posebni
Download - Svjetlo rijeÄi
Download - Svjetlo rijeÄi
- No tags were found...
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
<strong>posebni</strong> prilog<br />
hrvatski jezik<br />
siječanj 2008.<br />
DANAS
IVAN LOVRENOVIĆ<br />
Hrvatski jezik<br />
<strong>posebni</strong> prilog<br />
i njegova politika<br />
Kao i sve drugo u čovjekovu društvenom životu, ni jezik ne može ne biti<br />
predmetom politike. A kao i svaka politika (ekonomska, kulturna, socijalna...),<br />
i jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna,<br />
najprije po samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna<br />
O<br />
stanju hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini čuju<br />
se najrazličitije prosudbe, od katastrofičnih, koje<br />
govore o njegovoj ugroženosti i mogućem nestanku,<br />
do onih da je hrvatski jezik taj koji je agresivan,<br />
da on ugrožava opstojnost i “izvornost” bosanskoga<br />
jezika, odnosno jezika Bošnjaka... Jasno je da su to dnevnopolitički<br />
motivirane prosudbe, a jasno je i s kojih nacionalnih<br />
adresa dolaze jedne, s kojih druge: na ugroženost<br />
hrvatskoga jezika žale se hrvatski političari i nacionalno<br />
zažareni intelektualci, na agresivnost hrvatskoga jezika<br />
žale se isti takvi bošnjački. Ogledni primjer za to predstavlja<br />
situacija s Televizijom Federacije BiH kao javnim<br />
medijskim servisom koji bi trebao jednako podmirivati<br />
oba nacionalna područja, u svim relevantnim vidovima<br />
programa, a ponajprije u jeziku. Ta se televizija nebrojeno<br />
puta našla na meti žestoke kritike s jedne i s druge strane:<br />
hrvatska strana tvrdi da je hrvatski jezik na toj televiziji<br />
zastupljen nedopustivo malo i nekompetentno, te da je<br />
FTV praktično bošnjačka televizija, bošnjačka se strana<br />
užasava od hrvatskoga jezika koji je po njoj preplavio<br />
FTV, te se govori o pogubnoj jezičnoj “kroatizaciji”. Ne<br />
tako davno, ugledni je bošnjački pisac u svojemu strahu<br />
velikomu čak otkrio – “proustaški jezik” na Federalnoj<br />
televiziji!<br />
Pokondirenost politike<br />
Grb Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz Hrvojeva misala, glagoljski kodeks 1403/04.<br />
Potpuno je jasno da ni jedno od navedenih gledišta<br />
ne može biti ispravno, pogotovo ne može biti da je jedno<br />
savršeno ispravno a drugo posve ništavno. To znači da<br />
oba imaju fantomsku prirodu, da im zapravo i nije cilj da<br />
istinito predstave stanje jezika, nego da takva njihova sukobljenost<br />
odražava latentnu političku suprotnost između<br />
dvaju nacionalnih kolektiva kojima je dano da dijele<br />
2
isti politički prostor i institucije, a način na koji treba da<br />
ga dijele nije uređen jasno i na zadovoljstvo obiju strana.<br />
Zato se uslijed takvoga stanja javlja i učvršćuje nepovjerenje,<br />
strah od zakinutosti, i sve dublje povlačenje u oklop<br />
vlastitoga stava i mišljenja, neovisno o stvarnom stanju<br />
stvari. Što je najgore, potpuno se gubi osjećaj za ono što<br />
je razumno i opravdano u razlozima, prigovorima i interesima<br />
onoga drugoga. A na samomu tijelu jezika, onda,<br />
to se manifestira kao gorljivo nastojanje da se pronađe i<br />
ozakoni što više upečatljivih razlika spram drugog jezika,<br />
kako bi se što jasnije uspostavili kao samovlasni, i međusobno<br />
razgraničili. Ta se pojava, uz osudu i porugu, najviše<br />
pripisuje hrvatskoj strani, kao nekritičan “uvoz” jezičnih<br />
elemenata iz tzv. hrvatskog novogovora. Toga doista<br />
ima (srećom, manje nego prije dvanaest ili deset ili osam<br />
godina), i jest za osudu jer je samorazarajuće za vlastiti<br />
jezični osjećaj, a osim toga spada u onu vrstu društvene<br />
devijacije koju je genijalni Sterija nazvao “pokondirenost<br />
tikve”. No, nitko još nije primijetio kako se potpuno isti<br />
odnos, samo u drukčijem obličju, prakticira s bošnjačke<br />
strane kada se potpuno “normalni”, bosanski ukorijenjeni<br />
hrvatski jezični elementi (koji su nekada u govornoj<br />
i književno-jezičnoj praksi bili itekako prirođeni i muslimanima-Bošnjacima)<br />
proskribiraju i izvrgavaju ruglu<br />
kao “tuđi”, kao “kroatizacija”... (Da iz groba ustane čestiti<br />
Mula Mustafa Bašeskija, sjajni sarajevski ljetopisac, pa da<br />
vidi kako među današnjim njegovim sugrađanima, čak i<br />
kolegama po peru, ima onih što se čudom čude i kojima<br />
se priviđaju “ustaše” kada čuju siječanj, veljača, svibanj,<br />
tisuća, šćedim itd, sve uobičajene riječi iz njegova jezika<br />
bosanskoga, pitao bi se kamo je zalutao...)<br />
Da je ovo trvenje u biti stvar politička, te da proizlazi<br />
iz nejasno riješenoga političkog odnosa između Bošnjaka<br />
i Hrvata kao nacija, najjasnije govori činjenica da se<br />
praktično nigdje ne problematizira pitanje trećega – srpskog<br />
jezika u Bosni i Hercegovini. Naime, kao da su već<br />
svi prešutno prihvatili stav da Srbi imaju “svoj entitet” i u<br />
njemu sve stvari, pa i pitanja jezika, uređuju po kriteriju<br />
evidentne srpske većine, makar bi po ustavu i tamo sva tri<br />
naroda trebala biti “konstitutivna”.<br />
Rastakanje ćirilometodskog naslijeđa<br />
Sociolingvistika, grana znanosti koja se bavi proučavanjem<br />
društvene uloge jezika, odavno zna za pravilo o<br />
dvjema različitim funkcijama jezika: simboličkoj i komunikacijskoj.<br />
Simbolička funkcija jezik povezuje s političkim<br />
pitanjima kolektivnoga identiteta određene kulturne<br />
i nacionalne zajednice, komunikacijska se odnosi na (prvenstvenu<br />
i prevažnu) ulogu jezika u međuljudskoj komunikaciji<br />
i razumijevanju. U zajednicama s više nacija<br />
a sa zajedničkom jezičnom podlogom, kakva je Bosna i<br />
Hercegovina, iz različitosti ovih dviju funkcija proizlaze<br />
mnoge komplikacije, čak i sukobi, te je od izuzetne važnosti<br />
razumjeti da su obje funkcije jednako važne, i da je<br />
pogrešno zanemarivati jednu na račun druge. Konkretno,<br />
u Bosni i Hercegovini kakva je ustanovljena nakon 1990.<br />
godine a inovirana u Daytonu 1995, to znači da su prihvaćena<br />
tri tzv. standardna jezika, s njihovim nacionalnim<br />
nazivima, sa svim konzekvencijama u obrazovanju,<br />
u medijima, u tzv. službenoj upotrebi jezika, u čemu se<br />
ogleda simboličko-politička funkcija jezika. Ali to znači<br />
i da imamo stvarnost (i povijest) u kojoj ta tri službena<br />
Kip Ćirila i Metoda u Ohridu – Makedonija<br />
jezika na komunikacijskoj razini funkcioniraju praktično<br />
kao jedan jezik.<br />
Kao i sve drugo u čovjekovu društvenom životu, ni<br />
jezik ne može ne biti predmetom politike. A kao i svaka<br />
politika (ekonomska, kulturna, socijalna...), i jezična politika<br />
u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po<br />
samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna. Hoće li<br />
biti prvo ili drugo, nema mnogo veze s jezikom samim,<br />
nego ovisi o kvaliteti političkih koncepcija i o ljudima (ne<br />
samo političarima, nego i jezičnim stručnjacima) koji te<br />
koncepcije provode u život. Bivalo je u nas da je politika<br />
u jezičnim pitanjima bila mudrija od jezičnih stručnjaka.<br />
(Jedan takav historijski moment nastao je početkom<br />
sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je baš politika<br />
spriječila potpunu jezičnu kolonizaciju i unitarizaciju<br />
Bosne i Hercegovine, iza koje su zdušno stajale mnoge<br />
profesorske veličine. Stvari su kasnije krenule drugim tokom,<br />
ali to je posebna tema.)<br />
Možda nije naodmet podsjetiti na grandiozne datume<br />
u povijesti civilizacije, koji svjedoče o sretnim trenucima<br />
sprege između politike i jezika. Takav jedan je kroz<br />
hiljadu godina sudbonosno odredio kulturu i pismenost<br />
Slavena, osobito Južnih, a na poseban način Hrvata. Bila<br />
je to ćirilometodska akcija u 9. stoljeću, kada je vizionarska<br />
politika Carstva (Bizantskoga) i Crkve angažirala<br />
solunskoga erudita Ćirila (Konstantina) i brata mu<br />
