NESTALI

More documents

Recommendations

Info

klera. Toga su se bosanski franjevci kroz 400 godina osmanske vlasti i držali – izuzmemo li sasvim rijetke slučajeve pojedinačnog tajnog krštavanja muslimana. To znači da se katoličanstvo u srednjovjekovnoj Bosni toliko ukorijenilo da je bilo u stanju preživjeti 400 godina turske vladavine; istina – da se slikovito izrazim – s polomljenim jarbolima, ali nije pretrpjelo brodolom. 3. Slučaj Albanije, koja je u srednjem vijeku bila pretežno katolička zemlja, pokazuje da se katoličko pučanstvo lakše islamiziralo negoli pravoslavno. Glavni razlog leži u tome što je pravni status katolika u Osmanskom Carstvu bio slabiji od pravnog statusa pravoslavaca. Tako su na pr. pravoslavni episkopi od sultana dobivali berate ili povelje o svom imenovanju na taj položaj, dok katolički biskupi nisu bili službeno priznati, nego su morali živjeti gotovo incognito, tj. skriveno s putovnicama u kojima su bili zavedeni kao dubrovački ili neki drugi trgovci. 4. Da bismo objasnili koncentraciju islama u BiH, bogumilska teza je suvišna. U intenzivnoj islamizaciji BiH odlučujući su bili drugi čimbenici. Tu spada orijentalna urbanizacija BiH, koja je bila intenzivnija negoli u Srbiji; zatim iseljavanje i useljavanje pučanstva za vrijeme brojnih austro-turskih i mletačko-turskih ratova – prije svega iseljavanje katolika i useljavanje vlaških stočara pravoslavne vjere. U razdoblju potiskivanja Osmanlija iz Jugoistočne Europe nakon Bečkog rata 1683-1699. došlo je do daljnje koncentracije islama u Bosni. Naime islamsko pučanstvo iz Osmanlijama otetih zemalja najvećim dijelom se naselilo u Bosnu. Kao primjere spomenimo bošnjačko-muslimanskog političara u zadnjem desetljeću 20. st. Aliju Izetbegovića (1925-2003). Njegovi su pređi došli iz Srbije u Bosnu, nakon što je Srbija 30-ih godina 19. st. prestala biti osmanska pokrajina i postala srpska kneževina. Iz svega ovoga slijedi zaključak: Katoličanstvo se ukorijenilo u srednjovjekovnoj Bosni. Ali zbog upravo spomenutih razloga i vjerske diskriminacije pod osmanskom vlašću nije se moglo dalje razvijati, nego je knjižilo brojčane i socijalne gubitke – iseljavanjem katolika ili njihovim prelaskom na islam. Najnižu je točku bh. katoličanstvo doživjelo tijekom Bečkog rata 1683-1699. Munjeviti vojni pohod Eugena Savoyskog u listopadu 1697. kroz srednju Bosnu do Sarajeva izazvao je brojčanu i socijalnu katastrofu. Sarajevo je spaljeno, nestalo je katoličkih trgovaca, a katoličko pučanstvo srednje Bosne se iselilo. U cjelokupnoj BiH ostalo je tek oko 30.000 katolika s tri samostana – Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo – te pet crkava – u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Varešu i Podmilačju kraj Jajca. Kroz 18. stoljeće bosanski su franjevci i katolici bili izloženi golemim financijskim opterećenjima. Iscrpljujućim podmićivanjima osmanske birokracije i gajenjem dobrog susjedstva s poštenim muslimanskim susjedima franjevci zaustavljaju prijeteće opasnosti i stvaraju uvjete za preživljavanje katoličanstva u BiH. Zahvaljujući visokom natalitetu a u manjoj mjeri i useljavanju katolika iz pasivnih dijelova Dalmacije koncem 18. st. broj katolika doseže cifru od 100.000, da bi se ta brojka pred austro-ugarsku okupaciju 1878. udvostručila. U austrougarskom razdoblju, dakle između 1878. i 1918. bh. katoličanstvo dalje brojčano raste – opet