NESTALI

08.09.2015 Views
korisnosti u ostvarenju države. Ni mir nije bolji od rata, ni rat od mira, ni pravda od nepravde, ni nepravda od pravde, ni kreposnik nije bolji od zločinca, ni zločinac od kreposnika, ako ne vode ostvarenju države i nacionalnih snova. I mali, hrvatski narod morao je isto tako prihvatiti dobro koje nije bilo dobro, i nepravedno nad pravednim, i bogatog nad skromnim, i grubost nad plemenitošću, i sramotno nad časnim kako bi svime time uspostavio stoljetni hrvatski san… To je od pamtivijeka bît borbe naroda za slobodu.” Pođe li se od tih načela, onda je, recimo, posve razumljivo što je, na jednoj strani, Posavina – umjesto da se brani! – predana (“da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare”) a zauzvrat, na drugoj strani, uzeti neki drugi krajevi kako bi se “neprirodni hrvatski perec” učinio malo prirodnijim. Razumljivo je također što su bosanski Hrvati naseljavani da popune ispražnjene krajeve po Hrvatskoj ili Hercegovini, kao i sve ono što je činjeno kako bi se razgraničilo i antagoniziralo s drugima i uspostavio kompaktan i homogen hrvatski prostor. Jednako je tako razumljivo i to što su bosanski Hrvati kao autohtono stanovništvo preko noći nekim čudnim saltom mortale postali dijasporom u svojoj višestoljetnoj zemlji, a oni koji su se naselili negdje u Hrvatsku prvog se jutra tamo probudili kao “svoji na svome”. Koliko je sve to bilo uspješno sa stajališta upravo nacionalnog interesa, neka ovdje ostane po strani. Ima puno razloga da se u to sumnja. Moral i politika – Međutim, s jednog drugog, temeljnijeg stajališta – ne s izvanmoralnog stajališta nacionalnog interesa, nego s moralnog stajališta općeljudskog dobra naroda i pojedinca u duhovnom, ekonomskom, kulturnom, političkom, naravno i u nacionalnom smislu – čitav je projekt nedvojbeno imao tragične posljedice za bosanske Hrvate. Ostali su bez svoga zavičaja i svoje vjekovne zemlje, ili su pak u njoj postali stranci – bilo u doslovnom, bilo u duhovnom i emotivnom smislu. Raseljenî i prognanî ostali su bez svoje “duše”, svoje tradicije, govora i običaja, bez svoga oblika religioznosti i forme nacionalnog identiteta, a oni koji su još ostali, izloženi su osporavanjima sa stajališta “integralnog” hrvatskog interesa koja dovode u pitanje njihovu samosvijest, samosvojnost i samorazumijevanje. Koliko god to na prvi pogled izgledalo paradoksalno, taj je dio naroda žrtvovan na žrtveniku vlastite nacije. I danas još kad se javi neki rijetki glas koji podsjeti, primjerice, na to da se ne smije dignuti ruke od Posavine, taj glas biva ušutkan kao diranje u nedodirljivo, pogotovo što se time ugrožava eventualna uspostava nikad prežaljenog “trećeg entiteta”. Uostalom – zlurado se prigovara – tako im i treba: i nisu bogzna kakvi Hrvati. A taj se prigovor ne čuje tek od danas ili od jučer. U vezi s četničkim pokoljem u Rami u listopadu 1942. godine, fra Ljubo Lucić, pozivajući se na jedan rukopis fra Mladena Lucića, piše: “Vele da je R. Boban