Metoda da za potrebe efikasnije kristijanizacije (što je<br />
značilo također i: političke homogenizacije) slavenskoga<br />
svijeta naprave za njihov jezik pismo i na njega prevedu<br />
Bibliju, što je bila prva naša jezična standardizacija. Grci<br />
po rođenju, braća su naučila slavenski jezik u okolici<br />
Soluna, gdje je bilo mnogo slavenskih doseljenika, a<br />
hrvatski jezik danas<br />
3
<strong>posebni</strong> prilog<br />
Kašićev prijevod Biblije iz 1625. izdan tek 1999. godine<br />
tadašnja razina slavenske jezične bliskosti omogućila je<br />
da se ćirilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako<br />
čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna<br />
do Moravske i od Jadrana do Kijeva. S manje sreće,<br />
ali u istoj povezanosti političke akcije i jezične politike,<br />
odvijala se i golema akcija Rimokatoličke crkve u vremenima<br />
nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno<br />
okrenula Istoku, ne bi li tamo nadoknadila dramatične<br />
gubitke što joj ih je prouzročila Reformacija. Trebalo je<br />
iznova “standardizirati” jezik svetih knjiga za potrebe<br />
slavenskoga svijeta tako da bude prihvatljiv što većem<br />
broju korisnika. U mučnim razilaženjima oko različitih<br />
koncepcija, jedno vrijeme prevagnuo je bio koncept sveslavenskoga<br />
“esperanta” fra Rafaela Levakovića, koji je na<br />
kraju uvenuo u vlastitoj neprirodnosti. U sjeni je ostala<br />
zamisao i rad Bartula Kašića, koji je 1625. godine dovršio<br />
svoj prijevod Biblije namijenjen upotrebi u cijelom “Iliriku”<br />
(praktično: slavenski jug), za koji je kao osnovu uzeo<br />
štokavski dijalekt i to onako kako se govori u Bosni, jer<br />
ga je ocijenio najprikladnijim za ostvarenje cilja. Zahvaljujući<br />
spletkama, različitim interesima a i neznanju, Kašićev<br />
prijevod Biblije nije odobren, te je ostao neizdan sve<br />
do prije nekoliko godina. Da su tadašnji moćnici u Crkvi<br />
imali više znanja i sluha za Kašićevu genijalnost, te da je<br />
njegov prijevod Biblije unišao u hrvatski i uopće u južnoslavenski<br />
svijet, razvoj jezične kulture u nas i procesi jezične<br />
standardizacije kretali bi se mnogo sretnije i brže.<br />
Vitalni interes<br />
Nažalost, u vremenu poslije prekretnice 1990. godine,<br />
kod nas su se političari i stručnjaci, uz sasvim rijetke izuzetke,<br />
natjecali u nemudrosti. Hrvatski osobito predano,<br />
i s osobito lošim rezultatima, nalegnuvši u svemu, pa i<br />
u jeziku, na Tuđmanovu ideologiju svehrvatstva, za ljubav<br />
koje se trebalo odreći svega što je u Bosni izvorno<br />
hrvatsko, kao da je manje vrijedno, kao<br />
da je stidno, zato što se tijesno prepliće s<br />
kulturnim i jezičnim osobinama drugih,<br />
tvoreći zajednički bosanskohercegovački<br />
kulturni i jezični kontekst. Nastojalo se u<br />
standardizaciji jezika postići što veća razlikovnost<br />
od bosanskoga/bošnjačkoga i<br />
srpskog, a u tomu su svojim znanstvenim<br />
autoritetom prednjačili najveći stručnjaci iz<br />
hrvatske lingvističke znanosti, poput Dalibora<br />
Brozovića. Kasnije, drugi poznati hrvatski<br />
jezikoslovac Tomislav Ladan pokušao je odnos<br />
hrvatskoga i bosanskoga slikovito objasniti<br />
ovako: Ono što se naziva bosanskim jezikom<br />
ustvari je hrvatski, kad mu se oduzmu orijentalizmi.<br />
Ostaje, međutim, posve nejasno, nelogično i kontraproduktivno:<br />
zašto ih uopće oduzimati! Pogotovo iz<br />
perspektive hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, koji<br />
je u svojoj govornoj praksi i svojoj kulturi izražavanja s<br />
“orijentalizmima” bio familijaran oduvijek.<br />
Takvom jezičnom politikom postiže se paradoksalni<br />
učinak: standardizirajući jezik na takav način, kod Hrvata<br />
iz Bosne i Hercegovine slabi i opada komunikacijska<br />
sposobnost u vlastitoj društvenoj i državnoj zajednici<br />
(Bosni i Hercegovini), što je protiv svih elementarnih<br />
naloga vlastitoga političkog, socijalnog, kulturnog, naprosto<br />
– vitalnog interesa! Da stvar bude još gora, uopće<br />
nije sigurno da se oni na taj način “idealno” stapaju s Hrvatima<br />
u zamišljeni homogeni svehrvatski identitet. Zaboravlja<br />
se, naime, da u jeziku, u govornoj praksi, postoji<br />
još jedan važan aspekt – izgovor. On je mnogo izvorniji<br />
i “prirodniji” od pravila pisanja, i teško ga je ukloniti. A<br />
kod bosanskohercegovačkih Hrvata izgovor je ono što ih<br />
uvijek “izdaje” kao Bosance i Hercegovce, mnogo bliže<br />
Srbima i Bošnjacima, nego urbanim Hrvatima iz Hrvatske.<br />
Pa, ako to moraju skrivati i nekako zabašurivati da<br />
bi bili “bolji”, “veći” i “čišći” Hrvati, to je psihološki teror<br />
nad samim sobom, a ne nikakva slast hrvatstva. Zato danas<br />
u Bosni i Hercegovini mnogi Hrvati još uvijek trpe<br />
posljedice takve nakaradne jezične politike, a da toga često<br />
nisu ni svjesni. Što je još najgore, u hrvatskim školama<br />
takav pristup jeziku još uvijek je na snazi.<br />
Danas, hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini još uvijek<br />
stoji pred nekoliko otvorenih razvojnih mogućnosti.<br />
Jedna je da se nastavi dosadašnjim putem, usvajajući<br />
normativna rješenja koja dolaze iz Zagreba. (Srećom,<br />
tamo je ipak zavladala mnogo relaksiranija klima nego<br />
u Tuđmanovo doba, pa taj put više ne pati od nekadašnje<br />
rigidnosti.) Druga je mogućnost da se vlastitim snagama<br />
poradi na specifičnoj, bosanskohercegovačkoj standardizaciji<br />
hrvatskoga jezika, što bi bilo najpribližnije stvarnim<br />
potrebama kako ih postavlja današnje ustrojstvo Bosne i<br />
Hercegovine. Treća mogućnost čini se utopijskom, jer za<br />
nju sada nema ni minimuma volje ni na jednoj strani: da<br />
se, prihvaćajući notornu činjenicu jedinstvenosti govornog<br />
jezika, postigne dogovor o zajedničkoj bosanskohercegovačkoj<br />
standardizaciji na temelju konjunktivne norme,<br />
koja bi priznala i izražavala sve nacionalno-jezične<br />
specifičnosti tamo gdje ih ima. U tom slučaju pokazalo<br />
bi se da je naziv jezika najmanji problem, naime i dalje bi<br />
ga svaki narod mogao nesmetano zvati svojim imenom.<br />
Više je nego jasno da će o svakoj od ovih mogućnosti odlučivati<br />
– politika. <br />
4
JOSIP BAOTIĆ<br />
Standardnojezični<br />
izbori<br />
Status specifičnosti hrvatskog jezika u zajedničkom standardnom jeziku<br />
Humačka ploča (10/11. stoljeće) – najraniji dokument bosančice<br />
(uz ćirilična slova urezano je i nekoliko glagoljičnih) čuva se<br />
u Franjevačkom samostanu Humac kraj Ljubuškog<br />
Nakon raspada zajedničkog standardnog jezika Srba,<br />
Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, koji je pod nazivima<br />
srpski (i)li hrvatski, odnosno hrvatskosrpski ili<br />
srpskohrvatski funkcionirao gotovo stoljeće i pol, i<br />
kod nas i u svijetu, među slavistima, a i izvan njihovog<br />
kruga ne prestaje diskusija o znanstvenom statusu<br />
novih jezika: hrvatskog, srpskog, bosanskog (bošnjačkog) i<br />
crnogorskog jezika, kako na razini jezika kao dijasistema,<br />
zajednice narodnih govora, tako i na razini jezika kao sistema,<br />
standardnih idioma kao komunikacijskog vida tog<br />
jezika u okviru nacionalnih zajednica. Mada alternativno<br />
pitanje jezik ili jezici nije adekvatno pitanje jer odgovor<br />
najbliži istini može biti samo i jezik i jezici, ono je i danas<br />
najčešće prisutno u raspravama, kao i opredjeljenja<br />
izvan lingvističkih krugova, ali i nekih lingvista, za odgovor<br />
– samo jezik ili samo jezici. Ovako radikalan odgovor<br />
je samo pola istine jer tvrdnja samo jezik počiva na<br />
genetsko-tipološkom kriteriju koji je relevantan za jezik<br />
kao zajednicu narodnih govora, a tvrdnja samo jezici na<br />
sociolingvističkim kriterijima, koji su opet relevantni za<br />
komunikacijski najprestižniji jezički idiom – standardni<br />
jezik. Kad se zna da su standardni jezici stečevine razvijene<br />
u osamnaestom i devetnaestom stoljeću kod većine<br />