zahvaljujući visokom natalitetu, ali i useljavanju katolika u BiH iz drugih dijelova Monarhije, prije svega iz 1881. rasformirane Vojne Krajine u Hrvatskoj. Godine 1921. statistika registrira u BiH 453.615 katolika ili 23,58% od ukupnog bh. pučanstva. II. Paralelno s brojčanim i socijalnim opadanjem bh. katolicizma pod osmanskom vlašću tekao je jedan drugi proces – proces kulturnog i nacionalnog zbližavanja katolika BiH, Slavonije, Hrvatske i Dalmacije i njihove konačne integracije u modernu hrvatsku naciju. Taj je proces na paradoksalan način usko povezan sa širenjem osmanske vlasti na hrvatska područja. Naime, osmanska osvajanja nisu samo pokrenula migracije velikih razmjera, nego su kao posljedicu izazvala i korjenite promjene u osvojenim područjima na institucionalnoj razini. U mnogim područjima gotovo je zbrisana katolička organizacija. Ali su u ta područja ranije ili kasnije došli kao osmanski podanici bosanski franjevci da preuzmu brigu o preostalim katolicima. Provincija bosanskih franjevaca podijeljena je 1514. na Bosnu Srebrenu (tako nazvanu po svom centru u Srebrenici) u područjima pod osmanskom vlašću i provinciju Bosna Croatiae u neosvojenim dijelovima. Zbog daljnjih osmanskih osvajanja provincija Bosna Croatiae sve se više smanjivala i pomicala prema zapadu, dok se istodobno provincija Bosna Srebrena sve više širila na od Osmanlija novoosvojena područja. Zahvaljujući službenom priznanju bosanskih franjevaca i bosanskih katolika, koje je od sultana Mehmeda II. el Fatiha dobio legendarni fra Anđeo Zvizdović 1463. na Milodražu, omogućeno je dušobrižničko djelovanje franjevcima u osvojenim predjelima Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Srijema i dijelovima Mađarske. U redove bosanskih franjevaca stupali su i kandidati iz ovih nebosanskih krajeva. Oni su – Bosanci i nebosanci – zajednički djelovali pod imenom bosanskih franjevaca među katoličkim pukom Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije itd. i, poglavito u 17. stoljeću, stvarali zajedničku nabožnu pučku književnost, koja će uz dubrovačku književnost postati glavnom sastavnicom hrvatskog modernog književnog jezika. Prema tome, zahvaljujući dušobrižničkom i kulturnom djelovanju franjevaca Bosne Srebrene, koja se u 17. st. protezala na spomenuta područja, stvoreno je kulturno jedinstvo s hrvatskim predznakom ili hrvatskim kulturološkim kodom među južnoslavenskim katolicima. Ali to nije značilo i političko jedinstvo, koje se uvijek ne poklapa i ne može poklopiti s kulturnim jedinstvom. Jer ne samo Hrvati, Srbi i dr., nego čak ni Amerikanci – iz raznih razloga – ne žive niti mogu živjeti u jednoj državi, pa može doći do neželjenih i opasnih nesporazuma ako se ova dva vida stvarnosti pomiješaju i u potpunosti izjednače. Nakon djelomičnog potiskivanja Osmanlija iz Jugoistočne Europe na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće dolazi do podjela Bosne Srebrene na franjevačku provinciju u dalmatinskom zaleđu, koje se našlo pod mletačkom vlašću, te na hrvatsko-slavonsku provinciju pod habsburškom vlašću, i na, sada smanjenu, Bosnu Srebrenu u BiH, koja je ostala i dalje pod turskom vlašću. Ali ovim podjelama nije dokinuto ostvareno kulturno jedinstvo, nego se ono ubrzo pretvorilo u borbu za oslobođenje od tuđinskih vladavina i političku izgradnju moderne hrvatske nacije kroz 19. i 20. st. U toj su borbi nastale dvije moderne