tokovima i<br />
povijesnosti zbivanja, a onda i o različitim pristupima povijesnim<br />
faktima. Naravno da je tema Drugog svjetskog rata<br />
bila posebno izazovna i – riskantna. Iluzorno je bilo očekivati<br />
jedan tekst o nacionalsocijalizmu i njegovim posljedicama;<br />
autorima je stoga didaktički cilj bio njemačkim učenicima pokazati<br />
kako se u Francuskoj (ko)memorira Drugi svjetski rat,<br />
a francuskim učenicima kako Nijemci obrađuju i doživljavaju<br />
<strong>povijest</strong> Trećeg Rajha. Upravo se ovakvim kontrastiranjem<br />
uspjelo pokazati da “<strong>povijest</strong> nije nešto po sebi dano nego nešto<br />
post festum konstruirano – filtrirano kroz nacionalne slike,<br />
mitove i stereotipe. Kada učenici jednom ovo shvate, postat će<br />
prije imuni protiv starih i novih stereotipa, ali i protiv iskrivljivanja<br />
<strong>povijest</strong>i i protiv povijesnih legendi”.<br />
U fazi pripremanja udžbenika izišli su na vidjelo oprečni<br />
stavovi u pogledu ocjene američke politike. Na kraju su autori<br />
ovu točku formulirali “kompromisno” i time zorno pokazali<br />
kako je teško, zapravo nemoguće napraviti jedinstven<br />
udžbenik. (Jedan od najvećih problema u svim historiografijama<br />
jest pitanje broja žrtava. Autori su ovo riješili također<br />
“kompromisno” tako što su u bilješkama naveli<br />
različite statistike.)<br />
Upravo su kompromisi jedna od točaka koju kritičari<br />
posebno ističu. Ali neki od njih idu i dalje i<br />
postavljaju čak i pitanje smisla ovakvog udžbenika<br />
u suvremenoj Europi koja je zadnjih desetljeća<br />
postala etnički i religijski mnogo raznolikija<br />
i složenija. Doseljenici iz<br />
Sjeverne Afrike (u Francuskoj) ili iz<br />
Poljske, Rusije i drugih istočnoeuropskih<br />
zemalja (u Njemačkoj) također su<br />
korisnici ovih udžbenika, ali je njihova<br />
društvena, mentalna i biografska pozadina<br />
drugačija, dok udžbenici polaze<br />
od dvonacionalne, njemačke odnosno<br />
francuske strukture korisnika.<br />
Unatoč prigovorima pothvat se općenito<br />
ocjenjuje pozitivno. Njegovo<br />
opravdanje leži i u smjeni generacija:<br />
generaciju koja je doživjela rat i u poslijeratnom<br />
vremenu sa srcem radila na pomirenju<br />
i ujedinjenju Europe naslijedila<br />
je generacija koja tu prošlost promatra<br />
trezvenije i s prirodnom distancom: za<br />
nju Europa “nije više stvar instinkta ili srca<br />
nego stvar razuma” (Daniel Vernet). Iz racionalnih pobuda,<br />
uostalom, nastali su i ovi udžbenici koji se koriste u školama<br />
obiju država, što je prije samo nekoliko godina ranije bilo nezamislivo.<br />
Stoga se u ocjeni ovog udžbenika može čuti i riječ<br />
“čudo”. Ovdje su francuski i njemački autori našli zajednički<br />
jezik, dok, na primjer, u sâmoj Njemačkoj još uvijek ne postoji<br />
zajednički kanon u nastavi <strong>povijest</strong>i nego svaka savezna<br />
pokrajina kroji za sebe nastavne programe.<br />
Projekt francusko-njemačkog udžbenika postao je simbolom<br />
razumijevanja među narodima i znak da je moguće<br />
promatrati <strong>povijest</strong> i izvan jednonacionalnih interpretacija.<br />