europskih naroda, a da su jezici u načelu stari koliko i<br />
ljudske zajednice, razumljivo je zašto je nužno imati u<br />
vidu distinkciju između dva osnovna vida ispoljavanja<br />
jezika pri izricanju suda i o jeziku kao jedinstvu svih vidova<br />
ispoljavanja. Znanost je govore, prvo Hrvata i Srba,<br />
a kasnije i Crnogoraca i Bošnjaka definirala kao konstituente<br />
jednog jezika, u vremenu kada je klasificirala jezike<br />
primjenjujući genetsko tipološke kriterije, a nazive izvodila<br />
iz nacionalnih etiketa umjesto brojnih naziva zasnovanih<br />
na regionalnom kriteriju: slavonski, dalmatinski,<br />
bosanski, horvatski, goranski, racki itd. To, razumije se<br />
ne sprečava danas ni jednog Hrvata, Srbina, Bošnjaka i<br />
Crnogorca da današnji naziv jezika protegne i na daleku<br />
prošlost i u njoj traži korijene, ali ga stavlja pred nepremostivu<br />
prepreku da kaže po čemu se njegov jezik u toj<br />
dalekoj prošlosti razlikovao od druga tri.<br />
Mogućnost daljeg razvitka<br />
Poteškoće bi bile brojne kada bismo i standardnojezičnu<br />
posebnost bosanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog<br />
jezika morali dokazivati jezički relevantnim ra zlikama<br />
iz prostog razloga što su oni svi razvijeni na osnovi istog<br />
jezičnog idioma i uz to nižeg ranga od idioma kategorije<br />
jezika – istočnohercegovačkim govorima štokavskog. No,<br />
za posebnost standardnih jezika nastali na istoj dijalekatskoj<br />
osnovi dovoljna je prepoznatljivost normom stabiliziranog<br />
jezičkog idioma za potrebe određene nacionalne<br />
hrvatski jezik danas<br />
5
Baščanska ploča (početak 12. stoljeća) – najpoznatiji glagoljični spomenik<br />
pisan oblom glagoljicom s nekim posebnostima (neka ćirilična slova)<br />
nalazi se u crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku<br />
<strong>posebni</strong> prilog<br />
zajednice. A to za hrvatski jezik nije bilo<br />
teško pokazati i dokazati u svim etapama<br />
funkcioniranja zajedničkog standardnog<br />
jezika – od zasnivanja do raspada.<br />
Standardizacija jezika, kao što je poznato,<br />
odvijala se neovisno i kod Hrvata i<br />
Srba u sastavu Austro-Ugarske monarhije<br />
i u osnovi uobličila u prvoj polovici devetnaestog<br />
stoljeća. Mada viđenje standardnog jezika i put do<br />
njegovog uobličavanja nije bio identičan, i u jednom i u<br />
drugom slučaju štokavsko narječje je poslužilo kao osnovica<br />
za standardni jezik, pa su i rezultati standardizacije<br />
bili isto – samo malo drugačije. Oba jezika je povezivalo<br />
ono što svaki jezik određuje suštinski – struktura ili, pojednostavljeno,<br />
ono što je pripadalo gramatici, a razlikovalo<br />
ono što je površinsko – što je izvan strukture i što je<br />
podlijegalo izboru tamo gdje je izbora bilo i gdje su se za<br />
različit izbor normativci opredijelili.<br />
Standardnim jezicima razvijenim na istoj dijalekatskoj<br />
osnovi otvara se, u načelu, mogućnost daljeg razvitka u<br />
pravcu približavanja – smanjivanjem razlika i u pravcu<br />
udaljavanja – povećavanjem razlika tamo gdje je to moguće.<br />
Uza sve to i jedan i drugi izbor ima limite – približavanje,<br />
čak i uz izrazito nastojanje ne može prerasti u<br />
unificiranje, a udaljavanje dovesti do strukturno različitih<br />
jezika. Na to se, nažalost, često zaboravljalo, ako se uopće<br />
toga bilo svjesno.<br />
Poznato je da postojanje sinonimije omogućava i u jezicima<br />
nacionalno homogenih zajednica različit izbor, a<br />
da ga u nacionalno nehomogenim podrazumijeva. Čak i<br />
da se u standardnojezično zajedništvo Hrvata i Srba i nije<br />
ušlo s markiranošću tog izbora, izbor bi se nužno odvijao<br />
po nacionalnom kriteriju i tako ocrtao različite i opet, na<br />
globalnom planu, po nacionalnom kriteriju prepoznatljive<br />
vidove realizacije standardnojezičnog idioma. Ovako,<br />
kada se s njim ušlo kao s nacionalnim izborom u standardnojezično<br />
zajedništvo, on je bio i ostao hrvatski ili<br />
srpski bez obzira kako je imenovan i kakvom je etiketom<br />
markiran, ili samo takav sve dok nacionalna nomenklatura<br />
u društvenim relacijama nije proširena bošnjačkom i<br />
crnogorskom sastavnicom.<br />
Jezik kao emanacije duha naroda<br />
Složena etnička slika korisnika zajedničkog jezika učinila<br />
je da povijest standardizirane štokavštine, ili proces<br />
normiranja zajedničkog književnog jezika Hrvata, Srba,<br />
Bošnjaka i Crnogoraca, bude prožeta dvjema oprečnim<br />
tendencijama: a) nastojanjem da se varijacijsko bogatstvo<br />
neutralizira, i b) da se varijacijsko bogatstvo očuva. Prva<br />
je argumentirana potrebom dostizanja jedinstva fizionomije<br />
– osnovnog obilježja standardnog jezika; druga potrebom<br />
očuvanja kontinuiteta i veza s prošlošću i kulturnim<br />
nasljeđem. Učinci ovih tendencija bili su razmjerni<br />
odnosu snaga na društvenoj sceni u pojedinim razdobljima<br />
njegovog razvitka i ispoljavali su se u vidu jačeg ili<br />
slabijeg protežiranje pojedinih dubleta u praksi, obrazovnom<br />
sustavu i sredstvima javnog priopćavanja, pa preko<br />
njih i na individualnom planu, nego na planu revizije<br />
zajedničke norme bilo u pravcu njenog unificiranja bilo<br />
u pravcu razgraničenja, no nikada takvi da bi se moglo<br />
reći da je jedna tendencija obesnažila drugu u potpunosti,<br />
čak i kada je neka od njih zbog društvenih opredjeljenja<br />
bila marginalizirana, pa i ozbiljnije ugrožena. Razlog<br />
za to bio je izvan opredjeljenja, u samoj prirodi jezika.<br />
Oba nastojanja imala su podjednako snažna uporišta u<br />
osnovnim funkcijama jezika, prvo u komunikativnoj, a<br />
drugo u simboličkoj, a i jedna i druga su u biti jezika kao<br />
društvene kategorije.<br />
Nastojanja koja su izlazila izvan okvira uravnoteženog<br />
odnosa prema ovim dvjema funkcijama doživljavana su<br />
kao nasilje jačeg nad slabijim, a to su i bila. U političkom<br />
životu svođena su na unitarizam i hegemonizam, ako se<br />
radilo o unifikaciji u normi, ili separatizam i nacionalizam,<br />
ako se radilo o zaštiti vlastitih vrijednosti kao varijacijskog<br />
bogatstva zajedničkog jezika, mada je, u suštini,<br />
favoriziranje bilo koje od ovih dviju funkcija u osnovi<br />
imalo istu motivaciju – afirmaciju jezika kao emanacije<br />
duha naroda. Oni koji su se zalagali za jedinstvo fizionomije<br />
standardnog jezika vidjeli su u unifikaciji šansu<br />
za širenje dijapazona vlastitih jezičnih vrijednosti i izvan<br />
svog nacionalnog korpusa, kroz prizmu svog izbora, a to<br />
znači i širenje dijapazona “duha svog naroda”, a oni koji<br />
su se zalagali za očuvanje sinonimnih vrijednosti, pravo<br />
na vlastiti izbor, vidjeli su takav pristup kao jedini način<br />
za očuvanje “duha svog naroda”. Zbog toga su i rješenja<br />
6
donošena favoriziranjem značaja jedne i neuvažavanjem<br />
značaja druge funkcije prihvatana kao nužno zlo i živjela<br />
samo do izmjene odnosa snaga.<br />
Specifičnosti limitirane normom<br />
Realizacija srpskih i hrvatskih specifičnosti u standardnom<br />
jeziku na matičnim prostorima Srba i Hrvata,<br />
točnije na prostoru Hrvatske i Srbije, bila je de facto limitirana<br />
normom, drugim riječima bila je, u načelu, onoliko<br />
realizacija srpskog i realizacija hrvatskog jezika koliko<br />
je norma dozvoljavala, dakle neupitna u smislu izbora i<br />
opredjeljenja pojedinca za dublete ove ili one provenijencije.<br />
Moglo bi se reći da ni u Crnoj Gori nisu postojale<br />
dileme u opredjeljivanju. Jedino je Bosna i Hercegovina,<br />
sa svojim heterogenim nacionalnim sastavom, tri konstitutivna<br />
naroda, bila prostor na kojemu je izbor hrvatskih<br />
ili srpskih varijeteta zavisio od rasporeda snaga na političkoj<br />
sceni, što znači obojen više srpski nego hrvatski.<br />
Nepovoljan položaj hrvatskih specifičnosti u jeziku<br />
izvirao je konstantno iz činjenice da su Hrvati najmalobrojniji<br />
u Bosni i Hercegovini, a u vremenu druge Jugoslavije<br />