nacionalne ideologije među Hrvatima. Jedna od tih ideologija najprije pod imenom ilirstvo, zatim od polovice 19. st. pod imenom jugoslavenstvo postavila je kao cilj kulturno i političko ujedinjenje svih Južnih Slavena u jednu državu bez obzira na njihove različite kulturne, vjerske i državne tradicije. Budući da je koncept jugoslavenstva bio odveć romantično i maglovito zamišljen, u drugoj polovici 19. st. kao alternativa nastao je koncept hrvatstva, koji je u glavama mnogih svojih pobornika dobio svojstva velikohrvatstva. Borbom za prevlast između ovih dvaju koncepata – hrvatstva i jugoslavenstva – opečaćena je cjelokupna hrvatska kulturna i politička povijest 19. i 20. st. Suprotstavljene pozicije između jugoslavista i kroatista još su uvijek nabijene snažnim emocijama, nepoznavanjem stvari i partikularnim interesima, što sve može ozbiljno ugroziti stabiliziranje i budućnost hrvatske nacije. Mišljenja sam, što se više bude stabilizirala Republika Hrvatska, otvarat će se sve veće mogućnost da naši stručnjaci smireno istražuju istinu o nama i o našoj prošlosti. Da, o našoj prošlosti, jer bez istinskog poznavanja prošlosti nema pravoga razumijevanja ni sadašnjosti niti sigurne orijentacije prema budućnosti. Naime, nepoznavanje ovih stvari otežava nacionalni konsenzus i omogućuje protivnicima da siju dezinformacije, nesigurnost i razdor. Svoje izlaganje završit ću s nekoliko napomena o ideologijama jugoslavenstva i hrvatstva. Povijest jugoslavenstva možemo podijeliti u dvije faze: na programatsku i prakticirajuću fazu. Programatska faza započela je polovicom 19. st. i trajala do propasti Podunavske Monarhije 1918. Ta faza još nije solidno istražena ni u hrvatskoj ni u srpskoj historiografiji. Uopćeno se može reći da se u tome razdoblju sanjalo o jugoslavenskom zajedništvu, a malo disciplinirano razmišljalo o konkretnim problemima pri ujedinjavanju, kao što su kulturne i vjerske razlike, tempo ujedinjavanja, federativna ili 96 kolovoz 2008.
unitarna država. Pri tome su hrvatske predodžbe bile okrenute prema federalizmu, a srpske prema unitarizaciji i centralističkoj državi. Kada se 1918. prešlo u prakticirajuću ili realizirajuću fazu, došlo je do sukoba između federalista (pretežno Hrvati) i centralista odnosno unitarista (pretežno Srbi). Cjelokupni politički i kulturni život obiju Jugoslavija – monarhističke i komunističke – odvijao se u tim koordinatama. Koncept nacionalnog hrvatstva predstavljao je alternativu prije svega unitarističkom jugoslavenstvu. Taj je koncept u svojim umjerenim oblicima prihvaćao Jugoslaviju kao federalnu ili još bolje kao konfederalnu državu, u kojoj bi hrvatski identitet dobio odgovarajući prostor, odnosno hrvatski politički, kulturni i gospodarski interesi bili bi osigurani. Ali kako srpska strana nije imala sluha za takva politička rješenja, koncept hrvatstva se usmjerio protiv svakog jugoslavenstva i dosegao radikalne razmjere u velikohrvatski i rasistički koncipiranoj marionetskoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je u Drugom svjetskom ratu nastala i nestala. Tako se nacionalni konflikt pretvorio u ideološki konflikt između totalitarnih ideologija fašizma i komunizma. Dok su fašisti u hrvatskom slučaju igrali na velikohrvatsku kartu, komunisti su zadržali u svojim rukama jugoslavističke karte i prilagodili ih svome totalitarnom projektu uređenja novog društva. Kako nam je