doviknuo Ramljacima koji su mu se tužili da ih kolju četnici: ‘Neka vas kolju, vi niste nikakvi Hrvati’.” Oni su prema vladajućem stereotipu tek bosanski katolici, nacionalno nedovoljno osviješteni, koje su stoljećima pogrešno usmjeravali njihovi fratri – Sultanovi i Titini papučari. Očito je dakle da postoje veći i manji, pravi i sumnjivi Hrvati, da nacionalni interes nije jednako raspodijeljen, da su temeljni interesi jednih žrtvovani partikularnim interesima drugih. Ili, riječima citiranog politologa, očito je da se prihvatilo “dobro koje nije dobro”, i da je prevladalo “sramotno nad časnim” – sve uz pravovjernu nacionalnu retoriku. Nacionalni interes vs. Govor na gori – Iako je novovjekovno apsolutiziranje nacije prekršilo prvu i najveću Božju zapovijed, u Crkvi, začudo, nije dovoljno uočen i posviješten evidentno ateistički karakter toga presizanja. Naprotiv, zadaća se Crkve često razumijeva upravo kao čuvanje vječne vatre nacionalnog bića. A Crkva bi valjda trebala biti čuvarica univerzalne kršćanske poruke i navjestiteljica Božjeg spasenja za sve ljude. Zadnji kriterij njezina djelovanja zadan joj je Isusovim Govorom na gori ili, drugim riječima, vrednotama Kraljevstva Božjega – a ne Kraljevstva “od ovoga svijeta”. Od njemačkog “željeznog kancelara” Otta von Bismarcka, inače uvjerenog protestanta, potječe poznata izreka da se s Govorom na gori ne može graditi država. To se može shvatiti kao upućivanje na radikalnu suprotstavljenost etike apsolutnih moralnih principa i etike odgovornosti za rezultate koji proizlaze iz javnog djelovanja. Kasniji njemački savezni kancelar Helmut Schmidt problem je sažeo u tezu: “Teolozi se mogu pozivati na čestitost svoga nutarnjeg uvjerenja, političari, naprotiv, moraju preuzimati odgovornost za druge.” Drugim riječima: na području nacionalne politike i sigurnosti, posebno u međunarodnim odnosima u konfliktnim slučajevima, kada se upotreba sile nipošto ne isključuje kao način ostvarenja nacionalnih interesa, bilo bi krajnje neodgovorno doslovno slijediti načela nenasilja iz Govora na gori, na primjer: “Onomu tko te udari po jednom obrazu okreni i drugi.” No, pitanje je djeluje li se i inače u duhu Govora baš doslovnim izvršavanjem tih smjernica. Kada je jedan od sluga udario Isusa pred velikim svećenikom, znamo da ni Isus nije okrenuo drugi obraz nego je prijekorno primijetio: “Ako sam krivo rekao dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?” Što se tiče nacionalne politike, njezin problem, strogo govoreći, ipak nije odnos s Govorom na gori. Govor zacijelo ne sadrži upute za izgradnju države ili vođenje državnih poslova i ostvarenje nacionalnih interesa. Problem nacionalne politike jest odnos prema temeljnim moralnim načelima u javnom životu. Kada se ta načela stave izvan snage, onda se – da spomenem samo neke posljedice – sveobuhvatno ugrožava opće dobro naroda, širom otvaraju vrata korupciji u svim porama društvenog života i uklanja zadnja brana koristoljubivim zloupotrebama