što je ispoljavanju hrvatskog osjećaja na bilo kom<br />
planu, za razliku od srpskog, pripisivana negativnu konotacija,<br />
nacionalizam, pa i ustaštvo. Da bi to izbjegli, Hrvati<br />
su često zatomnjavali emocionalnu opredijeljenost<br />
za varijetete hrvatske provenijencije u jeziku i prihvatali<br />
izbor većine, tj. rabili one jezične vrijednosti koje su ih<br />
manje markirale kao pripadnike nacije nego kao članove<br />
državne zajednice.<br />
Standardnojezični lik hrvatskog ili srpskog, hrvatsko-srpskog<br />
ili srpsko-hrvatskog jezika, već kako ga je tko i kada<br />
zvao i kako je zvanično imenovan, bio je u Bosni i Hercegovini<br />
zbog iznesenih činjenica, za razliku od stanja na<br />
drugim prostorima, u stalnom previranju, tj. neprofiliran<br />
i na općem planu i na planu svake od nacionalnih zajednica.<br />
Na ovom drugom, bar što se tiče Hrvata i Bošnjaka,<br />
on je prepoznatljiv bio samo u konfesionalnim glasilima i<br />
kod pojedinih nacionalno “osviješćenih” intelektualaca<br />
i pisaca, koji su – za razliku<br />
od većine kulturnih i<br />
V ime Božje se leži<br />
Radovan Pribilović<br />
na svojoj zemlji na<br />
plemenitoj na Ričici.<br />
Bih z bratom<br />
se razmenio<br />
i ubi me Milko Božinić<br />
i sa svojom bratjom.<br />
A brata mi isikoše i<br />
učiniše vrhu mene krv<br />
nezaimitu.<br />
Nek (zna) tko je moj<br />
mili<br />
Nadgrobna ploča,<br />
Ričica kraj Kraljeve<br />
Sutjeske, prva<br />
polovica 15. stoljeća,<br />
sada u Franjevačkom<br />
samostanu u<br />
Kraljevoj Sutjesci<br />
društvenih djelatnika, čiji je jezični izraz najčešće bio<br />
nacionalno neutraliziran – izborom jezičnih vrijednosti<br />
potvrđivali svoj nacionalni identitet.<br />
Nezadovoljstvo Hrvata na općem planu odnosima u<br />
standardnojezičnom zajedništvu odražavalo se i među<br />
Hrvatima na prostoru Bosne i Hercegovine i u vremenu<br />
kada ona nije imala ili je imala vrlo malo utjecaja na opću<br />
situaciju u jeziku. Naime, sve do sedamdesetih godina<br />
prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini se više realiziralo<br />
“zacrtano” nego kreiralo “poželjno” u normi.<br />
Stilističke rezerve<br />
Peti kongres jugoslavista, održan u Sarajevu 1965. godine<br />
i posvećen normi u standardnom jeziku, nagovijestio<br />
je zaokret u tretmanu standardnojezičnih varijeteta.<br />
Definitivno je prevladalo mišljenje da se oni ne mogu<br />
svoditi na razinu stilističkih rezervi, kako su najčešće<br />
vrednovani u pristupu lingvista koji su težili k unificiranju<br />
standardnojezične norme i eliminaciji mogućnosti<br />
izbora, nego da se moraju prihvatiti kao specifičnosti<br />
nacionalnih realizacija zajedničkog standardnog jezika.<br />
U Bosni i Hercegovini to je primljeno sa zadovoljstvom<br />
i nadom u bolje sutra – kod Hrvata kao sloboda izbora<br />
i upotrebe specifičnosti hrvatskog jezika bez posljedica<br />
zbog izbora, kod Bošnjaka i kao nagovještaj mogućnosti<br />
vlastitog profiliranja tog izbora. Deklaracija o nazivu i<br />
položaju hrvatskog jezika iz 1967. i sve što se poslije toga<br />
događalo potakla je najprije (1970. g.) književnike među<br />
Hrvatima i u Bosni i Hercegovini da ukažu na neravnopravan<br />
položaj varijeteta hrvatske provenijencije u praksi,<br />
tj. realizaciji zajedničkog standardnog jezika, odnosno<br />
na opstrukciju prava izbora varijeteta čak i u književnoumjetničkom<br />
stvaralaštvu.<br />
Određene promjene stanja u ostvarivanju ravnopravnosti<br />
u jeziku otvorilo je zasnivanje književnojezične politike<br />
u Bosni i Hercegovini početkom sedamdesetih godina.<br />
Društveni čimbenici utvrdili su principe i okvire ponašanja<br />
u vezi s prirodom standardnog jezika i njegovim<br />
funkcioniranjem. Dva od četiri njena osnovna principa<br />
otvarala su prostor za funkcionalnu perspektivnost<br />
specifičnosti koje su karakterizirale hrvatski<br />
vid realizacije zajedničkog standardnog<br />
jezika – prvi je govorio o zajedničkom<br />
standardnom jeziku kao “jedinstvu<br />
raznolikosti i varijantnih razlika”, a četvrti<br />
o “punoj slobodi individualnog izbora jezičkih<br />
izražajnih sredstava”.<br />
Potiskivane<br />
hrvatske specifičnosti<br />
Da načelna opredjeljenja ne moraju da<br />
znače mnogo, povijest je potvrdila na brojnim<br />
primjerima. I ovaj put se pokazalo da<br />
je teže liječiti nego što je bilo spriječiti. A<br />
u Bosni i Hercegovini od 1945. ubrzano je<br />
iz standardnojezične upotrebe potiskivano<br />
sve što je moglo biti prepoznato kao hrvatska<br />
specifičnost, sustavno ili po inerciji<br />
funkcionalno prestižnijeg, sasvim je svejedno,<br />
tako da se i tako frekventne i uobičajene<br />
riječi na bosanskohercegovačkom<br />
hrvatski jezik danas<br />
7
<strong>posebni</strong> prilog<br />
prostoru, i ne samo kod Hrvata nego i kod Bošnjaka, pa i<br />
Srba, kao kruh, grah, opći, prema svjedočenjima istraživača,<br />
nisu mogle naći u sredstvima javnog komuniciranja, na<br />
stranicama novina ili na radiju, u vremenu zasnivanja koncepta<br />
književnojezične politike. Na Mostarskom savjetovanju<br />
1973. g. I. Lovrenović je ukazao na neodrživost takve<br />
prakse i s lingvističkog i s društvenog stajališta.<br />
Promjena odnosa se odvijala sporo ne samo zbog težine<br />
izmjene postojećeg stanja nego i zbog činjenice da je<br />
u četvrtom principu sloboda izbora ograničena na individualnu<br />
sferu, a da je individualnoj upotrebi kao antipod<br />
suprotstavljena “kolektivna”, kao prestižnija i poželjnija.<br />
Činjenica da standardnojezični izraz sh/hs jezika u Bosni<br />
i Hercegovini, što se podrazumijevalo pod “kolektivna<br />
upotreba, nikada nije definiran čak ni na razini kodeksa<br />
upotrebe u sredstvima javnog obavještavanja, govori da ni<br />
manipulacije slobodom u individualnoj upotrebi nisu bile<br />
ni isključene ni nepoznate. Iako se ne može ni s današnje<br />
distance reći da pozitivnih pomaka nije bilo i da se odnos<br />
prema specifičnostima hrvatskog jezika u zajedničkom<br />
standardnojezičnom izrazu u Bosni i Hercegovini nije mijenjao<br />
u vremenu djelovanja koncepta književnojezične<br />
politike, od 1970. do 1990., ne može se reći ni da je stara<br />
praksa “intervencija” bila beznačajna. Naime, pokrenute<br />
su mnoge aktivnosti u afirmaciji varijeteta pa su pravo<br />
građanstva dobile i specifičnosti hrvatskog jezika, kao<br />
npr. leksičke: stroj, plin, ožujak, sigurnost, zrak, nogomet,<br />
kruh, grah, obljetnica, tisuća, tjedan, uvjet ili fonetske: Babilon,<br />
Bizant, duhan, kuhar, kronika, kemija, kisik, ocean,<br />
općina, ili gramatičke: osnova – na osnovi, Ivo – Ive, teritorij<br />
– teritorija, socijalist – socijalista, istina ne kao hrvatske<br />
vrijednosti prema srpskima, nego kao jezično bogatstvo,<br />
varijeteti na prostoru Bosne i Hercegovine. Uza sve to,<br />
petnaest godina nakon proklamiranja principa književnojezične<br />
politike književnik V. Koromana, piše lektoru<br />
jednog časopisa, Hrvatu, pismo u kojem ga pita s kojim<br />
pravom je u njegovom tekstu izvršio preoblike na više od<br />
trideset mjesta, a kojima su specifičnosti hrvatskog jezika<br />
zamijenjene vrijednostima iz srpskog jezika, uobičajene<br />
u kolektivnoj upotrebi standardnojezičnog izraza.<br />
Varijetetima karakterističnim za hrvatski standardni<br />
jezik u standardnojezični izraz u Bosni i Hercegovini put<br />
nije bio široko otvoren, dakle uvijek, ni preko slobode individualnog<br />
izbora mada je isticano da “kad se književni,<br />
Slijeva:<br />
Povelja bosanskoga<br />
bana Kulina<br />
(29. 8. 1189) – prvi<br />
diplomatski dokument<br />
pisan bosančicom<br />
Prva stranica Oporuke<br />
velikog gosta Radina<br />
Butkovića (5. 1. 1466)<br />
– važan dokument<br />
srednjovjekovne<br />
Crkve bosanske<br />
Deklaracija o<br />
nazivu i položaju<br />
hrvatskog književnog<br />
jezika, u: Telegram,<br />
Zagreb 17. 3. 1967.<br />
naučni radnici, žurnalisti, društveni radnici i drugi građani<br />
