Fojnička ahdnama

More documents

Recommendations

Info

Posebni prilog Svjetla riječi – FOJNIČKA AHDNAMA pokušalo se, uz ostalo, zaobići patronatsko pravo Habsburgovaca kao nositelja ugarske krune. Katić se u studenom 1618. pojavio u Beogradu u pratnji Gracijanija i carskog poslanika u Carigradu Ludwiga von Molarta. Potrebne papire od turskih vlasti Katiću je pribavio Šimun Matković. Bošnjački interpretatori pokazuju veliku sklonost prema idealizacijama muslimanske ili bošnjačke sastavnice u kojoj osmansko razdoblje bh. prošlosti ima središnje značenje. U duhu tih idealizacija vadi se i Ahdnama bosanskih franjevaca iz pravnog sustava u kojemu je nastala (a to je međunarodno ugovorno pravo na islamski način) i prenosi u moderni pravni sustav o ljudskim pravima koja proglašavaju sve ljude ravnopravnim bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnu pripadnost itd. Takvim idealizacijama dali su svoj obol i pojedini bosanski franjevci nazivajući Ahdnamu u slavljeničkom raspoloženju »magna charta libertatum« Ali tadašnji beogradski kapelan, bosanski franjevac fra Vinko Stipančić, pruža otpor; Katiću se suprotstavlja tvrdnjom da Beograd potpada pod jurisdikciju skradinskog biskupa i bosanskog koadjutora fra Antuna Matića, a ne njegovu. Katić 1619. udara interdiktom beogradsku kapelu i vjerski život katolika u Beogradu. Obje parbene stranke obraćaju se najprije Dubrovačkom senatu kao patronu dubrovačkih kolonija. Dubrovački senat inzistira na status quo – što je značilo da se franjevce dalje zadrži kao kapelane. Sukob teče i proširuje se na pitanje granica između pojedinih biskupija i pripadnosti pojedinih župa u Slavoniji i Podunavlju. Parbene stranke obraćaju se višim instancijama ne samo u Beču i Rimu nego i u Carigradu, čime se, dakako, sve više novčano iscrpljuju. 59 God. 1627. Dubrovčanima uspijeva izbaciti bosanske franjevce i trgovce iz svoje kapele, pa će Bosanci u blizini u jednoj neprikladnoj kući otvoriti vlastitu kapelu Sv. Ivana Krstitelja 60 – što će samo povećati financijsko iscrpljivanje obiju parbenih stranaka, osobito od strane osmanskih lokalnih vlasti. Beogradski konflikt oko kapele, zatim sukobi oko imenovanja biskupa i borba za slavonske i srijemske župe doveli su do velikog razdora i unutar bosanskih franjevaca koji se po žučljivosti i intenzitetu može uspoređivati s kasnijom Barišićevom aferom u 19. st. Konflikt je izbio svom žestinom 1630. g. i – kao i Barišićeva afera – trajao jedno cijelo desetljeće. U konfliktu su se podijelili fratri na dvije stranke – na umjerenjake (»moderés«) i na nepopustljive (»intransigeants«), kako ih kvalificira Molnár. 61 Umjerenjaci su se okupili oko samostana u Kr. Sutjesci i Olovu, a nepopustljivi oko samostana u Fojnici. Umjerenjaci su se oslanjali na Rim odnosno na 1622. osnovanu Congregatio de Propaganda Fide i pokazivali spremnost na kooperaciju s novim misionarima, a nepopustljivi su inzistirali na privilegijima koje je franjevačka bosanska provincija dobila još u srednjem vijeku, dakle prije Tridentinuma, i tražili su politički oslonac u Carigradu i Beču. Pri tome su unijeli u igru srednjovjekovno patronatsko pravo ugarskih kraljeva koje je u međuvremenu prešlo na Habsburgovce, pa će trojicu iz ove stranke Beč imenovati biskupima: Tomu Mrnavića bosanskim biskupom, Juraja Bielavića kninskim biskupom i Pavla Posilovića skradinskim biskupom. Rimska Kurija se opire ovim imenovanjima, ali će na koncu biti prisiljena imenovanja potvrditi. Umjerenjaci su se grupirali oko fra Pavla Papića i fra Jeronima Lučića, a nepopustljivi oko fra Andrije Tomanovića iz Kamengrada. Sukobom su dominirale osobne ambicije i karakterne nastranosti, u čemu se beskrupuloznoš ću i okrutnoš ću u borbi za vlast isticao fra Andrija Tomanović iz Kamengrada. 