NESTALI

unitarna država. Pri tome su hrvatske predodžbe bile okrenute prema
federalizmu, a srpske prema unitarizaciji i centralističkoj državi.
Kada se 1918. prešlo u prakticirajuću ili realizirajuću fazu, došlo je do
sukoba između federalista (pretežno Hrvati) i centralista odnosno unitarista
(pretežno Srbi). Cjelokupni politički i kulturni život obiju Jugoslavija
– monarhističke i komunističke – odvijao se u tim koordinatama.
Koncept nacionalnog hrvatstva predstavljao je alternativu prije svega
unitarističkom jugoslavenstvu. Taj je koncept u svojim umjerenim
oblicima prihvaćao Jugoslaviju kao federalnu ili još bolje kao konfederalnu
državu, u kojoj bi hrvatski identitet dobio odgovarajući prostor,
odnosno hrvatski politički, kulturni i gospodarski interesi bili bi osigurani.
Ali kako srpska strana nije imala sluha za takva politička rješenja,
koncept hrvatstva se usmjerio protiv svakog jugoslavenstva i dosegao
radikalne razmjere u velikohrvatski i rasistički koncipiranoj marionetskoj
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je u Drugom svjetskom ratu
nastala i nestala. Tako se nacionalni konflikt pretvorio u ideološki
konflikt između totalitarnih ideologija fašizma i komunizma. Dok su
fašisti u hrvatskom slučaju igrali na velikohrvatsku kartu, komunisti
su zadržali u svojim rukama jugoslavističke karte i prilagodili ih svome
totalitarnom projektu uređenja novog društva. Kako nam je poznato,
koncem 20. st. sve se to srušilo i ostavilo za sobom duboke traume i
političko nesnalaženje, koje je posebno pogodilo bh. Hrvate.
U previranjima raspadanja Titove Jugoslavije pokazivala je većina
Hrvata Republike Hrvatske i Zapadne Hercegovine sklonost podjeli
Bosne i Hercegovine i preseljavanju bh. Hrvata iz onih dijelova BiH
gdje su oni bili u manjini u dijelove gdje su oni u većini ili pak u Republiku
Hrvatsku – u uvjerenju da je Bosna i Hercegovina jedna mala
Jugoslavija, pa prema tome i njoj predstoji raspad i podjela. Naprotiv,
većina Hrvata Srednje Bosne i Posavine ne smatraju Bosnu i Hercegovinu
jednom malom Jugoslavijom, nego zemljom s poviješću dugog
trajanja i specifičnom strukturom pučanstva, pa optiraju za jednu federaliziranu
BiH s osiguranim individualnim i nacionalnim građanskim
pravima poput Švicarske.
Političke podjele i nesnalaženja Hrvata kada je u pitanju BiH olakšale
su uspostavu daytonskog poretka u BiH, od kojega već više od 12
godina cjelokupno bh. pučanstvo trpi samo štete, napose hrvatska strana,
čiji je politički i kulturni status izložen stalnim pritiscima ne samo
od političkih predstavnika drugih dvaju bh. naroda, nego i od strane
međunarodnih posrednika.
Za prevladavanje takva stanja i beznađa bezuvjetno su potrebne solidne
informacije o stanju stvari, a loše sročena propaganda protiv protivnika
ne pomaže ništa, nego može samo štetiti. Točno poznavanje bh.
problema važno je za sve Hrvate, jer od uređenja odnosa između Republike
Hrvatske i Bosne i Hercegovine ne ovisi samo budućnost BiH, nego
i Republike Hrvatske. Pogledajmo na zemljovidima kako teče granica između
ovih dviju država, pa će nam odmah biti uočljivo koliko su te dvije
zemlje geografski i gospodarski upućene jedna na drugu.
Kroz diskusiju mogli bismo pokušati produbiti ova pitanja, da bismo
postali sigurniji u našim prosudbama stanja stvari koje nas se tiču.
Na pr. je li Bosna i Hercegovina jedna mala Jugoslavija? Ako nije, onda
pitanje: Zašto nije? Ili pak: Koji bi model države za BiH bio prikladan?
Konačno: Zašto se kulturni i politički model jednog naroda međusobno
ne poklapaju? U svezi s tim: Mogu li bh. Hrvati zadržati hrvatski
kulturni identitet i istodobno biti lojalni građani države BiH? Pod kojim
uvjetima? Itd.