Političari ga ističu kao miljokaz u europskim integracijama,<br />
a izdavači i autori vide u njemu temelj jednog budućeg europskog<br />
udžbenika <strong>povijest</strong>i. Nerijetko se u ovom projektu<br />
vidi uzor za pomirenje između država i naroda koji žive u<br />
sukobima i sugerira oponašanje ovakvih inicijativa.<br />
Dakako da je sasvim opravdano pitanje, je li francuskonjemački<br />
model primjenjiv i na druge društvene, političke i<br />
kulturne kontekste. Ali u svakom slučaju vrijedno je zabilježiti<br />
da je on našao odjeka i izvan europskog prostora i da je u<br />
pripremi prijevod udžbenika na japanski i korejski.<br />
Na Bliskom istoku nešto novo<br />
Dok je francusko-njemački projekt nastao u dugogodišnjim<br />
dijalozima i raspravama stručnih gremija, te u atmosferi<br />
sređenih političkih odnosa, dotle je sljedeći slučaj upravo<br />
gorući, jer je on na svoj način dio konflikta u kojemu želi posredovati.<br />
Riječ je o izraelsko-palestinskom projektu stvaranja<br />
jednog zajedničkog udžbenika <strong>povijest</strong>i. Ovaj se po tome<br />
razlikuje od onog francusko-njemačkog što nema podrške<br />
široke javnosti, pa ni oslonca u političkim strukturama, nego<br />
je uglavnom plod zauzimanja pojedinaca.<br />
Pri tome usporedba palestinskih i izraelskih školskih<br />
udžbenika pokazuje drastično i čitljivo svu tragiku ovog prostora<br />
i žestinu suprotstavljenih ideologija. Dok za palestinske<br />
đake ne postoji država Izrael, pa čak ni njezin glavni grad Tel<br />
6 Posebni prilog Svjetla riječi siječanj 2009.
Aviv, dotle izraelska djeca iz svojih knjiga ne mogu saznati<br />
ništa o palestinskim područjima, da o tragediji ovog naroda<br />
i ne govorimo.<br />
Problem prikazivanja <strong>povijest</strong>i u izraelskim i palestinskim<br />
školskim knjigama nije tek novog datuma. Odmah nakon<br />
osnivanja Izraela i školski udžbenici su postali nositelji<br />
ideologije državnosti, glasnici i pomagači u učvršćivanju<br />
identiteta mlade države. Tekstovi su obilovali nacionalističkim<br />
tonovima; negativna slika arapskoga svijeta bila je neizostavni<br />
dio ovako programiranih udžbenika. Sueska kriza<br />
(1956) i Šestodnevni rat (1967) samo su još pomogli da ovakva<br />
slika ostane na snazi.<br />
O palestinskim udžbenicima može se zapravo govoriti<br />
tek od početka 1990-ih godina, kada su Palestinci dobili autonomiju<br />
(1994); do tada su u njihovim školama korišteni<br />
jordanski i egipatski udžbenici koji su bili radikalno rasistički<br />
i protužidovski. Dosljedno tome oni su nijekali pravo<br />
postojanja Izraela, na mnogim kartama ime ove države kao<br />
i gradovi novijeg datuma nisu se uopće spominjali, dok su<br />
Jeruzalem, Jaffa i Haifa bili obilježavani kao čisto arapski gradovi.<br />
Izraelsko-arapski konflikt prikazivan je isključivo kao<br />
rezultat izraelske agresije, a Izraelci kao osvajači, ubojice i sl.<br />
Izraelski psiholog Dan Bar-On sažeo je svu ovu problematiku<br />
riječima: “Djeca koja rastu u ratnim i konfliktnim<br />
vremenima poznaju samo <strong>povijest</strong> vlastitog naroda koja u<br />
pravilu služi demoniziranju neprijatelja.” Ministrica Yuli Tamir<br />
izjavila je: “Svojim arapskim susjedima ne možemo postavljati<br />
zahtjeve sve dotle dok naš vlastiti obrazovni sustav<br />
učenicima prikraćuje informacije.” Palestinski pedagog Sami<br />
Adwan bio je jednakog mišljenja: “Dok Palestinci ne shvate<br />
što je Holokaust, a Izraelci ne budu imali razumijevanja za<br />
stradanje Palestinaca, ne može biti pomirenja.”<br />
U atmosferi praha i olova, raketa, eksplozija i ubojicasamoubojica<br />
ovakve riječi zvučale su trijezno i ohrabrujuće,<br />
ali one ni blizu nisu izražavale konsenzus političkog establišmenta,<br />
da o širokoj javnosti i na jednoj i na drugoj strani i<br />
ne govorimo. Utoliko je odvažniji bio pothvat već spomenutih<br />
profesora Dar Bar-Ona sa sveučilišta u Beer Shevi i Sami<br />
Adwana sa sveučilišta u Betlehemu, koji su osnovali Peace<br />
Research Institute in the Middle East (PRIME) i u okviru<br />
Omot izraelsko-palestinskog udžbenika <strong>povijest</strong>i u izdanju<br />
Peace Research Institute in the Middle East (PRIME)<br />
Povijest<br />
za obje strane<br />
Učenici koji uče <strong>povijest</strong>i u vrijeme rata ili konflikta<br />
uče samo jednu stranu priče – vlastitu – koja se, naravno,<br />
smatra “onom istinitom”. Učenje je često doktrinarno,<br />
što pretpostavlja opravdavanje jedne strane a<br />
predstavljanje druge u negativnom svjetlu. Onaj tko je<br />
na jednoj strani heroj, na drugoj je čudovište.<br />
Istraživanja nam pokazuju da su udžbenici uglavnom<br />
usmjereni na sukob, ljudske gubitke i patnju, dok se zanemaruju<br />
razdoblja mira ili suživota između dvije strane.<br />
U određenom pogledu, nastavnici postaju kulturni glasnici<br />
jednog naroda i od njih se očekuje da naglašavaju<br />
dobrotu vlastite strane nasuprot zlu druge strane.<br />
Vjerujemo da se nastavnike može obučiti da budu<br />
glasnici pomirenja, da poučavaju obje strane priče i dopuste<br />
svojim učenicima da preispituju ono što uče. Naravno,<br />
nastavnicima je to lakše uraditi kad postoji mirovni<br />
ugovor, jer u normalnom slijedu događaja narodi<br />
mijenjaju obrazovne programe u pravcu kulture mira,<br />
a ne rata.<br />
Mi u PRIME-u uviđamo koliko su obrazovanje i školski<br />
udžbenici važni u pomirenju te smo itekako svjesni da<br />
se danas odnosi između Palestinaca i Izraelaca ne mogu<br />
okarakterizirati kao mir. Stoga, nije bilo nimalo lagano<br />
osmisliti knjižicu koja sadržava i palestinsko i izraelsko<br />
viđenje tri značajna povijesna događaja – Balfourovu deklaraciju,<br />
rat 1948. i Palestinsku intifadu 1987.<br />
Na ovom je projektu šest srednjoškolskih nastavnika<br />
<strong>povijest</strong>i s obje strane zajedno radilo na koncipiranju<br />
dviju interpretacija, koje su prevedene na arapski i hebrejski<br />
jezik, kako bi se knjižica mogla izdati na oba jezika.<br />