62 Što se tiče odnosa prema tridentskim reformama nijedna strana reforme nije stavljala u pitanje nego njihove političke implikacije pod osmanskim uvjetima. Kao jasan test odnosa prema tridentskim reformama od posebnog su značenja bili uvođenje gregorijanskog kalendara i tridentskog katekizma. Gregorijanski kalendar, koji je proglasio papa Grgur XIII. 1582, bosanski su franjevci uveli već 1585 – dakle prije mnogih tzv. katoličkih zemalja, i to u konfesionalno mješovitoj sredini i uz dozvolu sultana, kako se to u povijesnim izvorima ističe. 63 A katekizmima i drugim nabožnim spisima u duhu Tridentinuma proslavio se u prvim desetljećima 17. st. bosanski franjevac i čelnik literature bh. Hrvata fra Matija Divković (1563-1631). Sporna je bila i ostala do danas uloga biskupa na prostorima na koje se proširila Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Tridentinum je revalorizirao ulogu biskupa odnosno biskupe definirao kao glavne čimbenike u lokalnim Crk vama i namijenio im ulogu glavne spone s katoličkim centrom u Rimu. Problemi su izranjali onda kada su nositelji biskupske službe svoju ulogu shvaćali na način biskupa po katoličkim zemljama, gdje su biskupi imali političku legitimaciju i uživali nadarbine, što im je osiguravalo istaknut položaj u Crk vi. Ali ni jednog ni drugog biskupi nisu imali pod osmanskim uvjetima. U takvim prilikama Rimska ih je kurija skromno i neredovito novčano subvencionirala, a bosanske franjevce obvezala da im za biskupske rezidencije na raspolaganje stavljaju svoje samostane. Takvo stanje s nejasnim razgraničenjima kompetencija gotovo neminovno je vodilo u konflikte između franjevaca kao nositelja političke odgovornosti i biskupa bez političke legitimacije i nadar- 12 srpanj-kolovoz 2012.
Srećko M. Džaja bina. Osmanske vlasti su budno pratile zbivanja među katoličkim klerom te iz nesuglasica nastojale izvući što veću financijsku korist. Posebni apetit pokazivale su prema ostavštini pojedinih biskupa tvrdeći da su iza sebe ostavili pozamašne sume novca koje su navodno dobivali iz Rima. A franjevci, ističući da oni a ne biskupi snose političku odgovornost, od biskupa su tražili skromnost i uviđavnost. Da bi ojačali svoj politički položaj, istodobno su uspostavljali i njegovali prijateljske veze s osmanskim moćnicima. Zbog toga će ih u sukobima njihovi protivnici optuživati da drže »tursku stranu« i da podlo pomoću turskih sudova progone svoje protivnike. Gledano u svjetlu povijesnih činjenica istina je da su se turskom pomoću najspretnije služili bosanski franjevci jer su u tome imali i najduže iskustvo, ali ni za njihove protivnike turska pomoć nije bila tabu. I oni su među turcima tražili prijatelje i apelirali na turske sudove, kako to bjelodano pokazuje beogradski konflikt. Tako je već gore spominjani Šimun Matković, jedan od glavnih protivnika bosanskih franjevaca, kada je dovodio isusovce u Beograd dobio ferman – prema tvrdnji izvora – s tako širokim privilegijima kakve »bosanski franjevci nikada prije toga nisu dobili« 64 . U beogradskom konfliktu na koncu konca izišli su kao pobjednici bosanski franjevci, i to ne zbog podlosti koju su im pripisivali njihovi protivnici – jer je podlosti bilo na objema stranama – nego zbog dužeg iskustva i veće prilagodljivosti prilikama u kojima su živjeli. Međusobne razmirice među fratrima smirit će se početkom 40-ih godina, pa će 1643. u sporazumu s Dubrovačkim senatom opet kao dušobrižnici preuzeti beogradsku kapelu dubrovačkih trgovaca. A Rimska kurija nakon svih ovih iskustava od 1647. opet imenuje biskupe za ove krajeve iz redova bosanskih franjevaca i pri tome se oslanja na prijedloge uprave Bosne Srebrene. U isto vrijeme isusovci napuštaju svoju rezidenciju