NESTALI

korisnosti u ostvarenju države. Ni mir nije bolji od rata, ni rat od mira,
ni pravda od nepravde, ni nepravda od pravde, ni kreposnik nije bolji
od zločinca, ni zločinac od kreposnika, ako ne vode ostvarenju države
i nacionalnih snova. I mali, hrvatski narod morao je isto tako prihvatiti
dobro koje nije bilo dobro, i nepravedno nad pravednim, i bogatog nad
skromnim, i grubost nad plemenitošću, i sramotno nad časnim kako bi
svime time uspostavio stoljetni hrvatski san… To je od pamtivijeka bît
borbe naroda za slobodu.”
Pođe li se od tih načela, onda je, recimo, posve razumljivo što je, na
jednoj strani, Posavina – umjesto da se brani! – predana (“da se nacionalni
ciljevi Srbije ostvare”) a zauzvrat, na drugoj strani, uzeti neki drugi krajevi
kako bi se “neprirodni hrvatski perec” učinio malo prirodnijim. Razumljivo
je također što su bosanski Hrvati naseljavani da popune ispražnjene
krajeve po Hrvatskoj ili Hercegovini, kao i sve ono što je činjeno kako bi se
razgraničilo i antagoniziralo s drugima i uspostavio kompaktan i homogen
hrvatski prostor. Jednako je tako razumljivo i to što su bosanski Hrvati kao
autohtono stanovništvo preko noći nekim čudnim saltom mortale postali
dijasporom u svojoj višestoljetnoj zemlji, a oni koji su se naselili negdje
u Hrvatsku prvog se jutra tamo probudili kao “svoji na svome”. Koliko je
sve to bilo uspješno sa stajališta upravo nacionalnog interesa, neka ovdje
ostane po strani. Ima puno razloga da se u to sumnja.
Moral i politika – Međutim, s jednog drugog, temeljnijeg stajališta
– ne s izvanmoralnog stajališta nacionalnog interesa, nego s moralnog
stajališta općeljudskog dobra naroda i pojedinca u duhovnom,
ekonomskom, kulturnom, političkom, naravno i u nacionalnom smislu
– čitav je projekt nedvojbeno imao tragične posljedice za bosanske
Hrvate. Ostali su bez svoga zavičaja i svoje vjekovne zemlje, ili su pak u
njoj postali stranci – bilo u doslovnom, bilo u duhovnom i emotivnom
smislu. Raseljenî i prognanî ostali su bez svoje “duše”, svoje tradicije,
govora i običaja, bez svoga oblika religioznosti i forme nacionalnog
identiteta, a oni koji su još ostali, izloženi su osporavanjima sa stajališta
“integralnog” hrvatskog interesa koja dovode u pitanje njihovu samosvijest,
samosvojnost i samorazumijevanje.
Koliko god to na prvi pogled izgledalo paradoksalno, taj je dio naroda
žrtvovan na žrtveniku vlastite nacije. I danas još kad se javi neki
rijetki glas koji podsjeti, primjerice, na to da se ne smije dignuti ruke od
Posavine, taj glas biva ušutkan kao diranje u nedodirljivo, pogotovo što
se time ugrožava eventualna uspostava nikad prežaljenog “trećeg entiteta”.
Uostalom – zlurado se prigovara – tako im i treba: i nisu bogzna kakvi
Hrvati. A taj se prigovor ne čuje tek od danas ili od jučer. U vezi s četničkim
pokoljem u Rami u listopadu 1942. godine, fra Ljubo Lucić, pozivajući
se na jedan rukopis fra Mladena Lucića, piše: “Vele da je R. Boban
doviknuo Ramljacima koji su mu se tužili da ih kolju četnici: ‘Neka vas
kolju, vi niste nikakvi Hrvati’.” Oni su prema vladajućem stereotipu tek
bosanski katolici, nacionalno nedovoljno osviješteni, koje su stoljećima
pogrešno usmjeravali njihovi fratri – Sultanovi i Titini papučari.
Očito je dakle da postoje veći i manji, pravi i sumnjivi Hrvati, da nacionalni
interes nije jednako raspodijeljen, da su temeljni interesi jednih
žrtvovani partikularnim interesima drugih. Ili, riječima citiranog politologa,
očito je da se prihvatilo “dobro koje nije dobro”, i da je prevladalo
“sramotno nad časnim” – sve uz pravovjernu nacionalnu retoriku.
Nacionalni interes vs. Govor na gori – Iako je novovjekovno apsolutiziranje
nacije prekršilo prvu i najveću Božju zapovijed, u Crkvi,
začudo, nije dovoljno uočen i posviješten evidentno ateistički karakter
toga presizanja. Naprotiv, zadaća se Crkve često razumijeva upravo kao
čuvanje vječne vatre nacionalnog bića. A Crkva bi valjda trebala biti
čuvarica univerzalne kršćanske poruke i navjestiteljica Božjeg spasenja
za sve ljude. Zadnji kriterij njezina djelovanja zadan joj je Isusovim Govorom
na gori ili, drugim riječima, vrednotama Kraljevstva Božjega – a
ne Kraljevstva “od ovoga svijeta”.