pojavljuju u jezičkoj komunikaciji ili u usmenom i<br />
pismenom izražavanju kao pojedinci, kad govore u svoje<br />
ime, odnosno kad potpisuju svoje tekstove”... “niko, pogotovo<br />
lektori i korektori, urednici u redakcijama i drugi”<br />
nemaju pravo da nameću svoj izbor.<br />
Koncept književnojezične politike u Bosni i Herce govini<br />
omogućio je varijetetima karakterističnim za hrvatski<br />
jezik samo da ugledaju svjetlo dana na svim razinama<br />
funkcioniranja standardnog jezika i tako ih učinio<br />
formalno ravnopravnim s već ustaljenim sinonimima<br />
na ovom prostoru, tj. onima koji su imali karakter specifičnosti<br />
srpskog standardnog jezika. Funkcionalna<br />
ravnopravnost, u smislu ravnomjerne, ili bar približno<br />
ujednačene upotrebe nije pratila ovu prvu. Pred kraj<br />
osamdesetih, u praskozorje društvenih promjena koje su<br />
bile na vidiku, pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda<br />
Bosne i Hercegovine u jeziku ponovno je aktualizirano.<br />
Na stranicama Oslobođenja svoje viđenje kvalitetnog<br />
pomaka u odnosu na postojeće stanje iznijeli su brojni<br />
naučni i kulturni djelatnici, književnici i umjetnici. Jedni<br />
od njih su rješenje vidjeli u radikalnim potezima – ozakonjenju<br />
nacionalnih jezika: hrvatskog, srpskog i bosanskog<br />
kao <strong>posebni</strong>h jezika u Bosni i Hercegovini, dakle<br />
disoluciji zajedničkog standardnojezičnog izraza, drugi u<br />
intenziviranju započetih procesa – dosljednijem i iskrenijem<br />
odnosu prema duhu književnojezične politike i<br />
dosljednijim ponašanjem u praktičnom ostvarivanju prava<br />
na slobodu izbora jezičnih varijeteta u okviru jednog<br />
jezika. Društvene promjene na širem planu devedesetih<br />
godina deaktuelizirale su definitivno pitanje kojim putem<br />
do ravnopravnosti u jeziku. Disolucija zajedničkog standardnog<br />
jezika na hrvatski, srpski i bosanski na općem<br />
planu, prenesena je i na standardnojezični izraz u Bosni<br />
i Hercegovini. Hrvatski, bosanski i srpski jezik postali su<br />
ustavna kategorija. Svi su dignuti na razinu službenih jezika<br />
na cijelom teritoriju. Moglo bi se pomisliti da je time<br />
priželjkivana ravnopravnost hrvatskog jezika s druga dva<br />
u Bosni i Hercegovini ostvarena. Nažalost, nije. Formalnopravna<br />
ravnopravnost jezika je samo pravna pretpostavka<br />
za suštinsku ravnopravnost u jeziku – za komunikacijsku<br />
ravnopravnost. A od takve ravnopravnosti s govornicima<br />
bosanskog i srpskog jezika govornici hrvatskog<br />
jezika u Bosni i Hercegovini su još uvijek daleko. <br />
8
Upovijesti hrvatskoga standardnog (književnog) jezika<br />
jezik bosanskohercegovačkih Hrvata i bosanskohercegovačko<br />
pisano naslijeđe ima vrlo važnu<br />
ulogu, a posebice izvanredno bogato i raznovrsno<br />
pisano naslijeđe franjevaca Bosne Srebrene. Franjevci<br />
dolaze u Bosnu i Hercegovinu već krajem 13. stoljeća<br />
i formiraju najprije kustodiju pa onda i provinciju,<br />
IVO PRANJKOVIĆ<br />
Od Divkovića<br />
do danas<br />
Smatram da bosanskohercegovački Hrvati i zbog odnosa prema svome<br />
materinskom idiomu u užem smislu, i zbog situacije u kojoj žive, imaju pravo<br />
(da ne kažem i dužnost) na nešto blaže standardnojezične kriterije,<br />
posebice kad je riječ o kriterijima purističkoga tipa<br />
Fala od sveti (1708), zbirka propovijedi<br />
fra Stipana Margitića pisana bosančicom<br />
koja će se u pojedinim razdobljima protezati sve od juga<br />
Dalmacije do Budima na sjever, a na istok obuhvaćati<br />
čak i dijelove Bugarske. Oni svi pišu štokavskim narječjem<br />
ikavsko-ijekavskoga tipa koje će već od početka 17.<br />
stoljeća (posebno pritom mislim na djelovanje fra Matije<br />
Divkovića, osobito na njegova dva Nauka i Besjede) postati<br />
relativno čvrsto strukturiran i jasno profiliran književnojezični<br />
uzus. Taj će uzus odigrati presudnu ulogu<br />
u procesima standardizacije hrvatskoga, pa donekle čak<br />
i srpskoga književnog jezika. Naime i Karadžićeva se jezična<br />
i pravopisna reforma uvelike oslanja na taj uzus i u<br />
odnosu na nj ne predstavlja gotovo nikakvu stvarnu novost<br />
(novost ona predstavlja u odnosu na slavenosrpsku<br />
odnosno ruskocrkvenoslavensku tradiciju kod Srba).<br />
Također je vrlo važno da je franjevačka pisana tradicija<br />
izrazito raznovrsna i funkcionalno relativno polivalentna<br />
(tj. da obuhvaća različita znanstvena, umjetnička,<br />
praktična, i uopće životna područja): ona obuhvaća i<br />
vjerskopoučna djela (katekizme, zbirke propovijedi, liturgijska<br />
djela, raznolike prijevode crkvenih spisa, posebno<br />
s latinskog i talijanskoga jezika, vrlo brojna djela koja se<br />
odnose na Franjevački red te njegovo ustrojstvo i djelovanje<br />
itd.), i početnice za opismenjavanje (tzv. bukvare), i<br />
izvanredno važne i prelijepo pisane franjevačke ljetopise<br />
(posebno fra Nikole Lašvanina, fra Bone Benića i fra Marijana<br />
Bogdanovića), i mnoga djela u stihovima (s tog je<br />
stajališta posebno važna djelatnost fra Lovre Šitovića, fra<br />
Vice Vicića i fra Grge Martića), i mnoga prozna djela s<br />
manjim ili većim beletrističkim ambicijama (pripovijesti,<br />
putopise, romane, “zapamćenja” i sl.), i djela povijesnoga<br />
karaktera (npr. fra Filipa Lastrića, fra Frane Jukića, fra<br />
Martina Nedića ili fra Antuna Kneževića), i djela jezikoslovnoga<br />
karaktera (posebno latinske i latinsko-hrvatske<br />
gramatike, rječnike, jezikoslovne rasprave itd.), sve do<br />
hrvatski jezik danas<br />
9
<strong>posebni</strong> prilog<br />
Ćudoredna bogoslovnica (1782), pastoralno djelo fra Marka Dobretića<br />
tzv. likaruša, tj. knjiga s područja narodne, dijelom čak<br />
i profesionalne medicine, posebice knjiga o liječenju ljekovitim<br />
biljem.<br />
Kad je riječ o pismu, franjevci se najprije služe bosanicom<br />
ili bosančicom, <strong>posebni</strong>m tipom ćirilice na koju je<br />
uvelike utjecala glagoljica i koju već i zato nikako ne treba<br />
miješati sa srpskom ćirilicom jer se od nje, slobodno se<br />
može reći, razlikuje bar onoliko koliko se srpska ćirilica<br />
razlikuje od ruske ili od makedonske naprimjer. Bosanica<br />
se među bosanskim i hercegovačkim franjevcima upotrebljava<br />
sve do polovice 19. stoljeća, ali brojna svoja djela<br />
već od početka 17. stoljeća franjevci objavljuju i latinicom<br />
(prvi je to činio fra Ivan Bandulavić).<br />
Današnja jezična situacija na području Bosne i Hercegovine<br />
vrlo je nesređena i opterećena brojnim neriješenim<br />
pitanjima, kao uostalom i opća društveno-politička<br />
situacija. To osobito vrijedi za jezičnu praksu i za administrativno-zakonodavni<br />
aspekt standardnih jezika i<br />
standardizacije općenito, jer stvari načelno i nisu osobito<br />
komplicirane, osobito ako se promatraju s čisto lingvističkoga<br />
stajališta. Naime, na području Bosne i Hercegovine<br />
govori se trima standardnim jezicima koji se sva tri s genetskoga<br />
i tipološkoga stajališta oslanjaju na jedan idiom<br />
(na /i/jekavsku novoštokavštinu). Situacija je posebno jasna<br />
sa stajališta Srba i Hrvata (bar većine). Naime, i Srbi i<br />
Hrvati u BiH (kažem, bar većina i jednih i drugih) služe<br />
se i žele se služiti hrvatskim odnosno srpskim<br />
standardnim jezikom (takva stajališta gotovo isključivo<br />
zastupaju njihovi legitimni politički zastupnici).<br />
Situacija kod Bošnjaka nešto je složenija.<br />
Čini se da je bošnjački nacionalni korpus<br />
(računajući tu naravno i bošnjačke stručnjake<br />
za jezik) poprilično podijeljen. Jedni, pojednostavljeno<br />
rečeno, smatraju da trebaju izgrađivati<br />
standardni jezik kojim će se razlikovati i od<br />
Srba i od Hrvata, računajući tu i bosanskohercegovačke<br />
Srbe i Hrvate, dok drugi smatraju<br />
da trebaju izgrađivati tip standardnoga jezika<br />
kojim će se razlikovati od Srba i Hrvata izvan<br />
BiH, ali kojim se neće razlikovati ni od Srba<br />