u Beogradu, a 1651. prodaju svoju kuću. 65 Tako će to trajati do Bečkog rata 1683-1699. koji će izazvati intenzivna demografska kretanja na cijelom Balkanu i završiti potiskivanjem Turaka iz Podunavlja, Slavonije i Srijema. c) Povijesni epilog Osmansko razdoblje trajalo je u BiH dobrih 400 godina i ucrtalo duboke tragove u povijesnu svijest bh. pučanstva. Pravni sustavi i konflikti iz osmanskog doba dobili su svoje moderne verzije i identifikacije u novim političkim prilikama kako unutar duhovno i politički nehomogenog bh. pučanstva tako i unutar Katoličke crk ve u BiH nakon uvođenja redovite hijerarhije 1881. g. Tako bošnjački interpretatori pokazuju veliku sklonost prema idealizacijama muslimanske ili bošnjačke sastavnice u kojoj osmansko razdoblje bh. prošlosti ima središnje značenje. U duhu tih idealizacija vadi se i Ahdnama bosanskih franjevaca iz pravnog sustava u kojemu je nastala (a to je međunarodno ugovorno pravo na islamski način) i prenosi u moderni pravni sustav o ljudskim pravima koja proglašavaju sve ljude ravnopravnim bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnu pripadnost itd. Takvim idealizacijama dali su svoj obol i pojedini bosanski franjevci nazivajući Ahdnamu u slavljeničkom raspoloženju »magna charta libertatum« 66 . Na drugoj strani, kritičari osmanske prošlosti i bosanskih franjevaca, s izrazitim emocionalnim otklonom prema franjevcima, u Ahdnami vide metaforu podloga paktiranja bosanskih franjevaca s tuđinskom vlaš ću radi vlastitih političkih i materijalnih probitaka, a na štetu običnog katoličkog puka. Takvo je shvaćanje in nucleo prisutno u projektima za austro-ugarsku okupaciju BiH i uvođenje redovite katoličke hijerarhije. U tim projektima legendarni nastup fra Anđela Zvizdovića pred sultanom nakon katastrofe srednjovjekovne Bosne komentira se kao »paktiranje s osvajačem« 67 . U najnovijim verzijama to je »paktiranje« preraslo u ponižavajuće »ljubljenje papuča osvajaču sultanu i prosvijećenom apsolutistu Titu« 68 ili pak u sintagmu sindrom ahdname, gdje se igrom riječi Ah(d)nama = ah nama [samo nama fratrima] opet taj dokument porugljivo vadi iz povijesnog konteksta i smješta u kontekst modernih demokratskih sustava. Kritičari osmanske prošlosti i bosanskih franjevaca, s izrazitim emocionalnim otklonom prema franjevcima, u Ahdnami vide metaforu podloga paktiranja bosanskih franjevaca s tuđinskom vlaš ću radi vlastitih političkih i materijalnih probitaka, a na štetu običnog katoličkog puka. [...] U najnovijim verzijama to je »paktiranje« preraslo u ponižavajuće »ljubljenje papuča osvajaču sultanu i prosvijećenom apsolutistu Titu« Prema takvoj »demokratiziranoj« interpretaciji prošlosti »dotični Mehmed (je) obećao da fratre nitko neće progoniti. I slagao, naravno! To vrlo dobro znaju toliki pokojni fratri! A najbolje je to poznato pokojnim krš ćanima, krš ćanskom Božjem narodu kojega taj spis uopće i ne spominje. Niti ga je spomenuo niti mu je kakvo pravo garantirao čime je ostavljen formalni prostor beskrajnoj samovolji...« 69 Extrema tanguntur – u ovom slučaju otklonom od jedne te iste povijesne stvarnosti na jednoj strani ekstremnim idealiziranjem a na drugoj ekstremnim demoniziranjem. I jedno i drugo grubo iskrivljuje prošlost i može biti samo kontraproduktivno po moderni suživot bh. građana. • srpanj-kolovoz 2012. 13
Page 1 and 2: Srećko M. Džaja Fojnička ahdnama
Page 3 and 4: Srećko M. Džaja hdnama bosanskih
Page 5 and 6: Srećko M. Džaja konkurente. Sukob
Page 7 and 8: Srećko M. Džaja Što su konstatir
Page 9 and 10: Srećko M. Džaja ma pravoslavlju s
Page 11: Srećko M. Džaja brovački trgovci
Page 15 and 16: Izbor iz literature ASBOTH 1888, Jo

Fojnička ahdnama

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?