Cilj nam nije bio da kritiziramo niti da promijenimo<br />
interpretacije, jer u ovom trenutku realno nije moguće<br />
ostvariti jedinstvenu, zajedničku interpretaciju <strong>povijest</strong>i.<br />
Ova knjižica pruža mogućnost i nastavnicima i učenicima<br />
da se upoznaju s drugom stranom priče. Napravljena<br />
je tako da je na svakoj stranici između palestinske<br />
i izraelske strane ostavljen prazan prostor u koji<br />
učenici mogu upisivati svoje komentare. U prosincu<br />
2002. nastavnici koji su pomogli u izradi ove knjižice<br />
počeli su predavati o ovim tumačenjima učenicima devetog<br />
i desetog razreda.<br />
Znamo da ovaj proces nije bez problema ili poteškoća<br />
te ga smatramo obrazovnim eksperimentom. Pratit<br />
ćemo i izvoditi zaključke o uspjehu projekta promatrajući<br />
reakcije i komentare učenika i nastavnika. Ti podaci će<br />
nam omogućiti da dadnemo preporuke za budući razvoj<br />
i reviziju školskih udžbenika i nastavnih metoda.<br />
Na <strong>povijest</strong> gledamo kao na pokušaj da se stvori bolja<br />
budućnost “prevrćući svaki kamen” a ne bacajući ih<br />
jedne na druge. Nadamo se da vi – nastavnici i učenici<br />
– dijelite našu viziju i da ćete nam se pridružiti u ostvarenju<br />
ovog cilja.<br />
Sami Adwan, Dan Bar-On,<br />
Adnan Musallam i Eyal Naveh<br />
Uvod za palestinsko-izraelski udžbenik <strong>povijest</strong>i<br />
siječanj 2009. Posebni prilog Svjetla riječi 7
Udžbenici <strong>povijest</strong>i<br />
u funkciji<br />
pomirenja?<br />
Potrebno je u reformu obrazovanja – koja je već u tijeku – uključivati<br />
sve institucije na svim razinama za bolju potporu novih<br />
i budućih udžbenika a tako bi se i osiguralo dugoročno<br />
poboljšavanje kvalitete nastave u BiH<br />
Piše: Katarina BATARILO<br />
Razoružati <strong>povijest</strong>” bio je naslov jedne konferencije<br />
održane prije gotovo jednog desetljeća u Švedskoj<br />
(1999) o suzbijanju stereotipa i predrasuda u udžbenicima<br />
<strong>povijest</strong>i Jugoistočne Europe. Pitanje koje logično slijedi<br />
glasi: mogu li udžbenici i obrazovanje općenito pomoći<br />
promicanju tolerancije, smirivati etničke napetosti ili čak poticati<br />
mir i pomirenje u društvu koje je prošlo rat?<br />
Novija istraživanja pokazuju kako obrazovanje može<br />
imate dvije strane: ono može biti namijenjeno smanjivanju<br />
mogućih sukoba a s druge se strane može zloupotrijebiti u<br />
političke svrhe. Takvo Janusovo lice vidljivo je i kod udžbenika<br />
<strong>povijest</strong>i – oni mogu biti jedan od mogućih razloga nesnošljivosti<br />
između različitih etničkih zajednica kada prenose<br />
neprijateljsku sliku o “drugome” i istodobno veličaju sliku<br />
o vlastitoj skupini, a s druge strane mogu prenijeti pozitivne<br />
poruke tolerancije i poštivanja.<br />
Udžbenici – političko sredstvo<br />
U BiH su udžbenici <strong>povijest</strong>i postali političko sredstvo za<br />
razdvajanje bosanskohercegovačkog društva. Uz to, udžbenici<br />
i predmet <strong>povijest</strong>i zbog rata 90-ih godina nisu mogli pratiti<br />
suvremena europska dostignuća predavanja <strong>povijest</strong>i u školi.<br />
Prema R. Stradlingu (2001), poučavanje <strong>povijest</strong>i u školi<br />
treba biti tako oblikovano da učenicima pomaže usvojiti<br />
podjednako i znanje o prošlosti ali i razumijevanje da je<br />
<strong>povijest</strong> konstrukcija koja se temelji na povijesnim izvorima<br />
i njihovoj selekciji. Suvremeni pristup učenja <strong>povijest</strong>i đacima<br />
omogućava da oni sami vrednuju različite interpretacije<br />
prošlosti, stvaraju vlastite interpretacije, slobodno iznose<br />
svoja stajališta te da nauče postavljati pitanja i da uvide kako<br />
na neka pitanja ne postoji konačan odgovor.<br />
Dug put revizije udžbenika<br />
Kako bi nastavnici i profesori <strong>povijest</strong>i mogli pripremati<br />
i predavati upravo opisanu suvremenu nastavnu metodu potrebna<br />
su im odgovarajuća nastavna sredstva. No, kakva je<br />
situacija s udžbenicima <strong>povijest</strong>i u BiH? Tražeći odgovor i na<br />
prva pitanja, prikazat ću u nastavku dug put revizije udžbenika<br />
<strong>povijest</strong>i u BiH i njezine rezultate.<br />
Rat u BiH od 1992. do 1995. imao je posljedice na sva područja<br />
života ljudi u BiH, pa tako i na obrazovanje. Nastala su tri<br />
paralelna školska sustava s tri različita nastavna plana i programa<br />
s odgovarajućim udžbenicima. Razlike u školstvu su posebno bile<br />
izražene u takozvanim “nacionalnim predmetima”, među kojima<br />
je pored materinskog jezika i književnosti, zemljopisa, prirode i<br />
društva, vjeronauka i glazbe spadao i predmet <strong>povijest</strong>.<br />
Udžbenici koji su bili napisani za vrijeme rata ili neposredno<br />
poslije njega, te oni koji su iz susjednih zemalja<br />
bili uvezeni mogli su se smatrati diskriminirajućim, jer se u<br />
njima nije ocrtavalo ništa zajedničko na području kulture,<br />
jezika i <strong>povijest</strong>i naroda koji žive u BiH ili je u njima bila<br />
negirana BiH kao politička jedinica.<br />
Zbog te situacije pokrenuta je uz potporu Međunarodne<br />
zajednice revizija udžbenika na području cijele BiH. Od<br />
1998. razna povjerenstva revizije radila su na tekstovima i<br />
slikama u udžbenicima kako bi izbjegavali očito i negativno<br />
šabloniziranje “drugog” ili takozvane “anti-daytonske” formulacije.<br />
Cilj rada na udžbenicima bio je jamčiti da oni ne<br />
sadrže nikakve odlomke koji štete nacionalnim i religioznim<br />
osjećajima nijednoga od triju konstitutivnih naroda BiH niti<br />
da pozivaju na mržnju ili nasilje.<br />
siječanj 2009. Posebni prilog Svjetla riječi 9
Preporuke povjerenstva sezale su od akcija poput precrtavanja<br />
crnim flomasterima i pečaćenja rečenicom - “Slijedeći<br />
pasus sadrži materijal čija istinitost nije utvrđena, ili koji može<br />
biti uvredljiv ili pogrešno tumačen. Ovaj materijal se trenutno<br />