ni od Hrvata u BiH. Mislim da je ta podijeljenost<br />
bošnjačkoga nacionalnoga korpusa<br />
jedno od važnih izvorišta prijeporima i<br />
nesporazumima u posljednje vrijeme<br />
(npr. i u vezi s nazivima bosanski ili<br />
bošnjački jezik). Pritom naravno ne<br />
umanjujem važnost ni drugih otvorenih<br />
pitanja, npr. onih koja imaju izvorište u stajalištima<br />
onih Srba i onih Hrvata u BiH koji također smatraju da<br />
standardni jezik za sve narode u BiH treba biti zajednički,<br />
da ne kažem unitarni. Nikako naime ne mislim da je broj<br />
takvih (osobito u urbanim sredinama) zanemariv, ali sam<br />
ipak uvjeren da su oni, i stvarno i formalno, u izrazitoj<br />
manjini.<br />
Ako bih htio formulirati svoj stav o tim pitanjima,<br />
onda bih najprije rekao da sam zagovornik malo fleksibilnijega<br />
pristupa naznačenim pitanjima. Ne bih, naime,<br />
nikako isključio mogućnost da se i Srbi i Hrvati služe<br />
hrvatskim odnosno srpskim jezikom i u “čistom” obliku,<br />
tj. u onom obliku u kojemu se tim standardnim jezicima<br />
služe Srbi u Srbiji odnosno Hrvati u Hrvatskoj. Ne<br />
bih, naravno, isključivao ni pravo bošnjačkome korpusu,<br />
ili dijelu toga korpusa, da izgrađuje svoj tip standardnoga<br />
jezika kojim bi se Bošnjaci razlikovali od svih Srba i<br />
od svih Hrvata. Dopustio bih međutim pravo Srbima i<br />
Hrvatima u BiH da se služe i nekim jezičnim osobitostima<br />
koje se u srpskom i hrvatskom standardnom jeziku<br />
smatraju regionalnima ili se danas eventualno smatraju<br />
osobitostima samo onog tipa standardnoga jezika kojim<br />
se služe Bošnjaci (npr. kad je riječ o porabi turcizama ili<br />
drugih leksičkih osobitosti koje su svojstvene Bosancima<br />
i/ili Hercegovcima bez obzira na nacionalnu pripadnost<br />
itd.). Smatram, primjerice, prirodnim da se bosanskohercegovački<br />
Hrvati ponešto drukčije negoli npr. Međimurci<br />
odnose prema skupinama leksema (riječi) kao što su<br />
kašika, voz, pritisak, sirće, novembar, čaršija, ćeif, avlija,<br />
ili, s druge strane, prema skupinama leksema kao što su<br />
tisuća, tlak, tijek, tko, vlak, prijam, ocat, studeni itd. Drugim<br />
riječima, smatram da bosanskohercegovački Hrvati<br />
(analogno, naravno, vrijedi i za Srbe), i zbog odnosa prema<br />
svome materinskom idiomu u užem smislu, i zbog situacije<br />
u kojoj žive, imaju pravo (da ne kažem i dužnost)<br />
na nešto blaže standardnojezične kriterije, posebice kad<br />
je riječ o kriterijima purističkoga tipa, negoli npr. Hrvati<br />
u Međimurju ili u Zagrebu (to nikako, naravno, ne znači<br />
da Hrvati u Međimurju ne bi imali pravo na nešto blaže<br />
odnosno drugačije kriterije s obzirom na svoje jezične<br />
specifičnosti; naprotiv, mislim da bi se o osnovama međimurske<br />
kajkavštine trebalo govoriti i u školama!). <br />
Dio starih knjiga franjevačkih<br />
pisaca iz knjižnice Franjevačke<br />
gimnazije u Visokom među kojima<br />
su Od’ uzame (1765) – katekizam<br />
fra Filipa Lastrića i<br />
Istomačenje... (1828) – katekizam<br />
fra Augustina Miletića<br />
10
Prije, dakle, Slaveni ne imahu pisma, nego crtama i<br />
urezima brojahu i gatahu, jer bijahu pogani. Pokrstivši<br />
se, truđahu se slavensku riječ zapisivati latinskim<br />
i grčkim pismenima bez sustava. Ta kako se<br />
može grčkim pismenima dobro pisati: Bogъ, ili…<br />
(Črnorizac Hrabar). Ali pobrinu se netko i za Slavene pa<br />
im posla Konstantina Filozofa, koji im darova pismena<br />
kojima se moglo dobro pisati Bog, život, jad, jezik i sl. Latinici<br />
– kojom su se već koristili od pokrštavanja, ali samo<br />
u latinskim tekstovima – pridružila se glagoljica i ćirilica,<br />
pisma kojima su pisani najstariji slavenski spomenici pismenosti.<br />
Glagoljica<br />
Naziv prvoga (?) slavenskog pisma – glagoljice dolazi<br />
od glagola glagoljati, što znači govoriti, a glagoljali su hrvatski<br />
svećenici – glagoljaši. Pismo je prozvano glagoljicom<br />
tek u 19. st., a pridjev glagoljski u optjecaju je od 16.<br />
st. Osim naziva glagoljica, na hrvatskom se prostoru za<br />
ovo pismo koristio i termin ćurilica, što je znak da su dva<br />
pisma, glagoljica i ćirilica, jedno drugom posuđivali ime.<br />
Autor glagoljice je Konstantin Filozof, poznatiji kao<br />
sv. Ćiril (Kiril), a sastavio ju je uoči polaska u misiju u<br />
Moravsku. Ona se do kraja 9. stoljeća proširila među većinom<br />
Slavena, ali je najviše obilježila hrvatsku kulturu.<br />
Zanimljivo je spomenuti kako su se Ćirilovi đaci služili<br />
mnemotehničkim pomagalom za pamćenje poretka<br />
glagoljičnih slova (az, buky, vědě, glagoljon…), izgovarajući<br />
tako pohvalu pismenosti: Ja koji znam pismena govorim<br />
da je dobro živjeti na zemlji… A biti pismen nije mala<br />
stvar jer samo je opismenjen čovjek slobodan čovjek.<br />
Nadalje, promatrajući glagoljicu, možemo zaključiti da je<br />
njezin tvorac bio čovjek kojemu je estetika pisanoga-crtanoga<br />
bila vrlo bliska.<br />
Hrvatski se jezik bilježi glagoljicom i ćirilicom još od<br />
9. st., a najstariji spomenici potječu iz 11. stoljeća, dok<br />
najstariji latinični tekstovi na hrvatskom jeziku potječu iz<br />
14. st. Glagoljicom su najprije pisani staroslavenski tekstovi<br />
(staroslavenski jezik je jezik knjige), a onda i tekstovi<br />
narodnoga jezika, liturgijski i književni te pravni tekstovi.<br />
Naravno da su se glagoljicom pisala i osobna pisma.<br />
DRAŽANA RADMAN<br />
Hrvatska pismèna<br />
Bosna ne bi bila Bosna kad se na njoj ne bi nešto isprepletalo, supostojalo,<br />
prožimalo, tako i pisma: glagoljica, ćirilica, bosančica, grčko pismo<br />
Obla i uglata glagoljica i njezina transkripcija<br />
Postoje dva tipa glagoljice: obla i uglata ili hrvatska,<br />
koja se razvila iz oble. Najpoznatiji glagoljični spomenik<br />
hrvatske kulture Bašćanska ploča pisan je oblom glagoljicom,<br />
s nekim posebnostima (neka ćirilična slova). Uglata<br />
ili hrvatska glagoljica je zapravo svečano pismo, uspravnih,<br />
odvojenih slova, pogodno za liturgijske tekstove (kodekse).<br />
Upravo ovim tipom glagoljice otisnuta je i prva<br />
hrvatska tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora<br />
(1483), inače prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim<br />
slovima. Kasnije se formira i brzopisna/kurzivna<br />
glagoljica, kojom je pisan npr. Vinodolski zakonik (1288),<br />
najstariji hrvatski pravni tekst.<br />
hrvatski jezik danas<br />
11
<strong>posebni</strong> prilog<br />
U određenom povijesnom trenutku dogodilo se da su<br />
ćirilica i latinica potisnule glagoljicu, ali ne zato što su<br />
bile jednostavnije i praktičnije, nego su tome kumovali<br />
društveni i gospodarski razlozi. Glagoljica je dominaciju<br />
izgubila početkom 16. st.<br />
Ćirilica<br />
Do dana današnjega ne može se sa sigurnošću tvrditi<br />
koje je pismo starije: glagoljica ili ćirilica, jer se prvi glagoljični<br />
i ćirilični tekstovi javljaju istodobno – koncem 10.<br />
st. Ćirilica je dobila naziv po tvorcu glagoljice, sv. Ćirilu.<br />
Za razliku od glagoljice, koja ne podsjeća ni na jedno poznato<br />
pismo, ćirilica se razvila iz grčke uncijale (svečanog<br />
pisma s velikim uspravnim slovima koja se međusobno<br />
ne vežu). Znakovi preuzeti iz grčkoga alfabeta nisu se<br />
mijenjali, samo su dodana slova kojih u njemu nije bilo.<br />
Prvih dvadeset grafema označavalo je iste glasove kao i u<br />
grčkom, a narednih pet upotrebljavali su se samo u posuđenicama<br />
iz grčkog i za označavanje brojeva.<br />
Tko je tvorac ćirilice, odnosno tko ju je konačno<br />
uobličio, ne zna se. To je i razumljivo jer je ona rezultat<br />
povijesnog procesa u kojemu su sudjelovale mnoge<br />
generacije.<br />
Zapadni brzopis – bosančica<br />
Nije neobična pojava da se na spomenicima hrvatske<br />
pismenosti javljaju i glagoljična i ćirilična slova. To miješanje<br />
susrećemo već na Bašćanskoj ploči. Na Humačkoj<br />
ploči, kamenom spomeniku iz okolice Ljubuškog (12. st.),<br />