[Predavanje održano u Duisburgu 2. ožujka 2008.
u organizaciji udruge Savez Hrvata Duisburg]
Bosanski Hrvati i hrvatska nacionalna politika
Ivan Bubalo
Između Referenduma i Intervjua – U procesu raspada Jugoslavije
i urušavanja komunizma narodi na prostoru bivše države nacionalno
su pitanje shvatili kao pitanje svih pitanja. Po sebi je razumljivo da je
ono u Bosni i Hercegovini, zbog njezine kompleksne nacionalne slike,
poprimilo daleko zaoštrenije forme nego u drugim novonastalim
državama. Ovdašnji narodi stajali su pred temeljnom dilemom: odlučiti
se za svoju naciju neovisno o postojanju države BiH, ili pak unutar
te države. Bosansko-hercegovački Hrvati golemom su se većinom, na
referendumu održanom početkom 1992. godine, odlučili za neovisnu,
multietničku BiH unutar koje bi, na temelju ravnopravnosti, rješavali i
svoje nacionalno pitanje.
Hrvatska politika, međutim, nije u tom smislu bila jednoznačna.
U poznatom razgovoru s hrvatskim novinarima, objavljenom u Slobodnoj
Dalmaciji u broju od 31. 12. 1991/1. 1. 1992, Tuđman je iznio
mišljenje da se sve dublja kriza Bosne i Hercegovine može riješiti u
kontekstu trajnog rješenja hrvatsko-srpskih odnosa tako “da se nacionalni
ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a
ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski
perec neprirodan”. Uz to bi mogao ostati “dio ‘zemljice Bosne’ gdje
bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između
Hrvatske i Srbije”. “Time bi”, zaključuje Tuđman, “ujedno nestala
i kolonijalna tvorevina BiH.”
Premda je Hrvatska priznala samostalnu državu Bosnu i Hercegovinu,
praktična hrvatska politika u BiH, koja je kreirana u Zagrebu a
provođena preko njezinih različitih ovdašnjih ispostava, odvijala se u
duhu principa iznesenih u Slobodnoj Dalmaciji. I ona je u biti ostala
takvom do danas, s različitim varijacijama i s različitim stupnjem
(ne)transparentnosti, ovisno o danim okolnostima. A najveću cijenu
platili su bosanski Hrvati, osobito oni iz Posavine, ali i iz ostalih dijelova
pod srpskom vlašću, u nešto manjoj mjeri i pod bošnjačkom.
Bog ili Nacija? – Istočni grijeh te politike jest apsolutizacija nacionalnoga.
Velečasni Emmanuel Sieyés, aktivni sudionik Francuske
revolucije koji je svoj crkveni poziv zamijenio ulogom revolucionara, u
svojoj poznatoj i utjecajnoj brošuri piše da nacija “egzistira prije svega
drugoga”, da je ona naprosto “izvor svega”. Dapače, prema mišljenju
toga školovanog teologa njoj pripadaju tradicionalna božanska svojstva:
“svemoć, svemudrost i svedobrota”.
Tako je u novom vijeku Bog protjeran sa svoga prijestolja a njegovo
je mjesto zauzela nacija, dok se kršćanski univerzalizam raspao na
partikularne egoizme nacionalnih država. Sada Nacija zapovijeda: “Ja
sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!” A kršćanska
poruka, premda po svojoj biti univerzalna i nadnacionalna, praktično
se pretvara u religiozno-ideološku potporu državno-nacionalne politike.
Kada je papa Benedikt XV. 1917. godine poduzeo mirovnu inicijativu
za okončanje rata između Francuza i Nijemaca, poznati francuski
dominikanac A. D. Sertillanges odbacio ju je riječima: “Sveti Oče, ne
treba nam Vaš mir.”
Ako je nacija nadomjestila Boga time što je postala ono jedino božanski
apsolutno, onda su i sve vrednote u životu i kriteriji djelovanja
podvrgnuti jednom jedinom vrhovnom mjerilu: nacionalnom interesu
i državnom razlogu. Od toga, dakako, nisu izuzeti ni moralni kriteriji.
Na rijetko jasan i neuvijen način izrazio je to politolog Zvonko Lerotić
u jednom tekstu u prosincu 1995. te stoga zaslužuje da ga se navede nešto
opširnije: “Svi nacionalni pokreti od početka devetnaestog stoljeća
pokazuju da narod koji teži slobodi uzima rat i mir, stabilnost i nestabilnost,
bogatstvo i siromaštvo, poštenje i lopovluk, istinu i laž, sa stajališta
kolovoz 2008. 97