nalazi u procesu pregledanja” – do preformuliranja pojedinih<br />
izraza ili čitavih rečenica. Autori udžbenika i mediji su takve<br />
brze i bespomoćne akcije Međunarodne zajednice promatrali<br />
vrlo kritično i predbacivali povjerenstvu između ostaloga i<br />
uskraćivanje prava na slobodno mišljenje. Taj su proces nastavnici<br />
i učenici pratili sa sve većim interesom – učenike je ili<br />
tek tada zanimalo što je ranije pisalo u udžbenicima ili su bili<br />
sretni što im je sada manje ostalo za učenje.<br />
Provođenje toga prvog koraka revizije nije svugdje prošlo<br />
jednako i sadržaji udžbenika nisu se znatno promijenili. Reviziju<br />
udžbenika se moralo iz godine u godinu pokretati iznova,<br />
jer su se i dalje mogli naći uvredljivi sadržaji. U svibnju 2000.<br />
donesen je na konferenciji ministara obrazovanja sporazum<br />
o harmonizaciji triju obrazovnih sustava. Ministri su, nadalje,<br />
donijeli odluku o tome da se udžbenici nacionalnih predmeta<br />
koji nisu tiskani u BiH ne koriste više nakon lipnja 2002, tj. da<br />
se više ne uvoze udžbenici iz Hrvatske ili iz Srbije.<br />
Zajednička nastavna jezgra<br />
Daljnji korak bio je sporazum o zajedničkoj nastavnoj<br />
jezgri nastavnih planova i programa koji su 2003. potpisali<br />
svi ministri obrazovanja. Cilj je bio povećati potencijalnu<br />
pokretljivost učenika jer jezgra potvrđuje zajedničku osnovu<br />
za obrazovanje u cijeloj BiH. Za predmet <strong>povijest</strong>i jezgru čini<br />
opća ili svjetska <strong>povijest</strong>, dok je nacionalna <strong>povijest</strong> pojedinih<br />
naroda prepuštena potpuno kantonalnim ili entitetskim<br />
nastavnim planovima i programima.<br />
Iako je rad udžbeničkih komisija učinio sadržaje udžbenika<br />
prihvatljivijima, revizija nije pomogla u povećanju privlačnosti<br />
toga predmeta. Tekstovi udžbenika su i dalje bili preopširni<br />
i od učenika se i dalje tražilo previše suhoparnih podataka.<br />
Stoga je bila prijeko potrebna uspostava novog pristupa u<br />
pisanju udžbenika <strong>povijest</strong>i i zemljopisa. Obrazovne vlasti u<br />
Bosni i Hercegovini, uz podršku Misije OSCE-a u BiH, Vijeća<br />
Europe i Instituta za međunarodno istraživanje udžbenika Georg<br />
Eckert, izradile su Smjernice za pisanje udžbenika iz historije<br />
i geografije za osnovne i srednje škole u BiH, koje su u siječnju<br />
2006. potpisali svi ministri obrazovanja u BiH, a godinu dana<br />
kasnije objavljene su u Narodnim novinama (br. 05/07).<br />
“Po preuzimanju zarobljenika 15. svibnja partizani<br />
su započeli masovna pogubljenja. Uz Bleiburg veliko<br />
stratište bili su Kočevski rog (gdje je stradao veliki<br />
broj Slovenaca) i Macelj (gdje je pogubljen i veliki broj<br />
katoličkih svećenika). Duga kolona zarobljenika prisiljena<br />
je na pješačenje kroz gotovo cijelu Jugoslaviju.<br />
Taj ‘Križni put’, kako je nazvan, bio je ispunjen stalnim<br />
mučenjem i izgladnjivanjem izmrcvarenih ljudi,<br />
te strijeljanjem. Oni koji su preživjeli Bleiburg i ‘Križni<br />
put’ bili su osuđeni na višegodišnju robiju. Zločin koji<br />
se desio nakon završetka rata bio je dugi niz godina<br />
prešućivan, a njegovi izvršitelji i naredbodavci nikada<br />
nisu izvedeni pred sud pravde.”<br />
(L. Valenta, Povijest za 8. razred<br />
osnovne škole, Sarajevo 2007)<br />
Dio biblioteke Georg-Eckert instituta (Braunschweig – Njemačka)<br />
koja ima najveću zbirku na svijetu međunarodnih udžbenika<br />
iz predmeta <strong>povijest</strong>, zemljopis i civilno obrazovanje<br />
U Smjernicama se ističu sljedeći ciljevi: “Učenici trebaju<br />
dobiti osnovno razumijevanje <strong>povijest</strong>i svih triju konstitutivnih<br />
naroda i nacionalnih manjina; Bosna i Hercegovina treba<br />
biti glavna polazna točka; tri konstitutivna naroda i nacionalne<br />
manjine trebaju biti predstavljeni na nepristran način;<br />
(...) interaktivno učenje i komparativni metodološki pristupi<br />
trebaju biti primijenjeni prilikom pisanja udžbenika”.<br />
Obvezatne Smjernice<br />
Ove preporuke za buduće autore omogućile bi prikazivanje<br />
<strong>povijest</strong>i u udžbeniku na usklađen i multiperspektivan<br />
način koji se zasniva na različitim tumačenjima.<br />
Svi su se ministri obrazovanja u BiH obvezali na izradu novih<br />
udžbenika <strong>povijest</strong>i u skladu sa Smjernicama, koje su zasnovane<br />
na sličnim standardima i praktičnim iskustvima koja se<br />
koriste diljem Europe. Tako su na entitetskim natječajima pisanja<br />
novih udžbenika <strong>povijest</strong>i 2006. pored zajedničkih jezgri,<br />
nastavnih planova i Smjernice bile obvezatne za sve autore.<br />
Postavlja se pitanje na koji način i u kojoj mjeri su se<br />
Smjernice primjenjivale u izradi novih udžbenika <strong>povijest</strong>i<br />
koje se u BiH koriste od školske godine 2007/2008.<br />
Prema rezultatima jedne studije odjela za obrazovanje<br />
Misije OSCE-a o novoj generaciji udžbenika <strong>povijest</strong>i u BiH,<br />
utjecaj Smjernica se u pojedinim udžbenicima u BiH znatno<br />
razlikuje. Koji su učinak Smjernice imale na udžbenike po<br />
hrvatskom, srpskom i bošnjačkom nastavnom planu i programu,<br />
te kako je u njima shvaćena nacionalna <strong>povijest</strong>, pokazuje<br />
sljedeći sažetak analize udžbenika:<br />
Udžbenici po hrvatskim nastavnim planovima su pokazali<br />
najmanji pomak i Smjernice nisu imale gotovo nikakav<br />
učinak na njih. Danas se koriste udžbenici koji su tiskani doduše<br />
u Mostaru ali prilagođeni su onima iz Zagreba koji su<br />
bili u uporabi sve do 2000. ili 2002. No, često je adaptacija na<br />
bosanskohercegovačke prilike samo površne prirode – naslovi<br />
su proširivani za riječ “Bosna i Hercegovina” a sadržaji<br />
i koncept su ostali gotovo isti. Od 2006. pojavili su se i udžbenici<br />
pisani od autora koji su podrijetlom iz BiH i u njima<br />
situacija s udjelom <strong>povijest</strong>i BiH je nešto bolja, no jedan pro-<br />