Od njemačkog “željeznog kancelara” Otta von Bismarcka, inače
uvjerenog protestanta, potječe poznata izreka da se s Govorom na gori
ne može graditi država. To se može shvatiti kao upućivanje na radikalnu
suprotstavljenost etike apsolutnih moralnih principa i etike odgovornosti
za rezultate koji proizlaze iz javnog djelovanja. Kasniji njemački
savezni kancelar Helmut Schmidt problem je sažeo u tezu: “Teolozi se
mogu pozivati na čestitost svoga nutarnjeg uvjerenja, političari, naprotiv,
moraju preuzimati odgovornost za druge.” Drugim riječima: na
području nacionalne politike i sigurnosti, posebno u međunarodnim
odnosima u konfliktnim slučajevima, kada se upotreba sile nipošto
ne isključuje kao način ostvarenja nacionalnih interesa, bilo bi krajnje
neodgovorno doslovno slijediti načela nenasilja iz Govora na gori, na
primjer: “Onomu tko te udari po jednom obrazu okreni i drugi.”
No, pitanje je djeluje li se i inače u duhu Govora baš doslovnim
izvršavanjem tih smjernica. Kada je jedan od sluga udario Isusa pred
velikim svećenikom, znamo da ni Isus nije okrenuo drugi obraz nego
je prijekorno primijetio: “Ako sam krivo rekao dokaži da je krivo! Ako
li pravo, zašto me udaraš?”
Što se tiče nacionalne politike, njezin problem, strogo govoreći,
ipak nije odnos s Govorom na gori. Govor zacijelo ne sadrži upute za
izgradnju države ili vođenje državnih poslova i ostvarenje nacionalnih
interesa. Problem nacionalne politike jest odnos prema temeljnim moralnim
načelima u javnom životu. Kada se ta načela stave izvan snage,
onda se – da spomenem samo neke posljedice – sveobuhvatno ugrožava
opće dobro naroda, širom otvaraju vrata korupciji u svim porama
društvenog života i uklanja zadnja brana koristoljubivim zloupotrebama
vlasti od strane njezinih nositelja, naravno na štetu općeg narodnog
probitka. A da bi se to narodu učinilo probavljivim, sve se zavija
u zavodljivu nacionalnu oblandu, i prijevara je perfektna. Koliko puta
se u ovo vrijeme nakon rata moglo čuti opravdavanje “privatizacije”
nacionalnih dobara riječima: “Kad su nas dosad mogli pljačkati drugi,
zašto sad ne bi mogli naši?!”
Sve što se može pokriti nacionalnom “pričom” – makar se radilo i o
takvim pojavama kao što su nekompetentnost i neodgovornost političke
klase, raspad vrijednosnog sustava, uništenje gospodarstva, srozavanje
kulture i obrazovanja, ili pak ušutkavanje kritičke javnosti, ako se
igdje i pojavila – sve se to zamagljuje, izokreće i na koncu prihvaća kao
normalno i samorazumljivo, premda nije ni jedno ni drugo. Nasuprot
novovjekovnoj makijavelističkoj dogmi o nužnoj nemoralnosti politike,
valja reći da je moguća i politika koja se temelji na zadnjim, neupitnim
moralnim principima, te da samo ona može izgraditi pozitivno
integriranu političku zajednicu u funkciji postizanja dobra za čovjeka.
Što se tiče odnosa Crkve prema “nacionalnom pitanju” i njezina
“političkog” djelovanja, tu bezuvjetno mora vladati krajnja jasnoća s
obzirom na prvu Božju zapovijed. Ništa ne smije ni na koji način – prikriveni,
privremeni, ili bilo koji drugi – zauzeti Božje mjesto. Uz to,
Crkva ne smije, ni zbog kojih “pragmatičnih” razloga, razvodniti evanđeosku
poruku i zaobići obvezujući duhovni sadržaj Govora na gori u
smislu slike ljudskog života iz Božje perspektive, odnosno života po volji
Božjoj koja je za nju jedino mjerodavna.
I tu leži problem koji Crkvu prati tijekom gotovo čitave njezine
povijesti – sve od onog prijelomnog povijesnog trenutka kada je kršćanstvo
proglašeno državnom religijom Rimskog Carstva. Tada se
zajednica vjernika, kojoj je zajedničko temeljno mjerilo za sve njezine
članove u principu bio Govor na gori, transformirala u religiju kojoj
je – kao i svakoj religiji – bitan kriterij javnog djelovanja postao državni
razlog. Naime, javna se uloga religije u svim društvima, osobito
predmodernim, svodi na funkciju integracije i homogenizacije društva
te na legitimiranje vrijednosno-normativnog sustava i političke vlasti.
Budući pak da državni razlog i Govor na gori ne idu skupa (Bismarck
je zacijelo znao o čemu govori), Crkva je kroz povijest ulazila u najrazličitije
kompromise i aranžmane s političkom vlašću, ne samo da bi
preživjela, nego i da bi za svoje zasluge u podupiranju države ili nacije
i sama dobila udio u vlasti. Da je pri tome trpjelo temeljno crkveno
poslanje, ne treba posebno ni isticati.
Teško se oteti dojmu da je Crkva, što iz svojih što iz nacionalnih razloga,
u velikoj mjeri pristala na politički projekt o kojemu je ovdje riječ.
Jer, kako drugačije, na primjer, razumjeti da je na jednoj strani uglavnom
zažmirila na preseljenje bosanskih Hrvata, a na drugoj sa zadovoljstvom
gledala na punije crkve u krajevima u koje su se oni doselili?
98
kolovoz 2008.