poznato, koncem 20. st. sve se to srušilo i ostavilo za sobom duboke traume i političko nesnalaženje, koje je posebno pogodilo bh. Hrvate. U previranjima raspadanja Titove Jugoslavije pokazivala je većina Hrvata Republike Hrvatske i Zapadne Hercegovine sklonost podjeli Bosne i Hercegovine i preseljavanju bh. Hrvata iz onih dijelova BiH gdje su oni bili u manjini u dijelove gdje su oni u većini ili pak u Republiku Hrvatsku – u uvjerenju da je Bosna i Hercegovina jedna mala Jugoslavija, pa prema tome i njoj predstoji raspad i podjela. Naprotiv, većina Hrvata Srednje Bosne i Posavine ne smatraju Bosnu i Hercegovinu jednom malom Jugoslavijom, nego zemljom s poviješću dugog trajanja i specifičnom strukturom pučanstva, pa optiraju za jednu federaliziranu BiH s osiguranim individualnim i nacionalnim građanskim pravima poput Švicarske. Političke podjele i nesnalaženja Hrvata kada je u pitanju BiH olakšale su uspostavu daytonskog poretka u BiH, od kojega već više od 12 godina cjelokupno bh. pučanstvo trpi samo štete, napose hrvatska strana, čiji je politički i kulturni status izložen stalnim pritiscima ne samo od političkih predstavnika drugih dvaju bh. naroda, nego i od strane međunarodnih posrednika. Za prevladavanje takva stanja i beznađa bezuvjetno su potrebne solidne informacije o stanju stvari, a loše sročena propaganda protiv protivnika ne pomaže ništa, nego može samo štetiti. Točno poznavanje bh. problema važno je za sve Hrvate, jer od uređenja odnosa između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine ne ovisi samo budućnost BiH, nego i Republike Hrvatske. Pogledajmo na zemljovidima kako teče granica između ovih dviju država, pa će nam odmah biti uočljivo koliko su te dvije zemlje geografski i gospodarski upućene jedna na drugu. Kroz diskusiju mogli bismo pokušati produbiti ova pitanja, da bismo postali sigurniji u našim prosudbama stanja stvari koje nas se tiču. Na pr. je li Bosna i Hercegovina jedna mala Jugoslavija? Ako nije, onda pitanje: Zašto nije? Ili pak: Koji bi model države za BiH bio prikladan? Konačno: Zašto se kulturni i politički model jednog naroda međusobno ne poklapaju? U svezi s tim: Mogu li bh. Hrvati zadržati hrvatski kulturni identitet i istodobno biti lojalni građani države BiH? Pod kojim uvjetima? Itd. [Predavanje održano u Duisburgu 2. ožujka 2008. u organizaciji udruge Savez Hrvata Duisburg] Bosanski Hrvati i hrvatska nacionalna politika Ivan Bubalo Između Referenduma i Intervjua – U procesu raspada Jugoslavije i urušavanja komunizma narodi na prostoru bivše države nacionalno su pitanje shvatili kao pitanje svih pitanja. Po sebi je razumljivo da je ono u Bosni i Hercegovini, zbog njezine kompleksne nacionalne slike, poprimilo daleko zaoštrenije forme nego u drugim novonastalim državama. Ovdašnji narodi stajali su pred temeljnom dilemom: odlučiti se za svoju naciju neovisno o postojanju države BiH, ili pak unutar te države. Bosansko-hercegovački Hrvati golemom su se većinom, na referendumu održanom početkom 1992. godine, odlučili za neovisnu, multietničku BiH unutar koje bi, na temelju ravnopravnosti, rješavali i svoje nacionalno pitanje. Hrvatska politika, međutim, nije u tom smislu bila jednoznačna. U poznatom razgovoru s hrvatskim novinarima, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji u broju od 31. 12. 1991/1. 1. 