10 Posebni prilog Svjetla riječi siječanj 2009.
“Politika ustaške vlasti u potpunosti se podudarala<br />
s rasističkom politikom nacista i fašista. Već od prvih<br />
dana uspostave NDH, ustaške su vlasti proglasile<br />
rasne zakone, kojima je započet teror nad semitskim<br />
narodima, u prvom redu Židovima i Romima. Nacionalistički<br />
progoni bili su usmjereni prije svega prema<br />
Srbima, dok su političkim progonima bili obuhvaćeni<br />
komunisti, ali i svi neistomišljenici ustaškog režima.<br />
Uhođenjem, uhićenjima, ispitivanjima i ostalim represijama<br />
teror nije bio završen. Mučenje i ubijanje<br />
organizirano je u sabirnim centrima koji su uskoro<br />
prerasli u logore smrti. Najozloglašeniji bili su oni u<br />
Jasenovcu i Staroj Gradišci na rijeci Savi. Na prostorima<br />
BiH posebno je bio poznat zloglasni logor u Kruščici<br />
kod Viteza, ali i brojni zatvori u kojima su vršena<br />
masovna mučenja i pogubljenja.”<br />
(L. Valenta, Povijest za 8. razred<br />
osnovne škole, Sarajevo 2007)<br />
blem ostaje i dalje: nacionalna <strong>povijest</strong> ne poistovjećuje se s<br />
poviješću BiH već je ona <strong>povijest</strong> Hrvatske i <strong>povijest</strong> Hrvata.<br />
Problem može biti da ne postoji dovoljno velik broj autora<br />
koji bi pisali udžbenike po hrvatskom nastavnom planu<br />
i programu i da zbog toga ne postoji široka ponuda kvalitativno<br />
visokih udžbenika, no jedan također velik problem leži<br />
možda u tome što ne postoji politička volja za poboljšanje<br />
udžbenika.<br />
Za udžbenike <strong>povijest</strong>i izdane u Istočnom Sarajevu Smjernice<br />
su imale učinak posebno na didaktičko-metodičku razradu<br />
i na vizualan izgled. Pored nekolicine starijih autora, novi<br />
timovi autora iz nastave i znanosti znatno su poboljšali kvalitetu<br />
udžbenika. No taj napredak ne znači da se promijenio i<br />
sadržaj, posebno glede nacionalne <strong>povijest</strong>i. U udžbenicima<br />
po srpskim nastavnim planovima mogla se pronaći nešto veća<br />
povezanost prema <strong>povijest</strong>i BiH, i to u kontekstu <strong>povijest</strong>i<br />
“južnih Slavena”. Jedan dobar primjer može se naći u udžbeniku<br />
za 8. razred u kojemu su na izjednačenom i promišljenom<br />
načinu prikazane reforme u kasnom Osmanskom Carstvu iz<br />
1830, koje do tada nisu nikako bile prikazane u udžbenicima<br />
u RS niti ih danas ima u udžbenicima po hrvatskim nastavnim<br />
planovima. Ipak, i u ovim udžbenicima fokus nacionalne <strong>povijest</strong>i<br />
leži na srpskoj nacionalnoj <strong>povijest</strong>i.<br />
Udžbenici po bošnjačkom nastavnom planu počeli su se<br />
mijenjati već od 2003. i autori su već vrlo rano primjenjivali<br />
preporuke udžbeničkih komisija i pokušali uvesti nove didaktičke<br />
pristupe poput multiperspektivnosti. Pitanje kod ovih<br />
udžbenika nije usmjereno na odnos prema <strong>povijest</strong>i BiH, nego<br />
je u tome je li u prikazivanju <strong>povijest</strong>i BiH sadržana <strong>povijest</strong><br />
svih konstitutivnih naroda i manjina ili je naglasak stavljen<br />
na bošnjačku <strong>povijest</strong>. Pitanje također glasi je li <strong>povijest</strong> BiH i<br />
njezinih naroda prikazana na integrativan način ili su oni prikazani<br />
sami za sebe. Različite generacije udžbenika od 2000.<br />
pokazuju promjenu od bošnjačke <strong>povijest</strong>i k <strong>povijest</strong>i BiH.<br />
Od 2003. autori naglašavaju sve više zajednički suživot u BiH.<br />
No, potrebna je pozornost u ocjenjivanju takvih pozitivnih ciljeva<br />
koji se mogu tumačiti i kao promjena na površini: iako<br />
se <strong>povijest</strong> Srba i Hrvata u BiH prikazuje na neutralan način,<br />
naglasak je još uvijek na bošnjačkoj <strong>povijest</strong>i. Od 2007. pojavljuju<br />
se novi udžbenici od kojih neki uspješno primjenjuju<br />
multiperspektivan i komparativan pristup i koji su utemeljeni<br />
na suvremenim historiografskim rezultatima istraživanja (npr.<br />
u jednom udžbeniku za 6. razred naracija udžbenika povezana<br />
je sa suvremenim historiografskim standardima i učenik<br />
može pročitati da u znanosti postoje dva suprotna mišljenja o<br />
karakteru Crkve bosanske).<br />
Sažetak rezultata<br />
Kada sažmemo rezultate OSCE-ove analize udžbenika i<br />
kada uzmemo u obzir teme koje su nastavnicima i učenicima<br />
najteže, onda se može reći da se postojeći problemi odnose<br />
na sve teme iz vremena zajedničke <strong>povijest</strong>i, npr. pod<br />
osmanskom ili pod habsburškom vlašću. Zaključak koji<br />
povjesničarka u analizi donosi je da dok se god nacionalna<br />
<strong>povijest</strong> u hrvatskim udžbenicima shvaća kao hrvatska <strong>povijest</strong>,<br />
u srpskim udžbenicima kao srpska <strong>povijest</strong> i u nekim<br />
bošnjačkim udžbenicima pretežno kao bošnjačka <strong>povijest</strong>, u<br />
svakom će razredu u kojemu se predaje zajednička <strong>povijest</strong><br />
nastavnicima i učenicima biti teško. U sklopu pilot-projekata<br />
u BiH nastavnici i učenici su rekli da im je najteže predavati<br />
ili učiti o ratovima u 20. stoljeću, tj. Prvi i Drugi svjetski rat<br />
kao i rat koji je uslijedio nakon raspada Jugoslavije. Nastavnici<br />
su podijeljeni u svojem mišljenju: jedni traže historijsku<br />
distancu a drugi bi opet željeli predavati tu temu na nastavi,<br />
jer znaju da se učenici u školskoj praksi i u svakodnevnom<br />
životu susreću s raznim ratnim temama. No, sve dok ne postoje<br />
adekvatni materijali i lekcije o ratu neće biti moguće<br />
poučavati na primjeren način.<br />
Uključiti sve institucije<br />
S jednog od seminara za autore udžbenika <strong>povijest</strong>i<br />
u Mostaru, rujan 2006.<br />
Željela bih naglasiti da problematika udžbenika u BiH<br />
ne stoji sama za sebe, već je problem u cijelom obrazovnom<br />
sistemu. Problemi leže u ostarjelim i preopterećenim nastavnim<br />
planovima i programima, u slaboj ponudi doškolovavanja<br />
nastavnika, u prepunim razredima a i u mehanizmima<br />
obrazovnih institucija, poput nastavne inspekcije koja samo<br />
mehanički vrednuje tehničku stranu nastave a ne i cjelokupni<br />
proces učenja i poučavanja.<br />
Stoga je potrebno u reformu obrazovanja – koja je već u<br />
tijeku – uključivati sve institucije na svim razinama za bolju<br />
potporu novih i budućih udžbenika a tako bi se i osiguralo<br />
dugoročno poboljšavanje kvalitete nastave u BiH. <br />
siječanj 2009. Posebni prilog Svjetla riječi 11
Udžbenici<br />
selektivnog pamćenja<br />
Povijesna istina nema svrhe u samoj sebi,<br />
nju vodi i oživljava pitanje moralne istine.<br />
Piše: Darko RUBČIĆ<br />
(Dolf Sternberger)<br />
Ako želimo saznati kakva je “politika” neke zemlje, najbolje<br />
je prelistati nekoliko njezinih udžbenika <strong>povijest</strong>i,<br />
obratiti pozornost na tumačenja najvažnijih povijesnih<br />
razdoblja ili prijelomnih događaja. Ako znamo kakva<br />
je aktualna politička i društvena situacija u Bosni i Hercegovini,<br />
možemo već pretpostaviti kako stvar stoji s njezinim<br />
udžbenicima <strong>povijest</strong>i: mnogo toga je različito, često suprotno<br />
različito. Ipak, mora se naglasiti da je od 2003. došlo do<br />
konkretnih pomaka nabolje s obzirom na udžbeničku interpretaciju<br />
bh. <strong>povijest</strong>i.<br />
Više je nego zanimljiv osvrt na nekolicinu udžbenika <strong>povijest</strong>i<br />
tiskanih od 2003. do 2007. u Sarajevu, Istočnom Sarajevu<br />
i Mostaru. Budući da ih je veliki broj – i za osnovnu i srednju<br />
školu – izabrali smo neke koji mogu dobro poslužiti za ilustraciju<br />
naše problematike. Zbog dugog vremenskog razdoblja<br />
i mnoštva osjetljivih pitanja, ograničili smo se na tri nimalo<br />
lagane teme bh. <strong>povijest</strong>i: bosansko srednjovjekovlje, Bosna<br />
pod osmanskom vladavinom i Drugi svjetski rat s naglaskom<br />
na Jasenovcu i Bleiburgu. Tema prošloga rata (1992-1995), iz<br />
kojega bi se najviše upoznala sva složenost bh. društva i konflikt<br />
interpretacija <strong>povijest</strong>i, ostaje po strani, jer većina novih<br />
udžbenika samo spominju taj rat, ali ga ne tumači.<br />
Kotromanića u Milima-Arnautovićima kraj Visokog, i jedino<br />
ovaj udžbenik objašnjava na koji je način u historiografiju<br />
ušla zabuna oko mjesta krunjenja.<br />
Autori su posebno poglavlje posvetili kako mitologizaciji<br />
tako i znanstvenom objašnjenju fenomena Crkve bosanske.<br />
Navodi se kako su srpska i hrvatska historiografija XIX. st.,<br />
u službi nacionalističkih interesa, nastojale dokazati srpstvo<br />
odnosno hrvatstvo srednjovjekovne Bosne a da se kao svojevrsna<br />
protuteža pojavio mit o bogumilima kojim se željela<br />
naglasiti posebnost Bosne. Međutim, da se ne bi stvorila pogrešna<br />
slika, autori su trebali donijeti i suvremene rezultate<br />
znanstvene historiografije o tom problemu. Naime, moderna<br />
hrvatska historiografija ipak se ponajviše znanstveno emancipirala<br />
i napustila stavove iz XIX. st., srpska još uvijek ustrajava<br />
na srpskom karakteru Bosne, a na mitu o bogumilima<br />
danas najviše insistiraju neki bošnjački “znanstvenici” koji<br />
u službi politike stvaraju i neke dodatne mitove. Unatoč pojedinim<br />
zamjerkama, udžbenik je veoma dobar, pruža učenicima<br />
dosta informacija i nastoji ih osposobiti za kritičko<br />
mišljenje.<br />
Udžbenik za 6. razred osnovne škole (A. Isaković, Sarajevo<br />
2007) spada među ponajbolje udžbenike nove generacije.<br />
Autorica kroz cijeli rad nastoji primjenjivati multiperspektivnost<br />
te u tumačenjima “spornih” tema iz prošlosti donosi<br />
različita znanstvena mišljenja; konkretno, s obzirom na podrijetlo<br />
imena Bosna, mjesto Tvrtkova krunjenja i karakter<br />
Crkve bosanske. Isakovićka je jedna od rijetkih autora udžbenika<br />
koji govore o važnosti franjevaca u srednjovjekovnoj<br />
Bosni. Kratko poglavlje posvećeno je također i pravoslavlju<br />
u tom povijesnom razdoblju.<br />
Bosansko srednjovjekovlje<br />
Udžbenik <strong>povijest</strong>i za 2. razred gimnazije (E. Hašimbegović<br />
– A. Busuladžić – M. Sijarić – E. Veladžić, Sarajevo 2003)<br />
spada među najozbiljnije bh. udžbenike za bosansko srednjovjekovlje.<br />
Autori ističu kako je ovo razdoblje bosanske<br />
<strong>povijest</strong>i najčešće bilo podložno nacionalnim/nacionalističkim<br />