vlasti od strane njezinih nositelja, naravno na štetu općeg narodnog probitka. A da bi se to narodu učinilo probavljivim, sve se zavija u zavodljivu nacionalnu oblandu, i prijevara je perfektna. Koliko puta se u ovo vrijeme nakon rata moglo čuti opravdavanje “privatizacije” nacionalnih dobara riječima: “Kad su nas dosad mogli pljačkati drugi, zašto sad ne bi mogli naši?!” Sve što se može pokriti nacionalnom “pričom” – makar se radilo i o takvim pojavama kao što su nekompetentnost i neodgovornost političke klase, raspad vrijednosnog sustava, uništenje gospodarstva, srozavanje kulture i obrazovanja, ili pak ušutkavanje kritičke javnosti, ako se igdje i pojavila – sve se to zamagljuje, izokreće i na koncu prihvaća kao normalno i samorazumljivo, premda nije ni jedno ni drugo. Nasuprot novovjekovnoj makijavelističkoj dogmi o nužnoj nemoralnosti politike, valja reći da je moguća i politika koja se temelji na zadnjim, neupitnim moralnim principima, te da samo ona može izgraditi pozitivno integriranu političku zajednicu u funkciji postizanja dobra za čovjeka. Što se tiče odnosa Crkve prema “nacionalnom pitanju” i njezina “političkog” djelovanja, tu bezuvjetno mora vladati krajnja jasnoća s obzirom na prvu Božju zapovijed. Ništa ne smije ni na koji način – prikriveni, privremeni, ili bilo koji drugi – zauzeti Božje mjesto. Uz to, Crkva ne smije, ni zbog kojih “pragmatičnih” razloga, razvodniti evanđeosku poruku i zaobići obvezujući duhovni sadržaj Govora na gori u smislu slike ljudskog života iz Božje perspektive, odnosno života po volji Božjoj koja je za nju jedino mjerodavna. I tu leži problem koji Crkvu prati tijekom gotovo čitave njezine povijesti – sve od onog prijelomnog povijesnog trenutka kada je kršćanstvo proglašeno državnom religijom Rimskog Carstva. Tada se zajednica vjernika, kojoj je zajedničko temeljno mjerilo za sve njezine članove u principu bio Govor na gori, transformirala u religiju kojoj je – kao i svakoj religiji – bitan kriterij javnog djelovanja postao državni razlog. Naime, javna se uloga religije u svim društvima, osobito predmodernim, svodi na funkciju integracije i homogenizacije društva te na legitimiranje vrijednosno-normativnog sustava i političke vlasti. Budući pak da državni razlog i Govor na gori ne idu skupa (Bismarck je zacijelo znao o čemu govori), Crkva je kroz povijest ulazila u najrazličitije kompromise i aranžmane s političkom vlašću, ne samo da bi preživjela, nego i da bi za svoje zasluge u podupiranju države ili nacije i sama dobila udio u vlasti. Da je pri tome trpjelo temeljno crkveno poslanje, ne treba posebno ni isticati. Teško se oteti dojmu da je Crkva, što iz svojih što iz nacionalnih razloga, u velikoj mjeri pristala na politički projekt o kojemu je ovdje riječ. Jer, kako drugačije, na primjer, razumjeti da je na jednoj strani uglavnom zažmirila na preseljenje bosanskih Hrvata, a na drugoj sa zadovoljstvom gledala na punije crkve u krajevima u koje su se oni doselili? 98 kolovoz 2008.