1992, Tuđman je iznio mišljenje da se sve dublja kriza Bosne i Hercegovine može riješiti u kontekstu trajnog rješenja hrvatsko-srpskih odnosa tako “da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan”. Uz to bi mogao ostati “dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije”. “Time bi”, zaključuje Tuđman, “ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH.” Premda je Hrvatska priznala samostalnu državu Bosnu i Hercegovinu, praktična hrvatska politika u BiH, koja je kreirana u Zagrebu a provođena preko njezinih različitih ovdašnjih ispostava, odvijala se u duhu principa iznesenih u Slobodnoj Dalmaciji. I ona je u biti ostala takvom do danas, s različitim varijacijama i s različitim stupnjem (ne)transparentnosti, ovisno o danim okolnostima. A najveću cijenu platili su bosanski Hrvati, osobito oni iz Posavine, ali i iz ostalih dijelova pod srpskom vlašću, u nešto manjoj mjeri i pod bošnjačkom. Bog ili Nacija? – Istočni grijeh te politike jest apsolutizacija nacionalnoga. Velečasni Emmanuel Sieyés, aktivni sudionik Francuske revolucije koji je svoj crkveni poziv zamijenio ulogom revolucionara, u svojoj poznatoj i utjecajnoj brošuri piše da nacija “egzistira prije svega drugoga”, da je ona naprosto “izvor svega”. Dapače, prema mišljenju toga školovanog teologa njoj pripadaju tradicionalna božanska svojstva: “svemoć, svemudrost i svedobrota”. Tako je u novom vijeku Bog protjeran sa svoga prijestolja a njegovo je mjesto zauzela nacija, dok se kršćanski univerzalizam raspao na partikularne egoizme nacionalnih država. Sada Nacija zapovijeda: “Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!” A kršćanska poruka, premda po svojoj biti univerzalna i nadnacionalna, praktično se pretvara u religiozno-ideološku potporu državno-nacionalne politike. Kada je papa Benedikt XV. 1917. godine poduzeo mirovnu inicijativu za okončanje rata između Francuza i Nijemaca, poznati francuski dominikanac A. D. Sertillanges odbacio ju je riječima: “Sveti Oče, ne treba nam Vaš mir.” Ako je nacija nadomjestila Boga time što je postala ono jedino božanski apsolutno, onda su i sve vrednote u životu i kriteriji djelovanja podvrgnuti jednom jedinom vrhovnom mjerilu: nacionalnom interesu i državnom razlogu. Od toga, dakako, nisu izuzeti ni moralni kriteriji. Na rijetko jasan i neuvijen način izrazio je to politolog Zvonko Lerotić u jednom tekstu u prosincu 1995. te stoga zaslužuje da ga se navede nešto opširnije: “Svi nacionalni pokreti od početka devetnaestog stoljeća pokazuju da narod koji teži slobodi uzima rat i mir, stabilnost i nestabilnost, bogatstvo i siromaštvo, poštenje i lopovluk, istinu i laž, sa stajališta kolovoz 2008. 97
Page 1 and 2:
UBIJENI I NESTALI HRVATI BOSNE I HE
Page 3 and 4:
Otvorenih očiju ih u manipulativno
Page 5 and 6:
nesreće u vezi s ratnim uvjetima
Page 7 and 8:
kolovoz 2008. 7
Page 9 and 10:
kolovoz 2008. 9
Page 11 and 12:
Prezime (ime oca) ime Općina stano
Page 13 and 14:
Page 15 and 16:
Page 17 and 18:
Page 19 and 20:
Page 21 and 22:
Page 23 and 24:
Page 25 and 26:
Page 27 and 28:
Page 29 and 30:
Page 31 and 32:
Page 33 and 34:
Page 35 and 36:
Page 37 and 38:
Page 39 and 40:
Page 41 and 42:
Page 43 and 44:
Page 45 and 46: Prezime (ime oca) ime Općina stano
Page 55 and 56: kolovoz 2008. 55LJ Prezime (ime oca
Page 95: Kulturno i političko okruženje bo
Page 99 and 100: Zadaća je Crkve, međutim, zastupa
show all

NESTALI

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?