interpretacijama kako bi se “dobio” odgovor čija je Bosna<br />
danas. Među glavne događaje iz bosanskog srednjovjekovlja<br />
autori smještaju dislokaciju sjedišta bosanske biskupije u<br />
Đakovo 1252, što je spriječilo daljnje uspjehe Katoličke crkve<br />
u Bosni te omogućilo nastanak domaće Crkve bosanske<br />
kao alternative biskupiji. Bosansko srednjovjekovlje vrhunac<br />
dostiže s krunjenjem Tvrtka I. Kotromanića za bosanskog<br />
kralja 1377. Nasuprot raširenom mišljenju o pravoslavnom<br />
manastiru u Mileševu (Srbija) kao mjestu Tvrtkova krunjenja,<br />
u ovom se udžbeniku navodi krunidbena i grobna crkva<br />
12 Posebni prilog Svjetla riječi siječanj 2009.
Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi, Solun i CPU Sarajevo izdali su 2007.<br />
četiri historijske čitanke: Osmansko carstvo, Nacije i države u jugoistočnoj Evropi, Balkanski<br />
ratovi i Drugi svjetski rat. Riječ je o dodatnim nastavnim materijalima koji zasigurno mogu<br />
pridonijeti boljem shvaćanju moderne historije jugoistočne Europe.<br />
Davorin MRLJIĆ, Rekonstrukcija<br />
srednjovjekovnog grada Bobovca<br />
Autori udžbenika<br />
za 1. razred srednjih<br />
stručnih škola M. Šobot<br />
– B. Štrbac – E.<br />
Zahović (Istočno Sarajevo<br />
2007) pisanju<br />
udžbenika pristupili<br />
su vrlo pretenciozno,<br />
na svega 223 stranice<br />
obuhvaćen je period<br />
od pra<strong>povijest</strong>i sve<br />
do suvremenog doba<br />
i posljednjega rata na<br />
području Hrvatske i<br />
BiH! Srednjovjekovnoj<br />
Bosni posvećeno<br />
je svega pet stranica. Pripadnike Crkve bosanske naziva se<br />
bogumilima i hereticima iako je ta teza u ozbiljnim historiografskim<br />
krugovima već nadiđena. Tvrtko I. Kotromanić je,<br />
prema autorima, okrunjen u manastiru u Mileševu, premda<br />
u jednoj glosi uz glavni tekst stoji kako se u posljednje vrijeme<br />
u krugu bh. povjesničara kao mjesto krunjenja spominje<br />
mjesto Mili-Arnautovići. Inače, čitav udžbenik koncipiran je<br />
“srpski”, s tendencijom da se srpski narod prikaže žrtvom.<br />
Fotografije uz tekst u većini slučajeva govore više od riječi<br />
ovome u prilog.<br />
Budući da je udžbenik <strong>povijest</strong>i za 2. razred gimnazije (F.<br />
Mirošević – F. Šanjek – A. Mijatović – A. Nikić, Mostar 2005)<br />
tiskan u Mostaru, za očekivati je da će veći dio prostora biti<br />
posvećen bh. <strong>povijest</strong>i. No stvar je sasvim drugačija. Ukratko,<br />
od oko 350 stranica, <strong>povijest</strong>i srednjovjekovne Bosne<br />
posvećeno je svega 14 stranica, a BiH u vrijeme osmanske<br />
vladavine u XVI. i XVII. st. tek pet stranica!? Identičan slučaj<br />
je i s udžbenikom za 6. razred osnovne škole (Ž. Brdal<br />
– M. Madunić – N. Lovrinović, Mostar 2007), gdje je gotovo<br />
čitav prostor posvećen hrvatskoj <strong>povijest</strong>i, a <strong>povijest</strong>i Bosne<br />
dodijeljen zanemarivi dio i “osigurano” mjesto u naslovima<br />
– naslovi bez sadržaja.<br />
Bosna pod osmanskom vladavinom<br />
Udžbenik koji se u cijelosti odnosi na razdoblje osmanske<br />
vladavine (od XV. stoljeća do 1878) jest udžbenik za 3.<br />
razred gimnazije (V. Smriko, Sarajevo 2003). Autor navodi<br />
da je osmanska vlast radila na uništavanju domaćih državnih<br />
institucija, što ide u prilog tezi o povijesnom diskontinuitetu.<br />
Autor govori kako je položaj franjevaca i katolika, unatoč<br />
tomu što su posjedovali ahdnamu, bio teži od pravoslavnog.<br />
Čitavo jedno poglavlje posvećeno je svakom od balkanskih<br />
naroda unutar Osmanskog Carstva, tako da učenik dobiva<br />
uvid u širi povijesni kontekst. Padu Bosanskog kraljevstva<br />
posvećuje dosta prostora i demontira mit “Bosna šaptom<br />
pade”. Jedno kraće poglavlje posvećeno je različitim modernim<br />
tumačenjima osmanske <strong>povijest</strong>i. Upravo je ovo ispravan<br />
način kako pristupiti osjetljivim pitanjima iz prošlosti, jer se<br />
pomoću multiperspektivnosti učenike poučava kritičnosti i<br />
dijalogu s različitim mišljenjima. Međutim, autor udžbenika<br />
je i sam pao u zamku kada kaže kako je “historija Bosne i<br />
Hercegovine iz perioda osmanske vlasti bila predmet pristranog<br />
prikazivanja od strane srpskih i hrvatskih historiografa<br />
koji su željeli dokazati isključivo pravo nad ovim prostorom.<br />
Oni su nastojali svo stanovništvo Bosne i Hercegovine prikazati<br />
kao dio svog etničkog korpusa ili su pokušavali izvesti<br />
teze o muslimanskom stanovništvu kao stranom elementu<br />
azijskog porijekla”. Problem je što autor ni na jednom mjestu<br />
ne proziva dio bošnjačkih historiografa koji idu u drugu<br />
krajnost glorificirajući osmansko razdoblje.<br />
“U Evropi postoje na jednoj strani velike zemlje, a<br />
na drugoj male; postoje nacije u pregovaračkim dvoranama<br />
i one koje čitavu noć čekaju u predsobljima.<br />
Ono što male nacije razlikuje od velikih nije samo<br />
kvantitativni kriterij broja stanovnika; to je nešto dublje<br />
– njihova egzistencija nije niti za njih same samorazumljiva<br />
izvjesnost, nego uvijek i pitanje, izazov i<br />
rizik; one su u odnosu na <strong>povijest</strong> u defanzivi prema<br />
njenoj snazi, koja njih same prevazilazi, koja se ne<br />
obazire na njih, pa ih i ne uzima zaozbiljno.”<br />
(Milan Kundera, BH Dani, br. 529)<br />
U udžbeniku su dobro opisani prodor Eugena Savojskog<br />
i odredbe Karlovačkoga mira (1699), međutim problem nastaje<br />
kada autor govori o ideološkim i psihološko-kulturnim<br />
posljedicama: “Od Bečkog rata i u toku XVIII stoljeća,<br />
osnovni cilj kršćanskih sila je bio protjerivanje i iskorjenjivanje<br />