Zadaća je Crkve, međutim, zastupati univerzalne vrednote Kraljevstva Božjega koje nadilaze sve imanentno i partikularno, pa tako i ono nacionalno. U tom se smislu ona ne smije politizirati, niti staviti u službu bilo koje politike, ponajmanje stupiti u savez s demagoškim realpolitičarima po modelu političkog ili etničkog katolicizma. Međutim, u jednom drugom smislu, u smislu zauzimanja za pravdu, u smislu “opcije za siromahe”, u smislu kritike nepravednih vladajućih struktura u društvu, ona bi se doista trebala “baviti politikom”. Radikalni zahtjevi Govora na gori upućeni su, doduše, prvenstveno pojedincu, ali njihovo prihvaćanje ili odbacivanje ima odlučujuće indirektne posljedice za život svakog društva i zajednice. Moglo bi se zato reći da dobru državu, a takva je valjda jedino dobro mjesto za čovjeka, ipak nije moguće graditi bez Govora na gori, shvaćenog kao “rezerve duhovne energije za čovječanstvo” (Franz Alt). Bez te rezerve svaki se oblik čovjekova društvenog života izlaže opasnosti da ostane bez svog istinski humanog sadržaja. U jednom intervjuu 1979. godine, Johann B. Metz problem je sažeo na sljedeći način: “Niti se vjeru smije prodati za svjetsku čorbu od leće niti se poradi vjere smije izdati profanu povijest ljudske patnje. U mojim očima kršćanstvo se može izdati ne samo time da ga se pretjerano politizira, nego i time da ga se u srži naprosto depolitizira. Borba za Boga nije nikakva čisto nutarnja borba, ona je i borba za solidarnu ljudskost. Tek time govor o čovjekovoj sličnosti Bogu zadobiva svoju snagu.” Očito, te riječi od prije tridesetak godina nisu ništa izgubile na svježini i aktualnosti, kao ni na univerzalnoj valjanosti. Pamćenje bez sjećanja Ivan Lovrenović Odnos prema ubijenima u ratu najmučniji je moralno-psihološki problem s kojim se nosi naš svijet, poslijeratna Bosna i Hercegovina. Između svetih načela, u koja se svi zaklinju, i uvriježenih oblika prakse, kojih se svi čvrsto drže, vlada u tom svijetu duboka, mučna suprotnost. Sveta načela se uzvišeno deklamiraju sa crkvenih oltara, džamijskih mimbera i političkih govornica, i glase ovako: sve nevine žrtve zaslužuju jednaku sućut i poštovanje, među žrtvama ne smije biti nikakvih razlika (najmanje nacionalnih i vjerskih). Praksa svjedoči sasvim suprotno: samo su naše žrtve vrijedne sućuti i sjećanja; za tuđe ima se tek ignorancija i bešćutnost, često i prijezir. Svi su u takvoj praksi jedinstveni i složni: političari, vjerski službenici, javni radnici, mnogi intelektualci i akademski građani, a najgore je to što joj se priklonio i tzv. obični svijet. Najgore zato, što se moralna obnova (nasušno potrebna u ovako ranjenim društvima, preča i od ekonomije!) zapravo, uvijek začinje i raste odozdo, od običnih ljudi i iz one mreže veza i odnosa koju oni među sobom pletu i grade u svakodnevnici konkretnoga života, izvan doktrinarnih naloga i ograda – političkih, vjerskih ili ideoloških. Paradoks koji leži ispod svega o čemu ovdje govorimo vrlo je jednostavan: nikada nećete dobiti pravi pijetet za svoje, dok ne doživite i ne pokažete pijetet prema drugima. Za sada, ova ukopanost u stav ignoriranja ili obezvređivanja žrtava drugih, i u apsolutizaciju i sakralizaciju žrtava svojih, takva je da predstavlja jednu od najtežih prepreka u kakvoj-takvoj konsolidaciji društva. Dapače, moglo bi se reći da se takvim oblikovanjem odnosa prema žrtvama od njih, žrtava, pravi najsnažniji motiv za održavanje i produžavanje psihologije rata, a ne motiv za konačno smirivanje i pomirenje. Rekoh: oblikovanje odnosa prema žrtvama. To jest ključno. Jer, doista, važno je uvidjeti moment dizajniranja, psihološko-političkog i ideološkog dizajniranja u okviru kojega se motiv žrtve koristi kao ubitačno moćan i efikasan motiv u kolektivnoj mobilizaciji i homogenizaciji. Zato se ne smije dopustiti nastanak bilo kakve emocije za žrtve drugih (inače, ljudski tako prirodne i očekivane) – to bi na održavanje kolektivne (etničke, vjersko-političke) homogeniziranosti djelovalo pogubno subverzivno. I zato ćete u prvim redovima ovakvoga dizajniranja odnosa prema žrtvama uvijek vidjeti svećenike nacije – političare, vjerske prvake, nacionalne intelektualce i pjesnike... U njihovim se iskazima najčešće ponavljaju fraze o krvi, stradanju i patnjama (našim), te o zlodjelima i nepravdama (drugih nad nama). Ovisno o govorniku i o publici kojoj se obraća, u hrvatsko-katoličkom slučaju čut ćete, tako, patetiku o „blagome narodu“ i o „krvlju natopljenoj pradjedovskoj grudi“, u bošnjačko-muslimanskom o devet ili jedanaest ili trinaest genocida, o tolerantnom i suživotu odanom narodu i o zatornim komšijama, a u srpsko-pravoslavnom – o hristoljubivom narodu koji je uvijek u historiji bio žrtvom genocida. Naslov najnovije jednotomne srpske povijesti iz pera nesumnjivoga autoriteta u toj oblasti, Milorada Ekmečića, više je nego indikativan: Dugo kretanje između klanja i oranja – Istorija Srba u Novom veku 1492-1992. Inače, za temu ovoga članka zasljepljujuće je ilustrativna temeljna Ekmečićeva teza o posljednjem „građanskom ratu“ u Bosni i Hercegovini. Parafraziram: ako Republika Srpska jest nastala na genocidu, onda je nastala na genocidu nad srpskim narodom. (Ipak, prije nego što se na ovo nasmijete ili opsujete, nešto opreza nije naodmet, dobro je promisliti: koliko smo, svi u sebi, pomalo ekmečići...) U svojim studijama i knjigama o „politici pamćenja“ u Izraelu suvremena historičarka Edith Zertal piše o tomu kako je izraelska državna ideologija oblikovala pamćenje holokausta tako što je prebrisala pravo na privatno-obiteljsko sjećanje preživjelih, za račun kolektivnoideološkoga pamćenja (pamćenje bez sjećanja). Ona govori, gorko ali odlučna u potrazi za ljudskom istinom i u obrani osobnoga dostojanstva, o „instrumentalizaciji holokausta“, o tomu kako takva politika „odbija priznati preživjele iz holokausta u mjeri u kojoj su oni ljudske individue“. Za učvršćenje državne ideologije na podlozi žrtve, toj su politici potrebni heroji, ne ljudi, piše Edith Zertal. Kad se promijeni ono što treba biti promijenjeno, i oduzme što je za oduzimanje, nalazi izraelske profesorice zapanjujuće su primjenjivi na bosanskohercegovački trostruki (a, zapravo, istovjetni) slučaj. Kada naši svećenici nacije govore o žrtvama (samo svoga naroda, nipošto i nikada o drugima), uvijek je jasno da o žrtvama ne govore „u mjeri u kojoj su ljudske individue“, nego da se radi o instrumentaliziranju žrtava u svrhe a-humanizirane politike pamćenja bez sjećanja. Jedina svrha te politike je da posluži kao cement u homogeniziranju nacije, naspram drugih, jednako homogeniziranih nacija. Ljudski smisao žrtve, smisao (?) i dubina patnje, uspomene na konkretni, pojedinačni ljudski život (koji je, svaki za sebe – neponovljivi mikrokozmos!) u takvoj politici potpuno su prebrisani, prezreni, pogaženi. Državnoj ili nacionalnoj ideologiji žrtve su potrebne kao sredstvo politike a ne kao patnja ljudskoga bića, zato ih ona obezličuje, obezljuđuje, zato su joj potrebni samo brojevi – što veći, to bolje, smatra ona. Eto razloga, grozno prostačkoga ali vrlo žilavoga, zbog kojega se u nas i danas održavaju stari i prave novi viktimizacijski mitovi: 700.000 Srba pobijenih u Jasenovcu, 500.000 Hrvata pobijenih na Bleiburgu, 300.000 Bošnjaka pobijenih u posljednjem ratu... Ništa, čak ni prijezir dušmana, ne oduzima dostojanstvo žrtvama kao ovo „patriotsko“ i „domoljubno“ licitiranje brojevima. Za kraj, umjesto ikakva zaključka, čuvam jednu snažnu, tešku sliku, punu muke i nerješivosti. Mnogo je sličnih u Bosni i Hercegovini, ali ovu znam iz ličnoga viđenja. Trebate se zateći na cesti Lašva – Travnik u ono proljetno doba godine kada Bošnjaci i Hrvati, u jedan, u dva dana, komemoriraju svoje žrtve – jedni u Ahmićima, drugi na groblju s druge strane ceste. To je slika užasne otuđenosti i zarobljenosti, i pitanje: tko je taj koji će ih osloboditi? I hoće li se pojaviti ikada? kolovoz 2008. 99

Page 1 and 2: UBIJENI I NESTALI HRVATI BOSNE I HE

Page 3 and 4: Otvorenih očiju ih u manipulativno

Page 5 and 6: nesreće u vezi s ratnim uvjetima

Page 7 and 8: kolovoz 2008. 7

Page 9 and 10: kolovoz 2008. 9

Page 11 and 12: Prezime (ime oca) ime Općina stano






















Page 55 and 56: kolovoz 2008. 55LJ Prezime (ime oca




















Page 95 and 96: Kulturno i političko okruženje bo

Page 97: unitarna država. Pri tome su hrvat

NESTALI

Download - Svjetlo rijeÄi ... View more Download - Svjetlo rijeÄi

Delete template?

Save as template ?

Download - Svjetlo rijeÄi Download - Svjetlo rijeÄi