uz ćirilična slova urezano je i nekoliko glagoljičnih. Takvim<br />
hibridnim pismom napisana je na Braču Povaljska<br />
listina, a u Poljicama Poljički statut. Njime je ispisana i Povelja<br />
Kulina bana 1189. Pismo je (tek u 19. st.) prozvano<br />
bosančicom, bosanicom, zapadnim brzopisom, hrvatskom<br />
ćirilicom…, a zapravo je riječ o morfološkoj i grafijskoj<br />
inačici ćiriličnog pisma. Neki autori tvrde da različiti<br />
nazivi za ovo pismo ukazuju na njegovu teritorijalnu rasprostranjenost,<br />
a manje na njegova grafijska svojstva ili<br />
etničku podlogu.<br />
Bosančicom se najviše pisalo u Bosni i Hercegovini,<br />
Poljicama, splitskom zaleđu, na dalmatinskim otocima te<br />
u Dubrovniku i okolici. Bosanski franjevci koriste je sve<br />
do 19. st., npr. Matija Divković (Nauk krstjanski, 1611) i<br />
Stipan Margitić (Fala od sveti, 1703), pa se negdje zove i<br />
fratarčica. Da je ovo pismo bilo vrlo žilavo i da se dugo<br />
održalo u upotrebi svjedoče i fra Matijini molitvenici iz<br />
kojih su vjernici molili i u drugoj polovici 19. st., kada<br />
je bosančica u crkvenim knjigama potpuno zamijenjena<br />
latinicom.<br />
Franjevci su, naime, gajili svijest da je bosančica (uz<br />
glagoljicu) obilježje narodne vlastitosti pa su neki poglavari<br />
u 18. st. zabranjivali upotrebu latinice za pisanje hrvatskih<br />
tekstova.<br />
Bosančica je bila i pismo muslimana u Bosni i Hercegovini,<br />
u turskoj Dalmaciji (16. i 17. st.) pa se zvala i<br />
begovica, begovski brzopis.<br />
Bosna ne bi bila Bosna kad se na njoj ne bi nešto isprepletalo,<br />
supostojalo, prožimalo, tako i pisma: glagoljica,<br />
ćirilica, bosančica, grčko pismo. To uočavamo već na<br />
spomenutoj Humačkoj ploči i mnogim drugim spomenicima.<br />
Zanimljiv je slučaj Hrvoja Vukčića Hrvatinića: on<br />
je za svoje potrebe naručio dva kodeksa, jedan dobro poznat<br />
javnosti – Hrvojev misal (1403-1404) i drugi, poznat<br />
uglavnom stručnjacima – Hvalov zbornik (1404). Oba su<br />
vrlo značajna i predstavljaju vrhunac prepisivačke i iluminatorske<br />
umjetnosti. Misal je pisan glagoljicom, a ćirilični<br />
Zbornik jedan je od najpoznatijih rukopisa Crkve<br />
bosanske te najcjelovitiji svetopisamski kodeks, nastao<br />
prepisivanjem starijega glagoljskog predloška i ukrašen<br />
minijaturama koje ikonografski i stilski pripadaju zapadnome<br />
kulturnom krugu. Bosančicom ga je ispisala ruka<br />
Hvala krstjanina, člana Crkve bosanske.<br />
Bosančicom su napisani još brojni tekstovi: natpisi,<br />
kronike, rodoslovi, evanđelja, sultanska akta, listine turskih<br />
upravitelja u našim krajevima, privatna pisma itd. <br />
Povelja Stjepana Dabiše izdana<br />
26. 4. 1395. u Kraljevoj Sutjesci<br />
12
Izuzmemo li spomenike hrvatske književnosti na latinskom<br />
jeziku, ime hrvatskoga jezika prvi put se spominje<br />
u pravnom spisu pod imenom Istarski razvod iz<br />
1275. Zbog teritorijalne, političke i dijalekatske raslojenosti<br />
hrvatskih prostora za taj će se jezik koristiti i<br />
neki drugi nazivi: slovjenski, slovinski, slavonski, dalmatinski,<br />
bosanski, ilirički, ilirski, hrvatskosrpski itd.<br />
Od humanista do prosvjetitelja<br />
Kako je težište glagoljaške tradicije bilo na čakavskom<br />
području, razumljivo je da je i prva hrvatska tiskana knjiga<br />
upravo na čakavštini (Misal po zakonu rimskoga dvora,<br />
1483). Već u 16. st. pojavila su se 3 rječnika s hrvatskim<br />
riječima. Prvo je Petar Lupis Valentian u Ankoni 1528.<br />
objavio mali talijansko-hrvatski rječnik, a Šibenčanin Faust<br />
Vrančić u Veneciji 1595. svoj Rječnik pet najplemenitijih<br />
europskih jezika, stavljajući hrvatski uz bok latinskom,<br />
talijanskom, njemačkom i mađarskom jeziku.<br />
Samo malo kasnije isusovac Bartol Kašić (Pag, 1575 –<br />
Rim, 1650), prvi pravi hrvatski jezikoslovac, objavio je u<br />
Rimu Slovoslovlje dalmatinsko-talijansko (1599), a zatim<br />
i prvu hrvatsku gramatiku: Institutionum linguae Illyricae<br />
libri duo (Temeljā ilirskoga jezika knjige dvije, 1604).<br />
Premda čakavac, zalagao se da bosansku štokavsku ikavicu<br />
kao općeni jezik i za primjenu fonetskoga pravopisa<br />
(da se isti glas uvijek jednako bilježi, a ne sad jedno sad li<br />
drugo) te tako utemeljio hrvatsko jezikoslovlje. I Kašićev<br />
talijanski subrat Jakov Mikalja [Micaglia], autor rječnika<br />
Blago jezika slovinskoga (Venecija 1655), već upoznat s<br />
književnom djelatnošću bosanskih franjevaca, smatra da<br />
bi štokavština (bosanski jezik), kao najljepše ilirsko narječje,<br />
trebala postati književni jezik. Jezično obogaćivanje<br />
u tom pravcu svojim književnim stvaranjem neizravno<br />
podupiru ne samo bosanski franjevci nego i dubrovački<br />
pisci 17. st. na čelu s Ivanom Gundulićem i Ivanom<br />
IVAN NUJIĆ<br />
Rječnici, gramatike,<br />
pravopisi<br />
Malo je koji jezik kao hrvatski u svojoj povijesti prošao tako krivudav put<br />
od prvih pisanih spomenika koji su njime zapisani do svoje standardizacije.<br />
Štoviše, moderna previranja daju naslutiti da taj proces još nije potpuno završen<br />
Naslovnica trećeg sveska Jukićeva Bosanskog prijatelja (1861).<br />
Prvi broj izašao je 1850. godine i prvi je bosanskohercegovački časopis<br />
Bunićem Vučićem. Jezikoslovac Ivo Pranjković smatra da<br />
nije dovoljno istražena i još manje vrednovana jezična ni<br />
hrvatski jezik danas<br />
13
<strong>posebni</strong> prilog<br />
Vrančićev rječnik (1595), Kašićeva gramatika (1604) i Šitovićeva gramatika (1713)<br />
uopće kulturna djelatnost franjevaca Bosne Srebrene koji<br />
su objavili vrlo velik broj raznovrsnih djela (vjerskih pouka,<br />
propovijedi, teoloških i filozofskih spisa, lirskih i epskih<br />
pjesama, pripovijesti i romana, memoara ili tzv. zapamćenja,<br />
ljetopisa, povijesnih i zemljopisnih spisa, političkih<br />
i drugih proglasa, naputaka za poljodjelstvo, bukvara, ‘likaruša’<br />
itd.) koja su u standardizacijskim procesima, posebice<br />
onima koji su bili vezani za puk i njegovo (i jezično)<br />
prosvjećivanje, odigrali važniju ulogu negoli npr. estetski<br />
neusporediva i neprocjenjivo vrijedna književnost starog<br />
Dubrovnika.<br />
Uspon Zagreba kao važnog središta u pretežno kajkavskoj<br />
sjevernoj Hrvatskoj pogoduje razvoju kajkavske<br />
književnosti s malo štokavštine – takav je rječnik Dictionar<br />
ili Réchi Szlovenske Jurja Habdelića (1670) – dok književnici<br />
tzv. ozaljskoga kruga upotrebljavaju i promoviraju<br />
jedinstven književni jezik, satkan od svih triju narječja.<br />
Upravo tu ideju iščitavamo u rječnicima Gazophylacium<br />
pavlina Ivana Belostenca (prije 1675) i Lexicon Latino-Illyricum<br />
Pavla Rittera-Vitezovića (1670).<br />
Tijekom 18. stoljeća različite razvojne struje unutar<br />
hrvatskoga jezika zbližavaju se na način koji pogoduje<br />
štokavštini. Za to su zaslužni ne samo autori gramatika<br />
sastavljenih po uzoru na latinsku, talijansku ili pak njemačku:<br />
fra Lovro Šitović Ljubušak (Grammatica Latino-<br />
Illyrica, 1713), Blaž Tadijanović (Svaschta po mallo, 1761),<br />
Matija Antun Relković (Nova slavonska ili nimacska grammatika,<br />
1767) i slavonski franjevac Marijan Lanosović<br />
(Neue Einleitung zur slavonischen Sprache, 1778), nego i<br />
leksikolozi Ardelio della Bella (Dizionario italiano, latino,<br />
illirico, 1728) te Franjo Sušnik i Andrija Jambrešić (Lexicon<br />
latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica,<br />
1741). Ta su nastojanja početkom 19. st. nastavili<br />
Joakim Stulli (Rječosložje ilirsko-talijansko-latinsko, 1806;<br />
Vocabolario italiano-illirico-latino, 1810), Joso Voltiggi<br />
(Ričoslovnik) i Franjo Maria Appendini (Grammatica<br />
della lingua illirica, 1808). Širenju štokavštine doprinose<br />
i prosvjetiteljski nadahnuti štokavski književnici Matija<br />
Antun Relković i fra Andrija Kačić Miošić.<br />
Od Ilirskog pokreta do pobjede vukovaca<br />
Ilirski pokret (nakon 1830) započeo je vrlo dinamično<br />