muslimana iz Evrope, a među njima i Bošnjaka muslimana.<br />
Ovaj ideološki koncept je izvor genocida u XIX i<br />
XX stoljeću kada je prenesen sa velikih evropskih sila na balkanske<br />
zemlje. (…) Uporedo sa eliminisanjem islama, na tim<br />
prostorima sprovedeno je sistematsko uništavanje svega što<br />
je podsjećalo na prethodnu vlast i islamsko-orijentalnu kulturu.<br />
Sakralni i profani objekti su uništeni.” Ako sve ovo i jest<br />
tako, autor je ipak morao biti više kritički te progovoriti na<br />
ovako jasan način i o npr. nezavidnom položaju nemuslimana<br />
i rušenju samostana i crkava od strane Osmanlija. (N.B. o<br />
rušenju samostana i crkava, te o poteškoćama njihove gradnje<br />
ne govori niti jedan od udžbenika!)<br />
Posebno je poglavlje posvećeno velikim migracijama stanovništva<br />
u XVIII. stoljeću koje su se odrazile na demografsku<br />
sliku i sve aspekte života. Ovo je jedan od rijetkih, ako<br />
ne i jedini udžbenik koji čitavo poglavlje posvećuje izvorima<br />
za <strong>povijest</strong> BiH pod osmanskom vladavinom (defteri, franjevačke<br />
matice, tefteri pravoslavnih crkvenih opština, putopisi<br />
stranih putnika, diplomata i obavještajaca, vizitatorski izvještaji<br />
crkvenih pohoditelja, ljetopisi te isprave i povelje). Autor<br />
posebno poglavlje posvećuje i osmanskom konfesionalizmu<br />
te jedini piše o nastanku triju nacionalističkih etnogeneza<br />
pokušavajući se kritički postaviti prema srpskom mitu o Bosni<br />
kao ‘staroj nemanjićkoj zemlji’, hrvatskom mitu o Bosni<br />
kao ‘staroj zemlji hrvatskih banova i kraljeva’ te bošnjačkom<br />
mitu o Bosni kao zemlji etničkog kontinuiteta između dobrih<br />
siječanj 2009. Posebni prilog Svjetla riječi 13
Bošnjana, bogumila i<br />
Bošnjaka muslimana.<br />
Ovdje vrijedi spomenuti<br />
da je mit o bošnjačkoj<br />
kontinuiranosti<br />
u ratnom periodu<br />
(1992-1995) evoluirao<br />
u mit o temeljnom narodu,<br />
na osnovu kojega<br />
sada Bošnjaci polažu<br />
ekskluzivno pravo<br />
na BiH. O ovom autor<br />
ne govori. I pored nekoliko<br />
spornih, nekritičkih<br />
dijelova na koje<br />
smo pokušali ukazati,<br />
ipak treba reći da je Jacob van SCHUPPEN, Eugen Savojski<br />
ovaj udžbenik veoma<br />
validan, osobito zato što daje širi kontekst potreban za smještanje<br />
i bolje razumijevanje određenih događaja.<br />
“Epski ciklusi vezani za područje Bosne i Hercegovine<br />
mogu se podijeliti u dvije vrste: uskočko-hajdučke i pjesme<br />
bosanskohercegovačkih muslimana. U obje vrste<br />
su opjevane stvarne ličnosti i stvarni događaji koji su<br />
okićeni epskim detaljima. S obzirom na činjenicu da<br />
su one prenošene usmenim putem, epske pjesme su<br />
utjecale na formiranje ideoloških, moralnih i kulturnih<br />
karakteristika naroda. Te karakteristike su kroz stoljeća<br />
bile osnovni element koji je utjecao na stanovništvo<br />
i formiralo njegov pogled na svijet. S obzirom da su<br />
pjesme slavile “svoje heroje” “svoje moralne kvalitete”<br />
i “svoje kulturne obrasce” neminovno su utjecale<br />
da se formira epski pogled na svijet, u kome je sve oslikano<br />
crno-bijelom tehnikom. Na tom fonu formira se<br />
svijest da su svi postupci protiv onih drugih opravdani<br />
i da je svaki čin, koji je u skladu sa činom nekog junaka<br />
iz prošlosti, mjerilo po kome se trebaju ponašati oni<br />
koji su usvojili određeni epski ciklus u svojoj sredini.<br />
Ovakvo shvatanje je prenešeno u XIX i velikim dijelom<br />
u XX stoljeće, a rezultati ovakvog pogleda na svijet<br />
za južnoslavenske narode, a naročito narode Bosne i<br />
Hercegovine bili su katastrofalni.”<br />
(V. Smriko, Historija. Udžbenik za<br />
3. razred gimnazije, Sarajevo 2003)<br />
Sva tri udžbenika tiskana u Mostaru, Bosni pod osmanskom<br />
vladavinom posvećuju gotovo zanemarivi dio. Tako<br />
udžbenik Ž. Brdal – M. Madunić – N. Lovrinović (2007)<br />
Bosni od pada pod osmansku vlast do kraja 16. stoljeća posvećuje<br />
10 redaka (!?), dok su osmanski napadi na Hrvatsku<br />
i Ugarsku te osvojenje Hrvatske prikazani na 7 stranica. Pola<br />
stranice rezervirano je ulozi franjevaca (Divković, Lastrić)<br />
za bosanske katolike te njihov progon nakon Bečkoga rata<br />
(1683-1699).<br />
U udžbeniku F. Mirošević – F. Šanjek – A. Mijatović – A.<br />
Nikić (2005) Bosni je u XVI. i XVII. stoljeću posvećeno svega<br />
pet stranica.<br />
Udžbenik za 3. razred gimnazije (S. Jurković – A. Mijatović<br />
– F. Mirošević – T. Macan, Mostar 2005) u poglavlju<br />
“Hrvatska u XVIII. stoljeću” od 50 stranica teksta, Bosni i<br />
Hercegovini u vrijeme krize Osmanskog Carstva te u doba<br />
reformnog pokreta u Turskoj dodjeljuje svega pet stranica,<br />
Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i njezinu značenju u<br />
<strong>povijest</strong>i bh. katolika-Hrvata te o ilirskom preporodu u BiH<br />
7 stranica, a o BiH od sredine XIX. stoljeća do okupacije od<br />
strane Austro-Ugarske 10 stranica. Ova statistika oslikava<br />
već vremenski dugu tendenciju marginaliziranja <strong>povijest</strong>i<br />
BiH uopće kao i potiskivanje značenja bh. Hrvata unutar hrvatske<br />
znanosti i kulture.<br />
Drugi svjetski rat (Jasenovac – Bleiburg)<br />
“Nacionalno pamćenje ponaša se nedostojno kada pod<br />
zvučnim nazivom ‘nasljeđa’ ističe samo spomenike slave i odvraća<br />
pogled od spomenika svoje sramote. To je kao kad etablirani<br />
njemački komunisti sebi na glavu natiču Friedrichov<br />
trobodni šešir i Bismarckovu konjaničku kacigu, a SA-kapu<br />
i svastiku skrivaju u nacionalnom sefu.” Ovim citatom Dolfa<br />
Sternbergera iz njegovih Razmišljanja o <strong>povijest</strong>i dolazimo do<br />
naše ne tako davne prošlosti koja uz posljednji rat (1992-1995)<br />
nosi sa sobom najviše i teorijskih i stvarnih sukoba.<br />
Udžbenik Istorija za IX razred osnovne škole (R. Pejić,<br />
Istočno Sarajevo 2006) i po svom sadržaju i pristupu spada<br />
zasigurno među one koji su ponajmanje utemeljeni na<br />
činjenicama. Udžbenik vrvi tendencioznim tvrdnjama koje<br />
učenicima zasigurno neće pomoći u njihovu odgoju za kritičko<br />
mišljenje. Nakon što je opisao ustaški teror nad Srbima,<br />
Židovima, Romima i drugim antifašistima, autor donosi<br />
brojku od oko 1.000.000 ubijenih u logoru Jasenovac. Ovakvo<br />
i slično manipuliranje brojkama ne osvrće se ni na kakva<br />
druga istraživanja. Napominjemo, primjerice, da su dvojica<br />
istraživača, B. Kočović i V. Žerjavić, došli neovisno jedan o<br />
drugom do približno istog broja poginulih u Drugom svjetskom<br />
ratu u Jugoslaviji. Kočović navodi brojku od 1.014.000<br />
(od toga je 70.000 ubijeno u Jasenovcu), a Žerjavić govori o<br />
broju 1.027.000 (u Jasenovcu 83.000). U udžbeniku je jed-<br />
Prisvajanja <strong>povijest</strong>i<br />
Kako je u stručnim krugovima poznato, moderna historiografija<br />
datira od 19. stoljeća i stoji u uskoj svezi s<br />
modernim nacionalnim i socijalnim pokretima, koji su<br />
također počeli izranjati iz povijesnog kontinuuma u spomenutom<br />
stoljeću. S obzirom na sadržajni interes, ideološku<br />
usmjerenost te metodološki postupak, dosadašnja<br />
historiografija o Bosni i Hercegovini može se razvrstati u<br />
tri skupine: a) nacionalnu/nacionalističku; b) marksističku<br />
i c) historiografiju kritičkog diskursa ili, pojednostavljeno<br />
rečeno, diskurzivnu.<br />
Konsenzus među njima je neupitan samo u jednoj stvari,<br />
naime u periodizaciji <strong>povijest</strong>i Bosne na: a) bosansko<br />
srednjovjekovlje, b) osmansko razdoblje, c) austrougarsko<br />
razdoblje i d) jugoslavensko razdoblje s cezurom Drugog<br />
svjetskog rata. Dakako, kad je riječ o ovome konsenzusu,<br />
u pitanju je samo zajedničko vanjsko nazivlje ili kataloško<br />
etiketiranje pojedinih razdoblja. Vrednovanja, politički i<br />
ideološki interesi te metodički postupci više ili manje su<br />
različiti.<br />
Nacionalni/nacionalistički pristup <strong>povijest</strong>i gleda naciju<br />
kao primordijalnu i kvazivječnu kategoriju. Nacija kao<br />
14 Posebni prilog Svjetla riječi siječanj 2009.
no kraće poglavlje<br />
posvećeno četničkom<br />
pokretu i četničkim<br />
postrojbama koje su<br />
u BiH dolazile “da zaštite<br />
srpski narod od<br />
napada ustaša, domobrana<br />
i muslimanske<br />
milicije”.<br />
Iako sadržajno za<br />
nijansu blaži, udžbenik M. Šobot – B. Štrbac – E. Zahović<br />
(2007) u svom pristupu ne zaostaje za Pejićevim. S obzirom<br />
na broj žrtava u Jasenovcu operira se brojkom od 700.000.<br />
Niti jedan od ovih udžbenika ne spominje partizansko-srpske<br />
zločine nad Hrvatima, Muslimanima i <strong>drugima</strong>, pa tako<br />
niti Križni put – Bleiburg. Oba su udžbenika nekritički pristrani<br />
s jednim jedinim ciljem – prikazati Srbe kao vječne<br />
stradalnike i mučenike u velikom kotaču <strong>povijest</strong>i.<br />
Udžbenik za 4. razred gimnazije (H. Matković – F. Mirošević<br />
– B. Goluža – I. Šarac, Mostar 2006) Nezavisnoj Državi<br />
Hrvatskoj posvećuje 7 stranica. Na dobar je način prikazano<br />
potpisivanje Rimskih ugovora (1941) između Pavelića i Mussolinija,<br />
iz čega se može vidjeti da je NDH u stvarnosti bila<br />
marionetska tvorevina. Nabrojano je nekoliko koncentracijskih<br />
logora, a za Jasenovac je donesen i broj ubijenih prema<br />
podacima Žerjavića i Kočovića. Ovaj udžbenik jedini govori<br />
da je Pavelić u travnju 1945. primio dva emisara Draže Mihailovića<br />
koji su mu predložili stvaranje antikomunističkog<br />
bloka Srba, Hrvata i Slovenaca, što pokazuje da je bilo kontakata<br />
i suradnje između ustaša i četnika. Autori udžbenika<br />
navode kako je Pavelić naredio da se vojnici, žene, djeca i<br />
starci iz NDH, bježeći pred partizanima, predaju Britancima,<br />
a ovi su ih kasnije izručili partizanskim jedinicama. Ukratko<br />
je opisana bleiburška tragedija, a operira se s nedovoljno utemeljenom<br />
brojkom od 200.000 do 300.000 stradalih Hrvata.<br />
Jasenovac i Bleiburg, dva mjesta oko kojih se ponajviše spore<br />
i sukobljuju suvremeni povjesničari i nacionalne politike<br />
Spomenuti Žerjavić<br />
smatra da je broj žrtava<br />
na Bleiburgu nešto<br />
veći od 50.000.<br />
Udžbenik za 8. razred<br />
osnovne škole<br />
(L. Valenta, Sarajevo<br />
2007) u cijelosti se<br />
odnosi na XX. stoljeće i<br />
spada zasigurno među<br />
najobjektivnije bh. udžbenike nove generacije. Autor kratko<br />
i nepristrano opisuje rasnu ustašku politiku, uhođenja, uhićenja,<br />
mučenja i masovna ubojstva neistomišljenika ustaškog<br />
režima, te jedini spominje zloglasni logor u Kruščici kraj<br />
Viteza. Dio bošnjačkih čelnika usprotivio se ustaškom režimu,<br />
o čemu svjedoče muslimanske rezolucije iz nekoliko bh.<br />
gradova izdane 1941. S druge strane, druga grupa bošnjačkih<br />
političara 1941. upućuje Hitleru Memorandum u kojemu se<br />
traži autonomni položaj BiH unutar NDH i da se BiH stavi<br />
pod izravnu njemačku upravu. Ovaj udžbenik također jedini<br />
spominje muslimansku postrojbu – 13. SS diviziju koja je<br />
djelovala pod izravnim njemačkim zapovjedništvom. O četnicima,<br />
njihovoj ideologiji i zločinima također je vrlo kritički<br />
napisano. Uz gore navedeni udžbenik, ovaj jedini govori o<br />
Bleiburgu i Križnom putu, ali ne donosi broj stradalih.<br />
Iz ovog fragmentarnog prikaza udžbeničkih interpretacija<br />
<strong>povijest</strong>i da se iščitati kako je pisanje udžbenika veoma<br />
težak posao. Da bi udžbenik bio znanstveno utemeljen, autor<br />
bi se u radu trebao voditi samo istinom poštivanja faktografije<br />
i moralnošću da <strong>povijest</strong> <strong>pripada</strong> i onima <strong>drugima</strong>,<br />
dakle i neprijateljima. To je zahtjevan, ali jedini put kako bi<br />
se izbjeglo neargumentirano operiranje falsifikatima i selektivno<br />
pamćenje koje poznaje samo svoje povijesne uspone i<br />
pobjede te komemorira i napuhuje samo naše žrtve za samo<br />
“našu stvar”. <br />
primordijalna kategorija izvire iz mitskih daljina prošlosti i<br />
kreće se kroz povijesni kontinuum kao čvrst i zatvoren sustav.<br />
Tako je naprimjer na hrvatskoj strani hercegovački franjevac<br />
i povjesničar fra Dominik Mandić (1889-1973) elaborirao<br />
<strong>povijest</strong> Hrvata kao <strong>povijest</strong> naroda, koji je došao u<br />
svoju današnju postojbinu već oformljen takoreći kao jedna<br />
putujuća država. U povijesnim lomovima taj je narod pao<br />
pod stoljetnu vlast tuđinskih režima, zbog čega je pretrpio<br />
znatne štete. U moderno doba došlo je do kulturnog i političkog<br />
buđenja toga naroda, koje se manifestiralo ne samo<br />
u oslobađanju od tuđinskih režima, nego i u stanovitom<br />
povratku nacionalnom identitetu, čiji su korijeni – prema<br />
takvom shvaćanju – ukopani u rani srednji vijek. Zadatak<br />
je nacionalne historiografije da rekonstruira put do toga nacionalnog<br />
iskona, uz ostalo kroz dekonstrukciju razdoblja<br />
tuđinske vladavine.<br />
Primijenjeno na Bosnu to znači da je zadatak povjesničara<br />
da elaborira hrvatski karakter srednjovjekovne Bosne,<br />
a osmansko, austrougarsko i jugoslavističko razdoblje demaskira<br />
kao tuđinsko. Politički cilj takve historiografije jest<br />
da, naprimjer, bosanskohercegovačke muslimane uvjeri da<br />
se deklariraju u modernom smislu kao Hrvati islamske vjerois<strong>povijest</strong>i,<br />
a Srbima dadne do znanja da njima Bosna u<br />
političkom pogledu ne <strong>pripada</strong>, jer su se u nju kasnije doselili,<br />
odnosno da su mnogi među njima kao Vlasi prihvatili<br />
pravoslavlje, pa bi bilo normalnije da se u modernom smislu<br />
identificiraju kao Hrvati pravoslavne vjere.<br />
Srpska nacionalna historiografija još je rezolutnija u prikazivanju<br />
Bosne kao isključivo srpske zemlje. U tu svrhu<br />
istupalo se s tezama o Srbokatolicima i Srbima islamske<br />
vjerois<strong>povijest</strong>i kao produktima u prvom slučaju papinske<br />
propagande, a u drugom stoljetne islamsko-osmanske vladavine<br />
na ovim prostorima.<br />
Bošnjačka moderna historiografija rađala se u sjeni srpske<br />
i hrvatske historiografije i, nažalost, do danas nije uspjela<br />
izići iz te sjene. Tendencijama posrbljavanja i pohrvaćivanja<br />
odupirala se naime na taj način što je prihvaćala iste<br />
klišeje te srpskom i hrvatskom svojatanju Bosne potražila<br />
lijek u predimenzioniranom isticanju bošnjačkog karaktera<br />
cjelokupne bosanske <strong>povijest</strong>i. Bošnjačka historiografska<br />
igra koncem 20. stoljeća završila je tezama o Bošnjacima<br />
kao temeljnom narodu u svim razdobljima bosanske <strong>povijest</strong>i<br />
i o Srbima i Hrvatima kao marginalnim fenomenima u<br />
bosanskohercegovačkom povijesnom sklopu. (…)<br />
(Ovaj je tekst dio članka: Srećko M. DŽAJA, “Tri kulturno-političke<br />
sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografija”,<br />
u: Eseji, razgovori, polemike, prijevodi, Udruga<br />
đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko, podružnica<br />
za Njemačku, München 2005, 106-107.)<br />
siječanj 2009. Posebni prilog Svjetla riječi 15