rješavanje hrvatskih jezičnih problema. Najprije Ljudevit<br />
Gaj, inače kajkavac iz Krapine, objavljuje Kratku osnovu<br />
horvatsko-slavenskog pravopisanja (1830) kao manifest<br />
jezične reforme i stvaranja književnog jezika sastavljenog<br />
od elementa iz govora svih južnih Slavena i svima<br />
zajedničkog. Podršku Gaju dali su ne samo literati koji<br />
su tu reformu prihvatili, nego i jezikoslovci Vjekoslav Babukić<br />
(Osnova slovnice ilirske narĕčja slavjanskoga, 1836;<br />
Elementi della gramatica illirica, 1846), Antun Mažuranić<br />
(Temelji ilirskoga i latinskoga jezika, 1839) te Ivan Mažuranić<br />
i Josip Užarević (Njemačko-ilirski slovar, 1842). Ilirske<br />
ideje nastoje pratiti bosanski franjevci, među njima<br />
vodeći Ivan fra Frano Jukić kojemu Gaj pomaže tiskati<br />
neka njegova djela, kao što su časopis Bosanski prijatelj<br />
(1850) i Početnica pismenstva za pučke učionice u Bosni.<br />
Ilirski kozmopolitizam neizbježno se sudara s ekskluzivizmom<br />
srpskog jezičnog reformatora Vuka Karadžića,<br />
autora krilatice Srbi svi i svuda (1849) i isključivog<br />
propagatora novoštokavskog narječja ijekavskoga tipa.<br />
Bečkim književnim dogovorom (1850) između Karadžića<br />
i dijela iliraca (I. Mažuranić, Kukuljević, Demeter i<br />
dr.) predviđa se stvaranje književnog jezika zajedničkog<br />
za Hrvate i Srbe na temelju ijekavske štokavštine, dok<br />
Gaj i dalje ostaje pri svome pravopisu. Dogovor provodi<br />
Vatroslav Jagić (Gramatika jezika hervatskoga, 1864),<br />
potom i Adolfo Veber Tkalčević (Skladnja hrvatskog<br />
jezika; Slovnica hrvatska, 1876). Odmak od hrvatske a<br />
približavanje srpskoj tradiciji u procesu jezične standardizacije<br />
već provodi Đuro Daničić, koji od 1878. uređuje<br />
Akademijin rječnik pod nazivom Rječnik hrvatskoga<br />
ili srpskoga jezika. U međuvremenu, nemjerljiv doprinos<br />
hrvatskom jeziku dao je i leksikolog Bogoslav Šulek<br />
(Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja,<br />
1874/75), rođenjem Slovak.<br />
Završetak normiranja hrvatskoga književnog jezika<br />
provode vukovci Ivan Broz (Hrvatski pravopis, 1892) i<br />
Tomo Maretić (Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga<br />
književnog jezika, 1899), a svi značajniji hrvatski<br />
jezikoslovci sljedećih desetljeća (Dragutin Boranić, Josip<br />
Florschütz, Vatroslav Rožić, Nikola Andrić) ostaju na njihovu<br />
tragu.<br />
Hrvatski jezik nakon Prvog svjetskog rata<br />
Otvoreno nastojanje oko srbizacije hrvatskoga jezika<br />
u Kraljevini Jugoslaviji kulminira 1929. nametanjem Pravopisa<br />
srpskohrvatskog jezika srpskih autora. To povlači<br />
Pravopis Babić-Finka-Moguš (1971), Anićev rječnik (2003) i<br />
Pravopis Matice hrvatske (2007)<br />
za sobom povratak hrvatskoj jezičnoj tradiciji za vrijeme<br />
Banovine Hrvatske i NDH, u čemu se ističe Blaž Jurišić<br />
(Nacrt hrvatske slovnice; Glasovi i oblici u povijesnom razdoblju,<br />
1944). Nakon rata, težeći homogenizaciji zemlje<br />
na svakom području, komunistička vlast pod barjakom<br />
14
Matice srpske pokreće ponovno<br />
unificiranje jezika, uza što potpisivanjem<br />
tzv. Novosadskog dogovora<br />
na štetu hrvatskoga jezika pristaje<br />
i velik dio hrvatskih jezikoslovaca.<br />
Matica srpska i Matica hrvatska<br />
istodobno su 1960. na ćirilici odnosno<br />
latinici objavile Pravopis hrvatskosrpskoga<br />
/ srpskohrvatskog književnog<br />
jezika s pravopisnim rečnikom /<br />
rječnikom. Nezadovoljstvo takvim rješenjem<br />
kulminiralo je u Hrvatskoj 1967. odricanjem od<br />
Novosadskog dogovora i potpisivanjem Deklaracije o<br />
položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika. Važna<br />
jezična djelatnost istodobno se odvija i u Sarajevu, gdje<br />
sedam mlađih hrvatskih književnika – predvodi ih Vitomir<br />
Lukić – god. 1971. potpisuju danas malo poznatu<br />
Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku.<br />
Dragocjen doprinos u tim presudnim godinama dali<br />
su Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš Hrvatskim<br />
pravopisom (1971), te ponovno Stjepko Težak i Stjepan<br />
Babić Pregledom gramatike hrvatskoga književnog jezika<br />
(1973). Zbog političke zabrane Babićeva Tvorba riječi<br />
u hrvatskom književnom jeziku izlazi<br />
tek 1986, kad i Katičićeva Sintaksa<br />
hrvatskoga književnog<br />
jezika.<br />
Vrijedan prilog razvoju<br />
hrvatskoga jezika u naše dane<br />
– uz brojne akademike, književnike,<br />
publiciste i druge – dali<br />
su jezikoslovci Vladimir Anić<br />
(Rječnik hrvatskoga jezika, 1991),<br />
grupe autora Hrvatske gramatike<br />
(1995) i Rječnika hrvatskoga jezika<br />
(LZ/ŠK, 2000) te Ivo Pranjković i<br />
Josip Silić (Gramatika hrvatskoga jezika,<br />
2006), kao i autori najnovijega<br />
Hrvatskog pravopisa (Matica hrvatska,<br />
2007). <br />
Prijevodi ili pokušaji prijevoda Biblije do prvog potpunog tiskanog prijevoda<br />
Biblija Bernardina Frankopana (počinje se prevoditi 1521)<br />
Biblija hrvatskih protestanata (počinje se prevoditi 1557)<br />
Biblija Bartola Kašića, 1630. (prvi cjeloviti prijevod Biblije na štokavsko narječje; počinje se prevoditi 1622;<br />
Prvotisak nakon 363 godine Schöningh-Paderborn-München-Wien-Zürich, 1999/2000)<br />
Poljička Biblija (na temelju jednog fragmenta pisana bosančicom pretpostavlja se da se počinje prevoditi 1768)<br />
Jurjetinovićeva Biblija (prvi pokušaj Biblije s komentarom, 1794)<br />
Biblija Maksimilijana Vrhovca (1810-1830)<br />
Tiskani prijevodi Biblije<br />
Pretisak Novog testamenta iz 1562/63, Stipan Konzul Istrian i Antun Dalmatin (prir.), dva sveska, Teološki fakultet<br />
Matija Vlačić Ilirik, Zagreb 2007.<br />
Fra Petar Katančić, Sveto pismo (4 sveska SZ i 2 sveska NZ), Budim 1831. (prvi potpuni tiskani prijevod Biblije)<br />
Ivan Matija Škarić, Sveto pismo Staroga i Novoga uvita, Beč 1858-1861.<br />
Josip Stadler, Sveto pismo Novoga zavjeta, Sarajevo 1895-1907.<br />
Franjo Zagoda, Sveto pismo Novoga zavjeta, Zagreb 1911. i 1913.<br />
Ivan Evanđelist Šarić, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Sarajevo 1942; Hrvatsko biblijsko društvo, Vrhbosanska<br />
nadbiskupija i Glas Koncila, Zagreb 2007. (popravljeno izdanje Šarićeva prijevoda)<br />
Fra Ljudevit Rupčić, Novi zavjet, Sarajevo 1961.<br />
Fra Bonaventura Duda, Harmonija četiriju evanđelja, Zagreb 1962.<br />
Fra Bonaventura Duda i Jure Kaštelan (ur.), Biblija Staroga i<br />
Novoga zavjeta, Stvarnost, Zagreb 1968;<br />
Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972. i dalje.<br />
Tomislav Dretar, Biblija (Ekumenski prijevod<br />
s francuskog), 1998.<br />
hrvatski jezik danas<br />
Priredila Dražana RADMAN<br />
15
FRA MATIJA DIVKOVIĆ 1611.<br />
U splitskoj luci, pod udarima bure,<br />
fra Matija, umoran, sjedi na bisagama<br />
prepunim papira i čeka brod za Mletke.<br />
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,<br />
u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.<br />
Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam,<br />
promrzao i težak od misli i duga puta.<br />
Zna da je upao iz opaka turskog zuluma<br />
u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa.<br />
Što mu se može desiti kad nosi sa sobom<br />
‘Nauk krstjanski’ i ‘Sto čudesa’ koje složi<br />
“na urešenje našega jezika slovinskoga”?<br />
Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom<br />
nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom<br />
ispisana papira u kožnatim bisagama.<br />
On hoće da tiska te svoje knjige, tamo,<br />
u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.<br />
Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje<br />
u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke.<br />
(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga<br />
još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke<br />
da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)<br />
Nikola MILIĆEVIĆ<br />
Na naslovnoj stranici ‘Kamenovanje Stjepana’ iz Hvalova zbornika (1404)